Dejan Ajdačić

Klasifikacija lirike u antologijama narodne poezije

Nemogućnost da se sakupe sve lirske pesme usmene tradicije jednog naroda primorava (voljnog ili nevoljnog) klasifikatora da svoje razvrstavanje izvede na osnovu korpusa poznatih mu pesama, uz nadu da se u njemu nalaze sve reprezentativne, tipične vrste. Kako klasifikacija podrazumeva uređivanje i osobeno tumačenje narodne lirike kao sistema pesama, već izvlačenje pesama iz njihovog folklornog ležišta i vrsta pristupa pesmama kao tekstovima predodređuje i tip klasifikacije. Način pristupa narodnoj poeziji i njenom žanrovskom sistematizovanju predodređuje i realizaciju same klasifikacije. Zbog polifunkcionalnosti pesme kao folklorne tvorevine, sakupljač, književni istoričar, etnolog, etnomuzikolog, antologičar, potcrtavaju različite aspekte njenih primarnih i sekundarnih funkcija i konteksta u koji je dovedena. Bilo bi od koristi uočiti kakve predstave o narodnoj pesmi svako od njih unosi svojom metodologijom zapisivanja i obrađivanja.

Svaki pokušaj klasifikacije, kao naknadnog promišljanja o celovitom obuhvatanju srodnih i odvajanju raznorodnih pesama, pored ogrešenja u određenju granica lirike, prate brojne nedoumice i iskušenja različitih tipova grešaka u nejedinstvenim ili nerelevantnim kriterijumimima razlikovanja vrsta, ali i u nedoslednoj primeni podrazumevanih-nepotpuno usvojenih kriterijuma razlikovanja.

Narodna podela pesama kao prva i često polazna podela za učene nadgradnje ne postoji u eksplicitnom, već u implicitnom vidu, i kao klasifikacija se može tek rekonstruisati sabiranjem i sređivanjem narodnih naziva pesama. Kako su narodni nazivi najčešće određeni načinom izvođenja pesama ili prilikom u kojoj se izvode, u nekim slučajevima, mogu da se razlikuju od sela do sela, od generacije do generacije, tako da ista pesma može imati drugo ime zavisno od prostorne i vremenske lokalizacije. Zbog te činjenice može da nastane zbrka u identifikovanju pesama po njihovim narodnim imenima. Tek jednoznačnim svrstavanjem pesme u okvirima zaokruženog sistema obuhvataju se sve vrste bez mogućnosti da se bliske varijante jedne pesme nazovu različitim imenima. Uvođenje književno-teorijski zasnovanih klasifikacija ne znači, međutim, da treba odustati od zapisivanja narodnih naziva, jer komparativno istraživanje evolucije naziva narodnih pesama, kao i njihove geografske specifičnosti, omogućava donošenje mnogih zaključaka o odnosu kolektiva i usmenog pevača određene sredine prema narodnoj poeziji i njenim vrstama.

Pored jedne, zbog malog broja zapisa, krnje istorije narodnih naziva pesama, moguće je rekonstruisati i istorijat klasifikacija teorijskog usmerenja. Književno teorijska razmatranja teže najvećoj kategorijalnoj strogosti, pa i nameću kriterijume sistematičnosti i doslednosti u zasnivanju i preosmišljavanju klasifikacija narodne lirike. Zapažanje Nenada Ljubinkovića da već samo uvođenje književnih rodova (lirika, epika, drama) nije prirođeno narodnoj usmenoj tradiciji, u načelu važi. Međutim, u nedostatku pojmovnog rečnika narodnog usmenog stvaranja koji bi obuhvatao i složena pitanja klasifikacije, nama ne ostaje drugo no da govorimo pojmovima naših prethodnika koji se oslanjaju na književno-teorijske pojmove u pristupu folkloru.

U nizu pojedinačnih, ali i povezanih traganja za delotvornom ravnotežom između empirijske verodostojnosti i spekulativne zaokruženosti uspostavlja se niz književno-istorijskih klasifikacija. Sa stanovišta sadašnjosti, klasifikacije iz prošlosti imaju svojih mana i grešaka, ali treba imati u vidu da razlike između njih ne proizilaze samo iz promene opšte istorijske perspektive, već i iz razvoja posebnih pristupa narodnoj poeziji.

U odnosu na već promenjen način aktuelizovanja i konkretizovanja usmene lirske narodne pesme u živom izvođenju s jedne, i zapisima i štampanim zbirkama, s druge strane, sastavljanje antologija dodatno menja i njeno okruženje drugim pesmama i vrednovanje proisteklo iz njihovog novouspostavlje-nog rasporeda. Svrstavanje u antologičarski red narušava manje ili više zajedničke mesne, vremenske i druge odlike, što uz korišćenje naziva pesama koji ne pripadaju "narodnoj klasifikaciji", naglašeno aktuelizuje kriterijume povezivanja i žanrovskog uređivanja u antologijama. Zapažanje da u usmenoj književnosti pojam vrijednosti nije podvrgnut jedinstvenome kriteriju, nego varira od žanra do žanra (Pavličić 1983: 148), odražava se i na izbor pesama. U usmenoj komunikaciji, pored vantekstualnih elemenata izvođenja, koji se u potpunosti gube u pisanom obliku, bitan elemenat vrednovanja pesama su svrha i način njihovog pojavljivanja, koji se, u recepciji pisanog vida usmenog "teksta", samo delimično gube. U izvornoj komunikaciji i pevač najbogatijeg repertoara neće izabirati pesme koje ne priliče datom trenutku, a katkada ni pesme koje su po njegovom sudu i sudu kolektiva, estetski najvrednije samo na nivou teksta. Sastavljajući knjigu, antologičar, izabira upravo takve pesme, pesme različitih pevača izvedene u više prilika, na raznim mestima, u razna vremena, vodeći računa samo o svojstvima njihovog verbalnog sloja. Isključivanjem netekstualnih elemenata izvođenja, kontekstualne primerenosti i tradicionalnih kriterijumima izbora, on se povodom pojedinačnih pesama odlučuje po vrednosti teksta, ali se njegova procena ne tiče samo pojedinačnih pesama, već i čitavih žanrova, jer je estetska vrednost pesama različitih žanrova usmene lirike, u pisanom obliku, različita od tradicionalnog vrednovanja. U antologijama čiji sastavljači žele sveobuhvatno da predstave narodnu liriku biraju se pesme uz uvažavanje načela tipičnog i lepog. Tipično i lepo nisu nužno korespondentni, ali se nužno ni ne isključuju. Izrazito, uzorno, specifično, s jedne strane, i melodično, uverljivo, dirljivo, slikovito, s druge, uslovljavaju i sam izbor pojedinačnih tekstova, srazmerom saznajnih i estetskih funkcija u antologičarevoj intenciji i pretpostavljenom horizontu očekivanja čitaoca. Podrazumevani čitalac, kome sastavljač namenjuje antologiju, "predodređuje" način biranja i grupisanja tipa pesama. Mogu da se razlikuju dva stanovišta grupisanja - estetsko, zasnovano na estetskim vrednostima i uzajamnim vezama pesama, kao delova celine, i teoretsko, koje počiva na vanknjiževnim, najčešće folklorističkim, i književnim kriterijumima povezivanja građe. U antologijama narodne lirike teoretsko načelo razvrstavanja se funkcionalizuje kroz pedagoške ciljeve saznanja i pouke, dok se u izboru pesama prepliću teoretsko-pedagoška i estetska načela. Ukoliko su namenjene školskim potrebama, antologije su primerene određenom uzrastu učenika kojima treba da pruže celovitu predstavu o narodnoj lirici. Budući da funkcija "poučnosti" antologija uvažava aktuelna znanja nauke o književnosti o vrstama usmene lirike, one su dobar pokazatelj i preovlađujućih pogleda o klasifikaciji i sastavljačevog odnosa prema njima. Moguće je razmatrati koliko sama podela u antologiji proističe iz aktuelne nauke o književnosti, a koliko sa od njih odvaja i sa kojim razlozima to čini, nadalje, u kojim je slučajevima antologičarska podela nazadak prema istorijama književnosti i naučnim studijama, a u kojima je odraz naslućivanja teoretski novoga.

U razmatranje o klasifikaciji, u ovom radu, uzete su antologije lirike (N. Andrića, J. Prodanovića, B. Magaraševića, T. Čubelića, V. Đurića, I. Mamuzića, V. Nedića), antologije koje pored lirike sadrže i epiku (V. Jovanovića, L. Zrnića, S. Matića, V. Vitezice), izbor Darinke Stojanović u kome se nalaze i pripovetke, i Šenoina antologija, najstarija među pomenutima (1876) koja sadrži i umetničku poeziju. Izbori lirskih pesama omeđeni vremenskom, geografskom ili žanrovskom granicom, kao i antologije u kojima nema klasifikacije, nisu razmatrani.

Velika raznovrsnost prilika i načina na koji se pesme izvode, bogatstvo tema i motiva koji se prepliću otvara pitanje - postoji li mogućnost da se ta raznolikost uredi u razvijenoj hijerarhizovanoj klasifikaciji ili je nužno vrste podeliti po nekoliko kriterijuma. Podele, u kojima je izabran samo jedan kriterijum svrstavanja, jednostavne su i teorijski dosledne, ali nedovoljno obuhvatne - zato je nužno uvesti veliki broj kriterijuma, koji potpuno pokrivaju sve aspekte narodne lirike, odnosno, potrebno je razraditi veliki broj podela. Podele načinjene sažimanjem različitih kriterijuma razlikovanja u jednu jedinstvenu, naizgled jednostavniju podelu, teorijski su manje dosledne, ali ih je lakše koristiti. Formalne i sadržinske podele se temelje na samom tekstu pesama, dok se izvedbene, kontekstualne i vremensko-geografske podele zasnivaju na vantekstualnim elementima pesme. Kroz istoriju objavljivanja i proučavanja naše narodne lirike, najčešće su upotrebljavane podele u kojima se prepliće više kriterijuma razvrstavanja. Po odnosu konteksta i teksta, pesme mogu da se podele na dve velike grupe: one koje imaju neku praktičnu funkciju, vezane za određenu priliku i one koje su za kontekst manje vezane, a određene su tematskim kriterijumom.

Tokom XIX veka većina autora se držala Vukove razuđene podele "ženskih pjesama". Pera Đorđević je nakon ovih nekoherentnih podela, u Kratkom pregledu srpskih narodnih pesama (Brastvo 1889: 200), pesme rasporedio po starini...po prigodi..ili prilici, u kojoj se pevaju, ili samo po predmetu pevanja. Zadugo je, međutim, ideal jedinstvene podele uslovljavao uz uvažavanje različitosti ovih pesama, svrstavanje u jedinstvene klasifikacije. U ovakvim podelama bila su nužna, manje ili više prikrivena, razlikovanja prigodnih i neprigodnih, odnosno obrednih i neobrednih (običajnih i neobičajnih) pesama. U ruskoj folklorističkoj tradiciji ti tipovi su i jasno odvajani, ali je to stvaralo novi problem. Pesme, određene prvenstveno temom, nesrećno su dobijale ime dodavanjem negativnog sufiksa uz atribut određen obredom, prigodom, običajem (npr. neobredne). Pokušaj da se i to prevlada njihovim imenovanjem "pravim" ili "čistim lirskim pesmama", nasuprot lirskim obrednim, takođe nije bio uspešan. Ma kako nazvali suprotstavljene grupe pesama, svaki od korišćenih pojmova ima svojih slabosti - izborom imena "obredne" ili "običajne" pesme, ostaje problem pesama koje se izvode određenom prigodom koja nije obredna ili običajna. Kako se po pravilu, uzima samo jedno od ovih imena, ne razgraničavaju se obredni i običajni kompleksi u narodnim pesmama.

U disertaciji o klasifikaciji lirike, Tanja Perić Polonijo se, sledeći Propove ideje, zauzela za više podela usmene lirike, pa se obe grupe pesama javljaju i u podeli po temama, i u podeli pesama po dominantnim funkcijama u okviru namjene. U slučajevima kada se tematski ili kontekstualni kriterijum uključi u podelu po onom njemu neprimerenijem kriterijumu, javljaju se problemi koji proističu iz njihove nekorespondentnosti. "Običajne pesme" su, u okviru tematske podele, nazvane pesmama čije teme upozoravaju na običaje, nasuprot odrednici za teme izrazito tematskih pesama, koje izražavaju tipične ljudske situacije. Kod pesama čija tema upozorava na običaje, to upozorenje se može odnositi na različite običaje, a u prelaznim oblicima, sa neobičajnim pesmama, neće biti dovoljno ukazivanje samo na tu razliku, već i na sam tematski reperotoar običajnih pesama. Problem se javlja i svrstavanjem pesama određenih pre svega temom u kontekstualno-funkcionalnu podelu pesama po namjeni. Uključivanjem pojma dominantne funkcije, po Bogatirjovu - prigodne, magijske, zabavne i dr., na prvi pogled se odvajaju pesme određene tematikom i kontekstom, jer prigodne i magijske funkcije su vezane za običajne pesme, dok je zabavna funkcija primerena neobičajnim pesmama. Međutim, o funkciji se može govoriti samo ako nam je poznat kontekst, a ne samo tekst, između ostalog i zato što, kako je još Bogatirjov pisao, promena funkcije jedne pesme ne podrazumeva i izmene u njenom sadržaju, te jedna te ista pesma može imati i dve različite funkcije. Nadalje, prigodna funkcija ne pripada istoj klasi kao magijska i zabavna funkcija i morala bi biti razvedena u jednom potpunijem registru funkcija.

U istoriji klasifikacija narodne lirike veoma značajno mesto imaju antologije Vojislava M.Jovanovića i Jaše Prodanovića. U svoje dve antologije (1925 i 1938), Prodanović je problem pesama određenih prilikom u kojoj se izvode, rešio objedinjavanjem obrednih i običajnih pesama u jednu grupu. Ova podela je direktno uticala na podele njegovih sledbenika - antologičare Vitezicu i Darinku Stojanović, kao i na podelu Vida Latkovića. Latković je, kao i Prodanović, obredne i običajne pesme svrstao u jednu grupu. Neki od antologičara obredne pesme smatraju delom korpusa lirskih pesama, a neki ih iz njega isključuju. U obrednim pesmama, njihova ritualna i socijalna funkcija iskazana tekstom, često zaprečava poetizaciju izraza, mada postoje i primeri kada upravo te funkcije zrcale lirsko u njima. Uz to, čitavi slojevi obrednih i magijskih radnji, sakrivenih i tabuisanih imena, različitih gestualno ili muzički kodiranih poruka, u pisanom tekstu se gube, pa pesma postaje manje razumljiva ili čak i nerazumljiva. Kao vrsta koja je podložna degradaciji u procesu nestajanja tradicionalne kulture, obrednu je pesmu ponekad teško odvojiti od neobredne vrste u koju se utopila. Tako, zbog nemogućnosti preciznog određenja obrednog porekla, zbog ocene o maloj poetskoj vrednosti, ili zbog uverenje da ne predstavljaju pravo lirsko pesništvo ove su pesme, najčešće, izostavljana grupa pesama u antologijama narodnog pesništva - kod Nikole Andrića, Vojislava Jovanovića, Darinke Stojanović, Branka Magaraševića i Ilije Mamuzića.

Književno teorijski pristup primenjen u podeli pesama u antologijama suočava se i sa drugim, ne manje važnim problemima klasifikacije usmene lirike. Ukazivanje na karakteristične odlike žanra čine problematičnim pojedinačne pesme u kojima se mešaju svojstva različitih žanrova, ali i sve pesme "na međi" lirike i epike. U toku skoro dvovekovne istorije intenzivnog proučavanja naše narodne poezije dvostruka priroda ovih pesama, u kojima se prepliću i lirsko i epsko, ogledala se i u izvesnim pomeranjima u naglašavanju jednog od njihovih svojstava, pa se njihov nepotpuno utvrđeni status odrazio u različitom mestu u klasifikacijama unutar antologija. Poseban, poetički opravdan, vid izdvajanja ovih pesama u grupi lirskih je njihovo nazivanje pričalicama (pripovednim pesmama), kako ih je izdvojio Nikola Andrić u Izabranim narodnim pjesmama, ženskim (1913) - pričalice i balade. Branko Magarašević u svom izboru izdvaja kao posebnu grupu "romanse i balade". Ovakva, više ili manje delimična izdvajanja lirsko-epskih pesama, imaju dobrih strana jer ukazaju na različitost romansi i balada u odnosu na ostalu liriku. Podcrtavanje epske, a zaobilaženje lirske prirode, rešenje je kome su pribegli Šenoa i Darinka Stojanović, koja balade uzima kao epske neistoriske pesme. Kod Vinka Vitezice romanse i balade čine posebnu grupu van lirskih pesama. Ukoliko nisu izdvojene kao posebna grupa pesama, lirsko epske pesme, kao lirske, nalaze se u antologijama u nekoj od grupa po tematskom kriterijumu, tako je npr. Jaša Prodanović Hasanaginicu i Smrt majke Jugovića 1925. svrstao u svadbene i porodične, a Smrt Omera i Merime 1938. u ljubavne. I Mamuzić je lirsko epske pesme stavio u porodične i ljubavne, a Vojislav Đurić u ljubavne, koje obuhvataju i porodične. Tvrtko Čubelić je romance i balade svrstao u ljubavne pesme uz treću grupu - kraće ljubavne pjesme.

Pesme sa šaljivim načinom prikazivanja životinja i ljudi, takođe nisu imale ni u teoriji, ni u istoriji klasifikacije narodne lirike stabilan status. U svojoj zbirci Vuk Karadžić nije izdvojio šaljive pesme, već se one nalaze među drugim različnim ženskim pjesmama. Vido Latković ih je isključio zato što je smatrao da šaljive pesme pripadaju nekoj od već izdvojenih grupa. Tanja Perić Polonijo je u klasifikaciji po pristupu obradi teme, šaljive pesme uvrstila u grupu uz satirične pesme i parodije.

Još u devetnaestom veku, sakupljači (Rajković i drugi) i antologičar (Šenoa), obeležili su različitost i specifičnost šaljivih pesama, odvajajući ih u posebnu grupu. Jaša Prodanović, koji je šaljive pesme izdvojio i u antologiji iz 1925 i u onoj iz 1938., u predgovoru ove druge napominje šaljive pesme čine zasebnu grupu ne po predmetu, nego po načinu pevanja. Vitezica je šaljive pesme postavio kao samostalnu grupu, van lirskih pesama. U loše izrađenoj antologiji, sa prepravljanim tekstovima pesama, i nesistematičnom i nepotpunom klasifikacijom, kod Luke Zrnića nedostaje nekoliko grupa pesama, pa i šaljive, a one još nedostaju samo kod Vladana Nedića, koji ih nije posebno izdvojio, sledeći podelu Vida Latkovića. Grupa erotskih šaljivih pesama u antologijama nije prisutna ni zbog moralnih obzira prema čitaocima izabranih narodnih stihova.

Analizom podela narodne lirike u antologijama mogu da se zapaze remećenja odnosa grupa, mešanje raznorodnih i izostavljanje pojedinih grupa pesama. Bilo bi neprimereno sa stanovišta sadašnjosti previše strogo procenjivati razuđenost tih podela, ali ih je moguće, i treba ih ocenjivati relativnim kriterijumom - u odnosu na izabrana načela klasifikacije. Svetozar Matić je, u prikazu antologije Vojislava Jovanovića, za 'pesme o prirodi' osnovano napisao da su nađene i tražene pošto poto. Darinka Stojanović se povela za Vojislavom Jovanovićem, ne uvažavajući navedenu kritičku opasku, vezujući pesme o prirodi sa pesmama o radu. Refreni (pripevi) su poslednja grupa u prvoj Prodanovićevoj antologiji, ali ih nema u njegovom drugom izboru, što svedoči da je i on sam došao do zaključka da se oni ne uklapaju u prethodno zamišljenu podelu. Prihvativši činjenicu da su antologijama primerene i u njima primenjivane jedinstvene podele, koje mogu biti uske ili razuđene, a ne ulazeći u pitanje njihove kategorijalne nedoslednosti, kao skoro nezaobilaznog elementa, moglo bi da se govori o preuskim i preširokim vrstama, srazmerno razuđenosti izabrane podele. Paradoksalno je, ali i izvesno, da antologičarima neće biti od velike koristi umnožavanje podela, posebno onih koje ne obuhvataju na srazmeran način ceo korpus pesama, jer će u okviru jedne zbirke izabranih stihova i nadalje moći da se primeni samo jedan od mogućih kriterijuma razvrstavanja.

Proširivanje teorijskih istraživanja zajedničkih svojstava usmene i pisane književnosti i na narodnu poeziju, kao i drugih folklorističkih disciplina, umnožava osnove za podele usmene lirike, otvarajući pri sastavljanju antologija pitanje njihove teorijske svrsishodnosti i estetske inspirativnosti. Promena antologičarskog vidokruga pri izborima koji teže da obuhvate sveukupnu narodnu lirsku pesmu, vode pronalaženju drugih podela i čitanja narodne lirike, omogućavajući nova sagledavanja tradicije iz koje izviru.

Antologije sastavljene primenjivanjem estetskih načela grupisanja pesama, naravno, predstavljaju i sasvim poseban tip ostvarenja, u kome se tekstovi povezuju idejom koja delimično pripada duhu narodne tradicije, ali i načelom čija se posebnost može i mora da smatra i individualnom. Primena estetskih kriterijuma u "poetskom" svrstavanju pesama uvodi i ideju estetske koherencije višeg reda, jer se ona odnosi na kompoziciju cele zbirke. Poetskim "klasifikacijama" mogu katkada da se odrede i teorijski koreni i ishodišta, ukoliko one, implicitno, sadrže određeno teorijsko stanovište, kao u zbirci Različne ženske pjesme (1987) Hatidže Krnjević, u kojoj se, kao formativni princip slaganja pesama, sledi smenjivanje godišnjih doba i ideja o paralelizmu ciklusa života prirode i ljudi (Ajdačić, Borba, 24.II 1988).

Spisak antologija

  • Andrić, Nikola: Izabrane narodne pjesme, ženske, Zagreb, Izdanje Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, 1913. XL, 184 str.
  • Bogdanović, David: Izabrane pesme, Zagreb, 1925,..XXIII, 72 str.
  • Čubelić, Tvrtko: Lirske narodne pjesme, Zagreb, Školska knjiga, 1952. XLVI, 394 str.
  • Đurić, Vojislav: Narodne lirske pesme, Beograd, Novo pokolenje, 1953. 499 str.
  • Jovanović, Vojislav M.: Srpske narodne pesme. Antologija, Beograd, Geca Kon, 1922. XLVIII, 350 str.
  • Magarašević, Branko: Narodne lirske pjesme, Zagreb, Prosvjeta, 1951. 326 str.
  • Mamuzić, Ilija: Narodne lirske pesme, Beograd, Znanje, 1953. 247 str.
  • Matić, Svetozar: Antologija narodnih pesama sa pregledom narodne književnosti, Beograd,
  • Nedić, Vladan: Antologija jugoslovenske narodne lirike, Beograd, Narodna knjiga, 1962. 194 str.
  • Prodanović, Jaša: Ženske narodne pesme. Antologija, Beograd, Geca Kon, 1925. LXII, 318 str.
  • Prodanović, Jaša: Antologija narodne poezije, Beograd, Geca Kon, 1938. 463 str.
  • Stojanović, Darinka: Antologija narodnog pesništva s pregledom narodnog pesništva, Beograd, Geca Kon, 1938. VI, 450 str.
  • Šenoa, August: Antologija pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga sa uvodom o poetici, Zagreb, Matica Hrvatska, 1876. XLVIII, 404 str.
  • Vitezica, Vinko: Antologija narodne poezije, Beograd, Geca Kon, 1937 LXVIII, 440 str.
  • Zrnić, Luka: Odabrane srpske narodne pesme s ekavskim izgovorom i nekim popravkama, Beograd, Štamparija "Sloboda",1922. 209 str.
© 2000-2001 Slavic Gate kapija@narod.ru
На Растку објављено: 2007-07-22
Датум последње измене: 2019-03-20 09:43:56
Спонзор хостинга
"Растко" препоручује

IN4S Portal

Плаћени огласи

"Растко" препоручује