Željko Đurić

Kampana, Manojlović i Crnjanski

Iz knjige: Italija Miloša Crnjanskog : komparativne studije / Željko Đurić. - 1.izd. - Beograd : Miroslav, 2006. - 167 str. (Recenzenti: Akademik Nikša Stipčević, Prof. dr Mirka Zogović) ISBN 86-7056-037-2

(„Delo“, Beograd, 1978)

Činjenica da je Todor Manojlović jednoj grupi pesama iz svoje prve zbirke [1] dao naslov Orfičke pesme izaziva pomisao na zbriku Canti orfici italijanskog pesnika Dina Kampane [2]. Navodi, takođe, na pokušaj da se potraže eventualne sličnosti pesničkih ostvarenja ta dva pesnika. Tim pre što je Kampana, u leto 1914. godine, u Firenci [3], sam prodavao svoju knjižicu nudeći je posetiocima čuvenih firentinskih kafana „Giubbe rosse“ i „Paszkowski“ [4], i što se Manojlović u to vreme zatekao bio u Firenci i svraćao u spomenute kafane. Jedan od povoda za upoređivanje leži i u osobini Manojlovićevoj da, često, u svoju poeziju unosi ponešto od pesničkih iskustava drugih pesnika, iz raznih sredina, sa kojima je, posredno ili neposredno dolazio u dodir. Dodiri sa italijanskom književnošću i italijanskim piscima imaju, pritom, veoma značajnu ulogu. Treba dodati još jedan detalj koji dvojicu pesnika spaja. Ni jedan ni drugi, naime, nisu propustili da iskuse ponešto od futurističkog pokreta koji je tih godina bio u punom razvoju, i da prema njemu, svako na svoj način, zauzmu određeni stav.

Iskrslo je, međutim, svega nekoliko detalja koji su, ipak, dozvolili poređenje nekih važnih osobina poetike dvojice pesnika.

Tako, na prvim stranama Kampanine knjige čitamo rečenicu: „Inconsciamente colui che io ero stato si trovava avviato verso la torre barbara, la mitica custode dei sogni dell’adolescenza“ [5]. Ona podseća na onaj deo Manojlovićeve pesme Sumorna sumnja i nada u kojem pesnik piše kao je „ganuto mahao vitkim dalekim tornjevima/ Oko kojih su lepršali azurni časovi detinjstva“ [6]. Kampanina rečenica svedoči o ulaženju u posebno lirsko stanje nekakve polusvesne vidovitosti i napetosti iz kojeg se rađa mistična atmosfera noći; a u onjoj, opet, iskrsavaju pesnikove vizije, jasne i pune mitskih značenja. Kampanina je rečenica, pritom, tesno povezana sa onim što joj prethodi i sa onim što se niže posle nje, deo je jedinstvene lirske energije onog dela Kampaninih Canti Orfici koje predstavlja njegovo putovanje u noć. Manojlovićev stih nije rezultat poetskih težnji sličnih onima kakve je imao Kampana. U sklopu pesme on predstavlja jedno od „viđenja“ koje pesnika, na trenutak, začudi i uteši. I pre i posle tog „viđenja“ Manojlović niže druge, raznorodne slike ne udubljujući se ni u jednu. Sve je to u skladu sa njegovom poetikom „vatrometa“ [7], „varnica“ i „priviđenja“. Takvih, kao i drugih, sitnih, jednoobraznih čestica ima često u njegovim pesmama. Pesnik se podjednako odnosi prema svim tim „šarenim priviđenjima“, blago začuđen i uzbuđen, sva su ona podjednako udaljena od njega i lišena, stoga, sopstvene izražajne snage.

Manojloviđeva Pesma rodopskih ovčara zasebna je po temi po svojim poetskim ciljevima, u odnosu na većinu drugih Manojlovićevih pesama. Nameće se, s njom u vezi, još jedna uporedba sa poezjom Dina Kampane. U Manojlovićevoj pesmi, naime, nailazimo na nekoliko stihova koji kao da ilustruju glavne crte Kampanine poetike [8]: „Beskrajna melodična traka/ Ispisana prostim, ali moćnim/ Orfičkim znacima/ Vihori, leluja široko/ Iznad drevnih visova i dolina“ [9]. Drugi odlomak iz iste pesme, podseća, videćemo, na jedan deo iz Kampaninih Canti Orfici, onaj koji nosi naslov Verna:

Orno prihvata pesmu –
I, dalje, još jedan treći –
Kao da odjekuju vrleti
Pevaju momci kao zmajevi

.............................................

Pesmu svoje neznane žudnje.
Pevali su je pre vekova
Već isto tako
Isti takvi ovčari,
U polusvesnom sećanju.

Kod Kampane čitamo:

E mentre il tempo fuggiva invano per me, un canto, le lunghe onde di un triplice coro salienti a lanci la roccia...Il canto breve: le tre fanciulle avevano espresso disperatamente nella cadenza millenaria la loro pena breve ed oscura e si erano taciute nella notte. [10] (kurziv Ž.Đ.)

Iako je Manojlović opisao tu mitsku pesmu kao „beskrajnu melodičnu traku“ ispisanu „moćnim orfičkim znacima“, više mu je stalo da ispriča tu neobičnu priču, „pradopsku bajku“. Kampana je, pak, u svojoj lirskoj prozi, sav uronjen baš u tu „melodičnu traku“, rečima i rečenicama imitira rađanje, odjek i nestajanje te bolne melodije.

Putovanje, bilo kao biografska činjenica ili kao poetska tema, prisutno je kod oba pesnika, mada mnogo više kod Kampane. Za njega putovanje ima značenje unutrašnjeg, mističnog čina, ulaženja i prolaženja kroz posebnu atmosferu: „Poi fuggii. Mi persi per il tumulto delle città colossali, vidi le bianche cattedrali levarsi congerie enorme di fede e di sogno colle mille punte nel cielo“ [11]. U Manojlovićevim pesmama putovanje se ne nalazi, kao kod Kampane, u samoj srži pesničkog postupka, već se pretežno svodi na slike i uspomene: „Da sam na jednom užurbanom kratkom boravku/ U nekom utvarnom bleštavom gradu/ Ili tumultuoznom pristaništu/ Susretao i propuštao/ Čudno uzbudljivo otelotvorene/ Snove i pustolovine?“. [12]

Postoji, međutim, jedan Manojlovićev tekst [13] u kojem on veoma zanimljivo govori o putovanju i njegovim poetskim funkcijama pokazujući tako da mu nije bilo strano ono posebno stanje duha i čula koje putovanje može da rodi:

Izgleda da nas putovanje, već kao takvo i samo po sebi, izdvaja, naprasno, kao jednim jedinim trzajem, iz našeg običnog, svakidašnjeg raspoloženja i uzdiže u drugu, osobitu atmosferu. U jasniju, svetliju i kao električno zapetu atmosferu, u kojoj nam se stvari oko nas – a i one u nama – predočavaju, nekako, plastičnije i bojadisanije, u kojoj opažamo, osećamo, proživljujemo sve i sva dublje, intenzivnije i neposrednije...

Ovo posebno stanje, onako kako ga je Manojlović opisao, veoma je srodno onom lirskom stanju iz koga piše Kampana. Naglašena je posebnost te atmosfere, „jasnije“ i „svetlije“, „kao električno zapete“, koja dominira doživljavanjem svega oko nas i u nama, koja je „plastičnija i bojadisanija“. Manojlović, međutim, nije uspeo da tu posebnu atmosferu poetički iskoristi u svojim pesmama ili, kad je o putovanjima reč, u svojoj putopisnoj prozi.

Ipak, značaj Manojlovićevih ideja o putovanju nije promaklao tumačima njegovog dela; tako Olga Stuparević govori o suštinskoj srodnosti tih ideja sa „linijom emotivnosti i subjektivnosti“ [14] koja odlikuje putopise Miloša Crnjanskog.

*

Sada, nekoliko prethodnih napomena o poeziji Manojlovića i Crnjanskog dobijaju ulogu uvoda u jedno novo poređenje koje obećava zanimljivije rezultate. Poređenja će se ticati već ranije pomenute knjige Dina Kampane, Canti orfici, i putopisne knjige Miloša Crnjanskog Ljubav u Toskani. Jer, kada se čitaju naporedo ta dva dela, pada u oči upravo jedna posebna „linija emotivnostui i subjeektivnosti“ koje je dvojici pesnika zajednička i iz koje potiču određene sličnosti njihove poezije.

Prešao sam preko mostova, i osetih da hodim u nekom životu u kome senke nema. Mramor i zidine, krovovi i polja, blago pozelenela, pretvaraju se, eto, u lake magle i pare, kroz koje teče, žut i vreo, kao pesak, mutni Arno. [15]

Taj odlomak čitamo na prvim stranicama Ljubavi u Toskani. A Kampana piše ovako:

Inconsciamente io levai gli occhi alla torre barbara che dominava il viale lunghissimo dei platani. Sopra il silenzio fatto intenso essa riviveva il suo mito lontano selvaggio. [16]

Oba odlomka počinju odlučnim unutrašnjim pokretom („Inconsciamente io levai gli occhi alla torre barbara“, „Prešao sam preko mostova i osetih da hodim u nekom životu u kome senke nema“,) koji je ujedno i pokret jedinstvene lirske energije koja u sebi obuhvata slike, reči, melodiju rečenica, smislove. Dalje, kod Crnjanskog, polja su „blago pozelenela“, sve se pretvara „u lake magle i pare“, gubi težinu i obrise, nestaje materijalnosti. Kod Kampane „duboka tišina“ prigušuje i potiskuje sve ostale utiske kako bi omogućila „barbarskom tornju“ da ponovo i neometano živi „svoj daleki i divlji mit“.

Ovaj Kampanin izraz „sopra silenzio“, „iznad tišine“, moguće je povezati sa jednom njegovom mišlju koja ima odlike poetskog načela:

La vita quale è la conosciamo: ora facciamo il sogno della vita in blocco.... Sì, scorrrere sopra la vita, questo sarebbe necessario, questa è l’unica arte possibile. [17] (kurziv Ž.Đ.)

Sanjajući život u njegovoj ukupnosti, Kampana otkriva i priziva, u svojoj lirskoj prozi, sve one najdublje i večite sile života:

io sentii con delizia l’uomo nuovo nascere: l’uomo nascere riconciliato colla natura ineffabilmente dolce e terribile; deliziosamente e orgogliosamente succhi vitali nascere alle profondità dell’essere; fluire dalle profondità della terra; il cielo come la terra in alto, misterioso, puro, deserto dall’ombra, infinito. [18] (kurziv Ž.Đ.)

A Crnjanski, tokom svog lirskog putovanja po Italiji, traži i nalazi „jedno jedino dno života pod celim svetom“ (Ž.Đ.), nalazi ispod svega „blagost“ i „ljubav“ kao utehu, nalazi „rađanje, devojačko, čistotu i praiskonsku moć, svemogućnost i tišinu i Slobodu“ [19].

Ova simetričnost odnosa prema životu navodi na to da se ukaže na još jednu simetričnost kod dvojice pesnika. I jedan i drugi se, naime, zamišljaju kao izmiritelji podneblja i naroda. Kampana je „poslednji German u Italiji“ [20], teži da izmiri, pod uticajem Ničea, germansko i barbarsko s jedne, i mediteransko i latinsko, s druge strane [21]. Hoće da u germanstvu pronađe uzvišeni moralni ideal, da ga suprotstavi moralnom mekuštvu i onome što on naziva „democrazia evangelica morfinomane“ [22] italijanske kulture. A Crnjanski je u Italiju došao da uspostavi „veze, nevidljive, neverovatne“, da za Slovenstvo, napaćeno ratom i bedom, pronađe na Mediteranu, u Italiji, utehu, ljubav i blagost: „Došao sam, jer osetih jednog dana jasno svoju sudbinu Slovenstva..... Naučiti, izučiti ljubav i blagost, jer, eto, život nam se uputio, nag i umoran, sav izmučen i strašan“ [23]. Izmirenja kod Crnjanskog nisu, kao kod Kampane, pretežno spoljašnjeg karaktera već su poprimila karakteristike izrazito lirskih iskaza.

Spomenuli smo Kampanino utišavanje utisaka. Katkad tišina dominira čitavim opisom:

Saliva al silenzio delle straducole antichissime lungo le mura di chiese e di conventi; non si udiva il rumore dei suoi passi. Una piazzetta deserta, casupole schiacciate, finestre mute: a lato in un balenio enorme la torre, otticuspide impenetrabile arida. Una fontana del Cinquecento taceva inaridita, la lapide spezzata nel mezzo del suo commento latino. Si svolgeva una strada acciottolata e deserta verso la città. [24] (Ž.Đ.)

Katkad je ta tišina poput živog peska („Diresse alla donna una parola che cadde nel silenzio del meriggio“ [25]); kadkad, opet, nagoveštava nekakvu napetost, najčešće erotske prirode. Takvo, dakle, utišavanje utisaka prdstavlja uvek, istovremeno, i preduslov i sastavni deo one atmosfere kroz koju se kreću sećanja, melodije i vizije:

L’Arno qui ancora ha tremiti freschi: poi lo occupa un silenzio dei più profondi (...) a Signa nel ronzio musicale e assonante ricordo quel profondo silenzio; il silenzio di un’epoca sepolta, di una civiltà seepolta: e come una fanciulla etrusca possa rattristare il paesaggio... [26]

Postupak Crnjanskog analogan je, u suštini, Kampaninom; Crnjanski raspršuje oblike i zaljuljava slike:

Sve je potreseno i treperi. Bilje i mostovi, povijaju se blago, ispod noći, a daleko, iza njih, na podnožju nebesa, brda puna vazduha igraju, igraju. [27]

Tim postupkom Crnjanski ukida materijalnost predstava i stvara uslove za pojavljivanje posebne, lirske supstance koja, između ostalog, oživljava nestala vremena:

Vazduh i brda nežno se talasaju oko nje, ali tmurno i divlje i čulno bilo je sve, što je prošlo i nestalo vremenom u ovom crnom, mirisnom šipragu. Mada nigde nema onih malih, zdepastih, trbušastih ratnika i gladnica, čije su glave sačuvane u kamenu, pa se i danas mutno smeše, toskansku žalost nađosmo u svemu sijenskom. [28]

Dalje, načini na koji Kampana i Crnjanski obrazuju svoje pesničke iskaze, drugačiji su ali dozvoljavaju da se u njima pronađe suštinska sličnost koja ih čini srodnim. Kampanine rečenice su, često, dugačke, nižu se poput „melodičnih traka“, muzička, slikovna ili olfatilna svojstva tih rečenica i pojedinih njihovih delova nižu se i šire jedne preko drugih obrazujući gusto i fluidno pesničko tkivo. A iz njega izviru različita lirska stanja: od navale mističnog, preko atmosfere blage napetosti iščekivanja, do raznih erotskih vizija:

Nell’odore pirico di sera di fiera, nell’aria gli ultimi clangori, vedevo le antichissime fanciulle della prima illusione profilarsi a mezzo i ponti gettati da la città al sobborgo ne le sere dell’estate torrida. [29]

Dal viale dei tigli io guardavo accendersi una stella solitaria sullo sprone alpino e la selva antichissima addensare l’ombra e i profondi fruscii del silenzio. [30]

Elementi od kojih Crnjanski stvara svoje lirske odlomke ne podležu, kao kod Kampane, onom melodičnom talasu. Oni, u sklopu rečenice, imaju veću samostalnost, često su odvojeni zarezima, pesnik sačeka da se svaki od njih ostvari, da oživi, i tek tada prelazi na prikazivanje sledećeg: „Put jedan mirisan, od vinove loze i maslina, na bregu, vodi sad u manastir, i divalj i pitom, u tom vrućem kraju, daleko od sveta“.[31] Jedinstvo lirske atmosfere Crnjanski, dakle, ne postiže toliko muzičkim proticanjem slika, koliko istovremenim, gotovo mozaičnim, prisustvom slika, oblika, boja.

Srdnost koja spaja Kampaninu lirsku prozu i izrazito lirske delove Ljubavi u Toskani sastoji se, uglavnom, u sledećem: iz njih, naime, izbija snažna lirska energija, gusta i moćna, koju pesnici stvaraju strpljivo, zaronjeni u svoja doživljavanja. Takav je utisak zasnovan, u velikoj meri, na činjenici da se oba pesnika služe nekolikim pesničkim postupcima na veoma sličan način. Na primer, gomilanjem boja, pogotovo gomilanjem istih boja (crvena, bela, ljubičasta kod Kampane, žuta, zelena ili plava kod Crnjanskog); oba pesnika, potom, izazivaju utisak gotovo opsesivne vezanosti za pojedine unutrašnje slike; sličnu ulogu ima i gomilanje istih reči ili izraza, ili reči sličnog značenja ili zvuka [32]. Čini se, drugim rečima, da su svaka reč, rečenica ili odlomak nabijeni mogućnostima muzičke, slikovne ili metafizičke izražajnosti. Gotovo da, u pojedinim delovima, vlada prenapregnutost i krajnja opterećenost lirskih iskaza.[33]

Tako stanje unutrašnje lirske napetosti u tesnoj je vezi sa ekspanzivnim težnjama koje dva pesnika ispoljavaju. Nastoje, naime, da svojim jezikom obuhvate velike prostore, dubine i daljine. Posebno je zanimljiva njihova regresija u prošlo, u pradavno, u čemu traže glasove nestalog i iskonskog. Ta težnja je posebno važna u Kampaninoj poeziji, mada je često ima i u Ljubavi u Toskani. Tako Kampana, pokušavajući da evocira prvobitne, izvorne sile života, na jednom mestu piše: „udire il sussurrare dell’acqua sotto le nude rocce, fresca ancora delle profondità della terra“ [34]. A Crnjanski, došavši do nekih starih studenaca, piše: “mračni studenci, ogromni kao ruševine manastirske,... Pod svojim teškim svodovima sačuvali su, u prepečeenoj zemlji, prastari i blagi pljusak svojih izvora“ [35]

Obojica su, takođe, oživljavali boje i sadržaje slika iz doba srednjevekovnog hrišćanstva i uplitali ih u svoje vizije:

La semplicità bizzarra del disegno bianco risalta quando l’oro del tramonto tenta versarsi dall’invetriata prossima nella penombra della cappella. Acquistano allora quei sommarii disegni un fascino bizzarro e nostalgico. Bianchi sul tono ricco del noce sembrano rilevarsi i profili ieratici dal breve passaggio claustrale da cui sorgono decollati, figure di una santità fatta spirito, linee rigide enigmatiche di grandi anime ignote. [36]

Tako čitamo kod Kampane; a kod Crnjanskog na jednom mestu piše:

Bez velikog značaja slikarskog, sa težinom običnog šljunka što pada i ostaje na dnu, zanavek, dok reka protiče, prostire se po očima sjaj platna, naslikanog rukom možda Tadea Gadija, ovijenog oko pasa mrtvog Hrista, belog, sa mrkim jevrejskim šarama. Divno odelo jedne Magdalene, crveno kao vino. Na drugoj strani svetle, na zlatu, boje plave i sedefaste. U jednoj finoj ruci sazrela jabuka. Na vitkom telu zeleni ogrtač raširio se, u ljubičastu svetlost. [37]

Oba su odlomka, u tekstovima iz kojih su uzeti, delovi opisa ambijenata i vremena Franje Asiškog. Naime, i Kampana i Crnjanski su, još jednom, oslušnuli njegovu pohvalu bićima Prirode. Kampana to čini ovako:

„La sua rinuncia è semplice e dolce: Frate Sole, Suor Acqua, Frate Lupo. Un caro santo italiano“ [38]. A Crnjanski, imitirajući ritam i ton Frančeskovih Pohvala bićima, piše:

To je ravan u kojoj sv. Frančesko naziva sunce bratom našim i mesečinu našom sestrom. To je dolina u kojoj naziva vetar bratom našim, a vodu našom sestrom, jer je mnogo ponizna i dragocena i čista. [39]

Osim svetog Franje i njegovih stihova, atmosfera manastira uopte, njihova misterioznost i mističnost, predmet su zanimanja ova dva pesnika. Kampanina „strada conventuale“, „serenità conventuale“, „voce conventuale“ i „prašina prosjačka i monaška“, „dvorišta manastirska“ te „rasuti okrečeni manastiri, što leže kao mrtvaci“ Miloša Crnjanskog, zatim prašnjavi putevi, tornjevi, reke, potoci i trave, sve su to przori koji pesnicima donose glasove iz tih dalekih vremena.

Katkad zarone u još dalju prošlost, u dionizijske orgije, oživljavajući elementarne sile života, agresivnost i erotiku:

E allora figurazioni di un’antichissima libera vita, di enormi miti solari, di stragi di orgie [40]

Ribera, dove vidi le tue danze arieggiate di secchi accordi? Il tuo satiro aguzzo alla stanza dei vittoriosi accordi? E in contro l’altra tua faccia, il cavaliere della morte, l’altra tua faccia cuore profondo, cuore danzante, satiro cinto di pampini danzante sulla sacra oscenità di Sileno? [41]

Tako piše Kampana, dok se Crnjanski seća:

još jednom, divljih, beotskih veprova i plesa pijanih bahanta, što piruju i tresu tirzose nad golim Grkinjama; [42]

Rogati bog ide preda mnom, a ja za njim pognute glave, a za mnom svi bednici Gogoljevi ... Šljivaci, zasuti plavim prahom, vinogradi, što niču kao bezbrojni rogovi, idu pred nama i vode nas. Rogati bog igra pred nama, a mi seljaci, napojeni biljem i krvlju životinjskom, igramo, skačemo, urlamo imena reka. [43]

Zanimljiva je sličnost dveju dominirajućih figura u navedenim odlomcima („satiro aguzzo danzante“ i „rogati bog koji igra“) uz opsesivna ponavljanja nekih za atmosferu ključnih reči („danzante“, „danzare“, „igra“, „igramo“, „skačemo“).

U sklop već spomenutih pesničkih težnji ulazi i posebna lirska maštarenja, izlivi slika i sećanja. Tih „belih vizija“, „sogni bianchi“, kako kaže Kampana, ima dosta u njegovoj lirskoj prozi. Kod Crnjanskog su najkarakterističnije one iz Dnevnika o Čarnojeviću mada ih ima i u Ljubavi u Toskani. Tim maštarenjima je zajednička izvesna autobiografska dimenzija koje se, usled duboko subjektivnog načina izražavanja, javlja kao izrazito deformisana, sva u znaku nestvarnog; zatim, posebni, uznemireni ritam, hitrina kojom se te slike smenjuju; takođe i njihova veoma laka pokretljivost u prostoru i vremenu. Kod Kampane tako, čitamo:

E povero, [44] ignudo, felice di essere povero ignudo di riflettere un istante il paesaggio quale un ricordo incaantevole ed orrido in fondo al mio cuore salivo: e giunsi giunsi là fino dove le nevi delle Alpi mi sbarravano il cammino. Una fanciulla nel torrente lavava, lavava e cantava nelle nevi delle bianche Alpi. Si volse, mi accolse, nella notte mi amò.

Dei ricordi perduti, delle immagini si componevano già morte mentre era più profondo il silenzio. Rivedo ancora Parigi, Place d’Italie, le barracche, i carrozzoni, i magri cavalieri dell’irreale, dal viso essiccato, dagli occhi perforanti di nostalgie feroci, tutta la grande piazza ardente di un concerto infernale stridente e irritante. [45]

A Crnjanski, u Dnevniku o Čarnojeviću, piše ovako:

Sedeo sam i ja sa ribarima i vukao se po pristaništima, gde se devojke nude tako jevtino, i, zaostao; i ja sam do kolena gacao po blatu i snegu, kraj železničkih koloseka, kroz mračne šume, bez cvrkuta jedne ptice. Na šarenim lađama, sa ribarima Kiosa, ja sam tiho kupao se u zori, koja je suzno dolazila i imala usta mirisna i jasna. U tamnim mećavama sa sedeo nad Kamčatkom i gledao kako se tromo krše bregovi i tresu u ledu, kao hiljade kostura i gomile ćelavih lobanja. Dušom mi je prošao lakomisleni Balzak, sa razbarušenom kosom, i prohujao general Bolivar, krvav i mlad. []

Dva pesnika su još jedno svoje raspoloženje izrazili na sličan način. Reče je, ovoga puta, o blagotvornom delovanju običnih seoskih prizora i običnih, prostodušnih ljudi na burnu osećajnost pesnika. Kampana je to na jednom mestu ovako izrazio:

Le nebbie sono scomparse: esco. Mi rallegra il buon odore casalingo di spigo e di lavanda dei paesetti toscani; [47]

Incantevolmente cristiana fu l’ospitalità dei contadini là presso. Sudato mi offersero acqua. [48]

A Crnjanski piše:

Seoska tišina i miris žita osvestiše me...U biću tih malih toskanskih varoši, na brdu iznad žutih dolina, ima jedna skromnost seljačka i vedrina koja me seti rodnog kraja. [49]

Upoređivanje poezije Todora Manojlovića sa poezijom Dina Kampane, podstaknuto nekim spoljašnjim činjenicama, nije, kao što see videlo, dalo većih rezultata. Poslužilo je, međutim, kao podsticaj za poređenje nekih vidova poezije Dina kampane i Miloša Crnjanskog. Oslobođeno traganja za eventualnim neposrednim dodirima između dela dvojice pesnika, ovo drugo poređenje usredsredilo se na unutrašnje poetske svetove Kampane i Crnjanskog, kao i na neke pesničke postupke koje su ova dve pesnika često koristili na sličan način. Utisci o izvesnim sličnostima, podudarnostima ili analogijama mogu da predstavljaju osnovu za jednu opštiju predpostavku: da su se ova dva pesnika, čija su zajednička polazišta predstavljale moderne težnje u poziji u prvim decenijama XX veka, susrela, nekim suštinskim odlikama svoje poezije, u sferi visokih pesničkih vrednosti; da su, svaki u svom književnom okruženju, samosvojno i odvažno izgradili u mnogo čemu sličan tip poezije.

Napomene

  1. Todor Manojlović, Ritmovi , Izdavačka knjižara Gece Kona, Beograd 1922.
  2. Dino Kampana, italijanski pesnik (1885-1932), provodi život radeći kao radnik i putujući po svetu, patio od psihičkih smetnji, najvažnija njegova knjiga jeste Canti orfici ; poezija njegova pripada atmosferi dekadentizma, naglašena je u njoj muzička i onirička dimenzija.
  3. T. Manojlović, Moje uspomene iz futurističke Firence , „Vreme“, Beograd, XI, 1931, 3243, 7.
  4. Enrico Falqui, Per una crronistoria dei „Canti Orfici“, Vallecchi, Firenze,1960, 11-12.
  5. (Nesvesno, onaj koji ja bejah zateče se kako ide prema barbarskom tornju, mitskom čuvaru mladalačkih snova), Dino Campana, Opere e Contributi , a cura di Enrico Falqui, Vallecchi, Firenze, 1973, 6.
  6. T. Manojlović, Pesme mog dvojnika , Matica srpska, Novi Sad, 1958, 11.
  7. Milan Bogdanović, Pesme Todora Manojlovića , „Srpski književni glasnik“, XXIV, 1928, 4, 300-301.
  8. Taj programski karakter mnogih Manojlovićevih pesma zapazili su već Marko Ristić ( Književna politika , Prosveta, Beograd 1952, 63) i Radomir Konstantinović ( Obrnuti život zmije Todora Manojlovića , „Treći program“, Beograd, VII, 1975, 27, 290).
  9. T. Manojlović, Pesme mog dvojnika , 76.
  10. (dok je za mene vreme uludo proticalo, jedna pesma, dugi talas trostrukog hora koji su se u naletima dizali uz stenje ...Kratka pesma: tri devojke su beznadežno, u hiljadugodišnjoj melodiji izrazile svoju kratku i mračnu patnju i zaćutale u noći); D. Campana, Nav. delo , 32.
  11. (Potom pobegoh. Izgubih se u metežu džinovskih gradova, videh bele katedrale kako se dižu, ogromna masa vere i sna sa hiljadu vrhova ka nebu), Isto, 12.
  12. T.Manojlović, Pesme mog dvojnika , 14.
  13. T. Manojlović, Filozofija putovanja , „Vreme“, IX, 1929, 2530, 20.
  14. Olga Stuparević, Srpski putopis o Italiji , u zborniku Uporedna istraživanja , Institut za književnost i umetnost, Beograd 1976, 364.
  15. Miloš Crnjanski, Sabrana dela VI, Putopisi , Prosveta-Matica srpska-Mladost-Svjetlost, Beograd 1966, 64-65.
  16. (Nesvesno podigoh oči ka barbarskom tornju koji je nadvisivao dugački drvored platana. Iznad sve jače tišine on je ponovo živeo svoj daleki i divlji mit); D. Campana, Nav. delo , 5.
  17. (Život onakav kakav je poznajemo: sanjajmo sada život u celini...Da, kliziti iznad života , to bi bilo potrebno, to je jedina moguća umetnost); Isto, 466.
  18. (osetih sa uživanjem kako se novi čovek rađa; rađa se čovek pomiren sa prirodom neizrecivo blagom i užasnom; izviru zanosno i bujno životni sokovi u dubinama bića: struje iz dubina zemlje; nebo kao zemlja u visini, tajanstveno, čisto, bez senke , beskrajno); Isto , 71.
  19. M. Crnjanski, Nav. delo , 117.
  20. Tako se Kampana predstavlja u podnaslovu knjige Canti orfici .
  21. Silvio Ramat, Storia della poesia italiana del Novecento , Mursia, Milano 1976, 124.
  22. Cesare Galimberti, Dino Campana , Mursia, Milano 1976, 41.
  23. M. Crnjanski, Nav. delo , 77.
  24. (Peo se u tišini drevnih uličica, duž zidova crkava i manastira; nije se čuo šum njegovih koraka: Mali napušteni trg, niski kućerci, nemi prozori.: sa strane, kao bljesak, ogroman toranj, sa osam vrhova, crven nedostupan, samotan . Jedna fontana iz XVI veka ćutala je usahlo , nadgrobna ploča polomljena usred teksta na latinskom . Šljunkoviti i napušteni put vodio je prema gradu.); D. Campana, Nav. delo , 6. Skrećemo pažnju na gotovo opsesivna ponavljanja reči pri građenju atmosfere, nešto što ćemo u sličnoj formi videti i kod Crnjanskog.
  25. (Uputi ženi reč koja upade u tišinu podnevna); Isto , 6.
  26. (Arno tu još uvek sveže podrhtava: zatim ga obuzme tišina, najdublja moguća... U Sinji, usred muzikalnog i zaglušujućeg žamora prisećam se one duboke tišine: tišine jednog pokopanog doba, jedne pokopane civilizacije; a i toga kako jedna etrurska devojka može pejsaž da učini tužnim); Isto, 53.
  27. M. Crnjanski, Nav. delo , 65; reč je o pesnikovoj „sumatraističkoj“ sposobnosti da „zatrese blagom rukom, polja i zidine grada, brda na nebu, i pinije u daljini“ ( Isto , 65-66).
  28. Isto, 91.
  29. (U mirisu vatre vašarske večeri, dok u vazduhu poslednji zvuci nestaju, video sam siluete drevnih devojaka iz ranih priviđenja na mostovima koji vode od grada do predgrađa u večerima žarkog leta), D. Campana, Nav. delo , 9.
  30. (Ispod drvoreda lipa gledao sam kako se pali usamljena zvezda na planinskom obronku i kako se u drevnoj šumi zgušnjava tmina i šuštanje tišine u dubini), Isto , 33.
  31. M. Crnjanski, Nav. delo , 127.
  32. Tako Kampana nekoliko puta odlomke svoje lirske proze počinje ili završava istim rečenicama. Takvog ponavljanja ili variranja ima i kod Crnjanskog,, posebno u poglavlju Finistère u Pismima iz Pariza ili, još upečatljivije, u poemi Stražilovo .
  33. Ovaj utisak o i zrazito gustoj, isprepletenoj, do krajnjih granica prenapregnutoj poeziji moguće je potkrepiti i mišljenjima dvojice kritičara, jednog italijanskog i jednog našeg. Edoardo Sangvineti za Kampaninu poeziju kaže: „Po prvi put pokušava se izmeriti koliko izliva duše jezik može da izdrži, koliko duhovne snage može da sadrži, koliki pritisak ili, tačnije, moralni pritisak, stih doveden do krajnih granica može još da obuzda i izdrži (Edoardo Sanguinetti, Poesia italiana del Novecento , Einaudi, Torino, 1969, LIV-LV). A Radomir Konstantinović u svom radu o Crnjanskom kaže: „Sve je u najbitnijem njegovom tekstu providno i prividno, sve je tkanje izvanredno tanano, rečenicama koje se, nikad, ne vezuju u čvrsti sloj smisla, veće se granaju, jedna preko druge, sistemom asocijacija (pre toga u ovoj literaturi nepoznatog) koji komponuje neprstanom dekompozicijom, i sve je, zato, neprestano u pitanju onako kako je njegovo Ja u pitanju . Ja koje ovde upoznaje bludnju i lutanje, koje kao da preti da se razlije, svakog časa, preko sopstvenih granica, krajnje nepredvidljivih“ (R. Konstantinović, Miloš Crnjanski , „Treći program“, Beograd, II, 1970, 4, 151).
  34. (Čuti žuborenje vode ispod stena, još uvek sveže od dubina zemlje), D. Campana , Nav.delo , 40.
  35. M. Crnjanski, Nav. delo , 93.
  36. (Bizarna jednostavnost belog crteža ističe se kada zlato zalaska pokuša da se kroz obližnji prozor prelije u polutamu kapele. Dobijaju tada ti ovlašni crteži bizarnu i nostalgičnu draž. Beli su na bogatoj boji oraha i čini se da odražavaju profile sveštenika iz gustog manastirskog pejsaža iz kojeg se izdižu obezglavljeni, kao oduhovljene slike svetosti, krute zagonetne linije velikih nepoznatih duša), D. Campana, Nav. delo , 37.
  37. M. Crnjanski, Nav. delo , 176.
  38. (Njegovo odricanje je jednostavno i blago: Brat Sunce, Sestra Voda, Brat Vukl. Dragi italijanski svetac), D. Campana, Nav. delo , 36.
  39. M. Crnjanski, Nav. delo , 164.
  40. (A onda prikazivanja drevnog slobodnog života, ogromnih mitova Sunca, pokolja i orgija), D. Campana, Nav. delo , 13.
  41. (Ribera, gde li sam video tvoje igre prozračene odsečnim akordima? Tvog rogatog satira u igri pobedničkih akorda? A naspram toga tvoje drugo lice, jahača smrti, tvoje drugo lice, srce duboko, srce igrajuće, satiru ovenčani lozovim lišćem što igraš nad svetom opscenošću Silenovom?), D. Campana , Nav. delo , 41
  42. M. Crnjanski, Nav. delo , 83.
  43. Isto, 75.
  44. (I siromah , go, srećan što sam siromah i go, što na trenutak odražavam pejsaž kao zanosnu i užasnu uspomenu silazio sam do dna svog srca: i stigoh stigoh sve dok mi snegovi Alpa ne zaprečiše put. Jedna je devojka na potoku prala, prala i pevala u snegovima belih Alpa. Okrenula se, primila me, volela me je u noći), D. Campana, Nav delo , 12-13.
  45. (Izgubljene uspomene, slike nastajale su, već mrtve, dok je tišina bivala sve dublja. Ponovo vidim Pariz, Place d'Italie, daščare, velika kola, mršave jahače nestvarnog, sasušenog lica, očiju ispijenih divljim nostalgijama, čitav veliki trg usijan od paklenog koncerta škripućeg i razdražujućeg), Isto, 58.
  46. M. Crnjanski, Proza , Prosveta-Matica srpska-Mladost-Svjetlost, Beograd 1966, 24.
  47. (Magla se razišla: izlazim. Veseli me dragi domaći miris lavande iz toskanskih mestanaca), D. Campana, Nsav. Delo , 32.
  48. (Opčinjavajuće hrišćanska bila je gostoprimljivost tih seljaka. Oznojenom, ponudiše mi vode), Isto, 35.
  49. M. Crnjanski, Putopisi , 198.

 

На Растку објављено: 2008-02-16
Датум последње измене: 2008-02-16 16:06:40
 

Пројекат Растко / Пројекат Растко Италија