Persida Lazarević Di Giacomo

Recepcija dela Milorada Pavića u Italiji

 

Upravo onako kako Milorad Pavić sam sebe definiše, kao “dvozanadžiju”[1], i kakvim se pojavio i afirmisao u našoj javnosti, tj. kao naučnik-istoričar književnosti, i kao književnik-pisac pripovedaka, romana, drama i poezije, dakle autor umetničke proze[2], tako je isto moguće slediti recepciju naučne i književne delatnosti Milorada Pavića u Italiji. Istini za volju, krug onih koji prate Pavićev naučno-istraživački rad znatno je uži, i tiče se italijanskog akademskog sveta, pre svega specijalista slavistike, ali može se zato reći da je prijem Pavićevih naučnih radova konstantan, i neosporno stručan.

Što se tiče, dakle, recepcije Pavićevih naučnih dela, treba istaći da ona nije zanemariva, i da se beleži već krajem šezdesetih godina XX veka. Dobro poznati italijanski slavista, Lionelo Kostantini (Lionello Costantini)[3], profesor srpskohrvatistike na Rimskom Univerzitetu – koji je južnoslovenske narode zadužio, osim stručnim radovima iz ovog polja, i brojnim prevodima dela umetničke književnosti sa teritorije bivše Jugoslavije, a pre svega sa srpskog i hrvatskog govornog područja – u članku In merito alla influenza russa sulla lingua letteraria serba nel XVIII secolo [U vezi sa ruskim uticajem na srpski književni jezik XVIII stoleća][4], u kome pre svega daje kritički pregled osnovne naučne literature o temi koju razmatra, navodi na prvim stranicama svog teksta Pavićev ogled o učeniku Kiprijana Račanina, jeromonahu i propovedniku, koji je delovao u prvoj polovini XVIII veka, Gavrilu Stefanoviću Vencloviću[5], i Pavićev izbor, predgovor i redakciju za opus Gavrila Stefanovića Venclovića, Crni bivo u srcu. Legende, besede, pesme[6]. Kostantini razmatra dva bitna elementa: važnost ruskoslovenskog u razvoju srpskog književnog jezika u XVIII veku, i ulogu ruskoslovenskog jezika u okviru istorije srpskog književnog jezika time što se ruskoslovenski nadovezuje direktno na srpskoslovenski. U okviru toga Kostantini uočava u Pavićevim studijama raskorak između izložene građe i zaključaka koji su iz nje izvedeni, ali takođe ističe da je, u okviru izvesnih tumačenja srpske književne istoriografije, Pavićeva zasluga ta što je naglasio da je Venclovićevo delo svedočanstvo o tome kako se razvijala kulturna revolucija Srba[7].

Na kraju svog izlaganja, u okviru ovako složene filološke teme, autor ukazuje na potrebu obnavljanja tradicije izučavanja srpskog književnog jezika XVIII stoleća, ali traži da se pri tom zadovolje sve filološke i kritičke metode:

A conclusione delle argomentazioni e considerazioni sin qui presentate, ci sembra che sia giunto il momento di riprendere in esame l’intera tradizione degli studi sulla lingua letteraria serba nel XVIII secolo, richiedendo ad essa di soddisfare le esigenze critiche che si fanno sempre più strada nella filologia slava contemporanea. Con questo non intendiamo affatto propugnare un abbandono ed un ripudio definitivo degli orientamenti metodologici sin qui seguiti nel campo di studi di cui ci stiamo occupando. Quanto abbiamo fin qui esaminato ci mostra in quale larga misura noi siamo debitori agli studiosi che hanno affrontato questo straordinariamente complesso periodo della cultura e, più precisamente, della questione della lingua nelle terre serbe. Ciò che appare necessario non è già un rifiuto delle considerazioni fin qui avanzate e dei metodi fin qui seguti, ma una integrazione degli uni ed una maggiore documentazione delle altre.[8]

Odmah zatim, u ovu svrhu Kostantini prilaže poveći prikaz koji bi se slobodno mogao smatrati kraćom studijom o Pavićevom priređivanju dela Gavrila Stefanovića Venclovića, Crni bivo u srcu. Legende, besede, pesme[9], i već na početku laska priređivaču na elegantnom izboru, i podvlači važnost interesovanja za srpski XVIII vek:

Con questo elegante volume, arricchito di illustrazioni e riproduzioni, l’interesse per la figura e l’attività del più significativo esponente dei Račani operanti dopo la grande migrazione del 1690 diviene proprio di una vasta cerchia di lettori. Di questo va subito dato atto al curatore di questa antologia come di un notevolissimo merito. L’interesse per il Settecento serbo, ed in particolare per Gavrilo Stefanović Venclović, si è fatto sempre più esteso ed attento negli ultimi anni, ma l’allievo di Kiprian Račanin ha attratto prevalentemente l’attenzione di studiosi che solo in maniera occasionale hanno presentato passi di sue opere pensando ad un largo pubblico. A Milorad Pavić, che perviene a questa scelta antologica dopo essersi sobbarcata la fatica di un grosso studio su Venclović, spetta il merito di offrire al lettore non specialista una ampia ed articolata scelta di passi del nostro autore.[10]

Kostantini nastavlja u tom pravcu i hvali i dalje izbor i trud Milorada Pavića:

Data la situazione degli studi su Gavrilo Stefanović Venclović, una recensione di questo volume che miri ad esauriente completezza non ci è possibile. Sarebbe per questo necessario, tra l’altro, poter riprendere in mano i grossi manoscritti vencloviciani custoditi nell’Archivio dell’Accademia Serba delle Scienze a Belgrado per operare il controllo dei passi scelti dal curatore di questa antologia sugli originali. A questo proprosito, ci sia lecito accennare qui ad un merito di M. Pavić a cui normalmente non verrebbe di pensare. Solo chi ha sfogliato e letto le molte migliaia di pagine dei testi in questione può apprezzare la fatica compiuta dal curatore di questo volume. Noi abbiamo esperienza diretta di questa fatica, compiuta in un soggiorno di studio a Belgrado, durante il quale abbiamo avuto occasione di conoscere personalmente Milorad Pavić e di apprezzare i suoi vasti e calorosi interessi di letterato. È nello spirito di scambio di idee che la nostra diversa formazione e le nostre diverse esigenze allora permisero ed il comune interesse rese cordiale che avanzeremo qui alcune osservazioniche riteniamo opportune ed utili ad una migliore comprensione di un periodo della cultura serba nel cui interesse siamo entrambi accomunati.[11]

No, posle opisa antologije o kojoj je reč, Kostantini navodi nekoliko ozbiljnih primedbi priređivaču, tj. Miloradu Paviću (ali i izdavačkoj kući). Prva zamerka se odnosi na činjenicu da je ova antologija slabo upotrebljiva u naučne svrhe, odnosno beskorisna stručnjacima slavistike, pre svega zbog nedostatka bibliografskog aparata, bez koga naučnici ne mogu da se orijentišu u tekstu; stoga i ne znaju na koji se od otprilike devet hiljada stranica Venclovićevih spisa u rukopisu odnosi određeni deo teksta – što bi značilo da su time primorani da ih konsultuju iznova u Arhivu SANU – pa je to “il primo, e purtroppo, pare a noi, grave difetto che si rivela ad apertura stessa del libro”[12]:

Tenendo presente il fatto che questa è la prima raccolta cospicua di passi vencloviciani, altrimenti consultabili esclusivamente nei manoscritti, Pavić avrebbe dovuto, a nostro parere, preoccuparsi anche di rendere questo volume una fonte di consultazione per gli studiosi. Può anche darsi che questa fosse sua intenzione, ma bisogna dire che così com’è l’antologia è di assai scarsa utilità a fini di studio. Tralasciando questioni minori connesse con la resa grafica secondo l’attuale alfabeto serbo la cui importanza si comprende come debba venire di necessità sacrificata data la destinazione dell’opera diretta ad un largo pubblico, bisogna rilevare come grave difetto la mancanza di riferimento ai testi da cui i singoli passi sono stati tratti.[13]

Drugi Konstantinijev prigovor Pavićevom priređivanju tekstova Gavrila Stefanovića Venclovića se odnosi na odabir spisa koji je učinjen u ovom slučaju. Teško da se može odobriti, ako se ima u vidu činjenica da Pavić sam ističe da je izbor načinio iz Venclovićevih dela koja su pisana na narodnom jeziku[14], i s obzirom da je kriterijum za taj izbor zasnovan na originalnosti jer, kako tvrdi italijanski slavista, “[…] gli studiosi non hanno ancora determinato la genesi compositiva degli scritti legati al nome di Venclović e non si è in grado di indicare se e quanto Venclović debba essere considerato autore, e quanto invece traduttore, compilatore o copista di tali testi.”[15] Kostantini se zatim poziva na jednu svoju prethodnu studiju[16] u kojoj je takođe razmatrao problem koji je vezan za Pavićeva stanovišta u vezi sa originalnošću književne delatnosti Gavrila Stefanovića Venclovića, te ovom prilikom detaljno obrazlaže Pavićeve komentare za priređivanje ove “pozamašne knjige” (“poderoso volume”), i izražava kritički svoje mišljenje o njima. Imajući u vidu ne toliko izražajnu originalnost srednjovekovne pravoslavne Slavije, a izuzimajući izbor od šest tekstova na starom jeziku koje je Pavić uvrstio, Kostantini ovako zaključuje:

In realtà, e ci sembra di averlo documentato, il termine ‘originalità’ è usato in Pavić in senso estremamente vago: i gradi di originalità a cui egli si riferisce e che abbiamo esaminato uno dopo l’altro dicono assai poco sia nel nostro senso della parola originalità sia in qualsivoglia altro senso che ad essa voglia attribuirsi.

Stando così le cose, ci sembra che il criterio discriminante usato nella adozione per la scelta antologica di uno solo dei due gruppi di testi legati al nome di Venclović non sia sufficientemente fondata.[17]

Kostantini predočava važnost studija koje bi trebalo da se obave u vezi sa kompozicionom genezom spisa koji se vezuju za ime Gavrila Stefanovića Venclovića, i da se stoga nameće zahtev za rigoroznim kritičkim pristupom ovim pitanjima. Posebno izdvaja, zatim italijanski slavista u ovom pravcu, da se jedini put kada se Pavić bavi direktno i naširoko izvorima Venclovićevih dela beleži u slučaju čuvene istorije crkve pisane sa pozicije protivreformacije, Annales ecclesiastici (Rim, 1588-1607) kardinala Cezara Baronija (koju je na poljski preveo jezuit Skarga) – kao izvor Venclovića – u svom članku objavljenom u časopisu “Književnost” 1965. godine (br. 5, str. 430-431). Kostantini primećuje da tom prilikom Pavić zaključuje da je Venclović preveo Baronijevo delo dva puta sa poljskog jezika a ne sa ruskog. U tu svrhu Kostantini ukratko navodi stanovišta drugih istraživača po tom pitanju (Jovan Skerlić, Vladan S. Jovanović, B. Petrović, Nikola Radojčić, Boris Unbegaun, Đorđe Živanović, Đorđe Sp. Radojčić, Milivoje Urošević). U vezi sa ovim bibliografskim profilom, Kostantini ističe da “[…] Pavić condivide l’opinione prevalente, pur con la concessione “mada se mogao služiti i ruskim prevodom”, che non muta sostanzialmente la sua affermazione.”[18] Italijanski slavista, međutim, zaključuje: “Ma la cosa più strana è che non sembra si sia mai compiuto un esame comparativo del testo vencloviciano con quelli polacco e russo. Di conseguenza, tali affermazioni restano pure congetture.”[19] Nadovezujući se na ulogu Venclovića kao prevodioca i sastavljača, i ovom prilikom Kostantini stavlja oštru primedbu na Pavićeve pretpostavke: “La seconda volta, secondo Pavić, Venclović avrebbe ‘tradotto’ gli Annaliu knjizi Pentikosti”. Il testo della ‘traduzione’ vencloviciana è presentato nella parte antologica (p. 200); esso comprende in tutto 8 righe!”[20]

Iako u mnogo čemu zamera Paviću i ne slaže se sa njim, Kostantini ipak priznaje da obojica posmatraju s naklonošću Gavrila Stefanovića Venclovića (te on biva svrstan među velike pisce srpske književnosti), i na kraju zaključuje:

Il lavoro di Pavić ci ha offerto lo spunto per una serie di considerazioni – incentrate su alcuni dei motivi fondamentali che i testi legati al nome di Venclović ci propongono – che chiariscono la necessità di fissare più rigorosi e attenti metodi di ricerca. Le osservazioni avanzate sono state condotte esclusivamente entro la linea di sviluppo della argomentazione svolta da Pavić. Altre questioni, per noi di determinante interesse, ma evidentemente estranee ai suoi scopi, sono state tralasciate. Pur con le riserve avanzate, che sono sostanzialmente riserve relative ai metodi di lavoro impiegati, ci piace riconfermare la nostra viva soddisfazione per la pubblicazione di questo volume e riaffermare il grande merito di Pavić nel curare quest’opera, a cui sarà necessario in futuro fare riferimento in ogni studio che venga rivolto alla figura e all’opera di Gavrilo Stefanović Venclović.[21]

U jednom svom drugom članku, Gli “Annali” del Baronio-Skarga quale fonte di Gavrilo Stefanović Venclović [“Anali” Baronija-Skarge kao izvor za Gavrila Stefanovića Venclovića][22], Kostantini ispituje naučnu literaturu vezanu za tu tematiku, i definiše dve tačke oko kojih su se do sada usredsredili stavovi naučnika, tj. prevodi sa poljskog i sa ruskog jezika Venclovićevog odlomka o kome je reč, s tim da je preovladala teza o prevodu sa poljskog. Na samom početku Kostantini beleži da je neke od tema već bio obradio u prikazu iz 1966. godine Pavićeve antologije Gavrila Stefanovića Venclovića, Crni bivo u srcu. Legende, besede, pesme. A s obzirom na nedostatak naučnih teza o ovom predmetu, predlaže da se nanovo proveri pitanje zavisnosti Venclovićevog odlomka, te da se utvrdi da li taj odlomak treba smatrati prevodom, prepisom ili preradom, kao i da treba ustanoviti da li potiče iz poljskog ili ruskog teksta. U tu svrhu, Kostantini u belešci ponavlja svoja razmatranja u vezi sa Pavićevim izborom i stavovima oko pomenutog fragmenta Gavrila Stefanovića Venclovića:

Il passo vencloviciano di cui ci siamo occupati costituisce il Baronio-Skarga dell’allievo di Kiprian Račanin che ha suscitato l’interesse degli studiosi. Secondo M. Pavić […], Venclović avrebbe ‘tradotto’ una seconda volta gli Annali “u knjizi Pentikosti”. Ora nel catalogo di Lj. Stojanović, già citato, nella descrizione del codice Pentikosti (str. 138-145) non vi è alcun accenno a tale testo. Quanto a Pavić, egli presenta, senza alcun riferimento, il testo che dovrebbe corrispondere a questa ‘seconda traduzione’ nella sua antologia vencloviciana […] a p. 200: tale testo comprende in tutto 8 righe.[23]

Kostantini zaključuje onda da je Venclovićev odlomak u suštini tek prepis, i time se protivi Pavićevom mišljenju da se ovde radi o direktnoj vezi sa ruskom tradicijom, a ne sa poljskim tekstom, te kao dodatak svom stanovištu prilaže taj Venclovićev odlomak u potpunosti.

Još jednom je Pavićeva istraživačka delatnost u centru Kostantinijevih zapažanja: radi se o Pavićevim naučnim projektima iz istorije srpske književnosti baroka, klasicizma i predromantizma[24]. Tako u prikazu za tom o klasicizmu Pavićeve Istorije srpske književnosti klasicizma i predromantizma (1979), Kostantini započinje svoje izlaganje na sledeći način:

Proseguendo nel suo appassionato lavoro – che si svolge lungo una linea di specifiche ricerche personali e di sintesi dei risultati più attuali della storiografia letteraria sulle fasi iniziali della letteratura serba moderna, alle quali gli studiosi hanno rivolto negli ultimi decenni un’attenzione crescente – M. Pavić ci propone ora questa sua opera, facendo così seguito alla sua Istorija srpske književnosti baroknog doba (XVII-XVIII vek) (Beograd, Nolit, 1970), condotta con gli stessi criteri, ed offrendoci il più ricco e moderno quadro d’assieme sul periodo indicato di cui si possa oggi disporre.[25]

Da bi prikazao tematsko bogatstvo ovog dela Kostantini predstavlja sadržaj poglavlja, ali bez podnaslova zbog nedostatka prostora, kako sam kaže. Kostantini zatim ističe da iako Pavić ima u vidu širu istorijsko-kulturnu sliku perioda koji ispituje, “[…] l’Autore [Pavić] pone tuttavia al centro della sua attenzione – secondo esigenze e criteri ormai largamente presenti nella storiografia letteraria in genere jugoslava – le formazioni stilistiche nelle quali esso propriamente si realizza.”[26] Italijanski slavista nastavlja, i tvrdi da s te tačke gledišta Pavić precizira razlike između srpske književnosti prosvetiteljstva i književnosti iz prethodnog doba. Na osnovu toga skreće pažnju:

Questo rapporto di compresenza e di influenza reciproca induce l’Autore ad una trattazione unitaria e non separata, delle due formazioni stilistiche che metta in evidenza il parallelismo e il contatto dei due orientamenti letterari, pur esaminando poi, in maniera specifica, solo il classicismo nei suoi aspetti peculiari e nei suoi rappresentanti e rimandando ad altra opera l’illustrazione della letteratura del preromanticismo nei suoi caratteri propri.[27]

Kostantini i ovde primećuje da Pavić u obradi raznih aspekata razvoja književnosti posvećuje posebnu pažnju pitanju književnog jezika, koje je po mišljenju italijanskog slaviste glavni problem te duge i složene prelazne faze srpske kulture modernog doba, pa ovaj put koristi priliku da ukratko opiše razvoj od srpskoslovenskog, preko ruskoslovenskog, do narodnog jezika Srba. A što se tiče samog pravca srpskog klasicizma, Kostantini ističe Pavićevu podelu ovog perioda na tri faze: 1780-1810, 1810-1837, 1837-1845. Naglašavajući značaj klasicizma u srpskoj književnosti, u smislu da su klasicisti obogatili srpski sistem versifikacije, obnovili žanrove i tematike srpske književnosti, i da preko ličnosti Vojislava Ilića ovaj pravac i dalje deluje u formiranju moderne srpske poezije, a za razliku od prethodnog prikaza u kome je Paviću zamerao nedostatke bibliografskih izvora, Kostantini ovaj put zaključuje:

Della molteplicità degli aspetti di questa corrente letteraria e di questo orientamento del gusto di M. Pavić ci informa con una ricchezza di annotazioni e di precisazioni sui motivi ispiratori e sulle tecniche formali impiegate, sulle influenze esterne e sui processi evolutivi interni che rendono la sua opera uno strumento d’ora in avanti indispensabile per gli studiosi.[28]

Na ovom istom mestu Kostantini nastavlja sa prezentacijom Pavićeve studije iz 1983. godine, Rađanje nove srpske književnosti:

A conclusione della sua Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma. Klasicizam (Beograd, Nolit, 1979) e riferendosi altresì alla sua precedente Istorija srpske književnosti baroknog doba (XVII-XVIII vek) (Beograd, Nolit, 1970, 1978), M. Pavić scriveva: “[…] istorija klasicizma u srpskoj književnosti izložena je u produžetku ove knjige, dok predromantička književnost zahteva posebnu knjigu. Da li će tu novu knjigu dati pisac prethodne dve ili neko drugi, pokazaće vreme”. Era facile pensare allora che la persona più indicata e perciò in certo modo destinata a scrivere tale nuovo libro fosse proprio l’autore delle due opere menzionate. Ed ecco che ora, a distanza di quattro anni dalla pubblicazione della seconda di queste due opere, M. Pavić completa la sua quasi ventennale fatica di indagini personali e di sistemazioni delle ricerche sulla fase iniziale della letteratura serba moderna […].[29]

Kostantini ovom prilikom ima na umu Pavićeva dela Od baroka do klasicizma i Crni bivo u srcu, u kojima je, kako tvrdi, Pavić dao neku vrstu sinteze o tom prvom periodu moderne srpske književnosti. S obzirom da Pavić početni momenat ove faze vezuje za XVIII stoleće, za razliku od drugih autora, kao Dimitrije Bogdanović, Đorđe Trifunović ili pak Jovan Deretić koji taj trenutak pomeraju čak za jedan vek kasnije, Kostantini podvlači da se ovde ipak radi o problemu periodizacije koji je još uvek otvoren i kome “[…] Pavić può fornire ulteriori, utili motivi di riflessione.”[30 ]Naglašava, zatim, da su kriterijumi koje je Pavić koristio za ovo delo isti kao i za dva prethodna dela, a pre svega da pisana književnost prati usmenu, te bi se tu radilo o načelu koje je definitivno usvojila savremena srpska književna istoriografija. A što se tiče već napomenutih primedbi u vezi sa nedostatkom bio-bibliografskih podataka u prethodnim antološkim delima, Kostantini u ovom slučaju podvlači da, za razliku od prethodnih dela, “l’opera in esame presenta ampie trattazioni bio-bibliografiche relative ai maggiori rappresentanti del barocco (Gavril Stefanović Venclović, Zaharija Stefanović Orfelin), del classicismo (Lukijan Mušicki, Jovan Sterija Popović) e del preromanticismo (Simeon Piščević, Dositej Obradović).”[31] Navodi, zatim, sadržaj knjige i ističe razlog zbog kojeg Pavić koristi termin predromantizam a ne sentimentalizam, te objašnjava vrednost tematskih jezgara i konceptualne načine kroz koje se odražava nova senzibilnost. “Sulla base della minuziosa analisi così condotta,” smatra Kostantini, “l’Autore può concludere le sue riflessioni sulla poesia dei preromantici con l’affermazione che il preromanticismo ha introdotto nella poesia serba valori e temi che resteranno patrimonio stabile della letteratura serba, ma anche, oscurati dal successo dei romantici, rimarranno in ombra fino ai nostri giorni.”[32] Na kraju italijanski slavista zaključuje da je Pavićevo Rađanje nove srpske književnosti “[…] un’opera ricca di suggestioni e di spunti di riflessione, che fissa punti fermi e stimola a nuovi dibattiti, ma soprattutto un’opera che attesta una lunga e feconda fatica, per la quale sembra giusto esprimere innanzi tutto all’Autore il nostro apprezzamento e la nostra gratitudine.”[33]

U sledećem prikazu koji se tiče Istorije srpske književnosti (Beograd, Nolit, 1983) Jovana Deretića, a koristeći priliku da opiše istoriju srpske istoriografije, Kostantini navodi tri, već napomenute, Pavićeve studije: Istorija srpske književnosti baroknog doba (XVII i XVIII vek) (1970), Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma. Klasicizam (1979) i Rađanje nove srpske književnosti. Istorija srpske književnosti baroka, klasicizma i predromantizma (1983)[34]. U istom broju časopisa “Ricerche Slavistiche”, u odeljku “Segnalazioni” [“Najave”], navodi se Pavićev članak Questions de la périodisation et du Baroque dans la littérature serbe koji se pojavio u okviru zbornika Barocco in Italia e nei Paesi Slavi del Sud [Barok u Italiji i u južnoslovenskim zemljama] sa skupa u Veneciji na kome je Pavić učestvovao, a čiji su priređivači, Vitore Branka (Vittore Branca) i Sante Gračoti (Sante Graciotti) objavili 1983. godine[35].

Pavića sasvim uzgred pominje i Rikardo Pikjo (Riccardo Picchio), jedan od osnivača italijanske slavistike, u svojoj studiji o književnosti pravoslavne Slavije, na mestu gde govori o Stematografiji Hristofora Žefarovića (1741), jednoj od prvih i najznačajnijih knjiga ruskoslovenskog doba srpske književnosti, kao i o ulozi Žefarovića kao crtača i bakroresca, pa ističe:

E la connessione dell’arte visuale con quella scrittoria – come sottolinea Milorad Pavić in apertura della sua Storia della letteratura serba nell’età barocca – è caratteristica precipua dei primi letterati serbi di quell’età, da Andrija Zmajević, Gavril Tadić, Marko Balović, Kiprijan Račanin e Gavrilo Stefanović Venclović sino ad Orfelin.[36]

Milorada Pavića isto tako uzgred spominje i profesor srpskohrvatistike sa Univerziteta u Bariju, Frančesko Saverio Perilo (Francesco Saverio Perillo), u svom radu o baroku u Dalmaciji i Hrvatskoj, La letteratura barocca di Dalmazia e Croazia, u zborniku Il Barocco letterario nei paesi slavi [Književni barok u slovenskim zemljama][37] koji je priredila profesor slavistike na Univerzitetu u Milanu, Đovana Brođi Berkof (Giovanna Brogi Bercoff). Mnogo više prostora, u istom zborniku, Paviću posvećuje Vjenceslava Behinova (Věnceslava Bechyňová) iz Praške Akademije nauka, u eseju o srpskoj baroknoj književnosti, La letteratura serba nell’età barocca[38], u kome, kako se tvrdi, autorka “[…] ha saputo mantenere l’equilibrio tra lo scarso materiale e la giusta interpretazione dello stesso.”[39] Što se tiče denominacije perioda barokne književnosti, Behinova navodi Pavićev predlog naziva “baroknog medijevalizma” u antologiji Crni bivo u srcu, i upoređuje ga sa terminom “barokna gotika” koji je upotrebio mađarski slavista Andrija Anđal (Endre/Andreas Angyal)[40]:

Non a caso Pavić parla di “medievismo barocco” per questa poesia di passaggio fra tradizione medievale ed epoca moderna. Il critico serbo ritiene questa definizione più adatta all’area geografica-culturale slava ortodossa di quanto non lo sia quella di “gotico barocco”, a suo tempo proposta da Angyal. Pavić mette anche giustamente in evidenza come, tra i generi letterari più rilevanti dell’epoca barocca, la poesia sia anche il più proteico e il più ricco, ma probabilmente il meno noto: si tratta di una poesia riscoperta solo in epoca recente in manoscritti che, in passato, sono stati fatti oggetto di studi critici molto sporadici e superficiali […].[41]

Behinova isto tako poredi mišljenja Milorada Pavića i Andrije Anđala kada govori o problemu interpretacije narodne epike, pa ističe da se njihova tumačenja bitno razlikuju:

Vale la pena rilevare che Pavić e Angyal, gli studiosi più noti che nel dopoguerra abbiano affrontato i numerosi problemi dell’epos popolare, hanno posizioni notevolmente differenziate nell’approccio agli stessi testi e nell’interpretazione generale. Per Angyal i tratti distintivi dei canti epici popolari rimangono il naturalismo e la humanitas eroica, mentre Pavić presta attenzione all’analogia dei motivi barocchi nella letteratura colta come in quella popolare, e approfondisce l’indagine sull’evoluzione della versificazione, che proprio in quel tempo subisce modifiche radicali con conseguenze che si riflettono in tutto lo stile dell’epoca. Le differenze d’approccio fra i due studiosi sono notevoli anche per altri aspetti. Mentre E. Angyal stese la sua storia del Barocco slavo con le grandi ed energiche pennellate di un pioniere che riscopre una nuova immagine di un particolare periodo dell’arte e della letteratura degli Slavi, Pavić si è dedicato a un lavoro minuzioso di raccolta, analisi e pubblicazione di opere, per lo più manoscritte, fino ad allora poco o punto note, di cui ha anche tentato un generale inserimento nella storia della letteratura serba.[42]

Pavićeva istraživanja srpskog baroka i klasicizma su nedavno uzeta u razmatranje i u naučnom radu o tradiciji i jezičkoj inovaciji u srpskoj kulturi XVIII stoleća italijanskog profesora srpskohrvatistike na Univerzitetu u Napulju, Rozane Morabito (Rosanna Morabito), Tradizione e innovazione linguistica nella cultura serba del XVIII secolo[43]. U studiji u kojoj nudi sliku jezičko-književne i kulturne istorije Srba od velike seobe do kraja XVIII veka – u okviru proučavanja jezičkih fenomena na širokoj kulturnoj pozadini dodira pravoslavnog i katoličkog sveta, ističući uzajamne odnose nadnacionalnih i lokalnih faktora – Rozana Morabito već u prvom poglavlju o književnoj istoriografiji i problemu jezika beleži da se, što se tiče XVIII stoleća, srpska pisana reč pojavljuje kao nastavak srednjovekovne jezičko-kulturne tradicije uglavnom crkvenog tipa, delatnošću Račana pa do Gavrila Stefanovića Venclovića, i tim povodom naglašava: “Quanto a Venclović, le note posizioni di Milorad Pavić sulle caratteristiche barocche della sua opera sono state oggetto di critiche circostanziate da parte di numerosi studiosi serbi […]”[44], i nadovezuje se pri tom na bibliografske podatke koji se pojavljuju u Staroj srpskoj književnosti Đorđa Trifunovića[45]. U vezi, dakle, sa Gavrilom Stefanovićem Venclovićem, Rozana Morabito ukratko sažima već navedene stavove kod Lionela Kostantinija, tj. da se većina naučnika slaže da Venclovićevo delo nije originalno, te da je on bio i prepisivač i priređivač tekstova na staroslovenskom, a prevodilac dela na “narodnom” jeziku. “Di parere diverso è M. Pavić,” ističe autorka studije, “che vede negli scritti in lingua “popolare” la parte originale dell’opera di Venclović.”[46] Pa iako priznaje da “A Pavić si devono diversi studi che hanno contribuito a popolarizzazione e a stimolare l’interesse di un vasto pubblico per Venclović”[47], Rozana Morabito ipak navodi Kostantinijev kritički prikaz Pavićeve antologije Venclovićevih spisa[48], zatim članak Jovana Deretića o Mistifikacijama oko Venclovića i stare poezije[49], kao i Staru srpsku književnost Đorđa Trifunovića, te u ovom pravcu zaključuje: “Ricordiamo che l’intera visione sostenuta da M. Pavić circa il Barocco serbo, di cui Venclović sarebbe esponente, è stata sottoposta a serie critiche.”[50]

Rozana Morabito nastavlja i spominje ozbiljnu filološku studiju Čelice Milovanović O izvorima i književnom postupku Gavrila Stefanovića Venclovića[51], pa su i ovom prilikom stavovi Milorada Pavića neizbežno uzeti u obzir:

La studiosa [Čelica Milovanović] dimostra che le opinioni di Pavić in merito a una presunta attività letteraria originale del predicatore non sono fondate. Valga per tutti l’esempio di alcuni testi che Pavić, nel suo libro del 1972, considera manifestazioni originali della cultura e della raffinatezza di Venclović nella composizione di saggi letterari, mentre in realtà risultano traduzioni di opere molto più antiche. Sulla base di precisi riscontri testuali, la Milovanović smentisce originalità di questi testi e mette in rilievo la fedeltà dello scriba all’originale, anche a discapito della chiarezza, e gli errori dovuti alla fretta con cui il lavoro di traduzione e/o copiatura veniva eseguito. Ancora: nell’antologia del 1966, Pavić assumeva come esempio della poetica concettista di Venclović un testo che risulta invece essere la trasposizione fedele di un’opera di Galjatovs’kyj, al quale, dunque, va indirizzato ogni giudizio letterario.[52]]

Rozana Morabito zatim obrađuje odnos Venclovićevih spisa i njihovih izvora, i navodi Venclovićev dramski tekst Udvorenje arhanđela Gavrila devojci Mariji, naglašavajući da je to “[…] un testo che Pavić considera frutto dell’attività drammatica di Venclović ed esemplare del teatro serbo […]”[53], iako odmah u belešci spominje neslaganja drugih naučnika sa Pavićevim istorijsko-književnim tezama.

U studiji Rozane Morabito napomene na Pavića nalazimo još tek uzgredno, u beleškama za poglavlje o delu Zaharija Orfelina[54].

Što se tiče Pavića kao književnika, već na početku se mora reći da se u tom slučaju radi, naravno, o daleko široj publici, pa shodno tome i o recepciji njegovih dela, a imaju se u vidu prevashodno prevodi tri Pavićeva romana: Hazarski rečnik (1984), Predeo slikan čajem (1988) i Unutrašnja strana vetra ili roman o Heri i Leandru (1991).

Godine 1988. izlazi iz štampe u Italiji Dizionario dei Chazari. Romanzo lessico[55], muški i ženski primerak, u prevodu Branke Ničije[56]. Štampanje knjige bilo je završeno 23. maja te godine, a već početkom juna moguće je bilo pročitati u dnevnim novinama poveći intervju koji je priredila specijalni izveštač i filmski kritičar dnevnog lista “La Repubblica”, Irene Binjardi (Irene Bignardi), pod naslovom Il cacciatore di sogni [Lovac snova][57]. Irene Binjardi započinje prikaz ovog izdavačkog poduhvata ističući: “La biblioteca di Babele si è arricchita di un nuovo volume”[58], odnosno u pitanju su dva toma, imajući u vidu muški i ženski primerak ovog romana. Autorka članka smatra da se ipak radi o tri knjige (crvena, zelena i žuta), i privlači pažnju čitalaca na jedan značajan detalj, a u vezi sa datumom izdanja Daubmanusovog rečnika iz 1691. godine: “[…] attenzione alla data, è un anno per così dire “simmetrico” come il 1961, quando la Jugoslavia conquistò con Ivo Andrić il suo premio Nobel […].”[59] Upravo Ivo Andrić je jedan od okvira u koji će biti smeštena proza Milorada Pavića od strane kritike i proučavaoca naše književnosti, zajedno sa Kalvinom, Ekom i Borhesom[60]. A što se tiče žanrovskog određivanja ovog dela, Irene Binjardi smatra da su Hazari “[…] ispiratori, protagonisti, fantasmi di questo “tour de force” della fantasia e della filologia, di questo labirinto, cruciverba, gioco di specchi, romanzo giallo.”[61] I dalje: “[…] sotto il dizionario e la fantafilologia, corre il romanzo, e i fili di questa tessitura-gomitolo si dipanano e si reintrecciano in un finale “thrilling” […].”[62] Autorka članka obrazlaže Pavićev stav o jednom novom načinu čitanja, kao što se čitaju enciklopedije, odnosno, kako kaže sam Pavić:

“Perché è questa la cosa triste: di solito in letteratura ci precipitiamo il più velocemente possibile per arrivare alla fine, cioè alla morte”. Spiega che, “non bisogna nemmeno cercare, in letteratura la verità”. Dice di non pensare, “come tendono a dire gli esperti, che il romanzo moderno stia attraversando una crisi, ma che sia in crisi il modo di leggere. Non è in crisi il romanzo, ma il realismo che abbiamo ereditato dal diciannovesimo secolo.”[63]

Pavić potom priča da se inspirisao velikom srpskom tradicijom rečnika, koji nisu obični rezultat leksikografije već prava književna dela puna anegdota, pripovedaka i narodnih priča, a da je najvažniji primer Srpskog rječnika, odnosno Serbisch-Deutsch-Leteinisches Wörterbuch Vuka Stefanovića Karadžića. Pavić ističe da je sledio tradiciju besedništva i čitao naglas svoj rečnik, te da je zamišljao da piše za velike srpske barokne pisce koje čita i voli, i čiji jezik dobro poznaje (“la cui lingua conosco bene”). Svideti se baroknim piscima znači dopasti se i savremenom sofisticiranom čitaocu, smatra Pavić, jer “lo scrittore è un uomo che dal proprio mondo migra nel mondo dei lettori.”[64]

Irene Binjardi pominje zatim Borhesa, tj. drugi književni okvir u koji Pavića smeštaju kritičari, i čiji je primer Pavić očigledno sledio (“Bene, è ovvio che io mi sono rifatto al suo esempio”[65]), te je, kako kaže, destrukturišući roman Pavić stvorio jedan pravi književni fenomen, pa autorka stoga navodi izuzetno pohvalne komentare iz francuske štampe u vezi sa knjigom o kojoj je reč[66].

A uz napomenu da Pavić, nastavljajući sa svojim razaranjem i rekonstrukcijom proze, već priprema naredni roman, Predeo slikan čajem, autorka članka se pita:

Ma allora, questa destrutturazione-ristrutturazione del racconto è solo questione di gioco, di sorpresa, di meraviglia letteraria? Non è legittima la sensazione, avvertita da chi scrive, che in questo mosaico colorito e affannoso, in questo romanzo “do-it-yourself” che puoi percorrere in ogni direzione, in questo pastiche che può rendere felice il bibliomane di Babele e il cultore di enigmistica, il giallomane e il “freak letterario” come lo chiama Pavić, per non parlare del filosofo e dello storico (sfidato a selezionare il vero del falso), in questo Escher per iscritto, che può ridurre alla disperazione chi ama l’ordine evidente e la tradizione, c’è qualcosa d’altro? Persino di “politico”?[67]

Ovim svojim poslednjim pitanjem Irene Binjardi nagoveštava ono što će se kasnije učestano pojavljivati u člancima o Paviću i o Hazarskom rečniku: u knjizi u kojoj se govori o jednom malom narodu koji je nestao, skoro svi će videti metaforu Srbije, iako je Pavić više puta nastojao da ne identifikuje Hazare sa svojim sunarodnicima, i ostavio je otvorenu mogućnost poistovećenja sa bilo kojim malim i ugroženim narodom. Irene Binjardi stoga zaključuje da slično Hazarima, lovcima snova, u ovom slučaju isto tako i “[…] Pavić preferisce coltivare la metafora e i sogni. Anche quello di fare un giorno non un film, no, ma quarantasette minifilm, quante sono le voci del suo dizionario, affidandoli ad altrettanti registi, perché ciascuno possa comporre nell’ordine che preferisce, e in libertà assoluta, il proprio quadro sul mondo fantastico, sapiente, bizantino dei Chazari. E del loro cantore.”[68]

Sasvim drugi pristup, koji isključuje bilo kakvu političku aluziju, karakteriše članak pisca i profesora germanistike sa Univerziteta u Trstu, Klaudija Magrisa (Claudio Magris[69]), Giostra di demoni nel mondo dei Chazari [Vrteška demona u svetu Hazara][70]. Jedna od mogućih interpretacija ovog romana-leksikona, po Magrisu, jeste ta da je ova privlačna knjiga (“l’affascinante libro”) Milorada Pavića,

anche una giostra di demoni, un’enciclopedia del demoniaco e di tutti i travestimenti con i quali esso si presenta, si camuffa, e si dilegua: nel Dizionario dei Chazari il diavolo compare sotto le spoglie più varie, in veste di liutista, condottiero, figura di sogno, oggetto stampalato, lingua senza senso, folata di nulla. Ma anche se indistruttibile e proteiforme, e rinasce da ogni cenere, il diavolo, nel libro di Pavić, sembra votato soprattutto ad un’attività, quella di scomparire.[71]

Možda je za trenutak moguće uočiti u Magrisovoj interpretaciji jednu drugu metaforu, koja se ne odnosi na junake dela, Hazare (a takvo je tumačenje inače prisutno kod većine komentatora Pavićevog romana), već se tiče samog autora: “Il diavolo è conservatore; è sottile e intelligente come lo sono spesso i conservatori nel loro lucido disincanto, ma, come ad essi, gli è preclusa la genialità creatrice. Non per nulla egli è l’anticipatore. Anche i grandi diavoli della grandissima letteratura sono sarcastici e malinconici conservatori incalzati dalla realtà che si trasforma […].”[72]

Uz Getea, Bulgakova, Singera, nastavlja Magris, “Pavić si inserisce decisamente in questa demonologia poetica contemporanea, in questa letteratura dell’esistenza o dell’estinzione del diavolo.”[73]

Klaudio Magris ipak shvata da je ovo samo jedan od toliko mogućih načina čitanja Hazara, ili pak možda ovo delo samo po sebi negira postojanje bilo kog ključa tumačenja, pa ističe da čitalac može da priđe ovom romanu kako želi, i da sam iznalazi putanje i asocijacije, može da stigne “[…] a mete incantevoli e a rivelazioni piene di significato oppure perdersi in un’opaca e aggrovigliata insensatezza, restare confusi e smarriti, cedere all’irritazione e alla noia o sentirsi d’improvviso felici.”[74] Čitalac je, smatra Magris, pozvan (kao uostalom u bilo kojoj knjizi, a posebno u ovom slučaju) da postane koautor (“coautore”) dela, i da dovede ovaj roman do kraja na jedan od bezbroj mogućih (protivrečnih) načina. Magris podvlači:

[…] Pavić sa che oggi, in ogni storia, il protagonista non è il personaggio o la vicenda di cui si narra, bensì il narratore che li racconta, che va in cerca degli eventi e scopre che alla fine gli restano in mano nient’altro che parole, le quali si disfano come le bolle di sapone, e scopre soprattutto che il senso della sua vita consiste nel raccontare le storie.[75]

Magris uviđa da je Hazarski rečnik možda pretrpan događajima, i likovima koji se nadovezuju na druge događaje i likove, pa u svojoj suptilnoj indirektnoj aluziji na autora romana stiče sledeće uverenje:

Il vero romanzo non è la storia dei Chazari o dei loro esegeti autentici o apocrifi, ma è l’avventura dell’ultimo esegeta, l’io che scrive questo dizionario cercando in quelle filigrane e in quegli arabeschi il proprio volto e il proprio mondo. Anche Pavić – o meglio l’io che scrive il libro, e che non è identico all’autore belgradese – scopre che la storia, le tradizioni, i commenti antichi sono, come i monti, gli alberi o i fiumi, il pretesto per specchiarsi nelle cose e riconoscere in esse la propria labile immagine.[76]

No, autor romana Danubio stavlja sebe i Pavića u istu kategoriju srednjoevropske literature kojoj pripada i Danilo Kiš, što predstavlja još jedan mogući okvir u koji italijanski kritičari svrstavaju Pavićevu prozu:

Anche per lui, come per me, l’universo danubiano – con la sua miscela eterogenea di etnie, civiltà, lingue, religioni e usanze diverse e stratificate – è il simbolo dell’oscuro e caotico germogliare della vita, il quale si riveste invano di suggestione favolosa e preziosità culturale. È un universo da cui è nata una grande letteratura, fantastica – ma più che soltanto fantastica: si pensi, per fare un esempio, alla grande narrativa di Danilo Kiš, ora nota anche in Italia, e ai suoi meandri che sfociano nella strada maestra della nostra tragedia storica.[77]

Magrisov zaključak o Pavićevom romanu o Hazarima jeste pretpostavka i komentar o budućnosti ove vrste narative: “Forse il Dizionario dei Chazari è il canto del cigno e la liquidazione della narrativa ipercolta, dei romanzi a scatole cinesi, degli inferi delle esasperate particolarità locali, l’affascinante epos di una lingua morta sulle cui ceneri nasce forse una nuova letteratura, più classica che anomala, più centrale che eccentrica.”[78]

I Silvio Ferari (Silvio Ferrari), prevodilac autora sa hrvatskog i srpskog govornog područja[79], i profesor na Fakultetu u Đenovi, povezuje Pavićevo ime sa Kišovim, s obzirom da je te iste godine izašla u italijanskim knjižarama Enciklopedija mrtvih[ ]u prevodu Lionela Kostantinija[80]. No, za razliku od Kiša, navodi Ferari, u slučaju Milorada Pavića može se govoriti o pravom izdavačkom poduhvatu i to iz više razloga: “Il tenore vasto e reclamizzato del lancio, i primi riscontri su forti testate e la presentazione dell’autore personaggio, il carattere europeo della diffusione del testo. Insomma potrebbero esserci gli ingredienti di un “caso” di successo.”[81] Radi se o uspehu, upozorava Ferari, koji se zasniva na širem odobrenju i svesti čitalaca da se nalaze pred nečim novim, pred jednim neobičnim rezultatom pisanja, i nekom vrstom mešavine mašte, dokumentovanja i pripovedačke sposobnosti za koju je bilo potrebno pet godina rada; kao i Magris, i Ferari smatra da je sve to omogućeno “su una sorta di percorso idealmente danubiano della stesura tra Belgrado e Belgrado via Ratisbona.”[82]

Ferari zapaža da je Pavić bez sumnje inovativan, iako njegov narativni prosede očigledno duguje mnogo borhesovskoj konceptualnoj tehnici, kao i Ekovim srednjovekovnim čaurastim sistemima igara. No, za razliku od Borhesa i Eka, Pavić poseduje nešto sasvim jedinstveno: “Borges? Eco?”, pita se Ferari. “Certo, anche. Il fatto è però più originale e complesso, poiché l’autore ha dalla sua parte, voglio dire vive e conosce un mondo che contiene in sé i propri autentici parametri di riferimento, iconografici e sostanziali: I Balcani.”[83]

I upravo na tim geografskim širinama Milorad Pavić

[…] ha tracciato quale ambito della sua storia una circonferenza ideale con il perno del compasso puntato su Belgrado e un raggio che tocca, girando, Salonicco e Costantinopoli, Cracovia e Vienna, Venezia e Dubrovnik e dentro questo cosmo fa ribollire, con una prova formidabile, per citazioni e invenzioni, il crogiolo di tutta la materia umana che l’ha abitato e fecondato.[84]

Veći deo svog članka, međutim, novinar dnevnog lista “La Stampa”, Klaudio Altaroka (Claudio Altarocca), iako se radi o intervjuu, posvećuje upravo samom Hazarskom rečniku jer primećuje: “Sembra quasi che questo libro non debba avere un autore, come certi mosaici bizantini.”[85] I upravo tako, slično mozaicima, autor članka na više načina definiše Hazarski rečnik: kao stari katalog (“catalogo antico”), kao knjigu-šumu (“libro foresta”) ili pak lavirint fikcije (“labirinto di finzioni”), a sve to u okviru stilske sinteze nestalih hroničara i pesnika sa Bliskog Istoka. No, Altaroka ističe da ova knjiga ipak ima autora, i to autora koji evocira Borhesa, Kalvina i Eka: “Pavić non accetta invece l’accusa di avere ordito un cogegno narrativo atipico, strutturato sulle[ ]voci di un lessico, solo per suscitare curiosità e farsi leggere.”[86] Na ovakav komentar Pavić spremno odgovara, anticipirajući ujedno i svoj sledeći roman, Predeo slikan čajem:

Io dico invece, che occorre cambiare le abitudini di lettura. Infatti sono moltissimi i giovani che mi scelgono, Inoltre nella mia terra c’è una precisa tradizione letteraria, di dizionari che sono qualcosa di più di semplici dizionari, perché contengono storie, aneddoti, esempi. Io prima compongo nella mente, poi dico a voce alta, infine scrivo. E il mio nuovo romanzo è organizzato come uno schema di parole crociate.[87]

Antonela Skot (Antonella Scott), novinar ekonomsko-političkog dnevnika “Il Sole 24 ore” (bavi se pre svega aktuelnim situacijama u Rusiji i Aziji uopšte), u članku koji na italijanskom ima dvosmisleno značenje, Impara quel popolo e tienilo in serbo [Nauči o tom narodu i sačuvaj ga][88], savetuje kako prići ovoj složenoj i neobičnoj Pavićevoj knjizi: “Per affrontare il suo libro non occorre sapere nulla, basta iniziarlo come si farebbe con un libro di fiabe.”[89] U tu svrhu prenosi Pavićeve reči o metafori Hazara: “”Nessuno in Jugoslavia sa chi sono i Chazari. Per me sono solo un pretesto, un simbolo di ciascuno di noi che vive nel timore del futuro, e il cui destino potrebbe essere quello di scomparire.””[90] Autorka članka ističe da knjiga ima dve verzije, mušku i žensku, pa stoga navodi Pavićevu tačku gledišta da postoje ženska i muška senzibilnost i način čitanja. Na kraju Antonela Skot preporučuje svojim čitaocima: “Insomma, un libro da prendere d’istinto, senza farsi troppe domande.”[91]

Dva članka dele isti prostor katoličkog dnevnog lista “Avvenire”[92]: prvi je tekst kritičara, prevodioca i pisca, Ariga Bonđorna (Arrigo Bongiorno)[93], Il mistero dei Chazari [Misterija Hazara] koji govori o priči i religioznosti romana Milorada Pavića, i kazuje o privlačnosti jednog naroda koji je “zgnječen” između Istoka i Zapada. Drugi članak je intervju sa Pavićem koji je naslovljen Siamo tutti come loro [Svi smo kao oni], a čiji je autor Elio Maraone (Elio Maraone), novinar, uvodničar i izveštač lista “Avvenire” u Jerusalimu. Zanimljivo je da ovde autor članka, u vezi sa Pavićevim odgovorom o paradigmi Hazara, tj. o tome da smo svi mi Hazari i da drukčije ne može biti (“sotto questo profilo, siamo tutti Chazari, non possiamo non dirci Chazari”), opaža da mu se ova ideja čini parafrazom Benedeta Kročea; naš pisac, međutim, ističe da se poziva na Đambatista Vika, a priziva i Pirandela, a što se tiče modernih italijanskih pisaca, naglašava da se divi Italu Kalvinu i Umbertu Eku. I ovde Pavić podvlači da je realistički stil pripovedanja u krizi, odnosno onaj stil koji je nasleđen iz XIX veka. Treba, dakle, promeniti način pisanja, destrukturirati i prestrukturirati prozu, u borhesovskom stilu. Potrebno je, osim toga, ponavlja i ovom prilikom Pavić, promeniti način čitanja da bismo ponovo pronašli zadovoljstvo tog čina. A na pitanje šta je najvažnije u životu, naš pisac odgovara: “La cosa più preziosa è la diversità. Diversità delle culture, delle lingue, […] delle idee. Guai a tentare di ridurre tutto ad un solo modello, valido per tutti. Nel libro cito sette varietà di sale dei Chazari. Se il mondo è una saliera, riempirlo con una sola specie di sale è un delitto, una condanna di morte.”[94]

Novinar kulturne rubrike dnevnog lista “Corriere della Sera”, Čezare Medail (Cesare Medail)[95], koji se bavio istraživanjem spiritualnih i religioznih tema, započinje svoj intervju sa Miloradom Pavićem upravo piščevim rečima da na Svetoj Gori postoje dve vrste monaha: monasi-opštežitelji koji žive u malim komunama, u zajedništvu, i idioritmici koji žive kao monasi-samci: “Lassù ho capito che tutto, popoli, generazioni, persone seguono tale divisione.”[96] A na pitanje o tome kako treba čitati metaforu o Hazarima, Pavić odvraća precizirajući:

Ci sono due possibilità: la prima, considerando i Chazari un’allegoria delle piccole patrie, come quella serba, destinate alla sparizione; la seconda, vedendoli come popolo universale del quale ciascuno di noi è parte, non essendo sicuri di nulla. I Chazari, insomma, sono paradigmici d’una condizione umana sulla quale grava un grosso punto interrogativo, e un popolo che svanisce può essere preso ad emblema della vanità delle cose.[97]

Autor članka podvlači da je “Arijadnina nit” u ovoj knjizi upravo tema snova, pa na osnovu toga pita Pavića o kom Bogu govori kad se odnosi na snove. Pavić odgovara da ne postoji apsolutni Bog, i da svako ima svog Boga. Medail zaključuje svoj članak simbolično, epigrafom Hazarskog rečnika koji kazuje da je čitalac “zauvek mrtav” u knjizi Milorada Pavića, autora koji je pravi “serbo luciferino, maestro di baroccheria” (“luciferski Srbin, majstor barokerije”).

U ovom istom smislu književnica Đulijana Morandini (Giuliana Morandini)[98] definiše, u članku La storia è finita [Priča je gotova], ovaj roman Milorada Pavića: “Un racconto trapunto come un arazzo antico che nella tessitura sapiente raccoglie i fili di una storia senza volto preciso, le linee di una filologia che si smarrisce nel gioco di ricostruire dati ed eventi: il Dizionario dei Chazari fa assaporare la gamma d’emozioni dell’anima slava.”[99] I Đulijana Morandini, kao i Klaudio Magris, uvrstava ovo delo u srednjoevropske senzacije kojima su ravne samo fantazije i magrebske skice austrijskog pisca Gregora fon Recorija (Gregor von Rezzori), koji je takođe u svojim pričama evocirao običaje srednje Evrope i Balkana za vreme austrougarskog carstva. Književnica naglašava da je Pavić za temu svog romana-rečnika izabrao u stvari legende o rađanju alfabeta i jezika, kao i kulturne strukture društva, a u romanu, u tom smislu, Pavić prilaže teze iz lingvistike s kraja XIX i početkom XX veka. Autorka članka zapaža da Pavić upućuje na vezu između jezika i seksualnosti, kao na primeru Avrama Brankovića koji menja jezike kao ljubavnice, ili u slučaju hazarskog vladara koji je želeo da ima mnogo žena raznih religija:

Le lettere si legano alla sessualità, sono della stessa materia degli umori e dei sogni. Anzi, le lettere sono sogni e la lingua riflette il mondo interiore, i suoi strati divini e quelli di origine oscura. Nella filosofia che Pavić riprende da Cirillo, quanto accade nel mondo riflette le combinazioni della psicologia e la trama del libro rivela questo confine, punto dove il linguaggio si genera e ha corpo, corpo poetico.[100]

Đulijana Morandini primećuje da Pavić nudi čitaocima upravo takvu formulu kojom poštuje muško i žensko čitanje, pa otuda ideja o muškom i ženskom primerku Hazarskog rečnika. Autorka stoga zaključuje: “Il romanzo è così un mito e pertanto asseconda la continua possibilità di ricreare nuove mitologie, un arazzo antico appunto, che senza sosta si annoda e si scioglie.”[101]

Novinar, pisac i pesnik Frančesko Manoni (Francesco Mannoni), pak, već naslovom svog članka, Le ‘lezioni’ di Calvino e il dizionario di Pavić[102] predlaže čitaocima paralelno dve knjige dvojice autora, tj. Američka predavanja Itala Kalvina i Hazarski rečnik Milorada Pavića, iako priznaje da se radi o dva potpuno različita pisca, mada im je zajednička prilična doza originalnosti, kao i izuzetna književna ličnost koja se izražava u skladu i dubini; autor članka zaokružuje svoje stanovište podnaslovom u kome ističe da se radi o “književnosti trećeg milenijuma” (La letteratura davanti al terzo millennio). Manoni ovako sažima ukratko prezentaciju Pavićevog romana:

È un libro difficile che sa stimolare la lettura. Il suo fascino è nell’intrigo di occasioni che si rincorrono fra le pagine da una voce all’altra, concatenate da un flusso di costante poeticità che accompagna le variazioni, le assimetrie storiche. Il tutto in un metaforico gioco di stili e linguaggio, di rimandi e precisazioni che sembrano preludere all’utopia.[103]

Iako nosi naslov I Chazari: chi eran mai costoro? [Hazari: ko to beše?], autor ovog članka koji se pojavio u čuvenom italijanskom nedeljniku[104], Klaudio M. Valentineli (Claudio M. Valentinelli), koncentriše se pre svega na ličnost Milorada Pavića, a nešto manje na sam roman. Valentineli navodi da je u Italiji srpska književnost “tajanstveni predmet” (“oggetto misterioso”), a u ovom pravcu naš pisac, na pitanje da li književnost odražava krizu na Balkanu, odgovara: “No, la letteratura serba non è in crisi. Anzi. Contrariamente alla nostra situazione difficile sul piano economico e, mi azzardo a dirlo, sul piano politico, nell’arte e nella letteratura, nella musica e nello sport, gli jugoslavi hanno un rifugio in cui possono fare tutto quello che non riescono a realizzare su altri piani”[105], i kao primer novih književnih naraštaja navodi Rašu Livadu, Nemanju Mitrovića i Davida Albaharija. Pavić potom nabraja autore koje voli: Umberta Eka, Horhe Luisa Borhesa, i Mihaila Bulgakova, te ponovo Vuka Karadžića i njegov Srpski rječnik koji mu je služio kao književni model. Na pitanje gde je završila tradicija, pre svega Ivo Andrić, pisac Hazarskog rečnika odgovara: “La tradizione si sta rinnovando.”[106] Na kraju Pavić podseća da je Predeo slikan čajem već napisan i da čeka da bude preveden.

Jedan sasvim spiritualni pristup Hazarskom rečniku karakteriše članak pesnika i kritičara Kozima Fornara (Cosimo Fornaro)[107], Per conquistare una fortezza si deve prima conquistare la propria anima [Da bi se osvojila tvrđava potrebno je prvo osvojiti sopstvenu dušu][108], koji se usredsređuje na religioznu “avanturu” i tajnu čoveka u Pavićevom delu. Autoru članka se čini da se čitajući Pavićev roman susreo sa nečim već poznatim, beskrajnim i tajnim, sa nekom tajanstvenom niti koja povezuje Pavićevo delo sa delima Dina Bucatija, Itala Kalvina, Halila Džubrana ili pak Margarit Jursenar:

Il tempo dell’anima non ha tempo. Non ha tempo il “giorno” in cui Dino Buzzati vive la sua lotta con fantasmi, lassù, al fronte, nel Deserto dei Tartari, come non ha tempo il destino del popolo chazaro, evocato da Milorad Pavić in questo Dizionario dei Chazari […]. È lui, o siamo noi insieme a lui, e insieme ai suoi personaggi, che incrociano strade già percorse da altri. Forse li abbiamo incontrati nel Castello dei destini incrociati di Calvino, o nel Profeta di Gibran, oppure nelle Memorie di Adriano della Yourcenar. Ma no, li abbiamo incontrati dentro di noi, chissa dove, chissa quando.[109]

Kroz analizu dvoje Pavićevih junaka, princeze Ateh i hazarskog vladara Kagana, Kozimo Fornaro dolazi do zaključka da je Pavićev roman jedna metafora života, knjiga puna snova, želje za osvajanjem slobode, a čiji bi moto, baš zbog toga što u nama vreme ne postoji, mogla biti Pavićeva rečenica: “Samo, pazite, ko hoće da osvoji tvrđavu, mora najpre da osvoji svoju dušu.”[110]

I u jednom drugom, takođe katoličkom listu, nedeljniku “Famiglia Cristiana”, pojavio se kratki članak o Hazarskom rečniku, čijeg autora, novinara Fulvija Skaljonea (Fulvio Scaglione), zanima ondašnja aktuelna književna i politička situacija u Jugoslaviji više nego delo samo, pa će se u vezi sa aluzijom na identifikaciju Hazara sa Srbima, Pavić potruditi da objasni:

Molti a Belgrado mi hanno detto: ma questi Chazari sono i Serbi. La stessa cosa mi hanno detto in Ungheria, in Cecoslovacchia: questi Chazari siamo noi. È il destino di tutti i popoli che sono soffocati dai grandi Stati, dalle grandi ideologie cui non appartengono. Ma ciascuno di noi è un chazaro: non viviamo forse tutti in stato di incertezza, di pericolo, tanto per la bomba atomica quanto per i microbi ed i virus.”[111]

Što se tiče, međutim, prikaza Hazarskog rečnika u drugom jednom listu istog usmerenja, “Studi Cattolici”, interesantno je šta zapaža i beleži Jasmina Tešanović, priređivač izbora napisa o romanu leksikonu Milorada Pavića, a u vezi sa člankom čiji je autor novinar Đuzepe Romano (Giuseppe Romano):

P.S. Zanimljivo je da Giuseppe Romano svoj prikaz Hazarskog rečnika smešta u širi okvir. On prikazuje na istom mestu leksikografsku produkciju najnovijeg datuma i najšireg zahvata od Rečnika opštih ideja, Etimološkog rečnika italijanskog jezika, Rečnika sinonima i antonima i velikih poduhvata u oblasti leksikografije italijanskog jezika, poput onog izdatog kod Garzantija i dr. U tom sledu na drugom mestu se prikazuje Hazarski rečnik pri čemu je osim čisto književnog aspekta, koji se ovde prenosi, dat naglasak i na prave leksikografske elemente Pavićeve knjige, kao što su odrednice i literatura uz njih: Hazari, Ćirilo, Metodije, itd. […][112]

A u književnom časopisu “Oggi e Domani”, Gaetano Salveti (Gaetano Salvetti) pokušava da sintetizuje istoriju Hazarskog rečnika[113], i priznaje da to nije lako, jer takav poduhvat zahteva izuzetan napor da bi se ovaj roman-rečnik predstavio čitaocu. Salveti ističe da je Pavić upravo zbog svojih narativnih sposobnosti rasni pripovedač (“narratore di razza”), i da u sebi ujedinuje naučnika i pesnika, te se kao rezultat dobija nešto novo u književnosti, jedno pravo umetničko delo[114].

Nekoliko prikaza, međutim, vidi u Pavićevom delu tek metaforu o krizi u tadašnjoj Jugoslaviji i na Balkanu uopšte, samo kao odraz tragičnih sudbina tog dela Evrope ili pak kao mesto na kome tumačenja činjenica vrede više od samih činjenica. Radi se o članku već pomenutog Ariga Bonđorna, Serbia, fuga in avanti [Srbija, beg unapred][115], i tekstu novinarke koja se bavi pitanjima Balkana, Nikol Janigro [Nicole Janigro][116], Se Milosevic arriva a Belgrado [Ako Milošević stigne u Beograd][117], a koji su se pojavili u listovima dijametralno suprotnih političkih orijentacija.

Zanimljiv je pristup, međutim, pisca Roberta Pacija (Roberto Pazzi)[118] koji u svom sažetom prikazu pod nazivom Doppio. Dai Chazari a Michelstädter uzima za temu upravo dvojnost (“il doppio”) kao osnovu prezentacije ova dva pisca, približavajući na taj način Pavića italijanskom piscu i filozofu Karlu Mihelšteteru (Carlo Michelstädter)[119] povodom objavljivanja njegovih pisama. Roberto Paci određuje Hazarski rečnik kao ljubavni, pustolovni i istorijski roman: “Il libro si può leggere dal principio alla fine, ma si può iniziare anche dove capita, o a ritroso… vantaggio del Doppio che è borgesianamente “se stesso e l’altro””[120]. A u slučaju da ovaj Pavićev roman ne bude pobudio zanimanje čitaoca, no koji su ipak zainteresovani elementom dvojnosti kao prefinjenom književnom igrom, Paci predlaže čitaocima kao mogućnost izbora imaginarna pisma Karla Mihelštetera.

Zanimljiv je prikaz i Danila Manere (Danilo Manera), istraživača savremene španske književnosti na Univerzitetu u Milanu, pripovedača, književnog kritičara i prevodioca, u listu “L’Indice” (koji izlazi kao mesečni ukazatelj knjiga), početkom 1989. godine[121]. Ova ocena je u obliku mini rečnika, iz simpatije prema autoru i kao posledica književne zaraze (“per simpatia e contagio”), kako podvlači sam Manera. Prikaz je podeljen na nekoliko odrednica (Autor, Bibliografija, Hazari, Rečnik, Izdanje, Čitalac, Prikaz), i interesantno je da Manera, najverovatnije jedini, obraća pažnju na prevod okvalifikujući ga kao dobar (“di buon livello”), i na samo izdanje, pažljivo i lepo priređeno, ali žali što nije dvokolonsko, tipično za rečnike i za srpsko izdanje. A među književnim podsticajima, osim Eka i Borhesa, navodi i ogromnu baštinu istorijskih romana slovenskih književnosti, pre svega Ivu Andrića.

Ivo Andrić je okvir i drame u koju je savremeni pozorišni dramaturg Roko D’Ongja (Rocco D’Onghia)[122] uvrstio fragmente Pavićeve polemike o Hazarima. Radi se o drami La cacciatrice di sogni [Lovac snova] koju je Roko D’Ongja napisao 1995. godine[123], a sledeće godine je bila[ ]postavljena na scenu u milanskom pozorištu Teatro del Burato (Teatro del Buratto) sa glumicom Jolandom Kapi (Iolanda Cappi) u glavnoj ulozi. U drami se radi o majci koja, tražeći svoju kćer Jasnu, prolazi kroz zemlju uništenu ratom. Majka se hrani snovima i nadom da će pronaći svoju kćer idući ne putevima rata, već putanjama bajki koje joj je nekad davno pričala. Evo odeljka koji se direktno nadovezuje na Hazarski rečnik:

A un tratto una donna antica e giovane allo stesso tempo, attraversò le allucinate ombre in cui ero e mi sfiorò i capelli con un soffio e mi chiamò. “Qualcuno che conosci, nei sogni a lungo mi ha cercata e mi ha chiesto di venire” disse. Non l’avevo mai veduta, ma la conoscevo. Sapevo che poteva cambiare sette volte viso e possedeva sette tipi di sale e ogni volta immergeva le dita in un sale diverso, sapevo che soltanto in sogno riusciva a dare amore. Quante volte mi avevano raccontato leggende su di lei e ora stava davanti a me con i suoi occhi d’argento, con i sonagli al posto dei bottoni e sulle palpebre dipinte le lettere dell’alfabeto. “Se vuoi riabbracciare Jasna, devi piangere, devi piangere. Nelle lacrime c’è il sale, le lacrime sono preghiere a Dio. Solo se verserai tutte le tue lacrime diventerai come me” disse Ateh, la principessa dei sogni.

“I miei occhi sono prosciugati… vuoti, vuoti, vuoti!”

D’un tratto sentii un ruscello attraversarmi il corpo e un flusso d’acqua schizzare fuori dalle orbite. Le lacrime cadevano per terra e si trasformavano in grani di sale.

“Sale della separazione… sale della nostalgia… sale della tenerezza… sale della confusione… sale dello sgomento… sale dello struggimento… sale del crepacuore.”

Ai miei piedi c’erano sette laghi di lacrime che crescevano, crescevano, crescevano. Una montagna di sale ora mi copriva. Ma lo stesso riuscivo a scorgere il cielo e nel cielo il battito d’ali degli uccelli.

“Morirò” pensavo “il mio stesso pianto divenuto sale mi soffocherà”. “Non puoi più restare, devi andartene, vattene via”, strillavano i corvi. Non riuscivo a muovermi, ma un corvo dagli occhi celesti, di cobalto, aggiunse:

“Corri, corri, c’è una via, l’unica via, la via dei sogni”. Quella voce non era aspra, la conoscevo bene, cominciai a correre e in quella montagna di sale una via si aprì.[124]

Na ovaj se odlomak nastavlja priča, u stihovima, o viziru i mostu koji povezuje Istok i Zapad, i u kojoj je očigledno upućivanje na Ivu Andrića, pa ponovo sledi nekoliko redova o princezi Ateh i snovima kojima se majka obraća svojoj kćeri:

Piccolina è quasi l’alba e devi andare.

Ma prima io devo indicarti la via e lasciarti un regalo. Sai… altri bambini sono passati da qui, e Ateh ne ha catturato i sogni… Quando riprenderai il cammino ricordati tra i cespugli che ho disseminato segnali che da quei sogni sono stati raccolti…[125]

Godine 1991, opet u prevodu Branke Ničije, izlazi iz štampe Paesaggio dipinto con il tè[126]. Fulvio Skaljone započinje svoj prikaz Predela slikanog čajem anticipirajući roman Unutrašnja strana vetra, ali i nadovezujući se na Hazarski rečnik, da bi istakao da je u centru Pavićevih književnih istraživanja bitno pre svega pitanje čitanja a ne pisanja, što je ujedno i glavni problem modernog romana, kako tvrdi sam Pavić. Pavićeva je težnja da od književnosti napravi reverzibilnu umetnost, odnosno: “Il mio obiettivo è fare della letteratura un’arte reversibile come la scultura: una statua può essere esaminata e giudicata a partire da un punto qualsiasi, lo stesso vorrei accadesse ai miei romanzi.”[127] Pavić podvlači da je glavna tema romana identitet, a Fulvio Skaljone naglašava da u Predelu slikanom čajem čitalac uspeva da otkrije upravo napomene o tadašnjoj političkoj situaciji u Jugoslaviji. Pavić izlaže svoje viđenje u vezi sa stanjem Srbije u Evropi i svetu uopšte, što će kao takvo ponavljati u skoro svim člancima i prikazima svog dela: da je Srbija pluće vizantijskog obeležja, da se nalazi na granici Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, da je srbofobija u Jugoslaviji i u Evropi po prvi put jača i veća od antisemitizma, da je ekonomska izolacija Srbije neshvatljiva, i da je problem u Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, u stvari generacijski problem, tj. da posle rata nije bilo dozvoljeno potonjim generacijama da se slobodno razviju.

O ovom istom problemu će govoriti Pavić i u intervjuu datom Antoneli Fjori [Antonella Fiori] u članku Lo scrittore è un sarto [Pisac je krojač][128], koja takođe anticipira Pavićev rad na Unutrašnjoj strani vetra, a čiji naslov, kao uostalom i Fulvio Skaljone, prevodi kao La faccia interna del vento. Antonela Fjori prenosi Pavićeve reči o tome da je on sve naučio, u književnom smislu, od svetog Jovana Zlatoustog, od srpske književnosti XIII i XIV stoleća, ali da voli Borhesa, Markesa, Kalvina, Eka, Bulgakova, Santegziperija, Dilana Tomasa i Bruna Šulca. No, autorka članka smatra da za razumevanje Pavićevog dela ne treba poći ni od Pavića, ni od samog Pavićevog dela, već od čitaoca, odnosno onako kako se pita sam Pavić: “Perché in fondo leggiamo? Perché abbiamo una specie di mancamento di vitamine intellettuali. E sentiamo il bisogno di ricaricarci, di guadagnare da questa perdita. Così la lettura può essere ripresa anche dopo, tra dieci giorni o dieci anni. Dipende da quando abbiamo bisogno della nostra medicina.”[129]

Antonela Fjori definiše Pavića ambicioznim krojačem u okviru moderne književnosti, pa u tom smislu prenosi njegove reči: “Si parla di romanzo in crisi, ma è la lettura ad essere in crisi. Ed è solo cambiando le modalità di leggere, che si esce da quest’empasse. Ho iniziato da un dizionario, ho proseguito con le parole crociate. Un lettore più esigente può leggere il romanzo verticalmente e ritrovarvi un’altra storia invece della trama il destino degli eroi.”[130] Pavić je, ponavlja autorka, izuzetan tkalac (“straordinario tessitore”), i “[…] ha inserito nel suo “vestito” fili di storia balcanica, copta che si allungano fino a raggiungere la modernità: tanto che anche quest’ultimo suo parallelo storico sembra alla fine naturale.”[131]

U drugom delu članka naš pisac komentariše ondašnju situaciju u Jugoslaviji, te stanje u Srbiji i van nje, kao i položaj Srba i odnos Srbije sa Hrvatskom[132]. Ništa drukčiji nije ni članak provokativnog naslova Noi serbi, cuore d’Europa [Mi Srbi, srce Evrope][133], koji je potpisao novinar dnevnog lista “La Stampa”, pisac i prevodilac sa mađarskog, Bruno Ventavoli (Bruno Ventavoli). U članku je trebalo da bude dat prikaz dela “Borhesa Balkana”, kako autor naziva Pavića, ali se sam intervju, osim ponovne tvrdnje Pavića da je “Vizantinac”, tiče još jednom političke situacije u ondašnjoj Jugoslaviji. Zanimljiv je poslednji fragment pod nazivom Domande sul diavolo [Pitanja o đavolu] koji prenosimo u celosti, i u kome se kroz Pavićeve reči potkrada na kraju eho jednog pisma Dostojevskog koje svedoči o Hristu i istini:

Lei ama i labirinti, la scrittura che si annoda su se stessa. Che cos’è un libro?

In Israele mi hanno chiesto una cosa simile. Mi hanno detto: c’è il diavolo ebraico, quello musulmano e quello cristiano, ma Dio dov’è? Ho risposto: il libro è Dio. Non il mio naturalmente, bensì quello con la maiuscola iniziale. Lo penso come scrittore e come uomo di fede.

Al lettore chiede pazienza, partecipazione, soprattutto intelligenza. Qual è la virtù ideale del lettore?

Il libro è come uno specchio. Riflette ciò che gli metti davanti. Nel XX secolo ci sono stati lettori straordinari. Borges è stato il più geniale.

Perché?

Perché era uno scrittore geniale. Se dovessi scegliere tra la verità e Borges, sceglierei sempre Borges. Mai la verità.[134]

Ovaj isti zaključak koji podseća na reč Dostojevskog o Hristu i istini (“[…] Tra Borges e la verità, scelgo Borges”), Pavić ponavlja i u intervjuu novinaru i književnom kritičaru Alesiju Altikjeriju (Alessio Altichieri) za dnevni list “Corriere della Sera” u kome se, u istom broju pod zajedničkim naslovom Ritorno a Sarajevo? [Povratak u Sarajevo?], pojavljuje članak Klaudija Magrisa o krizi na Balkanu, o odnosima među Hrvatima, Srbima i Slovencima, i istorijskim vezama Italije i Jugoslavije[135], kao i intervju Altikjerija sa Predragom Matvejevićem[136], takođe kao povod za razgovor o situaciji u bivšoj Jugoslaviji. I iz intervjua sa Pavićem čini se da je predstavljanje njegovog romana Predeo slikan čajem isto tako podsticaj za razgovor o političkom stanju na Balkanu. Altikjeri ističe da je Hazarski rečnik bio metafora Srbije, ali je tada, krajem Osamdesetih, Srbija davala utisak da je “niša balkanskog egzotizma” (“nicchia dell’esotismo balcanico”), dok je danas, tj. te 1991. godine bila, kao jedna od bivših jugoslovenskih republika, na ivici građanskog rata, suprostavljena Hrvatskoj i Sloveniji. U tom smeru Pavić ponavlja svoje stavove o kulturnom položaju Srbije (tj. da se Srbija nalazi između Istoka i Zapada, i da je “zazidana” u vizantijskoj civilizaciji), kao i o političkom (da su Srbi žrtve jednog novog Holokausta); tek na kraju članka Pavić se izražava o književnosti: “Io non prometto a nessuno una vita migliore. Da scrittore, prometto una letteratura migliore, la cultura, tanto, perde sempre la battaglia con l’ideologia. La letteratura nazionalista, poi, non esiste. Non mi parli di cultura che corregga la società: c’è bastata quella di Stalin.”[137]

Iako Pavić svugde ističe da ga zanima kultura, a ne politika, ipak često biva pozvan da komentariše političke, ekonomske i društvene motive nacionalne drame u Jugoslaviji, kao u podužem članku E poi venne il caos [A zatim bi haos][138], u kome se samo u nekoliko reči sažima prezentacija romana Predeo slikan čajem: “Un libro affascinante caratterizzato da un realismo magico di fondo (come anche il precedente, Il dizionario dei Chazari) che mescola leggende e situazioni, intreccio della trama e destino dei personaggi a seconda che lo si legga “in orizzontale o in verticale”, tra passato e presente di un’atmosfera contadina e mediterranea.”[139]

Nije toliko, međutim, privučen ovim romanom Danilo Manera (autor prikaza o Hazarskom rečniku), koji ističe u mesečnom ukazatelju knjiga “L’Indice” da, iako čitalac ne treba da se uplaši da će se izgubiti u ovoj knjizi, pošto je pisac dao sva potrebna uputstva, ipak je naporan i skreće s puta pokušaj da se pruži jedna rezimirajuća slika:

Ma dopo il magnifico Dizionario dei Chazari (Garzanti, 1988) tanta artificiosità lascia il dubbio d’essere ben poco vitale, come se Pavić volesse soprattutto confermare la sua fama di barocco e bizantino, epiteti un po’ lisi che gli sono evidentemente cari. Se una sorta di candida commozione sopravvive nel meno pretenzioso Piccolo romanzo notturno, le pagine più fresche del Romanzo per gli amanti delle parole crociate sono interpolazioni come la storiella della moschea blu […]. A livello stilistico le cose sono anche più preoccupanti: tutti i personaggi di Pavić si esprimono affastellando proverbi, arguzie, consigli, immagini brillanti o poetiche o sibilline, vere e proprie boutades altisonanti senza capo né coda ecc., fino a diventare a tratti insopportabilmente sentenziosi. Sembra che l’autore imiti se stesso, nonostante un suo personaggio lo metta in guardia dicendogli: “della parola puoi fare qualsiasi cosa, ma anch’essa può fare qualsiasi cosa da te…” […]. Il libro finisce così per consumarsi a dispetto delle sue molteplici doti, in un virtuosismo tanto sorprendente quanto fine a se stesso.

“Tra il naso e il mento c’è appena posto per far passare il cucchiaio, ma questa è la strada di tanti guai.” […], recita una massima del libro. E non possiamo che ringraziare per un guaio come questo che cerca esplicitamente lettori dotati di talento e rara bravura nelle lettere europee di oggi, ma mi auguro che il narratore serbo, di cui sarà bene tradurre gli ottimi racconti, non imbocchi la strada dell’automanierismo, che conduce a un poco glorioso autoepigonismo. Prima di ogni partenza, certi suoi personaggi – secondo una tradizione popolare serba – si riempiono le tasche di sale: è forse la cifra del libro, dove non c’è nulla di sciocco ma il piacere rischia di rimanere solo intellettuale. Come nelle parole crociate. Circa le quali continuo a nutrire il sospetto che non coincidono esattamente con la poesia.[140]

Dosta manje prikaza prati roman Unutrašnja strana vetra koji se pod naslovom Il lato interno del vento ossia Il romanzo di Hero e Leandro[141] pojavio, ponovo u prevodu Branke Ničije, samo godinu dana kasnije. Zanimljiv je književni prikaz-pristup novinara dnevnog lista “Il Mattino”, Pjetra Trekanjolija (Pietro Treccagnoli) koji, definišući Pavića, navodi da ako

alle tecniche ludiche affianchiamo una forte propensione per l’enigma, per le strutture a scatole cinesi, le metafore barocche e le magie della cultura popolare abbiamo il primo profilo dell’ars narrandi del più noto scrittore serbo di questi anni. Milorad Pavić, […] è tra i maggiori conoscitori al mondo di quell’intreccio misterioso e violento di culture che da millenni caratterizza gli insaguinati Balcani.[142]

Što se tiče same strukture romana, za koju se tvrdi da je manje komplikovana u odnosu na strukture prethodnih Pavićevih dela, autor prikaza ističe:

Il singolare duplice romanzo nasce da una concezione combinatoria della scrittura, mutuata dalle continue letture dei classici barocchi, che Pavić arricchisce con metafore iperboliche, incastrando storie con una perizia maniacale. Un divertissement che prevede un lettore molto dotato, disposto a perdersi nel fiume in piena della fantasia dello scrittore, accondiscente alle stravaganti virate narrative di Pavić. Lettori di cui il narratore serbo si dichiara avvocato e che non accettano le opere sedative, ma piuttosto quelle eccitanti che fanno da antidoto all’evasione, alla consolazione, alla scorrevolezza.[143]

Uz napomenu da Pavić ima zajedničkog i sa Borhesom i sa Kalvinom, Trekanjoli zadržava tajanstveni aureol oko romana: “Il fascino del romanzo è nell’alternarsi tra sogno e realtà, un percorso che non va svelato. Anche perché ogni spiegazione risulterebbe riduttiva.”[144]

A u kratkom prikazu Ljiljane Banjanin za roman u listu “L’Indice ”[145], određivanje Pavića se svodi pre svega na činjenicu da se ovim delom naš pisac definitivno potvrđuje kao autor postmoderne tendencije.

Sledi zatim dugogodišnje zatišje o Miloradu Paviću i njegovom književnom delu. Sasvim je moguće da su na to uticale izvesne Pavićeve izjave o Vukovaru, odnosno o izgradnji ovog hrvatskog grada u “srpsko-vizantijskom” stilu. Takva Pavićeva saopštenja će gorko prokomentarisati upravo Klaudio Magris u proleće 1999. godine, izražavajući nadu u postojanje jedne nove generacije opozicije:

Quando Pavić, uno scrittore serbo parvenu, ha esaltato la distruzione di Vukovar, non ho detto niente, perché se uno dice simili cose è disonorante anche solo ascoltarlo. Ma in Serbia esistono altri scrittori, esiste un’opposizione, intellettuale o no, decisa e aperta, spiritualmente libera, che sa distinguere la Serbia dal suo nefasto regime.[146]

Isto tako će Pavića okarakterisati i Predrag Matvejević, pisac i profesor srpskohrvatistike na Univerzitetu u Rimu, koji je još avgusta 1991. godine govorio o nekoj vrsti književne niti koja povezuje njegov Mediteran sa Dunavom Klaudija Magrisa i Hazarskim rečnikom Milorada Pavića, na osnovu činjenice da su sva trojica univerzitetski profesori koji su proizveli dela u atmosferi centralne i istočne Evrope, kroz Trst, Zagreb i Beograd, a između Sredozemlja i Dunava[147]. Sada će, međutim, Matvejević uvrstiti Pavića u svoju “crnu listu” pisaca koji su se nedostojno poneli u godinama rata, uz Dobricu Ćosića, Matiju Bećkovića, Momu Kapora i Branu Crnčevića, i koji, kako tvrdi autor, “zaneseno pripovijedaju nacionalizam”[148], pa će reći:

Nisu svi ipak išli tako daleko. Proslavljeni pisac Hazarskog rečnika, Hrvat po ocu, nije doduše puštao suze nad srpskim rušenjem Vukovara: obećao je da će se na tom mjestu izgraditi novi Vukovar u “srpsko-vizantijskom” stilu za kakav ni čuveni arhitekt i esejist Bogdan Bogdanović nije čuo. Međutim, u razgovorima o “obnovi vizantijskog romana”, Pavić nije propustio da objavi svoje opredjeljenje: “Srbija je u najodsudnijim trenucima umela da iznedri najbolje svoje ljude. Tako je i danas” – to je, naravno Milošević. Ali od vremena kad je izišla knjiga u kojoj se nalazi ta izjava, pisac je, kažu, promijenio mišljenje. Hvala mu! Zaboravilo se.[149]

U društvu sa Ćosićem, opisujući kako nastaje građanski rat u Jugoslaviji, Pavića će svrstati i istoričar Marko Ventura (Marco Ventura), samo ga uzgred pominjući:

Meno influente di Ćosić, Milorad Pavić ha costruito anche lui con il Dizionario dei Chazari l’insidiosa metafora d’un popolo “piccolo, ma grande”, un popolo alla cui grandezza spirituale non corrisponde quella temporale, le cui sconfitte sono poca cosa rispetto ai sogni di grandezza, che è accerchiato da un’alleanza di nemici troppo più forti, e il cui vittimismo è la sua massima affermazione d’orgoglio.[150]

Prošlo je nešto više od dvadeset godina od objavljivanja Hazarskog rečnika u Jugoslaviji, i nešto manje od dve decenije od odjeka ove neobične knjige u svetu, pa i u Italiji, a koja nije više, na žalost, preštampavana[151]. Ako se izuzmu prevodi romana koje je poslednjih godina moguće naći samo u bibliotekama[152], od svega danas ostaje još po koji pomen na Pavića i njegovo književno delo u studijama i raspravama o našoj književnosti[153], poneka bibliografska odrednica u enciklopedijama o književnosti, u okviru srpske književnosti[154], ili ređe, kao samostalna biobibliografska odrednica[155], zatim citiranje u elektronskom časopisu za italijansku književnost XX veka upravo u vezi sa Pavićevom interaktivnom narativnom tehnikom[156], ili pak navođenje Pavića kao književnog modela Sitničarnice Gorana Petrovića, u elektronskom časopisu mladih slavista[157]. Čitaocima, međutim, ostaje i nada da – kako je Magris prokomentarisao – đavo, kome Pavić svojim opusom i pripada, a koji sâm uspeva da se transformiše ali i nestaje, ipak podstakne da se čitanje ovih dela “može nastaviti i kasnije, kroz deset dana ili deset godina”, kako tvrdi sâm Pavić.

Napomene

  1. M. Jevtić, Razgovori sa Pavićem, Beograd, Naučna knjiga, 1990, str. 93.
  2. Isto: “To je jedno od ključnih pitanja u egzistencijama ljudi koji su dvozanadžije. Među njih spadam i ja. Ima još takvih pisaca u svetu, kao što smo spomenuli, koji se bave i naukom o književnosti i samom književnošću.”
  3. Lionelo Kostantini (preminuo 1994. godine) je prevodilac sledećih dela: Viktor Žmegač, Creazione letteraria e consumo sociale, Napoli, T. Pironti, 1980; Ante Kovačić, Nell’archivio, Torino, UTET, 1983; Meša Selimović, Il derviscio e la morte, Milano, Jaca Book, 1983; Danilo Kiš, Giardino, cenere, Milano, Adelphi, 1986; Danilo Kiš, Enciclopedia dei morti, Milano, Adelphi, 1988; Aleksandar Tišma, Scuola di empietà, Roma, Edizioni E/O, 1988; Aleksandar Tišma, L’uso dell’uomo, Milano, Jaca Book, 1988; Ranko Marinković, Mani, Milano, Hefti Edizioni, 1990; Danilo Kiš, Clessidra, Milano, Adelphi, 1990; Ivo Andrić, I tempi di Anika, Milano, Adelphi, 1990; Ivo Andrić, La corte del diavolo, Milano, Adelphi, 1992; Miloš Crnjanski, Migrazioni I, Milano, Adelphi, 1992; Slobodan Novak, Piccolo mondo perduto, Milano, Hefti Edizioni, 1992; Danilo Kiš, Dolori precoci, Milano, Adelphi, 1993; Miloš Crnjanski, Migrazioni II, Milano, Adelphi, 1998. Up.: L. Missoni, Opere di narrativa serba e croata a cura di Lionello COSTANTINI, “AION Slavistica”, 1, 1993, str. 380-383.
  4. “Ricerche Slavistiche”, vol. XV, 1967, str. 167-187.
  5. “Književnost”, Beograd, 1965, br. 4, 5, 6, 7-8, 9, 10, 11-12.
  6. Beograd, Prosveta, 1966.
  7. Nav. u: L. Costantini, In merito alla influenza russa sulla lingua letteraria serba nel XVIII secolo, nav. delo, str. 174.
  8. Isto, str. 186 (ukoliko nije drukčije navedeno, svi prevodi su naši): “Kao zaključak obrazlaganja i razmatranja koja smo dovde predstavili, čini nam se da je došao trenutak da preispitamo čitavu tradiciju studija o srpskom književnom jeziku u XVIII stoleću, i da tražimo da ona zadovolji kritičke zahteve koji se sve više probijaju u savremenoj slovenskoj filologiji. Time ne nameravamo uopšte da podržimo napuštanje i definitivno odbacivanje metodoloških orijentisanja koja su do ovog trenutka praćena na polju studija kojima se bavimo. Ovo što smo do sada ispitali pokazuje nam u kolikoj smo meri dužni naučnicima koji su prišli tom neverovatno složenom periodu kulture i, tačnije, pitanju jezika u srpskim zemljama. Ono što se čini nepohodnim nije odbacivanje razmatranja koja su dovde praćena, već integracija jednih i veća dokumentacija drugih.”
  9. “Ricerche Slavistiche”, vol. XV, 1967, str. 272-280.
  10. Isto, str. 272: “Ovim elegantnim tomom, obogaćenim ilustracijama i reprodukcijama, interes za ličnost i delatnost najznačajnijeg predstavnika grupe Račana koji su delali posle velike seobe 1690. godine postaje vlasništvo široke sfere čitalaca. Mora se odmah priznati ta velika zasluga priređivaču ove antologije. Zanimanje za srpsko XVIII stoleće, a posebno za Gavrila Stefanovića Venclovića, sve je veće i pažljivije poslednjih godina, ali je učenik Kiprijana Račanina privukao uglavnom pažnju naučnika koji su samo povremeno predstavljali odlomke njegovih dela imajući na umu širu publiku. Miloradu Paviću, koji je dospeo do ovog antološkog izbora pošto je preuzeo na sebe trud ogromnog proučavanja o Vencloviću, ide zasluga što je ponudio onim čitaocima koji nisu stručnjaci široki i razlučeni izbor odlomaka autora o kome je reč.”
  11. Isto: “S obzirom na stanje studija o Gavrilu Stefanoviću Vencloviću, nije moguć prikaz ovog toma koji teži iscrpnosti i potpunosti. Zbog toga bi bilo potrebno ponovo pregledati pozamašne Venclovićeve rukopise koji se čuvaju u Arhivu Srpske Akademije Nauka u Beogradu, da bi se prekontrolisali odlomci koje je priređivač ove antologije izabrao među izvornicima. U vezi sa tim, neka nam je dozvoljeno da spomenemo ovde zaslugu M. Pavića na koju se obično ne bi ni pomislilo. Samo onaj ko je prelistao i pročitao hiljade i hiljade stranica tekstova o kojima je reč može da ceni trud koji je uložio priređivač ovog toma. Direktno smo bili u mogućnosti da prisustvujemo tom trudu, za vreme jednog studijskog boravka u Beogradu, u toku kojeg smo imali priliku da lično upoznamo Milorada Pavića i da cenimo njegova široka i srdačna zanimanja literate. Upravo u duhu razmene ideja koju su omogućili naše različito obrazovanje i naši različiti zahtevi, i zajednički srdačni interes, iznećemo ovde neke primedbe koje smatramo da su prikladne i korisne za bolje shvatanje jednog perioda srpske kulture u čijem smo interesu obojica ujedinjeni.”
  12. Isto: “prvi, i nažalost, čini nam se, ozbiljan nedostatak koji se uočava čim se knjiga otvori.”
  13. Isto, str. 273: “Imajući u vidu činjenicu da je ovo prva pozamašna zbirka Venclovićevih odlomaka, koji bi inače mogli da se konsultuju isključivo u rukopisima, Pavić je trebalo, po našem mišljenju, da se pobrine da od ovog toma načini izvor konsultacije za naučnike. Možda je to i bila njegova namera, ali treba reći da takva kakva je, ova je antologija od slabe koristi u svrhu nauke. Ako zanemarimo manja pitanja u vezi sa grafijskim rešenjem po sadašnjoj srpskoj azbuci, a čija je važnost upotrebe razumljiva, pošto je ovo delo namenjeno široj publici, treba istaći kao ozbiljnu zamerku nedostatak referencija na tekstove iz kojih su izvađeni pojedini odlomci.”
  14. Crni bivo u srcu, nav. delo, str. 531.
  15. L. Costantini, [Rec. a:] M. Pavić, Crni bivo u srcu, nav. delo, str. 274: “[…] naučnici nisu još uvek odredili kompozicionu genezu spisa koji se vezuju za Venclovićevo ime i nije moguće ukazati da li i koliko Venclović može da se smatra autorom, a koliko pak prevodiocem, sastavljačem ili prepisivačem tih tekstova.”
  16. A proposito della lingua di Gavrilo Stefanović Venclović, “Ricerche Slavistiche”, vol. XIV, 1966, str. 53-76. Kostantini ističe (str. 55-56, 64) da Gavrilo Stefanović Venclović piše na dva književna jezika, od kojih svaki ima svoje posebno odredište, te da je to najpotpunije opisao upravo Milorad Pavić u svojoj studiji objavljenoj u časopisu “Književnost”, nav. delo. Up.: O. Nedeljković, The Linguistic Dualism of Gavrilo Stefanović and “Prosta Mova” in the Literature of the Orthodox Slavs u: Studia Slavica Mediaevalia et Humanistica Riccardo Picchio Dicata, Michele Colucci, Giuseppe Dell’Agata, Harvey Goldblatt curantibus, II, Roma, Edizioni dell’Ateneo, 1986, str. 540-545.
  17. L. Costantini, [Rec. a:] M. Pavić, Crni bivo u srcu, nav. delo, str. 277: “U stvari, a čini nam se da smo to potkrepili dokazima, termin ‘originalnost’ se koristi kod Pavića u izuzetno neodređenom smislu: stupnjevi originalnosti na koji se on odnosi, i koje smo ispitali jedno za drugim, znače veoma malo i u našem smislu reči originalnost i u bilo kojem drugom smislu koji želi da joj se pripiše. S obzirom da stvari tako stoje, čini nam se da razlikovni kriterijum, koji je korišćen prilikom ovog antološkog izbora samo jedne grupe tekstova vezanih za Venclovićevo ime, nije dovoljno zasnovan.”
  18. Isto, str. 279: “[…] Pavić deli preovlađujuće mišljenje, ali ipak uz ustupak “mada se mogao služiti i ruskim prevodom”, koji ne menja suštinski njegovu tvrdnju.”
  19. Isto: “Ali najčudnije je to što izgleda nikada nije obavljeno komparativno ispitivanje Venclovićevog teksta sa poljskim i ruskim. Shodno tome, takve tvrdnje ostaju čiste pretpostavke.” Up.: N. Radojčić, O prezimenu i poreklu Gavrila Stefanovića Venclovića, “Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu”, 1931/IV, str. 315.
  20. Isto: “S druge strane, pak, po Paviću, Venclović je ‘preveo’ Analeu knjizi Pentikosti”. Tekst Venclovićevog ‘prevoda’ je predstavljen u antologijskom delu (str. 200); sastoji se od samo 8 redova!”
  21. Isto, str. 280: “Pavićev rad nam je pružio povod za čitavu seriju razmatranja – usredsređena na neke od osnovnih motiva koje nam tekstovi vezani za Venclovićevo ime nude – koja razjašnjavaju potrebu da se odrede rigoroznije i pažljivije metode istraživanja. Izneta zapažanja su vođena isključivo u okviru linije razvoja obrazlaganja koje je obavio Pavić. Druga pitanja, koja su za nas od odlučujućeg interesa, ali očigledno tuđa njegovim namerama, bila su zanemarena. Uz ograničenja koja su iznesena, a koja predstavljaju suštinska ograđivanja vezana za metode korišćene u radu, želimo ponovo da potvrdimo svoje iskreno zadovoljstvo zbog objavljivanja ovog toma i ponovo posvedočimo veliku Pavićevu zaslugu u priređivanju ovog dela, na koje će u budućnosti morati da se pozove svaka studija koja će biti usmerena na ličnost i delo Gavrila Stefanovića Venclovića.”
  22. “Ricerche Slavistiche”, vol. XVI, 1968-1969, str. 163-190. U vezi sa dvočlanim izrazom Baronio-Skarga v.: R. Picchio, Gli Annali del Baronio-Skarga e la Storia di Paisij Hilendarski, “Ricerche Slavistiche”, 1954/III, str. 212-233.
  23. “Ricerche Slavistiche”, vol. XVI, 1968-1969, str. 183: “Venclovićev odlomak kojim smo se pozabavili jeste Baronio-Skarga učenika Kiprijana Račanina koji je izazvao interes naučnika. Po M. Paviću […], Venclović je ‘preveo’ još jednom Anale “u knjizi Pentikosti”. Međutim, u već navedenom katalogu Lj. Stojanovića, u opisu kodeksa Pentikosti (str. 138-145) nema nikakve napomene o tom tekstu. Što se tiče Pavića, on prilaže, bez ikakvog popratnog objašnjenja, tekst koji bi trebalo da odgovara ovom ‘drugom prevodu’ u njegovoj antologiji Venclovićevih tekstova […] na str. 200: taj tekst se sastoji od svega 8 redova.”
  24. Up.: M. Jevtić, Razgovori sa Pavićem, nav. delo, str. 93: “Ja bih mogao reći da sam imao sreću da zaokružim svoj naučno-istraživački opus. Upravo ono što sam želeo da uradim i od čega sam počeo – to je taj, svojevremeno, najnepregledniji period u istoriji srpske književnosti, dakle između stare književnosti i romantizma – ja sam to u svojim studijama o baroku, klasicizmu i predromantizmu priveo kraju. Moja poslednja knjiga u toj oblasti – “Rađanje nove srpske književnosti” – daje sliku ovog razdoblja, onako kako ga ja vidim.”
  25. L. Costantini, [Rec. a:] Milorad Pavić, Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma. Klasicizam, Beograd, Nolit, 1979, pp. 570, str. 320: “Nastavljajući strastveno svoju delatnost – koja se odvija duž linije specifičnih ličnih istraživanja i sinteza najaktuelnijih rezultata književne istoriografije o početnim fazama moderne srpske književnosti, kojima su naučnici obratili poslednjih decenija sve veću pažnju – M. Pavić nam predlaže sad ovo svoje delo, nadovezujući se tako na svoju Istoriju srpske književnosti baroknog doba (XVII-XVIII vek) (Beograd, Nolit, 1970), koje je vođeno istim kriterijumima, i nudeći nam najbogatiju i najmoderniju opštu sliku s kojom se danas može raspolagati o ukazanom periodu.”
  26. Isto, str. 321: “[…] Autor [Pavić] ipak stavlja u centar svoje pažnje – po zahtevima i kriterijumima koji su već uveliko prisutni u jugoslovenskoj književnoj istoriografiji uopšte – stilističke pravce u kojima se on u potpunosti ostvaruje.”
  27. Isto: “Ovaj odnos istovremenog prisustva i uzajamnog uticaja navodi Autora na jedan jedinstven a ne odvojeni prikaz ta dva različita dela, njenih stilističkih pravaca, da bi se istakao paralelizam i dodir dve književne orijentacije, iako ispituje u suštini, na specifičan način, samo klasicizam sa svojim osobenim aspektima i svojim predstavnicima i upućuje na jedno drugo delo tumačenje književnosti predromantizma sa svojim odlikama.”
  28. Isto, str. 323: “O višestrukosti aspekata ovog književnog toka i ove orijentacije ukusa M. Pavić nas obaveštava uz bogatstvo beležaka i preciziranja o inspirativnim motivima i o formalnim tehnikama koje su korišćene, o spoljnim uticajima i o unutrašnjim evolutivnim procesima koji od njegovog dela čine od sada pa na dalje neophodno sredstvo za naučnike.”
  29. L. Costantini, [Rec. a:] Milorad Pavić, Rađanje nove srpske književnosti. Istorija srpske književnosti baroka, klasicizma i predromantizma, Beograd, Srpska književna zadruga, 1983, pp. 631 u: “Ricerche Slavistiche”, vol. XXIX-XXXI, 1982-1984, str. 323: “Zaključujući svoju Istoriju srpske književnosti klasicizma i predromantizma. Klasicizam (Beograd, Nolit, 1979) i pozivajući se takođe na svoju prethodnu Istoriju srpske književnosti baroknog doba (XVII-XVIII vek) (Beograd, Nolit, 1970), M. Pavić je napisao: “[…] istorija klasicizma u srpskoj književnosti izložena je u produžetku ove knjige, dok predromantička književnost zahteva posebnu knjigu. Da li će tu novu knjigu dati pisac prethodne dve ili neko drugi, pokazaće vreme.” Bilo je lako pomisliti onda da je najodgovarajuća osoba, i zbog toga na izvestan način predodređena da napiše tu novu knjigu, upravo autor dvaju navedenih dela. I evo sada, posle četiri godine od objavljivanja svog drugog dela, M. Pavić upotpunjuje svoj skoro dvadesetogodišnji napor ličnih ispitivanja i sređivanja istraživanja o početnoj fazi moderne srpske književnosti […].”
  30. Isto, str. 324: “[…] Pavić može da pruži naknadne i korisne motive za razmišljanje.”
  31. Isto, str. 325: “Za razliku od dva prethodna dela, delo koje ovde ispitujemo predstavlja iscrpna bio-bibliografska razmatranja koja se odnose na najveće predstavnike baroka (Gavril Stefanović Venclović, Zaharija Stefanović Orfelin), klasicizma (Lukijan Mušicki, Jovan Sterija Popović) i predromantizma (Simeon Piščević, Dositej Obradović).”
  32. Isto, str. 326: “Na osnovu tako minuciozne analize, Autor je u stanju da zaključi svoja razmišljanja o poeziji predromantičara sa tvrdnjom da je predromantizam uneo u srpsku poeziju vrednosti i teme koje će ostati trajno vlasništvo srpske književnosti, ali koje će, pomračene uspehom romantičara, ostati u senci sve do naših dana.”
  33. Isto: “[…] delo bogato sugestijama i podsticajima na razmišljanja, koje fiksira trajne tačke i stimuliše na nove diskusije, ali pre svega delo koje potvrđuje dugi plodonosni trud, zbog koga se čini ispravnim da izrazimo pre svega Autoru naše pohvale i našu zahvalnost.”
  34. L. Costantini, [Rec. a:] Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Beograd, Nolit, 1983, pp. 706 u: “Ricerche Slavistiche”, vol. XXIX-XXXI, 1982-1984, str. 328.
  35. Atti del Convegno promosso e organizzato dalla Fondazione Giorgio Cini e dall’Accademia Serba delle Scienze e delle Arti, Venezia, 17-20 novembre, 1980, Firenze, Leo S. Olschki Editore, 1983 u: “Ricerche Slavistiche”, vol. XXIX-XXXI, 1982-1984, str. 375. U zborniku Barocco in Italia e nei paesi slavi del sud (nav. delo, str. XII) autor uvodnog referata, Sante Gračoti (Sante Graciotti) ističe da “[…] proprio la tematica dalmata ha permesso al Convegno di svolgersi oltre che sulla linea dei confronti tipologici tra paralleli fatti di cultura (cfr. Medaković, Pavić, Vasić […]), anche su quella – storicamente e filologicamente importantissima – dei loro rapporti genetici.” (“[…] upravo je dalmatinska tematika omogućila da se ovaj Skup odvija osim po liniji tipoloških upoređivanja među paralelnim kulturnim činjenicama (up. Medaković, Pavić, Vasić […]), i po onoj koja je istorijski i filološki veoma važna – u vezi sa njihovim genetskim odnosima.”).
  36. R. Picchio, Letteratura della Slavia ortodossa (IX-XVIII sec.), Bari, Edizioni Dedalo, 1991, str. 506: “Upravo je veza vizuelne umetnosti sa pisanom – kako podvlači Milorad Pavić na početku svoje Istorije srpske književnosti baroknog doba – glavna karakteristika prvih srpskih književnika toga doba, od Andrije Zmajevića, Gavrila Tadića, Marka Balovića, Kiprijana Račanina i Gavrila Stefanovića Venclovića sve do Orfelina.”
  37. Roma, La Nuova Italia Scientifica, 1996, str. 48.
  38. Isto, str. 261-273.
  39. A. Litwornia, [Rec. a:] Il Barocco letterario nei paesi slavi, a cura di Giovanna Brogi Bercoff, La Nuova Italia Scientifica, Roma, 1996, 315 pp. u: “Ricerche Slavistiche”, vol. XLIV, 1997, str. 445: “[…] je uspela da zadrži ravnotežu između oskudnog materijala i tačne interpretacije tog istog materijala.”
  40. A. Angyal, Die slawische Barockwelt, Leipzig, Seeman, 1961.
  41. V. Bechyňová, La letteratura serba nell’età barocca, nav. delo, str. 265: “Nije slučajno da Pavić govori o “baroknom medijevalizmu” u vezi sa ovom prelaznom poezijom od srednjovekovne tradicije do moderne epohe. Srpski kritičar smatra da je ova definicija prilagođenija slovenskoj pravoslavnoj geografsko-kulturnoj oblasti od “barokne gotike”, koju je u svoje vreme predložio Anđal. Pavić i ističe s pravom kako je, među najistaknutijim žanrovima u doba baroka, poezija najsadržajniji i najbogatiji žanr, ali verovatno i najmanje poznat: radi se o poeziji koja je otkrivena tek nedavno u rukopisima koji su, u prošlosti, bili predmet veoma sporadičnih i površnih kritičkih studija.” Up.: M. Pavić, Istorija srpske književnosti baroknog doba (XVII i XVIII vek), Beograd, Nolit, 1970, str. 495.
  42. V. Bechyňová, La letteratura serba nell’età barocca, nav. delo, str. 269: “Vredi truda istaći da Pavić i Anđal, dva najčuvenija posleratna naučnika koja su se bavila brojnim problemima narodnog eposa, imaju znatno različita stanovišta u pristupu istim tekstovima i u opštoj interpretaciji. Za Anđala razlikovna obeležja narodnih epskih pesama ostaju naturalizam i herojska humanitas, dok Pavić polaže pažnju na analogiju baroknih motiva u umetničkoj književnosti kao i u narodnoj, i produbljuje ispitivanje o evoluciji versifikacije, koja baš u tom dobu trpi radikalne promene sa posledicama koje se odražavaju na čitav stil epohe. Razlike u prilazu između dva naučnika su znatne i po drugim aspektima. Dok je A. Anđal napisao svoju istoriju slovenskog Baroka sa velikim i energičnim potezima pionira koji otkriva novu sliku jednog posebnog perioda umetnosti i književnosti Slovena, Pavić se posvetio minucioznom poslu sakupljanja, analize i objavljivanja dela, uglavnom u rukopisima, koji su do tog trenutka bili slabo poznati ili nepoznati, a koje je i pokušao da ih uopšteno uvrsti u istoriju srpske književnosti.”
  43. Cassino (FR), Università di Cassino, Dipartimento di Linguistica e Letterature Comparate, 2001.
  44. Isto, str. 9: “Što se tiče Venclovića, čuvena stanovišta Milorada Pavića o baroknim karakteristikama njegovog dela bila su predmet iscrpnih kritika od strane brojnih srpskih naučnika […].”
  45. Beograd, “Filip Višnjić”, 1994, str. 76-85.
  46. R. Morabito, Tradizione e innovazione linguistica nella cultura serba del XVIII secolo, nav. delo, str. 169: “Različitog je mišljenja M. Pavić koji u spisima na “narodnom” jeziku vidi originalni deo Venclovićevog dela.”
  47. Isto: “Paviću dugujemo razne studije koje su doprinele da se popolarizuje i podstakne interes šire publike za Venclovića.”
  48. L. Costantini, “Ricerche Slavistiche”, 1967, nav. delo.
  49. “Književna istorija”, IV-16, 1972, str. 705-722.
  50. R. Morabito, Tradizione e innovazione linguistica nella cultura serba del XVIII secolo, nav. delo, str. 170: “Podsećamo da je čitavo stanovište koje podržava M. Pavić o srpskom baroku, čiji bi Venclović trebalo da bude predstavnik, bilo podvrgnuto ozbiljnim kritikama.”
  51. “Zbornik Matice srpske za književnost i jezik”, XXIX-I, 1981, str. 27-42, i XXX-I, 1982, str. 5-17.
  52. R. Morabito, Tradizione e innovazione linguistica nella cultura serba del XVIII secolo, nav. delo, str. 117:“Naučnica [Čelica Milovanović] pokazuje da Pavićeva mišljenja u pogledu navodno originalne književne delatnosti propovednika nisu zasnovana. Primer za to su neki tekstovi koje Pavić, u svojoj knjizi iz 1972. godine, smatra originalnim manifestacijama Venclovićeve kulture i rafiniranosti u sastavljanju književnih eseja, a to su u stvari prevodi mnogo starijih dela. Na osnovu preciznih tekstualnih poređenja, Milovanovićeva opovrgava originalnost ovih tekstova i ističe vernost pisara originalu, čak i na uštrb preglednosti, kao i greške zbog brzine s kojom je rad prevođenja i/ili prepisivanja obavljan. I dalje: u antologiji iz 1966. godine, Pavić je uzeo kao primer Venclovićeve poetike končetizma jedan tekst koji je, međutim, verna transpozicija dela Galjatovskog, na koje, onda, treba usmeriti svaki književni sud.”
  53. Isto, str. 178: “[…] tekst koji Pavić smatra plodom Venclovićeve dramske delatnosti i primerom srpskog baroknog pozorišta […].”
  54. Isto, str. 214, 216.
  55. Milano, Garzanti. V. i: Dal Dizionario dei Chazari (Da “Il libro rosso”, da “Il libro verde”, da “Il libro giallo”). Traduzione dal serbo di Branka Ničija, “Hyria Scuola”, 1989, II, n. 1(4), str. 14-15; G. Scotti, Dal dizionario che racconta al racconto in parole crociate, “Hyria Scuola”, 1989, II, n. 1(4), str. 13-15.
  56. A. Šomlo, Hazari ili obnova vizantijskog romana, Beograd, Bigz, SKZ, Narodna knjiga, 1990, str. 54-55: “Većina mojih prevodilaca su žene, što je po mom osećanju veoma važna stvar. One imaju neki instinkt koji ih je vukao ka toj knjizi, a tu se sad otvaraju dva pitanja. Uvek je bolje da prevodilac nađe knjigu nego da izdavač traži prevodioca. Dakle, ja sam imao sreću da su moje knjige uvek nalazili prevodioci a ne izdavači. Branka Ničija je prevodila u Italiji, nemajući izdavača uopšte. Već je bila prevela ceo roman, a nije imala izdavača. To je jedan od najboljih prevoda Hazarskog rečnika. Moji prijatelji koji znaju italijanski, kažu u šali da zvuči bolje od originala.” Up.: M. Jevtić, Razgovori sa Pavićem, nav. delo, 1990, str. 55-56: “Branka Ničija, moj prevodilac na italijanski jezik, inače jedan pozorišni reditelj, koja živi u Rimu, rekla mi je da je “Hazarski rečnik” samostalno biće, koje ume samo da rešava sve probleme, ne samo za sebe, nego i za nas ostale, i to vrlo često mimo nas i protiv nas, a na najbolji način.”
  57. “La Repubblica”, 03/06/1988. V. i: N. Orengo, Dalla Jugoslavia romanzo a due versioni per lui e per lei, “La Stampa”, 04/06/1988.
  58. Isto: “Vavilonska biblioteka se obogatila još jednim tomom”.
  59. Isto: “[…] obratite pažnju na datum, to je takoreći “simetrična” godina, kao 1961. kada je Jugoslavija osvojila sa Ivom Andrićem svoju prvu Nobelovu nagradu.”
  60. Up.: A. Šomlo, Hazari ili obnova vizantijskog romana, nav. delo, str. 29: “[…] Zar moderna evropska proza, pa i jugoslovenska, nisu uticale na Vas? Naravno da postoje i pisci iz savremene književnosti koje volim. Tu je, recimo, Bruno Šulc. Volim ga više nego Tomasa Mana, jer je efikasniji na manjem prostoru. Veoma volim Borhesa, volim Markesa, Umberta Eka, Itala Kalvina, Oskara Vajlda, E. A. Poa, Melvila, potom D. M. Tomasa, itd. Naravno da obožavam Pirandela. […] Naravno da je tu Dostojevski, Puškin sa svojim predivnim, fantastičnim pričama i Gogolj koji je čudo od pisca, Margarit Jursenar… Sigurno da nisam pomenuo mnoge koje sam voleo i koje i danas volim da čitam.”
  61. Isto: “[…] inspiratori, junaci, duhovi ovog tour de force-a mašte i filologije, ovog lavirinta, ukrštenih reči, igre ogledala, kriminalnog romana.”
  62. Isto: “[…] pod rečnikom i fantafilologijom teče roman; niti ovog klupčeta tkanja se odmotavaju i ukrštaju u thrilling završetku […].”
  63. Isto: ““Jer upravo je to tužno: obično u književnosti jurimo što je moguće brže da bismo stigli do kraja, tj. do smrti.” Objašnjava da “ne treba ni tražiti, u književnosti, istinu.” Kaže da ne misli, “kao što teže da kažu stručnjaci, da moderni roman prolazi kroz krizu, već je način čitanja u krizi. Nije roman u krizi, već realizam koji smo nasledili iz XIX stoleća.”
  64. Isto: “Pisac je čovek koji iz sopstvenog sveta migrira u svet čitalaca.”
  65. Isto: “Pa da, očigledno je da sam sledio njegov primer.”
  66. Up.: Šta pokazuje bibliografija prevoda naših pisaca na francuski od 1945., “Danas”, 19/10/2004: “Pojava Milorada Pavića 1988. sa Hazarskim rečnikom sasvim je specifična: izazvao je medijski bum, a kritika je bila oduševljena. Čašćen je gomilama velikih epiteta, i u suštini dočekan ovacijama kao prvorazredno literarno iznenađenje.”
  67. I. Bignardi, Il cacciatore di sogni, nav. delo: “Pa onda je ovo destrukturiranje-prestrukturiranje priče samo pitanje igre, iznenađenja, književnog čuđenja? Zar nije opravdano osećanje koje ima pisac ovih redova, da u ovom šarenom i napornom mozaiku, u ovom do-it-yourself romanu koji možeš prevaliti u svakom pravcu, u ovom pastiche-u koji može da usreći bibliomana iz Vavilonije i ljubitelja enigmistike, obožavaoca kriminalnih romana i “književnog freak-a”, kako ga naziva Pavić, da ne govorimo o filozofu i istoričaru (koji je izazvan da izabere šta je istinito a šta lažno), i u ovom pisanom Ešeru, koji može da dovede do očajanja onoga ko voli očigledni red i tradiciju, ima nečeg drugog? Možda čak nečeg “političkog”?”
  68. Isto: “[…] Pavić više voli da neguje metaforu i snove. Kao san o tome da napravi jednog dana ne jedan film, ne, već četrdeset i sedam mini filmova, koliko je odrednica njegovog rečnika, poveravajući ih isto tolikom broju režisera, da bi svaki mogao da sastavi na način koji više voli, i u apsolutnoj slobodi, sopstvenu sliku o fantastičnom, mudrom, vizantijskom svetu Hazara. I njihovog kantora.” Up.: A. Šomlo, Hazari ili obnova vizantijskog romana, nav. delo, str. 89: “[…] mogla bi se od Hazarskog rečnika načiniti jedna mala zanimljiva kinematografija. On ima 48 odrednica i trebalo bi angažovati 48 najboljih reditelja današnjeg sveta i dati svakom na njegovom delu naše lopte da snimi svoj deo. Dobili bismo 48 filmova od kojih bi neki bili sasvim kratki, od četiri-pet minuta, a neki od sat ili dva sata. Koliko koja odrednica zahteva.”
  69. Klaudio Magris, germanista i pisac “čija se riječ iščekuje, glas sluša, a mišljenje uvažava” (M. Martinović, Kroćenje divljih rukopisa, “Danas”, 3-4 januar 2004), autor je brojnih romana i studija: Il mito asburgico nella letteratura austriaca moderna, Torino, Einaudi, 1963; Lontano da dove: Joseph Roth e la tradizione ebraico-orientale, Torino, Einaudi, 1977; Danubio, Milano, Garzanti, 1986; I luoghi del disincanto, Trieste, Quinto de’ Stampi, Rozzano, Allegretti, 1987; Dietro le parole, Milano, Garzanti, 1988; La nuova unità tedesca, Firenze, Le Monnier, 1990; Fra il Danubio e il mare, Milano, Garzanti, 2001.
  70. “Corriere della Sera”, 15/06/1988.
  71. Isto: “[…] takođe jedna vrteška demona, enciklopedija đavolskog i svih prerušavanja kojima se to đavolsko predstavlja, kamuflira i iščezava: u Hazarskom rečniku đavo se pojavljuje u najrazličitijem ruhu, kao svirač laute, vođa, lik iz sna, kao neobičan predmet, jezik bez smisla, mnoštvo ničega. Pa iako je neuništiv i promenjljiv, i rađa se ponovo iz svakog pepela, čini se da je đavo, u Pavićevoj knjizi, pre svega zavetovan jednom delatnošću, nestajanju.”
  72. Isto: “Đavo je konzervator; istančan je i inteligentan kao što su često konzervativci u svom lucidnom otrežnjenju, ali mu je, kao i njima, onemogućena stvaralačka genijalnost. I nije slučajno da je on anticipator. I veliki đavoli izuzetne književnosti su sarkastični i malinholični konzervativci stvarnosti koja se menja […].”
  73. Isto: “Pavić se definitivno uključuje u ovu savremenu poetsku demonoligiju, u ovu književnost postojanja ili izumiranja đavola.”
  74. Isto: “[…] do očaravajućih meta i otkrića puna značenja ili da se izgubi u mutnom i zamršenom besmislu, da ostane zbunjen i izgubljen, da popusti razdraženosti i dosadi ili da se iznenada oseti srećnim.”
  75. Isto: “[…] Pavić zna da danas, u svakoj priči, glavni junak nije ličnost ili događaj o kome se priča, već pripovedač koji priča, koji traži događaje i otkriva da mu na kraju ostaju ništa drugo do same reči, koje mu se raspadaju kao mehuri sapuna, i otkriva pre svega da se njegov život sastoji u tome da priča priče.”
  76. Isto: “Pravi roman nije istorija Hazara ili njihovih autentičnih egzegeta ili apokrifa, već se radi o avanturi poslednjeg egzegete, toga “ja” koje piše ovaj rečnik tražeći u tim filigranima i u tim arabeskama svoje lice i svoj svet. I Pavić – možda još bolje to “ja” koje piše knjigu, a koje nije istovetno sa beogradskim autorom – otkriva da su istorija, tradicije i antički komentari kao planine, drveće ili reke, izgovor da bi se ogledao u stvarima i prepoznao u njima svoj nepostojani lik.”
  77. Isto: “I za njega, kao i za mene, dunavski svet – sa svojom heterogenom mešavinom naroda, civilizacija, jezika, religija i raznih i slojevitih običaja – jeste simbol tamnog i haotičnog klijanja života, koje se uzalud prekriva bajkovitom sugestijom i kulturnim dragocenostima. To je svet u kome je rođena velika književnost, fantastična ali ne samo fantastična: pomislite, na primer, na izuzetnu narativu Danila Kiša, koja je sada poznata i u Italiji, i na njena krivudanja koja se ulivaju u glavni put naše istorijske tragedije.”
  78. Isto: “Možda je Hazarski rečnik labudova pesma i obračunavanje sa hiperobrazovanom narativom, sa romanima sastavljenim kao kineske kutije, sa podzemljem ozlojađenja lokalnih posebnosti, privlačni epos jednog mrtvog jezika iz čijeg se pepela rađa možda jedna nova književnost, pre klasična nego anomalna, pre centralna nego ekscentrična.”
  79. Navešćemo samo neke od dela koje je preveo Silvio Ferari: Antun Šoljan, Rustichello, Genova, S. Marco dei Giustiniani, 1986; Miroslav Krleža, I signori Glembay, Genova, Costa & Nolan, 1987; Filip David, Frammenti di tempi tenebrosi: diario, Belgrado, Trieste, Edizioni e, 1996; Luko Paljetak, Calle dei Ragusei, Messina, Mesogea, 2002.
  80. V. bel. br. 3.
  81. S. Ferrari, Il popolo delle nebbie, “L’Unità”, 15/06/1988: “široki i reklamizirani tenor lansiranja, prvi odjeci u glavnim novinama i časopisima i prezentazija ličnosti autora, evropski karakter rasprostranjenosti teksta. Ukratko, mogli bi tu da budu sastojci za jedan uspešan “slučaj”.”
  82. Isto: “na nekoj vrsti idealne dunavske putanje pisanja između Beograda, i Beograda preko Regensburga.”
  83. Isto: “Naravno, i oni. Samo što je sve ovo originalnije i složenije, jer hoću da kažem autor ima sa svoje strane, odnosno živi i poznaje jedan svet koji sadrži u sebi sopstvene autentične referencijalne parametre, ikonografske i suštinske: Balkan.”
  84. Isto: “[…] je zacrtao kao opseg svoje priče jedan idealni obim kruga sa osovinom uperenom ka Beogradu i sa poluprečnikom koji dodiruje, okrećući se, Solun i Carigrad, Krakov i Beč, Veneciju i Dubrovnik, i unutar ovog kosmosa čini da ključa izuzetnom prozom, citatima i invencijama, lonac svekolike ljudske materije koja ga je naseljavala i oplodila.”
  85. C. Altarocca, Il galoppo dei misteriosi Chazari: Intervista con Milorad Pavić, ormai un caso letterario, “La Stampa”, 15/06/1988: “Izgleda skoro da ova knjiga ne treba da ima autora, kao neki vizantijski mozaici.” V. i: G. Venosta, E un popolo uscì dalle nebbie, “Il Secolo XIX”, 17/06/1988.
  86. Isto: “Pavić, međutim, ne prihvata optužbu da je smislio jedan atipični pripovedački mehanizam, struktuiran na odrednicama leksikona, samo da bi podstakao radoznalost i da bi ga čitali.”
  87. Isto: “Ja kažem, međutim, da je potrebno da se promene navike čitanja. I zaista ima mnogo mladih koji biraju moje knjige. Osim toga u mojoj zemlji postoji precizna književna tradicija rečnika koji su nešto više od običnih rečnika, jer sadrže priče, anegdote, primere. Ja prvo sastavljam u glavi, zatim to iskažem naglas, i na kraju pišem. A moj novi roman je organizovan kao shema ukrštenih reči.
  88. “Il Sole 24 ore”, 19/06/1988, n. 151.
  89. Isto: “Da bi se prišlo njegovoj knjizi nije potrebno znati ništa, dovoljno je započeti je kao što biste uradili sa bilo kojom knjigom bajki.”
  90. Isto: “Niko u Jugoslaviji ne zna ko su Hazari. Za mene su samo povod, simbol svakog od nas koji živi u strahu od budućnosti, i čija bi sudbina mogla biti ta da će svako od nas nestati.”
  91. Isto: “Ukratko, radi se o knjizi kojoj treba prići instinktivno, ne postavljajući sebi previše pitanja.”
  92. “Avvenire”, 22/06/1988.
  93. Arrigo Bongiorno je takođe priređivač dela Remarka, Kundere, Kampane, Kestlera, Dostojevskog i Andrića (Il ponte sulla Drina, trad. B. Meriggi, Milano, A. Mondadori, 1971).
  94. E. Maraone, I Chazari. “Siamo tutti come loro”, nav. delo: “Najdragocenija stvar je različitost. Različitost kultura, jezika, […] ideja. Teško onome ko pokuša da svede sve na jedan model koji bi vredeo za sve. U knjizi navodim sedam vrsta soli kod Hazara. Ako je svet jedan slanik, napuniti ga samo sa jednom vrstom soli je zločin, osuda na smrt.” V. i: F. Scaglione, Sotto ognuno di noi si nasconde un Chazaro, “Il Tempo”, 02/07/1988.
  95. Čezare Medail (1943-2004), autor knjige Le piccole porte, Milano, Corbaccio, 2003.
  96. C. Medail, Intervista: “Vi presento i Chazari cacciatori di sogni”, “Corriere della Sera”, 19/06/1988: “Tamo sam shvatio da sve, narodi, generacije, osobe slede tu podelu.”
  97. Isto: “Postoje dve mogućnosti: prva je da Hazare smatraju alegorijom malih domovina, kao što je srpska, koje su osuđene da nestanu; druga je da se u njima vidi univerzalni narod čiji smo deo svi mi, jer nismo u ništa sigurni. Hazari, ukratko, paradigmatično simbolizuju ljudsko stanje nad kojim tišti veliki znak pitanja, a narod koji nestaje može da bude shvaćen kao emblem taštine stvari.”
  98. Đulijana Morandini je autor dela: Angelo a Berlino, Milano, Bompiani, 1978; Caffe Specchi, Milano, Bompiani, 1983; E allora mi hanno rinchiusa, Milano, Gruppo editoriale Fabbri-Bompiani-Sonzogno-ETAS, 1985; Sogno a Herrenberg, Milano, Bompiani, 1991; Giocando a dama con la luna, Milano, Bompiani, 1996.
  99. G. Morandini, La storia è finita. Il dizionario dei Chazari, una leggenda slava, “Il Messaggero”, 28/06/1988: “Jedna priča izvezena kao antička tapiserija koja u mudrom tkanju sakuplja niti neke priče bez preciznog lika, linije filologije koja se gubi u igri rekonstrukcije podataka i događaja: Hazarski rečnik dopušta da se oproba dijapazon osećanja slovenske duše.”
  100. Isti: “Slova se vezuju za seksualnost, od iste su materije naravi i snova. Štaviše, slova su snovi i jezik odražava unutrašnji svet, njegove božanske naslage i one tamnog porekla. U filozofiji koju Pavić preuzima od Ćirila, ono što se dešava u svetu odražava kombinacije i potka knjige otkriva tu granicu, tačku u kojoj se jezik rađa i dobija telo, poetsko telo.”
  101. Isto: “Ovaj roman je dakle mit koji stoga sledi neprekidnu mogućnost da se stvaraju nove mitologije, jedna antička tapiserija, upravo tako, koja se bez prestanka veze i razvezuje.”
  102. “Secolo d’Italia”, 24/07/1988.
  103. Isto: “To je teška knjiga koja ume da stimuliše čitanje. Njena privlačnost leži u zapletu prilika koje jure jedna drugu po stranicama od jedne do druge odrednice, nanizane tokom konstantne poetičnosti koja prati epohalne varijacije, istorijske asimetrije. A sve to u jednoj metaforičnoj igri stilova i jezika, odlaganja i preciziranja koje izgleda kao da nagoveštavaju utopiju.”
  104. “Grazia”, 31/071988. V. i: C. Misischia, I misteriosi Chazari raccontati da Pavić, “Libertà”, 11/07/1988; D. Zandel, Ma questi Chazari esistono davvero?, “Paese Sera”, 24/07/1988.
  105. Isto: “Ne, srpska književnost nije u krizi. Štaviše. Suprotno našoj teškoj situaciji na ekonomskom planu i, usuđujem se da kažem, na političkom planu, u umetnosti i u književnosti, u muzici i u sportu, Jugosloveni imaju jedno utočište u kome mogu da rade sve ono što ne uspevaju da ostvare na drugim planovima.”
  106. Isto: “Tradicija se obnavlja.”
  107. Cosimo Fornaro (1928-1992), autor sledećih dela: Pensieri sottovoce, Roma, Cartia, 1976; Boscimano, Manduria, Lacaita, 1979; Luogovivo [Milano], Vallardi, 1980; Sole verde, Foggia, Bastogi, 1983; Emiliana e l’handicap, Milano, Camunia, 1985; Nella vita con Maria, Cinisello Balsamo, Edizioni Paoline, [1987]; Costellazione Dante, Roma, Borla, 1989.
  108. “L’Osservatore Romano”, 1-2 agosto 1988.
  109. Isto: “Vreme duše ne poseduje vreme. Ne poseduje vreme onaj “dan” u kome Dino Bucati živi svoju borbu sa duhovima, tamo, na frontu, u Tatarskoj pustinji, kao što ne poseduje vreme sudbina hazarskog naroda, koje je evocirao Milorad Pavić u ovom Hazarskom rečniku […]. To je on, ili smo mi zajedno s njim, i sa njegovim ličnostima koji ukrštaju puteve koje su drugi već prešli. Možda smo ih sreli u Kalvinovom Zamku ukrštenih sudbina, ili u Džubranovom Proroku, ili u Hadrijanovim memoarima Margarit Jursenar. Ma ne, sreli smo ih u sebi, ko zna gde, ko zna kad.”
  110. Kratka istorija jedne knjige. Izbor natpisa o Hazarskom rečniku Milorada Pavića, prir. J. Tešanović, Vršac, Kov, 1991, str. 161-162 (prev. J. Tešanović).
  111. F. Scaglione, Leggere la storia su un dizionario, “Famiglia Cristiana”, n. 33, 24/08/1988: “Mnogi su mi u Beogradu rekli: ma ovi Hazari su Srbi. Istu su mi stvar, međutim, rekli u Mađarskoj i u Čehoslovačkoj: ovi Hazari smo mi. To je sudbina svih naroda koje su ugušile velike države, velike ideologije kojima oni ne pripadaju. Ali svako od nas je Hazar: zar ne živimo možda svi u stanju neizvesnosti i opasnosti, koliko zbog atomske bombe, toliko zbog mikroba i virusa?”
  112. Kratka istorija jedne knjige, nav. delo, str. 167.
  113. G. Salveti, Il Dizionario dei Chazari, “Oggi e Domani”, a. XVI, n. 11, novembre 1988, str. 28.
  114. Up.: Kratka istorija jedne knjige, nav. delo, str. 172-173.
  115. “Avvenire”, 18/11/1988; up.: Kratka istorija jedne knjige, nav. delo, str. 168-169.
  116. Nikol Janigro je autor i priređivač dela sa tematikom iz bivše Jugoslavije: L’esplosione delle nazioni. Il caso jugoslavo, Milano, Feltrinelli, 1993; Dizionario di un paese che scompare. Narrativa dalla ex-Jugoslavia, Roma, Manifestolibri, [1994]; Accadde a Sarajevo. Storie di una vicina storia, [Milano], Edizioni scolastiche Mondadori, 1996; Casablanca serba. Racconti da Belgrado, trad. di S. Ferrari, A. Parmeggiani, I. Olivari Venier, Milano, Feltrinelli, 2003. Nikol Janigro je takođe prevela sledeća dela : Dževad Karahasan, Il centro del mondo: Sarajevo, esilio di una città, Milano, il Saggiatore, 1995; Bora Ćosić, Il ruolo della mia famiglia nella rivoluzione mondiale, Roma, E, 1996; Dževad Karahasan, Il divano orientale, Milano, il Saggiatore, 1997.
  117. “Il Manifesto”, 20-21 novembre 1988; up.: Kratka istorija jedne knjige, nav. delo, str. 170-171.
  118. Roberto Pazzi, saradnik dnevnog lista “Corriere della Sera”, pisac i pesnik, autor dela: La principessa e il drago, Milano, Garzanti, 1986; La stanza sull’acqua, Milano, Garzanti, 1991; La città volante, Milano, Baldini & Castoldi, 1999; Il signore degli occhi, Milano, Frassinelli, 2004.
  119. Karlo Mihelšteter (1887-1910), pisac. Rano je oduzeo sebi život, a razloge tog gesta izlaže u svom eseju La persuasione e la rettorica (1912). Ostala dela takođe objavljena posthumno: Dialogo della salvezza (1912), Poesie (1948), Epistolario (1958).
  120. R. Pazzi, Doppio. Dai Chazari a Michelstädter, nav. delo: “Ova knjiga može da se čita od početka do kraja, ali može da se započne i kako se zadesi, ili od pozadi… to je prednost Dvojnosti koja borhesovski pripada “sebi i drugome”.”
  121. D. Manera, [Rec. a:] Pavić, Milorad, Dizionario dei Chazari, Garzanti, 1988 u: “L’Indice”, 1989, n. 1.
  122. Roko D’Ongja, savremeni dramaturg, autor brojnih pozorišnih dela: Lezioni di cucina di un frequentatore di cessi pubblici, Milano, Ricordi, 1991; Tango americano, Milano, Ricordi, [1994?], La camera bianca sopra il mercato dei fiori, Milano, Ricordi, [1995]; E all’alba mangiammo il maiale, Milano, Ricordi, [1999]; Il maestro e Margherita: da Mikhail Bulgakov [riflessioni di Monica Fornetti, documenti di Rocco D’Onghia], Ferrara, Teatro Comunale, 1999.
  123. Drama je objavljena 1996. godine u časopisu za pozorište “Hystrio”.
  124. R. D’Onghia, La cacciatrice di sogni, nav. delo: “Odjednom jedna žena, stara i mlada u isto vreme, pređe opsenjene senke u kojima sam ja bila i dotače mi kosu dahom, i pozva me. “Neko koga poznaješ, u snovima me je dugo tražio i zatražio mi je da dođem”, reče. Nikad je nisam videla, ali sam je poznavala. Znala sam da može da promeni lice sedam puta i da poseduje sedam vrsta soli, i svaki put bi uranjala prste u drugu so, znala sam da samo u snu uspeva da pruži ljubav. Koliko puta su mi pričali legende o njoj i sada je stajala preda mnom sa svojim srebrnim očima, sa praporcima umesto dugmadi, a na kapcima su joj bila naslikana slova alfabeta. “Ako želiš ponovo da zagrliš Jasnu, moraš plakati, moraš plakati. U suzama je so, suze su molitve Bogu. Samo ako budeš prolila sve svoje suze bićeš kao ja” reče Ateh, princeza snova.
    “Moje su se oči osušile… prazne, prazne, prazne!”
    Iznenada čuh potočić koji mi prolazi kroz telo i tok vode kako štrca van očnih duplji. Suze su padale na pod i pretvarale se u zrnad soli.
    “So razdvajanja… so nostalgije… so nežnosti… so pometnje… so zaprepašćenja… so patnje… so jada.”
    Pod mojim nogama je bilo sedam jezera suza koja su rasla, i rasla, i rasla. Brdo soli me je sad pokrivalo. Ali sam ipak uspela da ugledam nebo i na nebu udar krila ptica.
    “Umreću”, mislila sam, “ugušiće me ovaj moj isti plač koji je postao so”. “Ne smeš više biti tu, moraš da kreneš, idi”, vrištali su gavranovi. Nisam uspevala da se pokrenem, ali jedan gavran plavih očiju, od kobalta, dodade: “Trči, trči, postoji jedan put, jedini put, put snova.” Taj glas nije bio opor, dobro sam ga poznavala, počeh da trčim i u tom se brdu od soli otvori jedan put.”
  125. Isto: “Malena, skoro je zora i moraš da ideš.
    Ali prvo moram da ti pokažem put i da ti ostavim jedan poklon. Znaš… druga deca su ovuda prošla, i Ateh im je ulovila snove… Kada ponovo budeš krenula tim putem, seti se da sam među žbunjem posejao znake koji su ovi snovi sakupili…”
  126. Milano, Garzanti. V. i: Tratto da Il paesaggio dipinto con il tè, trad. Branka Ničija, “La Gola”, IX, 1991, n. 6, str. 45.
  127. “Ricomincio da Bisanzio”, “Avvenire”, 12/05/1991: “Moj cilj je da od književnosti načinim reverzibilnu umetnost kao što je to slučaj sa skulpturom: jedna statua može da se ispituje i vrednuje počev od bilo kog dela, isto to bih želeo da se desi mojim romanima.” V. i: C. Emili, Sulla cima della verità, “La Nazione”, 31/05/1991.
  128. “L’Unità”, 31/05/1988.
  129. Isto: “Zašto u suštini čitamo? Zato što nam nedostaje neka vrsta intelektualnih vitamina. I osećamo potrebu da se okrepimo, da se izlečimo od tog gubitka. Tako da se čitanje može nastaviti i kasnije, kroz deset dana ili deset godina. Zavisi od toga kada nam je potreban naš lek.”
  130. Isto: ““Govori se o romanu u krizi, ali je u stvari čitanje u krizi. A samo ako se promeni način čitanja izlazi se iz ovog empasse-a. Počeo sam sa rečnikom, nastavio sam sa ukrštenim rečima. Najizbirljiviji čitalac može da čita roman vertikalno i da u njemu pronađe drugu priču: umesto zapleta, sudbinu junaka.””
  131. Isto: “[…] i uvrstio je u svoje “odelo” niti balkanske, vizantijske, koptske istorije koje se pružaju sve do savremenosti: tako da se i ova njegova poslednja istorijska paralela čini na kraju prirodnom.”
  132. V. sličan intervju Milorada Pavića u: P. Treccagnoli, Il cruciverba del solitario, “Il Mattino”, 01/06/1991.
  133. “La Stampa”, 03/06/1991.
  134. Isto: “Vi volite lavirinte, pisanje koje se vezuje oko sebe. Šta je za Vas knjiga?
    U Izraelu su me pitali tako nešto slično. Rekli su mi: postoji jevrejski đavo, muslimanski i hrišćanski, ali gde je Bog? Odgovorio sam: knjiga je Bog. Ne moj, naravno, već onaj sa velikim početnim slovom. To mislim kao pisac i kao čovek od vere.
    Od čitaoca tražite strpljenje, učešće, pre svega inteligenciju. Koja je idealna vrlina čitaoca?
    Knjiga je kao ogledalo. Odražava to što stavljate pred nju. U XX stoleću je bilo izuzetnih čitalaca. Borhes je bio najgenijalniji.
    Zašto?
    Zato što je kao pisac bio genijalan. Ako bih morao da izaberem između istine i Borhesa, izabrao bih uvek Borhesa. Nikad istinu.”
  135. C. Magris, Voi, fratelli di frontiera, così soli e dimenticati, “Corriere della Sera”, 09/06/1991.
  136. A. Altichieri, “Una terra di vecchi fantasmi e nuovi errori”, “Corriere della Sera”, 09/06/1991.
  137. Isti, Una patria comune? No, un tragico labirinto, “Corriere della Sera”, 09/06/1991: “Ja ne obećavam nikome bolji život. Kao pisac, obećavam bolju književnost, kultura ionako uvek gubi bitku sa ideologijom. Osim toga, nacionalistička književnost ne postoji. Nemojte mi govoriti o kulturi koja ispravlja društvo: dovoljna nam je bila ona Staljinova.”
  138. “Grazia”, 23/06/1991; up. i članak u kome je intervju sa Pavićem sveden isključivo na Pavićevu interpretaciju događaja u Jugoslaviji: R. Cianfanelli, Belgrado e Tirana ai ferri corti, “Corriere della Sera”, 09/08/1991 (v. prevod Anđelke Cvijić, Ja nisam prorok, “Politika Ekspres”, 20/08/1991).
  139. C. M. Valentinetti, E poi venne il caos, nav. delo, str. 52: “Privlačna knjiga koju karakteriše magični realizam u osnovi (kao i u prethodnoj knjizi, Hazarski rečnik) koji meša legende i situacije, zaplet radnje i sudbinu likova u zavisnosti da li se čita “horizontalno ili vertikalno”, kroz prošlost i sadašnjost seoske i mediteranske atmosfere.”
  140. D. Manera, [Rec. a:] Pavić, Milorad, Paesaggio dipinto con il tè, Garzanti, 1991, “L’Indice”, 1991, n. 8: “Ali posle izuzetnog Hazarskog rečnika (Garzanti, 1988) sumnja se da je tolika izveštačenost presudna, kao da Pavić želi da potvrdi svoju famu da je barokno i vizantijski orijentisan, a to su već istrošeni epiteti koji su mu očigledno dragi. Ako neka vrsta iskrenog uzbuđenja preživljava u manje pretencioznom Malom noćnom romanu, najsvežije stranice Romana za ljubitelje ukrštenih reči su pak interpolacije, kao u slučaju pričice o plavoj džamiji […]. Na stilskom nivou, stvari su još više zabrinjavajuće: svi Pavićevi junaci se izražavaju nagomilavajući poslovice, dosetke, savete, sjajne ili poetske ili zagonetne slike, prave zvučne boutades bez početka ni kraja itd., sve dok na momente ne postanu nepodnošljivo visokoparne. Izgleda kao da autor imitira samog sebe, iako ga jedan njegov lik na to upozorava, kazujući mu: “Od nje [reči] možeš načiniti šta hoćeš, ali i ona od tebe svašta…” […]. Knjiga se završava time što se troši, uprkos svojim brojnim kvalitetima, u jednom virtuozizmu koji je toliko iznenađujući koliko je cilj samome sebi.
    Između nosa i brade ima jedva mesta da prođe kašika, a to je put tolikim neprilikama” […], kaže jedna izreka u knjizi. I ne možemo a da se ne zahvalimo za ovakvu nepriliku koja eksplicitno traži čitaoce obdarene talentom i potvrđuje da je Pavić inovator retke vrsnosti u današnjoj evropskoj književnosti, ali se iskreno nadam da ovaj srpski pripovedač, čije bi odlične pripovetke bilo dobro prevesti, ne krene putem automanijerizma koji vodi ka neslavnom autoepigonizmu. Pre svakog polaska, neki njegovi junaci – po jednoj srpskoj narodnoj tradiciji – pune džepove solju: možda je to šifra knjige, gde nema ničeg budalastog, ali postoji rizik da to zadovoljstvo ostane samo intelektualno. Kao u ukrštenim rečima. A u vezi sa njima i dalje sumnjam da se podudaraju sa poezijom.”
  141. Milano, Garzanti, 1992.
  142. P. Treccagnoli, Leandro e Hero, incontro con enigma, “Il Mattino”, 27/02/1993: “[…] ludičkim tehnikama stavimo uz bok jednu snažnu naklonost ka enigmi, ka strukturama po sistemu kineskih kutija, baroknim metaforama i čarolijama narodne kulture, dobijamo prvi profil pripovedačke umetnosti najpoznatijeg srpskog pisca ovih godina. Milorad Pavić […] spada među najveće poznavaoce na svetu onog tajanstvenog i nasilnog zapleta kultura koji već hiljadama godina karakteriše okrvavljeni Balkan.” V. i: I. Vanni, Ecco un piccolo libro che si legge, diremo così, a diritto e a rovescio, “Il Resto del Carlino”, 22/03/1993; D. Fertilio, Hero e Leandro. Dalla Serbia all’eternità, “Corriere della Sera”, 28/02/1993.
  143. Isto: “Jedinstveni dvostruki roman se rađa iz kombinatorne koncepcije pisanja, preuzete iz neprestanog čitanja baroknih klasičara, koje Pavić obogaćuje sa hiperboličnim metaforama, uklapajući priče sa manijakalnom veštinom. Radi se o divertissement-u koji predviđa veoma talentovanog čitaoca, spremnog da se izgubi u nabujaloj reci mašte pisca, popustljivog na neobične Pavićeve narativne zaokrete. Čitaoci za koje srpski pripovedač izjavljuje da je njihov advokat i koji ne prihvataju sedativna dela, već ona koja uzbuđuju i koja predstavljaju protivsredstvo begu, utesi, fluidnosti.”
  144. Isto: “Privlačnost romana leži u smenjivanju sna i jave, putanji koju ne treba otkriti. I zbog toga što bi svako objašnjenje bilo ograničavajuće.”
  145. Lj. Banjanin, [Rec. a:] Pavić Milorad, Il lato interno del vento. Il romanzo di Hero e Leandro, Garzanti, 1993 u: “L’Indice”, 1994, n. 5.
  146. C. Magris, La scacchiera dei massacri, “Corriere della Sera”, 28/03/1999: “Kada je Pavić, jedan srpski pisac skorojević, veličao uništenje Vukovara, ništa nisam rekao, jer ako neko kaže takve slične stvari obeščašćujuće je i samo ga slušati. Ali u Srbiji postoje drugi pisci, postoji opozicija, intelektualna ili ne, odlična i otvorena, duhovno slobodna koja zna da razlikuje Srbiju od njenog pogubnog režima.”
  147. P. Matvejević / P. Spirito, Alla ricerca dell’aceto nella Jugoslavia dilaniata, intervista, “L’Indice”, 1991, n. 8.
  148. P. Matvejević, Nedostaje nam Krleža, “Dani”, n. 162, 7. juli/srpanj, 2000. Up.: Isti, Našti talibani, “Jutarnji list”, 10/11/2001; R. Stanković, Omča za nepododbne, “NIN”, n. 2655, 15/11/2001.
  149. P. Matvejević, Nedostaje nam Krleža, nav. delo. Ovaj isti Matvejevićev tekst se pojavio na italijanskom, Diario di una vigilia. Sul Danubio, “La Rivista del Manifesto”, n. 11, novembre 2000: “Milorad Pavić, celebre per il Dizionario degli Hazari, padre croato e madre serba, non ha versato una lacrima per la distruzione di Vukovar. In quel luogo, promise, sarebbe risorta una Nuova Vukovar in stile ‘serbo-bizantino’ – stile di cui nessuno ha mai sentito parlare. Ha scritto: “Nei momenti più cruciali della storia la Serbia ha generato i figli migliori. È così anche oggi.” Il “migliore” è Milošević. Mi dicono che ha cambiato idea. Sia lodato! Dimentichiamo.” Up., međutim, razgovor sa Pavićem koji je 27. juna 1993. godine objavio milanski dnevnik “Il Giornale”, a samo dva dana kasnije prevod odlomaka tog razgovora se pojavio u “Politici” (br. 28633, prir. S. Aleksendrić): “[…] pripadam opoziciji u odnosu na Miloševića. Niko nas za proteklih pet godina nije podržao. Evropa se opredelila za Miloševića. Uostalom, ja sam pisac a ne političar. Čitaocu sam obećao lepu književnost a ne lepši život. […] Nisam prorok. Ipak verujem da je kultura jednog naroda važnija od politike koju on vodi. Danas moramo da se zadovoljimo onim što imamo, a bolja vremena će ipak doći…”
  150. M. Ventura, Come nasce una guerra u: La guerra dei dieci anni, a cura di A. Marzo Magno, Milano, il Saggiatore, 2001, str. 297: “Manje uticajan od Ćosića, i Milorad Pavić je stvorio sa Hazarskim rečnikom opasnu metaforu jednog “malog, ali velikog” naroda, naroda čijoj duhovnoj veličini ne odgovara svetovna veličina, čiji su porazi mala stvar u odnosu na snove o veličini, koji je okružen savezom isuviše jakih neprijatelja, a čije je izigravanje žrtve najveća potvrda ponosa.” Up.: P. Rumiz, Maschere per un massacro, Roma, Editori Riuniti, 1999, str. 68: “Sono eminenti scrittori a farsi veicoli più o meno consapevoli di questo concetto – vincente sul piano internazionale – della Jugoslavia come terra dell’odio. Le visioni bibliche e le aggressive dichiarazioni di Milorad Pavić, autore del Dizionario dei Chazari, saranno abilmente sfruttate dal potere belgradese.” (“Upravo su eminenti pisci manje više svesni prenosioci ovog pojma – koji je pobednički na međunarodnom planu – o Jugoslaviji kao zemlji mržnje. Biblijske vizije i agresivne izjave Milorada Pavića, autora Hazarskog rečnika, uspešno je iskoristila beogradska vlast.”).
  151. Za razliku od brojnih izdanja Andrićeve Na Drini ćuprija (poslednje izdanje je priredio Predrag Matvejević: Ivo Adrić, Romanzi e racconti, a cura di D. Badnjević, Milano, Arnoldo Mondadori Editore, 2001), i ponovnog izdanja Selimovićevog romana Derviš i smrt (Milano, Baldini & Castoldi, 2001).
  152. Treba pomenuti i Pavićev predgovor knjizi Davida Albaharija, La morte di Ruben Rubenović. Racconti, Milano, Hefti Edizioni, 1989, str. 1-4 (up.: “Opis smrti” Davida Albaharija, “Književna reč”, 25/10/1990, str. 8).
  153. P. Palavestra, La letteratura serba contemporanea u: La Serbia, la guerra e l’Europa, a cura di N. Stipčević, Milano, Jaca Book, 1999, str. 148-149; La donna del catalogo e altri racconti jugoslavi, a cura di Lj. Banjanin, Torino, Trauben Edizioni, 2000, str. 6-7; P. Brajović, La letteratura politicizzata u: Cinque letterature oggi. Russa, polacca, serba, ceca, ungherese, a cura di A. Cosentino, “Atti del Convegno Internazionale”, Udine, novembre-dicembre 2001, Udine, Forum, 2002, str. 256; Lj. Banjanin, Narratori contemporanei serbi u: Cinque letterature oggi. Russa, polacca, serba, ceca, ungherese, nav. delo, str. 261-263.
  154. Dizionario mondiale di letteratura, Milano, Rizzoli, Larousse, 2003, str. 924.
  155. L’Universale. La Grande Encilopedia Tematica, Letteratura vol. II, P-Z, Milano, Garzanti, 2003, str. 788; up. str. 1271: “[…] Dizionario dei Chazari (1984), storia del popolo serbo ricostruita tra romanzo e saggio.” (“[…] Hazarski rečnik, istorija srpskog naroda koja je rekonstruisana na granici između romana i eseja.”)
  156. J. Clément, Elementi di poetica ipertestuale, trad. A. Frabetti, F. Pelizzi, “Bollettino ‘900” – Electronic Newsletter of ‘900 Italian Literature – 2001, giugno 2001, n. 1 (www3.unibo.it/boll900/numeri/2001).
  157. A. Andolfo, [Rec. a:] Goran Petrović, 69 cassetti, trad. D. Badnjević, Milano, Ponte alle Grazie, 2004 u: “Esamizdat” 2004 (II), 2, (www.esamizdat.it).–

Persida Lazarević Di Giacomo: Recepcija dela Milorada Pavića u Italiji, Letopis Matice srpske, 182, oktobar 2006, 478/4, str. 627-664.

Први пут објављено: 2006
На Растку објављено: 2008-01-16
Датум последње измене: 2008-01-16 10:48:49
 

Пројекат Растко / Пројекат Растко Италија