Igor Bojović
IZVANJAC
Slijed tragičesko-istorijskih zbitija
iz vremena kad su hati krilati svijetom jezdili
Zbori se...
...e je od osoja do prisoja vjetar glas pronio e se Milutinu Šoću iz sela Dubove oždrijebilo krilato ždrebe. Zbori se e je li'salo pređe no se na kopita dočekalo. Vele e je u tu uru mrknulo u po bijela dana. Ne sluti to na dobro. Ne. Zlu na opaz valja nam stajati e nam opet može kakav zagon načinjeti.
- KO SAM JA?
- KONJ KRILATI VOJVODE MOMČILA
- VLADIKA STEGU ŠTITI oli PADE KLETVA NA KUČKO PLEME
- VIVA OVO VIVA ONO
- KO JE ĐOVANI
- ČESA SI MU REKA?
- BUĐENJE
- TEKLA VODA NA VALOVE
- DRUGO ROĐENJE JOVANOVO
- UTEČE JOVAN
- VJENČANJE
- U KOLIBI U SRED ŠUME
- NESOJ NA SOJ UDARIO
- NOĆ PRED JUNAČKU POLJANU
- JUNAČKA POLJANA
- PRIVIĐENJE
- KRAJ JUNAČKE POLJANE
- SAMA PALA SAMA SE UBILA
- POSLANICA NARODU CRNE GORE, BRDAH I PRIMORJA
- TURSKI ZAGON SVEKOLIKI
- POGIBIJA KNEZA DRAGA
- BOG DAO, BOG UZEO
- POROĐAJ
- VRATIĆU SE
NAPOMENA
LICA:
(po redosledu pojavljivanja)
MILICA DRAGOVA, kasnije MILICA JOVANOVA, kćerka kneza Draga i žene mu Krstinje;
DJEČAK, 7-godišnji sin Miličin, u očevo ime nazvan JOVAN, na istog bistar, na majku naočit, na đeda prgav, na život živahan;
ŠKRNJO, 20-godišnji sluga i tjelesna zaštita vladičina, žiška od čoeka, bači li pogled na kakvo suvo drvo vatru užga;
VLADIKA PETAR I PETROVIĆ NJEGOŠ, božijeju milostiju pravoslavno-vostočnog vjeroispovjedanija Mitropolit černogorski, skenderijski i primorski i Rosijskago Imperatorskago ordena Svjatago Knjazja Aleksandra Nevskago kavaler, i proči, i proči..., svetac koji po zemlji hodi, vazda s kuburom ispod mantije;
OTAC FILARION, pisar vladičin, da bude bliži Bogu vječito pijan;
KNEZ DRAGO OD DREKALOVIĆA, glavar plemena Kuči, kuražan i pouzdan;
KRSTINJA, žena i sjena kneza Draga, podumenta porodice;
MIRAŠ ZAGARČANIN, glavar plemena Zagarčani, posrnuo pred životom -- kastig i prznica;
JEVREM JURODIVI, stariji sin Mirašev, oslobođen uma -- rođen jurodiv, pređe vakta, za ovcama, u planini, sred leda i snijega;
STANOJE MIRAŠEV, mlađi sin Mirašev, vispren i naočit, ama vaistinu sirov i neotesan;
ĐOVANI, 24-godišnji grof od Rima, kasnije JOVAN USKOK;
GLAVARI PLEMENA CUCE, GLAS JEDNE NARIKAČE, VOJVODA MOMČILO, NJEGOV NAROD I KRILATI KONJ MU JABUČILO.
(Cetinjski manastir ljeta gospodnjeg 1827. U mantiji Milica od prašine čisti, u drvetu isklesanu, figuru krilatog konja. Pogled joj je pomalo izgubljen. Gleda prema prozoru. Napolju grmi. Miluje krilatog konja i govori mu pjesmu.)
MILICA: Knjigu piše Žura Vukašine
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj.
(Spolja se začuje Škrnjov glas. Telali.)
ŠKRNJO: Narode, narode! Čuj i počuj!
MILICA: Na jedno čuj na drugo otčuj.
ŠKRNJO: Dne 17. aprila ljeta gospodnjega 1827. moje ljubezno otečestvo Petar I Petrović Njegoš, božijeju milostiju pravoslavno-vostočnog vjeroispovjedanija Mitropolit černogorski, skenderijski, brdski i primorski i Rosijskago Imperatorskago ordena Svjatago Knjazja Aleksandra Nevskago kavaler... Uh, najteže sam proša.
(Odahne i nastavi da čita.)
ŠKRNJO: ...poslanicu upućujem blagorodnoj gospodi glavarom i starješinom i svomu černogorskom narodu da budet vi na znanje -- svaki onaj koji sa zemlje česa je ćesar oli Turčin uzaptio, u Crnu Goru uskoči, ima se žanago smotriti slobodnijem pred Bogom i ljudima. Ako li je muško, puška da mu se dariva -- slobodu od nekrs'a da uzbrani, ako li je pak, žensko... E ovo vi i ja, Škrnjo, poručujem! ...Ako li je žensko za vagan da se prizove -- ratnike da hrani i podiže. Narode černogorski...
(Milica zatvori prozor.)
MILICA: Daj Bože da nam dopane puška više, ama ne daj da nam krv uzmuti.
(Nastavi da čisti figuru krilatog konja.)
MILICA: U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava Momčilova ljubo,
Šta ćeš u tom ledu i snijegu?"
(U ćeliju uđe Škrnjo. Vodi dječaka. Dječaku je lice u modricama. )
ŠKRNJO: Milice!
(Milica ih ne primjećuje.)
MILICA: Već ti otruj vojvodu Momčila,
Il' ga otruj ili mi ga izdaj,
Hodi k meni u primorje ravno
Bijelome Skadru na Bojanu.
ŠKRNJO: Pušti sad to, Milice. Nije tebe Bog kaznio. Nijesi ti Jevrosima, sestra vojvode Momčila iz pjesme narodne. Vaistinu nijesi ni kuja Vidosava česa ga u smrt posla. Vjeruj da jesi, ne big te ja sa užeta skida, no bi puštio da se zamakneš, da te sotona ponese. Milice!
(Milica ne reaguje.)
MILICA: Momčil' ima konja Jabučila,
Jabučila konja krilatoga;
Kudgođ hoće, prelećeti može;
U Momčila sablja sa očima;
Ne boji se nikoga do Boga.
DJEČAK: Majko!
MILICA: Jovane! Sine moj!
(Milica zagrli dječaka.)
ŠKRNJO: Opet se potuka. Moraš mu sve ispričati. Neće prestat da se bije dok mu ne ispričaš. Nastavi li tako udružiće se Bajice pa ga poslije mo'ž bačiti!
(Škrnjo odmahne rukom.)
ŠKRNJO: Eto ti ga sad, odo' ja. (Izlazeći.) E Škrnjo, Škrnjo, sokole sivi, hrđa ti oružje ižjede a ti tuđu đecu po Cetinju čuvaš. Ne daj Svemogući, da ovi mir potraje, e će mi još malo kotulu navući. Uh, Bože pomozi!
(Prekrsti se i izađe. Milica prigrli Jovana. Ljubi mu modrice na licu. Jovan jaukne i izmakne se.)
MILICA: Sine moj! Ko mi te to nagrdi?
DJEČAK: Odšaketa sam jednoga Bajicu. Reka mi je e sam ćesarski kopiljan.
MILICA: A česa si ti njemu odzborio?
DJEČAK: Reka sam mu e sam junak od junaka.
MILICA: Pravo si mu odzborio, ama bra'stvenici se ne smiju šaketet'.
DJEČAK: Majko?
MILICA: Što je?
DJEČAK: Jesam li ja ćesarski kopiljan?
MILICA: Ne ni da Bog! Nit' si kopiljan, nit' si ćesarski! Tvoj je otac bio ka po i jedan Crnogorac, bolji i veći od svije' Bajica zajedno.
DJEČAK: A što sam onda ja?
MILICA: Junak od junaka.
DJEČAK: Je li otac ima konja krilatoga?
MILICA: Ima je.
DJEČAK: Je li ima sablju sa očima?
MILICA: Ima je.
DJEČAK: Majko.
MILICA: Što je?
DJEČAK: A česa ja nemam običnog oca ka i sva druga đeca?
MILICA: Kaževaću ću ti jednom kad velji porasteš.
DJEČAK: Juče sam puca iz kubure. Već sam porasta. Oću da znam.
MILICA: Česa da znaš?
DJEČAK: Ko sam ja?
(Milica ga privije uz sebe. Miluje ga po kosi. Suze joj krenu niz obraze.)
(Vražje jezero ispod Durmitora, ljeta gospodnjeg hiljadu i davne. Mjesečina je. Sve je mirno. Kraj jezera pase Doruša kobila. Čuju se zrikavci. Kobila prilazi jezeru. Njuši vodu. Nenadano voda se uzburka. Začuje se strahovito njištanje. Iz jezera, crven kao krv, izroni krilat konj. Opaše Dorušu kobilu. Potom je udara kopitama u glavu. Iz kopita mu sijevaju varnice. Usmrti kobilu. Sve se umiri. Ponovo se začuju zrikavci. Konj krene prema jezeru. Iz vode izrone odjeveni u kožuhe, vojvoda Momčilo i nekoliko ljudi i žena. Lupaju u šerpe i talambase. Šire veliku mrežu oko konja. Konj se propinje. Pokušava da se otme. Vojvoda Momčilo zauzda i zajaše konja krilatoga. Konj njišti. Mjesec žuti za oblak zalazi.)
(Selo Gradac kod brda Kokoti u planini Velja gora u Lješanskoj nahiji. U daljini se vidi Skadar na Bojani. Na velikom guvnu pobliže crkve vojvode Vuksana od Rovaca iskupilo se i staro i mlado, na jednoj bandi Kuči, na drugoj Zagarčani, na trećoj Cuce. Među Zagarčanima, koji sve posmatraju sa strane, ističu se Miraš Zagarčanin, Stanoje Mirašev i Zagarčanin Jurodivi. U sredini guvna, pognute glave stoji Krcun, brat Kučkog kneza Draga. Čeka da mu se sudi za ubistvo Radoja Cuce.)
PRVI CUCA: Malo je da se mušketa! Pod gomilu ga treba -- da svako po krš na njega bači!
DRUGI CUCA: Tako je! Pod gomilu š njim! Da mu skupa presudimo!
(Kučima ruke na kubure polete. Zagarčani se povuku da sa strane posmatraju.)
KNEZ DRAGO: Stojte Cuce! Da ga niko nije taka! Biće kako vladika reče!
DRUGI KUČ: Tako je! Da se čeka vladika!
KNEZ DRAGO: Tako, oli će krv panuti!
PRVI CUCA: Već je panula! Sad ima da se plati!
DRUGI CUCA: Tako je da se plati! Pod gomilu š njim!
SVE CUCE: Pod gomilu!
(Sve Cuce krenu prema Krcunu.)
KNEZ DRAGO: E nećete, Božijeg mi imena! Nećete!
(Knez Drago i svi Kuči trgnu kubure. Zagarčani se još više povuku u stranu. )
MIRAŠ ZAGARČANIN: Eto vladike! Stan'te braćo! Stan'te e će kletva panuti!
(Svi stanu kao ukopani.)
PRVI CUCA: (Krcunu.) Izvuka si se, ama ne za dugo!
(Krcun jednako stoji pognute glave. Vladika sa ocem Filarionom, nekoliko kršnih momaka i vascijelom svitom bane na guvno. Cuce se povuku. Vladici je desna ruka oduzeta. Lijevu digne prema nebu.)
VLADIKA: Blagorodna braćo Crnogorci!
(Svi se umire. Nekoliko žena sa hranom istrči pred vladiku. Jedna nosi hljeb, druga vino, treća sir i pršutu.)
KRSTINJA: Založi nešto, sveti vladiko, dug si put prevalio.
(Pruži mu hljeb. Vladika odgurne hranu.)
VLADIKA: Bjež' od mene, ženo! Nijesam ja ođe doša ljeba da ijem, vina da pijem, no sam dopanuo da vam obraz mijem!
(Cuce gurnu Krcuna pred vladiku.)
PRVI CUCA: Eto ti ga, vladiko!
(Vladika doda poslanicu ocu Filarionu.)
VLADIKA: Čitaj oče Filarione! A ti, Krcune i ostala braćo, dobro poslušajte!
(Otac Filarion počne da čita zamuckujući.)
OTAC FILARION: Dne 5. septembrija ljeta gospodnjega 1820, moje ljubezno otečestvo i vaš dobroželatelj vladika Petar I Petrović Njegoš, blagorodnoj gospodi glavarom i starješinom i svomu černogorskom narodu... Nešto mi teško ide, vladiko.
VLADIKA: Koliko si od jutros popio, oče Filarione?
OTAC FILARION: Ni zere, vladiko! (Nastavi da čita.) Da budet vi na znanje... Ne mogu, svjati vladiko.
(Vladika istrgne ocu Filarionu poslanicu iz ruku.)
VLADIKA: Ne bi ti meni Filarione pisar bio, ne big se ja na tvoje uže spuštava, da me na Ljubotinju zrno u desnu ruku ne zgodi! Od nevolje ja sad lijevom krstim, lijevom kunem i lijevom blagosiljam. Ama vaistinu ne opismeniš li se, oče Filarione, lijevom ću te i raspopit'.
OTAC FILARION: Nećeš, nećeš, vladiko.
VLADIKA: A česa to neću pa neću?
(Otac Filarion došapne vladici.)
OTAC FILARION: E ću svijema ispričat' e kuburu pod mantijom nosiš.
(Vladika ga lijevom rukom uhvati za mantiju i odgurne od sebe. Otac Filarion se prevrne koliko je dug i širok. Vladika nastavi da govori ne čitajući.)
VLADIKA: Da budet vi na znanje, od danas pa za svagda, e se krvni dugovi imaju spram stege državne rješavati. Jesi li ti, Krcune, ima ovo pri pameti?
KRCUN: Jesam, presvijetli vladiko.
VLADIKA: Pa česa ubi Radoja Cucu?
KRCUN: Česa njegov đed obestraga mojega prađeda.
VLADIKA: Moglo se bez krvi mimoići.
KRCUN: Moglo da sam drugi, da sam stio pro poganstva proći.
JEDAN CUCA: Pod gomilu!
VLADIKA: Jesi li znava česa te čeka?
KRCUN: Žanago jesam. Neka bude riječ tvoja!
OTAC FILARION: Ne, svjati vladiko! Nemoj ga pogubit'. On je mnoga dobra učinio! On je mnoge Turke pošjeka. On je mnoga gladna usta ljebom na'ranio! Prognaj ga sa naše zemlje! Đe gođ bude on će opet za nas dobra činjet'!
KRCUN: Vaistinu da sam stio bježat' ne big čeka ovog suda! Zar da se po svijetu ka pogana biza od nekrs'a krijem. Zar da me u tuđoj zemlji smotre ka poganog izvanjca! Nemoj, Božijeg ti imena vladiko! Nek' se štuje stega!
PRVI CUCA: Presudi, vladiko!
(Vladika digne ruku prema nebu. Svi se umire.)
VLADIKA: Blagorodna braćo, spram volje Božije, stege državne i sovjesti moje...
(Iznenada na guvno bane Đovani. Na njemu je pocijepana ćesarovska uniforma. Iz ramena mu lipti krv.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ajutooo! Ajuto, braćo Montenegrini, ajutooo!
JEDAN CUCA: Ko je sad ovaj?
MIRAŠ ZAGARČANIN: Njemac! Ćesarovac, obraza mi!
(Svi ustuknu i nategnu puške.)
STANOJE MIRAŠEV: Stoj!
ĐOVANI IZVANJAC: Nijesam Njemac! Nijesam! Ja sam grof od Rima! Ja sam grof! Viva mia kalabrezi! Viva Korzika! Viva Sicilija! Viva Apenini! Viva Montenegro! Viva! Viva!
STANOJE MIRAŠEV: Viva ti u pamet! Štas' dereš!
MIRAŠ ZAGARČANIN: Nesretnik je trsio. Biće ga je lumbarda u glavu zgodila.
(Prilaze mu i zagledaju ga. Jurodivom se dopadaju epolete. Strgne ih Đovaniju sa ramena. Miraš mu zagleda cipele.)
STANOJE MIRAŠEV: Ima dobre crevlje.
MIRAŠ ZAGARČANIN: Dobre? Nedoder crevlje! (Đovaniju.) Znaš li ti e su tvoji ćesarovci meni brata obestragali! I to da su ga mušketali ka čojka, no mokrijem konopom po glavi i krstima! U mukama je dušu ispuštio!
ĐOVANI IZVANJAC: Pomozi! Ajuto! Ajuto! Ja nijesam Njemac! Ja sam grof! Vodite me kod vladike! Ja sam grof! Viva Roma, viva Montenegro! Ja sam grof!
Stanoje Mirašev nategne kuburu.
STANOJE MIRAŠEV: Vala, sa'ću ja, tata, strica osvetiti!
MIRAŠ CUCA: Stani! Sazuj mu crevlje! Neću crevlje sa mrtvaca!
Stanoje i Jurodivi uhvate Đovanija i počnu da ga izuvaju.
VLADIKA: Stan'te, Zagarčani! On je doša od nas pomoć da ište! Stan'te, dabogda vam...
(Čim vladika zausti da kune Zagarčani kao opareni puste Đovanija.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Ne kuni, vladiko! Oli ćeš sporadi nesatovnog ćesarovca anatemu na braću bačiti!
KNEZ DRAGO: Ne, Božijeg ti imena, svjati vladiko! Ja ću izvanjca u zaštitu uzet'. Moja Milica će mu meleme spraviti i rane izvidati! Ne kuni ig', ne znaju česa čine!
VLADIKA: Vaistinu pošteno, kneže. Blagosloven budi i ti i svi tvoji!
MIRAŠ CUCA: Platićete mi za ovo, Kuči. Platićete i preplatiti. Mi vala s ćesarovcem ljeba nećemo jes'. Za mnom, braćo Zagarčani!
(Svi Zagarčani napuste guvno. Cuce se uskomešaju. Vladika gleda za Zagarčanima. Potom kao za sebe prozbori.)
VLADIKA: Ajte, braćo, ajte, ama a zagrmi, dozvaće se nedozvani! Nešto mi zbori e će nam ovaj izvanjac hata krilatoga uvatiti.
(Svi začuđeno pogledaju u vladiku. Krstinja i Milica se domunđavaju.)
MILICA: Česa ovo zbori vladika. Kakvi su mu krilati konji u glavu udarili.
KRSTINJA: Ima tu nešto, zna vladika. A ti muči e i tebe Jabučilo može o jadu zabaviti.
(Milica pokorno slegne ramenima. Cuce se opet uskomešaju oko Krcuna.)
PRVI CUCA: Ne razvukuj vladiko, no sudi Krcunu!
DRUGI CUCA: Tako je! Pod gomilu!
(Vladika digne lijevu ruku. Svi se umire.)
VLADIKA: Kneže Drago, imaš li ti česa dodat' brata da odbraniš?
KNEZ DRAGO: Neka bude riječ tvoja, svjati vladiko.
VLADIKA: Vodite ga. I da ga niko ne smije lelekat' e će njegovijem stopama!
(Trojica momaka iz svite vladičine povedu Krcuna u stranu.)
KRCUN: Molim ti se, vladiko!
(Tajac. Svi gledaju u Krcuna.)
KRCUN: Molim ti se da me u prsi mušketaju, da mi glavu sačuvaju, da me svijetla lika saranite...
SVA TROJICA: (Uglas.) Oprosti nam, brate Krcune!
(Nategnu puške.)
KRCUN: Neka vam je prosto, braćo. Nek' se štuje stega državna i riječ vladičina. Oganj, braćo!
(Sva trojica podignu puške ama prije no opale prasne kubura kneza Draga. Krcun se zatetura.)
KRCUN: Brate! Drago!
(Padne mrtav. Svi zapanjeni upru oči u kneza Draga.)
VLADIKA: Česa učinje, kneže! Drago, zar brata rođenoga!
ĐOVANI IZVANJAC: Gospo moja, gdje sam ja to dospio.
(Onesvijesti se.)
KNEZ DRAGO: Vaistinu brata. Div-junaka, jedinoga e mi ga je majka iznjedrila.
VLADIKA: Česa učinje, kneže?!
KNEZ DRAGO: Svjati vladiko, da mu iko drugi presudi ja bih sad tebe mora obestragat'.
VLADIKA: Nije njemu suđeno spram volje moje no spram stege državne! A to se poštivati mora!
KNEZ DRAGO: Jača su dva prsta obraza u kneza Draga od vascijele stege državne.
VLADIKA: Na opaz mi stojte, Kuči! Na opaz! Potegneš li ti oli iko tvoj na tvojega, oli tvoj na tvojega od tvojega, oli na bra'stvenika od drugog plemena, šjeme vam se zatrlo, dabogda, ne imali muškoga poroda, žensku đecu jurodivu iz majki vadili!
OTAC FILARION: A da pročitam poslanicu, vladiko?
VLADIKA: Dosta smo čitali, Filarione! Mjesto nas, od danas oganj će zboriti! Oganj i stega državna! A sad nos'te brata na ukop. Razlaz!
KNEZ DRAGO: Prav ti stojim, biće kako zapovijedaš, svjati vladiko. Ajmo, braćo, forca!
(Knez Drago skine svoj jelek i prekrije lice Krcunu. Podignu ga i stave na nosila. Razilaze se. Kuči na jednu bandu, Cuce na drugu. Začuje se topot kopita i konjsko rzanje.)
OTAC FILARION: Eto Škrnja. Goni kljuse ka sumanut.
(Škrnjo, sav zadihan, pravo s konja, strči pred vladiku.)
ŠKRNJO: Na oružje, svjati vladiko!
VLADIKA: Što je bilo, dobra vilo!
ŠKRNJO: Uteče, vladiko!
VLADIKA: Ko uteče?
ŠKRNJO: Soldat iz vojske ćesarske. I to starješina -- onaj e ga zovu princip. Uhode javljaju e ćesarovci već pet dana mušketaju bez prestanka. Ka da se vascijela Auštrougarska na noge podigla!
VLADIKA: Bogomi si, Škrnjo, na vrijeme stiga da mi dojaviš. Ama kako gođ bilo, oče Filarione, stigla ti je odmjena. Blagorodni gospodin grof Đovani, zarobljen i u ćesarsku soldatesku silom vrgnut, da tuđinu ka princip sluguje.
OTAC FILARION: A je li on pismen?
VLADIKA: Tri sam poslanice slovom kićenijem po uhodama od njega primio! Daj Gospode, da mu Kuči rane izvidaju.
OTAC FILARION: A ku' ćeš sa mnom, svjati vladiko?
VLADIKA: Na Kčevo da službuješ.
OTAC FILARION: Nemoj, ako Boga znaš! Ođe se više ne zna ko se kome i za šta sveti. Može se kakvo tane neotice zagnati...
VLADIKA: Poslije svakog obroka dobijaćeš po demidžanu vina.
OTAC FILARION: Tri demidžane na dan?!
VLADIKA: Da budeš bliži Bogu Svevišnjemu.
OTAC FILARION: Vaistinu primamljivo. Ajmo, braćo! Zlu na opaz valja nam stajati. Sedlaj konje! Forca!
(Momci otrče, a vladika sa ocem Filarionom potonji napusti guvno. Potom bljesne svjetlost čudnovata. Začuje se strahovito njištanje. Na krilatom hatu Jabučilu, u oklopu, pod punom opremom, vojvoda Momčilo odjezdi nekud u daljinu.)
(Kuća kneza Draga. U velikom drvenom krevetu leži Đovani Izvanjac. Knez Drago šeta oko vatre. Puši na čibuk. Krstinja grije vodu u kazanu.)
KNEZ DRAGO: Ama da nije on oni e ga zovu princip? Veliš, budio se?
KRSTINJA: I jes i nije -- ka kroz san prozborio dvije-tri na njemačkom i opet se prevrnuo -- nauznak i poprijeko.
KNEZ DRAGO: Jesi li sigurna e je njemački?
KRSTINJA: Viva ovo viva ono, ništa mu se razabrat' ne može.
KNEZ DRAGO: Kad nekoga ne razumiješ onda on zbori njemački.
KRSTINJA: Ruski nije, turski isto nije, nema koji nako njemački. Ama sve'dno je meni samo ne big rada bila liječiti krvnika.
KNEZ DRAGO: Ko je da je k nama je izbjega. Pomoć mu se mora!
KRSTINJA: Pravo zboriš, čojku. Može biti bi se i on prije probudio kad bi znava e mu nećemo ništa nažao učinjet'.
(Đovani se promeškolji. Knez Drago i Krstinja se nadnesu nad njega i gledaju ga.)
KNEZ DRAGO: Vaistinu, dok je na mojem vaganu ne smije mu ništa ni po domalome prstu usfaliti.
(Đovani se opet promeškolji.)
KRSTINJA: Vaistinu, pravo zboriš, čojku.
KNEZ DRAGO: Vaistinu i oružje ćemo mu dati.
(Đovani se promeškolji. Izgleda kao da će da se probudi, ali opet se prevrne. Knez Drago trgne jatagan.)
KNEZ DRAGO: Vaistinu ne probudi li se pošjeći ću ga na spavanju, pa da mi je iz oka ispa!
(U tom trenutku Milica upadne u kuću. Knez brzo vrati jatagan za pojas.)
MILICA: Majko! Majko, nema nam ovaca!
KNEZ DRAGO: Opet Zagarčani!
KRSTINJA: Dabogda im...
KNEZ DRAGO: ...Srećne bile! To su oni od nevolje, Krstinja! Da đecu na'rane!
KRSTINJA: Malo ti je e si im Milicu za jurodiva sina obeća no im još i ovce daruješ.
KNEZ DRAGO: Ne poteži opet istu priču! Bolje je krv đevojkama no glavama plaćati!
MILICA: Date li me jurodivom moji su virovi Skadarski, s ukljevom će me svatovi vaditi!
KNEZ DRAGO: Ajde muči! Forca Krstinja, da se traže ovce! Možda i nijesu Zagarčani. Forca, da ih ne kunemo na pravdi Boga!
KRSTINJA: (Izlazeći.) Razvali zaruke, čojku. Tako ti Boga razvali. Kakva li će nam unučad od jurodiva zeta dopanuti.
KNEZ DRAGO: Izdiri, kad zborim!
(Izgura je napolje. Milica nekoliko trenutaka gleda Đovanija. Potom mu polako priđe i stane mu melem privijati. Đovani jekne i probudi se.)
ĐOVANI IZVANJAC: Milice.
(Milica ustukne kao oparena.)
ĐOVANI IZVANJAC: Tri dana ima kako sam budan, kako sve slušam i razaznajem. Spasila si mi život.
MILICA: Jesi li ti Njemac?
ĐOVANI IZVANJAC: Sinjorina, moje ime je Đovani.
MILICA: Kod nas bi bio Jovan.
ĐOVANI IZVANJAC: Grof od Rima.
MILICA: Jes, a ja sam sveta Petka. Stani malo da ti melem spravim.
(Spravlja mu melem od raznijeh trava.)
ĐOVANI IZVANJAC: Šta je to?
MILICA: Ovo je bokvica, da krv ustavi, ovo pelin da snagu povrne, macina trava protiv rđe i zmijskoga otrova, sporiš da kosti ne bole i brže zarastu, nana da se s mirom snuje...
(Milica jednu travku brzo izvadi iz melema i gurne u stranu.)
ĐOVANI IZVANJAC: A šta je to?
MILICA: Ljubljevak. To ti nije potrebito.
ĐOVANI IZVANJAC: Čemu služi? Od čega liječi?
MILICA: Ne liječi. Od njega se pamet zamanta. Kuća gori a ti pjevaš! I-ha!
ĐOVANI IZVANJAC: Jesi li mi ga privijala?
MILICA: U, česa mu na um pada! Ne znam ni ko je ni što je a da mu ljubljevak privijam!
ĐOVANI IZVANJAC: Dugujem ti život. Sve sam čuo, Milice. Mačem ću te odbraniti. Ne dam Zagarčanima da te vode.
(Milici ispadne melem iz ruku. Izmakne se.)
MILICA: Svoju ti brigu brigaj. Čuješ! Svoju brigu!
ĐOVANI IZVANJAC: Žao mi je da ti ne pomognem. Žao mi je što nećeš nikad vidjeti dvor u Rimu. A ja bih te svuda vodio. Svima bih te pokazivao i govorito: "Evo to je iz Gore grofica!" Vodio bih te u pozorište. Svi bi igrali samo za tebe, a ti bi pljeskala i vikala:"Bravo, bravo, bravisimo!"
MILICA: A česa bi ti činio?
ĐOVANI IZVANJAC: Čuvao bih se da me ko ne ubije i da mi te ne otme. A na pauzi markize bi mahale lepezama i zavidljivo te gledale. A ti, ti bi gordo i dostojanstveno hodala... Znaš li ti Milice, da hodaš?
MILICA: U, česa me pita. Pa svako čeljade zna da oda. Ni dva ljeta mi nije bilo kad sam naučila.
ĐOVANI IZVANJAC: Mislim, onako, kao dama.
MILICA: Kako? De, pokaži mi.
(Đovani krene da joj pokazuje. Hoda nabadajući i vrckajući.)
MILICA: Sad možeš i da 'odaš. Ne peče te rana.
ĐOVANI IZVANJAC: Ljubljevak čuda čini.
MILICA: U, ne daj Bože da te ko vidi! Odma' bi te kastigali. Viđi jadan ne bio, kako se oda, viđi!
(Milica uzme jedno drvo i nosi ga kao suncobran. Hoda kao da se na kakvom evropskom dvoru rodila. Đovani je zapanjeno gleda.)
ĐOVANI IZVANJAC: Gdje si to naučila?
MILICA: Prodavala sam ja pelin u Kotoru. Viđela sam i ja malo svijeta.
ĐOVANI IZVANJAC: A šta ti znači to drvo?
MILICA: To mi je lumbrela -- da me soa nebeska u glavu ne zgodi!
ĐOVANI IZVANJAC: A kad bi otišli na bal, bi li znala zaigrati?
MILICA: Bi ka ne bi!
(Smjesta zaigra Crnogorsko.)
MILICA: Aoj momče brkati,
s kim ćeš mlijeka srkati!
I-ha!
ĐOVANI IZVANJAC: A znaš li šta drugo?
MILICA: Znam, ka' ne bi znala.
(Opet zaigra crnogorsko.)
MILICA: Čuješ mene, dragi sa jabane,
ja na tebi ne nalazim mane!
I-ha!
ĐOVANI IZVANJAC: E, to i-ha ostavi ovdje. To ti se tamo ne igra!
MILICA: Ada česa se igra?
ĐOVANI IZVANJAC: Menuet, i još po neke druge otmene igre. Gledaj ovamo. U lijevoj ruci držiš lepezu.
(Milica oponaša Đovanove pokrete. U lijevoj ruci drži maramicu i "ladi se".)
ĐOVANI IZVANJAC: Desnu držiš na kuku, evo ovako. Onda ti ja priđem i duboko se naklonim, evo ovako. A ti se onda meni nakloniš plitko, evo ovako. Onda te ja uzmem oko pojasa i počnemo da igramo. Ti, ra, ra, ta, ta...
(Nespretno igraju menuet. Đovani je na kraju čvrsto privije uz sebe. Milica vrisne.)
ĐOVANI IZVANJAC: Šta je sad.
MILICA: Nijesam smjela ni zaigrat' ni zapjevat'. Bog će me kazniti. Ja sam u koroti.
ĐOVANI IZVANJAC: Za stricem?
MILICA: Znaš?
ĐOVANI IZVANJAC: Volio bih da nijesam vidio što sam vidio.
MILICA: Znaš a puštio si me da poskočim. Neđelju dana ti meleme privijam da mi čast ukaljaš!
ĐOVANI IZVANJAC: Ne shvatam... Sinjorina...
MILICA: A se isporaviš put pod noge! što dalje odolen!
ĐOVANI IZVANJAC: Ako je tako, ljubim ruke, sinjorina.
(Krene da poljubi ruku Milici. Milica se otrgne.)
MILICA: Pušti mi ruku!
(Smiri se. Jedva čujno progovori.)
MILICA: Ja sam poštena.
(Đovani se zbuni.)
ĐOVANI IZVANJAC: Sinjorina, ja... nijesam htio...
MILICA: Ti si uljez! Ćesarovac! Rane ti vidam da me za dušu ujedeš! Dovatiš li me još jednom zvaću oca da te isprebača!
ĐOVANI IZVANJAC: Milice!
MILICA: Što je?
ĐOVANI IZVANJAC: Žao mi je.
MILICA: Što ti je ža?
ĐOVANI IZVANJAC: Žao mi je što je tebi žao.
(Milica ga pogleda. Ne izdrži. Pobjegne napolje. Đovani uzme ljubljevak i razgleda ga. Slegne ramenima.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ljubljevak?!
(Đovani naglo privije ljubljevak na ranu.)
(Kuća kneza Draga. Đovani leži sa mnogo manje zavoja. Ustane. Polako, ali sigurnim koracima priđe ognjištu. Loži vatru. Iza njegovih leđa obrete se knez Drago. Nosi puno naručje sablji i mačeva.)
KNEZ DRAGO: Usta si, sokole.
ĐOVANI IZVANJAC: Ozdravio. Miličini melemi čuda čine.
KNEZ DRAGO: Čine, čine, samo šteta e je za jurodivoga obećana. Viđu parlaš.
ĐOVANI IZVANJAC: Parla, parla!
KNEZ DRAGO: Parlaš po naški.
ĐOVANI IZVANJAC: Naučio sam u Kotoru.
(Knez počne da čisti sablje i mačeve. Gurne tronožac Đovaniju.)
KNEZ DRAGO: Šjedi.
ĐOVANI IZVANJAC: Dobro mi je. Mogu ja i ovako.
KNEZ DRAGO: (Podvikne.) Šjedi, kad zborim!
(Đovani sjedne.)
KNEZ DRAGO: E sad pripovijedaj: ko si, što si, okle si, česa ćeš ođe? Ne rečeš li istinu...
ĐOVANI IZVANJAC: Kiva pjano, viva sano, e ariva lontano. Ko polako ide, daleko stiže i dugo živi, kneže.
(Knez zamahne jataganom.)
KNEZ DRAGO: Zbori!
ĐOVANI IZVANJAC: Deset dana me liječiš da me ubiješ. Kakav si ti to čovjek?
KNEZ DRAGO: Jesi li ti ćesarin?
ĐOVANI IZVANJAC: Pomagao sam borbu protiv ćesarovine! Ja sam grof od Rima. Borio sam se da Korzika i Sicilija i cijeli Apenini budu jedna država. Jednog jutra, prije zore, upadoše ćesarovci, vezaše mi i ruke i noge i na lađu uputiše. Obretoh se u Kotoru i tu mi pušku dadoše da im kao princip služim. Dvije godine sam radio što mi kolonel naredi, ama sve u korist njihove štete.
KNEZ DRAGO: Zboriš li istinu?
ĐOVANI IZVANJAC: Viva Korzika! Viva Roma! Viva Sicilija! Viva koza nostra!
KNEZ DRAGO: Prestani!
ĐOVANI IZVANJAC: Viva Apenini! Viva Lombardia!
KNEZ DRAGO: Prestani, e ću ti sad glavu okinuti!
(Knez isuče jatagan. Đovani ustukne.)
ĐOVANI IZVANJAC: Viva Montenegro!
(Knez kao oparen vrati jatagan za pas.)
KNEZ DRAGO: Neću ti glavu okinuti! Ne, ni da Bog! Zbori, što ćeš sad?
ĐOVANI IZVANJAC: Oženiću se i postati Crnogorac. A šta bih drugo -- natrag ne mogu. I vladici sam pisao...
KNEZ DRAGO: Ne zalijeći se. Svilen si ti za ovaj krš i draču. Poznajem ja neke talijanske lađare e od njig u Kotoru prah puščani kupujem. Moga bi te k njima uputiti, da te kući vrate. Ođe se lasno glava izgubi. Zamjeriš se nekome i fik -- gotovo! Razmisli. Nemoj šjutra da ti bude krivo. Da rečeš: "Lele meni, e me prevariše, e postadoh Crnogorac!"
ĐOVANI IZVANJAC: Hoću u rat protiv ćesarovine! Pjesma kaže da Crnogorci nose sablje sa očima.
(Đovani razgleda jedan izrezbareni mač sa pozlaćenom drškom.)
KNEZ DRAGO: Ne tačaj taj mač.
ĐOVANI IZVANJAC: A zašto, kneže?
KNEZ DRAGO: E on zna da zbori.
ĐOVANI IZVANJAC: Da govori?
KNEZ DRAGO: Česa zbori -- poje!
ĐOVANI IZVANJAC: A šta to pjeva?
KNEZ DRAGO: "Ne nosi me krvi žedna".
ĐOVANI IZVANJAC: Pojiću ga kad ustreba.
KNEZ DRAGO: Svilen si ti. Za to valja srca imat'!
ĐOVANI IZVANJAC: Glava boj dobija, kneže! Glava dobija a srce ga gubi!
KNEZ DRAGO: Pričuvajde ti tu tvoju dok je na ramenima. Dopanuo izvanjac da mi pamet soli, da me bojovanju uči, a ja toliko nekrs'a pošjeka...
(Đovani iz gomile trgne mač.)
ĐOVANI IZVANJAC: Posijeci je, ako možeš, kneže. De, posijeci, ako smiješ!
KNEZ DRAGO: Vaistinu pokazaću ti je li mi basta!
(Knez pocrveni od jeda i ljutine. Jurne sabljom na Đovanija. Đovani se vješto izmakne i mačem uzvrati udarac. Puče sablja na dva dijela. Knez Drago zanijemi. Nekoliko trenutaka netremice, zabezeknut, gleda komad sablje u desnoj ruci. Potom iznenađen odmjeri Đovanija. Lice mu se ozari.)
KNEZ DRAGO: Eto nama jedne puške više. Dobro mi doša, brate!
ĐOVANI IZVANJAC: Razmisliću o tim lađarima, kneže. Još ću razmisliti.
(Đovani zadjene mač za pojas i izađe napolje. Knez Drago dugo gleda u komade svoje "sablje sa očima".)
(Tor kod kuće kneza Draga. Knez i Krstinja namiruju ovce. Krstinja muze. Mlaz mlijeka odjekuje udarajući u bronzin.)
KRSTINJA: Česa si mu reka?
KNEZ DRAGO: Da se nosi okle je i doša.
KRSTINJA: Dobro si uradio. Po selu se već zbori e smo domazeta u kuću primili. Milicu gledaju poprijeko, kuću zaobilaze. Ni ovce nam više ne lupežaju, ka da su gubave.
KNEZ DRAGO: Ne znam, Krstinja, česa je bolje. Ne daje mi se šćer Zagarčanima. Ama da ti pravo rečem, ni glava mi se ne daje.
(Krstinja ustane. Ovca potrči u stado.)
KRSTINJA: Nek' nam je ona zdravo, da je Bog poživi, da nam unučad podari, pa kako gođ bude, dobro će biti.
( Zatvore strugu na toru . Krenu prema kući.)
( Kuća kneza Draga. Svi umotani u ponjave spavaju oko ognjišta. Nema jedino Krstinje. Otpanula je da namiri živo. Knez Drago spava do prozora. Kraj njega je prazno Krstinjino mjesto. Kraj same vatre leži Milica. Duga, raspletena kosa joj se po podu rasula. Na drugom kraju, poizmaknut od ostalih spava Đovani. Iz daljine, kroz prozor, dopire jeziv, jednoličan glas narikače.)
GLAS NARIKAČE: Zorom sam vam poranila da vas zovem, braćo mila! Lele, brate Vuksane, lele brate Savatije, sivi tiću, o Batriću! Viđaš li mi tvoga strika, tvoga strika, o Mašana? Pripitaj ga za mog brata, div junaka, ok, Vuksana. Peku li ga silne rane od nekrs'a dobijene, ok, ok, ok...
(Narikača umukne. Đovani se naglo uspravi. Osluškuje. Narikača nastavi.)
GLAS NARIKAČE: Mili đedo, o Mirčeta, Šjetuješ li ti unuke, ok, Novaka i Jevrema? Pripitaj ig, mili đedo, jel' im ladna zemlja crna, pripitaj ig, ok, ok, ne mogu više, ok, ok...
(Đovani ustane. Priđe knezu i blago ga dodirne. Knez kao oparen skoči. Trgne kuburu ispod jastuka. Prepozna Đovanija.)
KNEZ DRAGO: Ti li si, pobogu, brate, imadoh te sa zemljom sastaviti!
ĐOVANI IZVANJAC: Na oružje, kneže! Udarila soldateska sa svih strana. Hoće da nas orobe! Da nam uzmu život! Moj lijepi život!
KNEZ DRAGO: Okle ti ta umna miso dođe?
(Đovani pokaže rukom prema prozoru. Knez oslušne. Iz daljine se čuje tužbalica kako nariče nabrajajući imena.)
ĐOVANI IZVANJAC: Već po ure ima kako Krstinja sve junake u boj zove i doziva.
KNEZ DRAGO: Svi su zažmurili. Ni jedan joj se odazvati neće. Ajd' sad spavaj.
(Knez se okrene na drugu stranu. Đovani krene da legne. Narikača se ponovo oglasi. Đovani sleđen zastane. Ponovo se okrene prema knezu.)
ĐOVANI IZVANJAC: A da nijesu ćesarovci? Šta ako su nas opkolili?
KNEZ DRAGO: Nijesu, ne boj se. I nije to Krstinja. Krstinja je otpanula živo da namiri. To može biti samo seoska narikača.
ĐOVANI IZVANJAC: Narikača?
KNEZ DRAGO: Plaća je vladika po dukat zlatni da svakog jutra, a kokoti zapoju, leleče sve crnogorske junake što glave za ovu šaku krša dadoše. Ama isto mnim e nije pravo da nas lelekom budi a da ne spomene ni bana Joka što ga ubi Ilija, da ne prizove Iliju što ga pošječe Milija. Ne spomenu Tripka, ne spomenu Vukašina...
ĐOVANI IZVANJAC: Perke? Zašto?
KNEZ DRAGO: A čoče, zabranio joj vladika da ig leleče e nijesu pali od krvnika no od bratsvenika! A takvijeg je ponajviše...
ĐOVANI IZVANJAC: Razmislio sam.
KNEZ DRAGO: Česa si razmislio?
ĐOVANI IZVANJAC: Idem ja odavde!
KNEZ DRAGO: Đe ćeš, akobogda?
ĐOVANI IZVANJAC: Kući. Via Roma. Da u zoru pod prozorom slušam violine. Sluškinje mi u sobu uđu pa mi kažu: "Ustajte grofe, čekaju vas velika djela".
KNEZ DRAGO: A da ja pođem s tobom... Česa bi meni rekle?
ĐOVANI IZVANJAC: Rekle bi: "Odmorite se od spavanja, kneže Drago". Onda bi te počupale za brkove, da te probude.
KNEZ DRAGO: Ne mrdam ja nikud odolen! Ne! Ni Osmanlije me za brkove vukle nijesu! Miliji je meni ovi krš i drača od svile i kadife. Ajd' sad da se spava. Još nam je rano ustajati!
(Đovani slegne ramenima.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ajde.
(Ponovo se začuje narikača. Đovani se pokrije ponjavom po glavi.)
(Podne je. Milica zahvata vodu sa izvora. Naiđe Đovani sa zavežljajem. Kad ugleda Milicu sakrije se iza jednog krša. Gleda je. Milica tiho zapjevava.)
MILICA: Tekla voda na valove,
oj javore, zelenbore.
(Iz žbunja iskoči Stanoje Mirašev.)
STANOJE MIRAŠEV: Milice! Pomoz' Bog, Milice!
MILICA: Doviđenja, Stanoje.
STANOJE MIRAŠEV: Šćela si reć' : "Dobra ti sreća, junače".
MILICA: Ima ig te im se reče do viđenja čim ig vidiš.
STANOJE MIRAŠEV: Pa jesam li to i ja od tijeg?
MILICA: Nijesi, ni da Bog! Doviđenja, Stanoje.
STANOJE MIRAŠEV: Stani, ne boj se.
MILICA: Nijesam se ja ni Turaka bojala, pa što bih tebe?
Kad je tekla đe se đela,
oj javore, zelenbore!
STANOJE MIRAŠEV: Ne boj se, neću ti ništa!
MILICA: Šta si zapeo ka balija u endek? Što ću te se Stanoje, bojat', nijesi rogat?
STANOJE MIRAŠEV: Nijesam rogat, ama jesam kurat!
MILICA: (Naglo zapjeva.) Popili je bojni konji,
bojni konji i svatovi.
Ništa te nijesam čula!
(Milica krene da ide. Stanoje joj prepriječi put.)
STANOJE MIRAŠEV: Bolje što nijesi. Stani, kad kažem! Imam nešto da zborim s tobom.
MILICA: Nemaš ti česa sa mnom da zboriš.
STANOJE MIRAŠEV: Imam, imam.
MILICA: Onda zbori, samo nemoj rukama.
STANOJE MIRAŠEV: Ti si mojem jurodivom bratu obećana.
MILICA: Vele da jesam. Ama ne znam je li on pristasa za ženidbe. Kakav li ću mu porod izroditi.
STANOJE MIRAŠEV: Moji su naumili da te za mene ištu. Ja sam pristasa ako brat nije.
MILICA: Pa?
STANOJE MIRAŠEV: Pa česa pa? Pa oli?
MILICA: Pa ne pitam se ja sa sobom.
STANOJE MIRAŠEV: Pa da se pitaš bi li?
MILICA: Pa ne bi.
STANOJE MIRAŠEV: Pa šta to meni fali? Lje'ši ti je onaj izvanjac česa ti je u kuću upanuo.
MILICA: Pa nije lje'ši, ama je bolji čoek. Još da je Crnogorac... Ih, ljepote! Ajd', pušti me da prođem.
STANOJE MIRAŠEV: Ne puštam vala! Ne puštam dok vjeridbu ne pritvrdimo.
(Đovani iskoči iz zaklona.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ostavi je!
STANOJE MIRAŠEV: Oho, viđi ko je doša! Da nećeš ti da mi zabraniš! E pa nećemo tako, sokole! Dok je Zagarčana u životu, neće ođe pogani izvanjac pravdu sprovoditi. Jok!
(Đovani izvadi mač. Stanoje isuče sablju.)
STANOJE MIRAŠEV: Odi, odi, pa me bodi! Odi, ako ti basta!
(Mačuju se. Stanoje napada. Đovani otmenijem pokretima uzvraća. U jednom trenutku vještim udarcem Đovani slomi sablju Stanoju. Satjera ga uz jedan krš.)
ĐOVANI IZVANJAC: Bježi sad! Bježi, dok sam raspoložen! Bježi!
STANOJE MIRAŠEV: Bolje me ubij! Ne bojim se ja smrti! Ako ne ubiješ ti mene danas ja ću tebe šjutra!
ĐOVANI IZVANJAC: Bježi, kad kažem! Forca!
(Stanoje potrči. Kad malo odmakne zastane i osvrne se.)
STANOJE MIRAŠEV: Platićeš mi za ovo! Glavom ćeš platiti!
(Stanoje zamakne.)
MILICA: Nijesam znala... Ti si zbilja...
ĐOVANI IZVANJAC: Grof od Rima! Moj učitelj mačevanja bio je poznati Rafaelo Cavatini! Od njega sam naučio kako mačem sablje da prelamam! Ali to nije sve što ja znam.
(Uzdahne. Počne da recituje.)
ĐOVANI IZVANJAC: Prošla su ona divna ljeta,
kada je pjesnik pis'o svojoj ženi:
Lauro gorda, Beatriče sveta,
neka tvoj lik sja u uspomeni.
Došao sam da se oprostimo.
MILICA: Nemoj da ideš! Ne daj da me Zagarčani odvedu.
ĐOVANI IZVANJAC: Ako se udaš za mene neću biti izvanjac. Gledaće me kao da sam Crnogorac.
MILICA: Ne daj da me Zagarčani odvedu.
ĐOVANI IZVANJAC: Pristaješ?
MILICA: Ali...
ĐOVANI IZVANJAC: Kekoza ali?
MILICA: Da naučiš da zboriš ka čoek.
ĐOVANI IZVANJAC: Naučiću!
MILICA: Da puštiš brkove.
ĐOVANI IZVANJAC: Do pojasa ako treba!
MILICA: Da naučiš da pušiš na čibuk.
ĐOVANI IZVANJAC: Propušiću.
MILICA: Da naučiš da guslaš i uz gusle poješ.
ĐOVANI IZVANJAC: Proguslaću.
MILICA: Da iješ što i ostali svijet, da ne išteš špagete kad ja ne znam ni česa je to, da se ne mrštiš na masanicu i grušavinu...
ĐOVANI IZVANJAC: Basta više! Basta, ženska glavo! Neću da se udam nego da se oženim!
MILICA: Tako, tako, podvikni! Da znam e si pravi Crnogorac.
(Đovani se smrkne.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ma neće oni tebe meni dati. Ti si davno obećana.
MILICA: A mi ćemo se na zor uzet'. Nećemo ig ni pitat'. Uteći ćemo prvom zgodom. (Kao za sebe.) Na kraj svijeta ako treba, samo da me Zagarčanima ne daju. Ajde sad pomozi mi da vodu ponesem. (Doda mu vrč.) Samo budi na opaz da te ko ne vidi e ženski posa činiš.
(Đovani joj uzme vrčeve iz ruku i spusti ih na zemlju. Čvrsto je privije uz sebe. Milica pokuša da se otme. Potom zarida i privije se uz "izvanjca".)
(Vaskrs u selu Gradac kod brda Kokoti u planini Velja gora u Lješanskoj nahiji. U daljini se vidi Skadar na Bojani. Na velikom guvnu pobliže crkve vojvode Vuksana od Rovaca iskupilo se i staro i mlado, svi Kuči, svi Zagarčani i ostala plemena. Među Kučima je i Đovani Izvanjac. Na licu, poniže nosa, vidi mu se velika promjena koju, pođekad suče -- čas s lijeve, čas s desne bande. Svi žamore i kucaju se kuvanim jajima. Od nekud i gusle jeknu. Iz crkve pa pravo na sred guvna među narod izađe vladika sa svojom svitom. Digne ruku prema nebu.)
VLADIKA: Blagorodna braćo, Crnogorci!
(Svi umuknu.)
VLADIKA: Hristos vaskrs!
SVI KA JEDAN: Vaistinu vaskrs!
VLADIKA: Ja sam braćo, dopanuo s vama konačiti!
SVI KA JEDAN: Dobro nam doša, presvijetli vladiko!
VLADIKA: Ja sam dopanuo s vama objed podijeliti!
JEDAN GLAS IZ MASE: Čijoj ćeš trpezi, svjati vladiko?
VLADIKA: Onog e me ponajmanje zove -- domaćinskoj kući Miraša Zagarčanina!
(Masa se uskomeša. Negoduju.)
KNEZ DRAGO: Vala, vladiko, ja june zaklah vjerujuć' e nećeš Kuče zaobići.
KRSTINJA: Neka, neka, naješće se ljeba u Zagarčana!
VLADIKA: Česa im na vaganu bude i meni će dobro biti! Ama, oću da znam e su me danas Zagarčani ručkom ugostili!
(Na sred guvna izađe Miraš Zagarčanin.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Fala ti, presvijetli vladiko na toj časti, ama nama danas pod vaganom vatre gorelo nije. Ima samo od sinoć, ovo jaje nesoljeno.
(Uzme Jurodivom slomljeno kuvano jaje iz ruke i dobaci ga vladici.)
VLADIKA: Obraza mi ako nije ukradeno ja mu neću manisati.
MIRAŠ ZAGARČANIN: Nije vaistinu!
VLADIKA: Ako li je ukradeno krš i drače putevi vam bili, sami krši, drvlje i busenje! Anatema opet na vas!
(Vladika doda jaje Škrnju.)
VLADIKA: Žuli!
(Škrnjo ožuli jaje i vrati ga vladici. Vladika krene da pojede jaje.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Stani, vladiko! Za jaje ti prav stojim, ama za kokoš ti ne big garantova!
(Opšti smijeh. Vladika tresne jaje o zemlju.)
VLADIKA: Irode, dabili irode!
MIRAŠ ZAGARČANIN: (Knezu Dragu i Kučima.) Česa je smiješno! Premetnuli ste s uma e smo i mi junaštva činjeli! Premetnuli ste e smo, nema tome ni tri ljeta užegla, pet volova čak iz turske Lever Tare u Zagorič pregnali!
KNEZ DRAGO: Vaistinu i pjesma vas je opjevala.
(Zapjeva.)
KNEZ DRAGO: Nema konja nit' volova,
bez Zagarač sokolova!
MIRAŠ ZAGARČANIN: Sa'će krv panuti!
(Miraš skoči i isuče sablju. Krene na kneza Draga. Vladika da znak momcima iz svite. Oni skoče i razdvoje Miraša i Draga.)
VLADIKA: Stan' Irode, dabili irode, nijesam ja doša da vas zavađam, no sam braćo, doša da vas mirim. Ama nijesam ja doša ni da međ vas meždusobni mir vaspostavljam. Mnim braća ste -- izmirićete se sami. No sam dopanuo e sam dozna e je ovaj kuražni izvanjac rane izvida! Ovaj junak e je ćesarsku soldatesku nadigra i k nama uskočio!
JEDAN IZ MASE: Na guvno š njim!
(Izguraju Đovanija na guvno pred vladiku.)
VLADIKA: I ja sam za to da ga bratsvenikom proglasimo. Ama moram biti posiguran zna li on česa čini. Đovani, sokole, što si ti k nama uskočio?
ĐOVANI IZVANJAC: Da goli život spasim. Među soldatima u Kotoru govori se da se u Crnu Goru može bez pasaporta ući. Vi meni braćo, darovaste slobodu. Za roba okovanog većeg dara nema. Ama braćo, vi mi i rane previste i hljebom me nahraniste. O Crnoj Gori kruže glasine da je surova, da se u njoj Sparta ponovila, ama ja nigdje ne vidjeh te turske glave što kažu da umjesto strašila na kolju stoje.
MIRAŠ ZAGARČANIN: Vidi se da na našu njivu zalazio nije!
STANOJE MIRAŠEV: Obraza mi, nama su bolje od žita rodile!
VLADIKA: U knjizi te si je uputio mojemu ljubeznome blagorodstvu i svemu obščestvu crnogorskomu pišeš e si čuo da se ođenake krilati konji jašu. Obraza ti, viđe li ih iđe, e bi i ja jednoga rado zauzda.
ĐOVANI IZVANJAC: Vladiko, krš i drače noge vam krvave, ama vjerujete da ih jašete. A kad u nešto duboko vjeruješ to se i obistini. Vladiko, vi mene učite čojstvu i junaštvu, a ja ću vas pismenosti i svjetskim običajima.
(Krstinja i Milica sa strane posmatraju cio prizor.)
KRSTINJA: Viđi kako lijepo zbori po naški. Ne njunja više ka dijete od dvije godine.
MILICA: Brzo je naučio. Da si ga samo viđela kako je Stanoju mačem sablju prebio. Kakvi zorni brkovi!
KRSTINJA: Ne gledaj ga, nije on za tebe!
MILICA: On il' skadarski virovi! Nema treće!
KRSTINJA: Idi u kuću! Iz ovijeg stopa!
(Milica pokunjena ode u kuću.)
VLADIKA: I baš si riješio?
ĐOVANI IZVANJAC: Vaše kolo, braćo, nije kao druga kola. Ono, braćo, ne stremi u širinu!
MIRAŠ ZAGARČANIN: Ada kako se to naše kolo širi, te smo mimo svijeta?
VLADIKA: U visine, k Bogu Svevišnjemu, rđo Zagaračka!
ĐOVANI IZVANJAC: Zato znajte, braćo, glavom i dušom ja sam Crnogorac.
VLADIKA: A što je to Crnogorac?
ĐOVANI IZVANJAC: To se vladiko ne može definisati.
VLADIKA: A česa, Đovani?
MIRAŠ ZAGARČANIN: Česa misli e smo ništaljuđi! Vladiko on nas vrijeđa!
ĐOVANI IZVANJAC: Zato, presvijetli vladiko, što je ljepotu teško definisati.
KNEZ DRAGO: Moja kapa na ovu umnu glavu!
(Knez stavi crnogorsku kapu Đovaniu na glavu.)
JEDAN IZ MASE: Moj jelek na ova široka pleća!
(Ogrne mu jelek.)
DRUGI IZ MASE: Moj pojas oko ovog junačkoga struka.
(Svi mu, vrteći ga oko sebe, obmotavaju dugi crnogorski pojas.)
VLADIKA: A vi Zagarčani, što ćete mu vi dati?
MIRAŠ ZAGARČANIN: Metak u glavu! Ne znam ni što je ni ko je, a da ga darujem. Jok!
(Škrnjo došapne vladici.)
ŠKRNJO: Ovo neće na dobro izaći.
VLADIKA: Muči mali. (Uzvikne.) Čoek bez puške -- drvo bez grane! Moja kubura za ovaj pas! Od danas nijesi više grof Đovani...
MIRAŠ ZAGARČANIN: Ne čudi se, vladiko, ako on, skorije' dana, tu istu kuburu put tebe okrene. Ko zna ko je on!
VLADIKA: Ama, dosta više Zagarčani! Morate se mojoj pokoriti volji!
MIRAŠ ZAGARČANIN: (Kao za sebe.) Dok ti leđa ne vidimo!
VLADIKA: Anatema na vas, Zagarčani!
MIRAŠ ZAGARČANIN: Davno si ti, sveti vladiko, na nas anatemu bačio, davno i predavno!
VLADIKA: Ne bude li volja moja, Zagarčani, sva ću plemena put vas okrenuti, da ve iskopaju, da vam se za strv ne doznadne! Slušajte me dobro, blagorodna braćo! Ko je da je ovaj junak, od danas je Jovan Uskok -- moj pisar i desna ruka!
(Đovani stavi šaku na čelo da se krsti. Vladika mu uzme ruku i rastvori pesnicu. Raširi mu tri prsta a potom mu ih skupi i na čelo stavi. Svojom rukom vodi Đovanijevu pokazujući mu kako će se od sad krstiti.)
VLADIKA: Voimja Oca i Sina i Svetog duha...
SVI SEM ZAGARČANA: Amin!
OTAC FILARION: Još da ga oženimo i puna kapa!
(Spaljuju Đovanijevu ćesarovsku uniformu.)
VLADIKA: Dočuo sam, braćo, e je Turčin naumio, pro Rovaca i Morače, jednom za svagda da nas pokori. Oćemo li mu se dati?
SVI: Nećemo!
VLADIKA: Danas dobismo brata Jovana -- jednu pušku više! Kolo da se igra braćo Crnogorci. Rodio nam se bra'stvenik!
(Svi opkoljavaju Đovanija. Spremaju se da zaigraju. Među njih utrči Milica. Miraša i Stanoja na to bijes obuzme.)
STANOJE MIRAŠEV: Viđi koja li će prva sa izvanjcem zaigrati!
MIRAŠ ZAGARČANIN: Krenikolo stoj!
(Miraš iz kubure opali u vazduh. Svi stanu.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Stoj, kad zborim! Zagarčani neće igrat' u ovome kolu, e će krv panuti! Za mnom braćo!
(Kolo stane kao što je i krenulo. Svi Zagarčani napuste guvno. Muk prekine Đovani koji poskoči.)
ĐOVANI IZVANJAC: I-ha! I-ha! I-haaaa!
(Svi ga s čuđenjem pogledaju. Niko ne zaigra. Umjesto njihove pjesme negdje iz daljine, od Morače i Rovaca odjekne sablasni zvuk turskijeh ratnijeh bubnjeva i šargija.)
(Cetinjski manastir. Cik je zore. Iz dvorišta poju prvi kokoti. Vladika odjeven sjedi na krevetu. Obuva crevlje. Sprema se za put.)
VLADIKA: Bože pomozi, česa li će nam donijeti ovi novi dan!
(U ćeliju tiho uđe Škrnjo. Nosi lojanu lampu. Šapatom, da ga ne bi naglo probudio, doziva vladiku.)
ŠKRNJO: Vladiko. Probudi se, o vladiko!
VLADIKA: Vaistinu, nijesam ni zaspiva. Zbori što je.
ŠKRNJO: Knez Drago. Traži da ga iz ovijeg stopa primiš na razgovor.
VLADIKA: Dalek je put prevalio. Neka uniđe.
ŠKRNJO: Valja nam se na odbranu spremat', vladiko. Uhode javljaju e Turci na Platije, nad kanjon Morački, po vazdan topove dovlače.
VLADIKA: Idi zovi Jovana, nek ustaje. Valja nam na put ići.
ŠKRNJO: Sluga sam pokoran.
(Škrnjo izađe. Pojavi se knez Drago. Stoji na vratima.)
VLADIKA: (Sam sa sobom.) Dako danas i Bratonožiće s Piperima izmirimo, dako ih pod jedan barjak stavimo.
KNEZ DRAGO: Ako i dako su najgrđi ljudi, o presvijetli vladiko!
VLADIKA: Dobro mi doša, kneže! Kojim zlom?
KNEZ DRAGO: Da ti rečem e se smrti ne bojim!
VLADIKA: Taj vakat ima te si to i dokaza. Ama medalju ne mož' dobiti e si oružje i na brata i na bra'stvenika obrnuo.
KNEZ DRAGO: Vaistinu, vladiko, ima Srba i bez grba! Ama ja sam drugijem naumom tebi dopanuo.
VLADIKA: Zbori!
KNEZ DRAGO: Ti se šjećaš e sam ja uvatio u krađi brata Miraša Zagarčanina i od zle pameti na mjestu mu presudio a sve poradi nesrećnjega šićara e mi ga je iz tora ponio. E sad je doša vakat da Zagarčanima krv platim.
VLADIKA: Vaistinu mnim to smo davno riješili. Nijesi mora pete ranjavit'.
KNEZ DRAGO: Neće Milica da se uda ni za jednog od njig. Veli e će se prije zamaknuti il' u kakav vir bačiti da je đavo ponese. No, vladiko, da ti presudu preinačiš. Naživio sam se, a ni dok sam mlađi bio smrti se boja nijesam. Mnim -- bolje ja no nedužno dijete.
VLADIKA: Je li te ko vidio kad si amo dolazio?
KNEZ DRAGO: Ne, vala. Sve sam šumom iša.
VLADIKA: A jesi li kome zborio e ćeš amo dopanuti?
KNEZ DRAGO: Ne, vala. Žena i šćer vjeruju e sam u četu otiša.
VLADIKA: E sad se lijepo obrni, pa istijem putem natrag. I da mi više pred oči ne izideš. (Plane.) Sram te bilo, kneže, e se nijesi ustidio protivu svoje sovjesti zboriti! Čuješ li ti ove šargije e po vazdan odjekuju. E si ćor i u to zdravo oko, te ne vidiš e se pred Rovcima bijeli od čadora, e se crveni od fesova, e bazdi od nekrs'a! Sad si naša glavu na panj da mećeš, ne ucrvala ti se dabogda!
KNEZ DRAGO: Ama česa da činim, presvijetli vladiko?
VLADIKA: A česa bi činio -- neće ona biti ni prva ni potonja e smo je tako udomili. A porod izrodi laknuće joj duši.
KNEZ DRAGO: A Jovan? Što ako on...
VLADIKA: Za njega ne briži! Neće se od mene odvajati. Potrebit mi je. Ka svijetli primjer mi je potrebit. Ajd' sad, forca! Ne bi valjalo da se ođe sretete!
KNEZ DRAGO: Što je tu je. Učinjeću ka što zapovijedaš, presvijetli vladiko. Ama bude li joj štogođ, na tvoju dušu!
VLADIKA: Ma česa virovi, česa besposlice! Premetnuće ona mis'o, ka i sve druge, pređe mosta dođe. O, Škrnjo! O, sokolovi! Oćemo li skoro omicati!
(Škrnjo se zadihan pojavi na vratima.)
ŠKRNJO: Uteče, vladiko!
VLADIKA: Ko uteče!
ŠKRNJO: Jovan Uskok.
VLADIKA: Ma česa zboriš!
ŠKRNJO: Smota u aljine po naviljka sijena. Njega ni od korova.
VLADIKA: Zovi na uzbunu! Pravi poćeru! Ko zna ko je on! Ko zna ko je Jovan Uskok! Ko zna ko je Đovani Izvanjac! Ko zna! Uzbunaaaa!
(Knez Drago zausti da nešto reče, ali samo mu ruka, kao po navici, poleti k jataganu. Vladičin glas odjekuje manastirskim ćelijama.)
(Neka zabačena seoska crkva. Prisutan je samo otac Filarion. Gleda kroz prozor i, pijan kao čep, bulazni sam sa sobom. U ruci mu je, prućem opletena, demidžana vina.)
OTAC FILARION: Ode Jevrosima, majka sedam šćeri. Ocu Filarionu fala e će osmo biti sin! Eeee, Jevrosima, Jevrosima, nije Bog kriv česa ti žensku đecu rađivaš. Kriva si ti sama česa se mnogo smiješ. Kad se muška đeca prave mora se ozbiljno biti, a ne ka ti: a te čoek za sisu uštine odma se zakikoćeš. Ama samo da je ono zdravo, pa neka je i žensko. Ajd' uzdravlju!
(Iskapi demidžanu.)
OTAC FILARION: Prazna. Kome otac Filarion da se za još jednu demidžanu obrati? Kome nako Bogu Svevišnjemu.
(Pokupi dukate ispred oltara.)
OTAC FILARION: Gospode, ove dukate, vjernica tvoja, grešna Jevrosima, pred oltar donese. Gospode, česa je tvoje uzmi, a česa je moje vrči natrag!
(Baci dukate u vazduh. Dukati zazveče po kamenom podu. Otac Filarion ih halapljivo počne skupljati. Ispred njega, odjednom, iskrsnu Đovani Izvanjac i Milica. Milica se grčevito drži za Đovanija. Đovani nosi demidžanu vina.)
OTAC FILARION: Ovo je proviđenje! Đeco, sam Bog vas je k meni uputio.
ĐOVANI IZVANJAC: Vjenčavaj, pope. Vjenčaš li tvoje vino, ne vjenčaš li, vaistinu nikoga više nećeš vjenčati!
OTAC FILARION: Obraza vi, nemojte, đeco. Ti si šćeri, obećana. Ubiće me... Oli knez Drago, oli Miraš Zagarčanin -- koji prvi do mene dopane.
ĐOVANI IZVANJAC: Ja sam dopanuo prije obojice.
(Đovani mu podnese demidžanu pod nos. Počne kružiti rukom. Otac Filarion ide za vinom. Zgrabi demidžanu i nategne kao da će se ubiti od pića. Potom nekoliko trenutaka, pokušavajući da dođe k sebi. Teturajući se, netremice gleda Đovanija.)
OTAC FILARION: A volite li se vi, đeco?
ĐOVANI IZVANJAC: Ne nego se mrzimo. Ajde pope, žuri nam se!
OTAC FILARION: Ajd' priđite malo ovamo.
(Povede ih prema oltaru.)
MILICA: A valja li oče, da ja ovako u crkvu ulazim...
OTAC FILARION: Kako?
MILICA: Pa golijeh ruku.
OTAC FILARION: Ajde, ajde, kćeri, što golija to Bogu milija. (Potegne iz demidžane.) Pristaješ li ti da se udaš za Jovana Uskoka?
MILICA: Pristajem.
(Otac Filarion, kuražeći se, opet potegne iz demidžane.)
OTAC FILARION: A ti Jovane, pristaješ li da Milicu Dragovu za ženu uzmeš?
ĐOVANI IZVANJAC: Pristajem.
OTAC FILARION: Milice od danas više nijesi Milica Dragova no Milica Jovanova. Jovane, poljubi mladu.
JOVAN USKOK: Hoću oče, ali da ti ne gledaš.
OTAC FILARION: E onda ne moraš.
(Đovani poljubi Milicu. Milica rukom protrlja usta.)
ĐOVANI IZVANJAC: Što je sad?
MILICA: Ožariše me brkovi. Bože me oprosti, ka kopriva.
OTAC FILARION: Ajd živjeli i sve vam srećno i berićetno bilo. (Nategne iz demidžane.) A kud ćete sad, beskućnici?
MILICA: Makar i u pećinu. Razdvajati se nećemo.
(Otac Filarion ponovo nategne iz demidžane. Pola pije, pola mu se niz bradu, po mantiji sliva.)
OTAC FILARION: (Kao za sebe.) Oče Filarione, kad si zagazio, gazi dok se ne utopiš!
ĐOVANI IZVANJAC: Šta reče, oče?
OTAC FILARION: Reko' ima u Brdima, u Moračkom katunu, jedna kolibica, đe sam, (Prekrsti se.) Bože mi oprosti, nerotkinje liječio. Mogli bi tamo za početak. Samo da se ne smijete noću!
ĐOVANI IZVANJAC: Da nas ko ne opazi?
OTAC FILARION: Jok! Da žensku đecu ne izrodite!
(Milica mu stane ruku cjelivati.)
MILICA: Fala ti, oče, do neba ti fala.
(Đovani je povuče.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ne prećeruj, Milice! Fala ti, pope! Ama od kad me u bratstvo primiste sve me nešto muči jedna mis'o...
OTAC FILARION: Pitaj, sine.
ĐOVANI IZVANJAC: Jesmo li mi, oče, Srblji?
MILICA: U, česa njemu na um pada!
(Otac Filarion zabezeknut iskolači oči. Nategne iz demidžane. Brzo počne da molitva.)
OTAC FILARION: Za kućom vam bio stog, na stogu Gospod Bog, pa dijelio svakom, nekome šakom, nekome kapom, a vama i šakom i kapom i vrećom i svakom dobrom srećom...
MILICA: Ajmo sad, čojku, da nas poćera ne sustigne! Fala ti Filarione, fala đe čuo i đe ne čuo! Ajmo, forca!
(Milica povuče Đovanija napolje. Otac Filarion, sam sa sobom, nastavi da molitva.)
OTAC FILARION: ...Sreća vas sretala, sreća vas na putu pratila, sreća vam ukras života bila... Neće ovo na dobro izaći, viđu ja. (Uzdahne.) Opet si se Bogu primaka, oče Filarione! Ajd' uzdravlju.
(Nategne iz demidžane.)
(Koliba oca Filariona. Đovani sjedi kraj ognjišta. Prekrstio noge i prevlači gudalom preko gusala. Gusle u početku zaškripe a onda odjeknu. Milica unosi drva i loži vatru.)
MILICA: Viđu sviđelo ti se da budeš Crnogorac -- ja da sekam, ti da guslaš.
(Đovani ne reaguje. Samo zasuče brk.)
MILICA: Šjutra će biti tačno dva mjeseca kako smo se uzeli. Dva mjeseca kako srnetinu ijemo, dva mjeseca kako se ođe krijemo, kako ilovačom rupe između brvana začepljam. Juče sam i škure na pendžerima otkovala e je sunce ogrijalo. Šutiš. Ne zbori ti se. Samo ti guslaj.
ĐOVANI IZVANJAC: Mislim, ženo.
MILICA: A česa mniš, čojku?
ĐOVANI IZVANJAC: Mislim -- pristaće oni. Moraće jednom da pristanu. A onda ćemo sagraditi pravu kuću i živjeti kao ljudi.
MILICA: Onda ćeš me i u tvoj dvor poves'.
ĐOVANI IZVANJAC: Oću ženo.
MILICA: Oćemo li jedan čojku?
(Đovani je začuđeno pogleda.)
MILICA: Jedan menuet, da malo vježbamo, da se ne bručim pred svijetom!
(Đovani se nasmije.)
ĐOVANI IZVANJAC: Ajde ženo! Ti, ra, ra, ta, ta...
(Nespretno zaigraju menuet. Đovani je na kraju čvrsto privije uz sebe. Milica vrisne.)
MILICA: Nemoj čojku na silu, daću ti sama!
(Povuče Đovanija na pod.)
ĐOVANI IZVANJAC: A sad više nijesi "poštena", je li?
MILICA: Sad sam udata! Dok sam đevojkom bila ništa znala nijesam. A sad mi se, moj čojku, sve samo kaževalo!
(Spolja se začuje rzanje konja. Milica skoči.)
ĐOVANI IZVANJAC: Šta je sad!
MILICA: Ču li ti nešto. Ka da je kljuse zarzalo.
ĐOVANI IZVANJAC: Ko li će sad biti?
MILICA: Da nije poćera?
(Milica priđe prozoru. Đovani uzme kuburu i povuče Milicu.)
ĐOVANI IZVANJAC: Odmak'se od prozora!
MILICA: Otac Filarion. Lizijeran ka gola demidžana. Samo što ne pane sa Brnjaša.
(Uđe otac Filarion. Kako stupi u kolibu tako se stropošta. Lice mu je svo u oteklo i u modricama.)
ĐOVANI IZVANJAC: Oče Filarione! Brzo, Milice! Daj vode!
OTAC FILARION: Rakije! Daj ti meni, šćeri rakije, mučenica je lijek za sve!
(Milica donese demidžanu rakije. Đovani pridigne glavu ocu Filarionu i da mu da povuče. Otac Filarion otpije gutljaj. Strese se.)
OTAC FILARION: Ubiše me! Ubiše Zagarčani, ubiše Boga u meni, Boga ubiše -- đavola ostaviše da mi kosti razjeda! Popih jutros, za lijek, na šte srca, po demidžane vina, nikad ga ne popio dabogda, pa se zanijeh te ih ne spazih. Glasovi mi se javiše!
MILICA: Glasovi?
OTAC FILARION: Arhanđelski. Dolazili su oni meni i ranije, ama su mi zborili: "O oče Filarione, ništa ne vrijediš, ni pišljiva boba. Idi zamakni se, kad nijesi ni za Boga ni za ljudi". A sad mi prosto na uvo zapojaše: "Ljubav je dar Božiji, dobro si djelo učinio, grijehe si svoje iskupio". Kad...
MILICA: Kad?
OTAC FILARION: Kad eto ti Zagarčana. Uh al' boli! Ama nije ovo kazna Božija no kazna ljudska, ama nije ovo kazna ljudska no kazna neljudska! Ok, meni, ok, jadan ti sam! A ti, Jovane, Đovani, ili već česa jesi, miči ruke od mene!
ĐOVANI IZVANJAC: Zašto oče? Čiste su.
OTAC FILARION: Ako ima imalo istine u onome česa se zbori krvave su do lakata.
MILICA: Česa se zbori?
OTAC FILARION: Zbori se Jovane, e nijesi izvanjac.
ĐOVANI IZVANJAC: Pa sad i nijesam. Sad sam Crnogorac.
OTAC FILARION: Zbori se e nikad nijesi ni bio izvanjac, e si lažni grof.
ĐOVANI IZVANJAC: A šta sam onda?
OTAC FILARION: Turski uhoda. Oni su te i opismenili i među nas vrčili da jabuku razdora ubačiš, da se iskoljemo, da im napad lakše pane.
MILICA: Napad?
OTAC FILARION: Može biti šjutra udare, a može biti prošjutra, ama udariće ka nikad do sad.
MILICA: Čojku, brzo si naučio da zboriš po naški. Ka da si međ nama rasta.
ĐOVANI IZVANJAC: To su Zagarčani izmislili. Lažu! Lažu da mi glave dođu!
OTAC FILARION: Ako je istina znadni e ti je uspjelo. Znadni e su pod oružjem na Kuče krenuli. Ponijeli su jabuku knezu Dragu. Ne ižjede li je on, ili neko njegov, prijete e će Kuče iskopati -- sve do jednoga.
MILICA: Lele mene u dom. Otac im neće na megdan izaći. Vladika ig je zakleo da oružje, nako u odbrani, na bratstvenike ne smiju potezati. Pašće krv.
ĐOVANI IZVANJAC: Kad su pošli?
OTAC FILARION: Nema ni po ure.
(Đovani skoči, dohvati džeferdar i istrči napolje. Začuje se rzanje konja. Milica potrči za njim.)
MILICA: Čojku, stani! Poginućeš, čojku! O, Jovaneeee!
(Začuje se topot kopita. Uzalud Milica "čoeka" doziva.)
(Kuća kneza Draga. Prisutni: knez Drago, Krstinja, Miraš Cuca, Stanoje Mirašev i Jurodivi.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Neću mlin! Ne moš' mlinom platit glavu mojeg brata! Da mi se po selu sprdaju, da me pitaju: "Kako ti melje oni brat?" Ne, čuješ, ne! Poješćeš jabuku te sa smrću na vjenčanje izać! Na megdan, oli ćemo vas sve iskopati! Za strv vam se neće znati. Viđi, koliko nas je.
(Knez pogleda kroz prozor.)
KNEZ DRAGO: Ni nas nije manje, vaistinu. Česa da činim: poginem li -- zboriće se, ne poginem li -- zboriće se! Ižjedem li jabuku -- zboriće se, ne ižjedem li -- opet će se zboriti! Ama bolje da se ne krvimo. Da oprostite, braćo, pa da i dalje živimo ka i do sad...
(Miraš mu nervozno tutne jabuku pod nos.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Na junačku poljanu! Krv da se plati!
KNEZ DRAGO: Dobro znaš e nas je po pogibiji tvojeg brata vladika zakleo da oružje na bra'stvenike ne potežemo. Uzmem li jabuku anatema će na pleme panuti.
MIRAŠ ZAGARČANIN: Pa nek pane! Vakat je da se i vama jurodiva đeca rađivaju! Da i vi malo bijedu ošjetite! Da vi nama ovce lupežate! Doša je vakat! Ničija nije do zore gorela! Ne, čuješ, ne!
KNEZ DRAGO: To je tvoja pošljednja?
MIRAŠ ZAGARČANIN: Pošljednja!
(U dvorištu zarže konj. Krstinja pogleda kroz prozor.)
KRSTINJA: Eto Jovana. Goni konja ka sumanut! Crć'e Brnjaš koliko je zapjenio.
STANOJE MIRAŠEV: Njega čekam! Izdajnika! Poganoga domazeta!
(Đovani upadne u kuću. Sa vrata potegne mač na Miraša i Stanoja. Jurodivi pobjegne pod sto.)
KNEZ DRAGO: Ne Jovane, ako Boga znaš! Ne e će pući bruka kakva nikad pucala nije! Jabuku su donijeli. Ne može se drukče nako po običaju!
STANOJE MIRAŠEV: Ne zna on što su naši običaji. On je ćesara služio. Malo ćesara, malo više Turke! On je pogani jabanac, pogani izvanjac! On je ođe doša da obestraga vladiku, da krv uzmuti i da žensku čast ukalja! Pogani domazet!
(Đovani priđe stolu. Uzme jabuku. Gleda Miraša i Stanoja u oči. Zagrize jabuku i polako je pojede. Peteljku baci Stanoju u lice. Stanoje skoči, ali ga Miraš zadrži.)
(Koliba oca Filariona. Prisutni Milica i Đovani.)
MILICA: Nemoj šjutra tamo ići.
ĐOVANI IZVANJAC: Gotovo je, Milice. Nema više natrag. Basta!
MILICA: Vazda sam dumala česa se majka jedi kad otac u četovanje ide. Česa joj sve živo smeta? Mene veći kostriješ obuzima. Nemoj Jovane, tako ti Boga.
ĐOVANI IZVANJAC: Do dva prsta obraza imam, Milice. Ja sam Crnogorac.
MILICA: Ako ti česa bude ja ću biti kriva. Proklinjaću dan kad si me upozna.
ĐOVANI IZVANJAC: Ne može mi ništa biti.
MILICA: Reci mi... je li istina česa zbore... e si turski uhoda?
ĐOVANI IZVANJAC: Ljubim te, Milice. Svetoga mi krsta i sva četiri posta, sam Bog zna koliko te ljubim.
(Zagrli je.)
MILICA: Znala sam ja e to ne može bit' istina. Usnila sam...
(Zaplače se.)
ĐOVANI IZVANJAC: De smiri se.
MILICA: Usnila sam e sam kuja Vidosava, e sam sapalila krila konju Jabučilu, a Momčilu vojvodi sablju sa očima, krvlju zatopila da je potegnut' ne može. Bogom te kumim, ne idi. Ako zlo bude, česa ćemo mi bez tebe?
ĐOVANI IZVANJAC: Koji vi?
(Milica uzme Đovanijevu ruku i stavi je sebi na stomak.)
MILICA: Mi, Jovane.
ĐOVANI IZVANJAC: Milice!
(Čvrsto je zagrli. Zagnjuri glavu u njenu kosu. )
(Proplanak u planini. Rano je jutro. Iz sela se čuju kokoti. Nekoliko Crnogoraca posmatraju sa strane Đovanija i Stanoja Miraševog kako okrenuti leđima jedan drugome koračaju sigurnim koracima. Korake im odbrojava Miraš Zagarčanin. Jurodivi odbrojava rukom praveći grčevite grimase.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: ...Šes', sedam...
KNEZ DRAGO: Nategni kuburu, Jovane, da brže okineš!
ĐOVANI IZVANJAC: ...Sei, sete... Teško onom, braćo, što u vašem kolu poskoči.
MIRAŠ ZAGARČANIN: ...Osam, devet...
ĐOVANI IZVANJAC: ...Oto, nove... Blago onom ko's u njemu rodi!
KNEZ DRAGO: Nategni, Jovane!
MIRAŠ ZAGARČANIN: Deset.
ĐOVANI IZVANJAC: Ćinkve. Oganj, braćo!
(Prasnu kubure. Đovani svoju u vazduh ispali. Stanojeva u ruci eksplodira. Bljesne svjetlost čudnovata.)
(Bljeskom čudnovatim prosvijetli se junačka poljana. Začuje se silno njištanje. Pojavi se konj Jabučilo. Krila su mu spaljena, smežurana. Konja jaše vojvoda Momčilo. Izrešetan je strijelama. Konj njišti i propinje se. Pod punom opremom, u oklopu, vojvoda Momčilo padne na zemlju. Konj se još jednom propne, a zatim i on padne. I Momčilo i Jabučilo u hropcu izdahnu. Ponovo bljesne svjetlost čudnovata.)
(Na proplanku, u planini, Crnogorci se, zaslijepljeni svjetlošću čudnovatom drže za oči. Na sred proplanka mrtav leži Đovani Izvanjac. Stanoje jednom rukom grčevito stiska kuburu iz koje se još dimi, a drugom oči pokriva.)
MIRAŠ ZAGARČANIN: Česa bi ovo, ljuđi! Viđeste li? Česa?
(Knez Drago priđe Đovaniju. Podigne mu glavu. Zatvori mu oči.)
KNEZ DRAGO: Pogibe Đovani. Đovani pogibe, a Jovan se pope na ata krilatoga. Aj, lele mene za tobom, brate Jovane!
STANOJE MIRAŠEV: Ništa ne vidim! Moje oči! Ja sam slijeep!
KNEZ DRAGO: Lele mene za tobom, umna glavo! Lele, brate Jovane!
(Stanoje nasumice, vičući, otrči prema šumi.)
STANOJE MIRAŠEV: Ja sam slijep! Nikad više sunca gledat' neću! Ja sam slijep!
KNEZ DRAGO: Lele, od danas pa zanavijek, leleeee!
(Lice kneza Draga se bolno zgrči. Njegov lelek odzvanja Crnom Gorom i Brdima.)
(Koliba oca Filariona u Moračkom katunu. Milica tarka vatru. Zaškripe vrata. Uđe Krstinja. Milica se ne okreće. Samo odsutno, ukočenog pogleda zuri u vatru.)
MILICA: Došla si. Šjetila si se e sam živa.
KRSTINJA: Bolje te našla, šćeri.
MILICA: Šjetila si se e postojim.
KRSTINJA: Došla sam... da ti rečem... Nije dobro, šćeri.
MILICA: Znam, majko.
KRSTINJA: Okle znaš?
MILICA: Znam e ne more biti dobro. San sam usnila. San nikad ne laže. Česa li će sad sa mnom biti?
KRSTINJA: A česa bi bilo. Noćas ćeš sa mnom kući, a šjutra ćemo te udat' za Stanoja Miraševa. Ovo zlo mora stati.
MILICA: Neće on mene, majko, više šćeti.
KRSTINJA: Oće ka i neće! Oće sad više no i prije. Sad te u boju zadobio. Ajd' spremaj se, da ne dangubimo.
MILICA: Neće, neće, majko, neće ni on, ka što neće ni jedan drugi.
KRSTINJA: Ma česa zboriš, Bog s tobom, Milice!
MILICA: Sandruga sam, majko.
(Krstinja preblijedi. Svijest joj se zavrti. Progovori tiho, savlađujući bijes.)
KRSTINJA: Bizo. Bizo! S izvanjcem, s poganijem domazetom! Đe mi zlo na kuću rasprti. Đe gajih zmiju u njedrima, da me otrovom zapune. Bizo!
(Iz Milice provali plač. Jeca. Padne Krstinji u zagrljaj. Krstinja je miluje po kosi. Pogled joj je hladan i ukočen. Gleda negdje u daljinu, iznad Miličine glave.)
KRSTINJA: Nemoj mi više pred oči izlaziti. Nemoj mi se ni u snu javljati. Ne slazi u selo, kuću zaobilazi. Ja više nemam šćer. Ne, čuješ, ne!
MILICA: Đe ću ja sad, majko? Česa li će sa mnom biti? Česa?
KRSTINJA: Česa gođ oće! Sama pala, sama se ubila!
(Krstinja odgurne Milicu. Krene prema vratima. Osvrne se.)
KRSTINJA: Bizo!
(Krstinja izađe. Milica dovikne za njom.)
MILICA: Što će sa mnom biti? Ne ostavljaj me! Majkooooo!
(Padne na koljena i zarida. Njen glas odjekuje planinom. Dugo, dugo...)
(Guvno ispod crkve vojvode Vuksana od Rovaca podno Velje gore u Lješanskoj nahiji. Skupio se narod. Svi su pod oružjem. Škrnjo čita knjigu od vladike.)
ŠKRNJO: Blagorodnoj gospodi serdarom, vojevodam, knezom, barjaktarom, harambašom i pročim duhovnim i mirskim glavarom i starješinam i svijema Crnogorcima i Brđanima milost i mir da budet od Boga, a ot mene arhipastirskoje blagoslovenije.
Da budet na znanje svijem puškam i kremen kamenom, krivom nožom, vatri i plamenom Crne Gore i Brdah svekolikih, e je Turčin nauman pro Rovaca i Morače na vascijelu Crnu Goru udariti. Tragičeski naš vazdakadašnji usud, e nam je zbitije načinio, nek nam bude opomena za vjeki vjekovah. U pamet se, braćo Crnogorci! Obznanjujem vi e se svi krvni dugovi imaju smotrit' ništetnijem. Ko li tako ne uzoće neka gleda ku'će i kako će! Zemlju nam valja od nekrs'a branit'! Braćo, sve što 'odat' može nek se pod jedan barjak stavi i put Brda uputi. Ko ne pasa danas put Morače niđe ne prispio, dabogda se o svom jadu zabavio!
S pročem ostajem vaš dobroželatelj.
Na Cetinje, ljeta gospodnjeg 1820.
Vladika Petar I Petrović Njegoš.
(U daljini zagrme lumbarde. Bljesne svjetlost čudnovata. Na krilatom konju Jabučilu negdje put nebesa jezdi Jovan Uskok. Konj silno zanjišti. Krila su mu se podmladila, ojačala.)
(Manastir Morača. Svaki cenat zida je živopisan. Kraj oltara je velika ikona -- "Gavran hrani proroka Iliju". Svud okolo grme lumbarde. Vladika nervozno šetka ispod ikone. Potom s tugom uzdahne. Upadne otac Filarion. Viče kao bez duše.)
OTAC FILARION: Izgibosmo, vladiko! Pade serdar Mrkoje Pješivački! Glavom paša ih predvodi. Zakleo se e će hodža riknut' na Cetinju! Bože mi oprosti, za po ure oči će kopati proroku Iliji.
(Otac Filarion se prekrsti pred ikonom.)
VLADIKA: Oče Filarione, česa zboriš, uzmakni se s mjesta!
OTAC FILARION: Jesu li stigli otpozdravi? Oće li nam iko u potrč priteći?
VLADIKA: Bog visoko -- Rusija daleko.
OTAC FILARION: Od Stvoritelja im zdravlje. A i česa bi nam pomagali -- ako smo pravoslavni nijesmo Rusi! A braća Srblji?
VLADIKA: Krenuli su ama bojat' se e su im put prepriječili. A ti oče, bolje viđi, đe su naši Kčevljani i Bjelopavlići, e ni njijeg svijeg nema. Đe su Zagarčani, Cuce i Bjelice! Niđe ni jednoga! Ko nam može u potrč priteći ako sebi sami potrč otpotrčavamo!
OTAC FILARION: Nemoj tako, svjati vladiko. O Cucama se i u pjesmi pjeva: "Kčevo ravno, gnijezdo junačko".
VLADIKA: Vaistinu, koliko je ravno toliko je i junačko.
OTAC FILARION: Sirotinjske konje jašu pa su odocnili. Ama možda i pravo zboriš vladiko. Možemo mi vala i bez njig. A i česa bi nam ko pritica! Jesmo li mi, vladiko, Srblji?
VLADIKA: Piši zapovijes', oče Filarione!
OTAC FILARION: Jesmo li, vladiko?
VLADIKA: Piši pa ćeš znati. Piši, kad zborim!
OTAC FILARION: Dobro, pišem kad zboriš!
(U ćeliju, kao bez duše, upadne Škrnjo. Vuče Milicu. Čvrsto je drži za nadlakticu. Pusti je. Milica se skljoka. U grču pokriva lice rukama.)
ŠKRNJO: Vladiko!
VLADIKA: Škrnjo, sokole moj! Jesi li mi Kopiljanović oli Serdarević?
ŠKRNJO: Vaistinu Serdarević, svjati vladiko! Još naš žrvanj žito melje! Pristigoše Zagarčani, a i Cuce idu s Kčeva, sijeku ozdo s lijeva!
VLADIKA: A Bjelice?
ŠKRNJO: A Bjelice ka Bjelice biju s desna, niz pedencu! Eno lete Turci niz Platije!
VLADIKA: Amin, Bože pomozi!
(Škrnjo gurne Milicu pred vladiku.)
ŠKRNJO: Vladiko, ovu grešnicu ti u ruke predajem. Sa užeta sam je skinuo! Stoljetnji hrast je šćela da opogani!
(Otac Filarion priđe Milici. Makne joj ruke s lica. Prepozna je.)
OTAC FILARION: Milice!
(Milica ga uhvati za ruku i počne je ljubiti. Vladika priđe.)
MILICA: Grešna ti sam, oče! Krv zbog mene pade. Svako na me prstom upire! Jedni zbore e nosim ćesarsko dijete, drugi opet e ću rodit' turskoga vazala. Zagarčani se sprdaju. Vele ako bude muško rodiće se osunećeno. Pušti me da se zamaknem, da se ratosiljam bijede!
VLADIKA: Ako se rodi muško biće junak od junaka. Niko ne zna ko je Jovan bio. Niko! Niti može znati. Ne znam ni ja. Znam samo da je pa ka čoek, ka Crnogorac, braneći tvoju i svoju čast. A za nas je bolje da slavimo jednog junaka više nego izdajnika. Sve tvoje grijehe, kćeri, ako se grijehom zvati mogu, ja na svoju dušu mičem. Bude li dijete muško...
MILICA: Jovan će se zvati.
(Iz Milice provali plač. Sa srca joj je pao dugo nošen teret.)
VLADIKA: Vodi je u ćelije manastirske. Ako do čeg po zlu dođe ti mi za nju glavom dobar stojiš! Jasno!
ŠKRNJO: Malen je život naspram onog česa bi ja za Crnu Goru da. Sluga sam pokoran, svjati vladiko!
(Škrnjo se nakloni. Pomaže Milici da ustane. Izvede je iz ćelije.)
OTAC FILARION: Ne odgovori mi oče, jesmo li mi...
VLADIKA: Muči više! Sad si naša da me zapitkuješ! Piši zapovijes' da se stope jedne uzmaći ne smije.
OTAC FILARION: Ta je zapovijes' po pet puta u svijem selima čitana! I bez nje uzmicat' se neće! Vladiko, sve je pod oružjem.
VLADIKA: I žene i đeca i starci?
OTAC FILARION: Svi! Još samo ti da ižđeneš kuburu ispod mantije, da broj upotpuniš e nas je malo!
VLADIKA: Amin, Bože pomozi!
(Vladika se prekrsti. Ispod mantije izvadi dvije kubure. Otac Filarion ga zabezeknut gleda. Brzo se prekrsti.)
OTAC FILARION: Voimja Oca i Sina i svjatog Duha, prezdravi ti desna ruka, vladiko.
VLADIKA: Vaistinu prezdravi! Prezdravi ka što ćemo svi danas izginuti. Svi do jednog! Oli će nam se šjeme iskopati oli ćemo Rovca i Moraču i Brda svekolikah s podlovćenskom Crnom Gorom sjediniti. Jesmo li svi pod jednijem barjakom?
OTAC FILARION: Jesmo, vladiko!
(Jedno đule udari pored manastira. Sve se zatrese od eksplozije.)
VLADIKA: Ama dockan, reka bih! Ne smije se ponoviti '749-ta. Nikad više neće odža riknut' na Cetinju! Nikad! Oganj, braćoooo!
(Zaprašte puške. Oko manastira odjekuju eksplozije. Jedna drugu sustiže -- svaka od prethodne bliža i jača. Plamičak u lojanoj lampi se zaleluja i ugasi.)
(Morački katun kneza Draga. Jedno vrljikama ograđeno dvorište, bunar na sredini, koliba i štala. Kraj bunara ispreplijetana tijela crnogorskijeh i turskijeh junaka. Polako se razilazi dim. Sa okolnijeh brda, u daljini čuju se šargije. Poprištem ide knez Drago. Iskasapljen je. U desnoj nosi lijevu ruku. Dođe do bunara. Stane rane umivati. Iz kuće izađe Krstinja. Nosi džeferdar. Prkosno zapjeva. U prvi mah ne razaznaje se da li pjeva ili nariče.)
KRSTINJA: Tekla voda na valove,
oj javore, zelenbore!
(Knez Drago prihvati pjesmu.)
KNEZ DRAGO: Kad je tekla đe se đela,
oj, javore, zelenbore!
KRSTINJA: Nema, čojku, više praha puščanoga. Još jedan zagon da načine i gotovo!
KNEZ DRAGO: Nek' udare! Opet ćemo mi njig dočekati. Nije meni ža života. Ža mi je samo e mi Jovan Izvanjac osta dužan, osta dužan nauk kako mačem sablje da lomimo. Ama ni abera zato. Opet ćemo se mi sresti.
(Preostalom rukom pridigne poginulog jurodivog Zagarčanina. Izvuče ga iz zagrljaja sa mrtvim Turčinom.)
KNEZ DRAGO: I ja ću vas braćo, skoro pohoditi. Pukni puškoooo!
(Negdje iz šume odjekne plotun. Plotun dugo odzvanja planinom. Šargije i ratni bubnjevi se sve glasnije čuju.)
KRSTINJA: Čojku!
(Knez Drago se zanese.)
KNEZ DRAGO: Popili je bojni konji,
oj, javore zelenbore...
(Krene prema kući.)
KNEZ DRAGO: ...Bojni konji i svatovi,
oj, javore zelenbore...
(Krstinja bolno i prkosno vrisne.)
KRSTINJA: I-haaaaa!
(Krstinja pokrije lice rukama. Vrisak odjekne Moračkim kanjonom. Knez Drago se stropošta na prag kolibe.)
KNEZ DRAGO: Oganj u katun, Krstinja! Amanati, oganj, da ga nekrs' ne pogani.
KRSTINJA: Čojku! Dragooo!
KNEZ DRAGO: Oganj, Krstinja!
(Izdahne. Krstinja mu pridigne glavu i stavi je sebi u krilo.)
KRSTINJA: Ne bi Savića da nam u potrč priteče, ubi ga Marko Bajica. Ne bi Marka Bajice, ubi ga Petar Savićev. Ne bi bana Joka zbog Ilije Radomanova, a Ilije zbog Milije. Ne bi Tripka, ne bi Vukašina, ne bi sokolova, ne ostade ni vraga od traga. Moj čojku! Doslen sam ja sačekivala tebe, a sad ti sačekaj mene, e ću skoro za tobom.
(Sablasno odjekuju bubnjevi i šargije. Čuju se sve bliže i bliže. Krstinja polako ustane i stavi nekoliko naramaka sijena uz brvna kolibe. Uvuče kneza Draga u kolibu. Sa ognjišta, iznese baklju.)
KRSTINJA: O, Otomanovići! O, Turkešine! Ajte amo, da se ogrijete, da bolje šargijate, gusle vam na grobu igrale dabogda! Anatema na vas!
(Baci baklju u sijeno. Uđe u kolibu i za sobom zatvori teška, drvena vrata. Iznutra se začuje reza. Vatra zapucketa. Sablasno odjekuju šargije i ratni bubnjevi. Čuju se sve jače i jače, sve bliže i bliže.)
(Poprište poslije bitke. Tijela bez glava, noge bez trupova, ruke iz zemlje vire. Izmiješani turski i crnogorski junaci. Žene prevrću junake tražeći muževe i sinove. Nekoliko konja stoji bez jahača. Njuše zemlju oko gomile tijela. Poprištem ide vladika sa svojom svitom. Iz daljine odjekuju gusle. S drugog kraja, u susret vladici, ide Škrnjo. Odjeća mu je poderana, ruka u povojima. Stane pred vladiku. Reskim glasom raportira.)
ŠKRNJO: Svjati vladiko, čast mi je izvijestiti ve, e ono crnogorskijeh junaka česa je preteklo, združeni pod jedan barjak, trijebe Platije od preostalijeh Turaka. Još se ne zna broja izginulijem Kučima, Cucama, Bjelicama, Zagarčanima...
(Vladika prekine njegovo nabrajanje. Digne ruke prema nebu.)
VLADIKA: Od danas pa za vjeki vjekovah, Rovca, Morača i Brda svekolika, Crnom Gorom će se zvati!
(U tom trenutku bljesne svjetlost čudnovata. Mrtvi konji poustaju. Bezglavi zaigraju. Između njih krilati Jabučilo strahovito zanjišti. Da se u trk preko polja. Vladika mahinalno, kao da će ga zadržati, digne za njim desnu ruku. U tom trenutku prsti mu se počnu grčiti. Iz ruke mu ispadne kubura. Ruka se opet, kao i prije boja, sasuši, zgrči i oduzme.)
ŠKRNJO: Vladiko... Ruka, vladiko!
VLADIKA: Bog dao, Bog uzeo.
ŠKRNJO: Tom si rukom onu grešnicu blagoslovio. To je zato.
VLADIKA: Muči Škrnjo! Ni jedne više! Da je smotriš ka malo vode na dlanu! Rodi li nam muško čedo, taj će mali meni krilatoga hata uhvatiti!
(Vladika se s čežnjom put neba zagleda. U daljini se čuje Jabučilo. Sve jedanak rže kopajući nebo kopitama.)
(Bljesne svjetlost bjeličasta. Čudnovat prizor u sred Skadra na Bojani: četiri sluškinje drže kraljicu Jevrosimu za noge i ruke. Jevrosima se porađa. Začuje se dječji plač. Plač je sve jači i jači. U jednom trenutku stopi se sa kanonadom topova od Morače i Rovaca. Detonacije odjekuju, zemlju potresaju.)
(Cetinjski manastir ljeta gospodnjeg 1827. Prisutni Milica i Dječak.)
MILICA: Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
odvede je Skadru na Bojanu,
i vjenča je sebi za ljubovcu,
Š njom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.
DJEČAK: A oću li i ja ako budem ka i otac junak, imat' konja krilatoga?
MILICA: Oćeš, sine.
DJEČAK: A ako osvetim oca, oću li biti junak?
MILICA: Nećeš ti nikoga svetiti. Tebe ćemo u školu šiljati. Da se opismeniš, da na Kčevo školu otvoriš, da drugima nauk preneseš, da svijet sustignemo...
DJEČAK: Česa će mi škola? Oću konja krilatoga.
MILICA: Šiljaćemo te u Rim. Tamo đe ti se i otac školova. Da naučiš da o krilatijem atovima pjesme spjevavaš.
DJEČAK: Česa bi o njima tamo pjesme spjevava kad ođe mogu da ig jašem? Ama isto pravo zboriš. Otići ću da vidim okle mi je otac. Da naučim sve što je i on znava, da naučim mačem sablju da prebijem, da naučim i bolje od njega. A onda ću se vratiti. Vratiću se da se svetim. Najprije ću onoga Bajicu e me prozva ćesarskijem kopiljanom. Onda Zagarčane e me turskijem vazalom zovu, Miraša i Stanoja, pa sve druge redom, jednoga po jednoga...
(Počne da vitla očevim mačem.)
DJEČAK: Vratiću se! Vratiću se da se svetim!
(U zanosu vitlajući zabode mač u ikonu. Potom kad vidi šta je uradio ustukne. Vrisne i zatrči se majci u naručje. Milica ga prigrli. Duboko uzdahne. Svjetlo u lojanoj lampi polako trne. Njihove siluete se gube u mraku. Samo mač Jovanov zaboden u ikonu ostaje da svijetli. Dugo, dugo...)
KRAJ
Drama "Izvanjac" dobila je sledeće nagrade:
- Sterijinu nagradu za tekst savremene drame na 41. Sterijinom pozorju u Novom Sadu 1996. godine, u izvođenju Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice.
- Treću nagradu na Konkursu Narodnog pozorišta u Beogradu za originalnu celovečernju dramu. Konkurs je raspisan povodom jubileja -- 125 godina od osnivanja Narodnog pozorišta;
- Nagradu "Josip Kolundžić" Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu.
- Drugu nagradu Udruženja dramskih pisaca Srbije na konkursu za nagradu "Branislav Nušić" za 1994. godinu.
Komad je objavljen u časopisu "Scena" br. 3-4, maj-avgust 1994. U repertoarskom je planu Narodnog pozorišta iz Beograda. Premijerno je izveden u režiji Jovice Pavića u Crnogorskom narodnom pozorištu iz Podgorice i to 4. i 5. 05.1995. na Cetinju (na sceni Kraljevskog pozorišta "Zetski dom") i 10. i 11. 05. 1995. u Podgorici.
Dramski pisac i scenarista. Rođen 1969. godine u Nikšiću. Završio Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, odsek za dramaturgiju. 1996. proglašen za najboljeg diplomiranog studenta Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu za 1995/96. školsku godinu. 1997. završio Internacionalnu letnju školu Kraljevskog dvorskog pozorišta iz Londona (Royal Court Iternational Summer School). Drame su mu do sada prevođene na bugarski, italijanski i engleski jezik.
Pozorišne drame:
- "Petar Pan": Džepni cirkus, Beograd režija: Dragan Blagojević, 1988. Džepni cirkus, Beograd, režija: Ivan Ristić, 1989. Narodno pozorište "Sterija", Vršac, režija: Siniša Rakić, 1991. Malo pozorište "Duško Radović" Beograd, režija: Ivana Ašković, 1992. Dječje pozorište Podgorica, režija: Ferid Karajica, 1992. Pozorište "Bora Stanković", Vranje, režija: Marko Stamenković, 1994. Pozorište u Strumici, režija: Goran Trenčovski. Pozorište u Štipu. "Pan teatar", režija: Jug Radivojević, 1994. "Pan teatar" Beograd, režija: Nenad Gvozdenović, 1995. Redakcija dramskog programa Radio Beograda, režija: Zlatko Paković, 1995.
- "Svemironična bajka" ("Krdža Brdža protiv Jelenka Savršenka") Pozorište "Puž" Beograd, režija: Milenko Zablećanski, 1993.
- "Baš Čelik", Malo pozorište "Duško Radović" Beograd, režija: Milana Karadžić, 1993.
- Songovi za predstavu "Šumsko blago" Stevana Koprivice, Malo pozorište "Duško Radović" Beograd, režija: Nikola Pejaković, 1993.
- "Lepotica i zver", pozorište "Komentar" i scena "Crnjanski" Beograd, režija Milan Karadžić, 1993.
- "Mrtva priroda", "ATF" teatar, Sofija, režija: Javor Kostov, 1994.
- "Divče": Teatar "Kult", Beograd, režija: Egon Savin, 1994. Pozorište "Bora Stanković", Vranje, režija: Jug Radivojević, 1994. Nova verzija pod nazivom "Alo Bosna": Teatar "Kult", Beograd, režija: Egon Savin, 1994. Pod nazivom "Balada iz predgrađa", Pozorište "Zoran Radmilović", Zaječar, režija: Vladimir Lazić, 1996. Pod nazivom "Happy End - kratka priča o pomirenju", Crnogorsko narodno pozorište Podgorica, režija: Ivana Vujić. Pod nazivom "Happy End - short story on conciliation", Royal Court Theatre Upstairs, London, režija Ramin Grej, 1997.
- "Mačor u čizmama", Pozorište "Boško Buha" Beograd, režija: Milan Karadžić, 1994. Tri Sterijine nagrade (za tekst, režiju i scenografiju). Dramski studio Centra za kulturu Bijelo Polje, režija: Gojko Burzanović, (u pripremi).
- "Izvanjac" - Crnogorsko narodno pozorište Podgorica, režija: Jovica Pavić, 1995.
- "Baš Čelik", Narodno pozorište Priština, režija: Saša Latinović, premijerno izvođenje: 24. oktobar, 1996. Priština. Dom kulture "Pivo Karamatijević", Priboj, režija Ibrahim Ćata Hasanagić, 1995.
- "Lepotica i zver" - Pozorište mladih Novi Sad, režija: Zoran Ristović, 1995. Narodno pozorište Sombor, režija David Putnik, 1996. Sombor. Ad hok teatar, Beograd, kolektivna režija, 1996. Redakcija dramskog programa Radio Beograda, režija: Božidar Bobo Đurović, 1997. Teatar za decu i mladinci, Skopje, (u realizaciji).
- "Carev slavuj" - Pozorište "Duško Radović", režija Ivana Vujić, (u realizaciji), Beograd.
- "Silovane duše (Lavirint)", "Art kok" teatar, Cetinje, režija: Slobodan Marunović, 1987.
- "Vučji okot", Omladinsko pozorište Vladičin Han, režija: Aleksandar Marković, 1988. godine;
Do sada su realizovani filmski i TV scenariji:
- "Priča o Beogradu" (koscenarista za 1. verziju scenarija sa Biljanom Srbljanović i Đorđem Milosavljevićem), režija Miloš Pavlović, producent FRZ Beograd, 1994;
- "Snovi od šperploče" - TV serija (5 epizoda), režija: Pavle Rašković, Televizija Pink, 1995.
- "Dobro veče, deco" - TV serija (31 mini epizoda), RTS, Redakcija programa za decu, 1996.
Drame su mu objavljivane u:
- "LAVIRINT I MRTVA PRIRODA", Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost Pljevlja, 1987.
- Almanah Zvijezde na dlanu (4. slika iz "Mrtve prirode"), NIO Univerzitetska riječ Nikšić, 1987.
- "VUČJI OKOT", "Scena" br. 4-5, 1988, Sterijino pozorje Novi Sad;
- "VUČJI OKOT (11. slika)", časopis "Odzivi", Bijelo Polje, 1989.
- "DIVČE", edicija "Kult teatar", UPC "Vuk Karadžić", Beograd, 1994.
- "IZVANJAC", "Scena" br. 3-4, 1994, Sterijino pozorje - Novi Sad.
- "PETAR PAN", Malo pozorište "Duško Radović", Beograd (u pripremi).
- "BAŠ ČELIK", Malo pozorište "Duško Radović", Beograd (u pripremi).
- "CAREV SLAVUJ", Malo pozorište "Duško Radović", Beograd (u pripremi).
Za dramska ostvarenja dobio sledeće nagrade:
- Nagradu "Isak Samokovlija" za 1985. godinu za dramu "Lavirint".
- Treću nagradu za dramu "Izvanjac" na Konkursu Narodnog pozorišta u Beogradu.
- Nagradu "Josip Kolundžić" Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, za 1993. godinu, za dramu "Izvanjac".
- Nagradu "Božidar Valtrović" Malog pozorišta "Duško Radović" u Beogradu, za 1993. godinu, za dramu "Baš Čelik".
- Drugu nagradu Udruženja dramskih pisaca Srbije na konkursu za nagradu "Branislav Nušić" za 1993. godinu za dramu "Drugo rođenje Jovanovo (Izvanjac)";
- Sterijinu nagradu Sterijinog grada za tekst savremene komedije, na 40-om Sterijinom pozorju u Novom Sadu 3. juna 1995, za herojsku komediju "Mačor u čizmama";
- Nagradu "Dragiša Kašiković" koju dodeljuje časopis "Srpska reč" u Beogradu, za 1995. godinu, za dramu "Divče".
- Sterijinu nagradu za savremeni dramski tekst, na 41. Sterijinom pozorju u Novom Sadu, 1996, za dramu "Izvanjac".
- 1996. proglašen za najboljeg diplomiranog studenta Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu školske 1995/96. godine.
- Nagrada za najbolji tekst na Trećem festivalu teatra za decu - FESTIĆ u Malom pozorištu "Duško Radović" u Beogradu, za tekst "Lepotica i zver" u izvođenju Narodnog pozorišta iz Sombora; predstava od deset mogućih dobila devet nagrada.
// Projekat Rastko / Drama i pozorište / Savremena drama //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
|
