Željko Đurić

Ljubav u Toskani - Sijena

Iz knjige: Italija Miloša Crnjanskog : komparativne studije / Željko Đurić. - 1.izd. - Beograd : Miroslav, 2006. - 167 str. (Recenzenti: Akademik Nikša Stipčević, Prof. dr Mirka Zogović) ISBN 86-7056-037-2

(Susret pesničkih svetova, Vizartis, Beograd, 1997)

Alesandro D’Ankona, uvaženi predstavnik pozitivističkog smera u italijanskoj književnoj istoriografiji, objavio je 1912. godine podužu studiju o Čeku Anđolijeriju, [1] neobičnom sijenskom pesniku XIII veka. Spomenuta studija izvukla je Anđolijerija iz zaborava, oživela njega, njegovu poeziju i njegovu Sijenu. U nadahuto pisanom D’Ankoninom tekstu čitamo i odlomak o posebnoj prirodi gradova, o posebnom odnosu Anđolijerija i Sijene, o Sijenjanima:

...poiché hanno le città come gli individui la lor propria indole, e questa maggiormente chiara e spiccata in un dato tempo che in altro. Ora a noi Cecco aparisce, in certo modo, come un tipo della natura senese, che in se riproduce ed incarna certe condizioni della vita e della cultura di Siena sul finire del secolo XIII.

II giudizio comune, compendiato, esagerandolo, in quel dettato che dice tutti matti i Senesi, ce li rappresenta dotati di vivido e balzano ingegno, di animo pronto e lieto, fortemente inclinati ai più nobili piaceri del senso, agli spettacoli, ai sollazzi, alle giocondità della vita: facilmente mutabili e disposti a correre da un estremo delle cose all’altro. [2]

Poglavlje o Sijeni u putopisu Miloša Crnjanskog sadrži barem jednu značajnu strukturalnu novinu: pojavljuju se, povremeno, unutar dominantnog proznolirskog govora, duže ili kraće narativne sekvence posvećene događajima ili ličnostima iz istorije Sijene. [3] Prva od tri duže takve sekvence posvećena je upravo Čeku Anđolijeriju. Pritom je studija Alesandra D’Ankone poslužila Crnjanskom kao glavni izvor za sastavljanje priče o tom pesniku Sijene:

Lik najstarije Sijene, one iz doba velikih pobeda i prvog bogatstva, još sasvim srednjevekovni, jako ofarban, sačuvao se tužan, u sonetima njenog najvećeg liričara - strašnog pijanca i kockara - čuvenog Čeka Anđoljerija. Život sijenski trinaestog veka, grub i divalj, i sav taj grad, već u to doba mračna ludnica, vidi se jasno u kanconama te bekrije.

Kao i svi žitelji Sijene, i Čeko beše mahnito drzak, malo ćaknut, simpatičan uostalom, i lažljiv, ali tužniji od drugih, razvratan i gorak, i opor kao onaj sijenski lovor što raste pod gradom, slobodno. [4]

Došli smo, slučajnošću, do primerka D’Ankonine studije kojom se Miloš Crnjanski poslužio. [5] Njegove oznake pored teksta i podvlačenja omogućili su nam da prisustvujemo susretu jednog književnog istoričara, pozitiviste, koji sakuplja biografske i književne činjenice da bi rekonstruisao i uobličio književnoistorijski portret jednog pisca, Anđolijerija u ovom slučaju, i avangardnog pisca koji nam svoju književnu sliku o tom pesniku i o njegovom vremenu otkriva koristeći jednu posebnu tehniku obrade činjeničnog materijala u kojoj dominiraju subjektivnost, promena dinamike, razni tipovi deformacija. Već iz navedenih odlomaka vidi se ponešto. D’Ankona je personifikovao istorijski izgled Sijene, vezao ga za Anđolijerija pa je biranim rečima opisao neke osnovne osobine srednjevekovne Sijene izvesnu bizarnost uma (Crnjanski često koristi reč - ćaknut) koju ističu i drugi koji su pisali o staroj Sijeni, strasnost i sklonost ka preterivanju i kontrastu. Crnjanski nam je, u suštini, rekao to isto, ali stilom koji probija leksičku odmerenost, koji u pokušaju veće identifikacije sa objektom pojačava vrline, pogoršava mane, pojačava boje i kontraste.

O majci Čekovoj kod Crnjanskog čitamo:

Gospođa Liza, majka Čekova, svađala se svaki dan sa mužem i dolazilo je do razbijanja sudova; ipak je kuća bila puna dece. Imala je anđela hranitelja koji se zvao gospar Mino Dzopo, što bi značilo: hrom. Izgleda da je taj rentijer, koji je vodio finansije gospođe Lize, imao udela u svemu, pa i u Božijem blagoslovu porodice. [6]

U studiji Alesandra D’Ankone o Čekovoj majci čitamo:

Monna Lisa erasi accozzata perfettamente nei gusti e nell’indole con messer Angioliere, e nelle frequenti rissse fra padre e figlio non s’interponeva con affettuoso sorriso, a porre pace fra l’uom del cuor suo e la creatura delle sue viscere. Di più bazzicava per casa, a quel che pare, un Mino Zeppa ... A costui veramente non sapremmo qual posto assegnare nella famiglia; [7]

Na osnovu ovih odlomaka možemo opisati neke stilske sklonosti Crnjanskog: deformiše D’Ankoninu tvrdnju o usaglašenosti Čekovih roditelja, dodaje slike o razbijanju sudova i o kući punoj dece; time pojačava živopisnost i dramatičnost date biografske situacije. Preuzima, potom, od D’Ankone aluziju na moralno problematični položaj Mina Zepe u kući ali menja njegovo ime u Dzopo (zoppo - hrom) da bi, na izvestan način, udvostručio tu činjenicu, da bi joj dodao jednu skrivenu dimenziju.

Odlomak o pesnikovoj majci Crnjanski završava navođenjem njegovih stihova: "Začet bejah u dubokom bolu i dadilja mi bi melanholija". [8] U D’Ankoninom tekstu Crnjanski je dvema crticama sa strane, u strofi koju ovaj citira, označio upravo ta dva stiha: "E ingenerato fui dal fitto duolo,/ E la mia balia fu malinconia" [9].

Priču o Čeku Crnjanski nastavlja sledećim rečima:

Iz te kuće, pune laži i hrišćanskog pritvorstva, Čeko je bežao u klub mladih i bogatih Sijenjana, koji je imao svoje raskošno nameštene dvorane za pijanke i orgije, u kojima se stvarao pravi pakao. [10]

O tom "klubu" govori nam D’Ankona pred kraj svoje studije; reč je o družini bogatih Sijenjana, La brigata spendereccia, koja je vodila raskošan i rasipnički život u Čekovoj Sijeni. Po njemu, međutim, Anđolijeri nije nikako mogao biti član te družine:

L’Angiolieri ... era ancor tanto giovane, o a dir piu vero, tanto spiantato, da non poter prender parte alla disipazioni di quei suoi concittadini... [11]

Crnjanski je i u ovom slučaju na osobit način preobrazio preuzetu činjenicu. Ključ te preobrazbe kao da nalazimo u nastavku D’Ankoninog teksta koji je M. Crnjanski obeležio sa strane dugom crtom:

Ma probabilmente, lo spettacolo che essa ("La brigata" -Ž.D.) aveva dato e la tradizione che aveva lasciato di fasto, di grandezza, di epicureismo, non entraron per poco a volgere l’immaginazione sua nei fioriti sentieri della voluttà, e fargli desiderare come sommo ufficio e supremo fine della vita il piacere in ogni sua forma e natura; [12]

Tako je Crnjanski, izgleda, podstaknut sugestivnim odlomkom iz D’Ankonine studije, jednu realnu činjenicu zamenio imaginarnim ispunjenjem Anđolierijevih snova.

Deo D’Ankoninog teksta koji govori o odnosu Čeka prema vojnoj službi i prema politici Crnjanski je sažeo u jednu rečenicu: "Znao je da vlada konjem, i mačem, i nožem, ali je bežao od vojne". [13] U knjizi koju je koristio obeležio je dva mesta: tamo gde D’Ankona kaže kako je Čeko bio kažnjavan zbog izbegavanja vojne službe ("noi lo vediamo replicamente multato in libbre otto pro sua absentia" [14] ), i tamo gde govori o njegovim političkim ubeđenjima ("S’ ei fosse guelfo o ghibellino, anzi se nelle parti politiche s’impicciasse, ei non dice mai" [15]). U rukopisu Ljubav u Toskani nalazi se ova rečenica koja je ispala iz konačnog izdanja: "Mešao se možda i u politiku a njegovi se drugovi ističu docnije među najkrvoločnijim partizanima". [16]

Kada je o Čekovoj ženi reč, "nekoj matoroj devojci", Crnjanski je u D’Ankoninoj studiji obeležio mesto gde je ovaj za nju rekao da je "moglie garritrice e dipinta" [17]. Crnjanski ovako nastavlja:

O toj svojoj miloj ženi, Čeko je napisao velelepan sonet, poznat po Italiji. U njemu je opisao svoju sreću, kad zorom iz postelje ustaje, kao neki matori zmaj, pre nego što je namazala lice raznim sijenskim mastima, farbama i siridžikom. [18]

Alesandro D’Ankona navodi ceo taj sonet i ovako govori o pesnikovoj ženi:

Né soltanto di questo garrire da mane a sera si duole il poeta, ma anche del non esser la moglie né bella né giovane: e cosi ne descrive la toilette mattutina, e i vasi e i baratoli che mette in opera per farsi il color del viso e il lucido dei capelli. [19]

Bežeći od žene i tražeći zabavu drugde, Čeko je, piše Miloš Crnjanski, "provodio cele noći u skitnji": [20]

Stoji zabeleženo, u opštinskim knjigama Sijene, da je godine 1291. nađen na ulici, posle večernjeg zvona. Gradsko veće, koje je, u to doba, zvanično, zabadalo nos u privatan život svojih žitelja, kaznilo ga je sa dvadeset srebrnjaka. [21]

U D’Ankoninom tekstu Crnjanski je dužom crtom sa strane obeležio ovaj odlomak:

...e forse fu in una di queste passeggiate notturne per le vie di Siena, che il Bargello lo colse dopo il coprifuoco e a di 11 luglio del 82 lo condanno all’ammenda di venti soldi, quia fuit inventus de nocte post tertium sonum campane Comunis" [22]

Postoje tri odlomka u D’Ankoninom tekstu koje je Crnjanski obeležio crtama sa strane i u kojima su izrečeni izvesni opšti sudovi o ljudskom i umetničkom profilu Čeka Anđolijerija. U prvom obeleženom odlomku čitamo:

Che se il lettore, anziché sentirne fastidio o nausea, prova invece un sentimento di simpatia verso siffatte bizzarre nature di poeti, egli è che nell’apparente tenuità del soggetto trova la profondità del sentimento la gagliarda novita della forma, ben a fondo impresssa di nota individuale; [23]

U drugom odlomku D’Ankona za njega kaže da je "uno sventurato che piange", i da iako je on sam uzročnik svojih nevolja "noi ci sentiamo uomini, e, come uomini, commossi alle sue sventure" [24]. A u trećem, polemički odgovarajući Pirandelu, kaže da u svojoj studiji nije branio i opravdavao Čekove ljudske poroke i mane, nego da je branio Anđolijerija pesnika "come Gaston Paris fece per Villon, condannando l’uomo, esaltando il poeta" [25]. Duh i smisao ovih D’Ankoninih sudova dominiraju pričom Crnjanskog o Čeku; rasute tragove toga nalazimo tamo gde Crnjanski piše da je ovaj "bio malo ćaknut", "simpatičan", "tužniji od drugih", "gorak i opor", "da je ljubav došla da ga stiša i rasplače", da je obuzet "tužnim Vijonskim besnilom" [26].

Kada, međutim, kaže da Čeko "prvi u italijanskom pesništvu upotrebljava reč: melanholija“ [27] onda nas to upućuje direktno na D’Ankonu. Crnjanski je obeležio ove reči:

...anzi si puo dire ch’ egli sia il primo fra gli antichi poeti volgari che abbia fatto uso cosi proprio e frequente di questa parola malinconia. [28]

Dobar deo Anđolijerijevog kanconijera posvećen je Bekini, devojci za kojom je žudeo. D’Ankona je detaljno obradio taj deo Čekove biografije i odgovarajući segment njegove poezije. Opisujući nastanak i razvoj te strasne ljubavi, Čekovu žudnju, ljubavne uspehe i neuspehe, nadanja i razočaranja, D’Ankona navodi mnogo stihova. Miloš Crnjanski, koji u osnovi sledi njegov opis, neke od tih citata obeležava crticama sa strane. Tako je obeležio i ovaj stih: "Cinq’anni ho tempestato su quel mare" [29]; u tekstu putopisa, pak, čitamo:"Pet gorkih godina ... vitlala ga je bura, na moru te ljubavi" [30].

Izabranica Čekovog srca zvala se Bekina; iako D’Ankona detaljno objašnjava da je to ime često u Sijeni onog vremena, da potiče od imena Beka (Becca ili Beca ili, možda, od Domenica) [31], Crnjanski je i ovde više voleo da tekst optereti jednim posebnim značenjem: "Bekina (a becchino znači grobar) bila je cura..." [32]. Ljubavnu vezu sa Bekinom zagorčavalo mu je siromaštvo:

Uvideo je Čeko da i za ljubav treba novaca i zavapio u sonetu: "Bekina hoće stvari tako skupe, da ih ni Muhamed ne bi mogo kupit". [33]

U D’Ankoninom tekstu stavio je crticu pored ovih stihova: "Becchina vuole cose si leggiadre/ Che nolle fornirebbe Macometto". [34]

U strahu da će ga Bekina zbog toga ostaviti da će "izgubiti jedino što mu se u životu, divno i mlado, javi": "utanji toliko da se skoro provideo, ne u telu, nego što se džepa tiče" [35]

I ove stihove Crnjanski je u tekstu D’Ankone obeležio ("lo son si magro, che quasi traluco, / Della persona no, ma dell’avere" [36]); vezujući ih, međutim, za Bekinu, preinačio je, u izvesnoj meri, njihovo značenje.

U rukopisu Ljubavi u Toskani vidimo da su prvobitno u tekstu o Čeku bili i ovi stihovi, obeleženi kod D’Ankone: da je ona "peggio d’una saracina", i da je "il suo cuor giudeo perfido e rio" [37]. "Nazvao je Saracenkom a srce njeno jevrejskim", čitamo u rukopisu rečenicu koja je ispala iz objavljene verzije [38].

Čekov sonet Caro mi costa la malinconia Alesandro D’Ankona spominje tamo gde govori o učestanosti i značenjima reči "melanholija" u njegovoj poeziji. Crnjanski ga nije obeležio ali ga koristi da obogati priču o životu Anđolijerija:

Napisao je tada, prezrivo, sam sebi: da ga skupo staje ta melanholija, koja ga tera u zagrljaj zelenaša, a uvideo je i to: "da se zaljubio u nekog ko isto toliko razume šta je ljubav, koliko se kućni prijatelj njegove mame razume u zvezde" [39].

Zanimljivo je da, u ovom slučaju, citati stihova iz D’Ankone nisu bili dovoljni Crnjanskom te je posegnuo za nekim od izdanja Čekovih soneta. Ovako glase stofe kojima se Crnjanski poslužio:

Caro mi costa la malinconia,
che, per fuggirla, son renduto a fare
l’arte disgraziata de 1’usurare,
la qual consuma la persona mia.

E ancor ci ha una maggior ricadia:
che sempre mi convene innamorare
di tal, che tanto s’intende d’amare
quanto Min Zeppa de l’astrolomia. [40]

I D’Ankona i Miloš Crnjanski zabeležili su, na osnovu Čekovih stihova, trenutak njegove ljubavne pobede. Ovako čitamo kod D’Ankone:

Non si creda pero che l’Angiolieri fosse sempre stato cosi sventurato nell’amor suo con la vispa popolana: un tempo egli seppe tanto dicere e fare

Ched io salii sull’arbor dell’amore,
E, dalla sua merce, colsi quel fiore
Ch’io tanto disiava d’odorare. [41]

Za sonet iz kojeg D’Ankona navodi stihove Crnjanski je napisao da mu "nema ravna tada u Toskani". Prvi stihovi te pesme glase:

"Za svaku kap vode koju ima more, u srcu mom je sto hiljada radosti". Stišan i blag, zaboravi porodicu, kuću, strašne roditelje. Šaputao je umorno: "da se, eto, popeo na rascvetano voćku ljubavi i uzbrao cvet, što mu se dade da i on ima nešto za radovanje". [42]

Priču o Čeku Anđolijeriju Miloš Crnjanski završava predstavljanjem njegovog najčuvenijeg soneta S’i’ fosse foco, arderei ‘l mondo. Alesandro d’Ankona takođe posvećuje posebnu pažnju tom sonetu ("quel sonetto che abbiamo lasciato per ultimo, in loco distinto, e quasi per boccon dolce" [43]). Odmah ćemo reći da se njihovi doživljaji tog soneta razlikuju. Crnjanski priču o sonetu započinje mračnom rečenicom:

Sa ružnom ženom i petoro odrasle dece, Čeko je, pokunjen i poguren, išao u susret smrti, iza koje ništa lepo više ne čeka. Nje-gova duša, kao otrov, sačuvala se u jednom sonetu dosade i gađenja, koji je redak u svetu po divljem cinizmu, skrivenom jadu i nemoćnoj, demonskoj žalosti [44]

Budući da je glavna teme soneta mržnja, osobito mržnja prema roditeljima, spomenućemo da je Crnjanski u D’Ankoninom tekstu podvukao sva ona mesta gde se o tome govori; počev od rečenice iz jedne Bokačove novele, koji D’Ankona navodi, gde se kaže da su dva Čeka, jedan je Anđolijeri a drugi Fortarigo, " amenduni li lor padri odiavano" [45]. Obeležio je mesto gde D’Ankona kaže:

Egli accusa perfino la madre di avergli insidiato la vita, propinandogli veleno durante una malattia. [46]

Taj detalj ušao je i u njegovu priču o Čeku:

Jedne noći, kad je ležao oboleo, uobrazio je da ga je mati pokušala da otruje, nekim praškom. [47]

Crtom je obeležio, konačno, i ove D’Ankonine reči:

Io non ricordo di aver mai trovato altre poesie nella letteratura antica o moderna, dove un figlio si mostri cosi ingiurioso e spietato verso i suoi genitori [48]

Miloš Crnjanski je u putopisu prepevao upravo dve ključne strofe. Na italijanskom one glase ovako:

S’ io fossi Morte, anderei da mio padre,
S’io fossi Vita, fuggirei da lui,
E similmente farei a mia madre.

S’io fossi Cecco, com’io sono e fui,
Torrei le donne giovani e leggiadre,
Le brutte vecchie lassserei altrui. [49]

D’Ankona misli da su srdžba i pretnje izrečene u sonetu gotovo bezazlene:

Il cominciamento procede a suoni rotti, solenne, minaccioso, quasi mugghio di tempesta devastatrice, rapido come folgore, passando con forte crscendo da una sventura e da un eccidio all’altro: ma la fine e uno scroscio di grasse risate; e del resto, cosi nella prima come nella seconda parte del sonetto, tutto in esso e vivacità, tutto e grazia, tutto e lepore. [50]

Miloš Crnjanski daje nam, u skladu sa dominantnim kontrastnim tonovima čitave sekvence o Čeku, jedno snažnije i dramatičnije tumačenje:

Taj sonet počinje urlikom, poluludim, od žudi ubistva. Biti požar, pa svet spaliti! Biti oluja, pa sve razdrobiti! Biti voda i sve potopiti! Biti Bog, pa sve u bezdan strmoglaviti! [51]

Crnjanski u prepevu terceta pravi još jednu zanimljivu izmenu: zamenjuje pozicije oca i majke ("Da sam smrt, tražio bih svoju majku" za "S’io fossi Morte, anderei da mio padre"), verovatno da bi pojačao jednu krajnost nagoveštenu nešto ranije:

...omrznuo je divljački oca, koji nije hteo da umre, a još više svoju majku, koja je svoje pare davala kućnom prijatelju. [52]

*

Na Filološkom fakultetu u Beogradu, sa pečatom Biblioteke Seminara za južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta, pod signaturom R 186 i inventarskim brojem 12012-5, nalaze se knjige pisama sv. Katarine Sijenske koje je priredio Nikolo Tomazeo i koje je Miloš Crnjanski koristio za sklapanje još jedne prozne sekvence unutar poglavlja o Sijeni. U četvrtoj knjizi pisama, pod brojem CCLXXIII, nalazi se "najčudnovatije njeno pismo" o pogubljenju "mladoga kavaljera Nikole Tulda, iz Peruđe, koji beše uhapšen u zaveri protiv Sijene". [53]

Pre priče o spomenutom događaju, Miloš Crnjanski je skicirao jedan biografski portret svetice insistirajući na telesnom, gotovo seksualnom poreklu religioznog zanosa "te usedelice, što drhti ćaknuta od plamena utrobe svoje“ [54]. Pritom je koristio, između ostalog, i Tomazeov predgovor pismima:

Kada je navršila dvanaestu godinu, doba u koje Sijenjanke sazrevaju za udaju, mati je povede u banju, ne bi li kako upecali kakvog ženika i našli za devojku sreću i zgodnu priliku. No Katarina je provodila i dane i noći u postu i molitvi, šibajući se nemilosrdno po golom telu; ošišala je kosu, i kad joj boginje unakaziše lice, postade prava rugoba. Najposle i uvide da za njenu udavaču mladoženje na ovom svetu nema. Tako je Katarina primljena, posle, u Samostan dominikanki, otmenih i razočaranih sijenskih dama, koje se nazivahu, po svom crnom i belom plaštu, Ogrnute. [55]

Evo nekoliko odlomaka iz Tomazeovog predgovora:

Caterina per ubbidienza condiscese, anchorché schiva di umane nozze... Destinando la madre tuttavia la sua mano a un giovane del parentado, essa in prova del proposito contrario, si recise i capelli che aveva bellissimi. ...giunta ai 14 anni di età, espressamente affermò che la sua vita dall’infanzia era tutta a Dio consacrata, ... Scarsa a sé e di cibo e di sonno, si macerava con cilizio e flagelli. Condotta per prova tentatrice a’ bagni, anco allora convegno di sollazzi, si tuffava nelle acque calde sulfuree, per dimostrare alla madre la fermezza della propria volonta. ... Assalita da vaiuolo pericoloso, nell’ardore della febbre coglie la madre ... e con preghiere la sforza a ripregare le Mantellate che vogliano accettarla a sorella. [56]

Za priču o Nikoli Tuldu Miloš Crnjanski koristio je, pored Katarininog pisma, još jedan izvor: priču Anatola Fransa Le mystere du sang nastalu na osnovu istog pisma. Fransova pripovetka pružila je Crnjanskom neke uvodne i prateće elemente i detalje. On svoju priču ovako započinje:

Kad ga, kao uhodu, osudiše na smrt, toliki ga očaj obuze da je svu noć i dan urlao u tamnici, od besa, i gruvao čelo o zid, obuzet žalošću za svojim mladim životom. [57]

Kod Anatola Fransa o toj početnoj situaciji čitamo:

Quand il entendit prononcer son arrêt de mort, il tomba dans un étonnement profond ...il regretta la vie avec toute l’ardeur d’un sang jeune et d’une âme impétueuse; ... il fut transporté d’un si furieux désespoir qu’il frappa des poings et du front les murs de son cachot...

Ser Niccola Tuldo ne cessa pas de hurler de rage pendant trois jours et trois nuits. [58]

Posle uvodnog dela Miloš Crnjanski sledi tekst pisma: od probranih odlomaka, koji je u knjizi Pisama obeležavao crtama sa strane, rekonstruiše priču o pogubljenju mladog Peruđinca. Najpre je obeležio ovaj odlomak:

...voglio dunque che vi serriate nel costato aperto del Figliuolo di Dio, il quale e una bottiga aperta piena d’odore; in tanto che il peccato vi diventa odorifero. Ivi la dolce sposa si riposa nel letto del fuoco e del sangue. [59]

Na sledeći način ga je ugradio, prevedenog, u nastavak svoje priče:

Postoji pismo Katarine o tome, pisano fratru Rajmondu od Vinja, njenom ispovedniku. Pošto je poželela svom kaluđeru "da se zatvori u otvorena rebra Sina Božjeg, rebra što su otvoreni dućan, pun mirisa, toliko, da u njemu čak i greh postaje mirisan, gde se odmara slatka nevesta na postelji od vatre i krvi", opisala mu je svoje viđenje sa buntovnikom u tamnici. [60]

"Pričala mu je", nastavlja Crnjanski, "kako je mladi kavaljer pristao da se, prvi put u životu, ispovedi i pričesti i kako mu je "morala obećati, u ime Božije, da će, kad dođe čas suda, biti uz njega". [61]

U pismu su obeležena ova dva reda:

E fecemisi promettere per l’amor di Dio, che, quando fusse il tempo della giustizia, io fussi con lui. [62]

Nastavak i preostali deo priče sastoje se, u stvari, od vešto i dinamično sklopljenih prevedenih odlomaka iz pisma; svi prevedeni odlomci obeleženi su crtama sa strane:

Odvela ga je u crkvu i on je preklinjao: "Ostani sa mnom i ne ostavljaj me, tako će mi biti dobro i umreću spokojan. Glavu svoju položio mi je na grudi. Osetih tako duboku radost i kao miris krvi njegove, u kojoj se mešao miris moje, što je želim da raspem za slatkoga muža Isusa. A pošto mi je žudnja rasla u grudima i pošto sam razumela njegovu bojazan, ja mu rekoh: budi dobar slatki brate, jer ćemo uskoro biti na venčanju". [63]

„Sta meco, e non mi abbandonare. E cosi non staro altro che bene; e muoio contento". E teneva il capo suo in sul petto mio. Io allora sentivo uno giubilo e uno odore del sangue suo; e non era senza l’odore del mio, il quale io desidero di spandere per lo dolce sposo Gesù. E crescendo il desiderio nell’anima mia, e sentendo il timore suo, dissi: "Confortati, fratello mio dolce; perocche tosto giungeremo alle nozze". [64]

Pošto mu je Katarina obećala da će ga čekati kod dželata, Nikola Tuldo je sa radošću prigrlio pomisao na sopstvenu smrt:

A on se toliko obradova "da je mesto izvršenja presude nazvao svetim" i rekao još: "ići ću veseo i jak i put donde činiće mi se da traje hiljadu godina, pri pomisli da me čekate tamo. I reče mi još tako drage reči da se prenerazih, pred dobrotom Božijom". [65]

Vedete che era giunto a tanto lume, che chiamava il luogo della giustizia santo! E diceva: "Io anderò tutto gioioso e forte; e parrammi mille anni che io ne venga, pensando che voi m’aspeettiate ine". E diceva parole tanto dolci, che è da scoppiare, della bontà di Dio. [66]

Katarina ga je čekala na gubilištu i bilo joj je dozvoljeno da mu "razgoliti vrat" [67] ("e io gli distesi il collo" [68], podvučeno u tekstu; "elle voulut elle-meme lui decouvrir le col" [69], kod Fransa; zatim Crnjanski nastavlja [70]:

Ona je klečala pred panjem dželata "priklonivši glavu na panj" ("io mi posi giù, e distesi il collo in sul ceppo" [71], nije obeleženo - Ž. Đ.) i šapućući molitve sve dok se mladi kavaljer nije popeo, između gomile naroda ("essendo ivi moltitudine del popolo" [72], nije obeleženo - Ž.Đ.) "sladak kao jagnje" ("come uno agnello mansueto" [73].

Završni pasus priče o Tuldu takođe se oslanja na tekst pisma mada u njegovoj sugestivnosti nalazimo ponešto iz finalnog dela Fransove priče:

Tada ga je prekrstila i uzvknula: "Na kolena, na venčanje slatki moj brate, jer uskoro ćeš biti u večnome životu", a njegova usta šaputahu samo "Isuse" i "Katarino". [74]

Crnjanski je obeležio ovaj odlomak:

...e volse che io gli facesse il segno della croce. E ricevuto il segno, dissi io: "Giuso! alle nozze, fratello mio dolce! che tosto sarai alla vita durabile". [75]

Nije obeležio, a preveo je sledeću rečenicu: "La bocca sua non diceva se non, Gesù, e Catarina". [76]

Poslednje rečenice glase:

Tako je primila odrubljenu glavu, belu kao beli krin, zalivenu krvlju, onesvesla od slasti. Duša joj se smirila tada "u tolikom mirisu krvi, da nisam mogla da otrpim da zbrišu krv što beše potekla po meni". [77]

Obeleženi odlomak pisma glasi ovako:

Riposto che fu, l’anima mia si riposò in pace e in quiete, in tanto odore di sangue, che io non potevo sostenere di levarmi il sangue, che mi era venuto addosso, di lui. [78]

Kontrast belog i crvenog ("beli krin, zaliven krvlju") i stanje "onesveslosti od strasti" nalazimo i kod Anatola Fransa:

Alors, il lui sembla que tout le sang de la victime se répandait en elle, et remplissait ses veines d’un flot doux comme le lait encore chaud;... Etonnée et ravie, elle tomba mollement dans l’abîme des délices célestes. [79]

*

Priča o Katarini uklopljena je, na izvestan način, u treću proznu sekvencu poglavlja o Sijeni: onu o slikaru Sodomi. Njihov spoj ima posebno značenje u tekstu Crnjanskog, značenje esencije njegovog doživljaja Sijene:

Sodoma slikar i Katarina dominikanka, sladostrasnik i asketka, verenica Hristova, stopili su se u vanrednom braku, čiji mutni miris dopire, i sad još, do putnika i prati ga neko vreme, dok se Sijena gubi u brdima i nestaje. [80]

"Ružičasto, delirično meso" Sv. Katarine i njena "padavičava i goruća duša" utopljeno je u biće Sodome koji je "tajanstveno mutan“ koji je taman "kao ćilibar“ koji je "obožavalac mistične dragane Hristove, padavičave svete Katarine, strasni crtač njenih nogu, bedara i grudi" [81]. Gustina i neprozirnost ovog esencijalnog spoja predstavljaju drugi kraj jednog od glavnih strukturalnih kontrasta u poglavlju o Sijeni. Između njega i onog početnog ("Sijenu sagledah sa vrha opštinske kule, kako teče u nekom bistrom, zelenom vazduhu koji je zemlju činio providnim i lakim" [82]) pruža se spektar boja, značenja, doživljaja.

Slično kao i u poglavlju o Pizi, i ovde je Crnjanskom bila potrebna jaka, podsticajna distanca od pređašnjih putopisnih viđenja Italije i, posebno, Sijene: "Italije, one iz putopisa, i nema": "Italija, ona prava, plaha i mirisna, leži negde negde na dnu nebesa" [83]; "Treba duboko zaći u brda, ili se kriti, da bi se uhodila prošlost ovih starih, čulnih, krvoločnih gradova" [84]. Potom autor, obdaren posebnom, "spektralnom" ili "metafizičkom" energijom koja ima snagu X-zraka, (De Kiriko)84 prodire pogledom i duhom i vidi Sijenu u njenim najčešćim bojama ("bila je toliko crvena i modra") vidi "razvrat i verski zanos, u ovoj spolja tako blagoj zemlji, punoj vazduha" [85], vidi "ljubičastu i srebrnu" boju "tužnih i vanrednih epizoda iz starih hronika" [86], "osluškuje neizmernu dubinu ništavila pod zemljom", "dobija beskrajno oštar i svetao pojam telesne požude, ovijen bezmernom tugom" [87]. Već na osnovu ovih nekoliko primera moguće je naslutiti raznovrsnost i složenost funkcionisanja mehanizama za otkrivanje, saznavanje, obradu i predstavljanje stvarnog i nestvarnog, spoljašnjeg i unutrašnjeg u putopisnoj prozi M. Crnjanskog.

Život i delo Sodome Miloš Crnjanski opisuje uglavnom na osnovu Vazarijevih zapisa. Iako u Vazarijevom tekstu postoji tendencija omalovažavanja Sodome kao čoveka i kao umetnika, Crnjanski, koji je pak u svojoj priči hteo da Sodomu uzvisi iznad svih, pribegao je jednom posebnom stilskom postupku: izvlači i pojačava taj Vazarijev ton i ispunjava ga, efektno, sopstvenom agresivnošću i netrpeljivošću prema samom Vazariju: "Vazari, koji ga je celog života mrzeo i, kao baba, ogovarao"; "Naduven i dedak, Vazari je mrzeo ovog mladog leptira i veseljaka" [88]. Na jednom mestu Crnjanski ovako citira Vazarija:

Slikao je papi i bankaru Kidžiju. Vazari piše tada da: "ta životinja traći vreme u Rimu, sa svojim bestijama i ludorijama. Valja se po zemlji i ne gleda posla" [89].

Kod Vazarija možemo naći ovo: "Ma perciocché questo animale, attendendo alle sue bestiole ed alle baje, non tirava il lavoro innanzi" [90]; valjanje po zemlji dodato je da bi se željeni kontrasti između Vazarija i Sodome i između Crnjanskog i Vazarija pojačali. Da je Vazari bio nepravedan prema ovom slikaru primećivano je i ranije. Sam priređivač Vazarijeve knjige koju smo koristili kaže da je strast uticala na takve Vazarijeve sudove i da su potomci ispravili tu nepravdu prema Sodomi; daje i jednu važnu napomenu, koju Crnjanski izostavlja:

...che il valore di questo artefice fu tale, da sforzare tal-volta il biografo stesso alla lode ed alla maraviglia. [91]

U takvom antivazarijevskom afektivnom okviru Crnjanski sklapa priču o Sodomi koristeći na osobit način pisanu građu, pre svega knjigu samog Vazarija. Počev od onih mesta gde se poziva na Vazarijeve reči: "Vazari ... zapisao je: da ga trgovci i agenti bankarske kuće Spanoki godine 1501. nagovoriše da dođe u Sijenu" [92] ("condotto a Siena da alcuni mercatanti agenti degli Spannocchi" [93]); "Vazari kaže da je pri tome crtao skulpture Kverčove, učeći na njima poze..." [94] ("e se pur studio un poco, fusolamente in disegnare le cose di Jacopo della Fonte" [95]).

Poduži odlomak posvetio je Crnjanski Sodominom boravku i radu u manastiru Monte Oliveto u blizini Sijene. Dok je radio freske o životu Sv. Benedikta, družio se sa monasima manastira:

Monasi su se ratosiljali tog došljaka, koji je bio ćaknutiji od najćaknutijih Sijenjana, ali su ga dobro zapamtili. Naslikao ih je, po zidu, u freske svoje, svađalice i pijanice, grošićare i bludnike ("fece il Mattaccio il più delle teste a caso, ed in alcune ritrasse de’ frati vecchi che allore erano in quel monastero" [96]).Umeo je da ih razveseli, kad je hteo, šalom svojom i ludorijama ("Ne si potrebbe dire lo spasso, che mentre lavorò in quel luogo, ebbero di lui que’ padri, che lo chiamavano il Mattaccio, ne le pazzie che vi vi fece" [97]) a još više svojom malom menažerijom, bog te pita kakvih ptica i majmuna, koju je seljakao svuda za sobom. [98]

Ovu menažeriju spominje i Vazari. Miloš Crnjanski, međutim, koristeći svoju tehniku dvostruke upotrebe efektnih detalja, vraća se na to nešto kasnije i ne koristi, tom prilikom, Vazarija kao izvor nego jednog drugog autora. Ovako glasi taj odlomak:

Postoji njegova prijava imanja, koja je bila za sve Sijenjane obavezna zakonom, i, mada je tada imao već pedeset i četiri godine, evo šta je prijavio: "Prvo, imam jedan vrt, kod Fonte Nuova, gde ja plavim e drugi beru. Jednu kuću u Valeroci i sa njom parnicu, protiv Nikole de Libri. Imam jednog majmuna i jednog gavrana koji zna da govori; držim ga da predaje rečitost jednom zatvorenom magarcu, koji je teolog. Jednu buljinu, da plaši veštice; dva pauna, dva psa, dva mačka, jednog kraguja, i šest kokoši, sa dvanaest pilića, i dve morke, i mnogo drugih ptica, koje bi bilo dugo nabrajati. Mal’ ne zaboravih najglavnije: imam tri odvratne, zle bestije, tri žene. Najzad, imam tridesetoro odrasle dece, i Vaše Ekselencije priznaće tek da, u tom pogledu, mogu da se merim sa ma kojim bogatim gavanom. Uostalom, onaj koji ih ima dvanaest, oslobađa se, po statutima, od opštinskih dažbina. U tom Vam se smislu preporučujem i zdravim Vas. [99]

Ovaj neobičan tekst Crnjanski je mogao pronaći kod dva ili tri hroničara Sijene. Originalni tekst glasi ovako:

...dovendosi non so in che tempo denunziare al pubblico l’avere di tutti i Cittadini si trova questa ridicola denunzia fatta dal Sodoma l’anno 1531: "Dinanzi voi spettabili Cittadini sopra lo fare la lira vi si dice per me Maestro Gio. Antonio Sodoma di Bucaturo.

E prima un horto a fonte nuova, che io lo lavoro, e gli altri ricogliono. Una casa in litigio con Niccolò de’ Libri per mio abitare in Vallerozzi.

Trovomi al presente otto cavalli, per sopranome sono chiamati capretta, ed io sono un castrone a governarle.

Trovomi una scimmia, ed un corvo, che favella, che lo tengo che insegni a parlare a un asino Teologo in gabbia.

Un guffo per far paura a’ matti, un Barbagianni, e del Locco non vi dico niente per la scimmia di sopra.

Trovomi due pavoni, due cani, due gatti, un terzuolo, uno spargiere e sei galline con diciotto pollastrine.

E due galline moresche, e molt’ altri uccelli, che per lo scrivere saria confusione. Trovomi tre bestiacce cattive, che sono tre Donne.

Trovomi poi da trenta figlioli grandi, e per traino Vostre Eccellenze permetteranno bene, che hone havere di grosso. Oltre che secondo li statuti chi ha dodici figli non e tenuto a gravezze di comune.

Per tanto a voi mi raccomando. Bene valete. Sodoma. [100]

Neke epizode preuzete od Vazarija Crnjanski je demontirao i montirao na njemu svojstven način. Jedna od tih, kod Vazarija, govori o dolasku u manastir Monte Oliveto jednog milanskog plemića koji je hteo da se zaredi:

Mentre dunque che il Mattaccio faceva queste storie (freske o Svetom Benediktu - Ž. Đ.), essendo andato a vestirsi li monaco un gentiluomo milanese, che aveva una cappa gialla con fornimenti di cordoni neri, come si usava in quel tempo; vestito che colui fu da monaco, il generale donò la detta cappa al Mattaccio, ed egli con essa in dosso si ritrasse dallo specchio in una di quelle storie dove S. Benedetto, quasi ancor fanciullo, miracolosamente racconcia e reintegra il capisterio ...; ed a pie’ del ritratto vi fece il corbo, una bertuccia, ed altri suoi animali. [101]

Miloš Crnjanski je i ovde od jednog napravio dva: modifikovao je Vazarijevu epizodu i razložio je na dve razdvojene celine izmešavši elemente. U prvoj kaže:

Platu za pet fresaka dao je nekom plemiću, što je došao u manastir da se pokaluđeri, za njegovo bogato odelo mač i ostalo. Obućarski sin obukao je sve to i divio se sebi kao junak. Stanovao je zajedno sa svojim životinjama, u jednoj ćeliji, a naročito je voleo jednog gavrana, kojeg je slikao na freskama i koji je umeo da brblja. [102]

Podatak iz prve rečenice navedenog odlomka Crnjanski nije našao kod Vazarija; zatim, teško da je plemić, u trenutku stupanja u manastir, mogao i hteo da nekom nešto prodaje i uzima novac. Pre će biti da je Crnjanski poželeo dopunsku neobičnost i živopisnost tog detalja. Slika gizdavo obučenog Sodome "koji se sam sebi divi" u vezi je sa njegovim autoportretisanjem pred ogledalom; na kraju odlomka je gavran koji se doista nalazi na toj slici.

Drugi odlomak glasi ovako:

Na drugoj fresci sačuvao se njegov autoportre. Naslikao se pred kućom svečevom, kako je zastao, u ogrtaču crnom, svilenom, vezenom zlatom. Velike njegove oči i sad gledaju. [103]

Na drugom mestu srećemo još jedan primer usložnjavanja Vazarijevog teksta. Opisujući firesku iskušavanja Sv. Benedikta u manastiru Monte Oliveto, Crnjanski piše:

Sodoma je naslikao, odmah na prvoj fresci, kaluđere i bludnice, što ulaze korakom plesačica. Vazari priča čak da je Sodoma "koji je bio bez časti u svome slikanju, kao i u drugim stvarima u životu" priredio, tajno, neki bal golišavih žena u manastiru, koje je obukao tek kada vide srdžbu igumana. Noviji, promućurniji, arheolozi, misle da je to bilo samo na slici. (podvukao Ž. Đ.) [104]

Vazarijev tekst je jasan:

...nella quale storia il Sodoma, che era così nel dipingere come nell’altre sue azioni, disonesto, fece un ballo di femine ignude, disonesto e brutto affatto; e perche non gli sarebbe stato lasciato fare, mentre lo lavorò non volle mai che niuno de’ monaci vedesse. Scoperta dunque che fu questa storia, la voleva il generale gettar per ogni modo a terra e levarla via; ma il Mattaccio, dopo molte ciance vedendo quel padre in collera, rivesti tutte le femmine ignude di quelPopera che e delle migliore che vi sieno: [105]

Crnjanski je u navedenom odlomku sažeo i stopio nekoliko nivoa: najpre spominje fresku i njen sadržaj ("naslikao ...kaluđere i bludnice"), zatim citira Vazarija koji o Sodomi kaže "da je bio bez časti u svome slikanju, kao i u drugim stvarima u životu"; citat mu je poslužio da izađe iz slikarstva u "stvarni život" te da Sodomi pripiše da je "priredio, tajno, neki bal golišavih žena" ("fece un ballo di femmine ignude"), da ih je obukao (ne na slici nego u stvarnosti) "kada vide srdžbu igumana" ("vedendo quel padre in collera, rivestì tutte le femmine ignude di quell’opera"); pasus završava rečenicom ("Noviji, promućurniji, arheolozi misle da je to bilo samo na slici") koja predstavlja neku vrstu hiperkorekcije prethodno deformisanog činjeničnog materijala.

*

U već spominjanoj studiji D’Ankone Miloš Crnjanski podvukao je izraz la città di Maria [106] kojim je označena Sijena. Crnjanskog je privukla ova posebna vrsta pobožne odanosti Mariji, Majci Božjoj koja je bila karakteristična za ono vreme, koja je posebno u Sijeni bila naglašena. Taj detalj je u svom putopisu na više načina iskoristio. Njime, na primer, započinje onaj deo poglavlja o Sijeni u kojem govori o najvažnijim zbivanjima u istoriji Sijene: "Sijena, ljupki i opori grad Djeve". [107]

Crnjanski, naime, govori o dva najkrupnija događaja u srednjevekovnoj istorije Sijene: o bici kod Montapertija 1250. godine, u kojoj je Sijena pobedila Firencu, i o firentinskoj opsadi Sijene 1555. godine, u kojoj je Sijena stradala. U oba slučaja Crnjanski je, naravno na njemu svojstven način, koristio pisane izvore: opet je tu D’Ankonina studija, ali su tu i stare hronike raznih autora.

U D’Ankoninoj studiji Miloš Crnjanski obeležio je sa strane one redove gde se, uoči bitke kod Montapertija, kaže da su Sijenjani "di subito commossi, come ispirati da Dio, mettevano il governo nelle mani d’un solo, offrivano scalzi e piangenti la città loro alla Vergine" [108]. Ova zanesena, strasna religioznost dominira i u opisu Crnjanskog: "U crkvi se varoš zavetovala Mariji, i svi su čekali da se desi čudo"; Sijena je u bitku "došla bosa, pokajnička, izludela od plača, putem jednako klečeći i moleći se". [109]

Bitku je, piše Crnjanski, sa gradskog tornja pratio dobošar i okupljenom narodu saopštavao njen tok:

...bubnjar opštine gledao je najlepšu bitku Sijene. Godine 1260. klečao je narod, bosonog, na kaldrmi, u toplom, septembarskom danu i slušao uzvike opažača. Lude sijenske babe i našminkane žene cikale su i ječale pri svakoj njegovoj reči. [110]

Navedeni detalj D’Ankona je preuzeo iz starih hronika koje, dok piše o Montapertiju, obilato citira:

...quella scolta che, appiccata la zuffa, sale su una torre, e suona il tamburo, e tutti vi si ragunano a pie’, e via via che vede vociando e stamburando, comunica sotto, al popolo de’ vecchi, delle donne, de’ fanciulli, le varie vicende del combattimento; [111]

Početak bitke Crnjanski ovako opisuje:

Kad je svanulo, vojska pođe u bojni red i vide još jednom crne i bele zidine rodnog grada. Bele svoje zastave proglasila je odećom Marije, (...) Samo sa nebesima bila je uvek u vezi ta ćaknuta varoš i još pre jutra ugledala je veliki oblak što plivaše nad logorima. Fiorentinci, praktični i prozebli, od stražarenja, mislili su da je to dim vatara, ali je ćaknuta Sijena videla, u oblaku, Djevu Mariju, kako je zaklanja svojim plaštom. [112]

Istoričari Sijene rado prepričavaju taj detalj. U jednom tekst čitamo:

I Senesi erano sicuri dell’aiuto celeste. La sera innanzi la battaglia sul loro accampamento fu veduta distendersi una candida luce a guisa di padiglione; era la Madonna, si disse, che stendeva sopra di loro il suo manto, che appunto gli artisti senesi dipingevano bianchissimo. [113]

"Bilo je rešeno u Sijeni", nastavlja Crnjanski, "da se sve kasapi, da se pravi meso" [114] ("coll’ordine di non pigliar prigioni, ne preda, ma di far carne" [115]). Završetak bitke opisan je posebno upečatljivim prizorom:

Tako je, sutradan, kroz ludu Sijenu, projahao, vezan na magarca, okrenut licem prema repu, poklisar Fiorence, varoši Ljiljana, i još lepših zvona nego što su sijenska. Svileni steg njegove vojske vukao se po blatu kaldrme i smeću ulica. [116]

Kod D’Ankone nalzimo citat o tom događaju: Crnjanski je to mesto obeležio crtom:

Finita la strage, e fatto gran bottino, tornavano i Ghibellini in città trionfanti, coll’ambasciatore dei Fiorentini "a cavalcioni in sur un asino, e aveva legate le mani dietro, e volto avea il viso verso la coda dell" asino, e strascinava la bandiera e stendardo del Comune di Firenze per terra. [117]

Deo putopisa o Sijeni koji govori o propasti grada pod firentinskom opsadom 1555. godine Miloš Crnjanski je sastavio na osnovu dva izvora: Socinijeve hronike o tim zbivanjima (koju i sam, na početku tog odlomka spominje) i Komentarima Bleza de Monlika, francuskog vojskovođe koji je tada bio branilac Sijene.

Ponovo je, kao i u slučaju Montapertija, grad najpre Bogorodici predat na upravljanje: kapetan varoši "pavši na kolena, predade opet grad Bogorodici i moljaše se tako dirljivo da je gomila urlala od plača" [118]. U veoma obimnoj hronici Socinija nalazimo i taj podatak: "e si fece deliberazione (ancorche altre volte si fusse fatto) che per la Signoria fossero di nuovo donate le chiavi della Città alla Nostra Donna" [119].

Tragedija je počela posle jednog surovog čina Sijenjana. Crnjanski nam efektno sažima taj prizor: "U Sijeni obesiše oba poslanika fiorentinska, zatim ih posekoše, isčerečiše, i baciše niz bedeme" [120].

Socinijev opis je opširniji i detaljniji:

II dì detto furno appicati alle finestre del palazzo pubblico per li piedi li due prigioni già condennati ad essere strascinati a coda di cavallo, e sterno cosi per spazio di mezz’ora. Furono calati e strascinati fino a mezzo la piazza, poi furno decapitati e squartati, e furno messe le teste e i quarti alle trincere della Cittadella. [121]

Socini je Crnjanskom poslužio za još nekoliko detalja o opsadi:

Španci su posekli vinograde, hvatali sijenske seljake i sekli im noseve i uši, palili sela i klali decu. Došlo je vreme zimskih blagdana a za ručak se imalo samo miševa i mačaka i pasa. Siromašne babe su između bedema pasle travu. [122]

Kod Socinija, na međusobno veoma udaljenim mestima u tekstu, nalazimo ove rečenice:

...non fecero mai altro che guastar grani, tagliar vigne, bruciare case e campagne (str. 246); e non aver altro companatico che un poco d’insalata di una cert’erba volgarmente chiamata scarsella (344); furono presi dagl’Imperiali e tagliatili il naso e gli orecchi, li rimandarono dentro nella città (402). [123]

Neobična činjenica da je odbranu Sijene vodio jedan Francuz i neobična figura tog vojskovođe privukli su Crnjanskog. U svoj putopis uneo je dva relativno duga citata iz Francuzovih Komentara i smestio ih u jedan, ovoga puta, oskudan kontekst. Mimo istorijskih sudova, Crnjanski Monlika naziva "brbljivim ženskarom" koji je, dok "Sijena beše na samrti", "pisao pohvalu sijenskim gospođama". Prvi preuzeti odlomak glasi:

II ne sera jamais, dames siennoises, que je n’immortalize vostre nom tant che le livre de Monluc vivra; car, a la verite, vous estes dignes d’immortelle louange, si jamais femmes le furent. Au commencement de la belle resolution che se peuple fit de deffendre sa liberte, toutes les dames de la ville de Sienne se despartirent en trois bandes: la premiere estoit conduicte par la signora Forteguerra, qui estoit vestue de violet, et toutes celles qui la suivoient aussi, ayant son accoustrement en fagon d’une nymphe, court et monstrant le brodequin; la seconde estoit la signora Picolhuomini, vestue de satin incarnadin, et sa trouppe de mesme livree; la troisiesme estoit la signora Livia Fausta, vestue toute de blanc, comme aussi estoit sa suitte, avec son enseigne blanche. Dans leurs enseignes elles avoient de belles devises; je voudrois avoir donne beaucoup et m’en resouvenir. [124]

Miloš Crnjanski je taj odlomak ovako uobličio:

Obećao im je u svojim memoarima "da će se uvek spominjati njino besmrtno ime, sve dok knjiga Monlikova bude živela, jer, vaistinu, one su dostojne besmrtnog spomena, ako su ikad žene bile dostojne toga". Napisao je kako su rešile da brane sijensku slobodu i kako su se podelile u tri čete. Prvu je vodila gospođa Fortegvera, koja beše obučena u boje Ijubičice, kao i ostale koje behu pod njenom zapovešću, sa suknjom kratkom kao u nimfe "tako da im se cipelice videle". Drugo četu je predvodila gospođa Pikolomini, odevena u crveni atlas, kao i sva njena četa. Treću četu je vodila gospođa Livija Fausta, obučena sva u belo, kao i njena četa. Na svojim stegovima imale su, lepo izvezene, svoje devize, i Monlik kaže "da bi dao mnogo kad bi mogao da ih se seti". [125]

Iako je, kao što se vidi, čitav odlomak iz Monlika preveden gotovo doslovce, Crnjanski navodnicima zahvata samo dva-tri manja fragmenta. To je još jedan od njegovih načina da dokumentarni, u ovom slučaju pisani materijal subjektivizuje, da ga učini poroznim, fluidnim i višeslojnim. Slično se dešava i u drugom citatu:

En sa temps - la je portois gris e blanc, pour l’amour d’une dame de qui j’estois serviteur lorsque, j’avois le loisir.

Or avois-je encor deux petits flascons de vin grec, de ceux que monsieur le cardinal d’Armagnac m’avoit envoyes. Je m’en frottay un peu les mains, puis m’en lavay fort le visage, jusques a ce qu’il eust prins un peu de couleur rouge, et en beus, avec un petit morceau de pain, trois doigts, puis me regarday au miroir. Je vous jure que je ne me cognoissois pas moy-mesmes, et me sembloit que j’estois encor en Piemont, amoureux comme j’avois este. [126]

Redosled citata iz Monlikovih Komentara Crnjanski je obrnuo [127]: situacija koju opisuje u drugom citatu prethodi odbrani Sijene o kojoj govori u prvom i nije toliko vezana za samu opsadu kao što se, uostalom, vidi i iz značenja citiranog teksta. Crnjanski ga je uključio u svoju priču:

Kad se obukao i stavio na sebe boje svoje dame, pa obesio teško oružje oko vrata, prepade se od bledila svoga lica. Bledom, kao mrtvacu, pade mu na pamet njegovo staro, grčko vino, i, od stida, da ne pomisle da je kukavica, ili slabotinja - piše - "oprao sam snažno njime lice, dok nije dobilo malo ružičaste boje, i popio s parčencetom hleba tri prsta, zatim sam se pogledao u ogledalu. Kunem vam se da nisam poznao samog sebem i činilo mi se da sam još u Pijemontu, zaljubljen kao što sam bio". [128]

Posle ovoga Crnjanski strmoglavo dovršava priču o opsadi Sijene. Sa poraženim Sijenjanima grad je napustio i sam Monlik:

Đan Đakomo Mediči, ... , bio je galantan i lično je ispraćao Francuza, jašući pored njega. O tome piše Gaskonjac u svojim memoarima: "To nije išlo bez šale i smeha" ("Cela ne se passa pas sans rire" [129]).

*

Na jednom mestu, u tekstu o Sijeni, Miloš Crnjanski opisuje pod sijenske katedrale ukrašen mozaičkim prizorima:

...stigne se, najposle, pred sliku jednog starca, sa turbanom na glavi, od čijeg napisa ostade samo pola reči: krates. Tako je urezan, u pod hrišćanske crkve, radoznali i nesnosni kamenorezac iz Atine, onaj Sokrat, koji nas uči Lepoti; onoj koja se ugleda tek kad se svi redovi lepota prođu, na najvišem stepenu ... [130]

U opisu tog istog, iz pera jednog učenog Sijenjanina, čitamo:

Dalla mano destra della Virtu è Socrate; figura tutta intera, sopra della quale vi è il nome suo intagliato in una Cartella; con un libro serrato nella mano destra...

Dalla mano sinistra v’è Crate, figura parimente intera quale da la volta ad una Canestra tonda, dalla quale cadono e si versano gioie di piu sorti. [131]

Dve su odvojene figure: posebno je Sokrat, a posebno Krat(es), drugi grčki filozof. Pomalo tajanstvena mogućnost da je Krates u stvari „krates“, odnosno sačuvani deo Sokratovog imena, dok je prvi misteriozno nestao, dala je ton uzvišenom lirskom odlomku o Sokratovoj teoriji lepote.

Ovaj primer upečatljivo ilustruje nešto što je moguće nazvati "poetikom previda", "poetikom deformacije" ili i "poetikom greške". Reč je o čitavom nizu različitih ali i srodnih postupaka, na koje smo povremeno ukazivali, koji su izraz jedne posebne energije Miloša Crnjanskog: one kojom on realni svet (u ovom slučaju su to pretežno pisani izvori) svesno i nesvesno razlaže, udvaja, rastače, čini poroznim i fluidnim, prožima sobom, pretvara u sopstvene vizije.

Tako se Italija Miloša Crnjanskog "pretvara u jednu mešavinu misli u kojoj više nije sasvim jasno šta postoji a šta je prošlo" [132]. Stalnom lirskom rastakanju potencijalno proznog govora (što smo pokušali da pokažemo) komplementarna je izvesna programska dimenzija u delovima gde dominira lirski govor visokog intenziteta:

Nisu li sad, iz talasa haotičnih, sumpornih i bezumnih, počela na nas da prskaju bezmerna vremena i bezbrojni životi što čekaju da ih zagrlimo i sastavimo. Ne čekaju li sad nas, pre ostalih, beskrajna videla, pre umiranja, radi njega, radi rađanja? U opštem, večnom treperenju prolaznosti i praznine, mir i besmrtnost, u porodilji.

Tako tek tu, u Sijeni, pomislih da, njenom blagošću i žalošću svojom, bivšom, mogu stvoriti jedan nov i svečan izraz svoga zavičaja, kakvog davno ne beše, šuštanje i prah pisanog, i pouzdanje u mutne mogućnosti sa zemljom našom i smrću nam. [133]

Ne vezuju me stare forme ni obziri, plave šume srbijanske jedva se vide. Prah i voda, vazduh i osvetljenja sastavljaju kraj u kom živim. Prineću sebe proleću, osloniću leđa o trešnjevi i višnjevi Srem i, nevidljivo, ni hvaljen, ni ismejan, sastaviću telom svojim, iznemoglim, blato i trave, brda i oblake, a kad bude gotovo, duhnuću, kao što se duhne na list jesenji. Svet je lak i narod ću da stvorim. Vazduh je oko mene. [134]

Za Ambrođa Lorencetija, u poglavlju o Sijeni, Crnjanski nam kaže da je na fresci o Dobroj Vladi "naslikao pravi raj... ni od koga pohvaljen, neprimećen: rascvetane sijenske doline" [135]. Ova identifikacija (pošto i Crnjanski, videli smo, stvara nevidljivo, ni hvaljen, ni ismejan) dovodi nas do suštine metaforičnosti navedenih i sličnih nenavedenih odlomaka: reč je o metaforičnosti stvaranja (nov i svečan izraz zavičaja, šuštanje i prah pisanog, porodilja), stvaranja koje je autentično i koje teži apsolutnoj originalnosti (stvoriti pre ostalih, izraz zavičaja kakvog davno ne beše, ne vezuju me stare forme i obziri).

Tekst koji je Miloš Crnjanski napisao o Floberovoj Salambi [136] pomoći će nam da se još malo približimo njegovom putopisu. Floberova je Salamba, po rečima Crnjanskog, "divan putopis" [137] koji predstavlja "svečane strane francuske proze " (svečan izraz svog zavičaja), koji predstavlja "pokušaj da se java zameni snom, ali snom koji se čini veća java od samih predmeta i događaja oko nas" [138] (Sijena se pretvara u jednu mešavinu misli u kojoj više nije sasvim jasno šta postoji, a šta je prošlo); Flober je imao "dubok i zanosan pojam o nečem večnom što je vanredno na dnu svega" [139], imao je "bezmerno osećanje prolaznosti i bezdane dubine sveta"; Salamba je "knjiga o prolaznosti i sažaljenju, skoncentrisana na tajanstvenu silu proleća i plodnosti, samilosti i utehe, koja ima u sebi moć rađanja, znak neprolaznosti" [140]. Vidimo da se reči Crnjanskog o Salambi po stilu i značenju sasvim podudaraju sa stilom i značenjima njegovog putopisa o Toskani. Iskoristićemo manji ili veći stepen njegove identifikacije sa stvaralačkim postupcima Flobera [141], da bismo se približili smislu pisanja Crnjanskog o Italiji. Kao što opis Floberov, po rečima Crnjanskog, "nije bio namera, već samo sredstvo" da se "proizvede slabost", da se "duh očisti od svih dodira" i da tako čist "lebdi iznad prolaznog i tužnog" [142], tako je i Miloš Crnjanski tražio Italiju "na dnu nebesa" kao idealno utočište, kao mesto očišćenja, preobražaja i mogućeg izvora nove stvaralačke snage.

Napomene

  1. Alessandro D Ancona, Studi di critica e storia letteraria I-II , Zanichelli,Bologna,1912
  2. Nav. delo , 234; (jer gradovi kao i ljudi imaju sopstvenu narav koja je, uz to, jasnija i xizrazitija u jednom vremenu nego u drugom. Zato nam Čeko, na izvestan način, izgleda kao jedan tip sijenske naravi koji u sebi ponavlja i otelotvoruje određene društvene i kulturne uslove u Sijeni pri kraju XIII veka).
  3. (Opšti sud, sažet i ponešto preteran, koji kaže da su svi Sijenjani ćaknuti, predstavlja nam ih kao obdarene živahnim i vrcavim duhom, dušom otvorenom i veselom, sa snažnom sklonošću ka uzvišenim čulnim uživanjima, ka pozorištu, ka zabavi, ka radostima življenja; kao ćudljive o spremne da idu iz jedne krajnosti u drugu). Prevodi koje donosimo u napomenama naši su, naši su i kurzivi u citatima. "oštra i jasna sumornost sijenskih ličnosti, davno nestalih, a još moćnih, kao i vazdušne pojave. na tom drevnom tlu" (Miloš Crnjanski, Ljubav u Toskani Prosveta. Matica srpska, Mladost, Svjetlost, Beograd 1966, 128).
  4. M. Crnjanski. Nav. delo , 118.
  5. Knjiga nosi signaturu R124 (inv. br. 12633 i 12634) i nalazi se na Filološkom fakultetu u Beogradu. u biblioteci Seminara za Jugoslovenske književnosti.
  6. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 119.
  7. D' Ancona. Nav. delo , 174; (gospa Liza se u ukusima i po naravi savršeno slagala sa gosparom Anđolijerijem te se u čestim sukobima između oca i sina nije postavljala između njih ne bi li svojim osećajnim smeškom izmirila čoveka svog srca i biće koje je plod njene utrobe. Uz to je, kako izgleda, u kuću često navraćao neki Mino Cepa, ... doista ne znamo kakvo mu je mesto u porodici pripadalo).
  8. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 119.
  9. 9 D'Ancona, Nav. delo , 182.
  10. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani, 119.
  11. D' Ancona, Nav. delo 247; (Anđolijeri je bio toliko mlad ili. tačnije rečeno, toliko bez novaca da nije mogao učestvovati u rastrošnosti svojih sugrađana).
  12. Isto , 248; (ali verovatno da je utisak koji je ta družina odavala i predanje koje je iza nje ostalo o raskoši, veličini i epikurejstvu znatno delovao na to da maštu njegovu uputi cvetnim stazama žudnje, te da mu kao vrhovnu dužnost i kao krajnji cilj života usadi želju za uživanjima svih oblika i vrsta).
  13. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 119.
  14. D' Ancona, Nav. delo , 175; "nalazimo da je više puta plaćao kaznu od osam libri pro sua absentia ).
  15. Isto , 175; (o tome da li je bio gvelf ili gibelin i da li se u politiku mešao ništa ne govori).
  16. M. Crnjanski, Putopisi I, priredio Nikola Bertolino, L'age d'homme, BIGZ SKZ, Beograd 1995, 521.
  17. D' Ancona, Nav. delo , 183; (kreštava i nafrakana žena).
  18. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 120; ovako taj sonbet počinje: „Quando mie donn'esce la man del letto/ che non s'ha post'ancor del fattibello,/ non ha nel mondo sì laido vassello,/ che, lungo lei, non paresse un diletto;“ (Kad moja žena ujutro iz kreveta ustaje/ pre no što se našminka/ nema na svetu tako gadne bačve/ koja spram nje ne izgleda lepo).
  19. D' Ancona, nav. delo, 182; "ne žali se pesnik samo na to kreštanje od jutra do mraka, nego i na to što mu žena nije ni lepa ni mlada: ovako opisuje njenu jutarnju toilette, bočice i posudice koje koristi da bi nabojila lice i usjajila kosu". D'Ankona ovde ima na umu još jedan Anđolierijev sonet, upućen Danteu ( La Stremità mi richer per figlioulo ) u kojem govori o svojoj ženi, ironično: „mi fu dato/ per mia ristorazion moglie che garre/ da anzi dì ‘nfin al cielo stellato“ (data mi je/ za utehu žena koja krešti od jutra do zvezdane noći).
  20. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 120.
  21. Isto , 120.
  22. D'Ancona. Nav. delo , 183; (i upravo u jednoj takvoj noćnoj šetnji straža ga je zaustavila posle dozvoljenog vremena, te je dana 11. jula 82. osuđen na kaznu od dvadeset novčića, quia fuit inventus de nocte post tertium sonum campane Comunis ).
  23. 123 D'Ancona, Nav. delo , 226; (to što čitalac, umesto da oseća neugodnost i odbojnost, oseća simpatiju prema takvim bizarnim pesničkim prirodama, potiče otud što u prividnoj slabosti subjekta pronalazi dubinu osećanja i smelu novinu oblika duboko obeleženog individualnom notom).
  24. 124 I sto , 227: (On je nesrećnik koji plače; te iako je on sam glavni uzročnik sopstvenih jada, mi se osećamo kao ljudi i kao ljudi saosećamo sa njegovom nesrećom).
  25. lsto , 264: "kao što je, na primer, Gaston Pari učinio za Vijona, osudivši čoveka a uzdigavši pesnika".
  26. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , na stranama 118, 119, 120, 121.
  27. Isto , 121.
  28. D'Ancona, Nav. delo , 228; (šta više, može se reći da je on prvi od starih italijanskih pesnika koji je tako često i na sebi svojstven način upotrebljavao reč melanholija ).
  29. Isto , 209; (Pet godina brodim po tom moru).
  30. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 120.
  31. D'Ancona, Nav. delo , 260.
  32. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 121.
  33. Isto, 121.
  34. D'Ancona, Nav. delo , 213.
  35. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 121.
  36. D'Ancona, Nav. delo , 216.
  37. Isto , 208; (gore od Saracenke; Toliko je njeno jevrejsko srce zlo i pokvareno)
  38. M. Crnjanski, Putopisi I , 521.
  39. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 121-122.
  40. I sonetti di Cecco Angiolieri (priredio Aldo Massera), Zanichelli. Bologna 1906, 97; (Skupo me staje melanholija,/ jer sam, da bih je izbegao, prinuđen da se bavim/ prokletim zelenaštvom/ to moje biće uništava.// A ima jedna još gora nevolja:/ da se uvek zaljubim u neku/ koja se u ljubav razume/ koliko i Min Cepa u astronomiju/) ,
  41. D'Ancona, Nav. delo , 212; (Ne treba, pak, misliti da je Andolijeri baš uvek bio tako nesrećan u ljubavi sa svojom neuhvatljivom narodskom devojkom: nekad je i on umeo delati i reći da sam se popeo na drvo ljubavi/ i njoj zahvaljujući ubrao taj cvet/ što sam toliko mirisati želeo).
  42. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 122; prve stihove ovog soneta D'Ancona ne navodi, Crnjnanski ih je uzeo iz neke knjige soneta. U zbirci koju smo spomenuli (Massera) početak tog soneta ovako glasi: "per ogne gocciola d'acqua, c'ha ‘n mare,/ ha cento mill'allegrezze ‘l meo core".
  43. D'Ancona. Nav. delo , 229; (taj sonet koji smo ostavili za kraj, na istaknutom mestu, kao najslađi zalogaj).
  44. M. Crnjanski, Nav. delo , 122.
  45. D' Ancona, Nav. delo , 177; (obojica su svoje očeve mrzeli).
  46. Isto, 197; (On čak optužuje majku da mu je ugrozila život dajući mu otrov tokom neke bolesti).
  47. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 120.
  48. D'Ancona, Nav. delo , 192; (ja se ne sećam da sam ikada u staroj ili modernoj književnosti naišao na poeziju u kojoj bi se sin toliko nemlosrdnim i uvredljivim pokazao prema svojim roditeljima).
  49. Isto , 230; ovako je Crnjanski preveo te stihove ( Ljubav u Toskani , 123): "Da sam smrt, tražio bih svoju majku,/ da sam život, kod nje, ostao ne bih,/ a slično bih činio i svom babajku.// A da sam Čeko, što sam i što sam bio,/ mlade i fine gospe uzeo bih sebi,/ a stare i gadne drugom ostavio“.
  50. D'Ancona, Nav. delo , 230-231; (počinje se odsečnim, svečanim, pretećim tonom, poput rušilačkog urlika oluje, brzo kao munja, prelazeći u snažnom krešendu od jedne nesreće, odjednog uništenja do drugog: kraj je, međutim, poplava veselog smeha; uostalom, i u prvom i u drugom delu soneta sve je živahnost, sve je lepota, sve je dovitljivost).
  51. M. Crnjanski Ljubav u Toskani , 122-123.
  52. Isto , 120.
  53. Miloš Crnjanski, Ljubav u Toskani , 149.
  54. Isto , 148.
  55. Isto , 147.
  56. Le lettere di Santa Caterina di Siena , Barbera, Firenze 1860, str. VI; (Katarina je iz poslušnosti pristala iako je bila protivna ljudskom braku ...Pošto je majka njenu ruku ipak bila obećala jednom mladiću iz familije, ona je, kao dokaz suprotnih namera, odrezala svoju prelepu kosu ... kad je stigla u doba od 14 godine, izričito je tvrdila daje njen život još od deinjstva Bogu bio posvećen ...Lišavala se hrane i sna, mučila se kostreti i bičevanjem. Kad je, iskušenja radi, bila odvedena u banju, koja je i u ono doba bilo mesto zabave, bacala se u toplu sumpornu vodu da bi majci pokazala čvrstinu svoje volje. ...Kada su je napale opasne boginje, u nastupu groznice uhvatila majku i molbama je naterala da privoli Ogrnute da je prime za sestru).
  57. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 149.
  58. Anatole France , Oeuvres II , Gallimard, Paris 1987, u priči Le Mystere du sang , str. 688-689; (Kada je čuo da mu proglašavaju smrtnu presudu, zapao je u duboku nevericu. ...Žalio je život svim žarom mlade krvi i žestoke duše ... Obuzeo ga je tako strašan očaj da je udarao pesnicama i glavom u zidove svoje ćelije. ... Ser Nikola Tuldo tri dana i tri noći nije prestajao da urla od besa).
  59. Le lettere , IV , 6.
  60. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 150.
  61. Isto , 150.
  62. Le lettere, IV, 8.
  63. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 150.
  64. Le lettere, IV , 8.
  65. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 150.
  66. Le lettere, IV , 9.
  67. M. Crnjanski , Ljubav u Toskani , 150.
  68. Le lettere , IV , 9; (i ja sam mu namestila vrat).
  69. A. France, Nav. delo , 692; (Ona je sama htela da mu razgoliti vrat).
  70. U Ljubavi u Toskani, na strani 150; između zagrada smo ubacili tekst sv. Katarine.
  71. Le lettere, IV, 9.
  72. Isto , 9.
  73. Isto , 10.
  74. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 151.
  75. Le lettere, IV, 10.
  76. Isto , 10.
  77. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 151.
  78. Le lettere, IV , 11.
  79. A. France, Nav. delo , 692; (Izgledalo je tada da se sve krv žrtve razliva u njoj i ispunjava njene vene prijatnim talasom kao još toplog mleka; ... Zadivljena i ushićena ona je nežnoutonula u bezdan nebeskih uživanja).
  80. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 146; pravo ime tog slikara je Giovan Antonio Bazzi, il Sodoma
  81. Isto , 139.
  82. Isto , 99.
  83. Isto , 95.
  84. Isto , 97; videti u prethodnom radu.
  85. Isto , 100.
  86. Isto , 101.
  87. Isto , 107.
  88. Isto , 140.
  89. Isto , 143.
  90. Giorgio Vasari, Opere , Sezione letterario-artistica del Lloyd austriaco, Trieste 1857, 906; (Ali pošto je ta životinja više mislila na svoje životinjice i na šale, posao nije odmicao).
  91. Isto , 911; (tolika je bila vrednost tog umetnika, da je i samog biografa ponekad gonila da ga hvali i da mu se divi).
  92. M. Crnjanski , Ljubav u Toskani , 140.
  93. Vasari, Opere , 904.
  94. M. Crnjanski , Ljubav u Toskani , 140.
  95. Vasari, Opere , 904;(i ako je išta učio, to je bilo samo crtajući radove Jakopa dela Fonte).
  96. Isto, 905; (većinu glava Matačo je izradio slučajno, a ne nekima je predstavio
    stare fratre koji su onda bili u tom manastiru).
  97. Isto , 904; (Niti se mogu opisati veselje koje je, dok je radio tamo, priuštio onim ocima koji su ga zvali Matačo, i ludorije koje je tamo izvodio).
  98. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 141.
  99. Isto , 143.
  100. Guglielmo della Valle, Lettere sanesi , Roma 1783, 244-245.
  101. Vasari, Opere , 905; (Dok je dakle Matačo slikao te prizore, došao je da primi monašku odeždu jedan milanski plemić koji je imao žuti ogrtač ukrašen crnim gajtanima, kao što je u ono vreme bio običaj; pošto se on bio obukao kao monah, nastojnik manastira poklonio je rečeni ogrtač Mataču, a ovaj se, u njega ogrnut, uz pomoć ogledala naslikao u jednom od onih prizora gde sv. Benedikt, još gotovo dečak, na čudesan način sklapa polomljenu posudu… u dnu portreta naslikao je gavrana, majmuna i ostale svoje životinje).
  102. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 141.
  103. Isto , 140.
  104. Isto , 142.
  105. Vasari, Opere, 905; (na toj slici je Sodoma, koji je kako u slikanju tako i u drugome bio nečastan, prikazao nage žene kako igraju, što je bilo sasvim nečasno i ružno; qa pošto mu inače ne bi dozvolili da to uradi, dok ju je radio nije hteo da je iko od monaha vidi. Pošto je ta slika bila otkrivena, nastojnik je na svaki način hteo da je sruši na zemlju i uništi; Matačo je, pak, posle mnogo prepirki, videvši da su oci jako ljuti, odenuo sve nage žene na toj slici koja je tamo među najboljim).
  106. D'Ancona, Nav. delo , 243.
  107. M. Crnjanski , Ljubav u Toskani , 104.
  108. D'Ancona, Nav. delo ; (u trenutnom zanosu, kao da ih je Bog nadahnuo, predali su vlast u samo jedne ruke, nudili su, bosi i uplakani, grad svoj Djevi).
  109. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 109.
  110. Isto , 107.
  111. D'Ancona , Nav. delo , 241; (onaj stražar koji, pošto se bitka bila zametnula, ide na toranj i udara u doboš i svi se okupljaju ispod njega, pa on onda, vičući i dobošareći, saopštava onima dole, starcima, ženama i deci, ono što se na bojnom polju zbiva).
  112. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 108-109.
  113. Giuseppe Rondoni, Sena vetus , u tekstu Comune di Siena dalle origini alla battaglia di Montaperti u „Rivista storica italiana“, IX, 1892, Torino-Firenze-Roma, 229; (Sijenjani su bili sigurni u pomoć sa neba. Veče uoči bitke viđena je kako se širi iznad njihovog logora bela svetlost. poput platna; bila je to Majka božija, rekli su, koja je nad njima razastirala svoj ogrtač koji su sijenski umetnici predstavljali belom bojom).
  114. M. Crnjanski , Ljubav u Toskani , 109.
  115. Nicolò Ventura , La sconfitta di Montaperti (u: Porri, Miscellanea storica senese ), Siena, 1884. 51; (s naređenjem da se niko ne zarobljava, da se ne uzima plen, da se sve kasapi).
  116. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 109.
  117. D'Ancona, Nav. delo , 240; (Pošto je pokolj bio završen i sakupljen bio veliki plen,Gibelini su se trijumfalno vratili u grad sa firentinskim izaslanikom koji je jahao magarca i imao svezane ruke pozadi a lice okrenuto prema repu magarca, dok su se znamenja i barjaci Firentinske komune vukli po zemlji).
  118. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 110.
  119. Alessandro Sozzini, Diario delle cose avvenute in Siena dal 20 luglio 1550 al 28 giugno 1555 , Archivio storico italiano, tomo II, Gio. Pietro Vieusseux editorie, Firenze 1842, 385; (i rešeno je bilo (iako se to i ranije dešavalo), da vlast ponovo ključeve grada preda Našoj Gospi).
  120. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 111.
  121. Sozzini, Nav. delo , 165: (rečenog dana o prozore Gradske palate bila su obešena dva zatvorenika već osuđena da ih raščereče vezane za konjske repove, i ostala su tako pola sata. Potom su spušteni i odvučeni do sredine trga, zatim su im odsečene glave, isečeni su na četvrtine koje su, zajedno sa glavama postavljene na nasipe tvrđave).
  122. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 111.
  123. Sozzini, Nav. delo ; (samo su uništavali žito. sekli vinograde, palili kuće i polja); (nisu imali drugo da jedu do salate od neke trave koju je narod nazivao skarsela ); (hvatali su ih imperatorovi vojnici i pošto bi im odsecali nos i uši, slali bi ih nazad u grad).
  124. Blaise de Monluc, Commentaires 1521-1576 , Gallimard. Paris 1964, 306.
  125. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 111.
  126. Monluc , Nav. delo , 294.
  127. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 112.
  128. Isto , 112.
  129. Monluc Nav. delo , 336.
  130. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 117.
  131. Guglielmo della Valle, Lettere sanesi II , Roma 1783, 137-138; (na desnu stranu od Vrline nalazi se Sokrat: sasvim cela figura iznad koje se nalazi njegovo ime urezano u jednu ploču, sa knjigom koju drži u desnoj ruci... Na levoj strani je Krat, takođe cela figura koja je okrenuta ka jednoj okrugloj košari iz koje naviru i padaju plodovi svih vrsta).
  132. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 135.
  133. Isto , 129.
  134. Isto , 133.
  135. Isto , 122.
  136. M. Crnjanski, Eseji, (nav.sabrana dela), Beograd 1966.
  137. Isto , 160.
  138. Isto , 159.
  139. Isto , 154 - 155.
  140. Isto , 156.
  141. O tome u: Bojan Jović. Poetika Miloša Crnjanskog - dva strana uticaja , u Miloš Crnjanski , Zbornik Instituta za književnost u umetnost, Beograd 1996, 77-89; u istom Zborniku nalazi se i rad Branislave Milijić, Faktografsko i estetsko u delu Miloša Cmjanskog, 115-119, u kojem se govori o književnoj sklonosti Crnjanskog da koristi obilje raznovrsne dokumentarne građe za pripremu i izradu svojih dela. Spominjan je, s tim u vezi, i Flober koji je, po rečima Crnjanskog, „koristio znanja čitavih biblioteka", koji „obara čitavu šumu, da bi istesao kovčežić“; autor rada pogrešno je vezao navedene reči za esej Crnjanskog o Floberovom Novembru - one se nalaze u eseju o Salambi .
  142. M. Crnjanski, Eseji , 161.

На Растку објављено: 2008-02-16
Датум последње измене: 2008-02-16 16:17:47
 

Пројекат Растко / Пројекат Растко Италија