Maksim Zloković

BIJELA

estetsko-istorijski prikaz

1937

Zavičajni muzej Herceg-Novi

Posebna izdanja

Redakcija: Nevenka Mitrović, Višnja Kosović, Radojka Miajlović, Đorđe Ćapin, Goran Komar

Zavičajni muzej – The Regional Museum
Mirka Komnenovića 9
85340 Herceg-Novi, SCG
tel. +381 (0) 88 22 485
e-mail: muzej@cg.yu
www.rastko.rs/rastko-bo/muzej/

BIJELA

U nizu divnih bokeljskih gradića, varošica i sela što su se poredali pored mora kao mirne biserne školjke – Bijela zauzimlje bez sumnje najljepše mjesto. Njeno krivudavo žalo, koje se na mjestima duboko uvuklo u more, čini divne rtove i tihe uvalice, daje joj najljepše plaže u unutrašnjem zalivu, koje iz godine u godinu imaju sve više i više posjetilaca. Male uvalice sa jednolikim kućama od klesanog kamena, ispod kojih more nemirno treperi od sunca po čitav dan, pune su, za vrijeme sezone, masom ljudi, žena i djece, preplanutih i opaljenih južnim suncem. Sa ovog krivudavog žala, koji se bliješti od sunca i mora, kreće se za vrijeme sezone čitava flota jedrilica, čamaca i sandolina, nakrcanih veselim kupačima, po zalivu koji se razliježe od njihove bezbrižne pjesme i vike.

Svakoga dana, kada maestral zaplavetni morem, po zalivu počnu mahnito krstariti jedrilice. Velika bijela jedra ispunjena svežim maestralom, sjaju se i prkosno trepere na vjetru. Jedrilice, u ovo doba dana, kao da dobiju krila, počnu da lete pučinom. Njihova jedra, koso nagnuta nad valovima, gone ih nevjerovatnom brzinom, te sijeku plave razigrane talase, nastale od maestrala.

Na ove se plaže nastavlja plavi i slikoviti rt Pijavica, koji se duboko pružio u more, te sa svojim stranama daje jedinstveno lijepe plaže, koje nas pozivaju i mame plavetnilom i bistrinom mora, koje ih nježno miluje. Neobično nas mami sebi čisti reljef morskoga dna, koji nam se raskošno ukazuje kroz bistru i plavu kao nebo površinu.

Pored plaža bliješteće žute boje, koje se bjelasaju na toplom južnom suncu – po kome je Bijela i dobila ime – proteže se zmijoliki put, duž koga su nanizane starinske kuće opkoljene vrtovima palma, ruža i južnog cvijeća. Ovaj zmijoliki put, uz plaže i obalu, pruža divnu šetnju. Šeta se dugo i dugo, pored obale zasađene maslinama, oleandrima, cvijećem i palmama, ispod kojih more romori žalu svoju divnu pjesmu, u kojoj ima nečega prijatnog, toplog i blagog. Ovdje je more najšire u zalivu i svojim prostranstvom daje jednu naročitu boju svim predmetima. Ono u sebi ima nečega prostranog, velikog i dobrodušnog, te nam ovdje ne izgleda tamno i okovano, već bliješteće plavo, kao i nebo nad njim. Ovdje je kao igdje na Primorju pitomo žalo i more. Čovjek osjeća na njemu daleki vijek prošlosti sretno vezan sa današnjicom.

Oni koje svakoga večera vidite u svojim barkama, na čijim se kljunovima nalaze veliki ribarski fenjeri, znadu vam pričati one strašne i fantastične legende o moru i morskim čudima koje opijaju i zanose.

Iza ovako divno poredanih kuća, koje daju sliku nanizanog đerdana, pružili su se vinogradi, koji svojim rujnim zlatom čine da ovaj đerdan bude još blistaviji i ljepši. Oni čine da ovaj pejzaž ima sliku zlata, koje se raskošno preliva na ljetnjem suncu. Opkoljena brdima, koja se modre i mirišu lovorom, mirtom i rascvjetalom maslinom, čiji miris opija, čine jedan lanac koji je štiti od sjevernih vjetrova i daje joj osobitu draž. Ova brda ovako amfiteatralno poredana čine jednu nezaboravljivu sliku dekora, koji je svake sezone ljepši, zamamljiviji i raskošniji. Podij toga gorostasnog amfiteatra su prostrani vinogradi, maslinjaci i žalo koje bliješteći treperi od sunca i mora. Ovaj vijenac brda daje joj jedinstvenu prirodnu cjelinu, koja je po raznolikosti i ljepoti pejsaža odvaja od ostalih mjesta u Boki. Na obroncima brda, koji se blago i raskošno spuštaju u prostrano bijeljsko polje, nanizale su se kuće i zaseoci sa starinskim crkvama, čiji nas crveni krovovi i mali zvonici potsjećaju na veliki akvarel jednog najglasovitijeg majstora. Oni simpatični starci, koji svakoga večera do dugo u noć pričaju na raskršću, pričaće vam o gradnji ovih starih crkvica najfantastičnije legende. Ove su se legende uvijek prenosile sa koljena na koljeno i narod ih priča sa naročitom pobožnošću.

Pijer Loti, veliki francuski književnik, zanešenjak i putopisac na ovim je žalima napisao najljepše i najtoplije stranice svojih putopisa po Istoku.

Ovog pustolova pjesnika, čije je srce zanijela mlada pastirica Paskvala, ovaj narod nerado spominje. Mnogi starci nerado su nam govorili o onom dobu, kada je Pijer Loti sa svojim zemljacima šetao našim obalama.

Jovan Sundečić, pjesnik “Milja i omilja”, vatreni borac i apostol bratske sloge Srba i Hrvata u Boki, u pomenutim pjesmama ovako opjeva bijeljske gradine i voćnjake:

“Gizdava je Boka svakolika
Al' je Bijela cijeloj Boki dika...
Rad podgorja i divna primorja
Puna bilja – južnoga omilja,
Kitna cvijeća i plodna drveća
Vinograda – bož'jih rukosada
..............................................
Sred mirisa dunje i naranče,
I rumene ruže i jabuke,
Rusmarina i bijelog čemina.”
.............................................

Eto, sa koliko je zanosa i ljubavi pjevao Sundečić o Bijeloj i njenim ljepotama. U komentaru svojih pjesama, pjesnik nam između ostalog kaže:

“Selo među najboljim bokeškim selima; izgleda kao kakav varošić, i ima dosta kapetanskih domova. Bijeljski predjel kitan je i upravo divan”. – Priča se da je Kralj Nikola I Petrović-Njegoš, inspirisan ljepotama Bijele, u koju je više puta navraćao i ljetovao, napisao onu divnu pjesmu posvećenu Boki. Naš glasoviti “Njegoš u prozi”, omiljeli pjesnik “Skočidjevojke” i “Kanjoša Macedonovića”, Stjepan Mitrov Ljubiša u svome opisu Boke veli za Bijelu: “S ovoga Rta do Sv. Neđelje dugačko žalo krajem vode zovu Bijela; kuća do kuće u poređe, kao labudovi smoče more, a vrh svake loza i voćka sa ogradom, dok su ljudi nahodili zemlje da kopaju; pak opet na više goli kam do planine, koja je svaku posestrimu nadvisila, a ta je bijeljska Gora”.

O postanku Bijele pričao nam je jedan stari pomorac ovu plavu legendu: “Davno, prije mnogo vjekova, na ovom mjestu postojao je grad sa mnogo crkava i zvonika, starih dvorova punih zlata i srebra. Grad je bio opasan jakim bedemima i imađaše troja vrata. Seljaci, koji su živjeli na obližnjem Orlovom Brdu, imali su velika krda ovaca, te su sa brda kroz naročiti žlijeb (gurlu) u grad spuštali mlijeko. U tom starom gradu, koji se zvao “Grad Sv. Petra”, postojao je sud, škole i razne druge ustanove. Grad je potonuo u more prilikom nekog velikog potresa, koji je nemilosrdno srušio crkve, zvonike i bogate dvorove, te se i danas u moru vide ostaci bedema toga grada. Danas vi to mjesto, gdje je potonuo ovaj stari grad, zovete Rake. Ovako nam je završio svoju legendu stari pomorac. Istorija, međutim, kaže da je negdje u IX ili X vijeku postojao, na tom mjestu, benediktinski manastir, koji je bio ograđen mnogim velikim kulama i jakim zidovima. Ovo nam jasno potvrđuje u svojoj rukopisnoj knjizi “Bove d'oro” opat benediktinskog reda Kotoranin Timitej Ćizila (Cisilla) koji u svome spisu naziva ovaj manastir “San Pietro in Alba”. Ovaj znameniti manastir, čije doba postanka ne možemo tačno utvrditi, po svome arhitektonskom sklopu, koji se vidi iz raznih kamenih figura, uzidanih na današnjoj rimokatoličkoj crkvici Sv. Petra, pripadao je tzv. longobardsko-vizantinskom stilu, koji u razdoblju od VIII do X vijeka vladaše našim Primorjem. Po ovom manastiru čitava Bijela se zvala, u ovo doba, “selo Sv. Petra” ili “Sv Petar in alba” ili “de campo”. Papa Kliment VI, u svojoj poslanici srpskom caru Dušanu Silnome, od 6 januara 1346 godine, preporuča mu crkve i manastire u njegovoj državi, te spominje i manastir “sancti Pietri de Campo”, za koji papa traži da se povrati kotorskom biskupu. Manastir Sv. Petra, prema mišljenju istoričara, postojao je sve do provale Mongola, koji su prilikom svoje strahovite najezde srušili ovaj stari manastir i sa njim skoro zbrisali svaki trag ove blistave prošlosti sela Sv. Petra. I ako ga opljačkaše Mongoli, ruševine su se manastira spominjale, po nekim istoričarima, sve dok ga Turci u XV vijeku potpuno ne sravniše sa zemljom, kao i sve okolne zgrade. Priča se da su monasi ovoga manastira učestvovali, 1166 godine, prilikom osvećenja obnovljene katedrale Sv. Tripuna u Kotoru.

Ovaj stari manastir, na čijim je ruševinama sagrađena mala rimokatolička crkva Sv. Petra i od čijeg je kamena sazidana velebna palača Zlokovića sa impozantnom avlijom, misli se da je bio velik te ograđen raznim kulama i pomoćnim kućama. Zato što je bio jako utvrđen, kao mnogi tadanji manastiri na Primorju, biće se u više slučajeva nazivao i grad, a otuda se u narodnom predanju Bijele i sačuvala ona legenda o ovome gradu. U zidu crkvice Sv. Petra uzidani su mnogi odlomci starog kamena sa naročitim ukrasnim figurama i pismenima. Po svemu se vidi da je ova crkvica ograđena ostacima jedne stare zgrade. Staro kamenje nije sretno poređano, da čini jednu cjelinu, nego ga je graditelj, odista ne poznavajući vrijednost istog, uzidao na raznim mjestima čitavih građevina. Prilikom iskopavanja temelja okolnih kuća nađeni su mnogi glineni predmeti i kameni obelisci, te razni sitni novci vizantiskog i rimskog porijekla. Još su nađene, prilikom sadnje okolnih vinograda, ljudske lubanje i kosti, što nam svjedoči da je na ovom mjestu, u to vrijeme, postojalo veliko groblje, po čemu se i čitav ovaj predio zove “RAKE”. Pričao nam je jedan stari Bijeljanin da su se u njegovom djetinjstvu vidjeli na morskom dnu, ispod toga zemljišta, razni kameni stubovi i komadi velikih ozidina. Sve nam ovo svjedoči da je nekada kultura, napredak i bogatstvo manastira, kao i sela Sv. Petra, bila na onoj visini, na kojoj se nalažahu manastiri i mjesta po svim naprednijim centrima duž naše obale.

Malo dalje, na mjestu zvanom “GRABE”, gdje se palme i cvijeće tako blago njišu na ljetnjem maestralu, koga ponosno nadvisuje Orlovo Brdo, našli smo iskopine iz rimskoga doba. Orlovo Brdo, koje se svakoga večera modri i čije se tamne sjenke daleko odražavaju u mirnom moru, ko u ogromnom zrcalu, krije u svojoj pitomoj padnici ostatke nekog možda rimskog hrama. Uz samo more, u jednoj romantičnoj padnici, prilikom kopanja u vrtu, naišli smo na veliku ozidinu nekoliko metara dugu. Prilikom daljeg iskopavanja naišli smo na nekoliko mozaika kao i na mnogo odlomaka starih zemljanih i kamenih vaza. Mozaik, prema mišljenju istoričara, potiče još iz rimskog doba. Ovaj dio mozaika je po svome sklopu jednostavan i neobojen, te nas potsjeća na onaj iz doba prvih radova sa mozaikom. Neki istoričari misle da je prostiji dio mozaika, koji se obično nalazi pred ulazima u stare rimske dvorove ili hramove. Nama je uspjelo pronaći i jedan veliki kameni žlijeb, koji je po svoj prilici služio za ukras vanjskom dijelu palate ili hrama. Prema samom arhitektonskom sklopu iskopina, mišljenja smo da je na tom mjestu postojao neki rimski hram. O ovome smo u svoje doba pisali u dnevnoj štampi i zainteresovali mjerodavne, ali sve je to ostalo “glas vapijućeg u pustinji”.

Na protivnoj strani kitnjastih Graba diže se malo i pošumljeno brdašce zvano Velje Brdo. Velje Brdo sa malim zaseokom Zadvorinom, koje se nalazi na njegovoj pitomoj padnici, čini jednu izvanrednu prirodnu cjelinu. Ovaj kraj, koji se po raznolikosti i bujnosti flore mnogo razlikuje od ostalih, činio je jednu parohiju, koja nije bila u sklopu tadašnje bijeljske parohije, već je bila samostalna. Ova stara parohija, kojoj je bilo sjedište Velje Brdo, protezala se od potoka Pijavice do Rta Sv. Nedjelje (danas u Jošici) te po svoj prilici je u svome sklopu imala i Kruševice. U ovoj su parohiji od davnina služili sveštenici iz bratstva Zlokovića, koje je dalo ovom mjestu veliki broj sveštenika, pomorskih kapetana i ostalih školovanih ljudi. Bratstvo Zlokovića dalo je u prošlom vijeku devetnaest pomorskih kapetana od kojih su četvorica bila i brodovlasnici.

Na Veljem Brdu, koje ponosno bdije nad prostranim bijeljskim poljem i nad pitomim žalima, nalazi se mala istorijska crkvica. Ova stara crkva posvećena je rođenju Sv. Bogorodice, a u narodu se obično naziva “Sv. Gospođa”. Sama crkva posmatrana spolja ne pretstavlja nikakvu naročitu arhitektonsku rijetkost. Ona nam je dragocjena kao istorijski objekt, jer nam vidno ukazuje jedno doba ili bolje reći jednu epohu, slavne vladavine srpskih župana i kraljeva u Boki. Crkva je opkoljena velikim i gorostasnim stoljetnim hrastovima, koji nam nijemo i nečujno pričaju jednu zanimljivu priču o ovoj crkvici i njenoj dalekoj, ali nama tako dragoj prošlosti. Pričaju nam jednom magijskom moći o nekom davnom pokoljenju, koje su gledali na svojim ponosnim lađama, gdje odlaze na široko i prostrano more. Oni pamte i one velike dane, kada su stari Nemanjići podigli ovaj mali hram i kada su oko njega okupljali ljude da ih uče novoj vjeri i da ih istrgnu iz ruku strašnih paganskih bogova.

Narodno predanje je sa ovom crkvicom vezalo najljepše svoje priče. Priča se da su ovu crkvicu sagradili stari Grci, koji su ostavili tobože o tome i neke pisane znakove, koji se i danas na crkvici nalaze. Od tih pisanih znakova i danas se vidi nekoliko urezaka strjelica i krstova čiji su kraci opet u znaku krsta. Ovi nas pisani znakovi po svemu potsjećaju na znakove koji se vide po hramovima iz prvog doba hrišćanstva. Na jednoj staroj i potamjeloj ploči našli smo urezan i Solomonov krst. Narod ovim znakovima pridaje naročitu važnost, te time i tumači starost same crkve. Ovi nas znakovi potiču da mislimo da je ova crkva građena negdje oko V ili VI vijeka, dakle prije podjele crkava, te je bila prema tome i zajednička. U obližnjoj dubravi, koja je posijana starim grobovima, preko kojih su se isprepletale žile velikih hrastova, nalaze se mnogi grobovi, na čijim se teškim kamenim pločama nalaze ovakovi i slični znakovi. Mnoge smo od ovih grobova otvarali te smo u njima našli kosti lobanje i udova, koje su mnogo viših razmjera od kosti današnjih ljudi. Narodno predanje kaže da su se mrtvaci morali nositi po nekoliko dana, da bi se sahranili kod ove crkve, koja im je bila najbliža. Eto, i to nam svjedoči da je ova crkvica starog porijekla i da je u nekoliko tačna ova narodna legenda.

Unutrašnjost crkve je zasvođena, čiji se svod svršava sa jednom povelikom kornižom, koja polovi zid od svoda. Na crkvenom podu pred samim oltarom nalaze se dvije velike ploče, koje su poklopnice nad grobovima u kojima se ne zna ko je i kada ukopan. Narod priča da su u ovim grobovima ukopana dva sveštenika, koji su bili i ktitori ove crkve. Ove grobove nije niko nikada otvarao, jer je ostavljeno prokletstvo na onoga, ko bi se usudio dirnuti u njih. Ova se legenda stalno sa nekom čudnom pobožnošću i strahopoštovanjem predavala sa koljena na koljeno. Oltar je dosta nizak i mali, a odijeljen je od crkvene lađe jednom odignutom preprekom. Ikonostas koji je, kako kaže Đorđe Stratimirović, naslikao prvih godina osamnaestog vijeka Aleksije Lazović, sin čuvenog popa Sima Lazovića, ikonografa iz Bijelog Polja, zamijenjen je skoro novim. Mnoge se stare ikone, naslikane na drvetu, još i danas čuvaju u crkvi, te bez sumnje pretstavljaju rijetkost svoje vrste. U ovoj crkvici nađeno je i nekoliko srbulja, čije su stranice sa takvim marom i takvom vještinom pisane da upravo zadivljuju. Nad ovim je srbuljama, možda, proveo čitav svoj vijek, brižljivo pišući i u svakoj riječi ostavljajući po komad srca, kakav smireni monah. Svako slovo čudno išarano možda znači neku duboku bol ili skrivenu tugu za nečim lijepim, prolaznim ili iskrenu nadu za ono veliko uzvišeno što će doći. Na požutjelim stranicama, gdje su i moljci započeli svoj posao, nalazi se bezbroj divnih minijatura, koje upravo očaravaju. Sve ove dobro smišljene minijaturne kompozicije proizvod su marnog rada sa izvanrednim kolorističkim razumijevanjem, te naročitim svojim slikovitim slogom daju jednu divnu harmoničnu cjelinu. Ove majstorski išarane srbulje, koje nas svojom dekorativnošću privlače, niko i nikada ne čita. Danas se ove stare srbulje nalaze spremljene u parohijskoj crkvi Sv. Bogorodice, te im se mnogi posjetioci dive i ne pomišljajući na one smirene ljude, koji su na svakoj stranici ostavili po dio sebe.

Odmah poviše same crkve nalazi se jedna dosta velika poljana zvana “Gruda” sa koje se uživa veličanstven pogled na čitavu okolinu, te na zaliv, a preko krtoljskih brežuljaka i na otvorenu pučinu. Gruda je sa svojim gumnima u starom vremenu – kako kaže narodno predanje – služila kao mjesto gdje su se glavari kupili na dogovor. Ovdje su rješavali o svim mjesnim prilikama te sudili veće krivice kako samih mještana, tako i onih iz okolnih sela. I danas će vam starci sa zanosom pričati o tzv. “Krvnom kolu” koje je zasijedalo na ovom mjestu. Pričaće vam o onoj divnoj kiti naših starih ljudi koji suđahu sve krivice, bez pisanih zakona i paragrafa. Ti naši narodni sudovi zasnivali su se na onom našem starom tradicionalnom čojstvu i poštenju. Onaj koji je bio osuđen i proglašen za krivca ostao je “nikogović” čitavog vijeka i njegova je obitelj vječito bila pod manom. Takav je obično morao seliti, jer nije imao pristupa među ljude, kod crkve, na zbor ni na sijelo. Tako su naši stari radili u ono doba, a mi njihovi potomci – danas ?...

Na ovom mjestu pao je god. 1718 predlog, da se i knez Nikola Zloković pridruži deputaciji iz (3) hercegnovske krajine, koja je išla u Mletke da uz ostalo moli od dužda Jovana Kornelija da im dopusti ustanoviti na Topli (kod Hercegnovoga) komunitad (opštinu) po primjeru na druge već osnovane opštine u Boki. Na kakav je odziv i raspoloženje naišla ova deputacija u Mlecima, najbolje se vidi iz rukopisne knjige, koja se još i danas čuva u arhivu hercegnovske opštine, pod naslovom: “Raccolta di Decreti, Terminazioni et Attestati emanati a favore della Fedelissima Comunita di Topla. Composta dei Territoriali di Castel Nuovo et erretta merce la Publica Grazia nel luogo medesimo di Topla sopra le Supplicazioni degl’Infrascritti suoi Ambasciatori Co. Illia Cvitovich, Co. Nicolo Zlocovich, Co. Dragutin Magazinovich, Co. Michiel Comlenovich, detto Maglaevich”. Dužd mletački Jovan Kornelije dade tom prilikom izaslanicima slijedeći dukal, koji donosimo u cijelosti:

“Jovan Kornelije, po milosti Božijoj dužd mletački.

Blagorodnome i mudrome mužu – viro – Alvizu Moćenigu III, privremenom našem glavnom providuru u Dalmaciji i Arbaniji ljubazni pozdrav itd.

Pozvaćete k sebi izaslanike hercegnovske krajine, pa neka im se pročita i neka im se preda u prepisu ovo, što slijedi:

Pošto su stanovnici krajine hercegnovske odavna već i svakom prigodom dali Gospodstvu Našemu nepobitnijeh dokaza svoje nepokolebljive vjernosti i odanosti, i to ne samo time, što su od svoje volje pribjegli pod krilo lava mletačkoga, kao Naši podanici, nego još većma s razloga, što su se junaštvom svojijem svuđ isticali među prvijema i u prošlom i u sadašnjem ratu nežaleći krv svoju prolijevati i život svoj žrtvovati za svetovsku slavu i diku republike, čime su zadobili svu ljubav i naklonost Našu, a to hoćemo da im posvjedočimo i time, što evo dolazimo na susret njihovijem molbama, dozvoljavajući im što od nas mole preko svojijeh izaslanika u podastrtom nam memorandumu, želeći ovijem zadovoljiti ove preljubezne Naše podanike.

Naređujemo dakle i dozvoljavamo im:

Da mogu slobodno, kao i dosada, živjeti u svojoj pravoslavnoj vjeri – nel loro Rito Greco-Serviano – a da ih niko za to ne smije uznemirivati, i da mogu napravljati svoje crkve i manastire, kada to nađu za potrebno.

Da im se udijeli još zemlja, kao što traže, i to koliko starijim našim podanicima, tako i onijema, koji otskora pređoše u Našu državu, prepuštajući uviđavnosti našem glavnom providuru u Dalmaciji, da im to, kako za bolje nađe, porazdijeli; i da jedan dio od tijeh zemalja dopadne i sabornu crkvu u Topli.

Da se opraštaju od carine, ali samo za domaće stvari i proizvode, što se izvoze iz krajine herceg-novske u druge krajeve naše države onako kako je to već ranije utvrđeno s Peraštanima, s Grbljanima i sa Paštrovićima.

Da u predgrađu Herceg-Novoga, a naime na Topli, kao što mole, mogu osnovati opštinu – comunita – kojom će upravljati kapetan, četiri suđe i pisar, koje će narod birati između sebe, a mijenjat će ih svake godine. Uz ostalo, oni će suditi sve građanske sporove, te, ako ko nebi bio zadovoljan njihovom presudom, slobodno mu je tražiti suda kod javnih mletačkijeh pretstavnika. Sam kapetan primaće iz državne kase po deset dukata mjesečne plate.

Da se smjesti u oružnicu u Hercegnovome pet stotina (500) pušaka, koje će mjesni providur, po naputcima glavnog providura u Dalmaciji i sopra-providura u Kotoru, u slučaju potrebe, porazdijeliti narodu, da poteče na granicu, da je brani od neprijatelja, kada bi je ovaj napao. Po minuloj opasnosti narod će ove puške povratiti onome, ko mu ih je predao. Uz puške daće se narodu i šest barjaka i jedan krstaš barjak.

Uzevši u obzir izaslanici predrečene krajine sa koliko smo ljubavi prožeti prema onome narodu, odazivajući se velesrdno molbama, koje su nam bile podastrte preko njih, ne sumnjamo ni najmanje, da će se isti izaslanici požuriti svojim kućama, da što prije saopće onijem vrlo ljubaznijem Našijem podanicima koliko smo im naklonjeni i kako ćemo ih i dalje izdržavati u našoj milosti, potpuno osvjedočeni, da će i oni vazda i u svakoj prigodi djelom i unaprijed kao i dosada posvjedočiti, kako su uvijek spremni na sve za svetoviše dobro i sreću mletačke države.

Dano u duždevom dvoru 14 jula 1718

Domeniko Franćeski, tajnik”

Komunitad je odma uspostavljena na Topli, koja je trajala sve do potpune propasti Mletačke republike 1797 godine. Od ove godine tj. do dolaska austrijskih vlasti u ove krajeve, topaljska je opština zamjenjena hercegnovskom. Časništvo novoosnovane komunitadi (opštine) sastojalo se od kapetana, koji je bio na čelu opštine i koji je za svoj trud bio nagrađen od mletačkih vlasti mjesečnom platom. Uz kapetana upravljahu još i četiri suđe (sudije), a pokatkad i četiri prokuratora. O javnoj bezbjednosti u opštini starali su se poručnik i zastavnik (alfiere). Izgleda da su časnike topaljske komunitadi, kao i nekih drugih u Boki postavljale same mletačke vlasti. Mletačka Republika još god. 1714 u naročitom dukalu nazivlje kneza Nikolu Zlokovića l’Alfiere, i dariva mu u posjed zemlju zvanu Kovačinu – radi ogromnih zasluga koje je učinio republici u javnoj službi. God. 1731 providur Sebastijan Vendramin u svome dukalu naziva ga kapetanom i daje mu u posjed čitavo zemljište zvano “Gruda” da može izdržavati sebe i svoju mnogobrojnu porodicu. I dandanas oba ova zemljišta i Kovačina i Gruda nalaze se u posjedu obitelji Zlokovića. Eto iz ovih nam je dukala jasno da je knez Nikola Zloković bio jedan od prvih kapetana novoosnovane komunitadi. Poslije njega, njegovi potomci bijahu kapetani – među kojima se sa svojom marljivošću ističe Božo Zloković godine 1780 – suđe, prokuratori i zastavnici. Knez Nikola Zloković je prvo kao zastavnik, pa potom kao kapetan predvodio vojsku ovoga kraja u svakoj prilici kada je trebalo braniti rođenu grudu, a i čast republike od zajedničkog neprijatelja. Za ovakve usluge mletačka ga je republika uvijek zaslužno nagrađivala. Potomci kneza Nikole Zlokovića bijahu većinom čuveni pomorci, koji su plovili pod zastavom Sv. Marka ili pod ruskom zastavom. Bratstvo Zlokovića, kao i ostala u hercegnovskoj krajini, posjedovalo je nekoliko svojih brodova, koji su krstarili i trgovali po svim morima i ondašnjim trgovačkim putevima. I do danas su sačuvani u svježoj uspomeni kapetani-brodovlasnici Bogdan i Jovo Zlokovići.

Tokom sedamnaestog vijeka, a i u prvoj polovini osamnaestog vijeka sve do propasti mletačke republike, Bijela bijaše na vrhuncu svoga ekonomskog napredovanja. Iz ovog doba potječu sve velike građevine, kao i mnogi skupocjeni nakiti, te zlatni i srebrni predmeti poklonjeni bijeljskim crkvama. Kuće, namještaj i ostalo bijahu kod kapetanskih i trgovačkih porodica, uređene po ugledu na kuće kulturnih i naprednih naroda. Iz raznih preostalih slika vidimo da su stari Bijeljani bez razlike nosili naše divno bokeljsko odijelo i to onakvo, po prilici kako nosi danas “Bokeljska mornarica”. Ovo odijelo u mnogo slučajeva, nalazimo da ga nazivahu “dobrotsko”. Na glavi su imali prvo bokeljsku (dobrotsku), a kasnije bokeljsku novijega kroja (t. zv. crnogorsku) kapu. Dalje su imali kružot na kome su se nalazila zlatna ili srebrna puca, a povrh ovoga koret, koji je bio naročito lijepo zlatom ili svilom izvezen. Kružot i koret su bili napravljeni iz crnog štofa. Pasali su se svilenim pasom (obično šarenim), za kojim su uvijek stajali noži i male puške srebrne ili pozlaćene. Gaće su bile široke, kod bogatijih od svile, a kod siromašnijih od satena. Na nogama su bile papuče, koje su se zvale “muhice” i dokoljenice izvezene svilom ili zlatom. Čitavo ovo odijelo bilo je crno ili tamno (kafe) te je sa pomenutim ukrasima davalo jednu izvanredno lijepu sliku. Odijela su obično kupovali kod terzija, kojih u onom dobu bijaše dosta u Kotoru. Neke pojedine stvari su nabavljali iz Venecije i Carigrada, a oružje iz Skadra i Risna. Žene su se nosile takođe bogato. Njihova nošnja nije se ni u čemu razlikovala od ostalih ženskih narodnih nošnja u Boki. Vrlo su se rano izgubile ženske narodne nošnje. Iz onoga nam je doba ostalo i dosta ručnih radova, što nam svjedoči da su se žene naših pomoraca bavile i ručnim radom. Žena je bila od vazda čuvar domaćeg ognjišta, dok su muškarci krstarili i plovili morima i donosili doma svoju zaradu. Ova naša žena staroga kova, sačuvala nam je sve one lijepe narodne običaje, koje danas imamo. Sačuvala nam je one divne narodne pjesme, koje se pjevaju o Božiću, Krsnoj slavi i svadbama i koje bez sumnje pretstavljaju jedan znatan dio našeg neiskorišćenog narodnog blaga.

Od mora, koje se preliva po dugom žalu, vodi krivudavi put opkoljen vinogradima i maslinjacima do starodrevne crkve sv. Bogorodice. U jednoj romantičnoj dolini, koja je opkoljena brdima, koja se naglo spuštaju čineći na nekim mjestima urvine nalazi se hram koji je posvećen “Rizi Bogorodice”. Ova brda koja su obrasla gustom šumom, svakoga večera izgledaju kao hrpa zlatnih vijenaca koji gore. Po padinama i obroncima ovih brda, stepenasto su se poredali vinogradi, koji se svakoga večera raskošno rumene, penjući se terasasto visoko u brdo. Zelenkasto-zlatna brda trepere nad uvalom i prenose svakoga večera nekom čarobnom brzinom eho zvona, koji sto put odjekne o kružno poredana brda. Po ovim brdima, koja čine jedan masivni obruč oko ove divne uvale, nanizale su se u nekom čudnom redu seoske kućice, te sa svojim ogradama i stajama daju još višu draž ovome originalnom pejsažu. Pored svake vas kuće opija miris rascvjetale naranče i bosioka. U dnu ove romantične uvale žubori potok “Pijavica” koji sa svojom jesenjom pjesmom dopunjuje ovaj čudni i raznoliki dekor. Na jednoj ravnici u dnu uvale, pored vinograda koji izgleda kao viseći vrt nalazi se crkva. Stoljetni hrastovi, koji vam raskošno mašu svojim krunama, vitki čempresi, koji drhte na i najmanjem povjetarcu, rascvjetali oleandri okružuju crkvu, čije plavo kao nebo kube prkosno nadvisiva sve. U ovom kraju, gdje su prirodni kontrasti tako harmonično vezani i čudni, čovjek se osjeća sasvim malen i sitan prema veličini prirode, te mu se i nehotice čudesnom moći nameće neka mistična pobožnost. Od ove velike pobožnosti, koja opija, ljudi drhte u srcu i čitavom svom biću. Ovdje čovjeku pred očima titra u svim ogromnim veličinama slika vječitog ognja i spasenja. Gledali smo za prazničnih dana čitave povorke žena gdje poredane, kao u kakvoj pobožnoj litiji idu bosonoge sa svijećom, žutom kao njihovo lice u ruci, da ispune zavjet čudotvornoj slici Bogorodice. Ova lijepa crkva, koja je zidana od domaćeg, kao mermer glačanog kamena, koji je mjestimično zlatan, obnovljena je početkom prošloga stoljeća. Crkva je duga sa oltarom 20 m, a široka 8 m. Njen veliki i po svom arhitektonskom sklopu skladni zvonik, visok je 28 m, a gradio ga čuveni majstor svoga doba Petar Dabinović ili kako ga u nekim spisima, bogzna zašto, nazivaju Pietro “furbo” iz Dobrote. Zvonik je građen 1836 god. pa mu je ove godine [1936, prim. red] na svečan način proslavljena i stogodišnjica. Iznutra je crkva pod kubetom koji se nastavlja u svodove, koji svršavaju interesantnim uzdignutim stubovima ili lezenima. Gradila je jedna generacija da bi zbrisala kletvu, koja je tobože pala na njihove daleke pretke. Neki daleki njihov predak potrošio je basnoslovne “groše i dukate” i mjesto veleljepnog hrama podigao je malu kapelu u slavu i čast Bogomatere. Oni su svi složno pregli da dignu ovu kletvu, koja ih je tištila, pa su ne žaleći muke i truda počeli graditi ovaj hram.

Na mjestu, gdje je podignuta današnja crkva, nalazila se stara, vrlo interesantna crkva od koje se do danas samo sačuvao oltar, koji je urešen mnogobrojnim freskama. Stara je crkva bila sagrađena za vlade srpskoga kralja Milutina, oca Stevana Dečanskog, a djeda slavnog Dušana Silnog, koji u onom dobu vladaše ovim krajevima. Glavni potstrekač, a ujedno i ktitor ove crkve po svoj prilici bijaše episkop Danilo, koji u onom dobu bijaše jedan od episkopa episkopije koju je Sv. Sava bio osnovao u Stonu. Bijela, kao i čitava hercegnovska i risanska općina, koje se tada zvahu travunska strana Boke Kotorske, pripadahu pod jurisdikciju episkopije zahumske sve do karlovačkog mira 1699 godine.

U starom, potamnjelom od vremena i od dima tamjana i svijeća, oltaru nalazi se dobro očuvana freska episkopa Danila. Ovaj slavni episkop, docniji arhiepiskop srpski, čuveni i daroviti pisac nekoliko biografija naših slavnih kraljeva i arhiepiskopa, nalazi se naslikan od nekog vještog ali nepoznatog slikara u bijeljskom hramu. Ova je freska nažalost oštećena, te nam ne može pokazati sasvim u pravoj slici ovog asketu velikog i mudrog državnika svoga doba. Freska na kojoj je pretstavljen jedan od najzaslužnijih arhiepiskopa od naročite je važnosti, jer je ovo možda jedina sačuvana freska, ovog našeg velikog radenika u čitavom našem narodu. Čudno je žitije ovoga arhiepiskopa, koji je docnije radi svojih velikih i bogougodnih djela proglašen za sveca Srpske pravoslavne crkve. Njegova freska, čije su boje – u koliko su očuvane – izvanredno žive pretstavlja nam čovjeka duboko religioznog, uvučenog u sebe sa mističko-asketskim crtama lica sa sijedom kosom. Svetitelj je odjeven u felonu na kome se nalaze veliki zlatni krstovi. Sa desne strane glave svetiteljeve piše na dosta nerazumljivom grčkom jeziku – episkop Danilo.

Osim episkopa Danila nalazi se još u oltarskoj apsidi pretstavljena “svečana procesija arhiepiskopa”. Tu su na jedan majstorski i vrlo zanimljiv način naslikani gotovo svi zaslužni sveti oci iz IV i V vijeka, koji su dali bogoslovskoj nauci bezbroj monumentalnih djela na čijim spisima možemo reći i počiva čitava hrišćanska bogoslovska nauka. Na ovim freskama jasno vidimo sav onaj divni raskoš srednjega vijeka, koji se vidio na našim crkvenim odjećama. Svi sveti oci su obučeni u felonima i stiharima, koji su ukrašeni velikim krstovima i drugim nakitima. Ruke, koje su dignute obično na blagoslov ukrašene su interesantnim narukvicama, na kojima se vidi drago kamenje (biser). Ove nam freske, na jedan vidan način pokazuju, do kakve se veličine i moći bio popeo ugled crkve u ovom dobu. Mnogi od ovih velikih crkvenih otaca, čiji vam asketski izgled ulijeva nekom magičnom moći u dušu pobožnost, drže u rukama velike razvijene svitke na kojima su ispisane one velike riječi, koje su opijale i zanosile silne mase ljudi, koji su ih slijepo slijedili. Ove su setencije srž onoga što su oni propovjedali ili su to pak oni veliki postulati koji su bili njihov životni imperativ. Ove su riječi napisane velikim slovima, koja su dobro uočljiva i dadu se dosta lako čitati. Neki su od ovih svetih otaca pretstavljeni na sasma originalan način i u pozama koje se obično ne gledaju na freskama naših srednjevjekovnih crkava. Prva freska pretstavlja Sv. Vasilija Velikog, čija duga crna brada sa naročito savijenim svitkom i bogatom odjećom uz. Sv. Gligorija Bogoslova, koji je pretstavljen kao blag starac – daje jednu umjetničku cjelinu, koja po svojoj obradi pretstavlja, po našem mišljenju, remek-djelo srednjevjekovnog slikarstva ove vrste.

Do ove kompozicije nalazi se i freska Sv. Kirila Aleksandrijskog, te freske Sv. Jovana Zlatousta, Sv. Gligorija Niskog i Sv. Atanasija Aleksandrijskog.

Osim ovih interesantnih fresaka, na zidu ovog oltara nalaze se tri niše, koje su ispunjene freskama, koje pretstavljaju Hrista-Mladenca. Hristos je ovdje prikazan kako je i “obično prikazivan idealno, kao vrlo lijep mladić bez brade u vječitoj mladosti i ljepoti”. U ovim nišama slikar je na jedan vrlo fantastičan način pretstavio Hrista-Mladenca u svim radnjama u kojima se on personifikuje za vrijeme službe Božije. Ovdje vidimo svu raskoš kičice srednjega vijeka. Ove freske koje su pretstavljene u bijeljskom hramu, potsjećaju nas na freske naših čuvenih manastira. Stare srpske srednjevjekovne freske se i po načinu obrade pojedinih svetaca i po obradi bojom detalja u mnogome ne razlikuju od naših. Freske je slikao, po svoj prilici, neki slikar Grk. Ovi su grčki slikari živjeli u ovom dobu i u Kotoru i u Dubrovniku.

U dokumentima kotorskog arhiva spominje se oko 1330 god. porodica nekog grčkog slikara “quondam Nikole pictoris Greci” koja je imala u Kotoru kuću i vinograde. Nešto kasnije i u Dubrovniku se spominje “Hemanuel Grecus pictor” i “Georgius Grecus pictor”. Da je ovaj veliki grčki majstor slikao ove vrlo zanimljive freske dokaz nam je i to što na mnogim mjestima oko imena svetaca nalazimo čitava imena ili riječi pisane grčkim jezikom. Sam ktitor ove crkve Danilo, koji je bio episkop u Stonu između 1318-1325 god. mnogo je volio grčki jezik pa je više puta pozivao i grčke kaluđere da mu služe službu božiju na grčkom jeziku. Prema ovome nije isključeno, da ovaj vrli poklonik ondašnje moćne vizantijske kulture, nije pozvao i grčke slikare, kojih je bilo i u njegovoj eparhiji, da mu ukrase hram. Pored toga na samim freskama vidimo, jednu nevjerovatnu dobro harmonizovanu cjelinu sa sretno izrađenim i složenim detaljima. Sve nam ovo jasno kazuje da ih je rodila bujna istočnjačka mašta, pored koje nam se i nesvijesno nameće neka jaka i duboka veza sa vizantinskim motivima. Ovaj živopis, koji je po samoj dekorativnosti slika i po kolorističkom slogu i po dobro izvedenoj kompoziciji crteža, možda jedini ove vrste u našem narodu, nije mogao ostati nepošteđen od pogane turske ruke, koja je i na njemu ostavila pečat svoje barbarske kulture. Pored ovog starog oltara koji je sav u freskama nalaze se na novom ikonostasu dvije stare ikone, koje potiču iz onog doba kada je stara crkva građena. Na prvoj se ikoni nalazi slika Majke Božije, gdje na lijevoj ruci drži Mladenca – Isusa Hrista – a iznad njih se nalazi Sv. Trojica. Druga je ikona slika Isusa Hrista, koji je prestavljen do pojasa gdje u ruci drži zemaljsku kuglu. Obadvije ikone, a osobito ona Majke Božije, rađene su sa dosta zatvorenim bojama na drvu. Same slike po odlično izrađenom crtežu i po obradi detalja, te po svojem kolorističkom slogu pretstavljaju remek-djelo naše srednjevjekovne crkveno-slikarske umjetnosti, sa kojima bi se mogao ponositi i jedan Veroneze ili Basano.

Ikona je Bogorodičina čudotvorna, te joj pobožni narod od vajkada prilaže zavjetne darove. Okovana je 1864 god. u Mlecima sa srebrom. Na glavi Majke Božije i Isusa Hrista postavljene su zlatne krune, koje su ukrašene raznim perlama i draguljima. Narod je iz velikog poštovanja i pobožnosti metnuo na glavu zlatnu krunu svojoj zaštitnici. Ove slike, koje po svemu pretstavljaju jedno značajno umjetničko djelo, po našemu mišljenju imale bi mnogo veću vrijednost da nijesu okovane. Slike je ponio u Mletke da se okuju, glasoviti pomorski kapetan i brodovlasnik Jeronim Vuković-Bijeljanin, koji je sa svojim brodovima imao stalnu prugu Mletci-Boka Kotorska. Na ovoj pruzi saobraćala su dva jedrenjaka i to jedan iz Boke ka Veneciji, a drugi iz Venecije ka Boki. Jedan od ovih jedrenjaka zvao se “Madona della Bianca” te mu je slika i do danas sačuvana. Pošto je Jeronim Vuković (Jeko) bio odličan pomorac i nadasve pošten čovjek, to mu je povjeren prevoz pošte, putnika i tamničara na ovoj pruzi.

Vrlo je zanimljiva, radi svoje kompozicije, i ikona Bogorodičina po svoj prilici iz XVIII vijeka, koja je po razmjerama potpuno jednaka pomenutim prestolnim ikonama. Na ovoj ikoni pretstavljena je Bogorodica sa Hristom Mladencem, te razna čuda Sv. Spiridona. Ovo je vjerna kopija čuvene ikone Majke Božije, koja se čuva u svetogorskom manastiru Vatopedu. Na ovoj ikoni vidimo još i prestavljenu pomorsku bitku između hrišćanskog brodovlja – svakako mletačkog – koje je jednim naletom uništio tursko brodovlje, koje se topi. Na dnu ove slike u jasnim orijentalnim bojama naslikan je Krf. Na ovoj zanimljivoj i po svojoj kompoziciji i po kolorističkom slogu ikoni, nalazi se mnogo grčkih natpisa. Ova interesantna ikona rađena je na drvu sa vrlo jasnim bojama, koje se mjestimice razlijevaju, te predstavljaju jednu rijetkost svoje vrste. Po nekim nađenim dokumentima, kao i po načinu obrade, mišljenja smo da je ovu ikonu vjerno preslikao napred spomenuti Aleksije Lazović, ikonograf.

U crkvenoj riznici sa naročitom brigom čuvaju se mnoge stare rukopisne i štampane knjige, koje su po samome dobu postanka vrlo značajne i dragocjene. Na listovima i koricama nalaze se mnoge rezbarije koje su od naročitog interesa. U ovim rezbarijama pretstavljeni su razni svetitelji u dosta živim bojama. Među ovim knjigama najglavnije su: Oktoih, koji je štampan u prvoj našoj štampariji na slovenskom jugu, a koju je podigao Đurađ Crnojević. Knjigu je štampao jeromonah Makarije god. 1494 ali na knjizi nije naznačeno u kojem mjestu, te smo mišljenja da je štampana na Cetinju, gdje je štampan – kako kažu istoričari Ruvarac i Jagić – i prvi Psaltir.

Knjiga je ukrašena divnim drvenim koricama, koje su obložene kožom. Pogovor ove knjige nijesmo mogli pročitati, jer nedostaju zadnji listovi na kojima je svršetak pogovora. Druga je takođe interesantna knjiga Psaltir koja je rukopis-srbulja, ukoričena je drvenim koricama obloženim kožom. Na ovim koricama je na jedan zanimljiv način pretstavljeno raspeće. Još se nalazi u riznici i Oktoih, koji je štampan u Mlecima u štampariji Božidara Vukovića, čuvenog štampara naših knjiga u ovom dobu. Štampanje ove knjige su izveli spremni monasi Teodosije i Đenadije. Ovi vrijedni monasi svršili su svoj rad – kako se vidi iz predgovora – “na 27 julija 1537”. Knjiga je opremljena kao i napred spomenute, samo na prvim stranama ima nekoliko slika koje pretstavljaju Sv. Josifa, Sv. Kuzmu i Sv. Jovana Damaskina.

Od naročitog je značaja knjiga Liturgijar (službenik) ukoričen drvenim koricama obloženim kožom. Ovo je jedina štampana srbulja ovoga doba, koja je po mišljenju istoričara štampana od Božidara Goraždanina negdje u prvom dijelu XVI vijeka. Na jednom listu ove knjige nalazi se napisano : “Sija knjiga Stefana Popovića đakona dobroga”. Interesantno je čuti što kaže narodno predanje o đakonu – kasnije protu Georgiju Popoviću, parohu bijeljskome.

Priča se da su negdje krajem XVII, a početkom XVIII vijeka ubili hajduci – po svoj prilici gusari – iz Perasta prota Georgija Popovića. Dok se služila služba božija hajduci su ušli u crkvu i ubili sveštenika dok je obavljao službu božiju. Tada su mnoge prisutne ranili, a crkvene stvari opljačkali. Dok se ovo događalo u crkvi, dotle proleće glas selom o strašnoj pogibiji, te se diže veliko i malo na oružje. Seljaci oružani na čelu sa dobrim junakom onoga doba Vukom Šerovićem, dočekaše hajduke, te se sa njima sudariše. Zametne se ljuti boj u kojemu Vuk posječe četovođu. Kada hajduci opaziše da im je pao poglavica i oni se razbjegoše slomljeni i izranjavani kud koji, ostavivši svoj plijen. Bijeljani tada uz slavljenje zvona i pjevanje pobožnih pjesama povratiše crkveno blago i svete utvari u crkvu, zahvalivši svojoj Zaštitnici što im je bila u pomoći. Prota Georgija Popovića sahraniše i ožališe, kao i poginulog hajduka. I danas stari ljudi pokazuju mjesto do crkvene ograde, gdje se nalazio grob ovog peraškog hajduka.

Osim ovih knjiga nalazi se i “Praznični Minej ili Sbornik”, koji je štampan 1580 god. u Sabeši u Erdelju, a štampao ga je – kako na njemu piše – đakon Koresije po naredbi Erdeljskog Mitropolita Đenadija.

U crkvi se nalazi pored ovih srbulja i časoslov štampan u XVII vijeku na ruskoslovenskom jeziku. Na ovoj knjizi nalazi se sledeći natpis: “Siu knjigu Orlogion Sirieč Časoslov polustavni, Podarovali ot svistouspenskija abiteli Savinskia; Prečestniješi Gospodin Danil Arhimandrit s bratiec Čestiomu prezviteru Vasiliu Iliinu Sinu Zlokoviću ot Biele Data Julia – 16 na Savinie 1777 – .”

Pop Vasilije Zloković bio je paroh jednog dijela Bijele, čija je parohija zauzimala zemljište od Veljega Brda do mora i od rta Pijavice do Jošice. Pop Vasilije Zloković je živio u onom dobu kada je u drugoj bijeljskoj parohiji služio glasoviti proto Simeon Zloković, koji je 1814 godine postavljen za proto-prezvitera. Njegov protoprezviterat se protezao od Sutorine pa do Dobrote, a bilo mu je sjedište u Bijeloj. Državne i crkvene vlasti nazivlju ga u svojim mnogobrojnim spisima “vicario foruco”. Sveti Petar I Petrović Njegoš, kada je 1813 god. vladao Bokom Kotorskom, posjetio je tada i Bijelu, te je prota Simeona Zlokovića tom prilikom odlikovao zlatnim krstom za mnogobrojne zasluge koje je učinio crkvi i narodu. Ovaj interesantni krst čuva se i danas u kući Zlokovića. Protu Simeona rukopoložio je za sveštenika god. 1771 crnogorski vladika i gospodar Vasilije Petrović-Njegoš, koji je bio prvi istoriograf i ujedno i prvi istoričar Crne Gore. Proto Simeon je stekao osobitih zasluga prilikom gradnje nove crkve i očuvanja starih poznatih fresaka. O velikom znanju i sposobnosti ovoga vrloga sveštenika svjedoči nam mnogo pisama koje mu je pisao Venedikt Kraljević, episkop dalmatinsko-istarski i bokokotorski. Iz pomenutih pisama jasno se vide namjere episkopa Kraljevića, koji je tada služio unijatskoj propagandi u Dalmaciji. Iz svih odgovora, kao i iz čitavog rada vidi se jasno, da je proto Simeon osujećivao namjere Kraljevića, pa je između njih često dolazilo do sukoba. Većina pisama nosi datume iz godine 1827 i 1828. Potomci prota Simeona bili su sveštenici i to prota Ilija i njegov sin proto Ignjatije. Proto Ilija bijaše čuveni govornik u onom dobu, te su se i do danas sačuvale nekoje njegove besjede. Smrću prota Ilije god. 1860 bijeljski protoprezviterat bijaše prenešen iz Bijele na Toplu. Oba ova sveštenika i proto Ilija i Ignjatije išli su stopama svoga uzornog pretka, te su svim silama radili na ekonomskom i kulturnom podizanju ovoga mjesta. Velika je zasluga ovih vrlih sveštenika, da su oni sa naročitom ljubavlju očuvali bijeljske starine, te su uspjeli da i kod naroda ovoga mjesta uliju ljubav i poštovanje prema njima.

Kada je god. 1539 Hajredin Barbarosa oteo sa velikom vojskom Hercegnovi od savezne hrišćanske vojske, tada su se uz opjevanoga vojvodu Lazara borili i “podanici čitave hercegnovske krajine” među kojima je bilo svakako i Bijeljana. Velika turska sila nadvladala je mnogo manju savezničku vojsku i ovi bijahu prisiljeni predati grad Turcima. Čim su ovi azijski zavojevači zavladali našim krajevima, sve je dobilo strašniji i sumorniji izgled. Nastao je jedan strašni period rušenja i upropaštavanja onoga što se vjekovima mukom i naporima steklo. U Bijeloj opljačkaše staru Nemanjićsku zadužbinu i svojom poganom rukom izgrdiše i pokvariše njene dragocjene freske. Stare ozidine i kule benediktinskog manastira Svetoga Petra potpuno sravniše sa zemljom i utriješe trag mnogim preostalim kamenim stupovima i obeliscima. Mnoge brodove zaplijeniše i opljačkaše, kao i mnoga imanja i kuće nasilno preoteše.

Od razvalina manastira svetoga Petra podiže silni Osman-kapetan sebi kulu, koja je imala mnogo utvrda. Na divnoj padnici Veljega Brda podiže isti Osman-kapetan sebi dvor i pored njega džamiju, čije se razvaline i danas vide. Silni Ajdar-beg Bojović posjedovaše zemljište od potoka Pijavice pa do zaseoka Malovića, koje uz glavni seoski put silazaše do mora. Po pričanju starih ljudi, Ajdar-beg imađaše na ovom zemljištu i kulu. Zemljište koje bijaše u posjed Ajdar-bega i do naših je dana zadržalo naziv “Ajdarovina”. Treće mjesto koje nas potsjeća na tursko doba je mali zaselak “Babovina” koji se i danas tako nazivlje. Narodno predanje kaže da je na ovom mjestu imao svoju kulu i svoje posjede čuveni beg Babović, te je po njemu čitav kraj i dobio ime.

Zloglasnog Osman-kapetana pogubio je peraški junak konte Vicko Bujović. Ne mogavši gledati, kako narod teško podnosi zulume Osman-kapetana, ovaj hrabri peraški plemić pozove na dvoboj silnoga Turčina na “Krmicu” (mjesto danas u Jošici). Na ovom mjestu, gdje bijaše skoro polovina puta od kuće konta Vicka i Osman-kapetana, sretoše se junaci te isukavši svoje oštre mačeve započeše megdan. Megdan je – kako kaže narodno predanje – gledalo jedno čobanče sa obližnjeg brežuljka, koje je vidjevši konta Bujovića u nevolji povikalo: “Od ponte ga Vicko Bujoviću”. Konte Vicko čuvši to udari vrhom (pontom) svoga handžara po nezaštićenoj strani svoga protivnika, te ga sretno pogubi. Od kolike je važnosti bila pogibija Osman kapetana najbolje se vidi po tome, što je on i do danas ostao svjež u našem narodnom predanju. Narod je smrću ovog silnika počinuo od njegovih zuluma. Konte Bujović postade poslije ove slavne pobjede još slavniji i omiljeniji u čitavom ovom kraju. Čitava imanja Osman kapetana naslijedi, poslije pobjede nad Turcima, porodica Bujović. Na razvalinama kule Osmanove podiže porodica Bujović sebi dvor, kojega su kasnije naslijedili peraški konti Zmajevići.

Stari su Bijeljani, kao vješti pomorci, bili vrlo rado primani bilo kao mornari, bilo kao časnici na peraškim brodovima. Oni su zajedno sa Peraštanima na njihovim brodovima učestvovali u kandijskom ratu 1645-1669 god. te u glasovitom peraškom boju 15 maja 1654 god., kada Peraštani i na kopnu i na moru junački nadvladaše mnogo jaču tursku silu. U glasovitom pomorskom okršaju kod Atine u Grčkoj 19 aprila 1756 god., koga je divno opjevao fra Andrija Kačić-Miošić, učestvovaše i Bijeljani među kojima se junaštvom ističe knez Marko Zloković. I danas se u kući Zlokovića čuva velika zlatna medalja, koja visi o zlatnom lancu, što je dobio ovaj hrabri Bijeljanin u pomenutom ratu. Ovo veliko ratno odlikovanje bilo mu je dodijeljeno od Mletačkih vlasti. Na jednoj strani ove medalje reljefno je u minijaturi prikazana neka pomorska bitka, a na drugoj strani nalazi se grb mletačke republike i god. 1756.

Kad su god. 1539 Turci zauzeli starodrevni Tvrtkov grad i sa njime čitavu hercegnovsku krajinu do Veriga, koje i do naših dana zadržaše naziv “turske Verige”, odma se poče čitava Boka spremati na otsudnu bitku. Mletačka vlada htjela je pošto-poto da digne sa praga ovog nemilog azijskog gosta. Na poziv kotorskog providura Antonija Zena god. 1684 Peraštani udariše na Turke, te im otmu čitavu hercegnovsku krajinu od Kumbora do Veriga. Ovaj oslobođeni i potpuno očišćeni od Turaka divni kraj naše rivijere darovaše – “u znak podaničke vjernosti” – Mletačkoj republici. Ovo oslobođenje naše rivijere od Turaka i potpadanje pod Mletačko gospodstvo desilo se tri godine prije zauzeća Hercegnovoga. Čim Peraštani oslobodiše hercegnovsku krajinu, počeše se spremati da skupa sa Mletačkom vojskom zauzmu Hercegnovi.

Godine 1687 sabra se pod Tvrtkov grad hrišćansko brodovlje pod zapovjedništvom generala Jeronima Kornaro, kojoj se priključi i peraška flota od šesnaest brodova. Uz perašku flotu u ovom važnom ratu učestvovaše hrabri Prčanjani i Dobroćani. Ovako formirana i dobro uređena vojska napade na grad, koji poslije dužeg otpora nemogaše izdržati, nego se predade. U ovom ratu najviše zasluga od svih Bokelja stekoše hrabri Peraštani. Mletačka republika, da bi im dala vidno priznanje za velike usluge učinjene u ovom boju, dade im mnoge povlastice kao i 2000 (dvije hiljade) konopa zemlje u okolini Hercegnovoga, te uzduž obale bijeljske do Veriga. Tako jedan veliki dio bijeljskih posjeda iz turskih ruka pređe u ruke peraške gospode. Ova imanja peraške gospode u Bijeloj sačuvala su se do naših dana.

Da su Bijeljani bili omiljeni mornari i časnici na peraškim brodovima, jasno vidimo iz napisa učenog g. P. Butorca “Grilova afera”. Uz Peraštane, koji su se borili sa Turcima i Arbanasima, nalazio se i Jovan Zloković (Zuane Zlokov) koji je sa ostalom družinom doprinio da se Grilovica spasi iz ruka Abdije paše 1745. god. Saučesnici Grilovičina bijega konte Stijepo Bujović, Tomo Vidović, Luka Peroević, Zuane Zlokov (Jovan Zloković) i Tripo Matković, bijahu po tadašnjim mletačkim zakonima prognani iz Perasta.

Bijeljani su, kao i ostali Bokelji, napisali najljepše stranice svoje istorije na moru. More je bilo poprište, gdje su oni sticali svoju slavu, bogatstvo, kulturu i blagostanje. Jedan od najinteresantnijih i najsmjelijih podviga ne samo u bijeljskom, već i čitavom bokeljskom pomorstvu je hrabri podvig Petra Jovova Želalića Bijeljanina. Petar je, kao rijetko ko u našim krajevima, na jedan hrabar ali interesantan način stekao slavu, koja ga je podigla među najviše naše pomorske junake.

Još iz mladih dana Petar se odao pomorstvu, te je plovio bijeljskim brodovima, gdje se pokazao kao dobar i iskusan pomorac. Pošto je bio bistar i okretan, to dospije i do kapetanske časti. Svojim trudom i radom kupi i svoju lađu (šambek) na kojoj postade komandant. Trgovao je i krstario svim ondašnjim pomorsko-trgovačkim putevima. Ploveći obalom Grčke, morade izvući svoj šambek na kraj da ga očisti i uredi. Dok je bio zabavljen poslom oko čišćenja lađe, iznenada ga opkoliše Turci, te mu oteše šambek i njega i družinu mu zarobiše. Družina mu bijahu jedan Grk, jedan Maltežanin i jedan Dalmatinac.

Turci bijahu mornari carske lađe “Sultanije”, koja je kupila harač po primorskim krajevima. Turci uhvatiše Petra i družinu mu te ih utamničiše na brodu i sa njima odjedriše put ostrva Rodosa. Na Rodosu prispješe zarobljenici u petak kada Turci idu u džamiju. Jedan dio brodske posade iziđe na kopno, da ode u džamiju, a drugi dio ode u unutrašnje prostorije da se tu moli Bogu. Petar, kad opazi da je sam na palubi broda, udari na stražare te ih pogubi, a ostale Turke koji su se nalazili na molitvi, zatvori u unutrašnje prostorije broda. Sve je ovo učinio sa mnogo napora i požrtvovanja. U ovoj borbi poginu mu drug Maltežanin. Kad se Petar našao slobodan, odriješi brod i odjedri put Malte. Jedra, koja su bila mnogo velika i teška, nije mogao podignuti sa drugovima, već priveza za konope koji podižu jedra topove koje spusti u more. Jedra se na ovaj način podigoše, konope prekinu i topove utope i odjedre dalje. Kad ovo opaziše Turci alarmiraše sve okolne tvrđave, te osuše na lađu vatru iz topova pa joj naniješe samo neznatnu štetu. Nakon višednevnog putovanja po povoljnom vjetru, a u strahu da ne naiđu na kakav turski brod, stigoše pred Maltu. Posada tvrđave sa Malte čim je vidjela da se primiče turska lađa, otvorila je na nju vatru. Kapetanu Petru pođe za rukom da po ribarskim barkama javi stanovnicima ko su i zašto idu u njihovu luku. Maltežani, koji su bili takođe vrsni pomorci, čuvši ovo dočekaše Petra sa najvećim počastima. Govorilo se tada sa divljenjem da ovom podvigu nema ravna u istoriji pomorstva. Da bi na vidan način odali Petru priznanje, veliki meštar Malteškog reda podijeli mu malteško viteštvo. Odkad postoji red Malteškog viteza ovo je prvi put da ga dobiva čovjek pravoslavne vjere. Još mu dozvoliše da na Malti sagradi pravoslavnu crkvu, koju posveti svojoj krsnoj slavi sv. Nikoli. Ostalu Petrovu družinu bogato darovaše. Poslije ovoga kapetan Petar oženi se ženom svog poginulog druga Maltežanina. Umro je na Malti u dubokoj starosti god. 1801. Njegov grob se i danas nalazi kraj njegove crkvice na Malti i sluša kako mu valovi donose pozdrave slobodnih obala njegove rodne grude.

Razdoblje od XII pa do konca XVIII vijeka, je doba kada su Bokelji sticali najveću slavu i blagostanje na moru, kada su njihove lađe plovile svim morima i svim tadašnjim trgovačkim putevima. U ovom razdoblju Bokelji su se istakli u mnogim velikim pomorskim bitkama, te su ime “nevjeste Jadrana” sa ponosom i čašću pronijeli širom čitavog svijeta. U ovom dobu su građene sve veličanstvene palate i hramovi, koji su se nanizali pokraj mora kao galebovi. U ovom dobu opšteg napretka i cvijetanja Boke i Bijela je, poput ostalih mjesta, imala svoje brodove. Njeni su brodovi plovili i trgovali sa ostalim bokeljskim brodovima. Osobito bijahu na glasu kapetani i brodovlasnici: Vukovići, Malovići, Želalići i Zlokovići. Kapetani iz pomenutih porodica plovljahu na svojim brodovima ili na bokeljskim, a ako nije bilo mjesta na ovijem, onda iđahu na grčkim i mletačkim. Pomorske znanosti učili su od starijih kapetana, a kasnije pohađahu pomorske škole u Perastu, Prčanju i Kotoru.

Dolaskom francuske vojske u Boku 1808-1813 god. počinje, malo po malo da pada sjaj i veličina bokeljskog pomorstva. General Marmont, uvidjevši da su Bokelji vješti pomorci, uzima njih (600) šest stotina u francusku ratnu mornaricu. Većina bokeljskih brodova bila je ili u ratu zaplijenjena ili od gusara opljačkana. Bogati bokeljski brodovlasnici osiromašiše, a mornari skapavahu od oskudice i bijede.

U ovom teškom dobu Bijela bijaše teško pogođena, imađaše dva broda duge plovidbe i tri manja broda. Mnogi su brodovi ostali u lukama istoka zaplijenjeni, a mnogi se potopiše, što bijaše slučaj i sa brodom kapetana Mića Zlokovića, koji se utopi sa čitavom porodicom. Ovaj brod na kome je Mićo bio kapetan a njegov sinovac oficir, bijaše krenuo iz Grčke krcat mramora za Englesku. U lionskom ga zalijevu uhvati silni vjetar, te se utopi sa sedam članova njegove porodice.

Francuska vlada da bi lakše upravljala ovim krajevima bijaše razdijelila hercegnovsku opštinu u dva dijela. I danas se spominju u raznim spisima opštine: hercegnovska i bijeljska. O ovome nam svijedoči jedan spis iz god. 1814 u kome se austrijske vlasti obraćaju hercegnovskoj opštini za neke podatke, a ova im odgovara da im tražene podatke ne može dati, jer je za to doba (francusko) bila podijeljena na dvije općine: hercegnovsku i bijeljsku. Kako vidimo iz ovoga dokumenta Bijela je u ovom dobu, i pored svih opštih nedaća, bila vrlo važan ekonomski i privredni centar, te je imala i svoju opštinu. Narodno predanje nam o ovoj opštini vrlo malo govori, kao i čitavoj francuskoj vladavini u ovim krajevima.

Dolaskom austrijskih vlasti u ove krajeve, prilike su se u pomorstvu znatno poboljšale. Počeli su se nabavljati novi brodovi, koji su opet vodili živu trgovinu. Bijeljski kapetani iz bratstva Vukovića, Želalića, Malovića i Zlokovića nabaviše nove brodove kojima daše narodna imena kao: “Zora”, “Milivoj”, “Sv. Bogorodica” itd. Mnogi su pomorski kapetani bili zaposleni kod novoosnovanog parobrodarskog društva “Lojd”, koje ih je rado primalo. Tijekom XIX vijeka bokeljski kapetani i trgovci rukovodili su skoro sa čitavom trgovinom u Južnoj Rusiji. Malovići i Želalići imađahu svoje brodove, koji plovljahu pod ruskom zastavom, a Zlokovići bijahu na glasu bankari i trgovci. Treba nam naročito spomenuti Špira Simova Zlokovića, koji je radi njegove naročite spreme, poštenja i čestitosti bio izabran za pretsjednika saveza ruskih banaka.

U ovom dobu opšteg napredovanja, Bijela je pošla napred u svakom pogledu. Počele su se graditi nove kuće, crkve i otvorila se i prva škola. U ovom dobu kupuju braća Jovo i Bogdan Zlokovići stari istorijski palac obitelji Bujović-Zmajević. Ovaj stari “palac” – kako se obično u narodu naziva – bio je ograđen u poznatom bokeljsko-primorskom stilu, čim je prešao u ruke braće Zlokovića bio je ponovo rekonstruisan. Ovako obnovljen palac sa svojom poznatom arhitektonskom ljepotom naročito se isticao u čitavoj hercegnovskoj rivijeri. Palac je posjetio u prvoj polovini prošloga vijeka i saski kralj Fridrih Avgust, koji je tada bio veličanstveno dočekan. Još tada ovaj strani vladar se najlaskavije izrazio o Bijeloj i njenim prirodnim ljepotama. Poslije smrti Bogdana i Jova Zlokovića, palac je naslijedio Bogdanov sin Milivoj, koji je poslije svršene gimnazije u Kotoru i pomorskih nauka u Trstu, otputovao u Južnu Ameriku.

Došavši u Argentinu upozna se sa braćom Mihanovićima, koji su se kasnije nazvali “kraljevi brodovlja” i postade glavni pomoćnik u organizaciji njihove trgovačke flote. Godine 1895 oženio se sa Anom, sestrom braće Mihanovića, te je sa svojom suprugom učinio mnogo dobra našim iseljenicima. Bio je dobrotvor mnogih naših prosvetnih i humanih društava, te je u mnogima bio biran i za pretsjednika. Pokojni Milivoj, po drugom povratku iz domovine, a za vrijeme Svijetskoga rata, bio se stavio na čelu srpske i jugoslovenske akcije, te je moralno i materijalno mnogo pomogao našu nacionalnu stvar. Mnogo se bavio literaturom, te je pisao pjesme, književne i istorijske prikaze. Svoje radove objavljivao je u tamošnjim našim listovima i časopisima pod pseudonimom “Slavivoj”. Umro je 1919 god. nenadno u Buenos Airesu, gdje je bio ožaljen od svih ljudi, što najbolje svjedoče mnogobrojni nekrolozi po svim našim časopisima.

Palac sa svojim kolonadama, na kojima je bio svaki kapitel različit, i sa avlijom ukrašenom svim vrstama biljaka i cvijeća, pretstavljao je harmonično oličenje našega primorskoga stila. Ovaj skoro jedinstveni primjer harmonije i ljepote jasno nam je ukazivao bogatstvo i raskoš naših pomoraca. U ovako uređenom palacu, okupljali su se ugledni ljudi iz najviših krugova ondašnjeg društva. U njemu je dva puta ljetovao knjaz i gospodar Crne Gore blagopokojni Nikola I. god. 1867 kada je harala kolera po Crnoj Gori i Primorju od koje je podlegao i otac knjaza Nikole, vojvoda Mirko Petrović Njegoš, siđe knjaz Nikola u Bijelu i nastani se u “palacu”. Ljetovanje crnogorskog knjaza duboko je ostalo urezano u sjećanju Bijeljana. Još žive ljudi koji se sjećaju staroga Knjaza, Knjeginje i njihove djece. Knjaz se vrlo ljubazno ophodio sa mještanima, te je mnoge prizivao kod sebe na razgovor. Mnogo je šetao po bijeljskoj okolini, koja ga sa svojim ljepotama zanosila. Kao što je Knjaz rado zalazio u narod, tako se i knjeginja rado družila sa odličnim bijeljskim gospođama onoga doba.

Čuvena gospođa kapetanica Anđe Lučina Želalić bila je nerazdvojna prijateljica Knjeginje Milene. Kapetanica Anđe bila je supruga čuvenoga kapetana Luke Želalića, koji je bio jedan od uglednijih pomoraca ovoga mjesta. Kapetanica Anđe bijaše vrlo kulturna i inteligentna žena, te je svojim radom, dobrim i korisnim savjetom u mnogome zadužila naše mjesto. Koliko je kneževski par volio Bijelu i Bijeljane, kao i pomenutu gospođu Anđu Želalić, vidjećemo iz sljedećeg pisma, koje ćemo radi njegove važnosti iznijeti. Ovo je pismo zajedno sa zlatnom narukvicom, na kojoj se nalazila miniaturna slika knjeginjice Zorke, bilo upućeno kapetanici Anđi Želalić. Pismo glasi:

“Ljubezna Gospođo Anđe!

Iza velike žalosti, koja me postigla po povratku iz naše lijepe Bijele, – tek sad počinjem spominjati se sviju lica, koja su mome Knjazu i meni tako lijepo gostoprimstvo ukazala prilikom našega bavljenja u to lijepo mjesto; naročito Vas, dobra Gospođo, koja ste pri bolesti moga Knjaza i pri hrđavom mome tadašnjem raspoloženju, mojoj Zorki upravo reći druga majka bila. Toga radi dolazim Vas moliti, da primite ovaj mali poklon – kojega će Vam naš agent u Kotoru predati – kao zalog moje zahvalnosti i u spomen male Zorke i sviju drugih. Primite, čestita Gospođo, uvjerenje moga potpunog blagovoljenja.

Cetinje, 21 marta 1868

Knjeginja Crnogorska
Milena Nikolina s. r.

I danas žive mještani, koji se dobro sjećaju jedne živahne i vesele knjaževske djevojčice, koja se bezbrižno i veselo igrala našim žalima i koja je svojom veselošću i ljupkošću privlačila njihovu pažnju. Oni se dobro sjećaju svih njenih nestašnih dječijih igara po prostranoj avliji i žalu. Ta mala vesela djevojčica bila je Knjeginjica Zorka, majka Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja.

Odma na početku rata, a po odlasku pok. Milivoja u Veneciju, obijesna austrijska vojska barbarski je razrušila ovu divnu palatu, nemilosrdno opustošila njen perivoj, te opljačkala sve što je našla od vrijednosti. Da bi ovo mjesto, gdje su se odmarali naši narodni kraljevi još više ponizili, pretvorili su ga ovi “kulturni” barbari u staje za stoku.

Pok. Milivoj, kao prekaljeni patriota, da bi dao oduška svojim nacionalnim osjećanjima, zavještao je ovo imanje “privrednom unapređenju Bijele”, koje nosi ime “Zadužbina Mila i Anite Zloković”. Danas je ovdje smješten dom penzionisanih oficira i vojnih činovnika iz Beograda, koji tu svake godine provode ljeto.

U ovom dobu, kada je život jednim novim zamahom pošao napred, spada i prvo otvaranje škole. Bijeljski su kapetani i imućniji ljudi šiljali svoju djecu na školovanje na strani ili su im nabavljali učitelje kod kuće. Prva škola pominje se god. 1838 a otvorio je učeni monah Despotović koji je bio rodom iz Vojvodine. Ovu su školu pohađala djeca imućnijih mještana. Izdržavanje škole bilo je prepušteno roditeljima, koji su između sebe birali odbor, koji se morao starati o svim potrebama škole. Poslije odlaska Despotovića, škola je prestala raditi za kratko vrijeme. Dolaskom kapetana Filipa Zlokovića, koji je usljed jedne nesreće na brodu bio onesposobljen za dalje plovljenje, škola počinje opet raditi. Filip Zloković iako po zanimanju pomorac bio se sasvim predao radu u školi, te je postizao zavidne rezultate. Iza Filipa Zlokovića dolazi za učitelja mladi bogoslov, kasnije proto bijeljski Ilija Zloković, koji se školovao u manastiru Savini. God. 1844 dolazi za učitelja Lazar Ercegović, kasniji prota kotorski. Dolaskom Ercegovića bijeljska škola je okupila mnogo učenika iz okolnih sela. Svi stari kapetani sa Kruševica učili su osnovnu školu u Bijeloj. Među ovima su se osobito isticali Miajlovići, Đučići i Ilići. Bijeljska škola je osobito došla na glas za vrijeme službovanja vrijednog učitelja, kasnijeg sveštenika Stefana Perazića. Ovaj vrijedni učitelj se razlikovaše i po svojoj školskoj spremi od ostalih, svršio je osam razreda gimnazije i bogoslovske nauke. Svojom spremom i naobrazbom bio je izašao na glas, te mu i djecu iz okolnih mjesta šiljahu na školovanje, kao iz Baošića, Kruševica i Lepetana. U ovoj se školi, za vrijeme ovog vrijednog učitelja školovao i kapetan Marko Tomanović iz Lepetana. Perazić je po odlasku iz Bijele rukopoložen za sveštenika, gdje je dospio do protoprezviterskog čina. Njegov prosvjetni rad u Bijeloj tolikih je ostavio tragova, da ga se starci i danas sa velikom zahvalnošću i poštovanjem sjećaju.

Po odlasku Perazića dolazi za učitelja mjesni paroh Ignjatije Zloković, koji biva odma zamjenjen Jovanom Šarićem. Šarić je bio rodom iz Sjeverne Dalmacije, svršio je bogosloviju u Zadru, radio je savjesno i predano. Osobito se isticao u bogoslovskoj nauci, te je napisao nekoliko dobrih radnja, koje su objavljene u tadašnjim bogoslovskim časopisima. Poslije Šarića nastaje mali prekid, pa onda dolazi Miljenko Popović-Bijeljanin. Popović je malo službovao, te iza njega dolazi Nikola Mihailović – rodom Vojvođanin. Ovaj vrijedni učitelj prenosi i usađiva u Bijeloj iskru nacionalnog oduševljenja, koji je u ovom dobu bio zavladao našom Vojvodinom. Iza ovog oduševljenog Vojvođanina dolazi Sava Kristo rodom iz Zadra, koji je malo službovao i ustupio je mjesto Stanislavu Margetiću iz Imotskog, a za ovim Dragomir i Daroslava Rapovac, koji su časno ispunili svoj zadatak. Bijela ima svoju školsku zgradu, koja je podignuta prilozima samih mještana. Osobitih zasluga je stekao prilikom gradnje nove škole Jovo A. Vuković, koji se bio založio da ovo djelo što bolje ispane. Najviši prosvjetni dobrotvor našega mjesta bijaše Savo Šerović, koji je ostavio čitavu svoju ušteđevinu bijeljskoj školi i crkvi. On je bio stvorio fond za gradnju nove škole, koji je iznosio pedeset hiljada rubalja u zlatu. Novac je poslao školskim vlastima, a ove pokrajinskom školskom vijeću u Zadru, gdje ih je izjela pomrčina.

U onom teškom dobu, kada je značilo biti nacionalista, biti proganjan, mučen i šikaniran, Bijeljani osnivaju Srpsku zemljoradničku zadrugu. Zadruga, koja je osnovana 1912 inicijativom pok. Petra Novakovića, pok. Sava Zlokovića i ostalih Bijeljana napredovala je dobro u svakom pogledu, te je oko sebe okupljala sve trezvene i napredne Bijeljane. Duša ove Zadruge i njen glavni vođa bijaše agilni Kosto J. Đinović, učitelj, koji je svojim nacionalnim radom prednjačio svima. Odmah iza osnivanja Zadruge osniva se “Srpski Soko”, koji je osnovan inicijativom g. Jova Sekulovića iz Hercegnovoga, koji u ovom dobu bijaše jedan od najagilnijih i najvrednijih sokolskih radnika. Uprava Sokola na čelu sa g. Andrijom P. Balabušićem, koji ujedno bijaše i član uprave “Srp. Sok. župe na Primorju” te pok. Špirom T. Ilićem i g. Tomom I. Zlokovićem razvila je svoje djelovanje u svim pravcima. Otpočelo se odma sa vježbanjem, priređivanjem zabava, sijela i izleta. Stupili su u kontakt i sa drugim sokolskim društvima, tako im 1914 god. dolaze skupa i srpski i hrvatski sokoli u posjet. Bijeljski sokoli učestvuju i na sokolskom sletu na dalmatinskom Kosovu. Odma, poslije sarajevskog atentata i Soko i Zadruga bijahu raspušteni, a njihova imovina zaplijenjena. Sokolski radnici bijahu odvedeni u vojsku ili u taoce, te su kao takovi bili izvrgnuti napadima obijesnih austro-mađara. Odma poslije oslobođenja ove ustanove sa malim prekidima nastavljaju svoj rad, te danas uz Narodni dom koji je osnovan god. 1927 vrše korisno djelo prosvećivanja našega mjesta. Da bi se ribarstvo, koje je poslije propasti brodarstva, jedna od važnijih privrednih grana našega mjesta, što bolje unapredilo osnovana je 1934 god. “Ribarska zadruga”. Ova mlada ustanova pokazala je i dosad vidne rezultate, a nadamo se da će u buduće ribarstvo našega mjesta povesti boljim i savremenijim putem.

U posljednje doba izgradnjom “Doma penzionisanih oficira” i “Jadranske straže”, naše je mjesto i u turističkom pogledu pošlo naprijed. Gosti iz Beograda i iz unutrašnjosti naše zemlje rado posjećuju i ljeti i zimi naše mjesto. Za turističko izgrađivanje Bijele nadamo se da će novoosnovano društvo “Pijavica” za promet turizma i poljepšanje mjesta, igrati važnu ulogu.

Sva kulturno-prosvjetna i privredna društva biće smještena u zajedničkom domu koji se podiže na uspomenu Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja. Dom je projektovao arh. Milan Đ. Zloković-Bijeljanin, docent beogradskog univerziteta. Ovaj dom koji Bijeljani podižu u spomen i slavu Kralja-Viteza, pretstavljaće najvišu prosvetnu tekovinu ne samo našega mjesta, već i čitave hercegnovske rivijere.

Nevenka Mitrović

MAKSIM ZLOKOVIĆ
(1910 – 1996)

Značajno mjesto u prošlosti Boke Kotorske zauzima ugledna porodica Zloković iz Bijele. Samo u XX vijeku ova porodica je dala znamenite ličnosti, koje su djelujući na crkvenom, naučnom i kulturnom polju, ostavile u nasleđe nekoliko stotina objavljenih radova. To su: episkop gornjokarlovački gospodin Simeon, istoričar Ignjatije Zloković, arhitekta Milan Zloković, doktor pedoloških nauka Đorđe Zloković i publicista Maksim Zloković.

Boka je bila inspirativna za svakog od njih. Ipak, kao izraziti zavičajac, izdvaja se Maksim Zloković, čija bibliografija sadrži 330 bibliografskih jedinica, a gotovo svi radovi se odnose na Boku Kotorsku. S pravom ga nazivamo zavičajcem, jer se upravo za njegovo ime vezuje inicijativa za osnivanje Zavičajne bibliotečke zbirke, koja je formirana u Gradskoj biblioteci i čitaonici Herceg-Novi. Znao je uvaženi Maksim Zloković da se svijest o zavičajnosti u velikoj mjeri temelji na bibliotečkoj zavičajnoj zbirci, i tek onda kada sav duhovni proizvod zavičaja bude sabran, sistematizovan i bibliografski opisan imaćemo jasnu viziju nivoa kulturne razvijenosti Boke Kotorske, i kada mnoštvo informacija iz istorije, kulturne istorije, društveno-političkih prilika, stvaralaštva u najširem smislu, narodnih običaja, umjetnosti, demografije, pomorstva, djelovanja raznih udruženja, društveno-političkih organizacija..., ali i sačuvanih svjedočanstava bude u funkciji, odnosno na raspolaganju naučnoj i stručnoj javnosti. Njegove sugestije za rad na Zavičajnoj zbirci uvijek su sa uvažavanjem prihvatane.

Maksim Zloković je rođen 25. jula 1910. godine u Bijeloj. Osnovnu školu je završio u Bijeloj, nižu klasičnu gimnaziju u Herceg-Novom, a učiteljsku školu u Dubrovniku i Herceg-Novom, gdje je i diplomirao. Na Višoj pedagoškoj školi na Cetinju studirao je srpskohrvatski jezik i istoriju. Do 1941. godine službovao je kao nastavnik u bokokotorskom i dubrovačkom srezu. Patriotizam, ideja jugoslovenstva i antifašističko ubjeđenje bili su uzrok njegovog robovanja u zloglasnom kotorskom zatvoru, a zatim u koncentracionom logoru Prezi u Albaniji. Pravu golgotu doživio je poslije rata, kada je osuđen na šest godina robije sa prisilnim radom. O nepravdi koja mu je nanesena detaljnije govori njegov biograf Vasko Kostić. Od 1952. radio je kao nastavnik u Tivtu do penzionisanja 1978. godine. Ostao je vjeran svojim idealima, uvijek radeći na korist svog naroda, što potvrđuje zaista obiman stvaralački opus. Činjenica da je slična sudbina zadesila ne mali broj slobodoumnih intelektualaca dala je Maksimu Zlokoviću stvaralačku snagu te je do poznih godina neumorno radio i objavljivao. Bio je član Društva istoričara Jugoslavije, Društva za proučavanje i unapređivanje pomorstva Jugoslavije, Kotorske sekcije Društva istoričara Crne Gore, saradnik Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu i Leksikona jugoslovenskih pisaca Matice srpske u Novom Sadu. Kako sam Zloković navodi u svojoj biobibliografiji poeziju je pisao od đačkih dana, a naučnim radom bavi se od 1936. godine, kada mu je u listu “Glas Boke” objavljen prvi rad.

Njegovi radovi našli su mjesta na stranicama renomiranih časopisa i listova. To su: Godišnjak Pomorskog muzeja (Kotor), Boka, zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti (Herceg-Novi), Zbornik Kotorske sekcije Društva istoričara Crne Gore (Kotor), Pomorski zbornik (Rijeka), Godišnjak Cetinjske gimnazije (Cetinje), Glasnik Etnografskog instituta SANU (Beograd), Zbornik Više pomorske škole u Kotoru (Kotor), Stvaranje (Cetinje), Susreti (Cetinje), Bagdala (Kruševac), Istorijski zapisi (Cetinje-Titograd), Pomorstvo (Rijeka), Naše more (Dubrovnik), Sedmi juli (Beograd), Omladinski pokret (Cetinje), Prosvjetni rad (Titograd), Glas Boke (Kotor), Pobjeda (Cetinje-Titograd), Zetski glasnik (Cetinje), Boka (Herceg-Novi - Kotor), Naše novine (Kotor), Glas brodogradilišta (Bijela), Prvoborac (Herceg-Novi) i Naš list (Herceg-Novi). Takođe je bio koautor za nekoliko monografskih publikacija.

Kao što smo već naglasili, u stvaralačkom opusu Maksima Zlokovića Boka Kotorska je sagledana u brojnim aspektima. Ponekad se stvaralački doživljaj mogao iskazati samo stihom. “Stidim se o tebi u prozi pisati, jer se bojim pomračiti onu idealnu sliku tvoju, koju sam u duši zadržao...samo si poezije dostojna” – napisao je o Boki vladika Nikolaj Velimirović. Međutim, poniranje u njenu zapretanu prošlost zahtijevalo je mukotrpno istraživanje, prvenstveno arhivske građe, kako bi se pronašla ona, tako značajna kockica za mozaik, koja će tek onda kad zauzme svoje pravo mjesto u mozaiku zasjati čudesnom svjetlošću naučnog saznanja.

Evo šta je Maksim Zloković napisao o Boki Kotorskoj kao kulturnoj riznici i u tom smislu izazovu za naučno-istraživački rad:

“Boka Kotorska, kao rijetko koji kraj jadranskog primorja, čuva na čitavoj svojoj teritoriji ostatke ljudske civilizacije i kulture iz raznih epoha istorijskog bitisanja. Ovim krajevima, odzvanjala je pjesma jasne i elegantne riječi sa vizantijskih spomenika, ozarivao nas sjaj umilnog lica srpske freske, oduševljavao nas proizvod mletačke kičice i eho njihovih orgulja i zvona...

Razvoj kulture i civilizacije, koji je od najstarijih vremena tekao obalama Sredozemlja, ostavio je vidnog traga, gotovo u svim krajevima ovog regiona “od Debelog brijega do Paštrovskog kufina”. Sijaset istorijskih spomenika, slika, iskopina, građevina, natpisa, pergamena, arhivalija, knjiga na našem i stranim jezicima, govore o Boki. Sve to silno blago, koje se nalazi kod nas, kao i u inostranstvu, čeka na marljive ruke naših naučnika da ga pronađu, prouče i prikažu nama i kulturnom svijetu”.

Usuđujemo se reći da je ova misao zapravo stvaralački moto koji ga je vodio i učinio da se i sam pridruži istraživačima Boke Kotorske. Uspio je da dv svoj doprinos rasvjetljavanju mnogih tema, da sačuva od zaborava i našeg nemara mnoge znamenite ličnosti, ali i da afirmiše savremenike. Njegovu pažnju zaokupljaju teme iz istorije, kulturne istorije, pomorstva, brodogradnje, ribarstva i turizma. Značajan dio njegove bibliografije čine prikazi novih knjiga i časopisa i bibliografije. Nažalost, prema kazivanju Maksima Zlokovića, nekoliko obimnijih djela je ostalo u rukopisu. To su: Malteški vitez (roman iz bokeljskog života s početka XVIII vijeka), Primorski akordi (zbirka pjesama iz perioda 1927-1935.), Zbirka narodnih lirskih pjesama, Bokeljske legende, Zbirka narodnih poslovica, kao i prilozi za bibliografije: Jelisavete Subotić, Marka Nikolića, Simeona Zlokovića, Špira Račete, Vasa Ivoševića, Milana Vukelića i Predraga Kovačevića.

Predanim radom Maksim Zloković je obezbijedio svoje mjesto u istoriografiji i publicistici Boke Kotorske, a njegovi radovi, možemo sa sigurnošću reći, nezaobilazna su literatura za buduće istraživače Boke Kotorske.

1. Maksim Zloković, Maksim Zloković: (Bio-bibliografija povodom 75-godišnjice rođenja i 50-godišnjice naučnog rada), Boka: zbornik iz nauke, kulture i umjetnosti, br. 17/1985. – str. 5-20

2. Vasko Kostić, Maksim Zloković: (1910-1996), Boka: zbornik iz nauke, kulture i umjetnosti, br. 21/1999. – str. 418-420

3. Jelena Karadžić, Maksim Zloković: (1910-1996), Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, br. 43-46/1995-1998. – str. 357-358

4. Maksim Zloković, Predgovor, u: Bibliografija članaka bokeljske periodike, Knj. 2. – Herceg-Novi, 2000. – str. 3-5

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.