 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
Iz svega rečenog o istoriji Mitropolije Crnogorsko-primorske, jasno se vidi, da je ona bila od osnivanja, i kao takva ostala, sastavni dio Srpske Pećke Patrijaršije. Osnovana Svetim Savom, uzdignuta na stepen Mitropolije Patrijarhom Joanikijem prvim i Carom Dušanom 1346 godine, ona je ostala vjerna sebi kao takva do danas. Po navedenim riječima prote Ivana Kaluđerovića "živi i nikada ne ugašeni plamen prvobitne Svetosavske autokefalije Srpske Crkve, tinjao je na Cetinju, "te se u toj jedinoj Mitropoliji Srpskoj, do današnjeg dana uspješno održao crkveno pravni kontinuitet i tradicija Srpske Pećke Patrijaršije".
Vidjeli smo da se to njeno saznanje, nije gasilo ni u vremenu, kad je ona silom prilika živjela samostalno. Čak i onda, kad je početkom ovog vijeka, voljom vladara, stekla naziv autokefalne Mitropolije, njen mitropolit Mitrofan Ban se nazivao "egzarhom (čuvarem) sveštenog trona pećkog". Savršeno je jasno svakom poznavaocu istorije toga vremena, da je i sama ta autokefalnost bila u funkciji obnavljanja Pećke Patrijaršije, a ne ovjekovječenja njene razbijenosti na više samostalnih crkvenih oblasti. U tom smislu treba shvatiti priznavanje samostalnosti Crnogorsko-primorske Mitropolije, sa kojom se srijećemo kod kanoniste Nikodima Milaša, istoričara Radoslava Grujića, Dušana Kašića, Branka Cisarža, profesora crkvenog prava, i drugih. Takav specifičan, istorijskim okolnostima uslovljeni pojam autokefalnosti, primjenjivan je i na Karlovačku Mitropoliju, u manjoj mjeri i na Bukovinsko-dalmatinsku, Dabrobosansku i druge.
Osnovni faktor koji je motivisao Pomjesne Pravoslavne Crkve u faktičkom privremenom prihvatanju takvih stanja, u pojedinim istorijskim okolnostima, bio je i ostao sotiriološke prirode: briga za duhovni i crkveno-moralni napredak Hrišćana ili naroda. Ono u čemu prilikom tih spoljašnjih jurisdikcionih promjena, u životu Crkve, nije moglo nikad biti kompromisna, jeste čuvanje čistote vjere, unutarnjeg crkvenog poretka, apostolskog prejemstva, kao preduslova za evharijstijsko zajedništvo u molitvi i ljubavi sa Vaseljenskom Pravoslavnom Crkvom. S obzirom da mitropoliti Crnogorsko-primorski nikada nijesu doveli u znak pitanja taj izvorni crkveni poredak, apostolsko prejemstvo i zajedništvo; s obzirom da nijesu sami tražili položaj u kome su se našli, nego im je nametnut silom prilika; s obzirom da su sve činili što je bilo do njih da se uspostavi ponovni normalni crkveni poredak - Ruska, Carigradska i druge Pomjesne Crkve su je s ljubavlju prihvatale, i pomagale da opstane, i održi svoju apostolsku misiju, kao i druge oblasne Crkve nekadašnje Pećke Patrijaršije. Kada su se pak stvorili uslovi za njenu obnovu, prvo Carigradska, a onda i sve ostale Crkve su sa velikom radošću odobrile i prihvatile vaspostavljanje drevne Pećke Patrijaršije. Niko ni na unutrašnjem planu, ni na vaseljenskom planu Pravoslavlja, nije dvadesetih godina postavio pitanje "ukidanja" imenovanih autokefalnih Crkava nastalih na tlu nekadašnje Pećke Patrijaršije. Niko to pitanje od istinskih crkvenih faktora ni do danas nije postavio. To je fakat od dalekosežnog kanonskog i pravnog značaja.
Pitanje autokefalnosti je tek postavljeno u takvom separatističko-raskolničkom vidu (u odnosu na Mitropoliju Crnogorsko-primorsku) prije desetak godina, i to od ateističkih političkih krugova. Ljudi po pravilu otuđeni od Crkve, lišeni elementarnih znanja o njoj, o njenim ciljevima, metodima i poretku, u cilju ostvarenja svog političkog programa, pokušavaju da obrazuju takozvanu "autokefalnu crnogorsku crkvu". To rade bez Crkve i protiv Crkve, negirajući njen vjekovni osveštani poredak, bez hramova, bez istinskih sveštenika i episkopa. Za sveštenike i episkope promovišu nekoliko individua, koje su zbog svojih crkvenih i moralnih prestupa lišene toga dara, lišene čak i članstva u Pravoslavnoj Crkvi, i anatemisane. Od moralnog i duhovnog otpada Crkve, na trgovima grade "crnogorsku crkvu", obmanjujući lakovjerne, ponižavajući Crkvu, umnožavajući mržnju i diobe u narodu, brukajući Crnu Goru i Crnogorsku Mitropoliju pred svijetom, i to po prvi put u istoriji, na takav besprizoran način. Šta im je cilj i razlog? Crnogorski nacionalizam i separatna Crna Gora. Ne ulazeći u problem ovog novog tipa nacionalizma, i problema samostalne Crne Gore, jedno smo dužni reći: sa istorijske i eklisiološke tačke gledišta, nacionalna ili državna pripadnost nikad nijesu bile bitno svojstvo Crkve i uslov pripadnosti njoj, iako su povremeno igrale i igraju ulogu u organizovanju crkvenog života. Crkva je po svojoj prirodi Vaseljenska. U njoj nema, po Apostolu Pavlu "Grka ni Jevrejina, roba ni slobodnjaka, muškog ni ženskog jer svi ste vi jedno u Isusu Hristu". (Gal. 3,28). Oni koji se krštavaju, ne krštavaju se u ime bilo kakve nacije, nego "u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha", ne primaju bilo kakvo zemaljsko državljanstvo nego nebesko, primajući "pečat Dara Duha Svetoga". S toga danas, na osnovu prvenstveno apostolskog nasleđa i potreba crkvene misije, imamo u jednom grčkom narodu pet autokefalnih Crkava, ili opet u više država jednu pomjesnu Crkvu, ili opet u jednoj pomjesnoj Crkvi - više nacija. Zato apsolutni značaj naciji ili državi, u Crkvi mogu pridavati samo oni koji ne znaju što je Crkva i kojima u stvari nije stalo ni do Crkve ni do spasenja duše. Takvi se ne klanjaju Hristu Bogu, nego obogotvaraju na paganski način, bilo svoje pleme ili državu, bilo neku drugu ideju i ideologiju. Upravo tako se ponašaju tvorci takozvane "autokefalne crnogorske crkve". Ne pripada, međutim, partijama ni državama, ni vlastodršcima, ma ko oni bili, da stvaraju Crkvu prema svojim potrebama. Da je Crkva u toku svoje dvijehiljadugodišnje istorije to dozvolila, ne bi danas od nje ostao kamen na kamenu. Dok su vladari i vlast bili hrišćanski, oni su kao kršteni i miropomazani članovi Crkve učestvovali u njenom životu, pa i kao njeni spoljni nadglednici i čuvari. Ali, kad god bi čak i oni pokušavali da se miješaju u unutarnji život Crkve, ona je to odlučno odbijala, po cijenu svoga žrtvovanja i stradanja. To u toliko više važi za naše vrijeme kad je vlast pretrpjela radikalnu sekularizaciju i otuđenje od Crkve. No, bez obzira na to, da li je Crkva odvojena od države, obaveza je države da pravno štiti i poštuje vjekovni poredak Crkve i njenu imovinu, kao što je obavezna da to čini i sa svakim drugim pravnim licem i priznatom društvenom ustanovom.
To je ono što i danas jedino traži Mitropolija Crnogorsko-primorska, kako od države, tako i od političkih stranaka. U svim savremenim pravnim državama, svako lažno predstavljanje, korišćenje tuđih znamenja i simvola, aspiracije ili napad na tuđu imovinu, predstavljaju delikte koji podležu gonjenju nadležnih organa i primjerenoj kazni. Svako se danas može predstaviti za predsjednika države, za mitropolita ili sveštenika, za direktora nekog preduzeća, ali se zna ko je predsjednik, ili mitropolit, ili direktor. Tako se danas lažno predstavlja raspop Dedejić, raskaluđer Cvijić, i propali đak Lalatović, sva lažna "jerarhija" nepostojeće "autokefalne crnogorske crkve". Vezivanjem takvih sa sebi sličnim raskolnicima u svijetu (bugarskim ili italijanskim, svejedno je), njihova lažljivost i nepoštenje, čini se još lažljivijom i morbdnijom, na porugu svetinje Crkve i propast svoje duše, a uz to i na vještije obmanjivanje lakovjernih.
No ova sveštena Mitropolija je izdržala mnoge nevolje i iskušenja, u svojoj osmovjekovnoj istoriji, pa će u nadi na Boga izdržati kako ovo, tako i druga slična iskušenja naših vremena.
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /