KNJIŽEVNOST
 
.
matična str.
projekat
istorija
umetnost
književnost
razne stvari
veze
e-mail
 

Ne bih ni nuli ćutnju oprostio
Književnost članova srpskog književnog kluba "Dimitrije Tirol" iz Temišvara
(ćirilična verzija)

Zoran Vuksanović

Rođen 1978, Lugovet. Apsolvent Srpske teoretske gimnazije "Dositej Obradović" u Temišvaru; student novinarstva i engleskog jezika na Zapadnom Univerzitetu u Temišvaru.


Pokušaj

* * *

budi me uvek vrisak
beskućnika
iz tuđih snova
i dok se ogledam
u odsjaju
jutra
prosjaci mirno
odlaze
u lov

gusle
u daljini mučno
dave
i poslednje tragove
noćnog buncanja.

* * *

svojim lažnim imenom
razbijam katance
svojim kristalnim okom
probijam maske
svojim voštanim glasom
gradim sve
ubijam sve

* * *

zatočeni plamen
tuđih pogleda
buknuće
već
i
spržiće
prašnjava stopala
bosih krikova

zaverenički osmeh
slomiće te
već
i
beži
sakrij
što pre
srce pripitomljene zveri pri porođaju...

heroji

zarđali usklik ponoćne kaldrme
ćuti ruševine zatvorene prošlosti

uobraženo nebo metalnog grada
svedok je samo ljudske sablasti

viteški oklopi skrivaju se bedno
u zatvorenim očima snivača

* * *

paukova mreža
nad otvorenim
kavezom grada
treperi
pod kopitama
konjskih snaga
spojile su se
krošnje zgrada
zbog mog
nedorečenog stiha
na vreme

* * *

okrutne reči
presekoše vene
čame negde
u zabitom uglu
kosmosa

imam rak
na podočnjaku
zbog preteranog nadmigivanja
sa sudbinom

suze su mi već
davno
pogubile
zenicu

nema veze
kazniće ih matora
budala
sasušiće ih
svojim prstima
hladnim kao sreća

kako je petao postao robot

tumaramo besmisleno
crnom trakom
mehaničkog petla
makaze i ruka

odmori se malo
u lokvi plavetnila

hvatamo zjala
u tuđim zagrljajima

makaze i druga
ruka
dok plovimo u moru
plavih suza

gde su vam ruke
i vodeni glagoli
noge i telo
i glava
i jutra

naivne rime
za svetlost i sutra?

* * *

banalni pridevi
krvavim se kukama
kače o moje
telo obraslo
mahovinom gustih šuma

skidam ih pokretima
brzim
poput pijavica
ogrezlih o vreme

neću više da
šijem
epitete
kao onda
kada sam (pre spavanja)
ubijao

najbolje drugove
mislima
da me oni ne bi
ubili
stvarnošću

tramvaj

požutelo rastinje
miluje prozore
niz koje teče
moj pogled

tamni miris duvana
tramvajdžija razmišlja
kako da siđe
sa uskih šina života

kraj mene devojka
moli se bogu
vlažnim prstima
seče
kolena
zarđalim žiletom

stali smo
niko ne silazi
škrabam krvlju
po ispljuvanom podu
i poslednje slovo
ćirilice

 

* * *

Što čačkaš zube stihovima?
Ne možeš pokriti gorki ukus orgijanja
betonskim talogom sa porculanskih reči
munje. Seti se samo svih pesama koje su
ti se provukle kroz suze i zaplakaće
onda bubna opna tih zlonamernih nebesa.
Izvrni potom dušu kao rukavicu
i speri sve poklone koji ti nisu bili
pruženi. Tek tada će ti možda i očne
duplje postati nepotrebne.

reč

taj slog
reč reč reč
koristim prečesto
i
strahujem

zaboraviću
jednog dana
ko je koga
izgovorio

ar(e)s(ova) p(seud)oetika

svuda oko tebe
su samo reči
ceo ovaj grad
zgrade
sve
nestaje
ostaju zvuci
razbijenih auspuha
ogorčenih reči

leđa ti drhte od zime
dok čekaš autobus
i sklapaš simbole
nemome gradu

a onda ti se reči ogade
kao meni sada
nestaje uživanje
iščekivanje rešenja

grifoni su
u redove stavljeni
u rat ih šalju
protiv pesnika bogova
kačimo se o njihov vrat
u kožama stoke
ubijamo grifone
krademo im blaga
čaše od grifonskih kljunova

ljubav

više je glagol nego
obični smrtnici
misli mu sa glavom
uranjaju u jastuke
(do krajnjeg dna
svega opipljivog)
izranjao je čudan
setan i plačan
veseo. Veseo

nikada nije znao
da li se to o njemu priča
(klizave reči
pesak niz suve uši

o mrtvima
sve najbolje)

(raz)govor

...uzvratio sam joj
naravno da hoću papira
zar ne vidiš
pišem po zidovima

dok sam se skrivao
u polumračnom ogledalu oči
mi zasijaše
od tolike sreće
zatvorila su se vrata

u gluvoj prostoriji
diskretno je zašumeo
miris boga

bilo je to tako davno
mnogo mnogo pre (tvog)
rođenja...

* * *

odzvanja ludilo u satu
ponoć i jutro u tvojim
pokretima
škripa tela o pregrubo
odstojanje
prelom sekunde u nečijem
dahu
silazi slabost u utrobu
ruže

* * *

iz najdubljeg sna
probudila me je njena
samohvalna budnost
podbulih obraza usana podočnjaka
očiju koje prskaju po vrelom
ulju posteljine počeo sam da
režim i režim i režim
dok me je upijala tim njenim
treznim pogledom govoreći
koliko smo lepi

pokreti

Sama si svet za sebe
Sfera koja te guta progutaće i mene, svaki čin postaće čudo
Nepomične tvari zemlje u pokretu odraće nam stopala
Silaženje sa ovih šina čisto je (kao i) samoubistvo
Otpašće nam zubi kosa meso beli bestelesni osmeh viri
zagrljaj crnica mrlje

nera

Plavi žubor tišine. Ukus suza sa tvojih usana. Glina ispod noktiju (visovi sa otiscima stopala), da li sam sklizo ili skočio u mutne dubine... Virovi. Kružiš oko mog tela. Obuzet drhtavicom (nevidljiva linija) neprimetno iskrcavanje. Puteljak isklesan kišom. Šiblje me odvraća sa pravca. Samoća i gmizavci. Vojnik (susreo ga ili samo video njišući se oranicama) vatra na horizontu. Zeleno zujanje insekata.

bledilo

Zaobilazimo oblake sutradašnje oluje. Borba u krugu prema kojoj niko ne podiže pogled. Prezauzeti smo gledanjem časovnika i osvrtanjem okolo. Obaziremo se sa strahopoštovanjem na ostale glave, privlačimo ih lepim licima izmučenim požudom. Komadima kamenčića popadalih sa nebesa izgradili smo si domove i napravili koplja koja još uvek oštrimo o sopstveno meso. Svaki je sebi podigao spomenik. Sutradašnji nam vetar postaje urna, razbacuje nas po popločanim kraterima ponos suvišnoga, vraćamo se vatrenim domovi(na)ma, selimo se, korak sve teži (starost i pohlepa), svaka nas selendra podseća na danonoćni napor putovanja, tačno određen naboj daljine, bezimene ulice sa ove i sa one strane (pramena) svetlosti, pretvaranje u i zbog i da bi...

mudraci

Čama. Božićne svetiljke (a ne vetrovi) savijaju jele mojih očiju. Gasne žeđ pod večernjim teretom istoga šahta. Ječi kaldrma od tolikog snega stapam se u izgužvano paklo cigareta u bačenu kartu. Setim se jevtinih ikona koje sam ti usnama kačio o vrat. Neko preko puta postaje ja. A ja je ko li je ja? Drugi. Što ne i treći i četvrti, u isto vreme uragan i susnežica. Prljave dozivke crne kraljice. Nestale matere, mogao bih ovako doveka. Doveka bih ovako mogao. Gde... da pođem da dođem da svratim da se vratim. Blagodarni red kao da se onaj bezimeni osmehnuo... svaka reč oduzme po misao. Ni stranci nam nisu isti. Obilaziti seoske crkve, pognute glave čitati desetine početaka. Bosonogo se sasušiti.

* * *

tako sam lak
nosi me vetar
tako sam brz
ne vidim ptice
tako sam srećan
dodirujem sunce
jesam
nisam
zemlja
prahu tvom oku


 


 All contents copyright © 1999-2001. All rights reserved