Biblioteka srpske fantastike

Željko Jungić

Balada o Safikadi

PRIZEMLJENJE
Skončao sam mnogo puta.
TAKO TREBA!
Moja krv kaplje sa sudbine pruta.
JES' TAKO MI NEBA!
Ja sam Star of Live Theatar.
YEAH!
Kad konačan čekaće me krah?
KO ZNA? PLAĆAM TE ZA STRAH.
(Iz pjesme O jednom glumcu)

Nema toga ovdje koji ne zna priču o Safikadi. Onaj koji to ne zna, ili je sasvim malo dijete, ili je kakav došljak, ili je obična fukara. Nađeš li opet koga da nije radi sreće u ljubavi palio svijeće na Safikadinu grobu, budi siguran da taj niti je kad bio mlad, niti je ikad volio.

Predanje kaže da je bila lijepa, ljepše je ne bi u to doba nadaleko. Priča dalje tvrdi da se djevojka zagledala u mladog austrijskog oficira dok je ispirala platno na Vrbasu, dolje na plaži pod Kastelom, koja je služila kao pojilo i kamo je on često dolazio da napoji ždrijepca. Kažu da je ljubav bila nesrećna. On je bio stranac, nevjernik, uz to i okupator, a ona najljepši pupoljak stare i poštovane loze Kahrimanovića, muselimova kći.

Na tvrđavi bješe top koji je oglašavao podne i ponoć; Safikada ne htjede popljuvati sijedu očevu bradu, a ne mogade ugušiti ni strast što ju je razdirala. Stade na strme zidine Kastela i pritisnu grudi na garavo ždrijelo topa baljemeza. Tamo gdje je pala, tu su je i sahranili.

Tako kaže legenda, a legende se nerado provjeravaju jer su sve odreda lijepe i patetične, pune heroike bez koje bi ljudima ostala samo puka golotinja i sramota beskrajnih istorijskih gloženja, međusobnog razdiranja, mraka, blata i primitivizma. Koliko gradova ima tvrđave i na njima u bršljan zarasle pljesnive topove što nam pričaju priče ljubavi i patnje, nevolje i kosmičke osame?...

PRIZEMLjENjE?! – Gotovo!

FOCUS TEMPORAL ?! – Minus pet-jedan-dva po dubini, prečnik dvjesta milja. Čist k'o suza!

PAŽNjA!

IDEMO NA TRUPE VON FILIPOVITCHA! PRODOR PREKO SAVE! PRVO TOTAL IZ ZRAKA? – DA, CIJELU BITKU, A ONDA KADAR PO KADAR SIMULTANO. OVDJE ŽELIM VIŠEKANALNI ZAPIS. OBRATI DALjE PAŽNjU NA METE! JESTE, SINHRONIZUJ SA MNEMOKAMOM! HOĆU DA TI MOMCI IZGINU KAKO VALjA: GRČ NA LICU I MNEMO-SNIMKA ISTOVREMENO. JASNO?!

O.K. SLIKA?! – Ide.

TON?! – Ide.

MNEMOKAM?! – Ide.

AKCIJA!!!

Kod "Buhonija" se te noći nije do kasno ostajalo. Ljudi su bili iscrpljeni i tupi skorašnjim novogodišnjim slavljem, praznih džepova. Svakako, bilo je i boljih dana. Kad pogledaš okolo sve su to neke fine ribe i dobri frajeri. Tu i tamo, ima na njima podosta uvoznog perja, al' jebiga, nekako se vidi da je to ono najbolje što su izvukli iz naftalina. Svi se odreda siti dosađuju dok se trude da što sporije popiju svoju cugu. Starci im kod kuće bulje u bankovne izveštaje, otpisuju potrošene čekove i sa zebnjom računaju koliko im još ostaje do prvog. Sve sam go kokuz.

Veliku lovu bi čovjek mogao vidjeti samo kod kockara i oberšvercera kao što su ovi dolje u dnu šanka; Điđi i Lajba, prilično opaka starija raja. Ademiru se večeras nije dalo zajebavati sa tim dripcima. Istina, i sam je pripadao istoj bagri prevaranata i šarmantnih gradskih lopuža, pa su se po nekom nepisanom uličnom kodeksu uzajamno uvažavali.

Samo, ta dvojica više nisu takva sića. Digli su se, i njima murija u ovo doba sveopšteg muvanja i laganja malo šta može.

Điđi Kadenić pripali onu svoju usranu lulu i otužni dim parfimisanog duvana ispuni prostoriju. Ademiru je to bilo dovoljno da se pokupi odatle. Ionako su mu se gadila ta dva tipa, ta pederska lula i on sam upleten u kolu ljudi bez prošlosti i budućnosti, nikogovića i skorojevića.

Mahnu rukom Lori, momku koji već dugo godina toči za šankom ove jazbine i odavno je na ti sa stalnom klijentelom. Pravo mu je ime malo ko znao, nikoga se ono nije ni ticalo, kao što je i običaj. Zvali su ga Lora, po onom fudbaleru Lorimeru, Švabi. Bio je isto tako žut, buljav i krivonog kao i taj Švabo.

"Koliko sam dužan Lorelaj?"

"Šta je starac, već ideš?"

"Koliko?"

"Pe'sto tauzenki. Starih."

Ademir izvadi novac, stavi ga na uglačan metal šanka i bez riječi se okrenu.

"Vozdra Adi!" doviknu konobar za njim.

"Vozdra", promrmlja Ademir i izađe.

Vani je odjužilo, dočeka ga udar mlakog vjetra po licu.

Čudno je vrijeme za to doba godine. Ljudi su očekivali snijeg i mraz, a eto, nije ga bilo ni prije Nove godine, ni na sam praznik, nema ga ni sad. Starci su kenjkali zbog bolesnog vremena, gripa, išijasa, tlaka... Ademiru se ono činilo gnjilo i gadljivo kao trulo lišće po parkovima i sparušena trava, kao prljave ulice po kojima je gazio, kao i sam što je.

Odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu, gore na Hisetama. Država se trudila da mu bude dobra majka, jadna majko. Stariji pitomci Doma, kad su ga htjeli rasplakati, govorili bi da mu se stara kurva po bijelom svijetu, da se ofucala i propala, da je karaju crnci i šljakeri dok on ovdje čami u krpama od Crvenog krsta i žvaće državnu pogaču. Pokvareno bi se cerekali, a on se vrišteći, obnevidio od suza, nemoćno zalijetao u njih, grebao i ritao. Onda bi ga izbatinali, tek tako, da se zna ko je glavni u Domu. Nekoliko godina kasnije, kad je odrastao dovoljno da zauzme njihovo mjesto, postao mu je odvratan taj princip novog kolača, odrastanja i smjene generacija. Dok je kinjio mlađe od sebe, nije mogao osjetiti bogzna kakvu nadoknadu za ono što mu je nedostajalo: ljubav, bilo kakvu i bilo čiju, barem trunku prave ljubavi i osjećaja da je nekom potreban. Ima li išta gore nego biti stari domac, kopilan-adolescent? Ima: Dijete-kopilan, novi kolač u Domu, ali i kad to znaš, slaba je vajda...

*

Ademir se spusti stepenicama na pust plato tržnice od koje u ove sitne sate svako živi zazire. Šutnu praznu limenku koja mu se nađe pod nogama onako efeom, postrance i zabi je među prazne gajbe ispod betonskih tezgi. Ovo je bila njegova teritorija, nije osjećao strah. Polusvijet što se smuca okolo Kastela u ovo doba, bili su mu poznate face, često poslodavci: šverceri, cigani, lupeži, deklasirani marginalci svih fela.

Šake nabi duboko u džepove traperica, prijeđe mostić na Crkvenoj i nastavi dalje prema Kastelu. Neželjen je došao na ovaj svijet, a bio je lijep momak kao što to samo kopilani mogu biti. Prav kao motka, crnokos, nježnog i prozračnog tena kao u djevojke, ali čvrstih udova i žilavih mišica. Pod skladno svijenim obrvama imao je dva oka pred kojima je djevojkama zastajao dah. Sve je imao i ništa imao nije: onoga časa, kada bi nanjušile ko je on i odakle je, te iste gradske cure mažene i pažene, ostavljale bi ga brzinom kojom su se i lijepile za njega.

*

Prožeše ga ugodni žmarci ispražnjenog mjehura dok je zapišavao grm uz puteljak koji vodi kroz park trgovišta pa sve do zapadnog zida tvrđave. Jugovina je naglo stala, i u onom vakumu koji obično nastaje iza nje, kad se osjeća da je zrak težak i ulijepljen kao kakvom smolom, počela se cijediti neka topla kišica rosulja. Ademiru se učini da je sama noć promijenila svoju boju. Od tog osjećaja mu je neugodno krckalo u bazi lobanje.

Postojano, hladno svijetlo neona sa ulice nestalo je, a odsjaj na grmu poprimi treperavu, zagasitokrvavu notu. Oštar i zagušljiv dim spaljenog drveta ošinu ga po nosu. Ademir se okrenu, i kroz suze od ljuta dima ugleda niz potleušica u plamenu tamo gdje je maločas bio skver, veliki restoran i neboderi u pozadini. Suvoga grla i razrogačenih očiju, zvjerao je lijevo-desno skamenjen nedokučivim apsurdom. Nije bilo misli, postojala je samo velika zabuna u glavi i nevjerica u svoje upaljene oči. Činilo mu se da i ne gleda kroz njih, već kroz neku šašavu kameru koja neprestano švenkuje jedan te isti prizor: skeleti kuća koje dogorjevaju, grede koje se oburvavaju u vatrometu prštećih iskrica, sablasni odsjaj paljevine na vitkom minaretu džamije kao na istegnutom labuđem vratu...

S naporom je disao u ljepljivom vazduhu punom vlage i dima koji se onako pritisnut tmastim nebom ne vije nagore, nego se šunja i vuče po zemlji kao premlaćeno pseto.

Nešto stade kršiti nedaleko od mjesta na kojem je stajao. Odjeknu prasak, zatim hropac! Na ledini pokraj smrdljive rječice trzala se ljudska prilika u bijelim suknenim čakširama i nekakvom olinjalom ovčjem gunju. U samrtnim mukama, čovjek je grebao zgrčenim prstima po ledini, čupajući travu. Lice mu nevidljivo, zaraslo u gustu bradurinu, znojave i zamazane kose. Iz te šume prljavih vlasi, u odsjaju vatrenoga pira što je proždirao čaršiju, prosijavale su samo zakolutale beonjače i dva niza iscerenih zubiju iza kojih su dopirali grozni krkljaji.

Ademir prestravljeno poskoči, pa potrča iz sve snage uz blagu kosu prema džamiji. Puška puče još jednom, zrno gadno prosikta poviše njegove glave, začu se:

"Halt! Halt!!!"

Javi se i drugi glas, prigušen i zasoptao:

"Gospo'n štražmeštar, ovaj drugi nije od Vlaja!"

"Kuš bedak! No, strijeljaj, strijeljaj, pobježe nam!!!" lajao je prvi.

Zadnje što je čuo, prije nego što pretrča preko padine, bio je zveket metala: zatvarač puške u repetažu i topot potkovanih cokula po staroj turskoj kaldrmi. Duž sokaka se protezao povisok kameni zid. Ademir uzbaulja uzanj i svali se s druge strane u mrak. Onda sve utihnu. čulo se samo potmulo, udaljeno hučanje vatre.

"Dragi te bog!..." opsova.

Pekli su ga oguljeni dlanovi, a mukla bol dopirala je iz natučenih stopala. Zagluvio moćnim hukom vlastite krvi u glavi, borio se da povrati dah. Pamet mu se polako bistrila. Sa svakim otkucajem u vratnoj žili bivao je sve pribraniji, a crveni krugovi strave rasplinjavali su se nekud preko vidnog polja. Ne jedanput, dešavalo mu se da bude u prilici kad se sve ono što ima zečijeg u sebi sakupi i nabije mu se u prkno, pa ga natjera da klisne odapet kao strijela, ali ovako nikad.

"Vrijeme! Nešto nije u redu sa vremenom! pomisli. Neko je nešto uradio sa vremenom!" Ademir nasloni vreo obraz na hladan sedren kamen i zatvori oči. Sutra ću opet biti onaj stari. Samo da svane... Sve će opet biti u redu...

STOP!

INSTRUKCIJA: OVDJE HOĆU KRATAK ISTORIJSKI PRIKAZ, BRZO I EFEKTNO. NIKAKVU SAPUNICU, EDUKACIJU ILI PROKLETU EKONOMSKU PROPAGANDU! OVO JE SIROVA REALNOST, FAKTI! IDEMO!

Od surih, razjedenih zidina Kastela, otud od glavne zapadne kapije pa do Ferhadije nema ni sto koraka. Temelji te drevne utvrde sežu do doba kad ovaj kraj osvojiše Rimljani predvođeni Germanikusom, nakon dva vijeka muka i ratova sa gordim Mezejcima. Bješe deveta, od godina koje počeše teći unaprijed. Sagradiše Latini svoju Castru uza samu rijeku, na putu iz Salone za Servitium. Uslijediše zatim stoljeća opadanja i provincijske čamotinje. Napokon Rimljani odoše, a Castra ostade, osta i rijeka pod njom da se muti i bistri, da joj podlokava zidine odnoseći vrijeme za sobom.

Dođoše i prođoše Vukčići-Hrvatinići, Stjepan Kotromanić. Iza njih osta tek kamen i zapis na njemu:

Pokri i to zaborav.

Za Turaka, oko Vrbaške gradine nastade šeher. Petstotridesetitreće, bosanski sandžak-beg Sofi Mehmed-paša prijeđe iz Sarajeva u krajinu i gore podno Jajačkih stijena, na samom ulazu u klisuru, stade graditi mahalu. Naspram Careve džamije sagradi beg ćupriju preko rijeke koja se na tom mjestu širila i migoljila, izvlačeći se iz klanca kao zmija iz procjepa. Za namjernike i karavane podiže hram i saraj, pa dovede trgovce i zanatlije. Na desnoj obali od pamtivjeka, iz žive stijene šiklja vruća i ljekovita voda. Na temeljima latinskih termi, napravi on još i hamam. Raji i gospodi upamet, a sebi na vječiti sevap. Pedesetak godina poslije njega, zemlja sultanovom voljom i milošću postade pašaluk, a prvi begler-beg Ferhad-paša Sokolović obnovi i proširi staru tvrđavu, smjesti u nju vojsku i dizdara, te stade oko nje dizati grad. Najbliže tvrđavi sagradi sahat-kulu, turbe i mektebu, a među njih stavi džamiju: taj krasan dvorac... i ugodno stjecište dobrih ljudi. Potraja tako nešto vremena carskoga sjaja i slave, a onda se poče trpjeti. Dođoše gluhe godine...

Sa munjare se začu muselim i njegov unjkavi, ali snažni glas poče da doziva pravovjerne na molitvu:

"Alahu akkbar..."

Sa istoka je duboka rumen oblila nebo.

Ademir se probudi iz bolesna sna prepuna more i trzaja za vrijeme kojih se uspavana svijest, rasuta i nejaka, toliko približi stvarnosti da joj skoro sagleda lice. To lice stvarnosti međutim, izgleda kao odraz iz smrskanog ogledala: košmarno, razlomljeno i nerazumljivo.

Jedno prigušeno, plaho "ah..." dopre mu do ušiju i on ugleda dva velika, crna oka i prekrasno lice koje djevojka hitro prekri rukama:

"Nemoj me gledati, ne gledaj me, molim te!"

Za onaj časak-dva njene pometnje, Ademir se divio skladnom mladom tijelu u svilenim šalvarama i kratkom jeleku koji je jedva pokrivao djevojčina pleća. Košulju od izbjeljenog i rijetkog pamučnog tkanja pritezao je u struku širok svilen pojas, te se činilo da će to krhko tijelo presjeći nadvoje. Način na koji se držala u trku, oni skakutavi djetinji pokreti, kazivali su da je to ljupko stvorenje u onom neobjašnjivom dobu ranog djevojaštva kad se preobražaj iz musave djevojčice-lutke u predivnu, elegantnu leptiricu dešava naglo, neuhvatljivo i preko noći.

Ima šesnaest ili sedamnaest, pomisli Ademir gledajući je kako zamiče za ugao kuće. Ovo mjesto u kojem je protekle noći našao spas, bio je prostran vrt sa pokojim stablom trešnje i sa mnoštvom fino obrezanih grmova jasmina. Malo dalje, Ademir prepozna zabat Ferhadije na čijem se šiljku lomio prvi jutarnji sunčev zrak. Desno od džamije stajala je kuća sa doksatom i strmim četvorovodnim krovom kakve je ponegdje u gradu viđao, onako zapuštene i trošne. Ova je kuća bila nova, svježe okrečena od temelja do krova. Drvo od kojega su načinjeni doksat i basamaci je svijetlo i zdravo. U blizini kuće, zaklonjena gustim šimširom, provirivala je duguljasta građevina, zidana istom sedrom bojom sepije kao i džamija. posvuda uokolo protezao se visok zid.

Dvije žene izađoše iz kuće i pođoše prema njemu. Jedna pognuta i zabrađena šemijom kakvu nose stare muslimanke, a druga uspravna, vitka pod feredžom koja je skrivala lice, ali ne i oči. Ademir prepozna taj duboki i sneni pogled pa se nespretno nasmiješi. Osjećao se nesigurno ovako sjedeći uza zid mokar i promrzao od noćašnje kišice, a prisustvo stare i na prvi pogled srdite žene ga je uznemiravalo.

"Šta tražiš ti ovdje?" reče starica.

"Sinoć sam se tu sklonio, pucali su na me."

Starica pogleda u njegove ranjave ruke, a onda do uvrh zida pa stade odmahivati glavom.

"Kako si to obučen, odakle ti to?"

Obadvije su ga radoznalo mjerkale od najki na nogama, pa do futrovane jakne.

"Iz Tur..." ugrize se za jezik prije nego što dovrši, svjestan da bi izazvao još veće podozrenje.

"A kako se zoveš?" nestrpljivo će djevojka.

"Ademir."

Njih dvije se zgledaše kao da su očekivale bog zna kakav odgovor.

"K'o da nisi od naših", reče stara "ali nisi džanum ni nji'ov. nek mi alah oprosti ako griješim."

Pozvaše ga u kuću, i dok se s mukom pridizao onako utrnuo i bolnih udova, ona ga obuhvati preko leđa svojom sitnom, neobično žilavom i snažnom rukom. mrmljala je za sebe nešto o grehoti i današnjoj nevolji.

"Barem ti ime zvuči poznato, iako si sav nekakav, ih... Da bog sačuva!" dodade ona.

Djevojka je koračala pred njima. Bijela joj feredža nije onako dugačka do ispod pasa kakvu nose udate žene, nego je dopirala tek do pola leđa. Ispod nje je provirivala sjajna, kao zift crna kosa.

U kući da smjestiše na nisku divahnanu, starica poče da petlja oko njegovih nogu, a Ademir nenavikao na takvu pažnju, promrsi:"Hvala nemojte", i učini pokret kao da će je odbiti.

"Neka nano, sam će on. Idi ti u haman, spremi vodu, a ja ću pričekati oca."

U djevojčinom glasu i uspravnom držanju bilo je nečeg tako gordog, odlučnog i u isti mah aristokratski profinjenog, da je izazivalo divljenje. Ademiru bi nelagodno što stoji pred pogledom djevojke mlađe od njega, nemoćan da drsko uzvrati. Ne bi li razbio mučnu tišinu, prozbori:

"Ona ti je majka, je li?"

"Ne, to je Fatma, odavna je u ovoj kući. Ona je... ona me je othranila."

Preko njenih usta nije mogla prijeći riječ sluškinja. Fatma joj je zamijenila mrtvu majku i bila joj je više od toga: vaspitačica, savjetnica i prijateljica. Njoj je mogla reći ono što se rođenoj majci nikad ne bi usudila. Ta neobrazovana, mudra i pravična žena uvijek je na sve imala pravi odgovor.

Ali eto, jutros joj je prećutala da se skoro zaljubila u ovoga stranca, da se svim svojim djetinjim srcem zagledala u njegovo lijepo lice koje se toliko razlikuje od lica poznatih momaka u čaršiji, prerano pocrnjelih i uštavljenih. Njegove oči nemaju onaj manijački, žudnjom nagrđen bljesak koji ju je svrdlao i obnaživao dok je prolazila gradom. Muškarac kojeg je zatekla zorom u bašči, kao da nije sa ovoga svijeta. jedva je zatomila radost u sebi kad ga je Fatma onako prihvatila, a u njen dar da pronikne u duše ljudi nikad nije posumnjala.

"Zovem se Safikada", reče.

Zaprepaštenje što ga je ugledala na njegovom licu bilo je ogromno.

Utom se začuše koraci napolju. U vratima se pojavi krupan stariji čovjek male, njegovane brade prošarane sjedinama. Na glavi je imao fes uredno obmotan bijelim platnom kakav nose hodže. Postaja trenutak na pragu tarući noge, pa uđe. Djevojka mu se ukloni s puta.

"Selam alejkum djeco."

Safikada mu otpozdravi na isti način, a Ademir ustade rekavši: "Dobro jutro".

"Hajde ti ćeri za poslom, pusti nas dvojicu da popričamo."

Hadži-Fejzo Kahrimanović otac Safikadin, bješe čovjek visoka stasa, koščat, široka pametna čela i blagih očiju. Govorio je mirno i promišljeno, gledajući sagovornika ravno u oči. Budući da je potjecao iz bogate loze, mnogo je u mladosti putovao. Vidio je svakojaka svijeta i činilo se da ima malo stvari na kugli zemaljskoj koje bi ga mogle zbuniti ili zapanjiti. Kur'an i islamsku mudrost izučavao je u Carigradskoj medresi kako je i bio red u njegovoj porodici. Rano je stekao dva sina, rano ih je i izgubio. Poginuli su ljetos u ustanku, negdje oko Sarajeva, boreći se pod Hadži-Lojom, Kaukdžićem i Muhamedom Jamakovićem koji nisu vidjeli kolika ih sila pritiska. Jedno je carstvo tonulo, drugo je nastupalo, tako je uvijek bilo i biće, samo on ostade bez svoja dva prvenca, dva sokola kršna na oca, a srce mu se cijepalo pri pomisli da bi ovaj stranac u njegovoj kući mogao doprinijeti da izgubi i ovo najmlađe, najdivnije dijete. Austrijanci su poštjedeli džamiju i njegovu kuću, ne znajući valjda za sinove u Sarajevu. Sve ostalo što je imalo veze sa ustankom zatrli su, a imanja popalili.

"Sjedni, sjedni momče, vidim da ti je teško stajati!" Ademir pričeka da hodža prvi sjedne pa se onda spusti i on.

"Ime ti znam i sve što si ispričao Fatmi već sam čuo. Sad mi lijepo reci odakle si i od kojih si?"

Ademir se zbuni.

"Pa eto, ne znam, do sinoć je sve bilo u redu, bio sam u svom svijetu, a onda... čini mi se da... ne, sad sam načisto da je mjesto ostalo isto, samo se promijenilo vrijeme. Dolazim iz vaše sutrašnjice, ne svojom voljom. Ne znam, pokušavam i sam da shvatim... Ah, vidim, ne vjerujete mi ni slova." Bilo mu je teško otrpjeti Hadži-Fejzin ukočeni pogled. Taj čovjek kao da nije treptao, na licu mu se nije moglo pročitati ni shvatanje, ni čuđenje, ništa. Ipak, mirnoću s kojom je sveštenik primio ovaj smušen i neuvjerljiv odgovor, Ademir nije ni u snu očekivao.

"Kažeš: promijenilo se vrijeme, je li? Reci onda, imam li se čemu nadati i kakva je ta moja sutrašnjica a tvoja jučerašnjica? Je li išta bolja od ovog jada danas?" nešto nalik smješku preleti preko hodžinih usana. Ademir prihvati igru:

"Nemojte se suviše nadati. I tamo odakle dolazim ljudi se proganjaju i ubijaju, samo još efikasnije"

"Efikasnije?! Šta ti znači ta riječ?" hodža nabra obrve.

"Pa to..." Ademir je rovio po sjećanju tražeći ekvivalent za odrednicu efikasno. "Sigurnije, solidnije, brže!"

"Znači brže i sigurnije se ubijaju!?" Ademir osjeti ironiju i nervozno se nasmija. Hadži-Fejzo se nije smijao:

"Razum mi govori da ti ne vjerujem", započe on, "srce mi, opet, veli suprotno. Ne izgledaš lud iako pričaš ludosti, nego... znaš li šta raditi?"

"Bavio sam se pomalo trgovinom", odgovori Ademir.

"Hmm... Nisu neka vremena za trgovinu", stari je zamišljeno gladio bradu, "a nisu vala nizašta. Nego, ako hoćeš, mogu se raspitati po čaršiji da te koji trgovac primi na nauk i ispomoć; možda kod Jusića ili kod onog Švabe... Inače te ne zadržavam."

"Nemam ja kuda otići", tmurno će Ademir, "a ne znam ni kako ću."

Hodža je nekoliko trenutaka ćutao i klimao glavom kao da vodi neki svoj unutrašnji dijalog, ili nešto teško u sebi važe, a onda podiže pogled:

"Dobro onda. Pomaži zasad Fatmi, fali nam ovdje muških ruku, i presvuci se bolan! Ne možeš takav u čaršiju. Reći ću joj da ti donese nešto preobuke... Nego, zamalo zaboravih, ne reče mi ništa o svojima!? Mora da si ih bacio u brigu, nesrećo!"

"Ja nemam roditelje, ne pamtim ih."

Hadži-Fejzo obori glavu kao da klonu od prevelikog umora. U rukama mu se stvori duvankesa i on poče s velikom pažnjom motati duvan. Nenaviknut na toliko rasipanje vremena i na takvu ceremonijalnu tišinu, Ademir se jedva suzdržavao da ne zatupka nogom po daščanom podu u nekom svom unutrašnjem ritmu, neusklađenom i neprimjerenom ovom trenutku čiste introspekcije. Kao opčinjen gledao je u suvonjave, preduge hodžine prste što su obrađivali gomilicu žutog duvanskog praha i malo po malo, taj prizor mu obuze čitavo vidno polje. Čudesni neki mir i povjerenje je izbijalo iz tog čovjeka, nešto što Ademira ponovo preobrati u malo i napušteno dijete koje se zaljubljuje u svoju predstavu oca.

Hadži-Fejzo uzdahnu duboko i polako. Iz pojasa izvuče ukusno izrađen ćilibarski čibuk i utaknu u njega smotanu cigaretu. U izdisaju prošišta jedno dugo i otegnuto: "Jahhh..." kao potvrdu svega postojećeg i nepostojećeg na nebeskom šaru.

"Bog je jedini ... reče."

Trud i čakmak je kresao polako i odmjereno. Pripali. Prvi dim povuče duboko, sa slašću:

"A dođe, tako, vakat kad se i šejtanu valja klanjat'."

*

Bližila se druga godina okupacije i mada je do konačne aneksije imalo dosta vode prohučati Vrbasom, kandže nesite, crno-žute orlušine već su čvrsto stezale Bosnu.

U to vrijeme stiže iz Sarajeva neki Wehler, natporučnik Oswald Rucke von Wehler, a pred njim zao glas. Poslali su ga u svojstvu vojnog istražitelja, a po čaršiji se već pronosio avaz da je oko Sarajeva mnoge begluke u crno zavio i begove s glavom rastavio.

"Doš'o nam je i kadija i zaptija i dželat!" othukivali su stariji, kršili ruke i klimali se napred-nazad kao što je običaj kad je čovjek u velikoj brizi. Kahva bi im ogadila i postajala nekako gorka i otrovna ako bi se najednom poveo razgovor o tom Austrijancu. Djeca, opet, k'o djeca; prozvaše ga Rike-zrike jer je gospodin von Wehler imao gadan običaj da iz čista mira zaustavi konja i onako iz sedla zapilji se u prolaznika. Zurio je tako u jadnika koji je živ premirao od straha, znojeći se i gnječeći fes u rukama. Činilo se da bi tako mogao satima, ukočen poput zmije svrdlati pogledom žrtvu okupanu ledenim znojem, a onda bi naglo, iz samo njemu poznatih razloga sklanjao pogled, trzao dizginama i produžavao dalje kao da se ništa pod milim bogom nije desilo.

Međutim, nisu se samo drugi znojili pred njim. Znojio se i on sam kao konj. Začudo, jer bio je koštunjav i tanak, reklo bi se ispijen. Za žarka dana, na njegovoj besprijekorno zategnutoj uniformi izbijale su tamne mrlje znoja, najprije pod pazuhom, a zatim i na leđima. U jednoj ruci stalno je držao namirisanu bijelu maramicu i njome brisao vrat i čelo. Nezdrava, zelenkastožuta boja kože i rošavo lice, kazivalo je da taj čovjek pati od hroničnog zatvora, ili od opakog čira i jake nervoze.

"Ždere ga neki hajvan iznutra, neće ni on dugo", sa zluradim zadovoljstvom je zaključivala čaršija.

*

Bilo je vrelo ljeto. Zvijezda je nemilice pržila bašče i šljivike. Pocrnjeo i sparušen list mlitavo je visio na vrelim granama. Čovjeku je bilo mučno gledati i kamen na cesti koji je titrao od jare, a kamoli živa stvora. Zrak se mutio od prašine. Stoku su izvodili u planinu i u šume, u protivnom bi lipsavala po stajama i oborima. Muhe su pirovale. Ni noć nije donosila olakšanje. Gusta je vrelina ležala sve do pred zoru, kad su neispavani i razdražljivi ljudi žudno udisali svjež, ohlađen zrak. A onda sve iznova.

Teško, teško i statično. Samo je rijeka nekako tekla. Tog ljeta je umrla Fatma. Tiho, kao što je i živjela. Njeno staro srce se ugušilo. Na dženazi nije bilo puno svijeta, a i ono što je bilo, gledalo je da se što prije skloni sa sunca. Molitve su se otaljavale. Ljudi oko groba su zagledali u svoje poluotvorene dlanove u kontemplativnom zanosu islamske molitve da bi vidjeli kapi znoja koje su curkom kapale sa njihovih obraza i kvasile im ruke. Nekako prebrzo su joj halalili i odvukli se sa groblja.

Ludi Hamo grobar, ljuto je psovao razbijajući spečenu zemlju dok je kopao raku. Kad su spuštali tabut na kojem je Fatma ležala, iskreno je i djetinje plakao, a sada je ponovo kleo zatrpavajući grob odakle se dizao oblak prašine i prianjao po njegovom znojavom tijelu. Čak je i Leon Mjeda, pobožan i škrt Jevrejin kod koga je Ademir šegrtovao, zatvarao radnju prije podneva i odlazio sa porodicom na imanje u Šeheru.

Ademiru su ti žarki dani bili pravi praznici. Do podne je poslovao u magazi, a onda ga je gazda Mjeda otpravljao kući. Leon Mjeda je sebe volio zvati "rabi", a tražio je i od Ademira da ga tako oslovljava. Imao je veliku strast: hodajući po radnji, govorio je citate iz Talmuda. Činio je to kad su on i njegov šegrt ostajali sami. Drugih ljudi se klonio.

"Svete riječi se pred svakog ne prostiru", znao je često napomenuti. Za njega je Ademir bio Hadži-Fejzin rođak iz Brčkog, siroče kome su pobili roditelje, zahvalan slušalac i štićenik koji zaslužuje pouku:

Učahu učitelji naši: ko ima posla sa
ženama, ćud mu je zla. Tako, na primjer,
zlatari, grebenari, čistači žrvnja,
torbari, valjari, brijači, perači,
puštači krvi, služitelji kupatila i kožari.
Ni jednoga od njih ne treba postavljati za
kralja ili velikog sveštenika. U čemu je
razlog? Ne zato što su oni nepodobni,
već što im je zanat prezren.

Rabi Mjeda je puštao da tišina stavlja znake interpunkcije između riječi, pomno motreći svoga učenika. Ovaj je ćutao zagledan u sebe. Pola od toga nije razumio, a pola nije ni čuo. Ademir je naprosto bio zaljubljen.

Učahu učitelji naši: deset je stvari
rečeno o puštaču krvi. Hoda nahero,
prosta duha, uznosi se kada sjedi, uska je oka
i zla je oka, jede mnogo a troši malo,
sumnjiv je za preljub, za pljačku i za
prolijevanje krvi.

Ademir je volio. Želio je produžiti tu slatku agoniju kojoj je slutio kraj i samo zbog nje je sve ovo podnosio. Čekao je da rabi kaže ono: "Idi sad dijete" i izlijetao napolje u jaru, ostavljajući tog smiješnog čovječuljka sa svojim mudrim i jalovim izrekama.

Čekala ga je svakog dana na obali Vrbasa, malo poviše gradske ćuprije. Za najžešće žege skupljala bi ruho po kući i silazila na rijeku, moleć' boga da otac ne primijeti kako ga po ko zna koji put prepira i da ga donosi samo ovlaš nakvašeno. Ademir je dolazio i do večeri bi ostajali na rijeci, zavlačili se po najgušćim vrbacima tražeći male, skrivene tratine oko vode što bjehu obrasle sočnom i bujnom mahovinom. U akšam, sjene su prekrivale rijeku, a sa desne obale bi se začuo akšamlijski saz i prigušena, uzvijajuća melodija prosipala se povrh vode:

Ni smrt drage starice, ni sva ova nevolja oko njih nije mogla da stiša žeđ što su je osjećali jedno za drugo. Gasili su je usnama, grlili se kao davljenici, jedva primjećujući mrak što je dolazio. Za kasabu su bili rođaci, dvoje djece što se lijepo paze. On joj je nosio rublje, ona hodala uzanj i otpozdravljala po kojem prolazniku.

Kasno noću odlazila je u hamam, a onda kradom u njegovu sobu. Svlačila se, lijegala u postelju koja je sva odisala vonjem mlade životinje i tu mu se podavala strašću prve, očajne djevojačke ljubavi, kada strah da čini nešto vrlo ružno svome ocu i strogoj, dvoličnoj čaršiji koja ne prašta, taj očaj samo pojačava; pretvara ga u inat i podsmjeh starosti, smrti, zakonu, bogu.

"Safikado", reče on, "nešto ti moram reći, ne mogu više ovako..."

"Šta to kriješ od mene, ljubljeni?"

"Safikado, ja te poznajem još prije nego..."

Ona se zakikota:

"Pa, zar to nije divno?"

"Ne, ne razumiješ! Vidio sam tvoj grob, bio sam tamo, znaš... Postoji priča o tebi, tužna priča, a evo me sad s tobom. Grlim te tako stvarnu, živu, moju Safikadu..."

Bila je zaprepaštena:

"Ti se igraš sa mnom. Ne vjerujem ti ni slova. Ma, daj da te ljubim, da zatvorim ta lažljiva usta!" povlačila ga je k sebi. Opirao se:

"Nemoj, čekaj, moraš me saslušati!"

Onda joj je ispričao legendu o njoj samoj. Slušala ga je ležeći na boku, nalakćena, a kada je završio, dugo nije davala glasa od sebe. Vani je bio strašni, tupi bosanski mrak. Oko tvrđave su se skupljala i klala paščad čiji je lavež kidao gluhu tišinu na komade. Ponekad bi se začuli utrojeni koraci i lupkanje bajoneta o kundak manliherice, dolje podno džamijske kapije. Tada, više no ikad, imali su samo jedno drugo.

"Priča je prelijepa", ona konačno progovori, "ali kako da povjerujem u nju? Pa to je samo jedna divna ljubavna priča o ko zna kome!? Ako ću ja ležati u tom budućem grobu, gdje si onda u svemu tome ti? I ko je taj Austrijanac? Ja ne poznajem ni jednoga i nema toga ko bi me razdvojio od tebe."

"Ne znam Safikado, osjećam da sam mnogo toga nekad i negdje čuo i znam da postoje odgovori, samo mi nešto brani da se svega sjetim. Ponekad mi je u glavi takva zbrka kao da ću poludjeti."

*

– STOP!

ŠTA RADI TAJ MOMAK TAMO? USPORAVA MI RADNjU ČOVJEČE! NEKA JE I GLAVNI NOSILAC, KO GA JEBE! NEMOJ DA MI PRAVI SAPUNICU! ONI KRETENI IZ PRIPREME SU GA LOŠE KONDICIONIRALI. PREBACI NA KAZAMAT: SCENA STRIJELjANjA. TAJ BRANIMIROVIĆ JE POTKAZIVAČ, HULjA I LOPOV, UZ TO JE I KUKAVICA. TAKO JE USLOVLjEN, TAKO ĆE I DA KREPA. KAO PAS! ŽELIM DA TO OSJETIM! IDEMO!!!

Rez 3.

Cik zore. Unutar Kastela je oveće zemljano uzvišenje; ledina obrasla sitnom travom ljutikom na kojoj se obično postrojavaju satnije za egzercir. Stvarano je vijekovima. Kako je koja vojska osvajala grad i nanovo utvrđivala zidine, tako su kopali nove i proširivali stare katakombe koje su tvorile čitavu mrežu crvotočine pod temeljima tvrđave. Gomila zemlje je vremenom rasla i zarastala travom, pa je stvoreno pravo brdo u samom srcu Kastela kao da je tu oduvijek bilo. Sa njega je pucao vidik na cijeli grad.

U golubinjem svjetlu svitanja i izmaglici što se dizala sa rijeke prevaljujući se preko južnog bedema, stoji dvadesetak vojnika u krug s naperenim puškama, a unutar tog obruča pet gorštaka vezanih ruku. Pored njih pop. Ispovjeda ih. Kako s kojim završi, ovaj mu ljbi ruku. Prilazi tumač kod suda. Čita presudu. Najprije na njemačkom, a onda prevodi. Kazana je mušketanje – prah i olovo. Vlasi ćute, skamenjeni. Jedan od njih počinje da se previja od straha i da zapomaže.

"Jeste li razumjeli osudu?" pita tumač.

Osuđenici ne pokazaše ni da su ga čili.

"Kojim jezikom govorite?!" priđe onome što je stenjao i cvilio. "Hrvatskim?"

Vlah se zvao Branimirović. Bio je zdepast, sav nekako kvrgav, masne, pepeljastožute kose i lica iznakaženog ružnim ožiljcima preležanih boginja. Osuđen je zbog niza razbojstava i nasilnih ubistava, među kojim i zadnje, kad je odveo u šumu, silovao, a zatim objesio mladu komšijinu ženu. Na česta navaljivanja prijetila mu je da će ga prijaviti vlastima u gradu, a i sama je jadnica znala da je rat, muža joj gone po šumi i njenu čast brani još samo božja vlast na nebu. Ta vlast je bila još dalje od one u gradu.

Na pitanje tumača, Branimirović samo odmahnu glavom.

"Srpskim?" upita ga vojnik ponovo.

"Jok!"

"Kranjskim?"

"Jok ja!" otrese glavom Branimirović.

"Turskim?"

"Ma ne znam ja turski, evo ovako se krstim."

"Pa kako onda govoriš?" iznervirano će tumač.

"Tako, ko ti i oni", pokaza razbojnik na svoje jatake.

"Jel' to bošnjački?"

"E, biće da je tako."

Tumač zastade malo u neprilici, pa zapita:

"Jesi li onda razumio presudu?"

Osuđenik poče opet cviljeti i moliti, a kada tumač odstupi, te im priđe vojnik da vezuje oči, počeše stenjati i ostali. Narediše im da kleknu. Krug se otvori sa jedne strane i pretvori u potkovicu. Dvadeset pušaka puče u isti mah. Po četiri u jednog strijeljanog, kako nalaže vojni propis. Pogođeni ljudi se poizvaljaše po ledini. Branimirović tresnu licem o zemlju. Na potiljku mu je nedostajao komad kosti velik skoro kao dlan. Iz razjapljene rane cijedila se crvenkastosiva moždina. Krv se pušila.

Najednom kosa na lešu poče da otpada, odjeća munjevito struli i od Branimirovića ostade samo nakazan kostur probušene lobanje. Isto se dogodi i sa ostalim strijeljanima, a pade i nekoliko vojnika. Štala u kojoj je pukovnija držala tegleće konje i marvu za klanje, planu sama od sebe i od nje ne ostade ništa. Dio južnog bedema se uruši...

*

– CENTRALA! ZOVEM CENTRALU!!! IMAMO POTRES U SAMOJ ŽIŽI, ZAJEBANO LEPRŠA! DILATACIJA VREMENA PO X – 71,05 Y– 320, TAU VREMENSKO NE MOŽEMO...

– OSTAVI SE TOGA SCHVAN, IMAM PARAMETRE PRED SOBOM. MI KRPIMO KANAL, A TI IMAŠ DOLjE EKIPU I RADI SVOJ POSAO. DRŽI SE ISTORIJSKOG PREDLOŠKA I DOVEDI TO DO KRAJA.

– ALI FOKUS?...

– OSTAJE NA SVOM MJESTU, NE BRINI. AKO BAŠ ZAGUSTI, POKUPI RULjU NASRED TE RUŠEVINE I DIŽEMO VAS! U REDU?!

– ŠTIMA, TI SI ŠEF.

– 'AJDE!...

*

... Barkarola... Mmmm, kako samo zvuči ta riječ!... Ruke nam ne drhte od teška prstenja, nego od straha, strasti i sažaljenja... Da li je bilo od straha ili... E jebiga, znao sam to nekad. Barkarola... Šanana... Na, na... Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote, i moje misli san ozari... Hm, upek'o zvizdan, zato mi se čelo žari... Barka... Šta sad?!!! Ademir izroni iz ljubavnog zanosa.

U vidokrug mu upadoše prvo prednja kopita, zatim vitke noge, a malo poviše prsa i vrata napetog kao luk, sjajna, uredno potkresana griva po vojnički. Onda ugleda i cijelu glavu alata s drhtavom, vlažnom gubicom i dva pametna konjska oka. Na čelu zvijezda. Bijela.

Spodoba u zelenoj uniformi, jahač, bila je veoma ružna. Ukočena. I odbojna...

Ademir ustuknu. Stvarnost mu opali pljusku: nogu pred nogu, ruku za ruku, on i Safikada su došetali sa rijeke taman do kuće i pravo pred noge glavnom policajcu u gradu. Stajali su nasred puta: lijevo od njih Ferhadija i sahat-kula, desno na istoj udaljenosti stoji Kastel, mračan i prijeteći. Ravno ispred, drum se lomi i blago naginje dolje prema bezistanu, a na drumu natporučnik Wehler sa dva vojnika za sobom. Drsko i napadno sijeva očima.

Ademir postaja časak, a onda povuče Safikadu u stranu kao da će produžiti dalje.

"Eines Moment, gospodo!" Austrijančev izgovor glasova "s" i "t" bio je rafal čeličnih igala, "g" je ličilo na "k", a čitava fraza sijevnu kao oštrica noža.

"Imali bismo ponešto razgovarati", nagnu se u sedlu naprijed, pa dodade tobože zavjerenički: "Službeno."

Ademir s naporom ostade miran. Stegnuta grla prozbori: "Ne znam o čemu, gospodine?"

"O da, da, imamo o čemu mein braver junger Mann, imamo: o ovoj vašoj buni, ili..." tu farisejski prevrnu očima kao da se premišlja. "O nečemu veselijem: o familiji, o braći na primjer... Von Wehler se značajno zagleda u Safi kadu i isceri. Lice mu poprimi izraz odrane lisičje lobanje."

Ademiru se nešto zgrči u stomaku. Na nadlanici osjeti nokte koje mu je Safikada u strahu zarila do kosti. Kao i uvijek u prilici kad je bivao stisnut uza zid, u njemu proključa instinktivna drskost:

"Mora da tvrdo kakiš čim se tako fino kesiš, a? Izgleda da ste u toj vašoj švapskoj akademiji i srali na komandu!" sad se Ademir usiljeno naceri.

"Hurensohn!!!" vrisnu oficir i mahnu rukom. Dvojica vojnika skočiše na Ademira. Prvoga, koji je trčeći skidao pušku s ramena, pogodi "špicom" među noge. Još jednim zamahom iste noge, grifom kojega je izbrusio u mnogim uličnim tučama, zahvati ga pod čeljust. Čovjek se ispravi, a potom svali na kaldrmu. Austrijančev konj se prope, sablja siknu iz kanija i tresnu pljoštimice o Ademirova leđa; jednom, dvaput, a onda mu tresnu kundak u glavu i sve mu se smrači.

*

Svijest mu se povrati, a prvo što je do nje doprlo bila je hladnoća. Mračna, vlažna, grobna hladnoća, ali je prijala. Gasila je strahovitu vatru što ju je osjećao po ubojima. Osvrnuvši se s mukom oko sebe, ne imade mnogo toga za vidjeti: kroz otvor na okovanim vratima, ne veći od pedlja, prodirao je tračak tinjave svjetlosti karbituše i plesao po memljivim ostacima slame na zemljanom podu. Orošeni kameni zidovi izrastali su iz zemlje i gubili se gore u mrklom mraku. Ležao je kao zgužvana čarapa, otupio od boli, nemoćan i da se uplaši. Vrijeme je nekud izhlapjelo. Zapadao je u dubok i tup san, budio se, tonuo... Sanjao je neke čudne zabave; velike i bogato ukrašene dvorane, mnoštvo svijeta je cičalo, plesalo i zabavljalo se. Ljepojke su mu se unosile u lice i nešto nerazumljivo šaputale. Bio je nekako u centru svega toga, sve se oko njega vrtjelo. Onda je sanjao bijelu sobu i u njoj čitavu zbrku aparata, neke nasmijane ljude u bijelom. Nešto mu polako govore, glas im je kao muzika, a njemu je ugodno i tlo mu bježi ispod nogu... Zatim su tu ljudi obučeni u nešto što liči na letačke kombinezone i on je među njima. Čovjek govori, nešto objašnjava, povremeno upire prstom u njega. Potom svi kreću prema zidu od čiste tmine. Jedan po jedan nestaje u njoj. Tmina ga vuče hipnotičkom snagom k sebi, sve je bliže i bliže, staje na rub i onda propada u tunel. Juri kroz njega brzinom ekspresnog voza, a tunel je od najmrklijeg mraka, tunel je od najsvjetlijeg svjetla, tunel je ni od čega...

*

Teški koraci se čuše i jeknuše šarke na vratima. Provali svjetlo u tamnicu, crveno svjetlo i toplo, ali ga od njega zabolješe očne duplje. Neko kao da reče:

"Kako si spav'o?"

Te riječi ga razgališe onako bunovnog i jadnog. Pomisli: Tamničari su, al' su ljudi. Nakašlja se i reče:

"Loše, sve me boli."

Tren ili dva zavlada muk, a onda se prolomi:

"Spremaj tooo!!!"

Udarac u slabine ga presavi i izbi mu dah. Krkljajući i boreći se za vazduh, shvati da se grdno zajebao, da je još sanjao kad su oni ušli i da mu valja skupljati slamu po podu ako ne želi da ga ovdje umlate kao psa. Grabio je trulu slamu, bauljao, a u sebi cvilio od jeda, straha i poniženja.

Grube ga ruke podigoše kao mrtvu stvar i izvukoše u hodnik. Pronesoše ga pokraj jednih vrata, pokraj drugih, zaviše u drugi hodnik, otvoriše treća vrata i ubaciše unutra. Ademir zatetura, noge ga ne održaše i on se sruči na daščani pod.

"Also, mein Geliebter, vrijeme je da se nas dvojica ispričamo!" vrh naglancane čizme zavuče mu se pod obraz i trzajem mu odigne glavu od poda.

"Dugo čekam da se probudiš, vjeruj mi." Von Wehler čučnu pored njega i zagleda mu se u oči. "Predugo!"

Ademir nije znao ni riječi njemačkog, ali zbog načina na koji mu ovaj govoraše, zvuka njegovog glasa i čudnog izraza u očima, nagonski osjeti gađenje.

"Nosi se u pizdu materinu", promuklo opsova. Još nije ni zatvorio usta, kad ga Austrijanac zgrabi za glavu i strasno poljubi. Zapahnu ga kisela trulež njegovog daha. Iznenađenje i odvratnost ga paralisaše. Natporučnik je drhtao cijelim tijelom, ustade teško dahćući i mucajući. Kao po dogovoru, priskočiše dvojica masnih tamničara rokćući od prigušena smijeha. Surovo ga trgnuše s poda i nabaciše potrbuške na teški hrastov sto. Pritisnuše mu pleća svom težinom. Hlače mu biše strgnute nadolje, Ademir osjeti vrele i znojave ruke na svojim slabinama, a onda ga ukoči strahovita bol otpozadi. Austrijančev tvrdi i pulsirajući penis cijepao mu je čmar. Vrištao je bez glasa, u sebi, želio je da se onesvijesti, zaspi, da ga nema. Tada nešto prepuče u njemu i učini mu se da stoji po strani i okreće glavu od prizora u toj odurnoj soburini. Šta to rade od čovjeka, gadovi?! prođe mu kroz glavu. Trebalo bi ih pobiti, to se ne radi, to je suludo, gadno, bolje je da ga ubiju!

Gospodin natporučnik Oswald plemeniti Wehler, tresao se kao u vrućici: zamumlja od slasti, izvi se, pa se ukoči. Zablenu se razjapljenih čeljusti kao mrtvac nekoliko časaka, onda se strese. Naglim trzajem iščupa crven ud iz Ademirove stražnjice i brzo ga strpa u hlače.

"Nastavite sad, ljudi!" zadihano prošišta. Ona dvojica se zgledaše.

"Ne zamjer'te gospo'n natporučnik, ali mi bi da uzberemo onaj cvijet sa... Sa drukčijim mirisom", bojažljivo će jedan od njih. Oficir se zakikota kao hijena:

"Hi, hi, hi, hiiii... Geschmack ist Geschmack! Ne branim", zavjerenički im namignu: "Razvratnici!"

Razvratnici ispustiše Ademira koji se strovali pod sto. Začu se kucanje na vratima. Tiho i nesigurno.

"Herrrein!!!"

Vrata se odškrinuše taman toliko da proviri jedna vojnička glava sitnih, škiljavih očica i pjegavih obraza:

"He, he... Puca je tun, gospon. Nismo niti morali ijti po nju."

Von Wehler zasopta:

"Što, što ti tu meni?... Maaarsch hinaus!!! I uđi kao vojnik Njegovog carskog i kraljevskog visočanstva!"

Vrata se hitro zalupiše. Prođe nekoliko trenutaka pa ponovo zakuca i uđe zdepasta figura u zelenoj uniformi. Salutira:

"Prosim lepo... Oću reć, pokorno javljam gospon natporučnik..."

"U redu, u redu. Ne stoj tu kao kreten, uvedi je!" nervozno odbrusi Austrijanac pa promrmlja sebi u bradu:

"Kroatisch Esel."

Zakukuljena u teški kamgarni zar, uđe Safikada. Otkri glavu i njena ljepota zasja, učinivši prizor i ta lica oko sebe još nakaznijim. Naizgled, bila je mirna i suzdržana.

"Napolju je noć, djevojko", reče policajac. "Trebalo je hrabrosti da se dođe ovamo."

Safikada preleti pogledom po sobi: Ademiru sklupčanom na podu, dvojici zablenutih tamničara, pa ga prikova za Austrijanca kojem je i samom nekud izvjetrila nadmenost.

"Došla sam da vam se ponudim u zamjenu za oca i..." tu zastade i udahnu duboko prisilivši se da ne pogleda u Ademira. Samo klimnu glavom u njegovom pravcu i prošapta: "Njega."

Držala je plašt iznutra rukama skupljenim kao u molitvu. Von Wehler se nasmija:

"Ako sam dobro razumio, znači li to da mi se stavljaš na raspolaganje kao naložnica, eine Matresse, no?"

Djevojka obori pogled i prošapta slomljeno:

"Činite sa mnom što vas je volja."

Na to policajac napući usne, uzdiže obrve i prope se na prste držeći ruke za leđima.

"Also! Ovako stoje stvari: rat je. Ja sam pobjednik, a pobjednici čine što ih je volja." Tu se na petama okrenu Ademiru. Uglovi tankih usana mu se neprirodno uzviše nagore. "Stoga nalazim da tvoj gest, gnadige Fraulein, nije gest hrabrosti već nepromišljenost očajnice."

Safikada koraknu prema austrijancu. U njenim očima se čitala odlučnost.

"U pravu si, Švabo! Ja sam očajna, a očajnici ne vladaju svojom voljom!"

Von Wehler razrogači oči. Shvatio je, ali kasno: ispod zara sijevnu krivo sječivo i Safikada mu ga objema rukama sjuri u stomak. Čovjek zakrklja:

"Hu... Hhhundin..."

Izgledali su kao par stravičnih plesača zaustavljen u nekom grotesknom plesu: muškarac propet na prste i nagnut naprijed s rukama raširenim kao da će zakriviti svoju damu. Ona, čvrsto priljubljena uz njega, iz sve snage para handžarom nagore. Von Wehler zasmrđe, omlitavi i sroza se kao krpa podno njenih nogu. Iz njega su dopirali neki mljackavi, klokotavi zvuci.

Otada, sve se dešavalo košmarnom brzinom: dvojica tamničara skaču na djevojku, grabe je za kosu, za ruke i uz odvratne psovke izvlače je nekuda napolje. Šok za šokom koji je pretrpio, u Ademirovoj glavi kidaju umjetno izazvanu amneziju i uslovljene konstrukcije scenarija. Sav apsurdni cinizam projekta u kojem je akter, puče mu pred očima i on poče da se previja u napadima histeričnog smijeha. Dovuče se do Austrijanca koji se cijedio i s gađenjem mu otkopča futrolu umazanu sadržajem njegovih prosutih crijeva. Izvuče teški mauzer, otkoči ga i jednako se smijući ispali u lešinu. Svaki put kad povuče obarač, mrtvo tijelo se žestoko potrese pod udarom snažnog devetmilimetarskog zrna. Na kraju, zavuče cijev pištolja među austrijančeve skvrčene noge i još jednom opali.

"Egal!" promuklo reče i izleti van.

SJAJNO! IZVRSNO!!! SCHWAN, OVO JE PRAVA FRESKA, EPSKA DRAMA! VRLO SAM ZADOVOLjAN, MOMCI. IDEMO NA FINALE! SCHWAN, SKUPLjAJ EKIPU, SVU TEHNIKU ŠALjI NA ZAVRŠNU SCENU! I SPREMAJTE SE, POČINjE ODBROJAVANjE ZA POVRATAK! 'AJMO, AKCIJA!

Na bedemima Kastela gore baklje otkrivajući mučan prizor: dvojica grmalja, gadnih i jakih, drže djevojku na korak od topovske cijevi. Ona se nemoćno uvija u njihovom čvrstom stisku. Baklje trepere i iskrivljuju sjene te se čini da će djevojčin vitki torzo jednostavno otpasti od njenih raspetih ruku za koje su je ona dvojica držali. Kao noćna leptirica raskidana rukama dječaka nesvjesnog svoje surovosti. Fitilj na zadnjaku topa dogorijeva.

U scenu upada mladić teturajući se prema njima. Prilazi na desetak koraka uviđajući da je zakasnio. Djevojka prestaje da se bori, uspravlja se i pogledom traži oči mladića. U tom pogledu se ogledao strah, molba i praštanje. Momak slomljenim glasom zajauka, podiže oružje i opali. Netom za jedan otkucaj srca grunu i top. Iz oblaka barutnoga dima izlaze dvojica držeći svaki po jednu okrvavljenu ljudsku ruku. Tad planuše reflektori, zagrme megafon: " REZ! REEEZ!!! GOTOVO, HVALA! "

Nastade metež, odnekud izroniše ljudi u kombinezonima, grle se i čestitaju jedni drugima. Zidine su osvijetljene jasno kao da je dan. Sve bi to ličilo na pravu pozornicu, na teatar, da nije okolo ležalo prosuto prave ljudske krvi, suza i mesa. Ovako, bila je to arena s gladijatorima. Djevojke nigdje nema. Kartež ju je rasuo tamo negdje u gustu tamu iza grudobrana.

" POČINjE ODBROJAVANjE ZA POVRATAK! MINUS DEVET, OSAM, SEDAM ..." prolamalo se tvrđavom.

Dvojica ljudi sa svojim jezivim trofejima prilaze skamenjenom mladiću. On podiže ruku u kojoj drži pištolj i puca ravno u njihove široke osmjehe.

"Vraćaj me nazad, Vito de Solvi!" starinski mauzer je davao težinu njegovim rječima. "Vraćaj u rikverc majku ti jebem ili nikad više nećeš snimiti ni jednu od svojih pizdarija!"

Dvorana vremenskog translatora GLOBAL-NETWORK -a bila je tiha kao grobnica, iako je u njoj stajalo najmanje pedeset ljudi. Ekstravagantno odjeven, dežmekast čovjek s krive strane revolverske cijevi, razrogačeno je gledao Ademira. Preneražen, ispod glasa promuca:

"Ljudi, pa on je poludio! Schwan, za boga miloga, učini nešto! To je tvoj čovjek!"

Plavokosi, žustri urednik Schwan, sa svojim vječitim kozmetičkim osmjehom koji nikad ništa nije značio, zakorači naprijed uzdignutih ruku kao na pozdrav:

"Hej, Adi momče, čuj..."

Cijev mauzera se otkloni koji stepen u stranu i planu. Schwanse presavi i odleti odakle je i pošao, kao amater kojega je u pleksus nabila pesnica profesionalca superteške kategorije.

"Vraćaj, Vito! Pokreni tu svoju mašineriju i pazi da dobro ušicaš vrijeme! Hoću da je zateknem živu i zdravu i netaknutu tvojim prljavim režiserskim šapama!"

Slavnom režiseru žive televizije podrhtavala je jareća bradica, što od straha, što od nemoćna bijesa:

"Pa dobro čovječe, zar si zaboravio ko si?! Ti si megastar, mačke se ruše u komu kad te samo opaze na kilometar..."

"Ne seri, Vito!"

"Ne, ozbiljno, što će ti sve to? Cura je mrtva već pet vijekova, istorija ju je pokopala, shvati! Ime joj se vuče u nekakvoj polulegendi i sad smo to iskopali, napravili fantastičnu storiju, gledanost će..."

"Napravio si govno, Vito de Solvo!"

"Nemoj da vrijeđaš..."

"Marš! Jest moj genijalni maestro, napravio si sranje! Još jedan od tvojih smrdljivih čorbuljaka koje će milioni tvojih sitih i lijenih savremenika halapljivo progutati! Krvi, rasutih crijeva, sodomije i jada, eto toga će se nagutati otrovali se dabogda! Prikopčaće se na tvoje žice i mamuzaće svoju krepanu maštu ištući strasti, smrtnoga straha, boli i opačine. To ćeš im i dati Vito! Ništa drugo do li instant-govna, direkt u vene! Ti si tu polulegendu opoganio. To je bila ljubavna priča Vito!"

"I ti si učestvovao, Ademire, za velike pare si igrao!"

"Jesam. Samo ste mi prethodno oljuštili mozak kao luk!"

"Za debelu lovu, momče! Daj se dozovi jeb'o te bog! Ama to je samo motion pictures, cirkus, jeba!"

"To je live pictures, stari majmune!!!"

Ademir lagano pođe prema vremenskom translatoru. Kvadrat čiste tmine kao da je zračio mastilo.

"Znaš li kuda ideš, Ademire?!" zavika de Solvi. Ademir zastade, pa se povrati. Teškim korakom je prišao komandnom pultu. Ljudi uokolo se raziđoše. On pritisnu tipku RESET i nule se smrznuše na displeju. Zatim otkuca AUTO MODE. Na pokazivaču se munjevito počeše smjenjivati crvene brojke. Brojač je generisao slučajne kombinacije. Velika magija nasumičnosti je pokrenuta.

"U redu", prozbori. "Mrtvi mrtvima. Prvi put, to je sudbina, drugi put su đavolska posla."

Ademir se okrenu prema zanijemelim ljudima. Vito de Solvi je bio vrlo, vrlo ljubazan.

"A ti sada ideš sa mnom!" Ademir ga zgrabi za ramena. Trčećim korakom, gurao je vrištećeg čovječuljka pred sobom. Tunel ih je čekao obojicu.

// Projekat Rastko / Knjizevnost / Srpska fantastika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]