NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoStrip
TIA Janus

Klasika srpskog stripa

Slobodan Ivkov

Đuka Janković - Svojim putem

Jednom od dvojice najznačajnijih predratnih stripara, rođenih i odraslih na ovom prostoru, donedavno se nije znalo ni kršteno ime. Trenutno se, u okviru "Zlatnog pera", u Galeriji "Cvijeta Zuzorić" po prvi put kod nas, dvadeset i tri godine posle smrti umetnika, održava njegova samostalna izložba.

Đuka Janković je nesumnjivo jedan od dvojice, pored Momčila Mome Markovića, najznačajnijih domaćih autora međuratnog stripa rođenih i stasalih u Srbiji i jedan od nekoliko relevantnih ilustratora srpskog porekla iz tog perioda. Naravno, podrazumeva se da je između 1934. i 1941. u Srbiji, pored talentovanih ruskih emigranata koji su se, češće iz nužde, a ređe samo iz zadovoljstva ili čisto umetničkog poriva, ali uvek sa mnogo strasti, upustili u rad na stripu, tada tek u povojima grafičkoj disciplini primenjene umetnosti, postojalo mnoštvo stripara ovdašnjeg porekla. Da nabrojimo samo one najistaknutije: Vlastimir Belkić, Dragan Kalmarević i Žika Mitrović. No, Moma Marković i Đuka Janković su se kvalitetom jasno izdvajali od ostalih.

Životni put i onaj deo opusa koji se dotiče rada na ilustraciji Momčila - Mome Markovića, po prvi put je stručno obrađen, opisan i predstavljen javnosti tek 1996. godine. Zahvaljujući istoričaru umetnosti Vesni Lakićević Pavićević, ovi, do sada raspoloživi, dragoceni podaci su nam postali dostupni u katalogu trideset i osme po redu manifestacije "Zlatno pero Beograda" (str. 14 - 15). Dakle, 53 godine od prestanka rada ovog umetnika na domaćoj ilustraciji i stripu, te 21 godinu posle njegove smrti.

Samo delimičnu Jankovićevu biografiju, koliko se ona u datom trenutku prema tada poznatim podacima mogla rekonstruisati, objavio je Zdravko Zupan u prvom tomu "Istorije jugoslovenskog stripa" ("Forum Marketprint", Novi Sad, 1986, str. 141), napisanom u koautorstvu sa Slavkom Draginčićem. Koliko mi je poznato, još samo jedna beleška od desetak redova o ovom, u svakom pogledu osobenom umetniku, postoji u knjizi Vesne Lakićević Pavićević "Ilustrovana štampa za decu kod Srba" (ULUPUDS, Beograd, 1994, str. 50).

Kako je izgledao?

Koliku je misteriju predstavljao u velikoj meri zapostavljeni umetnik, govori i to što u stručnoj literaturi nije postojala ni jedna njegova fotografija. Slučajno saznavši da je istraživač domaće žurnalistike, devedesetogodišnji, pomalo namćorasti Žika Jovanović venčani kum Đuke Jankovića, od njega sam zatražio bilo kakvu Jankovićevu fotografiju. Iako nije pristao da mi je pozajmi za štamparsko reprodukovanje, a još manje da mi je eventualno pokloni, uspeo sam da je u roku od četvrt časa koliko je dozvolio da njome raspolažem, naravno uz ostavljenu moju torbu i ličnu kartu kao garanciju da će mu ona u dogovorenom periodu biti vraćena, u dramatičnim okolnostima kopiram na kseroks aparatu u jednoj kopirnici. Njenim objavljivanjem u katalogu pete trijenalne smotre grafičke kulture, tj. subotičke verzije izložbe "60 godina domaćeg stripa u Srbiji (1935-1995)" predstavljene početkom 1995. godine, dakle, reprodukovanom fotografijom sa fotokopije u, s obzirom na opisane okolnosti nadam se sasvim opravdano, ne baš tehnički savršenom obliku, konačno je mnogima omogućeno da po prvi put saznaju kako je Janković izgledao. Na žalost, Žika Jovanović više nije živ, a njegova arhiva je u velikoj meri dekomponovana i javnosti više skoro potpuno, nadajmo se ne i zauvek, nedostupna.

Ovako oskudni podaci o životu i radu i malobrojni autentični artefakti, razumljiva su posledica načina na koji je Janković vodio svoj život i puta koji je posle Drugog svetskog rata izabrao, a o kojem se donedavno skoro ništa nije znalo. Njegova boemska i slobodoljubiva priroda, ali i ne manja želja za svetskom afirmacijom odveli su ga desetinama hiljada kilometara odavde. Bliskih rođaka u Beogradu, bar koliko mi je do tada bilo poznato, nije imao. Tako mi je preostalo da za koncipiranje do sada najkompletnije Jankovićeve biografije publikovane i javnosti dostupne na 11. str. kataloga izložbe "60 godina domaćeg stripa..." koristim dva jedina, već pomenuta izvora (Zupan/Draginčić i Lakićević Pavićević).

Tek pri kraju beogradske postavke izložbe "60 godina..." (Muzej primenjene umetnosti, oktobar 1996), na završnoj svečanosti dodele Đorđu Lobačevu najuglednije srpske nagrade za životno delo "Maksim" (čudna koincidencija: nazvane baš po najpopularnijem stripskom liku Đuke Jankovića), diskretno se pojavila i autoru ovog teksta predstavila Ljiljana Janković, umetnikova ćerka. I tako smo iznenada, posle skoro pola veka, došli u priliku da ovde konačno, maltene iz prve ruke, saznamo nešto pouzdano o sudbini velikog majstora. Štaviše, gospođa

Janković me je dalje uputila na Marjanu Vojnovič, sestru druge po redu Đukine supruge. Gospođa Vojnovič, koja živi u Ljubljani, mi je tokom prepiske vrlo ljubazno stavila na raspolaganje ne samo podatke koje je posedovala, već, zajedno sa gospođom Janković i porodične fotografije koje su u velikoj meri rasvetlile karakter i njegovu sudbinu. Na žalost, neki periodi Jankovićevog života, promene mesta boravka i faze školovanja ostali su nedovoljno razjašnjeni. Ispostavilo se da se neki odgovori nalaze i kod njegovih, u priličnoj meri nedostupnih potomaka u Južnoafričkoj republici u koju se Janković preselio i gde je posle smrti 1974. sahranjen. Na postavci posvećenoj Đuki Jankoviću našlo se nešto više privatnih fotografija nego što je to za likovne izložbe uobičajeno, ali je to neophodno, baš zbog upoznavanja javnosti sa njegovim do sada nepoznatim načinom života, a i samim fizičkim izgledom.

Nadamo se da će ovaj prikaz umetničkih aktivnosti Đuke Jankovića kompletirati sliku o, bar po broju aktera, u odnosu na potonji posleratni period, relativno oskudnim stripskim aktivnostima ovde rođenih umetnika.

Život mu još nije stripovan...

Đorđe Janković je rođen 25. aprila 1908. u sremskom selu Jazak koje se nalazi u blizini Iriga i Rume, otprilike 50 km severozapadno od Beograda. Preciznu napomenu o lokaciji rodnog mesta Jankovića smatram važnom zbog toga što je selo toliko malo da se najčešće i ne nalazi na geografskim kartama. Posle samo godinu-dve, roditelji mu se sele u Irig, a zatim u Sremsku Mitrovicu. U ovom gradu je odrastao i školovao se. Nije utvrđeno kada je tačno dobio nadimak Đuka, ali on se toliko ustalio da su mnogi njegovi poštovaoci u zabludi oko krštenog imena. Na primer, u pomenutom prvom tomu Draginčić-Zupanove "Istorije jugoslovenskog stripa" u biografiji mu se nigde ne pominje pravo ime. Doselivši u Sremsku Mitrovicu, otac, inače trgovac, počinje veoma uspešno da se bavi prometom stilskog nameštaja. Posao ga je često odvodio i u inostranstvo. Ipak, idilu kvari Prvi svetski rat u koji otac odlazi i čak biva zarobljen. Negde posle kraja rata porodica se iz Sremske Mitrovice preseljava u Beograd. Prvo su živeli u kupljenoj kući u Rakovici, a pošto je između 1920. i 1921. došlo do nekih spornih finansijskih potraživanja i velikih gubitaka, 1938. su bili prinuđeni da prodaju kuću u Rakovici, kupe petosobni stan u zgradi u centru grada, sprat iznad znamenite krčme "Domovina" i pređu da tu žive. Izgleda da je preseljavanje bilo posledica pristanka Đorđevog oca da bude finansijski garant (žirant) nekim nesavesnim dužnicima, pa je stoga morao da snosi njihove, a time i svoje velike gubitke. No, najzanimljivije je da Đorđe u to vreme već nije živeo sa roditeljima. Neki nagoveštaji sugerišu da se veoma rano, možda već sa 15 godina, zbog konflikta odvojio od porodice i počeo samostalni život.

Nesporno je da je studirao na beogradskoj Likovnoj akademiji i da, po svemu sudeći, studije nije priveo kraju. Tokom studiranja počeo je da se bavi ilustracijom. To je činio veoma uspešno, pa je postao profesionalni ilustrator beogradskog dnevnog lista "Vreme". Prvi svoj strip "Tajne abisinskih gudura" počeo je kao dvadesetdevetogodišnjak da objavljuje u nastavcima od broja 80 (16. mart 1937) najčuvenijeg međuratnog strip časopisa "Mika Miš", vlasnika Aleksandra J. Ivkovića. Bila je to adaptacija istoimenog popularnog romana u sveskama, takođe izdanja vlasnika Ivkovića. Palp-roman je publikovan u produkciji "Cinko Rusa" (Ivkovićev nadimak), a ime autora teksta (pre će biti da se tu radi o pseudonimu nekog domaćeg pisca) je Džems Turk. Ivković je bio u tesnoj vezi sa internacionalnom agencijom za distribuciju stripova "Universum Press" iz Pariza. Postoje čak indicije da je bio njen suvlasnik ili vlasnik. Preko nje je u inostranstvo plasirao dela nekih domaćih autora (Lobačev, Solovjev, Kuznjecov...), no do danas nije poznato da li je ovim kanalom u drugim zemljama objavljen i neki Jankovićev strip.

U vojsci je bio, zaključujemo po jednoj datiranoj porodičnoj fotografiji, tokom 1936.

Sudeći po tome što je već u 1937, dakle prvoj godini bavljenja stripom publikovao čak devet kompletnih priča i započeo jednu koju je dovršio 1938, izvlačimo dva zaključka: prvi, da se, najverovatnije, izvestan period pre povratka iz vojske i nastupanja u javnosti, poduže i temeljno pripremao (pisao scenarija, pravio skice, karakterizacije i sl.) i drugi, da mu je strip kao jednom upoznato i osvojeno sredstvo izražavanja veoma odgovarao. Priroda karaktera i raskošan, psihološkim i malograđanskim kompleksima neopterećeni talenat ovog svestranog umetnika, zahtevali su za svoje grafičko ispoljavanje jedan moderan, dinamičan medijum. To je sasvim logično kada se zna da je, pored studiranja i ilustrovanja, svirao u nekoliko instrumenata (čelo, violina, mandolina, kontrabas, već kada je šta bilo potrebno; bilo na koncertima ozbiljne muzike, bilo na slavama, privatnim zabavama i po kafanama), bavio se skulpturom (jedan od uzora u ovom poslu bio mu je Arno Breker), tehničkim uređivanjem u redakcijama i štamparijama, crtanjem reklama i mnogim drugim poslovima.

Do početka Drugog svetskog rata Janković je u 3 srpska strip magazina ("Mika Miš", "Mali zabavnik - Mika Miš" i "Veseli zabavnik") i 1 dnevnom listu ("Vreme") premijerno objavio 21 strip duži od 1 table. U "Zabavniku - Mika Miš" reprizirana je jedna, već ranije u "Mika Mišu" publikovana priča ("Maksim u Beogradu").

Tako se više nije moglo

Za vreme Drugog svetskog rata nije želeo da se bavi stripom, niti je na bilo kakav način kolaborisao sa nemačkim okupatorom; ilustrovao je dečje knjige sa bajkama, tek toliko da bi preživeo. Ponovo se aktivirao krajem 1945. Naime, mnogi preduzimljivi ljudi u Srbiji su, ne shvatajući prirodu nove jugoslovenske komunističke vlasti, posle oslobođenja od Nemaca nastavili, kao što su to činili i pre rata, sa izdavanjem privatnih časopisa za strip, naivno verujući jednoj, demagoško-utopijskom ideologijom zaslepljenog režima koji se svim sredstvima borila za ukorenjivanje i opstanak u našoj sredini. Urednici i autori su bili ubeđeni da se bar na polju zabave i stripa ništa nije promenilo. Tako je Živko V. Rajković uoči Božića 1945. pokrenuo nedeljni strip časopis "Vrabac". Janković je kreirao svih 5 stripova (4 realistička i 1 groteskni) koji su do početka 1946. izlazili u nastavcima. Može se pretpostaviti da je, iako nepotpisan, bio tvorac i svih 5 tekstualnih predložaka za ova vrlo dobra ostvarenja. Već posle 3. broja, sredinom januara 1946. godine, nova komunistička vlast je "Vrabac", kao uostalom i sve stripske časopise, jednostavno, kao tobož štetne i kapitalizmom zatrovane proizvode, dekretom definitivno zabranila.

Proskribovanje stripa kao "kapitalističke tvorevine" trajalo je sve do 1950, kada su pojedini stripovi bili objavljivani, prvo u omladinskim časopisima koji su bili pod kontrolom komunističke vlasti, a zatim od 1951. i u ponovo legalizovanim specijalističkim strip časopisima. Pored dugogodišnje tradicije stripa u ovdašnjoj javnosti, liberalizaciji je evidentno doprineo i ideološki sukob Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 1948. godine. Razmimoilaženje rukovodstava 2 države dovelo je do postepenog okretanja kulturi Zapada.

Na žalost, duboko razočarani Janković, ne sačekavši promene, još 1950. godine, kao i Moma Marković nešto ranije, ilegalno emigrira u Italiju. Do odlaska je u dnevnom listu "Politika" radio kao ilustrator i tehnički urednik.

Na jednoj od međuratnih porodičnih fotografija vidimo Jankovića kako se strogo drži pravoslavnih običaja - u ovom slučaju otkida od slavskog kolača. Odan srpskoj tradiciji i prepun inicijative, verovatno je veoma teško primio dolazak nove komunističke vlasti koja je krajem 1945. i veru i tradiciju i privatnu inicijativu proglasila potpuno nepoželjnima, te ih potisnula u ilegalu. Rezultate ovakvog, ideologijom opterećenog pristupa najbolje osećaju današnje generacije.

Janković se venčavao nekoliko puta. Presudnu ulogu u određivanju njegove dalje sudbine odigrala je treća životna saputnica, Slovenka iz Ljubljane Milena Viršek. Njome se oženio 1948. Naime, podstican od supruge koja je izuzetno snažno poštovala njegov talenat, a i sam nezadovoljan okruženjem, te krajnje redukovanim mogućnostima za usavršavanje i afirmaciju, odlučuje se na opasan, ilegalan beg iz zemlje. Revolt iniciran 1946. godine sudbinom "Vrapca", projekta u kojeg je polagao velike nade, eksplodirao je 4 godine docnije. Sa Milenom koja je već bila u drugom stanju, ponevši samo ono najneophodnije za život i nekoliko svojih slika, Janković noću automobilom, bez uključenih svetala, ispraćen pucnjavom naših graničara, vozeći skoro naslepo, za razliku od mnogih, uspeva jednim od sporednih šumskih puteljaka - švercerskih kanala da živ i nepovređen pređe u Italiju. Upućeni u ovaj dramatični događaj danas tačan datum odlaska ne mogu tačno da odrede, ali je potpuno izvesno da se prebeg odigrao tokom 1950. godine, u svakom slučaju pre 1. decembra 1950.

Prisetimo se, pri jednom ovakvom rizičnom prelasku, u želji da se pridruži ocu koji se inače već nalazio u inostranstvu, poginuo je i sin njegovog kolege Momčila Mome Markovića.

Posle toga, Marković, ne samo da se nikada više nije vratio u otadžbinu, već nikada više nije ni kreirao stripove, protraćivši, pomiren sa sudbinom, svoj talenat i melanholični ostatak života u činovničkom radu na kanadskim železnicama.

Već 1951. u izbegličkom logoru rođen je sin koga je revoltirani Janković krstio imenom Majk. Štaviše, što iz ozlojeđenosti prema, činilo mu se nepopravljivom, novom stanju u otadžbini, što iz želje da započne novi život, što da zametne trag iz straha da ga možda još uvek traži jugoslovenska obaveštajna služba, a što iz ubeđenja da bi mu srpsko ime i prezime otežavalo uspon u karijeri, on prvo uzima umetničko ime koje zvuči anglosaksonski i koje je izvedeno iz njegovog pravog imena - Džordž Džekobi (George Jacoby), a zatim pseudonim i ozvaničava. Od tada, u svim ličnim dokumentima, pa čak i na grobu, stoji upisano ovo ime i prezime. Verovatno je opisana promena zbunila neke istoričare umetnosti koji su, izgubivši dotadašnji Đukin trag, zaključili da je mrtav ili nestao već posle rata.

Ubrzo se iz sabirnog logora tročlana porodica premešta u Rim. Koliko nam je poznato, boraveći tamo od 1951. do 1957. godine, Janković je živeo samo od slikarstva. Porodična fotografija koja ga prikazuje uz jedan njegov reljef iz privatnog stana u ovom gradu svedoči i da se verovatno sporadično bavio skulpturom i unutrašnjom dekoracijom, možda i ilustracijom. Naime, postoji fotografija, kao i jedan nedatirani požuteli isečak iz nekih novina koji govore o njegovoj izložbi slika, pejzaža sa motivima iz Izraela. Izložba je održana u galeriji "Panella" (ulica Margutta) negde tokom 1955, a najzanimljivije je da umetnika novinar najavljuje kao "profesora Džekobija , našeg saradnika i prijatelja".

Saradnja sa Burima

U Rimu upoznaje neke Bure (stanovnike holandskog porekla) iz Južnoafričke republike koji ga pozivaju da se preseli u Johanesburg i sarađuje kao ilustrator i karikaturista u njihovom listu. Janković/Džekobi pristaje i od tada, pa sve do svoje smrti radi u magazinu "Pers Korhaan". Pored toga, izuzetno uspešno slika. Na osnovu nekoliko amaterskih porodičnih fotografija enterijera njegovog johanesburškog stana, podrazumeva se napravljenih za privatne potrebe, te reprodukcija iz pomenutog časopisa, zaključujem da su hiperrealistički prizori afričkih pejzaža i životinja, nastali ispod njegove četkice, fascinantni.

Koliko su revolt prema izmenjenom poretku u otadžbini i strah od Udbe bili duboko ukorenjeni govori ne samo to što nikada više, čak ni kada se režim ovde u priličnoj meri liberalizovao, nije došao u Jugoslaviju iako je bio strani državljanin, već i to što je sve do kraja krio svoje pravo poreklo i identitet. Tako, u nekrologu koji mu je napisao blizak prijatelj i dugogodišnji kolega, pa ga objavio u uglednom "Korhaanu", stoji da je "Oom Jacob" došao iz Mađarske, gde je živeo samo od sviranja ciganske muzike, kao i još nekoliko podataka koji ne zavređuju komentare.

Umro je u Johanesburgu 24. novembra 1974. godine. Da tragedija bude veća, to se dogodilo samo dva dana pre otvaranja njegove velike retrospektivne izložbe u "Boys Town Gallery" u "Craigpark Centre" (Jan Smuts Avenue, Craighall Park). Njegova supruga je preminula 1991. (?), a sin 1995. godine. Naslednici su prodali umetnički atelje i danas se ne zna šta je sa njegovim ilustracijama i slikama.

* * *

Zanimljivo je da je Janković, za razliku od većine drugih međuratnih stripara koji su delovali u Srbiji, kreirao samo za jednog izdavača. Aleksandar J. Ivković je, zajedno sa svojim strip časopisom "Mika Miš", izdavao još dva: "Mali zabavnik Mika Miš" i "Veseli zabavnik". Janković je smatrao da je, pored redovnih obaveza u "Vremenu", to za njega sasvim dovoljan prostor, bio je izgleda i zadovoljan tretmanom i honorarom, pa je kod Ivkovića jedino i objavljivao svoje stripove. Presedan se dogodio kada je u svom matičnom listu "Vreme" tokom 1940. predstavio pseudoistorijski strip "Đurađ Smederevac". Čvrstina njegovog opredeljenja ogleda se i u tome što je, čak i kada je početkom 1939. glavni i odgovorni urednik magazina "Mika Miš" Milutin S. Ignjačević, posle konflikta sa vlasnikom Ivkovićem, zajedno sa grupom autora napustio redakciju i osnovao svoj list "Mikijevo carstvo" (prvi broj pojavio se 28. februara 1939. godine), ostao fanatično veran Ivkoviću. Nije se predomislio ni kada se prašina slegla, pa su neki autori radili za oba magazina.

Avantura, zabava...

Počeo je kao autor čisto avanturističkog žanra realističke stilizacije. Prvi strip iz marta 1937. "Tajne abisinskih gudura" crtan je kruto i pomalo nevešto. Umetnik koji se tek vratio sa odsluženja vojnog roka, do tada samo slikar i ilustrator, bio je više pod uticajem avanturističkih filmova sa Rudolfom Valentinom ("Šeikov sin"...) i fotografija iz savremenih modnih magazina, nego nekog inostranog crtača. Zna se da je , kao i Vidić, Lobačev, Marković i Solovjev, i Janković takođe bio fanatični posetilac velike mreže beogradskih bioskopa. Drugi ("Toša kao detektiv", 1937), treći ("Obešenjak Kića", 1937) i četvrti (prva epizoda serije "Džungla Ved", 1937) strip se još uvek moraju smatrati početničkim radovima. U poslednjem nabrojanom stripu se oseća snažan, premda ne i uspešno usvojen, uticaj Fosterovog "Tarzana" i Rejmondovog "Džima iz džungle".

Veoma lako se uočava da je u žanrovskom pogledu šarolik.

Ova početna razvojna faza karakteristična je i po tome što umetnik ne izbegava da u priče i grafički izraz unese komične tonove, pa je to hrabro ispoljeno, čak jeretičko suočavanje javnosti sa zabavom i crtanom grotesknom pričom u našem međuratnom stripu, okrenutom pretežno avanturi u najstrožem smislu, inspirisanoj filmovima koji su punili bioskope, predstavljalo osveženje. Evidentno, i inostrani komični filmovi su oduševljavali publiku, ali naši umetnici, stasali u ovdašnjoj, krutoj i surovoj sredini u kojoj se duhovitost smatrala nepotrebnim luksuzom, prevelikom opuštenošću, uvredom, ponekad političkom provokacijom (kada je bila u obliku karikature), te znakom evidentne, patrijarhalnom društvu neprimerene nezrelosti (setimo se samo eseja o karikaturi Isidore Sekulić), nisu mogli da se dovoljno opuste i prepuste uspešnoj kreaciji ovako intoniranih dela. Jankovićeva buntovna i boemska priroda nije zazirala od sukoba sa okolinom, a sa patrijarhalnom rigidnošću je, kao što smo videli na primeru njegovog odnosa sa porodicom, odlučno raskinuo još u ranoj mladosti.

Kao što vidimo, on je u početku istovremeno kreirao po nekoliko serija ili zasebnih priča različitih žanrova. U jednom periodu, u prvoj polovini 1937. Janković je tokom dužeg intervala u brojevima "Mike Miša" imao po 4 svoja stripa u nastavcima: 3 žanrovski određena kao realistička ("Tajne abisinskih gudura", "Džungla Ved" i "Potera za milionima") i 1 humoristički ("Toša na letovanju"). Aktivnosti nisu prošle nezapaženo, pa uspeh kod publike nije izostao. U broju 190. "Mike Miša" publikovana je lista sastavljena na osnovu ankete provedene među svim čitaocima omiljenog časopisa. "Džungla Ved" je po popularnosti bio na 14. mestu. Posle prethodnog obrazloženja senzibiliteta publike, nije potrebno argumentovati pojavu da se na listi ne nalazi ni jedan strip groteskne stilizacije, pa čak ni jedna iole humoristički orijentisana grafička storija, ako izuzmemo realistički stilizovanu adaptaciju Nušićevih "Hajduka". Neke će zbuniti što sam Jankovićevim uspehom proglasio 14. mesto na top listi. Samo da kažem da su iza njega ostali "Flaš Gordon", "Tajni agent X-9" i još neke u svetu veoma popularne serije.

"Flaš Gordon" iza "Džungla Veda"???

Ništa čudno. Ovde se pre Drugog svetskog rata, u najširem sloju naroda, većinom veoma slabo obrazovanom, od suptilnog humora jedino više zaziralo od nauke i tehnike koje su "negde tamo", po definiciji mračne i opasne već samim tim što su van ovdašnjeg uvida i kontrole, doživljavale neviđenu ekspanziju. O njima se malo znalo, a i predstave koje je o naučnim dostignućima imala, obična publika je sticala na osnovu naglašeno popularno, na granici valjane argumentacije, a ponekad i istine, pisanih, prevođenih i naknadno komponovanih članaka iz dnevnih i nedeljnih novina, žurnala sa fotografijama i magazina sa senzacijama. To sve se neminovno odražavalo i na, retko pred drugima iz svoje najbliže okoline otvoreno, u svakom slučaju ne masovno, umereno uživanje u crtanim pričama naučnofantastičkog žanra i tek blago i pojedinačno identifikovanje sa problemima likova iz njih. Nesumnjivo da su "Flaš (naravno, ispravniji izgovor bi bio "Fleš", no i to svedoči o znanju engleskog jezika naših tadašnjih prevodilaca, o kojima nostalgičari danas ispredaju legende) Gordon", "Brik Bradford" i "Bak Rodžers", dakle svi antologijski inostrani SF likovi, bili zapaženi i čitani, ali pre kao nekakvo čudo ko zna odakle pristiglo, kao isprazna fantazija od koje je jedino humor bio neozbiljniji i beskorisniji, nego kao omiljeno štivo o kojem se raspravlja. Kada se sve ovo, što inače kreira tražnju na tržištu i time zarađeni novac, iskombinuje sa zatečenom kompetentnošću samih stripara za žanr naučne fantastike, jasno je zbog čega od stotina i stotina pre Drugog svetskog rata odštampanih stripova svega nekoliko njih, koji se svi mogu nabrojati na prste jedne ruke, pripadaju žanru koji je kod nas pravu ekspanziju doživeo tek posle rata. Ni Đuka Janković u pogledu SF-žanra nije bio izuzetak i stoga odsustvo ovako obojenih radova iz njegovog opusa istoričare umetnosti ne treba da čudi, iako je karakteristika više nego uočljiva.

...Ali i srpska sredina, književnost, tradicija, likovi

Naredni njegovi stripovi, "Potera za milionima" (1937), "Toša na letovanju" (1937), "Crnjina osveta" (1937) i "Džungla Ved" (druga epizoda iz 1937) su evidentno viši stepen njegove kreativne evolucije, ali tek "Put oko sveta" (1937), delo nastalo po istoimenom književnom predlošku Branislava Nušića, i "Dva cvancika" (1937) sa nehajno ili namerno, ko će ga znati, datim, no evidentno kontradiktornim podnaslovom "narodna pripovetka u stihovima", dakle tek ova 2 stripa iskusnom oku nagoveštavaju sve njegove potencijale i tek napola ispoljene kvalitete, posebno u specifičnom grotesknom crtežu koji prati komični tekst. Zanimljivo, osim romana "Put oko sveta" koji je za ovaj oblik grafičkog izražavanja adaptirao Branko Vidić, za sve ostale radove, bar sudeći po izostanku tuđih imena u potpisima ostvarenja, Janković je sam pisao scenarija. Već posle samo godinu dana, tokom 1938. on je oformljen crtač stripova. Treća epizoda serije "Džungla Ved" pokazuje izvanredne osobine kompletnog autora, ali je jasno da mu vrsta realističke stilizacije koja je preduslov avanturističkog žanra ne leži u potpunosti i da će mu trebati još mnogo vremena da se, boreći se protiv svoje šeretske prirode, disciplinuje, "uozbilji" i izdigne iznad proseka u ovom pristupu poslu. Iz potonjeg opusa se ističu žanrovski slično orijentisan "Tajanstveni vozač br. 13" (1938) i komični strip "Kića" (1938). Potpuno se, kao već iskusan stvaralac, opušta tek 1939. i 1940. Tada prekida sa žanrom zapadnjački koncipirane avanture (serija "Džungla Ved"), pa se gotovo potpuno posvećuje humorističkom stripu i elastičnije definisanoj avanturističkoj priči. Tako, "Aga od Rudnika" (1939) smenjuje podjednako duhovite "Tri bekrije" (1939). Nesumnjivo vrhunce kreacije Đuke Jankovića predstavlja 5 poslednjih predratnih, čak povremeno i po današnjim standardima urnebesnih stripova i šesti, u svakom pogledu osobeni "Đurađ Smederevac".

Prvo delo u najefektnijoj seriji bila je obrada još jednog klasičnog, i danas izuzetno popularnog (2 filmske adaptacije, 3 TV serije, bezbroj pozorišnih izvođenja...) humorističkog proznog dela Stevana Sremca "Pop Ćira i pop Spira" (1939/40), dok su 4 preostala predstavljala ciklus priča o možda prvom srpskom antijunaku, gubitniku Maksimu (premijerno publikovanje započeto je u magazinu "Mika Miš" br. 366 od 8. decembra 1939. godine): "Maksim u Beogradu" (1939/1940), "Maksim na Zapadnom frontu" (1940), "Maksim kao Tarzan" (1940) i "Maksim kao detektiv" (1940).

Maksim je kratkovida beogradska šeprtlja koja zbog svoje nespretnosti upada u neprilike. Sa druge strane, bezuspešno pokušava da se približi svojim idolima (na primer, iako krhke fizičke konstitucije, oponaša Tarzanov način života). Slabo stojeći sa stvarnošću, on morališe ili se naglašeno civilizovano ponaša na potpuno neprimerenim mestima, tamo gde se to od njega ne očekuje (na primer, usred okršaja na liniji fronta ili u razgovoru sa kriminalcima). Ovi kontrasti u kombinaciji sa beogradskim žargonom dovode do krajnje bizarnih međuodnosa i situacija. No, treba priznati da je "Maksim u Beogradu", sa više strana posmatrano, očigledno unekoliko slabije ostvarenje od narednih avantura sve popularnijeg lika.

U crtačkom pogledu, za Jankovića važe slične ocene kao i za većinu savremenih međuratnih umetnika stripa. U početku svog bavljenja "devetom umetnošću" on, slično ostalim kolegama pristiglim iz drugih likovnih disciplina, ima teškoća da se navikne na jezik stripa. Kompozicija pojedinih kadrova u prvoj polovini 1937. mu je još uvek statična, figure i njihov odnos u različitim kadrovima neujednačenih proporcija (na primer, glave i tela istog lika na 2 prizora ili veličine istog lika u odnosu na najbliži objekat u 2 susedna kadra itd), globalna

kompozicija table naivna i nekoherentna, izmena ugla posmatranja spora, nelogična ili nepovezana, pozadina nedorađena ili nefunkcionalna, enterijeri i eksterijeri gotovo na nivou stereotipa, šrafura neizrađena... Ipak, dužni smo da zaključimo kako su ove ocene, inače potpuno opravdane sa današnjeg stanovišta i po današnjim standardima, za ondašnje prilike i merila u našoj zemlji i inostranstvu, kada je moderan strip bio u svojim povojima, izuzetno stroge.

Kultni, pa zaboravljeni Maksim

Kasnije, razvijajući talenat i stičući iskustvo, bilo da je koristio realističku bilo grotesknu stilizaciju, počeo je veoma brzo da suvereno barata prepoznatljivom ikonografijom koja je bila redukovana samo na osnovne elemente zadatog žanra; gotovo ničega suvišnog. Pri tome, mnogo više pažnje je posvećivao figuri (grimasa, gest, dinamika...), kostimu, tekstu i mizanscenu, nego scenografiji (enterijer i eksterijer). Studioznost i minucioznost dočaravanja realističkog ambijenta Fosterovog "Princa Valijanta" su mu bile sasvim strane, iako ih je poznavao i njima bio fasciniran. U odnosu na, u Srbiji tada veoma popularni strip "Tarana" ("Bringing Up Father"), Jankovićevi groteskni radovi su ličili na sjajne, do kraja izvedene, ali samo - krokije. Savremenici su tvrdili da je do toga dolazilo zbog intenzivne i obimne produkcije. No, to ne znači da je Janković bio nemaran. Kao da je, pogotovo u periodu 1939/40. fascinantnim detaljima želeo da demonstrira potrebno znanje koje poseduje, ali kao i da jedva čeka da saopšti poruku, postigne željeni efekat kod čitalaca i započne novu epizodu. I baš ova, odmah uočljiva superiornost ga, kao i malobrojne njegove kolege, izdvaja od ostalih, manje više prosečnih kreativaca rođenih na ovom prostoru. Njegov svedeni, na konturne linije i tek naznačene detalje redukovani crtež koji je mogao da predstavlja vizuelni rizik, pa i nedostatak odavajući laicima utisak izvesne praznine, nedovršenosti i nedorečenosti, naknadnim štamparskim nabacivanjem rastera na stripove koje je započelo sa "Pop Ćirom i pop Spirom" i "Maksimom", pretvorio se u efektnu prednost. Sivi polutonovi su "Maksima" definitivno fiksirali kao kultni strip koji je, pogotovo u 2 poslednje storije, imao tadašnji svetski nivo. Što se sižea tiče, naša publika je bila oduševljena prepoznavajući svoj idiom u nečemu što je ličilo na stripove iz inostranstva, a "Maksim" je imao takav "šmek". Janković je umeo da od početka stvori iščašenu atmosferu, pa u ovom procesu oneobičavanja nije ni mnogo okolišio ni oklevao. Na primer, u jednoj priči, već na prvoj tabli on polazi avionom (!) u Banju Koviljaču, a već na drugoj tabli autor ga izbacuje iznad ratišta na Zapadnom frontu.

Kada se bavio humorom, teško se odlučivao da odstupi od zakona uslovno realističke vizuelne prezentacije. Rečju: groteska - da, ali umerena i kombinovana sa realističkim pristupom. U predratnom opusu, sebi stranom je smatrao "Diznijevsku stilizaciju", naročito antropomorfne likove kao što su to, na primer, bili "Boemi" Kuznjecova. Proporcije likova je ostavljao gotovo realističkim, ali je redukovao broj linija, senki, tamnih površina i gustinu šrafure. Pokret je kao kod ubrzanih filmova dinamizovao, no samo izuzetno retko koristeći "švungove", a izraze lica pojednostavio, naglasio, malo iskarikirao i učinio ekspresivnijima. Postupak se dobro primećuje već kod "Dva cvancika". Posmatraču njegovih stripova najčešće nije jasno da li je do toga dolazilo nužno, zbog oskudice vremena tokom obimne produkcije, namerno, u želji da se sa manje grafičkih elemenata postigne više, ili nesvesno, a u skladu sa nestrpljivom prirodom umetnika. Svejedno, ali scenografiju je evidentno smatrao manje važnim aspektom vizuelne prezentacije ideje. Tamo gde je postavljao scenografiju, ona je uglavnom bila sasvim na mestu. Moglo mu se tako, jer njegovo crtačko znanje demonstrirano 1940. godine niko ne može da dovede u pitanje. Vrednoću i strpljivost - povremeno može.

Posle Drugog svetskog rata on nas u listu "Vrabac" (1945/46) iznenađuje. Od 5 stripova, u jedinom grotesknom ("Nasradin Hodža") Janković po prvi put koristi pomenutu "Diznijevsku stilizaciju" (glatka, meka, čista linija, zaobljene figure i ekstremiteti, redukovan broj prstiju, površine bez šrafure, figure potpuno integrisane u bajkoliki, "zaslađeni" i do kraja crtački razrađeni eksterijer...) On sada radi nešto slično onome što je pre rata realizovao Nojgebauer ili posle rata Moris 1947. u francuskom magazinu "Spiru". Poslednje četiri priče iz "Vrapca" ("Kolumbo", "Mali Radojica", "Vasilisa Prekrasna" i "Pitekantropus sa ostrva Jave") su takođe napredak u odnosu na predratni opus. Zbog u početku teksta navedenih razloga priče nisu završene, pa nikada nećemo saznati do čega bi sve doveo dalji rad ovog klasika srpskog stripa.

O neuništivosti ovdašnjeg preduzimljivog duha govori i to što, sa zaprepašćenjem, početkom pedesetih, samo što je sa stripa skinuta anatema, u impresumu novopokrenutog stripskog časopisa "Veseli Zabavnik" nailazimo opet na ime ko zna kako ratne tegobe preživelog Aleksandra Ivkovića. On sada, razumljivo s obzirom na karakter podržavljene imovine, nema više funkciju vlasnika, već tehničkog urednika lista. I, prvi odista potpuno domaći strip koji u magazinu srećemo uz delo "Tri ugursuza" koje je po Luju Fortonu bez ikakvog autorskog prava kreirala ekipa naših stvaralaca (Milorad Dobrić, Saša Mišić i Vojin Đorđević), je repriza Jankovićeva "Dva cvancika", zatim slede "Pop Ćira i pop Spira", pa "Maksim u velegradu" (ko zna zbog čega je izmenjen originalan naslov "Maksim u Beogradu"), pa "Maksim u Drugom svetskom ratu" (naravno, repriza priče "Maksim na Zapadnom frontu") i tako dalje.

Već skoro pola veka nijedan srpski izdavač nije u sveskama ponovo objavio avanture likova ovog zapostavljenog umetnika...

U Beogradu, 23. decembra 1997. god.

// Projekat Rastko / Strip //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

// Projekat Rastko / Kratka istorija srpske književnosti //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]