Umetnost na kraju veka
 

Srpski (Ćirilica)
English

Projekat Rastko
Likovne umetnosti

Pretraga
Mapa
Kontakt

Darka Radosavljević-Vasiljević
Skice za beogradsku likovnu scenu devedesetih

Dragoljub Zamurović, Oslobađanje Vukovara / Liberation of Vukovar, 1991, L'impossible / FIA (Gamma Press Image; Paris Match)

Čini se da se sredinom decenije uvek javlja jaka potreba da se dobro pretrese i definiše tek protekli petogodišnji period. Koliko često se prelomni događaji u društvu, kulturi ili umetnosti zaista podudaraju sa početkom ili sredinom dekade? U našoj skorašnjoj istoriji to se nekoliko puta desilo - 1941 (svetski rat), 1980 (Titova smrt), 1991 (građanski rat).

Građanski rat koji se zbivao na domaćem tlu proteklih pet godina i drastične promene u politici i društvu najdirektnije su uticali na umetničku scenu, te je za tumačenje pojava karakterističnih za ovaj period neophodno obratiti pažnju na socijalno-istorijski kontekst. Celokupna burna dešavanja proizvela su i premetanja u dosadašnjem lokalnom sistemu umetničke scene, te se čini da je proteklih pet godina dovoljno inspirativno da se već krajem 1995. iznose ideje, a u prvoj polovini 1996. realizuje nekoliko projekata (knjiga, izložbi) čija je osnovna koncepcija analiza devedesetih.

Početkom 1990. godine bilo je izvesno da je započelo "tektonsko pomeranje", da slede događaji koji za sobom ostavljaju duboke tragove. Glavnu ulogu, apsolutno interesovanje medija, životnu preokupaciju prosečnih stanovnika, preuzela je politika. Za nekoliko meseci kulturna produkcija se svela na manja žarišta i lične aktivnosti. Partija na vlasti iskoristila je položaj, smenila vodeće ljude u bitnim institucijama i medijima, ponudila svoj kulturni program čiji je jezik prilagođen širokim masama a baziran na banalnom tumačenju nacionalnih vrednosti i umetnosti. No, ni takva ponuda ne bi zanimala otupeli narod da stvar u ruke nisu uzeli majstori mešetarstva, spletki i spektakla, objasnili narodu kako je bogom dan, kako je jedino umetnost koja nastavlja vekovnu tradiciju srpskog naroda prava umetnost, kako nas ceo svet (osim nekih pravoslavnih naroda) iz zavisti mrzi i potkopava nacionalnu kulturu lošim uticajima.

Ako ostavimo po strani prosečne, poštene umetnike, koji su, pogotovu u kriznom periodu, uglavnom gubitnici, sa druge strane se našao veliki broj onih čiji se rad bazira na iskustvu umetničkih kretanja druge polovine XX veka. S obzirom da je vladajuća stranka okvirno znala šta hoće, dok je mlada opozicija htela prvo vlast a kulturu je ostavljala za kasnije, sve ono što se na prvi pogled nije moglo prepoznati kao nastavak nacionalne tradicije proglašeno je alternativom. Tako se desilo da su naprasno zaboravljene izložbe savremene svetske umetnosti, poput Smitsona u Muzeju savremene umetnosti ili gostovanja umetnika kao što je Bojs, delatnost SKC-a je ostala u sećanju aktera i postojala samo u verbalnom dokazivanju, a priznati umetnici srednje generacije, docenti na fakultetima umetnosti, postali su alternativni umetnici. Upravo ta grupa umetnika koja se na sceni pojavila sedamdesetih i ranih osamdesetih, u punom naponu, tek priznatog statusa, ostavljena od svih, našla se u vakuumu. Uz stalne dileme gde i šta raditi, da li izlagati i učestvovati u stvaranju lažne slike normalnog života, osnovni problem je bio gubitak volje.

Vesna Pavlović, Cinema Rex, 1992.

Ipak, opšta situacija kao i nedostatak slobodnog prostora za izlaganje (većina postojećih bila je pod upravom ljubitelja tradicionalno-nacionalne umetnosti čije se poimanje avangarde završava na pojavama iz šezdesetih) nisu potpuno onemogućili život savremene umetnosti.

Nove ličnosti

Na sreću, uvek postoje mlađi koji nemaju razloga ni strpljenja da čekaju. U atmosferi u kojoj je vitalni deo umetničke scene bio pod anestezijom, pojavila se grupa umetnika koja je svoje kreativne ideje i potrebu za izražavanjem prilagodila stanju stvari i od opšte nemaštine, usamljenosti i introvertnosti stvorila novu poetiku. Zanimljivo je da mnogi nisu školovani na fakultetima umetnosti, pa je i to jedan od razloga zašto su nazvani alternativom. Drugi razlog je bio što su u samom početku odustali od saradnje sa institucijama, ali ne isključivo zbog stava već iz potrebe, jer institucije praktično nisu postojale. Da je formiranje paralelne scene bilo jedan od retkih mogućih načina opstanka, dokaz je i učešće već priznatih umetnika u događajima koji su usledili a podrazumevali su "alternativno" delovanje. Scena se u jednom trenutku povukla u ilegalu a umetnici su počeli da se okupljaju oko konkretnih projekata.

Jaka individualnost i zaokupljenost sobom postale su preokupacije grupe slikara čije je slikarstvo prof. Jerko Denegri nazvao nova figuracija. Uroš Đurić, Stevan Markuš, Milica Tomić, Jasmina Kalić, Dimitrije Pecić i drugi slikali su sebe, članove porodice ili njihovu odeću, prijatelje, svoje domove. Tiho ali upečatljivo pojavila se grupa Škart sa serijom plakata - Lj retko slovo, R za slovo R, Važno, Loš itd., čije su štampanje sami finansirali i noću ih lepili po fasadama koje su smatrali značajnim. U isto vreme akter likovnog života postao je i Saša Marković - Bambus, Mikrob, Mladoženja, čovek koji je godinama stvarao svoju bogatu kolekciju fotografija iz automata i maski koje ih prate. Za brzo prevazilaženje krize prvih godina devedesetih zaslužni su i oni individualci koji jednostavno nisu mogli da se zaustave.

Velika želja i potreba fotografa Stanislava Šarpa da organizuje mlade stvaraoce različitih interesovanja ali sličnog senzibiliteta ne bi li se stvorio sistem za lakšu komunikaciju sa publikom, konačno su 1990. godine rezultirale formiranjem grupe FIA (FotograFIA). Od samog početka okosnicu FIA-e čine Stanislav Šarp i Nada Rajičić, uz konstantnu podršku Dragana Ve Ignjatovića, Milanke Todić, Aleksandra Kujučeva i drugih. FIA se opredelila za promociju fotografije i nastavak domaće nadrealističke tradicije (zenitizam - Micić). Angažovanjem mnogih umetnika, insistiranjem na zanatstvu i kvalitetnoj štampi, kao i produkcijom FIA je uspela da se afirmiše kao jedna od najznačajnijih pojava na domaćoj sceni devedesetih, pogotovo svojom izložbom Fobjekata (1992, stari Sebastian) i izdavanjem prvo letka, a zatim časopisa za savremenu fotografiju L'Impossible (1992-1995), kao i Kalendara za čije su izrađivanje bili angažovani različiti autori, akteri nove scene devedesetih.

Vesna Pavlović, Klipani u pudingu / Bumkings in Pudding, 1994.

Važna ličnost za zbivanja na likovnoj sceni ranih devedesetih jeste i pripadnik nešto starije generacije, Raša Todosijević. Sa značajnim iskustvom umetnika u srednjim godinama, Todosijević se odlučno upustio u oživljavanje zamrzle scene organizujući nekoliko puta projekat Privatno-javno. Kombinujući javne prostore (galerije) i privatne (stambene kuće), pokušao je da apeluje na stvaranje paralelne kulture. "Cilj ovog dugoročnog poduhvata jeste da se nezavisno od postojećih kulturnih ustanova pripreme uslovi za stvaranje Privatnog društva koje bi bilo sposobno da osnuje, stručno održava i obogaćuje Muzej moderne umetnosti sa međunarodnom zbirkom u Beogradu." (D. T. Raša, katalog Privatno-javno, novembar 1993) Ovaj projekat je bio prvi put izveden februara-marta 1992. u Podgorici, zatim u Beogradu marta 1993. i u Novom Sadu novembra 1993. Beogradski događaj bi se mogao uzeti i kao tačka preloma u odnosu na ono što bi se moglo tumačiti kao karakteristično za umetničku scenu prve polovine desete decenije.

Ne smemo izgubiti iz vida da je tog proleća naziv Sorosfonda kao sponzora počeo da se pojavljuje i u kulturi.

Maja iste godine u Galeriji i ispred Doma omladine publici se predstavio Led art. Oko ovog projekta, pod vođstvom Nikole Džafe, Dragoslava Krnajskog i Gabrijele Pajević, okupili su se umetnici poput Mrđana Bajića, Vere Stevanović, Talenta, Saše Markovića, Milana Rakočevića, Darije Kačić, Marije Ilić, Jovana Čekića, Milete Prodanovića, Jelice Radovanović, Dejana Anđelkovića...

Par meseci su ovi umetnici u hladnjačama PKB-a zamrzavali svoje radove i pravili nove od leda da bi ih izložili u kamionu-hladnjači parkiranom ispred Doma omladine.

Njihov gest "zamrzavanja" i strpljivog čekanja boljih vremena bio je više no očigledan politički stav. Na sreću, period koji je usledio više je ličio na odmrzavanje.

Istog proleća Miomir Grujić Fleka, kultna ličnost andergraund scene osamdesetih, pokrenuo je novi talas događanja započevši dugoročni projekat Urbazona.

"Kao pokret, Urbazona nije ni umetničko bratstvo, ni selekcija, ni tim okupljen na čvrsto formulisanim i precizno određenim programskim osnovama, već skup individualnosti, ideja i poetika, čiji se jezik i energetski naboj teško uklapaju u suženi, netolerantni i u svakom pogledu tragikomični sistem kulturnih vrednosti." (M. Grujić, Uputstvo za prijem i dalje emitovanje, katalog za Akciju No. 5)

Urbazona, B 92, 1993.

Projekat je od 1993. do danas (mart 1996) producirao pedesetak akcija, od izložbi u različitim formalnim i neformalnim prostorima, modnih revija, performansa i koncerata do izdavanja muzičkih kaseta. Urbazona je ujedno i početak aktivnog učešća Radija B92 u kreiranju i produkciji gradske kulturne scene.

Iste godine, u vreme ogromne inflacije, u jeku rata, iz štampe izlaze časopisi za vizuelnu umetnost New Moment i Projeka(r)t. Dok se New Moment (u izdanju Saatchi&Saatchi) posvetio fenomenima savremene umetničke teorije, stvaranju i negovanju domaćih teoretičara, postavljajući visoke standarde u dizajnu, Projeka(r)t bi se najjednostavnije mogao okarakterisati kao nastavak koncepcije starog Momenta, ispunjavajući prazninu u praćenju pre svega lokalne, a pomalo i međunarodne likovne scene. Treća važna publikacija je časopis za dizajn Kvadart. Uz L' Impossible grupe FIA i New Moment, Kvadart je primer savremenog kvalitetnog (grafički i tekstualno) proizvoda u vreme velike socijalne i ekonomske krize. Nijedan od ovih časopisa nije bio namenjen novonastalim bogatašima, niti je služio kao demonstracija moći, već je hrabrio i pokazivao volju da se ugroženi nivo kako vizuelne tako i opšte kulture sačuva bar u malim oazama.

Devedeset i četvrte godine naslućivao se izlazak iz krize. Više nije sve izgledalo nemoguće. Pored uvek kvalitetnih programa Galerije Doma omladine, želju za aktivnim učešćem iskazao je Kulturni centar Beograda, donekle zamenjujući delatnost Salona Muzeja savremene umetnosti. Januara 1994. prvi put se dodeljuje nagrada za likovnu kritiku "Lazar Trifunović", koju dobija Mileta Prodanović, i za izložbu, koja je dodeljena Svetlani Mladenov i Savi Stepanovu za VII pančevačku izložbu jugoslovenske skulpture a, uz negodovanje tradicionalno-nacionalno usmerenih kulturnih poslenika, usred Knez Mihailove ulice, na izložbi Kritičari su izabrali izlažu: Predrag Nešković, Dejan Anđelković, Jelica Radovanović, Igor Stepančić, Talent, Saša Marković, grupa Škart, Aleksandar Davić, Stanislav Šarp i grupa FIA i Aleksandar Kujučev. Slede samostalne izložbe Željke Momirov, Nenada Rackovića ... Urednik izložbenog programa Galerije Sebastian u Rajićevoj ulici je slikar, pisac, teoretičar Mileta Prodanović (nažalost samo oko godinu dana ). Od kraja '93 do kraja jeseni '94 u Sebastianu je održano nekoliko sjajnih samostalnih izložbi ovdašnjih umetnika (Uroša Đurića, Dragane Ilić, Saše Markovića, Zorana Grebenarevića), kao i "apatrida", odnosno jugoslovenskih umetnika koji žive u inostranstvu (Vladimira Radojičića, Vesne Golubović, Zorana Belića Vajsa).

Leta 1994. u Vršcu se održava I jugoslovensko likovno bijenale mladih. Pored očiglednog truda organizatora, osim promocije izvanrednog izlagačkog prostora, zgrade Konkordija i opšteg preseka rada "mladih" umetnika, Bijenale nije pokazalo ništa novo. Ipak, na pratećem seminaru "Modernizam posle postmodernizma" uočena je podela mišljenja kritike u odnosu na karakteristike devedesetih kod nas. Dok je jedan deo, uslovno starijih kolega, svoje stavove već iskazao na izložbi Rane devedesete - jugoslovenska umetnička scena, koja je održana 1993. u Novom Sadu, zatim u Podgorici, i na kojoj je tretiran razvoj i sazrevanje umetničkih ideja s kraja osamdesetih, mlađi su insistirali da se u ozbiljno razmatranje uzmu i neklasični, ponekad negalerijski fenomeni koji su se pojavili devedesetih.

Dragoslav Kmajskii, Domaća mlevena paprika / Home made milled paprika, Art aid, 1994/95.

Pomenuti događaji možda nisu direktno uticali ali su u svakom slučaju pripremili teren da se desi još jedno "čudo": Narodni muzej, koji je prethodnih godina postao centar promocije ekstremno nacionalističke umetnosti, postao je mesto odvijanja jednog zanimljivog eksperimenta čiju bi koncepciju sa zadovoljstvom prihvatio bilo koji muzej moderne umetnosti u svetu. Kustosi Irina Subotić i Gordana Stanišić-Ristović avgusta meseca započele su sa realizacijom serije izložbi pod nazivom Na iskustvima memorije. Za nešto više od godinu dana četrnaestoro beogradskih umetnika (Otašević, Bajić, Krnajski, Stevanović, Naskovski, Pilipović, Joksimović, Vasić i drugi) imalo je šansu da radeći u stranoj zbirci Muzeja izradi sopstveno delo reagujući na neko iz stalne postavke.

Na brzinu i prilično konfuzno, tokom leta je pripremano a krajem avgusta otvoreno, II cetinjsko bijenale. U selekciji beogradskih (novosadskih) umetnika koju je priredila Lidija Merenik izlažu: Srđan Apostolović, Gabrijel Glid, Dragan Jelenković, Dobrivoje Krgović, Zdravko Joksimović, Saša Marković, Talent, grupa Škart i Zoran Pantelić.

Osnivanje Soros centra za savremenu umetnost omogućilo je štampanje mnogih kataloga, publikacija i časopisa. Jedan od izdavačkih poduhvata koje je finansirao SCCA jeste i mesečni podlistak Vremena - Vreme umetnosti. U osam objavljenih brojeva Vreme umetnosti je dobrim delom opravdalo svoju koncepciju hronike likovne umetnosti u Srbiji.

Već pomenuti Radio B92, koji se ozbiljno umešao u kulturnu produkciju, iskoristio je trenutak kada je posle izbora '93 godine opozicija upravljala gradskim opštinama u centru i od SO Stari grad zakupio prostor nekadašnjeg Doma kulture u Jevrejskoj ulici na Dorćolu. Zgrada je zidana tridesetih godina ovog veka za potrebe jevrejskog dobrotvornog društva a služila je i kao starački dom. Nakon II svetskog rata neko vreme je korišćena kao Dom kulture, zatim kao prostor u kojem su se nedeljom održavale aukcije ostavštine lica preminulih bez naslednika, a dugo godina je bila zatvorena. Početkom devedesetih je za potrebe snimanja jednog urbanog filma na fasadi ispisano Cinenema Rex. Zatečeni naziv postao je zvanični Cinenema ili Bioskop Rex.

Kao prva akcija u budućem kulturnom centru izvedena je izložba Art vrt.

Pokušaj da umetnici, radeći nekoliko dana u negalerijskom prostoru svojim delima reaguju na njega, samo je delimično uspeo, ali je zato izložba na kojoj je izlagalo 24 umetnika - od Predraga Neškovića, preko Ere Milivojevića, Jovana Čekića, Marije Dragojlović, Milete Prodanovića do početnika, grupa Klipani u pudingu i Util, dodala puno energije na sve jaču i definisaniju scenu devedesetih.

Par dana nakon otvaranja Art vrta grupa najmlađih umetnika, onih koji su devedesetih stupili na scenu, otputovala je u Sloveniju. To je bilo prvo zvanično gostovanje umetnika nakon 1991. godine a projekat je nazvan Dibidon, što je permutovano "dobar dan" čije se značenje izgubilo u igri "pokvarenih telefona". Mada su Ljubljančani ovu posetu iz Beograda primili veoma rezervisano, sa današnje vremenske distance možemo biti sigurni da je predstavljanje bilo reprezentativno (Ljudmila Stratimirović i Tanja Kuburović - moda, Slavimir Stojanović i Miloš Ilić - dizajn, Stevan Vuković - teorija, Zograf - strip, Škart - grafički dizajn, Srđan Apostolović, Saša Marković, Mileta Prodanović, Uroš Đurić - likovna umetnost, Playboy i DLM - rokenrol, Olivera Todorović, Danijela Purešević, Radio B92 - video i TV produkcija i drugi).

Led art / Ice art, 1993.

Pozorišni festival BITEF takođe nije ostao imun na pojavu ovih fenomena, te je septembra 1994. kao prateća manifestacija izveden multimedijalni projekat Aeroplan bez motora (Era Milivojević, Saša Marković, Đile Marković, Miomir Grujić i dr.).

Oktobra je "otkriven" još jedan zaboravljeni prostor - Paviljon Veljković. U dvorištu kuće porodice Veljković, u Birčaninovoj ulici, tridesetih godina ovog veka sazidan je privatni muzej kako bi se smestila kolekcija bronzanih skulptura, kopija sedam Mikelanđelovih remek-dela. Muzej je ispražnjen posle II svetskog rata i od tada je povremeno služio kao atelje nekolicini jugoslovenskih umetnika. Pod vođstvom Borke Pavićević, Paviljon je nazvan Centar za kulturnu dekontaminaciju. Prva javna "dekontaminacija" održana je 1. januara 1995. godine. Sudeći po dosadašnjim aktivnostima, Paviljon Veljković se smestio između istraživačkih projekata u pozorištu, muzici i likovnoj umetnosti. Slično Rex-u, Paviljon je imao ogromne probleme sa infrastrukturom - strujom, grejanjem, rasvetom, stolicama... Veći deo programa sveden je na ograničeni vremenski period, pa su se održavale kraće izložbe i performansi čiji su autori bili Dragoslav Krnajski, Nikola Džafo, Talent, Dragan Dangubić, Dejan Grba...

Te burne jeseni Skupština grada je konačno otvorila i jedan od najprovokativnijih alternativnih prostora - Barutanu. Ovu pećinu koja se nalazi u podnožju Kalemegdana, pre tri veka Austrougarska je koristila kao skladište municije. Projekat Vizionarski Beograd, finansiran od Skupštine grada, trajao je dva meseca a atraktivni prostor Barutane od tada se koristio samo sporadično.

Kada je te godine održan Oktobarski salon sa radikalno izmenjenom koncepcijom, bilo je jasno da je udarac na uvreženu nacionalno-tradicionalnu struju bio prejak, pa su se potrudili da brže-bolje povrate "svoj" teren, Oktobarski salon.

Da je sve vreme postojala i drugačija "tradicija" potvrdila je izložba 30 godina Galerije Doma omladine, gde su decembra 1994 - januara 1995, u istorijskom preseku delovanja galerije koja nikada nije imala epitet "alternativna", prikazani radovi sa samostalnih izložbi Bore Iljovskog, Bojana Bema, Marine Abramović, Ere Milivojevića, Dragoslava Krnajskog, Vere Stevanović i drugih.

Sledeći stepen privremene normalizacije mogao bi se vezati za početak 1995. godine kada je Jugoslavija, odnosno Beograd postao provokativan teren za radoznale strance.

Studentski kulturni centar, koji je devedesetih izgubio svoju centralnu poziciju u produkciji najsavremenijih tokova u vizuelnoj umetnosti i teoriji, sticanu sedamdesetih i osamdesetih, početkom godine organizovao je gostovanje stranih umetnika i teoretičara 100 dana otvorene međunarodne kulturne komunikacije.

U Rex-u je februara meseca održana izložba Unbelievable, koju su inicirali holandski umetnici S. J. Šanabrok, P. Vendel i J. B. Kuman. Oni su nešto ranije izveli sličan projekat u Rusiji. Njihov cilj je bio da se lično upoznaju sa situacijom u izolovanoj evropskoj zemlji i da uspostave kontakt sa lokalnim autorima, što su učinili izložbom u Rex-u, ostvarivši je zajedno sa Sašom Markovićem, Urošem Đurićem, Stevanom Markušem, Dejanom Anđelkovićem, Jelicom Radovanović, Škartom i Talentom.

Centar susreta Pokret je u Novom Sadu organizovao dvomesečni (mart-april) simpozijum "Moral i mitologija u savremenoj umetnosti" na kome su, osim jugoslovenskih umetnika i kritičara, učestvovali autori iz Nemačke, Francuske, Španije...

Ljudmila Stratimirović, Kape za kupanje / Bathing Caps, 1996.

Kulturni centar Beograda, Rex, Paviljon Veljković, Bitef teatar, KST, bili su domaćini uzvratnoj poseti slovenačkih umetnika nazvanoj Kontradibidon.

Barutana je bila domaćin zanimljivom projektu Radomira Stančića i V. Bekera Umetnost reke u okviru kojeg su izlagali umetnici iz Nemačke, Francuske, Španije, Argentine, Švajcarske, Jugoslavije...

U drugoj polovini godine ostvareno je nekoliko zrelih autorskih izložbi. Višegodišnja praksa organizatora Oktobarskog salona da raspisuje konkurs za autorske izložbe kao prateće programe Salona, ni u devedesetim nije bila ugrožena, te bi se svakog oktobra u beogradskim galerijama mogla videti bar dva dobra kunst-istoričarska projekta.

Nakon dugih priprema u Rex-u i Paviljonu Veljković realizovana je I godišnja izložba SCCA pod nazivom Scene pogleda. Autor koncepta izložbe je Dejan Sretenović, koji se pozabavio temom pogleda i posmatranja u savremenoj likovnoj umetnosti. Oslonivši se na značenja camere obscure (tamne komore) i camere lucide (svetle komore), odlučio je da svaki od prostora predstavlja jednu od "komora": Paviljon Veljković - svetlu, a Rex - tamnu. Na izložbi su (po pozivu) učestvovali: Zoran Pantelić, Balint Szombaty, Zdravko Joksimović, Zoran Naskovski, Darija Kačić, Era Milivojević, Neša Paripović, Jovan Čekić, Saša Marković, Nina Kocić, Dejan Anđelković, Jelica Radovanović, Talent, Ivan Šijak i Aleksandar Davić.

Mape su poslednjih godina postale simbol vremena u kojem živimo. Kao prirodna reakcija na situaciju, ukazala se potreba da se mapama pozabave i umetnici. Jednu moguću reakciju na "mape" artikulisali su istoričari umetnosti Branislava Anđelković i Branislav Dimitrijević izložbom koju su priredili u Galeriji Doma omladine, novembra 1995. godine. Izabravši 13 umetnika (Čekić, Erdeš, Joksimović, Kocić, Krnajski, Milivojević, Milunović, Naskovski, Paripović, Pavić, Talent, Prodanović, Stevanović), autori projekta su ih nekoliko meseci pre izložbe uputili u koncepciju i zamolili da odreaguju na pojam mape. Kao rezultat nastala je izložba Soba s mapama.

Poslednje dve pomenute izložbe označile su primenu novih standarda. Stičući iskustva u organizaciji i produkciji na primerima Urbazone, izložbe polaroida The Aliens (Vladimir Radojičić, Sebastian, decembar '93), Art vrta, Unbelievable itd., B92 je postao kuća sposobna da producira i veće događaje pa je, u saradnji sa autorima, bio producent Scena i Mapa.

Na trenutak je izgledalo da krupnim koracima sustižemo Svet.

Ambicija i osećaj snage su već početkom nastupajućeg petogodišnjeg perioda dovedeni u pitanje. Nagoveštaj novih socijalnih i ekonomskih problema, lukavost i nepredvidljivost vlasti, opadanje tenzije i sve prisutnija melanholija, stvorili su uslove za novu krizu.

Ako bismo uporedili osamdesete, koje je u našem slučaju obeležila ekspanzija rokenrola, sa devedesetim za koje su najkarakterističniji događaji u vizuelnim umetnostima, uskoro možemo da očekujemo redukciju scene i opstanak samo najkvalitetnijih ili najupornijih. Nadajmo se da će biti dovoljno energije da se započeti posao nastavi, dokumenata da se zaista desio, stručnih tumačenja proteklog perioda, da će biti prilike da svoja iskustva stečena u klaustrofobičnim uslovima bez informacija, racionalno uporedimo sa relevantnim kretanjima u svetu i steknemo koliko-toliko objektivnu sliku o realnim vrednostima lokalne kulture. Samo da sledeće dekade ne moramo opet iz početka...

(Beograd, marta 1996)


// Projekat Rastko / Likovne umetnosti / Umetnost na kraju veka /
[ Srpski (Latinica) | English | Pretraga | Mapa | Kontakt ]