Dejan Ajdačić

O religioznim mistifikacijama narodnih pesama balkanskih Slovena u 19. veku

Stepen izvornosti narodne tradicije, pa tako i usmenih pesama važan je pri vrednovanju građe pojedinih sakupljača i njenog značaja u iznošenju naučnih, etničkih, istorijskih, ali i političkih teza. U istoriji folkloristike ne može da se zanemari i nije zanemarivana činjenica da su neki zapisivači i priređivači narodnih umotvorina menjali pojedine elemente sadržaja, forme i izraza izvornih pesama i prilagođavali ih ličnom viđenju narodnog jezika i kulture, dok su neki od njih sami pisali tekstove lažno ih predstavljajući kao narodne. Pitanje mistifikacija stare vere, posebno je značajna predradnja u pokušajima rekonstrukcije drevne kulture. Stoga je nužno uočiti pobude mistifikacija, kao i strategije sklapanja i prikrivanja neautentičnog folklora, te njihovog otkrivanja i dokazivanja. Kada je u žiži ispitivanja neki deo narodne kulture, kao što je religiozni sistem, mistifikovanje ima i neke svoje posebne odlike.

U 19. veku, bez mogućnosti kontrole zapisa zvuka, a u uverenju da je kazivanja dozvoljeno popravljati, sakupljači su u manjoj meri no danas poštovali iskaze svojih kazivača i pevača, ne objavljujući da su vršili popravke ili dopune svojih zapisa. Redakcija teksta mogla je da bude vezana za estetske i vanestetske elemente. Mada nazivane različitim imenima, dve su osnovne vrste odstupanja od izvornog folklora: prerade (redakcije, popravljanje, doterivanje, kvarenje, intervencije) i mistifikacije (falsifikati, pseudonarodna, lažna, krivotvorena narodna poezija, fabrikati). Iako se katkada i dodiruju i prepliću, u mistifikacijama se menjaju same osnove nekih narodnih verovanja, obreda, usmene tradicije.

Sistematsko menjanje pojedinih elemenata teksta, katkada je bilo usmereno na promenu realne slike o teritorijalnoj rasprostranjenosti narodne poezije jedne etničke ili religiozne grupe. Sakupljači-redaktori su proširivali areal sopstvene grupe nauštrb drugih. Tako, na primer, zamenjivanje pojedinih elemenata jezika (govora) u usmenim umotvorinama dovodi do drukčije predstave o raširenosti dijalekata i narečja.

Popravljanje folklora bilo je potčinjeno i teritorijalnom širenju svoje veroispovesti i uticaja crkve posredstvom narodne pesme. Tako su muslimanska imena zamenjivana srpskim, dok su, muslimanski sakupljači, srpska imena menjali u muslimanska. Franjevac Kačić je u svojoj zbirci poezije u narodnom duhu objedinio junake i istorijske likove poezije balkanskih Slovena, ponudivši model isticanja zajedništva i bliskosti narodne kulture vernika istočne i zapadne veroispovesti. Druga polovina devetnaestog veka, međutim, donela je oštru borbu dve crkve na svim linijama njihovog dodira. Sukob katoličke i pravoslavne crkve odrazio se i u redakcijama narodnih pesama. Dominikanac Mihovil Pavlinović unosi u neke zapisane pesme elemente katoličke propagande. U borbi za uticaj na duhovni život u Bosni u 19. veku, fratri Jukić i Martić prilagođavali su neke od svojih stihova propagandnim ciljevima svoje crkve [1]. Srpska propaganda urednika lista Bosanska vila Nikole Kašikovića (u pesmama "Krštenje rusa"; "Jedan je narod u Bosni", "Boj na Mišaru"), predstavlja odgovor pesmama iz muslimanskog Behara. U studiji o Petranoviću, Novak Kilibarda govori o projektovanju političkog programa srpske propagande u Bosni posredstvom narodnih pesama - ističe se veza Srbije i Rusije (npr. Marko Kraljević je dobio od ruske kraljice zlatnu perjanicu, srpski junaci idu u Rusiju, Rusi daju pomoć za manastire, v. Kilibarda 1974). Sigurno je da su sakupljači narodnog blaga na graničnim područjima verskih zajednica bili u potpunosti svesni njihovih međusobnih razlika, a vrlo je verovatno da su neki od njih podlegli iskušenju da svoju etničku pristrasnost postave iznad objektivnosti sakupljača. Na osnovu kazanog, logično je pretpostaviti da se i u ostalim dodirima muslimanske i hrišćanske, ili pravoslavne i katoličke zajednice mogu da očekuju pokušaji doterivanja zapisa usmene tradicije.

Kako je u osnovi krivotvorenja književnih dela podražavanje autentičnosti uzornog i prikrivanje neautentičnosti izmišljenog teksta, mistifikacije narodne književnosti moraju da uvažavaju osobenosti kolektivne usmene tradicije. Tvorac folklorne mistifikacije preuzima, preobražava i podražava izvesne elemente narodnih izvornih pesama i priča, ali zbog nepotpunih znanja o formalnim i sadržinskim osobenostima usmene tradicije koju mistifikuje, on uključuje i one, njoj strane elemente, kojima izneverava duh narodne kulture. Iako se to - strano - oblikuje prema poznatom iskustvu, stvaralačke slutnje, nepotpune informacije i tendenciozne namere nisu uvek pouzdan vodič ka prividu autentičnog, tako da mistifikacije narodnih umotvorina, više no ostala književna dela, odražavaju istančanu granicu između znanja i zabluda jedne epohe o odnosima različitih nacionalnih i verskih kultura u dodiru.

Mistifikacije folklora mogu da nastanu u određenim kulturno-istorijskim prilikama iz preterane potrebe samospoznavanja posebnosti jednog naroda, u čemu značajno mesto mogu da imaju verovanja i obredi. Jak romantičarski impuls uzdizanja duha naroda i narodne poezije u Evropi krajem 18. i tokom 19. veka, doveo je do buđenja i samoosvešćivanja mnogih do tada malo poznatih i priznatih naroda. Tako, Makferson mistifikuje poeziju keltskih barda, Lenrot poeziju finskih seljaka, Hanka, Gologanov, Luka Ilić, Milojević i drugi poeziju Slovena.

Tipovi odstupanja od izvornog folklora raznovrsni su i brojni, a sadržani su u menjanju ili dopisivanju pojedinačnih reči, imena, toponima, narečja, motiva, sižea, pa čak i mitološko-religioznih sistema. U nastanku mistifikacija često postoje određeni političko-istorijski, religiozni, ludičko-umetnički ciljevi. U prikrivanju izmišljenih sadržaja i oblika, u načinu sakupljanja i priređivanja pesama prepliću se ludičke i ideološke namere. U preplitanju ličnih viđenja i projekcija kolektivnih vrednosti u mistifikacijama se kroz igru stvara nepostojeći pogled na svet, koji sadrži u drugom planu ideološki obojen pogled na svet. Mistifikacije sa dominantnim ideološkim principom, nužno, sadrže i ludičko. Ludičko oživljavanje različitosti ili istovetnosti kultura izbegava zamke ideološkog nametanja sopstvene posebnosti drugom, dok, sa druge strane, naglašavanjem izuzetne vrednosti izmišljenih tvorevina, mistifikacije ističu prava na nadmoć nad kulturama drugih zajednica. Sa stanovišta roda, plemena, naroda, veroispovesti ideološke namere u krivotvorenju folklora su jezičke, istorijske, religiozne, te Alan Dandis s pravom piše o kompleksu manje vrednosti koje su vezane za nastanak folklornih fabrikacija (Dandis 1985).

Pravu prirodu neizvorne narodne umotvorine otkrivaju propusti, greške i nedovoljno poznavanje folklora. U lažnoj ili doteranoj narodnoj poeziji u tekstu ostaju tragovi spajanja izvornog i neizvornog. Narodne pesme, kao usmene književne tvorevine, sastavljene iz više elemenata slojevito ugrađenih u jedinstvenu celinu, mistifikuju se povezivanjem izvornih elemenata teksta sa elementima koji su strani narodnoj kulturi. Mistifikacije odaju zablude jednog vremena o postojanju nečega što u narodnoj kulturi ne postoji (nepostojeća bića, imena, formule, reči, životinje i dr.). Krivotvorenost nekih elemenata se lako može prikriti, ali neki od elemenata samom svojom pojavom ukazuju na mistifikaciju. Nevolja po mistifikatora, međutim, sastoji se u tome što mu obim njegovih znanja ne daje uvek sigurnost u tom razlikovanju.

Težnje branitelja lažnih spisa da dokazuju istovetnost ili sličnost sa izvornim folklorom su apsurdne, jer se njihova uverljivost i zasniva na pretpostavljenoj srodnosti. Ni činjenica da je jedna mistifikacija narodne poezije dokazana kao autorski plod mašte i znanja ne znači da su svi njeni elementi mistifikovani. I, što je u slučaju traganja za načinima prikrivanja mistifikovanog mnogo važnije, čak ni svi izmišljeni elementi nisu bez ikakve srodnosti sa elementima izvorne narodne pesme. Mistifikator, u onim delovima teksta koji nisu stvoreni prema tendenciozno-ideološkim potrebama, koji su a priori neizvorni, može naslutiti autentične oblike i sadržaje narodne pesme i načine njenog izvođenja, kao što može uneti i razotkrivajuće elemente. Problem prikrivanja neautentičnog zato se udvaja na pitanje tehnike mistifikovanja i na pitanje "uspeha" mistifikovanog elementa i dela kao celine.

Najlakše je mistifikovati religiju drugih naroda, jer je mogućnost provere izmišljenih elemenata tuđe kulture manja. Zainteresovanost za narode egzotične kulture balkanskih Slovena na rubu evropsko-hrišćanske civilizacije doprinela je nastanku i nastanku zbirke pesama objavljene na francuskom jeziku. Izbor (navodno) ilirskih balada sa naslovom Gusla (La Guzla) mladalačko delo je romantičara Prospera Merimea iz 1827. godine. Da je reč o mistifikaciji otkrio je sam autor 1842. godine. Gusle su, kao stvaralačka igrarija imaginarnog putovanja u egzotične balkanske zemlje, nastale na temeljima rusoovskih ideja o neiskvarenim divljacima i herderovsko-romantičarskog uzdizanja narodne poezije. Slava Fortisovog Puta po Dalmaciji, i balade "Hasanaginica", koja je u njemu prvi put objavljena, navela je Merimea da u svoju mistifikaciju unese elemente putopisa Šometa de Fosea, delo dom-Kalmea, kao i druge spise - što je u svojoj disertaciji o Merimeovim Guslama, uz književne pozajmice i iz kineske, klasične rimske i grčke književnosti, od Dantea do Nodjea i dr.,otkrio Vojislav Jovanović - (Jovanović 1910) [2]. Merime je mistifikovao narodne pesme tuđeg podneblja tražeći, romantičarski rečeno, "lokalnu boju" i tako prevario književnu publiku.

Merime je, oslanjajući se na pisane izvore, pripremio mogućnost za fikcionalizaciju motiva vampirizma iscrpnim i dokumentovanim opisom polumrtvih ljudi koji sisaju krv živima. Objektivne i nepristrasne opise vampira u beleškama, on obogaćuje i pojačava prikazivanjem verovanja u vampire živo predočenom pričom o nesrećnoj devojci čijoj je tragičnoj bolesti i smrti bio svedok. Merime je razotkrio svoju igru, ali ono netačno o Ilirima u njegovom spisu, umesto ograničenja za doživljaj dela, predstavlja dodatni izvor čitalačkog zadovoljstva, koji delimično mora izmaći čitaocima drugih kultura koji ne raspoznaju igru stvarnog i izmišljenog.

Izazov da se prečicom uđe u narode velike starine, koji će zainteresovati učenu Evropu, naveo je neke pojedince da ponude dragocena narodna svedočanstva, koja bi trebalo da zasluže i posebnu pažnju u zajednici naroda. Ugledni poznavaoci narodne kulture često su, nehotično, navodili i odveć revnosne ljubitelje narodne poezije da dopisuju, pa i izmišljaju usmenu tradiciju. Primera ima dosta, ali navodimo samo dva. Jan Šafarik očekuje od Verkovića da pronađe pesme u kojima će tragovi starih božanstava, naročito solarne prirode, da potvrde tračko-ilirsko poreklo Slovena. A, Stojan Novaković hvali pesme o vilama iz prve knjige u zbirci Bogoljuba Petranovića, tako, da se u drugoj, vile i zmajevi pojavljuju u fantastici koja prevazilazi okvire usmene tradicije.

Elementi koji određuju etnički identitet grupe čije se umotvorine "sabiraju" - mistifikuju, imaju određeni ideološko nacionalni, religijski ili istorijski cilj. Konkretno uobličavanje ovih etničkih odrednica, usmerenih ka predstavi o idealnim i drevnim svojstvima, počivaju na sopstvenoj viziji i usvojenim i preobraženim pogledima naučne kulture na narodnu religiju i istoriju. "Uspešne" mistifikacije zasnovane na izmišljanju stare vere, najčešće, uvažavaju i zloupotrebljavaju činjenicu da su mit i magija višestadijalni, da pesme jednog doba ne sadrže samo jedan stadijum njihovog razvoja. Rekonstrukcija stare religije je komplikovana i problematična u određivanju mnogih elemenata mitskog i magijsko-obrednog značenja, što prostor za mistifikaciju čini širim i izazovnijim.

U poredbenim istraživanjima mistifikacija, studija o religiji iz vremena kada je mistifikacija nastala i današnjeg vremena, može da se ustanovi šta je iz dostupne etnografske građe preuzeto, promenjeno, izostavljeno, kao i ono što je izmišljeno.

Izmišljanje narodne starine sopstvenog naroda zahteva već veći stepen poznavanja narodne kulture, ali relativno neistražena verovanja i običaji, kao i brz proces nestajanja usmene kulture pred pisanom, omogućava mistifikatorima da svoje fantazije predstavljaju kao narodna umotvorine. Oni koriste činjenicu da je prilikom velikih promena kulturnih modela i kolektivno pamćenje izrazito slabo. Stare vrednosti zamenjuju neke nove vrednosti, ali, paradoksalno, one su praćene potrebom za korenima, za počecima. I kolektiv i pojedinac iskazuju i zadovoljavaju potrebu za idealnim svetom drevnih vremena. Kako su stara verovanja i obredi izgubljeni, ta se potreba zadovoljava prigodnim predstavama. Vodeće kulture usmeravaju manje narode u interesovanjima za bajoslovne starine i njihovom samoidentifikovanju putem daleke prošlosti. Nemački romantizam i nemačka škola uporedne mitologije i lingvistike dali su odlučujući podsticaj slovenskim narodima za bavljenje sopstvenom mitologijom. U tome su posebno značajna dela Geresa (Goerres, Mythengeschichte der asiatischen Welt, 1810.) i Grima (Grimm, Deutsche Mythologie, 1835). Na teoretskim osnovama uporedne mitologije prve polovine 19. veka i tada poznatoj folklornoj građi nastaju i prve kljige slovenskih naučnika o mitologiji Slovena: Slovenske starine Pavla Šafarika na češkom (Starožitnosti slovanske) i Jana Hanuša (Nauka o slovenskoj mitologiji), češkog profesora Univerziteta u Lavovu na nemačkom jeziku (Johan Ignaz Hanusch, Wissenschaft des Slawischen Mythus, 1842.), a kasnije Afanasjeva, Oresta Milera i dr. Mitološke studije romantizma polazile su od priča o antičkim bogovima i herojima i najnovijih istraživanja indijsko-vedskih spisa, ka mitovima drugih naroda. Tako su se, ponekad i bez pokrića u slovenskoj građi nalazile potvrde za paralele sa bićima antičke i vedske mitologije (npr. Peron = Jupiter, Hladolet = Saturn, Radgost = Merkur = Višnu, Lakšmi = Lada. Mistifikacije religije nastaju u izmišljanju slovenskih bogova prema imenima i svojstvima indijskog ili (ređe) grčkog panteona. Sredinom veka, sa širenjem slavenofilskih ideja javlja se i drugi tip mistifikovanja - panslavističke mitologije.

U potrazi za pra-korenima svog naroda, Luka Ilić, katolički duhovnik, veoma plodan sakupljač, sklon doterivanju i dopisivanju, ostavio je u rukopisima veliki korpus pesama koji je objavljen, uz druge doterivane pesme u zbirci Hrvatske narodne pjesme koju je objavila Matica hrvatska. U knjizi Narodni slavonski običaji Ilić uvodi dvor malanoga Lade (Zagreb 1846: 135-6, v. Bošković-Stuli: 306). Ladu je u folklor uveo još Katančić u neobjavljenoj raspravi (1817) u kojoj se nalaze i crni bog Čert, te badnjak, povezavši ga sa panonskim Latobijusem (Bošković-Stuli: 244; Gavaci 1939, I: 83-84). Pagansku i hrišćansku tradiciju Ilić prepliće u pesmi o uhvaćenom Sekuli koji poziva u pomoć i sv. Đurđa i nedjelju milu milostivu i posestrimu vilu (MH I, str. 591). U Ilićevoj knjizi Narodni slavonski običaji spominju se bogomili, a Milaković tim povodom piše: Ali što nam ne priopći Ilić cijele pjesme, već samo početak?! Ime bogomil bilo bi u narodnoj pjesmi odista nešto novo i vrlo značajno a pogotovo je nepoznato u pjesmi ime rimsko. Kud se djede ta starostavna pjesma njegova? Ili da to nije možda njegova rabota? (Milaković: 177). Ilić potkrepljujući svoje nalaze (dve pesme sa izmišljenim isticanjem ponavljanja broja sedam), povodom boga Rugievita, citira iz dela nemačkog mitologa Geresa mesto na kome se ističe značaj broja sedam u indičkom i slovenskom bogoštovju.

Rad Miloja Milojevića, autora dvotomne knjige Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog, negativno je ocenjen u knjižici koju je pod pseudonimom Veličko Trpić, objavio Jastrebov, a nakon oštrog Referata M. Kujundžića i S. Novakovića u ime Srpskog učenog društva, M. Drinova, Milojevićev rad je u naučnim krugovima bio odgovarajuće ocenjen. Vladimir Bovan, koji je razdvojio autentično od neautentičnog u zapisima sa Kosova i Metohije, pokazuje kako je Milojević đurđevdanske pesme predstavljao kao petrovdanske, dodolske kao ilindenske, svatovske kao pesme na ljuljaškama, kako je ubacivao stihove u postojeće pesme ili ih u celosti izmišljao [3]. Ideološki okvir Milojevićevih prerada činilo je zaneseno isticanje veličine srpstva, sa jedne, i potraga za ritualnim elementima, kao i božanskim i demonskim bićima koji se sreću u narodnim kulturama i drugih slovenskih naroda, s druge strane. Tokom boravka u Rusiji 1862-4/5 on se, sigurno upoznao sa slavenofilskim idejama, kao i znanjima o staroj religiji Slovena koje su mogle da mu posluže u dopisivanju umotvorina. Milojevićeve knjige, koje su sa razlogom zanemarivane kao nepouzdani izvori, mogu da se čitaju kao ilustrativna i zanimljiva građa o unošenju paradigme tadanje mitološke škole u predstave o drevnom folkloru. Milojević, sledeći knjigu Kostomarova predstavlja bogove i demone iz panteona indoevropske i staroslovenske religije: Siva Živa, hinduštan Tartar, Triglav sin Ježdraksin, divno bilje Kupalj boga, Pravodar, Belbožić, Radogost, Svarožić, Ljeljo, Vodan [4]. Ljubinko Radenković, oslanjajući se na knjige Lovmjanjskog, Galjkovskog, i drugih autora, pokazuje kako je preko ruskih mitologa - Čulkova, Kajsarova, Glinke i drugih, Ljeljo kao tobožnji sin Lade - slovenske Venere ušao u panteon slovenskih bogova (Radenković 1999: 130-131). Niz najuvaženijih istraživača slovenske mitologije osporio je ovakve konstrukcije, ali kako produžava autor, i danas se javljaju pokušaji (Ribakov) da se prevaziđene teze obnove (Radenković 1999: 131). Možemo dodati, da je logično da se takvi pokušaji kod nas oslanjaju na korišćenje Milojevićeve zbirke. U pesme Milojević unosi i pripeve sa Jarilom, koji se sreću u ruskom folkloru, ali ne i u srpskom, pri čemu je očigledna ponovljena namera da se potvrde slovenske veze i tamo gde ih nema. Svoje radnje Milojević je mistifikatorski prikrio podacima o navodnim kazivačima, koji su se, međutim, pokazali kao netačni. On oponaša objektivna zapažanja učenog poznavaoca, ali daje i lične sudove. Unapred otklanjajući mogućnost opasne provere u potonjim terenskim istraživanjima, on, katkada, stvara neverovatne konstrukcije, kao u slučaju jurodive babe, koja: "zna tisućama prekrasnih pesama, no nikome od ove nove poganije neće da kaže da ne skvrne svetinju. Tako će ova prekrasna dragocenost narodna s njom zajedno otići u () grob i večno propasti za narod." (Milojević, I: 123)

Mistifikacije koja je prekoračila granice bugarskog folklora i ušla u učene rasprave naučnika s kraja 19. veka nastala je u saradnji Stefana Verkovića i učitelja Jovana Gologanova koji je godinama Verkoviću slao tobože narodne pesme. "Otkrivajući" starine nacionalne istorije i religije Bugara, učitelj je obmanuo Verkovića, koji je zatim, i sam prevaren, prevario i ostale čitaoce Vede Slovena (Šišmanov: 1925; Arnaudov: 1968; Todorovski: 1967; Todorovski 1958). Prva knjiga Vede Slovena pojavila se 1874. u Beogradu sa predgovorom Verkovićevog prijatelja Jana Šafarika, dok je druga, već okružena sumnjom u naučnim krugovima, kako na naslovnoj strani piše, sa podrškom ruskih pokrovitelja nauke, odštampana u Sankt Peterburgu 1881. Druga knjiga Veda Slovenah'. Obrjadni pesni ot' jazičesko vremja. Upazeni so ustno predanie pri Makedonsko-Rodopski-te B'lgaro-Pomaci predstavlja zapise pesama koje se, navodno, pevaju u okviru pojedinih praznika godišnjeg ciklusa, počev od Koleda, preko Mrsnih dana, Surov dana, Vlasin dana, Lestuvičin dana, Prvin dana (četiri dana pre Đurđevdana), Masin dana, Ugavita dana, Sirin dana, Gergun dana (Đurđevdana), Vitin dana (Vitna - praznik sa kurbanom kada se žnjela pšenica), Enjuv dana (Ivanjdana), Višin dana, Zarev dana, Dravin dana, Izočna dana, Grozdin dana, Pazir dana, Kolčuv dana (Kolču: bio junak sin Boga koji je sišao za zemlju i ljude naučio da prave brodove i da hodaju po moru), do Ladov dana.

U analizi prikrivanja mistifikacije neophodno je uočiti i pokazati odnos mogućih izvora u nastanku dela lažne narodne tradicije i osumnjičenog dela. Gologanov, u svom izmišljanju paganske religije kombinuje elemente postojeće tradicije, rezultate studija o komparativnoj mitologiji koje je poznavao, i svoju maštu. Gologanov, koji se obavestio o naučnim idejama sredine 19. veka o mitologiji i religiji, selektivno je posegnuo za izvorima onih kultura kojima je priznata drevnost i veličina, i "pronašao" u pesmama na Rodopima neotkrivene najstarije slojeve indijsko-vedskog, grčko-trakijskog i slovenskog usmenog pamćenja. U drugoj knjizi "Vede", da bi privukao još veću pažnju, Gologanov izmišlja i imena nekih praznika Ugavita den, Pazir den posvećen vodenom bogu. Kao i drugi koji su se bavili krivotvorenjem, i Gologanov, poveden rezultatima mitološke škole, ispisuje pesme koje se izvode na dan boga ljubavi i braka - Ljelja. Magijsko obredni sloj Vede Slovena, predstavljen bajanjima, te obiljem krvnih i beskrvnih žrtvi, odražava ubeđenja tada vladajuće paradigme komparativno religijskih istraživanja. Mistifikator zadržava funkciju obrednog umilostivljavanja bogova i demona, kao i osnovni ton obraćanja višim bićima, ali je sadržaj tog obraćanja podvrgnut ideološki funkcionalizovanim idejama o indijsko-vedskoj, zend religiji prabugara. U bugarskoj su saznanja o nemačkoj školi uporedne mitologije Geresa, Krojcera i drugih išla i preko francuskih posrednika. Gologanov sledi zapažanje Rakovskog iz Pokazaleca. Visok stepen dalekovidosti sreće se u Vedi Slovena, u kojoj je mistifikator menjao pojedina slova i slogove, i tako stvarao iluziju da se izvorno ime nekog drevnog božanstva tokom vekova i vekova usmenog prenošenja pesama iskvarilo (npr. ime indijskog boga Višnua). Pored Višnu boga, u Vedi Slovena sreću se uz brojne spomene izmišljenih bogova i druga tobože sačuvana indijska božanstva: Kali Bavanica, Igne, Jognica, Siva bog (bog Nove godine kome su klali kurban za zdravlje i svako dobro, str. 143). S obzirom da je teritorija na kojoj je ovaj plodan pisac-prevarant sakupljao narodno blago relativno mala, a u devetnaestom veku i teško dostupna, jer se radi o zabitim planinskim krajevima Rodopa, ovolika raznovrsnost ipak prekoračuje zakonitosti usmenog prenošenja jedne tradicije, posebno ukoliko je ona toliko izolovana i drevna kao što Gologanov želi da predstavi.

Poređenje pesme iz Vede Slovena u obredu prizivanja kiše (Izočna den), sa zapisima Rakovskog iz neobjavljenog rada o tom obredu, pokazuje ilustrativno i zanimljivo odstupanje. Gologanov, koji nije mogao da pročita rad Rakovskog, poslao je Verkoviću stihove u kojima se prizivaju D'žni bog, Nebesna Juda, Igne. Rakovski nije izneo pretpostavku o indijskom "bajoslovnom" Igneu - Agniju, niti je izmislio bića narodne religije, već je povezao obred peperuda (dodola) sa Perunom grmnikom, što se pokazuje se bliže zaključcima Ivanova i Toporova u njihovim savremenim istraživanjima drevne religije (Rakovski: 448; Ivanov - Toporov: 1974, 104-109). Prikrivanja lažne starine ne mogu da ostanu neotkrivena ukoliko se kasnije pokaže da su korišćena znanja prevaziđena. Današnja znanja ukazuju na sam postupak prikrivanja odsustvom sklada između pojedinih elemenata. Harmonizovana slojevitost usmene tradicije se u mistifikacijama disharmonično raslojava budući da se elementi izvorne kulture ne uklapaju na jednako uspešan način sa fikcionalizovanim elementima mistifikacije. Gologanov, doduše, pokušava da objedini privid autentičnosti pojedinačnih aspekata - poetike, realija, verovanja, obredno-magijskog konteksta, načina izvođenja i prenošenja, ali kako u mistifikaciju unosi narodnoj kulturi nepoznate elemente kao njene sopstvene, on vrši otklon od same tradicije kroz nekorespondentnost elemenata u okviru celine.

U uvodu druge knjige "Vede" popisani su kazivači (koje nije bilo moguće pronaći u naknadnoj anketi; pre pesama se pojavljuje kratak etnografski opis situacije u kojoj se ona izvodi, nepoznate reči izdvojene su kurzivom i umesto da ukazuju na spektakularno otkriće, najčešće pokazuju upravo ono što je izmišljeno (imena bogova i junaka, neslovenske reči), čemu se priključuju objašnjenja koja se nalaze iza poslednje pesme jednog praznika. Kada želi da posebno istakne starost određene pesme, Verković piše " pred sto godini... ", ali sledi Gologanova u ocenjivanju starine stihova. Verković, u stvari prenosi utiske samog Gologanova, koji kada želi da skrene pažnju na neku (izmišljenu) pesmu, tako potcrtava njihovu važnost ili starinu.

Slučaj Gologanova je u nauci rešen, pri čemu je objavljivanje njegove prepiske sa Verkovićem u periodu od 1867-1893 osvetlilo i psihološke aspekte odnosa prevaranta koji stalno traži novac i izbegava odgovore na škakljiva pitanja, i Verkovića koji je pritešnjen zahtevima naučne javnosti da dokaže autentičnost objavljenih zapisa (Arnaudov 1968: 330-421). Novi poštovaoci rada Gologanova, međutim, žele da povrate njegov uništeni ugled zapisivača narodnih pesama (Bogdanov 1991). Obnova stare polemike o autentičnosti zapisa može dodatno da izoštri već iznete stavove i dokaze, i uz nove argumente osnaži teoriju folklornih mistifikacija. Za sudbinu samog Gologanova kao pesnika i mitotvorca mnogo bi bilo plodnije da se iz obimne i neobrađene zaostavštine izvuku do sada nepoznata dela i priključe Orfejevoj pesmi i Vedi Slovena. Tek tada će njegova igra i njegova vizija narodne prošlosti dobiti svoju veličinu, a on priliku da se kao tvorac, a ne kao krivotvorac uključi u maticu slovenske kulture.

Mistifikacije čija neizvornost nije odmah otkrivena i osuđena postaju deo naučne i opšte kulture. Putem antologija i studija utvrđuje se status doterivanih i mistifikovanih folklornih tvorevina kao izvornih dela, te je kasnije teško ispravljati ove greške.

U mistifikacijama narodne književnosti se ogleda književna sudbina jedne usmene tradicije u trenutku dodira sa drugom kulturom, čije neautentične elemente prima i preobražava. Skup znanja, zabluda i potreba jedne epohe, prelomljen kroz ludičku i ideološku prizmu mistifikacija, krivotvori kolektivno pamćenje, prikrivajući pri tome svoju uslovljenost od epohe. Književna sudbina mistifikacija obeležena je prelomnim trenutkom otkrivanja neautentičnosti u kome one gube "saznajnu" vrednost, kao i otkrivanja zabluda u vremenu nastanka. Novostečena svest o pseudosaznajnom značaju dela proistekla iz kritički utemeljenog osporavanja pretvara se ili bezuspešno pokušava da se pretvori u estetsku funkciju. Pseudoznanje se tada prepoznaje kao svesna i slobodna igra mašte ili zabluda

Priznate ili otkrivene mistifikacije gube svoju saznajno informativnu vrednost, ali im se estetska vrednost ne može uvek oduzeti. Svest o neautentičnom predstavlja ograničenje za doživljaj dela, s jedne strane, ali, s druge strane, i dodatni izazov u saznanju da je u njemu pomešano istinito i lažno. Neke mistifikacije folklora balkanskih Slovena u 19. veku na opsenarski način su proširile interesovanje za njihovu narodnu kulturu.

Ne ulazeći u pitanje individualnih pobuda za krivotvorenje, jer su one u slučaju svake mistifikacije složene i posebne, može se, ipak, primetiti da se žeđ za slavom, novcem ili zabavom prepliću sa izrečenim ili neizrečenim podstrekom za stvaranje mistifikacije od strane društva ili barem nekog njegovog dela. Psihološki i društveni nalozi uobličavaju u osnovnim crtama ideološku potragu za egzotičnim ili zajedničkim kulturnim osobenostima, dok se ludičko načelo stvaranja konkretizuje u stvaranju i prikrivanju međuetničkih dodira u pojedinačnim motivima, verovanjima, pesmama. Mitološke temelje identiteta jednog naroda ili plemena, sagrađene kroz objedinjavanje i razdvajanje zajednica krvi ili zajednica duha, potvrđuju izvorne narodne pesme kao i dela koja, navodno, pripadaju nekrivotvorenoj tradiciji. Sam sadržaj mistifikovanih pesama, njihovo prikazivanje duhovnog ili plemenskog zajedništva ili izdvojenosti, za mistifikatora koji najbolje poznaje neizvornost svog dela, nije dovoljna zaštita pred mogućim sumnjama i proverama, pa same pesme, prate objektivni i pseudo-objektivni, subjektivni i pseudo-subjektivni komentari. Kao vidovi različitog sagledavanja jedne te iste stvarnosti oni se međusobno dopunjuju u prikrivanju razlike između neautentičnog i autentičnog. Sabirajući ostvarivanje ličnih (ili lično doživljenih i projektovanih kolektivnih) ciljeva i objektivnog znanja, mistifikator svojoj tvorevini daje ili pokušava da da najveću moguću meru uverljivosti. Predstavljanje identiteta naroda ili nekog njegovog dela tekstovima koji nisu autentični ali podražavaju autentičnost, proizilazi iz želje da se prikažu drugačiji, nepoznati, drevniji običaji, verovanja, moralni i estetski ideali. Analitičko poznavanje svojstava etničke grupe pri tome je polazna osnova za njihovo domišljanje koje može biti dvojako uslovljeno i motivisano - u drugom se traži ono različito od svog, ili - u različitom i posebnom traži se ono prikriveno zajedničko. Navedene ideje, kao okviri suprotnih tumačenja istorije međuodnosa kultura, u krajnjoj liniji dolaze do stanovišta da su sve kulture različite, ili da sve one imaju svoje zajedničko poreklo. U brižljivo stvaranim prepletima istine i obmane mistifikacije zavode, ali i same predstavljaju trag opčinjenosti jednim snom.

S jedne strane to može biti žudnja za izgubljenim pamćenjem, utopijski san o prakulturi, najstarijoj i najdubljoj kulturi iz koje su se razvila velika dostignuća potonje civilizacije, žudnja za izdizanjem svog naroda na tron prvog i najvećeg - pranaroda [5]. Sa druge strane, to opčinjavanje može biti plod žudnje da se u bekstvu od svog ode do izazovno nepoznatog i novog.

Napomene

  1. Vojislav Jovanović je u tekstu Falsifikati na kosovskom spomeniku (NIN 19, 26. juli 1953) napisao da su pesme u Jukić-Martićevoj zbirci vrlo sumnjive. Studija Vojislava Jovanovića "O lažnoj narodnoj poeziji ", objavljena tek skoro tri decenije posle njegove smrti (Književna istorija, Beograd, 29, 1997, 102, str. 193-240) predstavlja podsticaj za razmatranja u ovom tekstu.
  2. Jovanovićevoj eruditnoj i iscrpnoj disertaciji prethodilo je nekoliko kraćih tekstova Jovana Skerlića (1901, 1904, 1908) i Tome Matića (1906-1907).
  3. Vladimir Bovan 1975: 71, 768; Stojan Novaković: Glasnik Srpskog učenog društva, 3.
  4. (1873), str. 329-348, Jagić je svoju kritiku Milojevićeve zbirke objavio u časopisu Archiv fuer Slavische Philologie 1876, Ruvarac u Letopisu Matice srpske 1873, knj.115, str. 178.
  5. O novim vidovima uzdizanja srpskog naroda kao najpravednijeg ili najstarijeg vidi u tekstu Zoje Karanović u tematu o paranormalnom u listu Književna reč (25. april 1995, br. 459, IV) ili u širem, balkanskom okviru u tekstu Ivete Todorove-Pirgove "Bogoizbranijat narod" na Balkanite (B'lgarski folklor, Sofija, 25, 1999, 4, str. 44-53).

Literatura

  • Arnaudov 1968 - Mihail Arnaudov: Verkovič i "Veda Slovena". Prinos k'm istorijata na b'lgarskija folklor i na b'lgarsko v'zraždane v Makedonija, Sbornik za narodni umotvorenija i narodopis, Sofija, 52, 1968.
  • Banašević 1974 - Nikola Banašević: O problemu mistifikacija raznih vrsta usmene književnosti, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd, 4, 1974, 1, str. 179-193.
  • Bogdanov 1991 - Ivan Bogdanov: Veda Slovena i našeto vreme, Sofija, 1991.
  • Bovan 1975 - Vladimir Bovan: Kosovsko-metohijske narodne pesme u zbirci M. S. Milojevića, Priština, 1975.
  • Bošković-Stuli 1971 - Maja Bošković-Stulli: Usmena književnost. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1971.
  • Gavaci 1939 - Milovan Gavazzi: Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb, 1939, knj. 1-2.
  • Dandis 1985 - Alan Dundes: Nacionalistic Inferiority Complexes and the Fabrication of Folklore, Journal of Folklore Research, 22, 1985
  • Ivanov - Toporov 1974 - Issledovanija v oblasti slavjanskih drevnostej, Moskva, 1974.
  • Jovanović 1910 - Voyslav M. Yovanovitch: "La Guzla" de Prosper Mérimée, Grenoble, 1910.
  • - O lažnoj narodnoj poeziji, Književna istorija, Beograd, 29, 1997, 102, str. 193-240.
  • Kilibarda 1974 - Novak Kilibarda: Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pesama, Beograd, 1974.
  • Krnjević 1981 - Hatidža Krnjević: Veda Slovena i Živi palimpsesti, Književna istorija, Beograd, 13, 1981, 51, str. 437-448.
  • Lovmjanjski 1996 - Henrik Lovmjanjski: Religija Slovena, Beograd, 1996.
  • Matić 1906 - Tomo Matić: Prosper Mérimée's Mystifikation Kroatischer Voklslieder, Archiv für slavische Philologie, Berlin, 28, 1906, 321-350; 29, 1907, 49-96.
  • Milaković 1919 - Josip Milaković: Bibliografija hrvatske i srpske narodne pjesme. Građa, Sarajevo, 1919.
  • Radenković 1999 - Ljubinko Radenković: Pripevi "Lado" i "Ljeljo" u narodnim pesmama istočne i južne Srbije, Etnokulturološki zbornik, Svrljig, 127-132.
  • Rakovski 1988 - Georgi Georgi Stojkov Rakovski: Ezikoznanie, etnografija, folklor, Sofija, 1988. (S'činenija v četiri toma; 4)
  • Skerlić 1901 -Jovan Skerlić: Prosper Merime i njegova mistifikacija srpskih narodnih pesama, Srpski književni glasnik , 1901, knj. 4, 5, str. 355-366.
  • - Još jednom o "Guslama" Prospera Merimea, Srpski književni glasnik, 1904, knj. 12, 5, str. 981-987.
  • - Francuski romantičari i srpska narodna poezija, Mostar, 1908.
  • Stojković 1929 - Marijan Stojković: Morlakizam, Hrvatsko kolo, 10, 1929, str. 254-273.
  • Šišmanov 1925 - Ivan D. Šišmanov: Frenskata nauka i "Veda Slovena", Sbornik' v čest i v pamet na Lui Leže, Sofija, 1925, str. 33-72.
  • Todorova-Pirgova 1999 - Iveta Todorova-Pirgova: "Bogoizbranijat narod" na Balkanite, B'lgarski folklor, Sofija, 25, 1999, 4, str. 44-53
  • Todorovski 1967 - Gane Todorovski: Jovan Gologanov, skica za biografija, Razgledi, 1958, 10.
  • - Za i protiv "Veda Slovena", Godišen zbornik na univerzitetot vo Skopje, 19, 1967, str. 393-444.
  • Zuković 1989 - Ljubomir Zuković: Krivotvorenje u narodnoj književnosti, način i smisao, u: Ljubomir Zuković: U narodnom duhu, Tuzla, 1989, str. 95-107.
© 2000-2001 Slavic Gate kapija@narod.ru
На Растку објављено: 2007-07-31
Датум последње измене: 2019-03-20 09:47:01
Спонзор хостинга
"Растко" препоручује

IN4S Portal

Плаћени огласи

"Растко" препоручује