Biblioteka srpske fantastike

Darko Macan

Teksas Kid, moj brat

Zovem se Brandt. Ali ne, nisam onaj Brandt na kojeg ste odmah pomislili. Nisam Tomislav Brandt, nisam tvorac Teksas Kida, najčuvenijeg domaćeg stripa. Nisam autor preko stotinu svezaka o tom zapadnjaku bez straha i mane, nisam osnivač svijetski poznatog studija Brandt, nisam dobitnik nagrade za životno djelo na salonu u Lucci. Nisam Tomislav Brandt, predmet triju monografija, ne čitaju me pod klupama niti za katedrama, nisam maestro, doajen ni legenda.

Ja sam Domagoj Brandt, njegov sin.

Neki su od vas možda čuli i za mene, Možda ste čitali Ricka Marshalla, Savannah, kraljicu avanture ili Odredište Saturn. Možda ste čak upoznati s nekim mojim kraćim stripovima, manje klasično orijentisanim i čak cijenjenim od kolega i urednika. Možda poznajete i moje prozne radove. Ali, mnogo je vjerojatnije da ćete, ako vam netko pomene moje ime, upitati: "Da li je on nešto u rodu onom Brandtu što radi Teksas Kida?"

I to je moje prokletstvo! Štogod da učinim, kakve god nagrade i priznanja da dobijem, uvijek ću za svakoga biti samo sin Tomislava Brandta!

Najgore od svega jeste to što njega ne mogu za to okriviti.

Mislim da sam imao oko deset godina ili tako nešto kada sam mu pokazao svoje prve stripove. Ne znam što sam mislio, čemu sam se nadao. Možda sam vjerovao da će mu biti drago što mi se njegov posao toliko svidio da sam odlučio i sam pokušati. Možda sam želio samo malo više pažnje, gotovo nikad se nije igrao sa mnom, a i obraćao mi se rijetko. Kao i majci, uostalom.

Pružio sam mu stripove, a svi kukci ovoga svijeta plesali su mi u želucu. Namrštio se kad je vidio da ga prekidam u radu, a onda je uzeo ono što sam mu pružao. Prelistao ih je na brzinu, a potom uzeo crvenu bojicu i pokazao na stolicu. "Sjedi tu i gledaj", rekao je. Išarao je moje stripove za tren oka ukazujući na greške i na stvari koje bi trebalo popraviti. Potom je uzeo dvije debele knjige s police i dao mi ih je. "Ako se baš želiš baviti tim poslom", rekao je, "morat ćeš savladati anatomije i perspektivu!"

Odnio sam knjige u svoju sobu. Imao sam deset godina i probleme s glasom r, nisam mogao ni izgovoriti riječ perspektiva, ali sam sjeo za stol i počeo učiti postavljenje horizonta. Mislim da sam plakao.

Tako se i nastavilo. Postupao je sa mnom kao sa svakim početnikom koji mu je u studio dolazio po savjete. Nikad nije pokazao da zna da sam mu sin. I nikad me nije pohvalio, uvijek je samo ukazivao na greške i šarao bojicom crvenom poput krvi iz moje izbičevane duše.

A tako sam želio da jednom kaže: "Ovo je dobro, ovo je zaista dobro". I nikad to nisam dočekao. Kada više nije imao što prigovarati, a nije imao jer sam se trudio kao konj da nigdje ne pogriješim, da sve bude savršeno, kada nije imao što prigovoriti rekao je: "Bolje. Idi i radi, samo rad donosi napredak."

Bolje! Imao sam šesnaest, on pedeset i šest. I onaj tko bi nepristrasno pogledao moje tadašnje radove vidio bi da su bolji od bilo čega što je on ikada napravio. On je imao sreću što je karijeru započeo u pionirsko doba stripa, kada je bila važna samo volja za rad i poštivanje rokova. Ako vam danas dođe klinac od dvadeset i jednu, koliko je on imao kad je počinjao, i donese vam takve radove, otpisat ćete ga. Danas on ne bi imao šansu. Za pedeset godina on nije naučio kako da ženske oči postavi u istu ravninu, a kritičari to ubrajaju u šarm njegova stila! I on meni kaže: "Bolje!" I on meni priča o napretku!

A ja sam ga volio i kopao kao crnac da bih čuo pohvalu, da bih vidio osmijeh. Trebao mi je moj stari, a on nije bio tu. I zamrzio sam ga, kao što sam vjerovao da on mrzi mene. I dugo mi je trebalo dok nisam shvatio zašto je bio tako hladan, sve hladniji što sam ja više zapinjao da ga odobrovoljim, što sam se više ukopavao u strip. Nije to bilo zato što je mrzio mene. Mislim, mrzio me je, ali korijeni su bili drugdje.

U njegovoj dubokoj mržnji na sebe samog.

Odrastao je nekom selu južno od Karlovca. Imao je tri starija brata i naučio je kako se treba tući. U trećoj godini gotovo je kamenom ubio pet godina starijeg dečaka koji je gnjavio psa lutalicu.

Kad je imao šest godina pošao je s ocem da posjeku bor za božić. Izgubio se. Selo ga je tražilo čitavu noć, muškarci su dozivali, žene su plakale, baklje su plamtile, vučje oči svjetlucale iz mraka. Počela je mećava. Pronašli su ga kada je svanulo. Spavao je ispod bukve. Pored njega l ežao je mrtav vuk, šije prebijene kocem. Mali Tomislav mu je zubima i noktima zderao krzno kako bi se uvio u njega.

Imao je osam godina kada je zatekao Petra zvanog Životinja i dvojicu njegovih drugova, sve dvadesetogodišnjaci, kako noću truju svinje Marku Manojloviću koji im se nešto zamjerio. Uhvatili su ga i izbubetali, zaprijetivši mu neka se ne usudi ni zinuti o tome što je vidio. Nije ni svanulo, a on je, onako plav i razbijena nosa već sve pričao žandarmima. Petar i ona dvojica su pobjegli u šumu i vrebali na Tomislava. Dočekali ga jedne večeri i ubili boga u njemu. Tri je mjeseca ležao u bolnici u Zagrebu, otac mu je kravu prodao da plati liječenje, majka ga je drugi put oplakala. Tri mjeseca je ležao, nije se jadao, nije prijetio, nije A rekao.

Mara Jagićeva bila je vitka i krhka, slaboumna djevojka koja nikome ne bi naudila. Po čitave dane šetala je selom i pjevala pjesmice, brala cvijeće i poklanjala ga prolaznicima. Tri vojnika na dopustu, a među njima i Petar Životinja, napadnu je jednog podneva, na sat hoda izvan sela, i počnu joj trgati odjeću. Tomislav je bio u blizini, otac ga je poslao da nacijepa drva, trebalo je rakiju peći. Čuo je krike i pojurio. Istražitelj je posle ustanovio da niti jednom nije upotrebljavao oštricu sjekire pa čak ni ušicu. Vitlajući samo drškom, ubio je jednog na licu mjesta pogodivši ga u sljepoočnicu, drugom je izlomio ruke, noge i pola rebara. Trećeg je, Petra Životinju, vezao za krevet da, s oštećenom kralježnicom, tamo preleži ostatak života bez riječi i pokreta, širokim očima u kojima se strah zauvjek nastanio gledajući nekamo pred sebe. Imao je trinaest godina.

Imao je petnaest godina kada je otišao u rat. Nikada nije mnogo pričao o onome što je tamo doživio ili onome što je tamo radio. Samo bi, kada bi se o ratu poveo razgovor, utonuo u neke svoje misli i izraz lica bi mu kazivao da žali za tim vremenom, kao da je jedino tada bio doista slobodan i doista živ.

I onda je rat završio. Vratio se u selo da bi pronašao spaljen roditeljski dom, braću mrtvu, a sestru udovicu s troje male djece. Pokupio ih je u Zagreb, radio svašta da preživi i naletio na poznanika iz ratnih dana koji je pamtio Tomislavove ilustracije po biltenima i predložio mu da radi strip. Plaćalo se bolje od cijepanja drva i Tomislav je sjeo za stol da više ne ustane. Smirio se, reklo bi se.

Smirio se samo da se više nikada ne smiri. On, koji je tako potpuno proživljavao život, sijedeći bez ustupaka zacrtani smijer, sada je sjedio okovan, i jedine avanture, koje je još mogao doživljavati, bile su one koje je stvarao na papiru. I tako je nastao Teksas Kid, lik zbog čijih je pustolovina moj otac ostavio svoje, lik u kojeg je prenio svoje pravo ja, nastavivši živjeti kao netko drugi.

Nikad to nije prežalio.

Imao sam tri godine kada mi je, dok sam se igrao u pijesku, stariji dječak oteo autiće. Plačući sam otišao ocu, a on me je poslao natrag da sam izborim svoje autiće. Stariji dječak me udario, boljelo je i ništa nisam vidio od suza. Potrčao sam nazad ocu, ali njega više nije bilo na klupi. Ridao sam da se zemlja tresla i nebo sažalilo. Sve su se tete i stričeki okupili oko mene, tješili me, davali bombone i pitali što mi je. Ja ni za što nisam znao i urlao sam: "Tata, tataaa!" Pola vječnosti kasnije dotrčala je mama, sva izvan sebe i neočešljana, i uzela me u naručje. Smirila je moje jecaje i ja sam iscrpljen zaspao. Kasno noću čuo sam majku kako sikće na njega. "Kako si mogao?", vikala bi da se nije suzdržavala bojeći se da me ne probudi, "To je tvoj sin! Kako si mogao?" Ne sjećam se da sam čuo da je on odgovorio. Ne vjerujem da je išta odgovorio.

Imao sam sedam godina, škola je bila udaljena tri bloka, morao sam prijeći dve ceste i autoput i bilo me je strah. Tih prvih mjesec dama majka me je uvijek pratila i dolazila po mene. On se mrštio svakog jutra kada bismo mi izlazili. Tog dana je majka imala nekog drugog posla, mislim da je teti Branki bilo slabo zbog žuči, i nekako je nagovorila njega da dođe po mene. Kasnio je i ja sam se sa dečkima zadržao ispred škole. Bio je tu i taj dečko, Zoran, koji je mucao. Ne znam kako je počelo, ali u trenutku kada je otac stigao pred školu mi smo svi stajali u krugu oko Zorana i zadirkivali ga vičući "Reci mimoza!" ili "Reci baobab!" dok je on plakao i govorio "Ba-a-ba-ao...". Ne ponosim se time, ali djeca su okrutna i da meta nije bio Zoran mogao sam biti ja. Nisam znao reći r ni kad mi je bilo deset, sjećate li se? I zato sam radije vikao "Reci mumija!" nego da meni viču "Reci revolver!" Moj otac je, dakle, stigao i sve vidio. Kada sam ja njega ugledao, mislio sam da je bolestan, tako je ljubičast bio u licu. A on me, na zaprepašćenje svih mojih drugova, na licu mjesta tako izmlatio da je majka sutra potpisala ispričnicu u kojoj je stajalo da sam dobio gripu. Ali dječaci su pričali i čitava je škola šaputala i nitko mi se više nije usudio doći u posjetu i nitko ga nije preda mnom pominjao. Svi su se pretvarali kao da ne postoji, jednako kao što se i on pretvarao da ne postojim ja. I zatvarao sam se sve češće u svoju sobu, kao on u svoj studio, i visio nad papirom, otkrivajući tako pomalo da su riječi i crteži način da se iz sebe izbace svi oni osjećaji i strahovi za koje u blizini nije bilo ljudskog bića kojemu bi ih mogao povjeriti.

Imao sam devet godina kada sam s grupom dječaka krao automobilske znakove i zakopavao ih u tajno sklonište. I uhvatili su nas kada smo skidali zvijezdu sa jednog mercedesa pa su roditelji morali doći po nas u stanicu. Imao sam jedanaest godina kada sam namjerno, iako nikad nisam mogao povući više od dva dima bez da mi ne bude zlo, cigaretom zapalio posteljinu i uzbudio čitavu četvrt. Imao sam trinaest godina kada sam uzrujao majku izjavom da napuštam katoličanstvo i prelazim na budizam. Imao sam četrnaest godina kada sam maltretirao uši zihericama, kosu ljubičastim pramenovima, mokraćni mjehur pivom, a tijelo znojnom kožnom jaknom i lancima. Imao sam šesnaest godina kada sam shvatio da, štogod ja napravio, on neće primetiti da postojim.

Jer, ja sam njega razočarao još davno. Kada sam ismijavao slabijeg od sebe, a bojao se jačih. Kada sam tražio zaštitu umjesto da štitim. Bio sam slabić, kukavica i previše civiliziran. On je želio Teksas Kida za sina. Ja to nisam mogao biti. Ja nisam bio njegov sin.

Osjećao sam se sve gore, crtao sam sve bolje.

Prije tri mjeseca bio je moj trideset i prvi rođendan. U glupoj nadi čitav dan sam se vrzmao po roditeljskoj kući i tek navečer izašao s Lidijom. U deset sati sam umjesto majke odnosio ocu kavu u studio. U dva sam mu javio da je objed spreman i čitav dan sam ga obavještavao o pozivima koje je dobivao. Motao sam mu se pred očima kad god je to bilo moguće, pseto koje šeni. Nije se sjetio.

Sutra je rođendan Teksas Kida. Pola stoljeća Kida Nacionale! Velika svečanost u studiju Brandt, televizijski prijenos, objava sklapanja ugovora za cjelovečernji film, možda i TV seriju, čuje se da su Ameri zainteresirani za koprodukciju. Otac već mjesec dana spava u studiju, od uzbuđenja jedva da i dolazi kući.

Sjedim kraj telefona i odgovaram na pozive. Ne što me je zamolio, ne što očekujem da mi zahvali, ali nekako se nisam mogao oteti sveopćem uzbuđenju. Svako malo netko zazvoni i na vratima. Evo, upravo jedan.

Polazim do vrata, odlažući hladno čokoladno mlijeko koje pijem da ublažim vrelinu dana. Otvaram ih. Čovjek na vratima pita:

"Stanuje li ovdje Tomislav Brandt?"

Gledam vitku figuru na vratima i ne dolazim k sebi. Preplanuo muškarac u ranim tridesetim smiješi mi se nizom bisernih zuba koji u kutu stišću neupaljen cigarilo. Crvena vratna marama, crna košulja od čvrsta materijala, koja ostavlja dojam kao da je svilena, prašnjave hlače i čizme s blistavim mamuzama. O pojasu vise dva srebrna revolvera koji svjetlucaju hladno kao i njegove oči.

Pred vratima stoji Teksas Kid.

Proslava je protekla bez greške. Oko stotinu tisuća posjetilaca prošlo je studijom Brandt i pridruženim prostorima u ta tri dana. Domaći i stranci, zagriženi ljubitelji, nakloni čitaoci, znatiželjnici i kritičari, svi su došli odati poštu junaku s kojim su jahale generacije. Gradonačelnik, bivši glumac, održao je uvodni govor niti jednom ne zaboravivši tekst. Kompleti ponovljenih izdanja starih epizoda, ovoga puta u luksuznoj opremi, planuli su prvi dan bez obzira na cijenu. Svaki proizvod s Kidovim likom, kojeg su razne tvrtke iznosile na tezge, rasprodavan je brzinom iznošenja. Preprodavači originalnih sveščica s kraja četrdesetih digli su cijene dva kata više od neba i nitko se nije žalio. Redarstvo je interveniralo pedesetak puta. Nekoliko džepara, dva-tri pijanca koja su se na otvorenju domogli besplatnog alkohola i jedna tučnjava među preprodavačima. Ostalo su bili klinci koji su, željni pojedinih epizoda, a bez novca da si ih priušte, pokušali obogatiti svoju biblioteku vještim prstima i brzim nogama. Televizija je dnevno pokrivala događaj, otvorenje je imalo izveštaj na Dnevniku, dok su lokalni programi prenosili čitavu ceremoniju, a i kasnije su često uključivali izvještače s terena.

Moj otac je dao stotine intervjua, odgovorio na tisuće pitanja i nacrtao milijun Kidovih portreta na blokovima, sveščicama, albumima, salvetama, programima, majicama i dojkama. Zadnje večeri vatromet je, rasprskavajući se, nacrtao na nebu Teksas Kidov lik. Od svih sretnih ljudi na velikoj oproštajnoj zabavi otac je bio najsretniji. Godinama ga nisam vidio tako sretna i ozarena. Godinama ga nisam vidio da se smije. A opet, nije on bio glavna zvijezda predstave.

Bio je to Teksas Kid.

Momak je bio neumoran. I sveprisutan. Puna tri dana krstario je izložbama, diskusijama i događajima. Razgovarao sa svakim, osmjehivao se svakome onim škrtim zapadnjačkim smiješkom koji istovremeno obećava prijatelju odanost do groba, a protivniku grob sam. Rukovao se s muškarcima, dame pozdravljao dotičući prstima obod šešira, djevojke ljubio u obraz zaklanjajući scenu istim tim šeširom, a djecu nosio na rukama i demonstrirao im vještinu rukovanja posrebrenim koltovima koje mu je osobno izrezbario, još davno, tamo u broju sedamdeset, puškar iz Tuscona zahvalan za spašenu kćer.

A da je rukovao koltovima sjajno, o tome nema spora. Nisam visio uz njega poput gomile klinaca tijelom i ponekog bradatog klinca dušom, ali nisam mogao previdjeti neke od Kidovih demonstracija. Pogodio je limenku na stotinu koračaja, zamijenio je novčićem pa probio i njega. Tuskonski puškar sjajno je obavio posao, koltovi su s te razdaljine tukli bez zanošenja. Teksas je potom, zaljepio poštansku marku preko rupa na novčiću i bacio ga u zrak. Novčić je pao s probušenom markom, a da se na staroj rupi gotovo i nisu nazirali tragovi prolaza novog taneta. Tri novčića bačena u zrak pogođena su prije no što su dotakla tlo. Šest boca coca-cole na pedeset koraka. Prvi hitac preko ramena, drugi ispod pazuha, treći između nogu, četvrti s boka, peti zatvorenih očiju, šesti je promašio. Na izgled promašio, odbio se od kamena i pretvorio i šestu bocu u krhotine. Klinci su zaurlali, slijedili bi Kida kroz vatru i vodu, čak i na dopunsku iz matematike. Zataknuo je šibicu u panj i s trideset koračaja je upalio hicem. Predstava je privukla i žacu koji je htio proveriti Kidovu dozvolu za nošenje oružja i dozvolu za rasipanje municije na javnom mjestu. Otac je dočuo za nepriliku, a on i gradonačelnik su ovako. Žaca je bio presretan što može učiniti gradonačelniku uslugu, a i potpisan album nije baš primio preko volje. Otac je potapšao Kida po ramenu i predstava se mogla nastaviti. Povukao se tri koraka i posmatrao ga kako mecima zabija čavle i pretvara maramicu u čipku. Oči su mu se sjajile kao... Mislim da bi on to u svojim stripovima opisao otprilike: kao djetetu koje otvara božićni poklon. Zašto i ne, uostalom, on je svoj poklon najzad dočekao.

I to se na njemu vidjelo. Bio je on zadovoljan kada je prve večeri primao nagradu grada, sviđalo mu se biti okružen obožavaocima i prozirno je glumio da preko volje potpisuje albume, ali nikada nije bio takva slika savršene sreće kao kada je bio u blizini Teksas Kida.

A ja sam se pitao gde li je uspio pronaći tog momka, Teksas Kida od kojeg savršeniji ne bi mogao postojati? I pitao sam se, još više sam se pitao, što će biti sa starim kad momku istekne ugovor i bude morao otići? Kako će to preživjeti, hoće li se slomiti, biti još gori nego inače, htjeti zadržati momka? Nazvao sam neke prijatelje da se raspitam, ne vjerujem da postoji mnogo cirkusa u kojima nastupa momak takvog izgleda i takve vještine s revolverima.

I jahačke vještine, skoro sam zaboravio. Dio tezgi razmaknut je posebno radi jahačkih egzibicija Teksas Kida. Skoči na konja pa s konja pa oko konja pa pogodi metu jašući pa preskoči s konja na konja pa jašući utakni glavu u šešir koji leži na podu pa zaveži oči i sve to ponovi. A i konj je bio pravi. Pljunuti Teksasov Lucku. Crn kao kvalitetan tuš, bijele grive i s bijelim biljegom oblika četverolisne djeteline na sapima. Tko god da je momak bio, mislio je na svaki detalj. Profesionalac do srži.

A publika mu je uzvraćala istom mjerom. Klinci su, dakako, bili najvjerniji, ali ni veći nisu zaostajali. Trebalo je da vidite cure kako se jate tamo gde bi ih mogao opaziti. Filmski producent koji je s ocem sklopio ugovor o ekranizaciji Teksas Kida dvojio je da li da ponudi naslovnu ulogu Kevinu Costneru, Dolfu Lundgrenu ili debitantu Bruceu Springsteenu. Tada je vidio Kidov nastup i, kao i svi, shvatio je da on jedini pravi Kid. Potrčao je do momka kojemu nije znao ni pravo ime i ponudio mu slavu dostojnu Schwarceneggera. Teksas se osmijehnuo i rekao da će se još čuti. Profi, kažem vam.

Bilo je to trećeg dana, vatromet je upravo bio u svojoj najsjajnijoj fazi kad sam dobio informacije koje sam tražio. Ili, bolje, nisam ih dobio.

Moj prijatelj novinar pročačkao je tamo gdje sam ga uputio i ništa nije našao. Pa je stvar i njega zaintrigirala. U iduća dva dana kopao je naveliko, upregnuvši i globalnu info-mrežu i kriminalistička dosijea. Velika nula. Pokušao se domoći Kidovih otisaka i vrebao je čaše. Nikad nije vidio Kida da pije. Raspitao se, nitko se nije sjećao da je Kid jeo ili se ispričao zbog nužde. Nitko ga nije vidio da spava. Momak je govorio jezik svakoga tko bi mu se obratio .

Nešto tu nije bilo kako valja. Izvještaj u mojoj ruci govorio mi je da momak nije unajmljen, da se pojavio niotkuda i da se ponaša sasvim kao normalno ljudsko biće.

Gotovo kao da... Ali ne, nemoguća!

On ne može zaista biti Teksas Kid, zar ne da ne može?

Mislim da je bilo oko jedanaest, a možda se i bližila ponoć. Upravo sam se vratio iz kina u koje sam pošao sa Lidijom, nadajući se da će mi malo holivudske bikarbone smiriti mučninu kojom su me ispunili prethodni tjedni. Davalo se nešto akciono, "Bulletproof", tako nekako, promocija nove tabatorske zvijezde. I, kako jedna nesreća nikad ne dolazi sama, film je bio totalno sranje. Izašao sam iz kina za pola note mračniji od noći koja nas je čekala vani, Mjeseca prekrivena oblacima. Gunđao sam protiv filma na sav glas kad se Lidija okomila na mene rekavši da nemam pravo nikome prigovarati i da je sve moja greška jer da ja uvijek biram takve glupe filmove umijesto da je vodim na nešto kulturno. Onda sam ja planuo i pitao je kako joj je sad odjednom palo napamet prigovarati, a nikad se ranije nije bunila i zar misli da je trebalo da idemo gledati neko francusko intelektualno smeće, puno lijepih slika, a šuplje do srži. Pa je ona prosiktala da sam ja previše plitak da shvatim i jedan nivo dublji od čiste fabule, da sam zaglupljen stripovima i da takve stvari, kao što su poezija i filozofija, nikad neću shvatiti. Ja sam joj istresao da je uživanje u filmovima koje nitko ne može razumjeti čisti snobizam i da je izbor glumica jedina stvar koja valja u francuskim filmovima. Pa je ona odbrusila da su u filmovima koje ja biram frajeri takve šonje da ništa bolji ne mogu biti ni oni koji ih odlaze gledati te da mali prst Teksas Kida vrijedi deset puta više od kompletne večerašnje muške publike, naročito od mene. Pa je bilo očito da traži svađu. Dobila ju je, što se završilo tako da se odvezla svojim kolima, ostavivši me da otpješačim do kuće, a kiša se spustila koliko da mi raspoloženje zacementira na nadmorskoj visini mrtvog mora.

Kog joj je đavola trebalo da poteže Teksas Kida? Zna da nikad nisam naročito volio tog kravara, ispričao sam joj kako je otac u njega prenio svoje snove i kako je mene otpisao, kako sam zbog toga patio. Žensko je, osim toga, i valjda zna da je frajera najlakše razbjesneti gurajući mu drugog frajera pod nos! I namjerno to učini! Valjda je zaista željela svađu, valjda sam nepodnošljiviji nego obično otkad se to kopile doselilo k nama.

A ja sam se bojao kako će otac preživjeti njegov odlazak! Ha! Trebao sam se pitati kako ću je preživjeti njegov ostanak.

Vrlo je brzo, naime, postalo jasno da Kidu odlazak ni najmanje ne pada na pamet. A otac je to odomaćenje prihvatio kao samo po sebi razumljivo. Izgledalo je kao da je vječiti i neumorni lutalica napokon pronašao udobno mjestašce na kojem se može skrasiti. Pravo mjesto za odmor ratnika. Moje mjesto.

Duboko uglibljen u samosažaljenje i vlastite probleme došao sam kući i trebalo mi je dobrih deset minuta da shvatim da se nisu svi povukli na spavanje te da netko plače u kuhinji. Trljajući kosu ručnikom pošao sam prema kuhinji i pronašao majku kako sjedi u mraku. Upaljeno ju je svjetlo zateklo, ne vjerujem da je čula kada sam došao, i požurila je sakriti suze pregačom. Sjeo sam do nje i, koji trenutak kasnije, s novom bujicom suza provalila je i priča o toj večeri.

Majka je imala šest godina kada se prvi broj Teksas Kida pojavio na kioscima. Nikad nije zavoljela taj strip, konačno, bila je djevojčica, a kauboji su bili dječačka posla. Rasla je tiho i mirno, studirala psihologiju bez ikakve slike o budućnosti koja bi sezala dalje od udaje u bijelom i sretnog života nakon toga. Na dan kada su Beatlesi održali svoj poslijednji koncert u Hollywood Bowlu bila je s roditeljima u kazalištu i tu srela visokog i naočitog muškarca, petnaest godina starijeg od sebe. Imponirale su joj njegova snaga i samouvjerenost, sviđalo joj se što mu se nepoznati ljudi dive i mole ga za autogram i laskalo joj je što ju je primetio. Engleska je osvojila svjetsko nogometno prvenstvo, a ona je na četvrtoj godini prekinula studij bez žaljenja i udala sa za Tomislava Brandta.

Rodila mu je sina i nikad nije shvatila zašto ga nije zavolio. Pomirila se s time, kao i sa činjenicom da joj muž ne želi drugu djecu, te trpila sinovljeve ispade i muževljevu čudljivost inspirativnom samozatajnošću. No, muž je vremenom pronašao druge kanale za odlijevanje svoje zlovolje, a i sin joj se smirio kada mu je pubertet izvjetrio iz žljezda. Nikad je nisu previše mazili i hvalili, ali je nitko nije ni ranjavao. Slušala je jadikovke susjeda ne verujući ni trenutka da bi se takvo što njoj moglo dogoditi. Nikad se nije upitala da li ju je muž prevario i nikad je nije zanimalo prema kome je stvoren lik meksikanske ljepotice, gavranokose Sandre, žene koja je slomila srce Teksas Kidu. Vodila je svoj mali uravnoteženi život i smatrala se sretnom ženom.

A sada je ridala na mom ramenu ispirući zdravim suzama sve boli koje u proteklim godinama nije ni primjećivala. I za sve je bilo krivo ono đubre s revolverima o bokovima.

Majka je sjajna kuharica i u više od trideset godina braka nije od oca čula prigovora svojim jelima. Ali te je večeri Teksas Kid bio mrk od početka obeda i s očitim nezadovoljstvom žvakao majčine mjesne smotuljke. Usred zalogaja naglo prokune i pljune napola sažvakano jelo na svježe postavljeni stoljnjak stvarajući veliku i ružnu mrlju. I majka i otac se trgoše.

Kida ništa nije moglo zaustaviti. Prevrnuo je tanjur sa svime što je bilo na njemu i sasuo na majku i njezino kuhanje rafal riječi kakvih ona u životu nije čula, budući da ne gleda domaće filmove. Izgubljena pod tom lavinom, ugrizla je usnicu da ne zaplače i pružila ruku prema ocu tražeći podršku i oslonac u oluji.

Ali otac je ljutito odmaknuo svoju ruku.

"Čula si dijete, ženo! Marš u kuhinju i spremi nam nešto jestivo!"

"Biftek, napola krvav!" vikao je Kid za njom. "I bez tih tvojih kerefeka, želim osjetiti meso."

Meso pod zubima, meso pod šakama. Rasplakala se na vratima, jecala da ne zaslužuje takav postupak. Otac je pritrčao i ošamario je, psujući. Istog trenutka prestala je ridati. Ne vjerujući gledala je u bijesno lice svoga muža i, držeći se za obraz, povukla se u kuhinju. Kada se prihvatila pripravljanja hrane, suze su ponovo potekle. Kid je uživao u večeri. Preljev od patnje i suza očito mu je išao u tek.

Smijestio sam majku u krevet i uputio se do sobe u drugom krilu. Čizme sa srebrnim mamuzama ostavljene ispred vrata govorile su da je Kid u sobi. Bijesno sam upao u sobu i upalio svijetlo. Teksas je ležao na krevetu, široko se osmjehivao i izrezbarenom cijevi svog mornaričkog kolta nišanio moj želudac.

"Očekivao sam te", reče. "Mamin dečko je došao osvetiti mamicu, a?"

"Nisam naoružan, gade!" rekoh, klišei iz vesterna sami su mi navirali na jezik. "Baci revolver i bori se kao muškarac!"

"C-c-c!" reče on, odlažući revolver na jastuk i podrugljivo me gledajući. "Što ti znaš o muškarcima?"

Dovukao sam se u svoju sobu pipajući put, jer su mi oba oka bila zatvorena. Sva su me rebra boljela, nos mi je krvario, a usnica bila rasječena. Zubi su se držali na milosti božjoj, šake su mi bridjele kao da sam tukao po zidu, a u ušima mi je odzvanjao Kidov cerek. Svalio sam se na krevet, prebijen i poražen. I svijestan da nisam odstupio.

Već dugo se nisam tako dobro osjećao.

Valjda se samo u američke stanove kreditnom karticom provaljuje kad se sjetiš. Jedini rezultat guranja moje kartice u Goranovu bravu, ulaznu bravu kuće mog prijatelja Gorana, trenutačno na odmoru negdje u Švicarskoj, bila je slomljena kartica. Obijanje komadićem žice nije mi išlo od ruke ništa bolje od pokušaja otvaranje prozora izvana i drugih trikova koje Rick Marshall tako vješto primenjuje. Konačno sam odustao, izvadio ključ kojeg mi je Goran povjerio prije odlaska na odmor i otvorio vrata. Možda je i bolje ne truditi se oko isceniranja provale. Ako mi ono što namjeravam uspije potajice izvjesti, vratit ću pušku na mjesto i nitko nikad neće saznati. Bar ću držati fige da bude tako.

Goran je lovac i proveo sam sate slušajući njegove priče o oružju, lovu i uzbuđenju koje lov donosi. Neke od njegovih priča sam iskoristio u stripovima, uzimajući Goranove riječi zdravo za gotovo budući da sam o lovu nisam ništa znao. Ali sad, kada i mene čeka lov, strah i neizvjesnost mi zapliću crijeva, pomiješani sa spoznajom da nema odustajanja i željom da vidim svoju žrtvu kako izdiše podno mojih stopala. Sad znam što je lov.

Znao sam koju pušku tražim. Veliku, s durbinom, gotovo bestrzajnu. Onu za veliku divljač. Onu koja ubija jednim, dobro odmjerenim hicem. Pronašao sam je, a potom i njene naboje. Lovačkim nožem urezao sam križ u olovna zrna tako da se rasprsnu kad pogode cilj, da naprave veliku rupu, da pogodak bude siguran. Ne treba biti strijelac kao Kid da bi se ovim pogodilo.

A svi znaju kakav je Kid strijelac. I svi znaju kakav je Kid heroj. Pogotovo nakon poslijednje nedjelje kolovoza.

Na nebu razgledničkog plavetnila sja sunce, ali nije sparno. Jučer je padala kiša i osviježila zrak. Narod izlazi iz gornjogradskih crkava nevezano razgovarajući. Obitelji se pozdravljaju klimanjem glava, ljubaznim osmijesima, divljenjem narasloj dječici i raspitivanjem za odsutne. Blaženstvo i spokoj ove scene gotovo kao da ne pripadaju ovom stoljeću.

Iznenada, požar! Plamenovi ližu s najvišeg kata dvokatnice. Ljudi se ustrče. Vatra zahvaća i prvi kat. Iz kuće teturaju ljudi noseći sve što su mogli dohvatiti. Jednu ženu vuku, napola zagušenu dimom. S prvog kata skače pas pritjeran vatrom i lomi nogu na pločniku, žalobnost njegova zavijanja probija se i kroz pomamu glasova koja je zamijenila nedeljni mir. Ženi daju umijetno disanje i tek što otvara oči s njenih se usana otimlje krik: "Moja djeca! Gdje su moja djeca?"

Sve se glave okreću prema gore i na prozoru drugog kata uočavaju bespomoćnu dječju ručicu. Plamenovi su odsijekli pristup i sažagli nadu. Trojica snažnih muževa pokušavaju zadržati ženu da ne uleti u vatru. Nitko se ne miče, nitko ne može odvojiti pogled od tragedije.

Tada na scenu stupa Teksas Kid. Iskorači iz mase i zagleda se u vatru. Bez riječi skine šešir i, jednako odlučno zagledan ispred sebe, dobaci ga ocu. Pred skamenjenom svijetinom bez trenutka oklijevanja ulijeće u vatru. Svima staje dah. Iz kuće dopire pucketanje drva i urušavanje stropnih pregrada. Plameni jezici palacaju kroz svaki otvor umiruće zgrade, a jara muze znoj iz svakog promatrača. Na izmaku zadržanog daha, davno poslije pogreba nade, pojavljuje se na prozoru. U svakoj ruci drži po jedno uplakano dijete. Pogleda naniže, udahne i skoči. Nakon leta kroz osam metara dubine savršeno se dočekuje u čučanj, hitro ustaje i pruža djecu majci koja lije suze radosnice. Uzima šešir od oca i popravlja čuperak koji mu se odvojio od savršeno očešljane frizure. Taj čuperak i malo nagaravljen, eto – već obrisan obraz, jedini su tragovi koje je upravo proživljena pustolovina ostavila na njegovoj herojskoj figuri. Čak mu se ni cigarilo u kutu usana nije zapalio. Namješta šešir na glavu i, praćen pljeskom oduševljenog naroda, napušta poprište zbivanja. U pozadini vatra hvata susjednu kuću, stižu vatrogasci.

Rez! Savršeno! Nema ponavljanja, kopiraj ovu scenu!

I ja sam bio tamo negdje i čitavo se vrijeme nisam mogao oteti utisku da prizor koji promatram nije prirodan. Takvo što gledamo kod Diznija ili Spilberga, ali u stvarnom životu toga nema. Junaci ne izlaze neoprljeni iz plamena i ne ustaju tako lako nakon skoka s drugog kata. Teksas Kidov čin bio je neprirodan jednako kao što je nesumnjivo bio herojski.

A bar herojskih dijela Kidu nije nedostajalo. Kad god bi izbila neka nevolja, on je bio tu i svladavao je brzinom i lakoćom vašeg pranja zuba. I uvijek je bilo publike u blizini. Kao da je sam režirao takve zgode, kao da ih je privlačio. Sticao sam dojam da bi se, kad bi mu to ustrebalo, uzete bakice bacale kroz prozor da bi ih on uhvatio u naručje i spasio im život uz ovacije svih prisutnih.

Ali jedno je bilo sigurno, momak je znao kako u javnosti stvoriti sliku o sebi. Svi su ga pozdravljali, svi ga voljeli, štedila ga je čak i žuta štampa jer protiv narodnog junaka nije bilo pametno ustajati. Nema većeg slijepca od onoga tko ne želi vidjeti pa tako ni događaj s pijanim mladićem nije bacio mrlju na svijetli lik Teksas Kida.

Neobrijani momak koji je bazdio po alkoholu ispriječio se ispred Kida, dok je ovaj šetao ulicom između dva junačka djela. Drhtavom rukom izvukao je pištolj i nišanio u Kida, vičući:

"Đubre jedno! Nije ti dosta što možeš imati koju hoćeš, morao si moju ženu!"

Kid je povukao revolver, ali momak je opalio djelić sekunde prije i metak je pogodio Kida u ruku. Što, naravno, nije zasmetalo da Kidov metak nepogrešivo izbije protivniku oružje iz ruke. Na razoružanog nesretnika odmah se svali gomila dobrih građana žudeći osvetiti skrnavljenje svog idola. Govoreći im da mladić nije kriv što su mu nesreća i alkohol pomutili rasuđivanje, Kid ih zaustavi i umiri, ali ne prije no što su momku udijelili dovoljno udaraca da izloži pogledima svu svoju hranu u poslijednja dva dana koje, kad se izuzme alkohol, i nije bilo nešto mnogo.

Dok su se muškarci bavili momkom, žene su se okupile oko Kida da mu pogledaju ranu. On im se nasmiješi i odmahne rukom.

"Obična ogrebotina", reče.

I, doista, rana je već bila prestala krvariti. Do trenutka kada se vratio kući, da bi ritualno kinjio majku za pripremanja večere, trag metka se više nije mogao opaziti, jednako kao ni rupa na košulji.

A od svih slijepaca najgori je moj otac. I gluh pored toga. U poslednja dva mjeseca stotinu puta pokušao sam mu reći što Kid radi majci, meni i, konačno, što radi njemu, kako ga mota oko malog prsta. Ali uzalud. Ne kažem da je ikad mnogo pazio na ono što govorim, ali sada je uši potpuno zalio betonom.

Kid to zna, on to vrlo dobro zna. U stanju je, kao i svaka životinja, točno nanjušiti što je za njega dobro. Poput pripitomljena vuka vješto mješa odanost s dozom neukrotive divljine. I zato se ocu umiljava, mazi mu se oko nogu, šeni i donosi mu novine, priznajući jedino njega kao gospodara, a režeći na sve ostale i ujedajući ih kad gospodar svrne pogled.

On je san mojega oca.

I moja najgora mora.

Sjedio sam u svojoj radnoj sobi i iscrtavao okvire sličica za novu tablu "Savannah", kad je Teksas ušetao i navalio svoja uska i mišićava, u hlače utegnuta bedra na rub moga stola, zgužvavši pritom scenarij.

"Opet crtaš ta sranja", rekao je. "Kad ćeš već jednom shvatit što je pravi strip?"

Nisam odgovorio.

"Pogledaj što radiš!" dva plemena Indijanaca nisu uspijela zaustaviti Teksas Kida kada je bolesnoj djevojčici trebalo odnijeti lijek, kako sam i mogao očekivati da će ga moja šutnja spriječiti da izvede svoj naum do kraja? "Tvoj detektiv se već tri epizode grize oko toga da li je loše što je ubio onog manijaka! Tvoja kraljica avanture je kompletno šizoidna, a ovi svemirci su puni kompleksa! O ovom slabiću s naočalima neću ni govoriti! Već mu je i ime nemoguće, Kazimir! Tko može čitati takva sranja? Tko se može uživjeti u njih?"

"To su moderni stripovi!" eto, nisam mogao zadržati jezik za zubima, protisnuo je riječi kroz njih. "Karakteri nisu plošni i jednodimenzionalni, imaju dubinu."

"Moderni, ha!" bolje da sam šutio, Kid je sad imao materijala da se sprda do prekosutra. "Mode su prolazne, dragi moj dječače! Samo su heroji vječni. Te tvoje stripove mogu čitati jajoglavci u svojim kabinetima, ljudi koji su toliko izvan svijeta da to tvoje mogu progutati kao stvarne likove. Ali oni se ne računaju. Računa se masa. Tko kupuje milijun svezaka mojih avantura? Ljudi kojima je dosta svakodnevnog života, ljudi kojima je potreban netko da za njih učini ono što žele, oni će mu zauzvrat dati sve što zatraži – novac i slava uopće nisu u pitanju! A frustrirani ljudi poput tebe i dalje će se odupirati činjenicama i crtat će frustrirane stripove za frustrirane čitaoce!"

"Moji stripovi nisu frustrirani!" svojim instinktom za pronalaženje protivnikovih slabih mjesta, Teksas je ubo ravno u živu ranu mojih sumnji i sada je vrtio nož u njoj.

"A pogledaj čistu jasnoću mojih pustolovina." Nije me čuo ili se pravio da ne čuje. "Vestern je najčistiji muški san, mjesto gdje sve ovisi samo o tebi. Beskrajan prostor u kojem možeš ubiti svakoga tko ti nije po volji, povaliti svaku koja ti jest po volji i odjahati dalje slobodan, bez briga i obaveza. To je san, a snovi su uvijek bili dobra roba za onoga koji je znao da ih proda."

Zavalio sam se u stolicu, mrko gledao pred sebe i duboko disao pokušavajući se smiriti. Nisam smio dozvoliti Kidu da me opet uhvati na krivoj nozi. Uzalud, prekaljeni borac poput njega pronalazi put kroz svaki gard.

"A ti to nikad nisi znao", kaže on. "ti prodaješ strahove, košmare i razmišljanja. O, da, verujem ja da to radiš iskreno, možda tek pomalo u inat svom starom i svojoj tradiciji koju on predstavlja."

Krene prema vratima. Zar odlazi, a ja na nogama? Zastaje i dobaci preko ramena:

"Uvijek sam se pitao da li bi ti objavili prve stripove da nisi bio sin Tomislava Brandta.?"

Nokaut. On napušta ring s visoko podignutim rukama, a ja ležim na podu i krvarim iz svake pore.

Bio sam Kidova omiljena žrtva. Lako ranjiva i bespomoćna. Kidisao je na mene kad god je stizao, zarivanje čeljusti u moj ogoljeli vrat bila je njegova omiljena razbibriga.

I zato me nije naročito začudilo, iako me pogodio, kada sam čuo da je otac izmijenio oporuku u njegovu korist, ostavivši mi tek nužni dio, a majku nadarivši jedva nešto više.

Ali me zato potpuno nespremna zatekla, a osjećao sam se užasno glupo jer sam tako nešto trebao očekivati, Lidija, kad je došla i priznala da spava s Kidom gotovo od prvog dana.

Otac i majka su bili u braku oko sedam godina kada je kroz Zagreb prošla prelijepa Dominique Balac, čuvena francuska novinarka, izvijestilac s fronti, pustolovka prisutna gdjegod i opasnost, osvajaćki trofej kojeg je priželjkivao svaki muškarac. Pomela je oca s nogu i tjedan dana su proveli zajedno. Potom mu je provukla prste kroz kosu, poljubila ga u obraz, uzela svoje torbe, odmahnula glavom na sve njegove molbe, prijetnje, zahtjeve i preklinjanja, osmijehnula se i otputovala. Napušten od boginje, bolno je tresnuo o zemlju i sada je panično tražio lijek za ostavljeno srce i ranjenu taštinu. Mogao je bol ublažiti ogovaranjem, mogao ju je ocrniti pred svakim, pričati kako je bezdušna kučka i nikakva u krevetu, ali ono što je u njemu još ostalo od viteza nije mu to dopustilo. I tako je u život Teksas Kida ujahala prijestupnica Sandra, slomila mu srce i ostavila ga na pravoj strani zakona da zauvijek traži nju ili neku sličnu.

Baš kao što je i otac još dugo tražio Dominique. Tražio ju je čak i nakon što je čuo da je nestala negde u Zairu, da su pronašli samo njene stvari i da je spasilačka ekspedicija nakon dva tjedna digla ruke. Tražio ju je čak i kada su ga ostale žene prestale zanimati. Ne više za ljubavnicu, već za snahu.

Pomislio je da ju je našao u Lidiji. Lidija je bila jaka, samostalna i samodostatna. Zapravo, Lidija je to jako dobro glumila. Možda je očevu predugo željnom umu nalikovala zlatu koje je tražio, ali bila je pirit, zlato za naivne, i nije imala niti jednu od kvaliteta divne Dominique.

I tako nas je otac odlučio spojiti. Gurkao je malo nju, malo mene i konačno smo prohodali. S jedne strane sam pristao jer je to bio način da udovoljim ocu, možda sam se nadao da bismo se tako mogli ponovo zbližiti, a s druge strane bio bih doista blesav kada bih, bez ičega drugog u perspektivi, odbio ljepoticu kakva je Lidija. Ona je, pak, pristala jer bi brak s jednim Brandtom donio ugled i bogatstvo, ključeve za sve što je zacrtala u životu. Za tu cijenu prihvatila je čak i mene, dio ugovora napisan sitnim slovima. Tako se sve sredilo i nas troje smo bili, okrstimo to tako, razumno sretni.

Tu u priču ulazi Kid. Dovoljno samouvjeren i beskompromisan, dovoljno zračeći opasnošću da bude stopostotni mužjak i da u Lidiji probudi ženku. Pala mu je pred noge na jedan pogled, ne tražeći od njega ni ljubav ni obećanja.

I sad, kad mi je sve to ispričala, ja sjedim na stolici i gledam u nju i gledam kroz nju. Ona se polako prestaje bojati da ću je udariti i počinje me prezirati. Blijede joj sumnja i grižnja savjesti te uzima torbicu i bez riječi odlazi svom pastuhu. Ja sjedim i dalje i mrzim. Ne nju, sebe. Mrzim se što sjedim i ne poduzimam ništa dok me Kid gazi, dok me istiskuje sa svih pozicija na kojima sam ikad bio. Pa stežem šaku i tuba crvene tempere u njoj puca. Podižem šaku do lica i prstima ostavljam crvene tragove.

I sad provaljujem u Goranovu kuću.

I sad nalazim pušku i zasijecam patrone.

I sad ću ubiti Teksas Kida.

Sutra me čeka bitka. Znam da neće biti laka, znam da se neki od nas možda neće vratiti, ali ne bojim se. Sjedim ovdje, prekriženih nogu na mahovini, zaogrnut rezervnim Kazimirovim kaputom, i privodim ove bilješke kraju i uzbuđen sam i, zašto ne, sretan. I znam da, uspio ili pokleknuo, iz sutrašnje borbe izlazim kao pobjednik samim tim što ću u nju ući. Da sam pobijedio već onog trena kada sam otključao vrata s nabijenom puškom, čvrsto odlučivši prosuti Kidu crijeva čim ga ugledam.

Nije me očekivao. Zalupio sam vrata za sobom, a on je izašao iz kupaonice s ručnikom oko pasa i opasačem s revolverima, nikad se nije od njega razdvajao, prebačenim preko ruke. Brzo sam uperio pušku prema njegovim grudima i prosiktao:

"Baci opasač!"

"Dobro, hoću, smiri se!" govorio je spuštajući opasač prema podu. Smiješak mu nije silazio s usana što se nije sviđalo mojoj uskovitlanoj utrobi. Osjećala je kao da...

Previše razmišljam, to je. Kid je vidio da mi misli lutaju i gotovo me uhvatio na spavanju. Nogom je šutnuo opasač koji je pogodio moju cijev i skrenuo je. Kid se bacio na mene. Zastrašujuće je izgledao u letu, ali nisam mogao dozvoliti još jedan poraz. Trznuo sam pušku i ponovo je naperio prema njemu. Kada sam okinuo, lice mu se nalazilo pola metra od otvora koji je pljunuo poljubac smrti. S te udaljenosti ne bih promašio ni leteću vjevericu.

Te trenutke pamtim kao na usporenoj snimci. Svaki trenutak kao zasebno platno u galeriji užasa. Tane ga je pogodilo u obraz i razljetilo se udarivši u kost ispod lijevog oka. Komadić olova raznio je oko samo i ono je curilo dok se glava trzala unazad. Ostali komadići ušli su u mozak. Tijelo je zastalo u letu i, poneseno silinom udarca, izvilo se unazad, glava je prednjačila u odstupanju. Tjeme je eksplodiralo. Dio lubanje s okrvavljenim čuperkom kose odskočio je okomito prema gore i rotirao je do u beskonačnost na pedalj od stropa, škropeći purpurnim kapljica ma sve oko sebe. Gejzir krvi i moždane mase zalijepio se na suprotni zid. Mlaz krvi briznuo je kroz uho. Tijelo je teško udarilo na sag, odskočilo, trznulo se i smirilo u grču. A tada.. .

A tada, kao kada se slike preklapaju u crtiću, grozna scena je počela blijedeti i ustupati mjesto drugoj. Krvi i tkiva je nestajalo sa zidova, a Kidova glava se naočigled obnavljala. Oko je bilo tu, rupa na potiljku se zatvarala. U trenutku kada je otac, privučen hicem, utrčao u hodnik, Kid se pridizao, prstima zaustavljajući krv iz male rane na slepoočnici.

"Što se dogodilo?" pitao je otac pa primjetio Kida na podu. "Kide, ranjen si?!"

Kid je ustao, ni ručnik mu nije spao u čitavoj priči.

"Obična ogrebotina, tata", reče.

Otac tada primjeti mene kako buljim obiješene čeljusti s oružjem iz kojeg se još podizao izdajnički trag barutna dima.

"Ti!" zaurla i otme mi pušku. To me je prenulo. Bacio sam se kroz vrata i otrčao svom snagom niz cestu. Dobro da jesam, otac je pucao za mnom i zarezani naboj prebio je debelu granu na orahu kojeg je moj otac posadio ispred kuće na dan kada sam rođen.

I tako sam postao bjegunac. S ono malo para koliko sam zatekao u džepu, kupio sam nešto trajne hrane i zapucao u brdo. Možda bi bilo logičnije da sam se sakrio u gradu, konačno, ja jesam gradski štakor, ali mi je tada bijeg u brda izgledao potpuno normalan.

Što samo pokazuje koliko nisam bio pri sebi.

Noć je bila hladna, a šuma vlažna. Za konzerve koje su mi otežavale džepove nisam imao otvarač i uzaludno sam ih pokušavao otvoriti kamenom. Sjeo sam pod stablo i pokušavao se ugrijati obgrlivši se rukama i trljajući se. Da je pomagalo, nije. Zavijanje želuca podsjetilo me na vukove i s te mi je strane bilo silno drago što se na Medvednici ne može pronaći živih bića. A s druge strane bio sam tako usamljen i bila mi je potrebna pomoć, a nije bilo nikoga da mi pomogne.

Osim mene samog, što i nije nešto.

Još je bila noć kad me je moj nos probudio. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što ga je pomamilo, a tada je i moj mozak registrirao taj miris. Miris pečenja.

Oteturao sam u smijeru iz kog su dopirale te opojne pare te prvo spazio svjetlost, potom vatru i, konačno, ženu kako čereči svježe ubijena jelena, nabada komade mesa na grubo istesani ražanj i stavlja ih na vatru. Tiho cvrčanje mesa najprije me zaokupilo, tako da mi je trebalo neko vrijeme da bolje osmotrim ženu.

Čizme od neštavljene kože, čelični nož privezan za butinu, pregača od leopardova krzna i isto takav grudnjak, preko ramena prebačen dugi luk od tisovine, narukvice od slonovače, crvena vrpca u prljavoplavoj kosi, ožiljak koji presijeca lijevu obrvu i zlatna naušnica oteta u borbi Ludom Maddiganu.

" Savannah?" pitam kad mi iznenađenje propusti riječi.

"Jest, momče!" odgovara ona. "Sjedi i jedi. Sve što vidiš je tvoje. Sve što vidiš na ražnju, hoću reći. Mene možeš gledati, ali me ne diraj!"

Savannah. Bez sumnje.

Sjedam, jedem i ne shvaćam. Meso jelena koji se ovdje ne bi smio nalaziti najukusnije je jelo u mom životu. Krckanje grana iza mene. Okrećem se. Čovjek koji donosi granje za vatru sijedi na sljepoočnicama, ali mu tijelo ne odaje znake starenja. Iz jednog od džepova vojničke jakne vadi Camel i nudi me, ne ljuti se kad odbijam.

"Čuli smo da si izvisio", kaže moj Rick Marshall. "Pa smo ti odlučili priteći u pomoć."

"Hvala", kažem ja. I dalje ne shvaćam ništa, ali to više nije važno. Među prijateljima sam. Da to potvrdi, javi se glas:

"Ne treba da zahvaljuješ. Čemu inače služe prijatelji?

Kazimir. Kazimir Kowalski, antiheroj i hipohondar. Nudi mi svoj rezervni zimski kaput. Uzimam ga i smiješim se.

"Razgovarao sam s Zaderom", kaže Rick. "Rekao je da će on i ekipa sa Saturna biti ovdje u zoru."

Zader. Nola. Estelan. Korik. Umlauta. Ljudi koje bi svatko poželio uz sebe. Rick izlaže plan i govori nešto o navlačenju na naš teren. Savannah radi zamke, Kazimir se brine imamo li dovoljno lijekova za ranjene. Ja ih gledam i sretan sam.

Znam da nas sutra čeka bitka koja će odlučiti borbu koju vodim desetljećima. Ali ne bojim se. Moji prijatelji su uz mene. Uz njihovu pomoć pokazat ću ocu koliko vrijedim i koliko je grešio. I pokazat ću Teksas Kidu da ne može vječito zlostavljati mlađega brata. Pokazat ću im.

Još kako ću im pokazati.

// Projekat Rastko / Knjizevnost / Srpska fantastika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]