Zdravko Krstanović

Priče iz Hada

1994.

NAGRADA MILAN LALIĆ

Sadržaj

• O nagradi Milan Lalić

• Dijete

• Djevojka u vodi
• Čovjek iz Lipika
• Kuća Miloša N.
• Strah od sebe
• Slučaj ljekara Đure P.
• Regal u voćnjaku
• Mermerna kuća
• Jagnje
• Glava djevojke
• Dom zločina
• Djevojčica i telefon
• Učenici
• Djevojčica koja se umiva
• Zarobljenik
• Mrtvac na drvetu
• Priča o pjevačici Doris D.
• Hulja
• Gospa sa smokve
• Metar
• Učitelj Said
• Snajperista
• Priča sa Kupreških vrata
• Prstenovi
• Smrt djeteta u Vukovaru
• Grob u ružičnjaku
• Dvaput kršten
• Ratnik u snijegu
• Kapa
• Čovjek koji se smije
• Ostavljeni
• Frula
• Putovanje u Srebrenicu
• Pregorio
• Dugme
• Stid
• Čekanje
• Staklar
• Krpara
• Fotograf u Glini

• Aleksandar Jovanović: Pripovedanje užasa
• Bilješka o piscu

O nagradi Milan Lalić

Žiri SFAIROS-a i NIP Večernje novosti u sastavu: Draginja Urošević, Ivan Gađanski, Jovan Pejčić, Zlatko Krasni (predsednik), Dragan Bogutović, Ivana Milankova i Milan Mladenović, dodelio je ovoj knjizi nagradu "Milan Lalić" za 1993. godinu.

Milan Lalić (13. 07. 1947. Čista Mala – 05.11.1991, Beograd), pesnik i novinar "Večernjih novosti", rodom iz Kninske Krajine, objavio je za života tri knjige pesama u izdanju "Matice Srpske" iz Novog Sada: Psalmi i druge pesme, 1973.; Crni pas 1975.; Sovin vokal, 1984. Posthumno je objavljena knjiga stihova Čista Mala (1992, "Knjiga").

Nagrada Milan Lalić dodeljuje se za najbolju knjigu pisca-novinara rodom iz Srpskih Krajina čiji su dosadašnji dobitnici Šćepan Aleksić za knjigu "Račvasti jezik" 1992. i Zdravko Krstanović za knjigu "Priče iz Hada" 1993. i za prvu samostalnu pesničku zbirku lirsko-metafizičkog smera čiji su dobitnici Jasmina Malešević za knjigu "Skarabeg" 1992. i Veroljub Vukašinović za "Čežnju za vrtom" 1993.

Zdravko Krstanović
Priče iz Hada

Napomena

U ovo, četvrto, izdanje uvrštene su nove priče: "Putovanje u Srebrenicu", "Stid", "Pregorio", "Dugme" i "Frula" koje se nalaze iza priče "Ostavljeni".

I vidjeh, i gle, konj blijed,
i onome što sjeđaše na njemu
bješe ime smrt, i pakao iđaše za njim.
OTKRIVENJE JOVANOVO

Dijete

Djevojka u vodi

VUKOVAR JE JOŠ LIČIO na svoju razglednicu, bio je skoro čitav, kada su uhvatili Jelenu M.

Išla je da se susretne sa Đorđem, koji se već sklonio van grada, a završila je u podrumu, među hrvatskim mupovcima, na Dunavu. Sedam dana, koliko su je držali, nije progovorila ni riječi. Zanijemila je, ugledavši svog profesora Antu I., koji reče:

– Skidaj se!

Nije to učinila.

Razgoliše je dvojica profesorovih pomoćnika.

Dok su se ređali na njoj, Jelena ih je slušala, s početka ječeći, a poslije u potpunom muku. Pred očima joj je prolijetala slika oca:

"Šta će učiniti, ako sazna?"

Potom je lebdila, negdje u planini, u selu u koje je odlazila u vrijeme školskog raspusta.

– Mekana je. Džaba je pumpamo – govorio je Damir V. Oblizivao je gusara, tetoviranog na ruci, i ponavljao ovu rečenicu. Njen profesor Ante I., kao da je dobio nadnaravnu snagu, penjao se na Jelenu desetak puta dnevno i svršavao.

Više nije mogla da se miče.

Tetovirani je donosio svijeće, što su stajale na improvizovanom oltariću, vosak je kapao ispod njene materice.

– Izišli smo na Dunav, kao i obično, ja i moja baba – priča Jovan Z. – da se malko razladimo. Podigao se vetar, pripalio sam cigaretu, baš mi je prijala, a baba stalno uzdiše:

– Moj Bože, moj Bože, šta smo dočekali! Prekoreo sam je, a onda na vodi ugledam nešto kao štapić.

Klizi to prema nama. Ljuljuška se. Ustadosmo oboje. Otkud može štap da uspravno stoji na vodi? Vid me dobro služi, al' trljam oči. Krenemo prema tome što plovi. Moja baba vrisnu.

Beše telo u vodi.

Devojka neopisive lepote. Bešumno se njiše. Znam da je leš, a čini mi se da iz nje bije silan život. Toliko je lepa bila. U trbuhu joj zaboden bajonet.

Pratili samo je, dugo, dok je išla prema Beogradu.

– Kao i onda – reče moja baba. Dobro smo se razumeli.

Čovjek iz Lipika

PUTOVALI SMO IZ Banja Luke za Beograd. Ustupio sam mu mjesto u autobusu i uporno nastojao da zapodjenem razgovor, ali on je odbijao, ponavljajući:

– Pusti me, ne pitaj ništa.

Preturio je šezdesetu, bio je neobrijan, procrnio od umora, a ispod njegovog pocijepanog, blatnjavog sakoa virila je pidžama.

Vozili smo se skoro sat, kad se, ipak, otvorio i počeo da priča svoju priču. Predstavio se kao Milan Z., vojni penzioner iz Lipika. Službovao je po srbijanskim i bosanskim gradovima, a penzionisan je kao kapetan u Sarajevu, prijevremeno, zbog bolesti. Prethodne godine umrla mu je prva žena, Đurđa, sa kojom nije imao djece. Ostao je bez poroda i sa drugom ženom, Ivankom, Hrvaticom. Odlučili su da se iz Sarajeva presele u Lipik. Oboje su rođeni u toj slavonskoj pitomini.

Živjeli su bez velikih potresa sve donedavno. Onda je, iza ponoći, grunulo. Njegova zgrada se zatresla, a kuhinja u kojoj su se nalazili ostala je bez vrata. Unutra su upali gardisti. Milana i Ivanku bjesomučno su tukli, oborili ih na pod, gazili nogama.

Jedan ga je zgrabio, podigao sa poda i niz stepenište odvukao do automobila. Na zadnjem sjedištu bila su dvojica gardista. Stavili su mu povez na oči. Negdje su ga vodili, trajalo je dugo, i najzad su se zaustavili.

Našli su se na nekoj livadi. Skinuše mu povez. Ugledao je čovjeka, isprebijanog i nepomičnog, svezanog za stablo.

Nakon izvjesnog vremena ponovo su mu stavili povez i vožnja se nastavila. Ona dvojica, na zadnjem sjedištu, govorila su šta će mu činiti prije nego što izdahne.

Automobil se zaustavio. Ušli su u kuću iz koje su se razlijegali krikovi. Milan je ostao sa gardistom koji dotad nije progovorio ni riječi. Iz druge prostorije dopiralo je krkljanje. Potom – neobična tišina, pa glas:

– Uzmite ručnike. Operite to. Mrlju da ne vidim.

Neko je upravo zaklan. Milan je pomislio: Zašto brišu krv, kad će sada mene?

– Idemo – reče ćutljivi gardista i uhvati ga ispod ruke. Ušli su u automobil. U njemu nikog, osim njih dvojice.

Kad su poodmakli, gardista mu se obrati:

– Spasiću te!

Milana je oblijevao znoj, nije znao ko ga vozi, ali je bio siguran da ga vozi u smrt. Pošto su izišli iz automobila, gardista mu zapovijedi da potrbuške legne na zemlju i raširi ruke. Izvršio je zapovijed.

– Kad saspem rafale, ustani i kreni na desnu stranu – kazao je gardista i sjeo u automobil koji se, zatim, polagano udaljavao.

U mrklom mraku odjeknuli su rafali. Milan je strgnuo povez. Probijao se kroz grmlje, izbio na put i – stigao tačno pred svoj zgradu. Sa naporom se uspeo stepeništem.

U njegovoj kuhinji, u lokvi krvi, ležala je Ivanka. Zaklana Tri dana krio se u podrumu, sa susjedima koji su tu sišli ranije. U Lipiku se vodila bitka, grobovi su letili u vazduh. Svoju ženu Ivanku sahranio je u parku.

Bitka je završena. Vojnici su ga transporterom prebacili do Okučana, a odatle je kamionom sa izbjeglicama stigao u Banja Luku i ukrcao se u autobus gdje sam ga sreo.

Uputio se u Beograd. Tamo će, kaže, podići penziju koja mu u Lipik nije stizala mjesecima Ima li nekog u Beogradu, upitao sam.

– Imam prijatelja.

– Gde stanuje?

– Ne znam. Al' naći ću ga

Na autobuskoj stanici u Beogradu ponudio sam mu pomoć.

– Hvala, ne treba – kazao je, rukovao se i nestao u gomili.

Kuća Miloša N.

SA ŽENOM STOJOM živio je u banijskom selu Bestrma. Obje njihove kćerke udale su se u Bosni i već su imali troje unučadi. Brat mu je radio u Njemačkoj. Mada mu je ostao samo maleni procenat vida i mada je nosio sat za slijepca, sa tačkicama, Miloš T. dobro se orijentisao.

Prinio bi oči satu, navijao ga i uvijek se starao da ne kasni i ne ide naprijed ni minut.

Miloš je radio u Zagrebu, na željezničkoj stanici, uzgajao svinje i kokoši i nekako sastavljao kraj sa krajem. Posjedovao je neobičnu sposobnost oponašanja: oponašao je lajanje psa, sirenu, kola hitne pomoći, tramvaj, hujanje vjetra, razne tice.

Brat iz Njemačke poslao mu je pare i tako je podigao prvu kuću. Ali, čovjek koji mu je prodao kvadre za kuću – prevario ga je.

– Sjedim u kuhinji – priča Miloš – i čujem da nešto šušti. Vidim – kiša ne pada Čudim se šta je. Najprije se srušila soba Kad sam istrčao u avliju, srušila se i druga, srušila se i kuhinja Od kuće ostade samo ruševina

Kvadre od kojih je sagradio kuću bile su promrzle. Brat, kome je posao u Njemačkoj dobro išao, ponovo mu je poslao pare, a pomogli su i zetovi. Sazidao je novu kuću.

Veliku i čvrstu.

Kćerke, zetovi, dvije unučice i unučić ljeti su dolazili kod Stoje i Miloša Lovili su ribu, bazali po livadama i šumarcima, pekli prasiće.

Kad je izbio rat, granata je pogodila Miloševu kuću i raznijela krov. Napukli su zidovi. Onda su hrvatski vojnici, pred zoru, iz dva pravca, iz Sunje i Komareva, krenuli prema srpskim selima Trnjani, Čakale, Kinjačka i Bestrma. Usmrtili su šesnaestoro muškaraca, žena i djece. Neke metkom, neke nožem. Ljude su zvali po imenu, a ko bi se pojavio na prozoru – ubili bi ga. Tamo gdje se niko nije pojavljivao, upadali su u kuće i klali čeljad zatečenu u krevetima.

Stoja i Miloš uspjeli su da pobjegnu. Prije nego što su hrvatski vojnici ušli u Bestrmu, Miloš se probudio i tako spasio sebe i ženu.

Kad su bježali, pred njima se stvorio pas. Strašno je režao. Ali Miloš zalaja i pas pobježe. Sedam dana noćivali su u kukuruzima i jeli hranu iz najlon-kese. Kad je padala kiša, sklanjali su se u šumu, stajali uza stabla

Stigli su u srpsko selo Veliku Gradusu, gdje ustaški bojovnici, zbog strateškog položaja sela i jakih, odlično naoružanih ustanika, nikad nisu ni pokušavali da uđu.

Smješteni su u kuću beogradskog profesora Nikole V. Pošto je došao u rodno selo i u svojoj kući, u kojoj niko nije stanovao od smrti njegove majke, ugledao nepoznate goste, profesor im je kazao da ostanu koliko god hoće i služe se stvarima kao da su njihove. Dozvolio im je da sijeku grab na njegovom imanju, da se imaju čime ogrijati. Nabavio im je i petrolej za petrolejku jer u to vrijeme na Baniji nije bilo struje. Zaključao je samo jednu sobu, sa knjigama, porodičnim fotografijama, dragim sitnicama, ormarom i starinskim krevetom.

Pred profesorov povratak u Beograd, Stoja je iz Bestrme, koja je oslobođena, ali je neprestano bila meta neprijateljskih haubica, dovela psa Vulu. Pas i Miloš, kao šaleći se, lajali su jedan na drugoga.

Profesor se, nakon duga vremena, od srca smijao.

– Je l' vam dobro ovdje? – upita.

– Kako nije, sine! – rekoše, uglas, Miloš i Stoja. Mahali su mu sve dok nije zamakao, a pas i Miloš ispratiše ga lajanjem.

Strah od sebe

MOJ ZEMLJAK RANKO M. (zajedno smo išli u kninsku gimnaziju), zaposlen kao inženjer u velikom splitskom preduzeću, imao je bogatu biblioteku. Ali, njegove knjige nisu stajale tamo gdje ih ljudi obično drže, na policama, nego u dva ormara, sa ključem.

I tu, u ormarima, knjige su bile okrenute naopako, tako da onaj (nepoželjni!) koji bi otvorio ormarska vrata, ne bi mogao da vidi ni ime knjige ni ime autora

U ormarima bijahu sabrana djela Dositeja, Vuka, Njegoša, Andrića, Crnjanskog, Rastka Petrovića – bezmalo svih srpskih klasika. Ovo sakriveno blago otkrio sam tek kad me je Ranko M. pozvao da mu pomognem u preuređivanju stana (nakon našeg trodecenijskog poznanstva) i kad smo premještali pomenute ormare.

Dotad je, kad se podnapije, govorio o svojoj biblioteci koju krije "tamo gdje je niko neće naći" – što sam shvatio kao slabu šalu.

Ranko M. želio je da ima djela srpskih pisaca, ali bojao se da ih drži na vidnom mjestu, smatrajući da bi mu to moglo nauditi.

Inače, bio je redovni čitalac "Politike" i "NIN-a". No, već pred trafikom, uvijek ih je umotavao u "Vjesnik" i "Slobodnu Dalmaciju".

U hodniku, pred njegovim stanom, nakupila se gomila novina. Gore hrvatske, dolje srpske. Djeca su skupljala papir i nosila ga u školu. Rankov sin, osmogodišnji Mićo, jednog dana odnio je paket novina u svoj razred i taman kad ga je spuštao na pod – paket se rasuo.

Njegov vršnjak Mario počeo je da viče:

– Ćirilica! Ćirilica! Ti si Srbin! Ti si Srbin! Dječaci se potukoše i obojica se vratiše kući sa ogrebotinama. Mićo je pokušavao da objasni roditeljima šta se desilo. Ranko M. nekoliko puta ošamario je sina. Ushodao se po kuhinji, maramicom brisao znoj, govoreći:

– Zašto nisi pazio, a? Jesam li ti rekao da paziš?

Smilja, Rankova žena, uzela je sina u naručje i smirivala muža. Od nje sam i saznao zbog čega je mali Mićo išamaran.

Poslije sam svog zemljaka Ranka M., rekavši da znam sve, upitao:

– Izudarao si Miću. Nizašto. Kaješ li se?

Pocrvenio je.

– 'Ajde, 'ajde, uvijek ti nešto... – reče.

Bio je to naš posljednji susret.

Napustio sam Split, kao prognanik, i u Beogradu, u Knez Mihailovoj, poslije dva mjeseca, naiđem na Rankovog vjenčanog kuma Desimira. Svratismo u kafanu. U hodniku, pred stanom Ranka M. – kazao je Desimir – više nema nikakvih novina, a nema više ni onih knjiga u ormarima.

– Je l' dobio otkaz? – upitah.

– Nije, još! Al' na listi je za odstrel! – reče Desimir i stade se smijati takvim smijehom da su gosti oko nas izbuljili oči.

Potom je Desimir pokušao da spriječi svoj plač. Uspio je – samo su mu suze svjetlucale, na preumornom licu, čovjeka izbjeglice, koji je tek stigao.

Slučaj ljekara Đure P.

U LISTU "SLOBODNI TJEDNIK" – gdje mjesecima izlaze potjernice kojima se gone nevini i već izmučeni ljudi objavljen je članak u kome se tvrdi da je zagrebački kardiolog Đuro P. bio na barikadama, sa puškom u ruci, u svom zavičaju.

Članak je izrezan i osvanuo je na oglasnoj tabli u bolnici u kojoj je Ćuro P. zaposlen. Ljekari i službenici zaustavljali su se pred tablom i komentarisali potjernicu. U to vrijeme, Đuro P. nije se pojavljivao na radnom mjestu – bio je na pretragama.

Otkriveno je da ima tumor koga treba hitno ukloniti. Morao je da ide na operacioni sto u Institut za tumore u Zagrebu. Postignut je dogovor da operaciju izvrši ugledni ljekar P. N. Ali, javio se ženski glas i obavijestio Đuru P. da neće biti operisan i da nema te sile koja će mu to omogućiti.

Ljekaru P. N. zabranjeno je da izvrši operaciju.

Tada su još saobraćaj i vozovi na relaciji Zagreb – Beograd i Đuro P. doputovao je kod svojih beogradskih prijatelja. Operisan je u Beogradu. Socijalno osiguranje u Zagrebu bilo je dužno da podmiri troškove operacije. Stigla je poruka da ova ustanova to neće učiniti.

Đuro P. dao je svu svoju ušteđevinu, kako bi pokrio troškove operacije. Kao beogradski izbjeglica, skupa sa ženom, ostao je bez igdje ičega

Donio je odluku da proda kuću u zavičaju. Stigla je, međutim, vijest da su mu kuću zapalili. Izgorjela je do temelja.

Đuro P. danas boravi u jednom manastiru u Srbiji.

Regal u voćnjaku

SIMO T. UČESTVOVAO JE u borbama na Baniji od početka ustanka. Nije htio da pali hrvatske kuće – činili su to drugi – ali je na traktorskim prikolicama i kamionima dovukao veliki plijen.

U svoju kuhinju, na podu pored zida, poređao je osam televizora! Dolazile su komšije, sa namjerom da bar neke televizore zamjene za drugu robu, neki su nudili i pare – ali Simo T. sve ponude glatko je odbio.

– Neka ih! – govorio je za televizore, kao da su čeljad.

Ogromni regal, prvoklasne kvalitete, što ga je našao u domu hrvatskog gardiste Ivana L., u susjednom selu, nije mogao da uđe kroz vrata njegove kuće.

Simo T. smjestio ga je u voćnjak. Regal je otada služio kao kokošinjac – stari kokošiji stan, sklepan od dasaka, ionako se skoro raspao i Simo ga je naložio.

Njegova djeca, Dragan i Milica, zabavljala su se, paleći i gaseći dugmad na televizorima i trčeći, sa dječurlijom iz komšiluka, oko regala u šljiviku.

Simu T. opsjedala je misao o ocu mu, Vojinu, građevinskom radniku, koji je ostao zatočen u Sisku. Četiri mjeseca falila su mu do penzije i Simo ga je nagovarao da se makne iz Siska, dok ima vremena, ali stari ga nije poslušao.

Simo T. posljednji put je čuo da mu je otac smješten u baraci, pod jakom stražom, i da sa ostalim srpskim radnicima gradi ustaške utvrde. Nije znao da li je živ ili mrtav, ali znao je da gardista Ivan L., vlasnik regala, zapovijeda radnicima smještenim u sisačkoj baraci.

Simo T. potajno se nadao (ne pomenuvši to ni ženi) da će se možda desiti neka razmjena i da će regal zamijeniti za oca. Zatreba li – dodaće pet-šest televizora.

Ujutro, poslije kišovite noći, s praga bi pogledavao u regal. Ništa mu ne fali. Ni mrvica laka. Neoštećen – svjetluca na suncu.

Uskoro se zaista zbila razmjena. Ustanici su gardistima predali četvoricu ranjenih i dvojicu mrtvih njihovih vojnika, a gardisti njima predadoše tri mrtva civila. Jedan od njih bio je Simin otac Vojin.

Sjekira u rukama Sime T. tog popodneva bijaše lakša od perca, kokoši su kokodakale i lepršale voćnjakom, žena i djeca udarili u plač, skupio se komšiluk, a regal se, prije mraka, pretvorio u komadiće.

Začudo, ni jedan od osam televizora, u kuhinji, Simo T. nije ni dirnuo. Jedan televizor bio je upaljen. Kad je Simo T., nakon obavljenog posla, sjeo za avlijski sto i pripalio cigaretu, na ekranu se upravo skidala crnoputa ljepotica, a muškarci oko nje gutali su je požudnim očima.

Mermerna kuća

SVOJU SLAVU, SVETOG NIKOLU, rakovički rezervista Vladimir K. dočekao je na frontu, u slavonskom selu M. Kupio je prase, koje se već okretalo na ražnju, kad je rezervista Dragan, iz Vladimirovog artiljerijskog odjeljenja, otišao da kupi vino.

Kupovali su ga kod seoskog kamenoresca.

– Njegova kuća beše najlepša u selu – priča Vladimir – od mermera. Dvospratnica. Ko zna koliko kvadrata. Staklo, nameštaj, ćilimi – sve skuplje od skupljeg. Gazda je vino nabavljao u Srbiji i nama ga prodavao po duploj ceni.

Rezervista Dragan vratio se sa praznim balonima. Kamenoreščeva žena kazala je da nema vina – juče je prodala posljednjih trideset litara. Potom se prema mermernoj kući uputio rezervista Dejan. I on se vratio sa praznim balonima. Kamenoreščeva žena kazala je da nema vina – juče je prodala posljednjih četrdeset litara.

Najzad je i Vladimir krenuo da oproba sreću. Kamenoreščeva žena kazala je da nema vina - juče je prodala posljednjih pedeset litara.

Vladimir je, vraćajući se iz mermerne kuće, susreo jednu babu. Reče da mu je slava i upita je ima li da proda vina,

– Vina nemam – reče baba – al' imam rakije.

Kaza mu da sačeka i vrati se sa dvije boce šljivovice.

– Evo, srećo!

Odbila je da uzme pare.

Rezervisti su jeli pečeno prase uz gutljaje šljivovice. Onda se neko sjetio da je ostala gajba piva. Sedamnaestorica žednih popiše i to. Pilo se jer se moralo – ali bez slasti.

Nedostajalo je vino.

– Zašto, bre, baš danas neće da proda? – reče Dejan, glasno postavljajući pitanje koje je i ostale mučilo.

Veče je već poodmaklo, kad je počeo napad na selo. Bio je kratkotrajan. Granate su padale daleko od položaja branitelja, seoskih teritorijalaca i rezervista, u pusto polje.

Ali, jedna je pogodila kamenoreščevu kuću – i rasturila je.

Jagnje

U ZEMUNIKU DONJEM, u blizini Zadra, nalazi se duševna bolnica. Kad je donesena odluka da se "sposobniji" bolesnici odvedu u hrvatsku gardu, stigao je oficir, prebjeg iz jugoslovenske vojske, i pred okupljenim bolesnicima i osobljem održao kratak govor.

– Svi ste vi Hrvati – kazao je – i u svima kuca naše zajedničko hrvatsko srce. Kao što znate, našu domovinu Hrvatsku napao je srbokomunistički i četnički gad. Mi se moramo boriti i mi ćemo pobijediti. Očistićemo domovinu od srpskih gnjida. Svaki je čovjek dragocjen. Sada ćemo probrati neke među vama, ali oni koje ne uzmemo sada, neka se ne ljute. Oni će čuvati bolnicu, jer Srbi ne znaju za Boga, mogu napasti i vas koji ste ovdje privremeno smješteni.

Dvojica ljekara počela su da aplaudiraju, pridružili su im se i neki bolesnici, jedan se bacio u travu i njegovi krikovi prekinuli su govornika. Odmah se stvoriše bolničari pored bolesnika iz trave i odvedoše ga.

Pacijent Branislav O., prije rata, u duševnoj bolnici prodavao je sokove. Spadao je u takozvane lakše slučajeve i održavao je seksualne odnose sa medicinskom sestrom Marijom. Puštali su ga kući, ali morao je da se vraća, lijekovi nisu pomagali.

Kad je čuo da ide u gardu, skinuo je sa sebe odjeću, trčao go golcat po bolničkom dvorištu i vikao:

– Probralo me! Probralo me!

Obuka je kratko trajala. Mada većina probranih nije služila vojsku, svi su naučili da pucaju.

Branislav O. dobio je kalašnjikov i poslan je na položaj, na brijeg, iznad srpskog sela S. Kad je izdata naredba za napad, gardisti, uključujući i one iz duševne bolnice, krenuše prema selu.

Ali, Branislav O., zajedno sa Nevenom M. i Jakovom K., nije pogodio put. Ostali su u šumarku. U grmlju se nešto micalo. Niz livadu, pod šumarkom, razlijegala se bleka ovaca koje su bježale.

Iz grmlja su izvukli čobana, dijete Stevana, desetogodišnjaka. Branislav O. potegao je nož neshvatljivom brzinom i prerezao djetetov grkljan. Onda skinu opasač, zaveza tijelo bez glave i objesi ga na granu.

Neven M. stade se smijati, potom i Jakov K., a Branislav O. upita:

– Šta je ono na grani?

– Lancun – reče Neven M.

– Nije lancun, nego čovik! – reče Branislav O.

I on prasnu u smijeh. Još su se zabavljali. Meket jagnjeta, koje se zaplelo u šipražju, privuče njihovu pažnju.

– Evo, Srbina! Evo, Srbina! – vikao je Branislav O., prije nego što je krv šiknula iz jagnjeta. Lokao je jagnjeću krv, ponavljajući:

– Uh, uh! Uh, kako je lipo!

Kao da se nasitio, reče Nevenu M.:

– Napi se i ti!

– Neću! – reče Neven M.

– 'Oćeš li ti? – upita Jakova K.

Ovaj je, sa urlikom, bacio kalašnjikov i jurnuo niz livadu.

– Baš me briga. Baš, baš. Ne morate – kazao je Branislav O. Pogleda u obješeno tijelo djeteta Stevana, na grani, i sasu po njemu rafal.

Mrak je već pao.

Dolje, u selu S. vatra iz zapaljenih kuća dizala se u nebesa.

Glava djevojke

ZEMUNSKI HIRURG PAVLE K. trenutno je na odmoru. Tako se vodi u bolnici gdje je zaposlen, mada o odmaranju – u njegovom slučaju – teško može da bude riječi.

Šezdeset i tri dana bio je na frontu. Od Dalja do Borovog Naselja. Kazivanje Pavla K. teče mirno, ali pred onim što je vidio hladnoća hirurga morala je da ustukne.

Pločice za identifikaciju, sa brojevima, koje vojnici nose oko vrata, često su bile beskorisne. Ranjene su slali u Sombor i Novi Sad, a mrtve na beogradsku VMA.

Pred Pavla K. dovožena su potpuno raskomadana tijela; i po nekoliko odsječenih ruku, nogu, glava – odjednom. Dopremane su žene sa odrezanim dojkama i iskopanim očima. Silovane djevojčice, modre i okrvavljene, potresale su ne samo hirurga, nego i ratnike koji kao da su navikli na sve.

– A jednog jutra, u Borovom Naselju – priča Pavle K. dovezli su devojku. Beše pokrivena ceradom. Video sam samo njenu glavu. Bila je prelepa. Kao izvajana. Duga plava kosa, lice anđeosko.

Ovdje Pavle K. zastaje, pripaljuje novu cigaretu, i kao da gleda kroz nas, nastavlja:

– Trebalo je da utvrdim uzrok smrti. Kad smo je otkrili, bolničar je skinuo ceradu, pred nama je ležalo telo mladića. Njena glava bila je zašivena za njegov trup.

U stanu Pavla K., gdje smo sjedili, zavlada tišina koja nije dala da išta upitamo. Naš domaćin još reče:

– To je morao da uradi neki stručnjak. Lekar. Iz moje branše.

Dom zločina

BITKA U NEGOSLAVCIMA bližila se kraju, čuli su se samo još rijetki rafali, kad su Peđa i Nikola, rezervisti iz gradića M, kroz vrt pun ruža, ušli u kuću okruženu živicom.

Vrata su bila poluotvorena, stakla na njima razbijena, u hodniku i kuhinji krš ispreturanih stvari. Na zidu potamnjela slika: sveti Đorđe ubija aždaju. Peđa pomisli kako se ista nalazi i u njegovom domu.

Kad su ušli u sobu, ostadoše kao zakovani. Na podu, u krvi, ležala je žena, prerezanog vrata i rasporenog trbuha Njeno nerođeno čedo, van utrobe, pupkovinom je još bilo vezano za majku. Dječačić (imao je, možda, tri godine), ležao je, krvav i nepomičan, iznad materine glave.

Peđa i Nikola stajali su nijemi, ni poglede nisu izmijenili, a onda ih je neka sila, obojicu istovremeno, gurnula u drugu prostoriju. U uglu su drhtala dvojica gardista. Bili su Rumunji i kad je Nikola urliknuo: "Šta ste učinili?", jedan je uspio da promuca: "Ne razumem."

Nikola izvadi nož, koji mu je bio za pojasom, priđe gardisti, uze ga za kosu, zamahnu i odsječena glava lupnu o pod. Potom, i drugom gardisti odrubi glavu i hitnu nož u zid. Peđa se tresao, činilo mu se da će se srušiti, rukama se čvrsto držao za krevet.

Nikola se uputi u susjednu sobu, Peđa, teturajući za njim. Ugledaše čovjeka, oca porodice, presamićenog i svezanog konopom, na stolici. Bio je zaklan.

Vratiše se u prostoriju sa mrtvim gardistima. Tamo je stajao poručnik Milorad V. Ošinu ih očima.

– Jeste li vi normalni? – viknu.

– Bio sam. Pre dva minuta – reče Nikola.

Zatim je poručnik obišao sobe. I niko više ne progovori.

Djevojčica i telefon

UVIJEK JE TRČALA prema slušalici, kad zazvoni, i cvrkutala:

– Ovdje Dejana!

A onda se bojala telefona. Zvali su razni glasovi: muški, ženski - i dječiji! Danju i noću. Ređale su se prijetnje i psovke. Njena majka Dušanka i otac Luka isključivali su telefon, ali nije mogao da bude stalno isključen. Ranije su razgovarali sa Lukinim bratom koji je, sa porodicom, živio u Osjeku.

Čekali su – ali više se nije javljao.

Jednog popodneva, dok je majka poslovala u kuhinji, oglasio se telefon, Dejana je podigla slušalicu i čula nešto kao urlik, a potom riječi:

– Zaklaću te, mala, Isusa mi boga!

Nepoznati je zalupnuo slušalicu, a Dejana se, plačući, bacila na pod. Ova prijetnja bila je drukčija i teža od svih dotadašnjih. Majka je dotrčala iz kuhinje, smirivala je, govorila da će odseliti u veliki i lijepi grad gdje ih niko neće dirati.

Tada joj je zabranila da prilazi telefonu.

Stolić na kome je stajao, i sam hodnik, djelovali su prijeteće. Dejana je, u svojoj sobici, slušala noćne razgovore roditelja koji nisu mogli da zaspu i sve je razumjela – mada su se trudili da budu tihi.

Znala je da je otac nabavio pištolj i da bez njega ne izlazi, ni na njivu, ni u trgovinu. U kafanu je prestao ići, ali sve više je pio rakiju, u kući.

Telefon je ponekad zvonio i po nekoliko minuta, a niko mu se ne bi približio. Potom otac ustane, opsuje i vikne u slušalicu:

– Dođi, gade, ako smiješ!

Susjedi ih više nisu posjećivali. Svraćao je samo starac Antun, pazeći da ga kogod ne vidi, i razgovarao sa ocem.

Dejana se igrala sa Džekijem. Uskoro psa nađoše pred kapijom – ubijenog, polomljenih nogu. Iste večeri, iz štale, na imanju, odnijeli su ovcu. Isparali je i crijeva joj razvukli po živici.

U krevete su legli odjeveni. Ocu su, preko telefona poručili da je to vojna vježba i da će ih žive oderati. On se zaboravio i, pred kćerčicom, kazao šta mu je poručeno.

Nekim čudom, nisu ih primijetili, kad su se išuljali. Pljuštala je kiša, Bježali su, u mraku, kroz vinograd i preko njiva i u svitanje, mokri i blatnjavi, stigli u srpsko selo C. Majka je Dejanu nosila u naručju, a ona je ponijela samo lutku Mimi i svesku u kojoj je ispisivala prva slova.

Otac je ostao, prijavio se u dobrovoljce. Dejana se, sa majkom, našla u Novom Sadu.

Već je i za novine govorila:

– Volila bi' da imam svoju kuću. Kao onu našu. Sa baštom i bunarom. Ali više ne bi' volila imati telefon.

Učenici

KAD SU IH POHVATALI, odvojiše muško od ženskog. Među hosovcima, u crnim košuljama, Milica je prepoznala svoje učenike: Igora, Antu i Tomu.

Iz podruma, gdje su bile smještene žene i djeca, izvukli su šesnaestogodišnju Radu. Njezini krikovi, dok su je silovali na proplanku, ispod ogromnog bora – prekinuti su rafalom.

Miličini učenici bili su zaduženi za muškarce, u podrumu susjedne kuće. Tu su ubacili i njenog sina, Predraga, koji se prošlog mjeseca vratio u zavičaj, mada ga je preklinjala da ne dolazi. Počeli su da ih izvode pred veče. Čula je razgovor dželata, Igorove psovke, udarce, krkljanje.

– Igore, nemoj mi zaklati Predraga! – vikala je Milica. Iz podrumskog mraka dozivala je Antu i Tomu. Svoje male učenike. U trenu trena ugleda ih takve: mršavi, sitni, sjede u drugoj klupi.

Niko se ne odazva.

Kad su srpski vojnici ušli u gradić, pronalazili su ubijene i zaklane. Pred mrtvacem sa iskopanim očima (neodoljivo je podsjećao na ticu!) kapetanu Vojknu T. zaigra umorno lice. Neke, kasnije, izvadiše iz okolnih jama Predraga nisu našli.

Ne bi traga ni trojici njenih učenika.

Djevojčica koja se umiva

PETOGODIŠNJA, ZELENOOKA GORDANA T., iz slavonskog gradića B., više nije mogla da se igra sa djecom iz susjedstva. Iznosila je svoje lutke, autiće, lopte – ništa nije pomoglo.

Počeo je pekarev sin Ivo, đak prvačić, a za njim i svi ostali, djevojčice i dječaci – kad prolaze pored Gordane, začepe nos.

Ona, krijući se od majke, odlazi u kupatilo i umiva se. Ujutro, popodne, uveče. Sve češće i češće. Stoji pred ogledalom – posmatra svoje lice. Na njemu ni traga prljavštine. Čisto kao suza. Ali, pored nje uvijek prolaze sa začepljenim nosem.

Otkad je njena porodica, u krcatoj lađi, pobjegla preko Dunava, Gordana se igra sa malom Biljom i Ognjenom čiji su ih roditelji primili.

Pridružuju im se izbjeglička djeca.

Igraju se školice. Jurcaju oko kuće.

Niko je ne izbjegava. Niko ne zatvara nos u njenom prisustvu. Svejedno, još odlazi u kupatilo. Pažljivo okrene ključ u bravi, osluškuje i odvrće slavinu.

Zarobljenik

TRINAESTORICA BANIJSKIH USTANIKA odlučila su da osvoje brdo Djed, iznad Kostajnice. Sa ovog brda vidi se, kao na dlanu, sva okolina, lijeva i desna obala vode Une, a onaj ko drži brdo – drži ključeve grada.

Do vrha brda stiglo ih je dvanaestoro, a trinaesti, Stojan L., magistar ekonomije, poginuo je u puškaranju. Satima su puzali, prije nego što su se našli na vrhu Djeda, pred motelom i kućama u kojima su bili smješteni hrvatski mupovci.

Vođa grupe, Nebojša D., izišao je iz zaklona, dok su ostali zauzeli borbeni položaj. Nebojša je stajao pred samim rovom u kome su bila trojica mupovaca. Izvukao je jednog (ostala dva, zatečena, nisu ni mrdnuli), i, čvrsto ga držeći, viknu u tokivoki:

– Opkoljeni ste! Predajte se! Iz motela se niko nije javio.

– Ne gubite uzalud živote! Imate pedeset sekundi!

Ponovo muk. Al' ne potraja dugo.

– Moramo pitati komandanta... u Kostajnici! – stiže odgovor.

Tog trenutka jedan mupovac pokušao je da pretrči kratku stazu od motela do susjedne kuće.

– Pali! – zapovijedi Nebojša.

Zaprašta iz dvanaest automata, iz pogođenog mupovca pušila se krv, svega ga oblila, srušio se prepun metaka

– Izlazite! Odmah! Ne čekamo! – viknu Nebojša. Uskoro je na drumu, sa odloženim oružjem, ležalo pedeset i šest mupovaca. Nebojša je toki-vokijem javio jedinici jugoslovenske vojske da je čeka plijen. Potom su se predali hrvatski mupovci u Kostajnici – prebačeni su na drugu obalu Une, u Bosnu.

Zarobljenici sa brda Djed, pognutih glava, sjedili su u velikoj prostoriji seoskog doma kulture u banijskom selu K. Nebojša je, sa svojom grupom, otišao dalje. Pred zarobljenicima, u domu kulture, našao se Dragan V., jedan od vođa ustanika.

– Ima li među vama Srba? – upita.

Pognute glave nisu se micale. Već se činilo da se niko neće javiti, a onda Milan N. reče:

– Ja sam.

Odjednom, kao po komandi, podigoše se pognute glave i pogledaše u nj.

Milan je bio policajac u Samoboru, a na brdo Djed poslat je prije dvadeset i tri dana.

Jedan ustanik izvuče ga iz gomile i stade ga udarati. Pridružio mu se drugi, uhvatio ga za kosu i pljuvao.

– Ostavite ga! – reče Dragan V.

Pade još nekoliko udaraca i zarobljenika odvedoše.

Premješten je u drugo selo. Ispitivanje se odužilo. Nisu ga tukli, ali stražar Stevan, koga se najviše bojao, unosio mu se u lice i ponavljao:

– Ja ću ti presuditi! Ja! Sunašca mi žarenoga!

Stevanova kuća nestala je u plamenu, žena mu je bila u zbjegu, a o sudbini sedmogodišnje kćerčice nije znao ništa Jednu cigaretu pripaljivao je drugom.

Napokon, ustanički istražitelji zaključiše da je Milan nevin. Nije pucao. Spremao se da pobjegne iz Samobora – no, nije uspio. Sa brda Djed nije mogao pobjeći.

Ustanici su ga, vojnim kamionom, dovezli u rodno selo Č., na Kordunu. Kamion se zaustavio pred avlijom. Milanova majka otvorila je teška avlijska vrata.

Na pitanje Imaš li sina? odgovorila je da ima.

– Znaš li đe je? – upita je Nikola A., zadužen za zarobljenika.

– Bio je u Samoboru, kod Zagreba, u službi. Ne znam je l' živ ili mrtav.

– Šta bi dala, da je živ?

– Sve, srećo moja, sve!

– Bi l' ispekla prase?

– Ih, kako ne bi, jadna li sam!

– Milane, iskači! – viknu Nikola.

Ovaj skoči iz kamiona i zagrli se sa materom. Tek tada iz štaglja je izašao Milanov otac, Mitar, koji je tu noćivao od početka rata. Pozdravi se sa sinom i odmah krenu prema svinjcu.

– Kuda ćeš ti, stari? – upita Nikola.

– Po prase!

– Kakvo prase, nemamo vremena!

– Šta ćemo onda? – upita Milanova mater.

– Ispecite kokoš! – reče Nikola

On i još dvojica ustanika kokoš pojedoše sa slašću, a Milan štrpnu samo parčence. Roditelji ga posmatrahu kao da se upravo rodio.

Noć bijaše vedra ko ribje oko.

Milan je tražio da odmah krene sa njima, ali dadoše mu dva dana odmora

Rastadoše se sa rukovanjem.

Milan nije uspio da zaspi. U štali su mukala telad. Čule su se tice. Otkad je počelo gruvanje po okolnim brdima, javljale su se kad im nije vrijeme.

Čim je svanulo, uputio se u Vrginmost – gdje je dobio oružje i zaduženje.

Mrtvac na drvetu

MUKU SMO MUČILI sa Kozibrodom – priča Milorad S. – imali smo mrtvih i ranjenih. Bitka je trajala danima i danima, ali Kozibrod je najzad pao i nastavili smo sa čišćenjem terena.

Kod jedne babe, u usamljenoj kućici, pronašli smo pušku. Klela se da nije pucala, a cijev je bila još vruća. Odvezli su je sa ostalim zarobljenicima. Ne znam šta se poslije sa njom desilo.

Onda smo, u obližnjem šumarku, ugledali čovjeka na drvetu. U prvi mah pomislimo da je živ. Mitru je trebalo vremena dok ga je skinuo. Njegovi su ga svezali žicom – da drži položaj i da ne pobjegne.

U jednom džepu bilo mu je ogledalo. U drugom članska karta HDZ-a i porodična fotografija: on i žena sa sinčićem, u avliji, pred kućom.

Strašno je zaudarao.

Taj smrad još mi je u nosu.

Priča o pjevačici Doris D.

POSLJEDNJI PUT vidio sam je u splitskoj kafani "Semafor". Sitni sati, drugi gosti otišli, neki i buneći se, gazda je dozvolio da ostane samo naše društvance.

Na njoj crna odjeća, skupi nakit, kožni kaiš sa metalnim okovicama. Blijedo lice, fino njegovano, zračilo je ljepotom.

A oči – žudnjom od koje nema spasa.

– Glumiš Kleopatru! – reče, ironično, grleći je, moj prijatelj Čelo, jedan od njenih ljubavnika, koji će umrijeti dvije godine kasnije. Bolest me spriječila da ga ispratim do groblja na Lovrincu.

Smijala se, umorna od putovanja sa koga se upravo vratila, čavrljajući o svojim doživljajima u Beogradu, koji je "duša od grada".

Potom sam pročitao neki intervju s njom u kome je sa gađenjem govorila o šovenima.

Kao izbjeglica – rat je odavno počeo – naiđoh na novi razgovor sa Doris D., što su ga beogradske novine prenijele iz zagrebačkih. Pade mi na um pokojni prijatelj Čelo.

Njegovi opisi njene divlje pomame dok mu se podavala.

– Božanska pušačica! – pričao je – Puši sve: karu, bocu, drvo, hašiš!

Šta bi kazao, pomislih, da je pročitao sledeće riječi:

– Ovu krunicu dobila sam od gardiste Roka. Uvijek je nosio sa sobom. Rado sam se odazvala pozivu da nastupim na frontu. Bila sam na opasnom mjestu, kod Petrinje, tri dana nakon našeg Božića. Divan kraj, pitomi bregovi, šumarci, zimski pejzaž – skoro nestvaran.

Pjevala sam kao nikad dotad.

Sto pedeset metara od četničkih položaja!

Četnici su se primakli, privučeni mojom pjesmom i – uletili u zasjedu. Bilo ih je jedanaest.

Sretna sam što su svi mrtvi!

Valjda će i meni pripasti neka medaljica, kad se budu dijelile – zaslužila sam.

Hulja

– KAMION VIŠE, KAMION MANJE! – ponovi Neđo T. rečenicu koju je izgovorio u jučerašnjoj svađi sa ženom Bosiljkom.

Sjedi za stolom, u prostranoj kužini, pije jutarnju kafu i lozovaču, uvlači prve dimove, ne znajući da ga niko ne sluša – Bosiljka je već izišla, otrgla graničicu jorgovana u vrtu, uputila se prema autobuskoj stanici.

Odlučila je da otputuje kod sestre, ostane tamo i ne vraća se.

U telefonskim razgovorima sa sinom Kostom, studentom na beogradskom Univerzitetu, žalila se da više ne može izdržati.

A juče je, konačno, puklo.

– Gdje će ti duša? – vikala je.

– Kakva duša, muči! – promrmlja Neđo.

– Iz usta im kradeš! – unese mu se u lice. On opsova, udari je.

Svu noć je bila budna, spremala kofer i torbu, skupljala sitnice, a on je hrkao u susjednoj sobi. Odavno su prestali da spavaju u istom krevetu.

Neđo, član partije od gimnazijskih dana, imao je pristojno mjesto u staroj opštinskoj vlasti, izvježbao se u svom poslu i trudio se da ne pogriješi. Nije pogriješio ni na izborima, glasao je za pobjedničku stranku, mada se kolebao skoro do posljednjeg trenutka.

Pošto je, ranije, prijavljivao policiji neke sumnjive "radnje" i suprotstavljao se ljudima koji, neočekivano, iziđoše kao narodne vođe – našao se u nezgodnom položaju.

Kuću je očistio od znamenja bivše vlasti.

Pokušao je da se pravda, tvrdeći da je uvijek slavio svoju slavu, Đurđevdan, da je krstio Kostu (što je bilo tačno) i da je štitio one koje je stara vlast gonila – kad god je mogao.

Nije mu se baš vjerovalo, ali nije ni otjeran.

U gradiću je nedostajao čovjek koji bi ga valjano zamijenio u poslu, a – pored svega – njegova rodbinska veza bijaše dovoljno jaka da ga sačuva.

Nove ortake lako je pronašao.

Kamion, pun oružja, poslat ustanicima Neđo je skrenuo, tako da nije stigao na odredište. Velike pare podijelio je sa pomagačima. Potom, skrenu još nekoliko kamiona hrane: mesne konzerve, ulje i šećer – namijenjeni narodu opkoljene i blokirane Krajine – završili su na drugom mjestu.

Bosiljka je saznala tek za posljednji kamion, sa brašnom. Pošiljke pomoći veoma su se prorijedile, primakla se glad.

Neđo je kaparisao plac u Beogradu.

To ni sinu nije kazao, želeći da ga iznenadi kad počne gradnja, ali sada je htio da kaže ženi. Pomisli da će je, možda, odobrovoljiti. Uostalom, iz prijestonice se uvijek vraćala oduševljena i pričala o prednostima tamošnjeg života.

– Kamion više, kamion manje! – reče Neđo, još jednom, spremajući se da otkrije glavno.

Žena se nije javljala. Zovnu je:

– Bosiljka!

Autobus je taman krenuo – ona u njemu, s pogledom na Tvrđavi i osjećajem da odlazi zauvijek. Neđo je obišao sobe, dvorište, vrt, svratio kod komšinice Mare koja reče: "Jutros nije dolazila!"

Vrati se u kužinu, na stolu ostavi poruku "Za ručak spremi ribu", potegnu još gutljaj rakije i zaključa kuću.

Gospa sa smokve

DEMOBILISAN SAM u onom prvom talasu, četrdeset i sedme, a četrdeset i pete bio sam u Trogiru – priča Svetozar K.

Imali smo logor, barake pokrivene tarnitom, i šta da kažem – nismo bili baš nježni. Ja sam hodao po terenu. Tada su se u okolini Trogira, na smokvama, pojavljivale Gospe. Uvijek u zoru, kad radnici idu na posao, težaci u polje, a žene u crkvu.

Lično sam ulovio sedam Gospa, a ukupno ih je bilo osamnaest. Naši aktivisti su ih prijavljivali i tako smo ih hvatali.

Sve probrane ljepotice, manekenke, koje je Kardinal slao iz Zagreba. Dugokose, vitke, namirisane, odjevene u svilu, s bijelim, prozračnim velom od finog tila

Dobro se sjećam jedne. Zvala se Reza M. Nikako nije htjela da siđe sa smokve, kao da je povjerovala da je zaista natprirodna, Gospa od Mora – kako je sama za se govorila

Skinuo sam je, izudarao. Ostadoše po njoj masnice, ali težih povreda nije bilo. Završila je u logoru sa ostalima, poslije je premještena

Jesmo li spavali sa njima? Zaključi sam.

Prošlog mjeseca gledam TV-dnevnik, prikazuju opkoljavanje zagrebačkih kasarni, a onda miting Bedema ljubavi – gomila žena, u zanosu, pred zgradom Komande II vojne oblasti. Vrišti crnomanjasta, punašna gospođa, a onda – ne vjerujem svojim očima – na tribinu izlazi Reza M.

Voditeljica izgovara njeno ime i prezime, a poznao bih je i bez toga. Jeste ostarila, kao i ja, ali još se drži. Glas joj podrhtava, steže smežuranu šaku, započinje govor:

– Hrvatske majke...

Slušajući je, pomišljam: Gdje su druge Gospe sa trogirskih smokava? A Reza? Pamti li, još, one masnice?

Metar

NIKO U SELU nije ga zvao po imenu, Stanko, osim majke koja se o njemu brinula Za sve je bio Metar, mada je imao nekoliko centimetara više od metra. Bio je bucmast, ali ruke mu bijahu nesrazmjerno malene čak i prema njegovoj visini, kao u djeteta.

Mogao je da drži cigaretu i u naručju psa Trefa, od koga se nije odvajao, no, veći teret u svom tridesetpetogodišnjem životu nije podigao. Oko njega su se kupila djeca, hranio je seoske mačke, šale i sitne podvale seljaka nisu mu mnogo smetale.

Uveče je sjedio u krčmi, na stoličici, i pratio kartanje, a dan je provodio na livadama oko kuće ili u druženju sa starim Radom koji je sa njim razgovarao kao sa zdravim i sebi ravnim čovjekom.

Metrove svijetle, plave oči kazivale su da nije sasvim odsutan sa ovoga svijeta, ali jednim dijelom i jeste. Spor u govoru, mucajući, ipak je slagao rečenice i postavljao pitanja koja, ponekad, nisu bila bez smisla.

Majka, obudovjela kad je navršio treću, neprestano ga je držala na oku, čuvala i pazila – kao da se tek rodio.

Ljeti se selom, u hercegovačkom kamenjaru, razlijegalo cvrčanje cvrčaka Djeca su ih lovila po borovima, poklapajući ih šakom, a one zgnječene Metar je sahranjivao i nad njima pobadao krstiće.

Kad su stigli hosovci i selo se našlo u plamenu, Metar se zatekao na brdašcu iznad kuće. Ugledao je vatru, čuo plač i krikove, krenuo dolje. Pored njega se stvorio crnokošuljaš, zgrabio ga, podigao i uskoro je bio u kamionu punom seljaka.

U zatvoru, u Duvnu, proveo je dvadeset i šest dana.

Stražari su se smijali, zavrćali mu ručice, mokrili u usta, udarali ga, prinosili mu sjajkastu kamu pod grlo. Ječao je, tiše od ostalih, zavlačio se u ugao i ležao tamo onesviješćen.

Jedan stražar upita ga:

– 'Oćeš li cigaru, a?

Kimnuo je glavom, a stražar ga uhvati, prinese cigaretu njegovom čelu i ugasi je. Potom mu na grudima, upaljenom cigaretom, ispisa slovo U.

Pomisliše da neće preživjeti.

Zapovjednik zatvora grdio je stražara:

– Za nj ćemo dobiti našeg čovjeka, budalo!

Tako se i desilo. Metar je preživio, izvršena je razmjena, u Žitniću kod Drniša. Seljaci, i Metar među njima, razmijenjeni su za hosovce.

Autobus, sa oslobođenim ljudima, polagano je klizio prema selu. Šofer Ilija, nakon velikog oklijevanja, odluči da, ipak, kaže šta se desilo i prvi put Metru se obrati po imenu:

– Stanko... – reče i zastade.

Potom, isprekidano, kaza da mu je majka mrtva i već sahranjena. Prećutao je – da je zaklana.

Autobus je do sela vozio još sat, a Metar je ridao i nikakvo tješenje nije pomagalo. Neke kuće ostale su čitave, seljaci su ga pozivali da spava kod njih.

Odbio je.

Nije htio da ide ni u kuću starog Rade koji je, takođe, razmijenjen. Starac je te noći nekoliko puta dolazio pod prozor Metrove kuće i posmatrao ga, sklupčanog na krevetu.

Više nije imao snage za ridanje.

Sutradan dugo nisu mogli da ga pronađu.

Stari Rade napokon se sjetio da bi mogao biti tamo gdje je i bio – u bunaru.

Pokraj groba Metrove majke osvanu nova humka.

Učitelj Said

U PODGRMEČKOM SELU Korjenovo učiteljevao je više od dvadeset godina – otkad se škola otvorila, sve dok je, zbog manjka učenika, ne zatvoriše.

Škola je imala samo jednu učionicu: tu su zajedno sjedili učenici prvog, drugog, trećeg i četvrtog razreda. Učiteljev stan nalazio se na spratu, a sa prizemljem ga je spajalo kameno stepenište. Često je odlazio u susjedne Crnoliće, rodno selo, ali njegovo ime stopilo se sa Korjenovom. Da nije bilo učitelja Saida, ne bi bilo ni korjenovačke škole.

Okumio se sa seljacima koji su mu donosili meso, mlijeko, sir, rakiju, orahe i njegov stan i školu opskrbljivali drvima. Bio je na svim svadbama i sahranama, kod njega se dolazilo po savjet i na razgovor.

U Korjenovu od pamtivjeka žive Srbi.

Jedina hrvatska porodica doselila se poslije Drugog svjetskog rata. Kad je počeo ovaj rat, krenula je priča da se u hrvatskoj kući krije oružje i da domaćin, Rodan, ima spravu za vađenje očiju: liči na viljušku, oštra kao žilet, na vrhu zaobljena.

Kad se zabode ispod jabučice, oko se nađe van glave.

Jednog jutra ustanici odvedoše Rodana, sa ženom i sinčićem, u zatvor, u Ključu. Uhapšenik se branio, tvrdeći da su mu oružje i sprava podmetnuti. Vjerujući u njegovu nevinost, neki Korjenčani dolazili su da ga izvuku, ali ne uspješe.

Onda se u zatvoru pojavio ustanički komandant Miloš. Reče da Rodanu ništa nije podmetnuto jer u njegovoj kući ništa nije ni pronađeno.

Pušten je. Ostade, sa porodicom, u Korjenovu. Jedni su ga branili, drugi prijetili.

Učitelj Said sada je učiteljevao u Crnolićima. Okorjeli neženja najzad je dočekao i vlastitu svadbu: oženio se učiteljicom Muberom. Iste godine rodila mu se kćerka Bahra. Do početka rata rđav glas o njemu se nije čuo. Brinuo se o djeci koja su od Korjenova do Crnolića pješačila devet kilometara, govoreći im:

– Moji Korjenčani!

Kad pokisnu, skidao je sa njih mokru odjeću, smještao ih pored peći, davao im hranu.

U Korjenovo počeše stizati vijesti da se na kući učitelja Saida, u Crnolićima, vije zeleni barjak.

Korjenovačka djeca prestadoše da idu u školu: put do Crnolića više nije bio siguran, a u posljednje vrijeme vraćala su se sa modricama, od ruku njihovih vršnjaka,

Korjenčani – Dobrijevići, Egelje, Kordići – koji su se preselili u Ključ i tamo okućili, odlučiše, tog popodneva, da obiđu Korjenovo i vide šta je sa njihovim bližnjim.

Svi su bili pod oružjem. Stigli su blizu Točka, izvora žive vode, gdje seljaci napajaju krave i konje, a žene peru vunu, kada na padini ugledaše grupu ljudi koja se zaputila prema Korjenovu.

Lazar se posavjetova sa svojima, sasu rafal i viknu:

– Opkoljeni ste!

Oni dolje polijegaše na zemlju.

Bili su na čistini, izloženi i nezaštićeni, žive mete. Njihovi automati i puške uskoro se nađoše na gomili. Sva petnaestorica držala su ruke iza vrata.

Grupu je predvodio učitelj Said.

Mrdao je ustima, iz kojih je virila trava.

– Šta radiš? – upita Lazar.

– Gladan sam – promrmlja učitelj Said.

– Zini! – viknu Lazar, zgrabivši ga za grkljan.

Potom učitelj Said ispljunu papir i travu koju je strpao u usta, ne bi li ga lakše progutao. Na papiru su se nalazila imena svih Korjenčana! Bio je to spisak smrti. Učitelj Said, sa svojom grupom, upravo je išao da izvrši zadatak.

Lazar na spisku ugleda i Rodanovo ime, pomislivši kako, ipak, nije kriv. Prinese papir pred oči učitelja Saida, držeći prst pored imena svog šesnaestogodišnjeg brata Stevice:

– Šta ti je on učinio?

Učitelj Said je ćutao.

Riječ se iz njega ne mogaše izvući.

– Progovorićeš ti, učitelju Saide! – reče Lazar, njegov kum i učenik. Ali nije progovorio. Ostali su govorili – i ono o čemu ih se nije pitalo. Učitelj Said, kad su krenuli, kazao je:

– U Korjenovu ni pile vlaško da ne ostane!

Već se smrkavalo. Ustanici vijećahu: šta da rade? Da li da se, sa svezanim zarobljenicima, vrate u Ključ ili da prenoće u selu?

Pade odluka da odu u Korjenovo.

Učitelj Said, nepomičan, ležao je u travi, sa otvorenim ustima, u koja je Lazar gurnuo papir sa imenima Korjenčana, prije no što odjeknu pucanj, a onda se predomislio, prišao mrtvacu i stavio papir u džep.

Snajperista

PORUČNIK ĐORĐE Z. tražio je i dobio prekomandu prije početka rata. Premješten je iz Ljubljane u Sarajevo – rodni grad.

U ljubljanskom kvartu, gdje je živio sa ženom Jelenom i jedanaestogodišnjom kćerkom Sandrom, zvali su ih tujci^[1]. Na ulazu u njihovu, oficirsku, zgradu neko dijete ispisalo je sprejom: svinina^[2], a Sandra u školi postade "poganka".

Vraćala se kući uplakana.

Uvukla se u se.

Đorđe je htio da ide kod učitelja i kaže šta se događa, ali kćerka se usprotivila – morao je odustati.

Sa susjedom Tomažom, poštanskim službenikom, često je dočekivao jutro, u svom ili njegovom stanu, sa bocama cvičeka na stolu.

Jadali su se jedan drugom.

Tomažu je umrla žena, a oba sina radila su u Minhenu, sa njim je živio samo unučić Aleš. Tvrdio je da i on potiče odnekud iz Bosne, što mu se vidi po prezimenu. Preci su mu kazivao je – preko Žumberka, stigli u Belu krajinu, gdje su primili katoličku vjeru, mada je u okolini već bilo nekoliko pravoslavnih drvenih crkvica.

Tomaž je čitav život jurio za suknjama, a potom mu je piće dozvolilo da o njima jedino priča. Plovio je u uspomenama.

Đorđe je bio kućni čovjek.

Ljubavne pustolovine okončao je stupivši u brak sa Jelenom. Nije je mnogo kinjio ni kad je izgledalo da će ostati bezdjetna – Sandra se rodila dvije godine nakon njihovog vjenčanja.

Svojoj kćerčici nabavljao je sve što poželi – ali bio je strog, tražeći da ispunjava sve obaveze, što je Sandra i činila. Ređala je u školi odlične ocjene, za druge nije znala, a njena soba uvijek je bila u besprijekornom redu.

U Sarajevo preseliše baš onih dana kad je demolirana trafika u kojoj je godinama kupovao "Politiku". Rukovao se sa Tomažom, a malom Alešu, na rastanku, darovao fudbalsku loptu.

Uređivao je sarajevski stan, na desetom spratu, na sjevernoj strani i odlazio, kad god je mogao, kod majke i brata, na Romaniju. Teško mu je padalo rasulo vojske u kojoj je radio. Morao je da se svađa sa potčinjenima, a ni on se nije bojao svojih zapovjednika – pričao je o propasti u koju se ide i tražio da se nešto preduzme.

Koristi nije bilo. Niži činovi prebacivali su odgovornost na više i tako je išlo sve do nedostupnog vrha. Đorđe poče da dotura oružje romanijskim ustanicima, čim su osnovali prve jedinice.

Neki oficiri – i nadređeni mu i podređeni – pređoše na drugu stranu. Sarajevo se pretvorilo u grad u kome nije prestajala pucnjava iz svih oružja i oruđa

Đorđe odluči da ode u ustaničku vojsku, ali – uvijek tačan – zakasnio je. Dugo je pritiskao zvonce na vratima – kazivalo je da u stanu nema nikog.

Kad uđe unutra, ugleda ženu i kćerku – zaklane.

Gole, u krvi, ležale su jedna pokraj druge. Nije mu imao ko reći, ali znao je da su, pred smrt, silovane.

Na Sandrinom trbuhu bijaše ispisana jedna riječ.

Đorđe se zaljulja i pade.

Kad je ustao, natprirodnom snagom, dovlačio je stvari pred vrata: naslagao je toliki teret, da niko nije mogao ući.

Pokri ženu i kćerku plahtama, smjesti se u kupatilu, kod prozora. Nije više drhtao. Snajper u njegovoj ruci radio je kao dio tijela, kao da se oduvijek tu nalazio.

Dolje su se micali ljudi u uniformama.

Skidao ih je sa savršenom preciznošću. Dolazili su novi, da ih pokupe, skidao je i njih. Potom na vidiku ne bijaše nikog.

Pred veče poče paljba nevidljivih strijelaca prema prozoru kod koga se nalazio Đorđe. Meci su pljuštali po zidovima, prštalo je staklo, ali on se već premjestio na drugu stranu, u kuhinju.

Vidio je, odozgo, grupu stanara, okupljenih oko starice koja je lelekala i otimala se, želeći da ode tamo gdje su leševi. Kad je prvog pogodio, ostali se razbježaše.

Ostade samo starica. Pokosi i nju. Odloži snajper.

Kolebao se: da li da uđe u sobu? Ušao je. Htio je da pomiluje Jelenu i Sandru – ali odusta

Pištolj, koga uze u ruku, bio je leden.

Prisloni ga na grudi – posljednje što je čuo bilo je lupanje njegovog srca.

¹ tujci – stranci, tuđini

2 svinina – svinjetina, svinjska koža

Priča sa Kupreških vrata

U KUPRES SMO UŠLI uveče – priča Miladin K. Popala magla, praminja gust snijeg, odnekud sam čuo ticu, kao sa onoga svijeta. Otpor neprijatelja tu nije bio bogzna kakav.

Iz srušenih kuća suklja dim, vatra grije nebesa. Vidio sam neke leševe, kažu da ih je bilo trideset i sedam. I onoga sa dupljama gdje su bile oči. Naš komandant pred njim zaplaka, rukavom je brisao suze, nije se smirio ni kasnije, kad stigoše novinari, podrhtavao mu je glas.

Ko je putovao autom prema Splitu i prošao tuda, kroz Kupreška vrata, zna kako izgleda to polje. Uokolo planine, šuma četinara, a dole sama ravnica – kao smrt.

Nasred polja utvrdile se ustaše. Artiljerija, tenkovi, u rovovima, koji su kopani mjesecima, iskusni ratnici, prošli su slavonski front. Pretjeruje se sa cifrom od tri hiljade. Tu je ostalo oko četiristo njihovih mrtvaca.

Magla nas je sakrila, kad smo se privlačili, dođosmo sasvim blizu.

Potom smo oslobodili Malovan. Šta je ono što sam dotad vidio – prema ovome poslije? Pomišljao sam da mi se pričinilo, al' nije. Življe je od svega živog.

Dugo nisam spavao, a bio sam budniji nego ikad. Tutnjava je već jenjavala. Kao da me neko povukao, okrenuo sam se i ugledao – dijete. Više od tri godine nije napunilo.

Prikovano, čavlima, za bor.

Razapeto.

Čavli prošli kroz ruke i noge.

Na borovoj kori krv.

Na glavi djeteta četnička kapa, malko nagnuta natrag, poklopila uši. Majušne oči sklopljene.

U njegovim grudima nož.

Vjeruj mi prijatelju: tako je svjetlucao kao da je od sunca sakovat!

Ležim u ovome krevetu, obilaze me doktori i bolničarke, kljukaju tabletama, rođaci donose naranče, svi kažu da ću se oporaviti. Kao da će mi njihovo laganje pomoći.

Bi li se oni oporavili da su u mojoj koži ili bi već skočili kroz ovaj prozor, kraj mene?

Prstenovi

STRAŽARU MITRU rečeno je da će se slučaj njegovog zarobljenika ispitati. Bio je hosovac, stigao je sa hrvatske na bosansku stranu, skelom preko vode Save.

Povjerili su ga Mitru na čuvanje, kao bezopasnog, nije ni vojsku služio, da je ostao živ, u junu, ove godine, napunio bi osamnaestu.

Većinu zarobljenika smjestiše u Dom kulture, neki su raspoređeni po kućama, a Mitar je svog Ivana čuvao u avliji nije htio da ga uvede u neku od soba

– Drži ovoga na oku, do jutra – zapovijeđeno je – dok glavni ne propjevaju.

Mitar odluči da sam ispita zarobljenika. Učini mu se da nije svezan kako valja, Razveza psa Kudru i njegovim lancem učvrsti zarobljenikove ruke i noge. Opasa lanac, sa tijelom, oko oraha, Ivan je ponavljao:

– Ništa nisam učinio!

Oči su mu govorile da laže, ne imahu mira, kao da su htjele da napuste glavu kojoj pripadaju. Podrhtavao je. Zaudarao mokraćom koju je pustio, u hlače, nekoliko sati ranije.

U žurbi, to ne opaziše, inače bi bio na drugom mjestu.

Mitar je, u gornjim džepovima njegove uniforme pronašao samo dokumente, novčanik, ogledalo i hemijsku olovku, a iz donjih je izvadio dvije odsječene ruke!

Na jednoj burma i prsten, a na drugoj prstenčić!

Goneći psa, koji je kidisao na zarobljenika, Mitar je, prinijevši mu nož pod grlo, slušao Ivanovu priču.

Zaklao je majku i njenu kćerku – imala je, možda, devet godina. Ne zna im imena, a prstenovi su njihovi. Nije želio da ih zadrži – tvrdio je – kao ni burmu, za koju rekoše da je skupocijena – već je utanačio prodaju, ali pokret njegove jedinice u tome ga je omeo.

Ne zna ni gdje su zakopane, majka i kćerka, ako ih nisu bacili u Savu, prebačen je u Bosnu neposredno nakon akcije na hrvatskoj obali rijeke. Javljeno jeda je bombardovan Slavonski Brod i tada je izvedena akcija: u logoru su pobijeni zatočeni Srbi, svi, osim nekolicine, koji su mogli da posluže kao vodiči, jer su dobro poznavali teren na koji se upravo kretalo - to im je zavičaj, a pristali su da urade ono što im se naredi i svojim pređašnjim ponašanjem ulijevali su povjerenje.

Zarobljenik je tvrdio da nije silovao – ni jednu ni drugu - dvojica drugih hosovaca jesu, a on je samo izvršio zapovijed.

Kad je čuo priču, Mitar pusti psa na zarobljenika i uputi se na livadu. Tu je sahranio ruke, matere i kćerke.

Skinuo je burmu, prsten i prstenčić, namjeravajući da ih preda komandantu, a potom se predomislio, vratio ih na ruke i zatrpao zemljom grobić.

Zarobljenog Ivana zatekao je u krvi: pas mu je otkidao meso, razlijegao se njegov urlik:

– Nisam kriv! Morao sam! Nisam kriv!

– Kad nisi, pomilovaću te! – reče Mitar.

Odveza ga od oraha, presijecajući mu lice pogledom, uze kantu sa benzinom i prosu je po štali. Zarobljenika, svezanog pasjim lancem gurnu u vatru. Pas je obigravao oko vatrenih jezika i kad ovaj prestade da daje glas od sebe.

Posmatrajući vatru, kroz koju su prolijetali burma i prstenovi, na rukama, Mitar je mislio o onom šta ga čeka.

Znao je da će odgovarati za zarobljenikovu smrt.

Pas je cvilio, iz vatre se širio smrad, a Mitar baci pušku u nebo i viknu:

– Pa, neka odgovaram!

Smrt djeteta u Vukovaru

POODMAKLA NOĆ. Gosti restorana uglavnom se raziđoše. Osu se i društvance sa kojim sam stigao u Inđiju, na književno veče četvorica odoše na voz za Beograd. Upravo kad su izišli na ulicu, udari pljusak. Kolega M. šalio se, govoreći da me neće voziti, ako još ostanem, a požurivala me i moja nova prijateljica A., koja je, takođe, trebalo da se vrati sa nama.

Častio je gazda, kolonista sa Korduna, koji je u prethodnom ratu preživio pokolj u tamošnjem selu Č.

Nije me toliko zadržavalo pitko sremsko vino, koliko pričanje dvojice vukovarskih ratnika, tačnije rečeno: jednog od njih – Đorđa, rođenog Vukovarčanina. Drugi, zemunski dobrovoljac Saša, uporno je ponavljao da je jedino rješenje konačni, opšti obračun u kome ne treba imati milosti ni prema "njihovoj deci" jer će, kad odrastu, postati što i očevi.

– Zver rađa zver – reče i doda, otpuhnuvši: – Tek tada mirno ćemo disati?

– Kad ih ne bude? – upitah.

– Jeste.

– Ujutro nećeš tako misliti – kazao sam, ali nisam bio siguran da iz njega govori samo vino.

Đorđe je, međutim, pričao mirno, poput nekog svjedoka koji ni u čemu nije učestvovao, a sve je vidio i koji odustaje od svojih komentara i predviđanja.

Posljednju priču kao da je odgađao, ali, najzad, ipak poče:

– Taj deo grada beše očišćen. Jedna dvospratnica, srušena, još se dimila, bez krova, ostao samo kućni kostur. A pred njom, odnekud, neoštećen, bračni krevet. Pored njega, na zemlji, jorgan, na jorganu kolevka. Plač deteta, u kolevci, privukao je trojicu naših boraca Prvi do kolevke stiže Ilija, iskusan ratnik – istog trena kada uze dete, odjeknu eksplozija!

Ostade na mestu mrtav, skupa sa detetom.

Kolevka se razlete u komadiće.

Vezali su dete za nagaznu minu!

Moja prijateljica kriknu. Kolega M. izvede je u susjednu prostoriju, gazda mu dade testiju sa hladnom vodom, nakon polijevanja donekle se pribrala.

Đorđe povuče nekoliko gutljaja vina i nastavi:

– Drugi borac je ranjen i već otpušten iz novosadske bolnice, u invalidskim kolicima. Kičma mu je ostala cela, lekari kažu da će prohodati. Ali ko zna – možda ga samo teše.

Treći je prošao najbolje. Sa ranom na grudima, ali na površini. Unutrašnjih povreda nije imao. Ne muči ga ništa, sem nesanice.

– Siguran si da je to istina? – upitah.

Pitanje mi se – u tišini – i samom učini suvišnim. Potraja muk. Čulo se samo pljuštanje kiše. Zveckanje posuđa u kuhinji. Potom gazda predloži da odemo kod njega, u kuću.

– Kasno je, zaista, moramo krenuti! – reče kolega M. Niko mu se nije usprotivio.

Tada Đorđe, polagano, raskopča košulju. Na njegovim grudima rana, zarasla, nevelika. Treći je bio – on.

Grob u ružičnjaku

VEĆ ČETRDESET DANA u Sarajevu je grmjelo, ne sa neba, nego sa zemlje. Kao da se više nije znalo da na svijetu ima tišine.

Nešto od nje ostalo je, možda, u starom Nusretu. Njegova žena Hanifa, kćerka Hasija i unučić Munir nisu izbivali iz podruma velike dvospratnice. Sjede, kao zakovani, pored televizora, punog smrti, trošeći posljednje zalihe hrane.

Pucnjava u gradu ne prestaje, a i kad prestane – čuje se.

Hasija se i toga jutra pope na vrh podrumskog stepeništa i reče:

– Babf, ne izlazi!

Ali, stari Nusret ni tad je ne posluša, na uobičajene riječi odgovori uobičajeno:

– Ne brini, 'ćeri. Koga smrt traži, neće joj uteći.

Spusti se u baštu i poče da zalijeva ruže. Polagano, sa pažnjom finog baštovana. Činio je to uvijek u određeno vrijeme, ne dozvoljavajući da ga išta omete.

U mirisu i sam je mirisao.

Samo mu je, kao studeni kamen, na srcu, ležao sin Avdo. Otišao je, sa puškom, tamo odakle neprestano stižu teške i zle vijesti.

Granata je promašila kuću, ali pade u baštu, pored starog Nusreta i raznese ga. Telefon u kući nije radio. Hodžu nisu mogli da nađu.

Skupiše se komšije, iskopaše grob. Starac je ukopan na mjestu gdje ga je stigla smrt, među ružama

– Premjestićemo ga, kad prođe ovo – reče komšija Atif. U žurbi i stravi – tutnjava se pojačavala – svi zaboraviše na kantu za zalijevanje.

Ostade, u ružičnjaku, pokraj starčevog groba.

Dvaput kršten

– HOĆEŠ LI DOLARA? – upitao me Drago G.

Nisam imao para da kupujem devize, ali htio sam da čujem priču o njegovoj ženidbi iz njegovih usta. U selu T. u kome je rođen, u dalmatinskoj zagori, govorili su da je bolje da se ne pojavljuje.

Sjedili smo u restoranu na splitskoj rivi gdje se okuplja šareno društvo: siromašni penzioneri, šverceri, prostitutke, službenici iz obližnjeg Zavoda za zaštitu spomenika, mladići i djevojke koji nemaju novca za pristojniji lokal.

Bijaše to vrijeme kad sam redovno obilazio kafane, tri godine prije početka rata Drago mi je potvrdio da je tačno ono što sam čuo.

– Meni to nije važno! – ponavljao je, kao da se brani. Marija mu je postavila uslov: pred vjenčanje, on mora da se krsti u katoličkoj crkvi. U svojoj dvadeset i sedmoj godini kršten je u crkvi Svetog Frane. Prvi put, poslije rođenja, krstio se u crkvi Svetog Jovana u svom selu.

Bučna svadba potraja dva dana

Upitao sam: muči li ga to? Promijenio je vjeru.

– Svejedno mi je – reče – jedino malo smeta što je njena kuća strogo katolička. Moraš se držati reda. Krstimo se za ručkom i večerom. U početku sam mahinalno sastavljao tri prsta, a onda se ruka naučila – sad se krstim kao i oni.

"Meni to nije važno!" – javlja se u meni rečenica, dok slušam kolegu Nikolu iz "Ekspresa", koji je mjesecima izvještavao sa fronta i razgovarao sa zarobljenim hrvatskim mupovcima, gardistima, hosovcima, crnoputim i bijelim plaćenicima.

Nikola pominje gardistu Dragu, zarobljenog u Vukovaru, kao jednog od onih čija mirnoća izaziva jezu – gledaju te u oči kao da ni mrava nisu zgazili.

Tražim da ga opiše. Jeste – to je on! Moj poznanik sa kojim sam, ponekad, u kafanskom žamoru znao da provedem i po nekoliko sati, slušajući njegova kazivanja iz svijeta u kome se kretao.

To je on – čovjek dvaput kršten!

Starcu Milanu A. iskopao je oči, stavio ih u najlon kesu, nosao ih uza se i pokazivao braći po oružju. Prije toga, starčeve oči morale su da gledaju kako Drago siluje njegovu ženu Ljubu i potom joj ispaljuje metak u srce.

Silovao je još tri starice, ali nije ih usmrtio metkom, nego nožem. Tijela im je dovukao na obalu i gurnuo ih u Dunav.

Njegov slučaj još se istražuje – govori Nikola – spisak žrtava sigurno nije konačan. U Vukovar je stigao među prvima.

– I šta ti je rekao? – upitah.

– Ništa. Tražio je cigaretu.

– Ozbiljno?

– Ozbiljno. Daju im drogu. Ali on mi uopšte nije delovao kao drogiran. Trebalo je da ga vidiš. Nemam reči za... taj njegov mir.

Saznao sam, prije bijega iz Splita, da je Drago otišao u gardiste i kada sam, sa Sonjom, nabrajao imena onih koji nas ne bi ubili – pomenuh i njega.

Rekoh to Nikoli.

– Naravno, ne bi te ubio! – reče on i zovnu konobara

U sutonu, s onu stranu stakla, bešumno su promicali prolaznici. Na našim licima pomoli se nešto – kao smiješak.

Ratnik u snijegu

U RAKOVICI, blizu zgrade gdje smo privremeno smješteni, nalazi se kamenolom. Svi su odavno navikli na eksplozije koje u njemu odjekuju svaki drugi – treći dan.

Navikao je, dabome, i Damjan T., berberin sa trećeg sprata. Ovdje se doselio kao dijete – odrastao je pored kamenoloma.

Ali, juče ujutro, kad se začula uobičajena eksplozija, bacio se u snijeg, zalegao uza zidić u parku pred zgradom. Čvrsto je zgrabio kćerčicu Tamaru, sa kojom je izišao u šetnju, zaklonio je svojim tijelom, pokrio kaputom, ponavljajući:

– Ne boj se, ne boj se...

Oboje su, neko vrijeme, nepomično, ležali – kao bačeni s neba. Potom je ustao, pocupkivao, tresao sa sebe snijeg, smirivao Tamaru koja je plakala. Oči susjeda sa svog potiljka nije mogao da strese.

Okrenu se i, drhtećim glasom, viknu:

– Šta gledate?

Gospođe se povukoše unutra, zatvoriše balkonska vrata. Samo naš domaćin, Spaso, ostade na balkonu i reče:

– Ništa ne gledamo, komšija. Provetravamo se.

Damjan, ćutke, uze kćerčicu za ruku, polagano krenu prema zgradi. Velike i male stope ostajahu za njima u snijegu.

Kao rezervista bio je tri mjeseca na frontu. O njegovom boravku tamo ispredaju se razne i protivurječne priče, mada susjedima o tome nije kazao ni riječi.

Sigurno je samo da se nekoliko puta, noću, razlijegao njegov krik koji je isprepadao stanare. Dolazio je iz dubine činilo se da reže zidove.

Damjan T. prošlog četvrtka vratio se iz Vukovara.

Kapa

SPLAVAR AHMET ŠUBO splavario je Drinom više od četrdeset godina. Niko u fočanskom kraju ovog čovjeka od vode nije mogao da zamisli bez njegovog splava.

Činilo se da će splav i splavara rastaviti tek smrt.

Al' desilo se drukčije.

Rat je poodmakao, Ahmet je sa svojim srpskim komšijama živio bez ružne riječi, govorili su mu da će ga čuvati i da nikud ne ide.

Kovač Trifko nagovarao ga je da noćiva kod njega.

Morao je otići.

Prijetnje nisu stizale samo njemu nego i komšijama. Smješten je u banju kod Novog Pazara. O tom izbjegličkom prihvatilištu stara se muslimansko dobrotvorno društvo "Merhamet".

Ahmet sada živi sa ljudima svoje vjere, drugih tu nema, ni na što se ne tuži, a hoda kao živi mrtvac. Sa utuljenim očima koje se, ipak, miču.

Dugo se branio, ne želeći da se pojavi pred TV-kamerom, ali pred upornim reporterom napokon je popustio, znajući da je rđavo ako govori i ako ćuti.

– Ko je kriv za sve ovo? – pitao je reporter.

– Stranke. One su krive – kazao je Ahmet.

Reporter je tražio da objasni šta pod tim podrazumijeva, a on samo reče: – Stranke. Drugog krivca nema

– Dira li vas neko, ovde, u Srbiji?

– Ne dira

– A kako je u banji?

– Imam krevet, hranu. Neki zanovijetaju. Fali im ovo-ono. Meni ne fali ništa Jedino što nisam u svojoj kući.

– Hoćete li pozdraviti komšije, po imenu?

– Smetaće.

– Kome će smetati?

– Stranki.

– Nemojte se bojati. Pozdravite ih slobodno.

Ahmet, polagano, pobroja prezimena svojih komšija, ničije ime nije hteo da izusti, kao da će ih time zaštiti.

– Evo, kapa mi je komšijina na glavi! – reče. Skinu kapu i zaplaka.

Čovjek koji se smije

SJEDIMO NA ZIDIĆU, kod hotela Hajat, u Novom Beogradu, na tramvajskoj stanici. Tramvaj kasni više od četrdeset minuta. Stiže glas da su radnici "Laste" blokirali drum u Sremčici.

Slušam čovjeka koji sjedi do mene i priča sam sa sobom. Visok, naočit muškarac, srednjih godina, sa svijetlim, zelenim očima koje još nisu odlutale kao što se to dešava onima što su sasvim sišli s uma.

Ali, vidi se da je izgubio unutrašnju ravnotežu. I ruka mu podrhtava, u njoj drži nožić, izvlači ga i uvlači u korice, igra se. Bljedolika djevojka, s njegove desne strane, ravnodušno puši, ne boji se, ponekad ne uspijeva da suzdrži smiješak.

A Čovjek svoje pričanje prekida glasnim smijehom, koristeći ga i kao komentar vlastitih riječi. Tome smijehu ni sam ne odolijevam, mada me ne ostavlja misao da se Čovjeku desilo nešto strašno i mada njegov humor prate mrke rečenice.

Zamolio me za cigaretu. Dadoh mu, upitavši odakle je.

– Iz Banja Luke – reče i nastavi nezaustavljivu priču – Kad udarim u srce, vadim i nož i srce! A kad uhvatim stoku ljudsku i istresem je, ništa u njoj ne ostane! Ni govna!

Pogledaj ove stupiće kod hotela. Oni služe za vezivanje konja i kobila. Za naše drugove i drugarice. Vidi konjetine oko nas! Ha, ha ha! Nisu oni ni konji, ne griješimo dušu. Gori su i od štenadi, od vaške, od smrdibube! Mi, u Banja Luci, kažemo krmad. Krmčine na dvije noge. Ispada da im tepam! Ha, ha, ha! Al' ne daju se opisati, fali riječi za njih!

Kad će stići ovaj tramvaj. Možda ga muzu!

Možda je vozač dobio menstruaciju, svačeg ima na svijetu. Ha, ha ha! Vidi krmadi, prijatelju, zaudaraju ko đavolja crijeva. Rodio ih Kardelj, a ćaća im Tito! Joj, čuda! Joj, čuda! Joj, čuda!

Baš im je lepo na ovome pesku. Milina. Pederi lete poput leptirića, a gospođama izbeglice cepaju drva za skupe kamine, ližu im mindže. Gnjide generalčinama glancaju petokračice. Ali šta će sada! Neka pasu cement. Stoka. Zaularena živinčad. Kažu – oslobodili nas. Jesu – u Vukovaru.

A ko je ubio Gišku u Gospiću? Ko je ubio ostale? Znaš ti to, znaš! Čija je ruka pokosila naše najbolje borce, ratnike po Slavoniji, u Bosni? Svinjska! Srpska! Izdajnička!

Ko to laže da nema nafte? Ništa ovdje ne fali! Ništa!

Ha, ha ha!

A u Banja Luci dresirane životinje. Promijenile lanac. Mene su tjerali sa fakulteta. Nisam im dobro predavao ekonomiju onog ćopavog slovenačkog uče. Digli hajku, kažu: srpski nacionalista! A sada ljube našu zastavu sa orlovima, idu u crkvu, krste se. Čuješ ti mene – ta govna se krste! A koliko sam batina zbog njih dobio. I krvi su željni. A šupak im mehkan kao i prije. Namjeste se, gazde ih pojebu, onda crvenim karom, danas šarenim – zato dobiju sve što žele! Stančuge, prstenje, bijesna kola, pičke, ako nisu pederi. I misle da su sretni! Ha, ha, ha!

Ali, u Banja Luci se bar ne kolju. Nisu još počeli. Znaš li ti da u mom gradu živi četrdeset hiljada Muslimana, bolan. Da ih trista podivlja, bilo bi belaja. Mješavina je to. A koga da kolješ? I zašto – reci mi?

Kuću podižeš čitav život i bum! – nema je. Podigneš stabla, djecu, a krmad krene na te nizašto i bježi ili si zaklan.

Pred nama stoji proćelav gospodin, sa ženom i kćerkom! Čovjek pokazuje prstom prema njima:

– Lepa baba, jebote! A tek devojčurak! Kao da je baba pala na ašov, ubola se i rodila je.

Potom Čovjek poče da pjevuši pjesmu: Da sam pekar, da sam pekar koji noću radi...

Nakon dugog oklijevanja usuđujem se da ga upitam šta mu se desilo.

– Ništa. Nisam ja budala kao što ti misliš. Pobjegao sam na vrijeme. Iako se ne bojim smrti kao oni. Više i ne umiru kao ljudi. A poslije dvadesete – sve je dosada! Gamad odlučuje kad ćeš da umreš i gdje. Kako oni odrede. Za kurčevo zdravlje! Za konjsku slobodu! Za ua-ua-ua-ular!

A u Brčkom kuće nema čitave. Srča, smrde leševi, izvaljene cigle, balkoni popadali u bašte, jabuke sa korijenjem okrenutim u nebo. Isklaše jedni druge. Sa strane ih je najviše došlo. Loču krv – krmad. Rokću, arlauču, sve polokaše – a grlo im svinjsko suvo.

Tamo mi je sestra živjela Milica moja

– Tamo? – izustih.

– Jeste, tamo. Više ne živi. Ni tamo ni amo. Ona ispod zemljice sada diše!

Postade mi jasno porijeklo strašnog Čovjekovog smijeha

– Gledaj ih – reče i pridignu se – oni nisu Srbi, nego Beograđani!

Posljednju riječ izgovorio je otegnuto, podrugljivo. Kad se uspravi viknu:

– Jebem vam majku poluzaklanu! – u očima nekih pojavi se strah. Ali za nj ne bijaše razloga

Čovjek se, ponovo, samo smijao.

Ostavljeni

NIKOLA NIJE HTIO da mi kaže o čemu se radi.

– Saznaćeš kad dođemo – reče – ko je Radivoj Lazarević.

U bolničku sobu, na drugom spratu, uvela nas je gospođa Saveta koja je – kao aktivistinja Crvenog krsta – nekoliko puta prelazila Drinu i pripovijedala Nikoli o onom što je čula i vidjela

–To je on?-rekoh.

– Jeste – potvrdi gospođa Saveta

Očekivao sam da ću ugledati odraslog čovjeka, ranjenika, a preda mnom je, u krevetiću, ležalo dijete. Spavalo je.

– Ima – reče gospođa Saveta – možda šest meseci.

Sve troje stajali smo neko vrijeme ćuteći, a potom, dok smo silazili niz stepenište, gospođa Saveta nastavi:

– Našli su ga u muslimanskom selu N. kod Višegrada Ime je dobilo po srpskom borcu Lazareviću koji ga je našao ostavljenog u kolevci.

Gospođa Saveta još reče da se Lazarević večeras vraća na front i da ga, ako nas interesuje, verovatno možemo naći u Nušićevoj – otišao je tamo da se raspita za rođake.

Odosmo u Nušićevu. Službenica reče da ga potražimo u restoranu "Sunce". Nikola ga je ranije upoznao, rukovali su se, a mene predstavi kao novinara

Lazarević, mrk, umoran i neobrijan, u početku nije bio spreman za pričanje, otvori se tek kad mu Nikola kaza da sam izbjeglica, da su me gonili i hapsili.

– Dijete sam našao dva dana poslije našeg ulaska u selo. Zaudaralo je kao devet kuga. Po njemu muve – glavica se od njih nije vidjela. Sam Bog na nebesima zna kako je ostalo živo.

Nikola naruči klekovaču. Ulicom su upravo prolazili studenti sa nekim parolama

– Civili su pobjegli iz sela, prije borbe? – upitah.

– Svi do jednog – reče Lazarević.

– I ne stigoše da uzmu dijete? Lazarević me pogleda kao da se čudi.

– Šališ se. Imali su vremena za bacanje. Tovare su na kolima odvezli. Svu stoku, kokoši, traktore odvukli su sa sobom. Pustili smo ih. A nisu samo mog Radivoja ostavili. Našli smo još petoro djece. Sva mlađa od četiri godine.

– Kako onda da to objasnim? – rekoh.

– Objasni kako hoćeš, novinar si! – reče Lazarević i poče se smijati.

Frula

TO JE URADIO Hasan.

Pročuo se po zločinima, učestvovao je i u pokolju žena na našem groblju, zvali su ga Specijalista.

Ali, da krenem od početka.

Vukašin je u moju jedinicu, kao dobrovoljac, došao iz sela B. kod Prokuplja. Služio je vojsku sa Damjanom, u Virovitici, prije deset godina, sprijateljili su se, a kad je počeo rat, javio mu se telefonom:

– Dolazim – reče.

– Zašto? – pitao je Damjan.

– Zato.

Kad je Vukašin stigao na ovo bosansko brdo, Damjan je već bio mrtav. Pogodilo ga je na straži. Vukašin je odlazio kod njegove udovice Smilje i sina Nikole, petogodišnjaka Odvede dijete iz kuće, u šumu, i svira mu na fruli. Posmatrao sam ih nekoliko puta. Nikola, sa velikim očima, sluša, a Vukašin svira, smješka se, suzdržavajući suze.

Njegova frula mnogo nam je pomogla

Nagledali smo se leševa – i svačega. A Vukašinova frula kao da nas je kupala, čistila, prije nego što potonemo u san. Liježemo, ne skidajući uniformu. U prozorima svjetlucaju zvijezde, landra vjetar krpama ispred kuće u koju smo se smjestili, Vukašin uzima frulu, kaže Izdržaće se i počinje svirku.

U tome zvuku uvijek sam čuo vodu, iz djetinjstva, sa izvora koji se nalazi ovdje, u blizini, ali sada mi izgleda drukčiji.

U noći je bivala velika tišina, frula se čula i na drugoj strani, kod neprijatelja. Ponekad bi, kao odgovor, sasuli rafal, neko među nama opsuje, Vukašinu rafal kao da nije smetao.

– Kad si naučio da sviraš? – upitah ga jedne večeri.

– Pre rođenja. Dedovi i pradedovi imali su frulu.

Trebalo je da ode kući, da vidi ženu i djecu, pregleda imanje (završio je poljoprivredni fakultet) – i vrati se. Tada je počeo napad muslimanske vojske. Molio sam ga da krene na autobus, nisam znao da će biti ozbiljno, nije me poslušao.

Poslije dva dana našli smo ga u snijegu. Glava nekoliko metara udaljena od tijela.

A u grlu – krvava frula.

Putovanje u Srebrenicu

ROMINJA KIŠA, autobus još ne kreće, mada bi morao. Vozač puši, stoji pred prvim vratima i razgovara sa trafikantom. Smjestio sam se na sjedalici sa olakšanjem, noćašnji san – ako se tako može nazvati – opet je bio mučan.

Oči mi se lijepe za staricu koja ponavlja, sama za se: "Šta ću sad?!" Sitno, blijedo lice, pogled zgasnuo. Na njoj kostim kakav nose bogate beogradske gospođe, na glavi crna marama, a na nogama – patike.

U autobus ulazi moja komšinica Bilja, sjeda pored starice, javlja mi se:

– Dobro jutro!

– Dobro jutro! – kažem.

Bilja studira na Filološkom, lijepa je, vitka, njegovana, govorim joj, kad se sretnemo, da je promašila fakultet i da će nastradati kao Anika iz Andrićeve priče. Odvraća mi smijehom.

Odmah je zapodjenula razgovor sa staricom. Ona reče da više nema nikoga svoga i da sada putuje.

– Gde? – upita je Bilja.

– U Srebrenicu.

Gradskim autobusom, koji vozi na liniji Karaburma-Novi Beograd, u Srebrenicu se ne stiže. Vozač je zgazio nedopušenu cigaretu. Krenusmo.

Mislio sam: šta da činim?

Na posao često kasnim, u redakciji mnogo ne prigovaraju (osim nekih), znajući, možda, da se bolest izbjeglice, koga gone i kad spava, ne može glumiti.

Ipak, ovaj put, moram biti na radnom mjestu.

– Odvedi je u Crveni krst – rekoh Bilji.

– To sam i mislila da uradim – reče.

Iziđoše na četvrtoj autobuskoj stanici. Starica se nije opirala, a Bilja mi mahnu. Uveče je pozvonila na vratima našeg stana – smještaja

– Šta ti je? – upita je Sonja, vidjevši je skrhanu.

– Sve! Sve mi je! – reče.

Pričala je o starici iz autobusa Zove se Smiljana. Kad je u srebreničkom selu, u kome je rođena i ostarila, izvršen pokolj - gledala je glavu svog sina u ruci onog koji ga je zaklao. Gledala je svoju kuću u vatri. U pepelu su ostali njena unučad, Milorad i Milica, i snaja Nevenka. Nije htjela da se miče, odvukli su je, iz šumarka nad kućom, neki ljudi i tako se našla ovdje – u Beogradu.

– Više puta bežala je iz prihvatilišta – priča Bilja jednom je nađena na železničkoj stanici, jednom u Rakovici, jednom na Voždovcu. Sedne u autobus i misli da ide za Srebrenicu.

Kad je Bilja otišla, rekoh Sonji:

– Ujutro idem u prihvatilište.

Otišao sam, međutim, sljedeće večeri, iz redakcije.

Ljubazna gospođa Vera kazala mi je da sam zakasnio i da, ako želim, Smiljanu mogu da vidim u staračkom domu. Dala mi je adresu, telefonski broj i otvorila vrata sobe u kojoj je starica ležala, sa još dvije, koje ne izustiše ni riječi.

– Ovo je bio njen krevet – reče gospođa Vera. Pored njega stajale su patike.

Pregorio

MOJA ROĐAKA SUZANA, medicinska sestra, nerado priča o ranjenicima, nedostatku hrane i lijekova i svemu što se dešava u zemunskoj bolnici gdje je zaposlena.

Izuzetak je Branko V., koga oboje dugo poznajemo. Rođen je u dalmatinskom selu R., u kome su rođena i braća Dušan i Đuro, moj i njen otac.

Branko je, među prvima, otišao u dobrovoljce, metak ga je dugo zaobilazio, a onda je nastradao u slavonskom selu M.

Kad je dovezen u bolnicu, morali su da mu amputiraju lijevu nogu. Noću – pričala je Suzana – podigne se na krevetu, siđe dole, dovuče se do ugla sobe i onako – bez ičega u rukama kopa rov.

Vremenom, to ga je prošlo, kao da se smirio.

Jednom sam ga posjetio.

Prsti mu nervozno igraju, ali ne djeluje odsutno. Govori o frontu, bitkama i mrtvacima, o davnom djetinjstvu, kad smo se zajedno igrali i išli na izvor Kosovčice.

– Niđe nije ljepše nego tamo, je l' tako? – reče.

– Niđe! – rekoh.

Nadao se da će se idućeg mjeseca vratiti u zavičaj. Niko iz kninske vlasti nije došao da ga obiđe. A u bolnici su ležala još dvojica ranjenika sa Dalmatinskog Kosova

– Neka! Izduraće se! – reče mi na rastanku.

Ali, kada je Suzana sljedeći put svratila kod nas, saznadoh da od njegovog povratka u zavičaj nema ništa.

– Pregoreo! – kaza Suzana, odlažući kaput.

– Šta se desilo?

– Nisam lekar, ne znam. Mogu samo da pretpostavljam. Znam kada se desilo. Posle emisije u kojoj je bila reč o lažnom izveštavanju inostranih novinara.

Branko je – pričala je Suzana – uveče sjedio pred televizorom, sa ostalim ranjenicima. Na ekranu je ugledao masakrirana tijela četvorice svojih saboraca koji su pali u zasjedu hosovaca, u selu M. gdje je ranjen. Borku, sa kojim je bio nerazdvojan, iskopali su oči.

Reporter njemačke televizije, tvrdim glasom, govorio je da su to žrtve srpskih varvara – četnika.

Branko je počeo da se trese, jurnuo je, na kolicima, hodnikom – uspjeli su, teškom mukom, da ga zaustave, da se ne skotrlja niz stepenište.

Iste večeri prebačen je u duševnu bolnicu.

Dugme

U NUŠIĆEVOJ 4, na prvom spratu, zapisujem Stojankinu ispovijest. Prispjela je prije četiri dana, u novom talasu slavonskih izbjeglica. Njen muž ostao je da se bori. Smještena je – sa desetogodišnjim sinom Sašom, šestogodišnjom kćerčicom Jovanom i svekrvom Marom – u prihvatilištu Šuplja Stena.

Imali su veliko imanje. Kombajn-traktor-kamion-opel. Mada izmučena i umorna, Stojanka djeluje pribrano, nabraja stvari što su ih posjedovali, zadržava se na sitnicama, nabraja imena cvijeća koje su držali na terasi dvospratnice i u dvorištu.

Od njihove kuće ostadoše goli zidovi. Hosovci su je zapalili, odvukli mašine, uništili voćnjak i vinograd. Svekar Vukašin nije htio da ide, uzalud su ga nagovarali, pucao je lovačkom puškom, iz podruma, dok je trajala municija, posljednji metak ostavio je za se. Crnokošuljaši mu, mrtvom, odsjekoše glavu i ostaviše je na putu.

Svoje pričanje Stojanka prekida uzdasima, drugog komentara nema. Treba da odem u redakciju, otkucam i predam tekst, ona kreće sa mnom, rekoh da ću joj pokazati autobusku stanicu gdje staje šesnaestica.

Probijamo se kroz gustu gomilu izbjeglica što su zaposele stepenište i glavni ulaz, prepoznajem starčića koji uporno traži pomoć, a kupio je kuću na Slaviji!

Izbismo na ulicu.

Ošinu nas studen. Sipi sitan, mokar snijeg.

Pred vratima, sa njenog kaputa otrgnu se dugme.

Otkotrlja se u šaht. Ona stade kao zakovana. Onda joj potekoše suze, uhvati je grč, poče da jeca. Pokušavao sam da je smirim.

– Evo, tu je prodavnica, kupićemo novo! – rekoh.

Riječi kao da je nisu dodirivale. Potom, odozgo siđe službenica Mirjana, izbjeglice se razmaknuše, Stojanki su u kancelariji dali vodu sa šećerom. Rekoše da će je odvesti u prihvatilište.

Svratih u prodavnicu da kupim dugme.

– Jedno? – upita prodavačica.

– Jedno – rekoh.

Čuvam ga na radnom stolu, u svom izbjegličkom stanu

Stid

POROĐAJ JE BIO TEŽAK, ali dijete je proplakalo. Bilo je sićušno, zdravo – muško. Otac mu Vojislav želio je, ako bude sin, da dobije djedovo ime, Đuro, i Darinka mu je odmah, na krevetu, u beogradskom porodilištu počela da tepa: Đurica

Nije znala da li je Vojislav živ.

Više od četiri mjeseca bio je u muslimanskom zatvoru, u Goraždu, uhvatili su ga na putu, kad se vraćao sa posla. Tada je već spremala opravicu za dijete koje se micalo u njenom trbuhu. Sa svekrom i svekrvom pobjegla je u Srbiju. Razdvojiše se. Oni ostadoše u Loznici, a ona produži prema Pančevu, k majci.

Prije bijega, primili su vijest da je Vojislav ubijen, raskomadan i bačen u Drinu. Voda je, tih dana, nosila leševe bez glave i udova. Kasnije, u Pančevo stiže glas od jednog razmijenjenog zatvorenika da Vojislava nisu ubili i da je još tamo – u zatvoru.

Iz porodilišta su je uputili u Nušićevu 4.

Strpljivo je čekala na stepeništu, u gustom redu izbjeglica, koje su se gurale, svađale, govorile same sa sobom ili ćutale kao oduzete – sve dok se nije obrela na drugom spratu, u kancelariji, sa slikom Svetog Save, pred stolom gospođe Borke koja joj ponudi da sjedne.

S onu stranu ogromnog prozora pljuštala je kiša.

Gospođa Borka, kao i obično, bijaše umorna. Otkad izbjeglice stadoše da stižu u njen ured, poremetio joj se san, na spavanje nije išla bez tableta za smirenje, mnogih se priča naslušala, mnogima je pomogla, a naročito su joj smetali neki koji su tražili materijalnu pomoć i dobili je, a onda se saznalo da voze beemvejce i kupuju kuće po Beogradu.

– Koji ništa nemaju, ovde najređe dolaze – ponavlja gospođa Borka, pijući kafu sa daktilografkinjom Radmilom, izbjeglicom iz Bihaća.

Učini joj se, dok je posmatrala Darinku, nepomičnu na stolici, oborena pogleda, da je jedna od takvih. Upita je šta joj treba.

– Pet pelenica – reče Darinka.

– Još?

– Pavlovićeva mast.

– Dobro – reče gospođa Borka – nabavićemo to.

Porodilja odbi i sok i kafu.

Dogovoriše se da sutra ujutro kombijem odu po dijete u porodilište i prevezu ga sa Darinkom u Pančevo, gdje se, sa trogodišnjom kćerčicom Vesnom, smjestila kod majke.

Na putu prema porodilištu otkri se da Darinka, osim pelenica i Pavlovićeve masti, nema ništa od onog što je potrebno za bebu.

– Nemaš ni ćebence? – upita gospođa Borka

– Nemam – prošapta Darinka

Kroz nju prolete kuća i škrinja s opravicom za dijete.

– Čaršavčić, benkice, puder?

– Nemam – reče Darinka i zajeca.

– Pa zašto ne kaza, pobogu? – blago je prekori gospođa Borka.

Potraja tišina. Vozač Milutin bez riječi je pušio. Gospođi Borki dođe žao što joj je prigovorila.

– Stid me – otrgnu se od Darinke.

– 'Ajde, sad, smiri se, rešićemo i to – reče gospođa Borka Odvezli su se do skladišta sa robom za izbeglice, uzeli neophodno, a potom se iz porodilišta, sa djetetom, uputiše za Pančevo.

Tamo se kombi zaustavio pred udžericom koju bageri nisu još pomeli. Bio je to dom Darinkine majke, Vide, udovice.

Maloj Vesni ležaj su namjestili na podu, a otoman na kome su spavale Vida i Darinka bio je nakrivljen.

Beba se tu nije mogla položiti.

– Gde da stavimo dete? – upita gospođa Borka.

– Na astal – reče stara Vida

Gospođa Borka htjede da oćuti, ali ne izdrža, okrenu se Darinki:

– Ti, bre, ne umeš da govoriš. Znala si da nemaš gde sa detetom.

Ponovo tišina. Isti odgovor:

– Stid me.

U sobičku se podigla para, širio se miris kupusa.

– Šta da radimo? Umreće ovde – reče gospođa Borka. Iziđe u avliju, pripali cigaretu. Zovnu vozača i posla ga u pančevački Crveni krst. Vratio se za desetak minuta

Uskoro se nađoše na dunavskom ostrvcu Šuplja Stena – u prihvatilištu.

– Zasad mogu da ostanu kod nas, a posle – videćemo – reče upravnik.

Vozač krenu prema kombiju, a Darinka, držeći dijete u naručju, pruži ruku gospođi Borki, koju ova čvrsto stisnu.

– Eto... – reče Darinka

– Razumem te, kćerko, razumem – reče gospođa Borka. Krenu i ona.

Kad je ušla u kombi, vozač pritisnu sirenu, pozdravljajući one što ostaju.

Čekanje

PRED VRATIMA modnog butika Mirjana, na uglu Pijadine i Makedonske, nalazi se maleno stepenište koje služi za odmor putnika što čekaju autobuse. Vraćajući se, jedne večeri, iz redakcije, opazio sam ga na tom stepeništu. Na istom mjestu, u isto vrijeme, viđao sam ga i narednih večeri. Gužve su se, zbog prorijeđenih autobusa, povećale, čekanje se odužilo, ali pred butikom niko više nije sjedio – osim njega.

Kao da je, svojim izgledom, osvojio taj prostor.

Na njemu donji dio trenerke, ljetna kockasta košulja i lagani džemper, a u ruci putna torba.

Ne pomjera se. I oči su mu nepomične, čini mi se da ni jednom nije trepnuo otkad sam ga ugledao.

Živ je, a nikakav znak života ne daje.

Nemogućno je reći u što gleda. Smjenjuju se putnici i autobusi, buka para uši – ali ništa od toga čovjeka na stepeništu ne dotiče.

Uvijek je u jednakom položaju: obje ruke mu na koljenima, u desnoj torba, a lijeva opuštena, kao u mrca.

Sjedeći "Pod Lipom", sa prijateljem Lukom iz Virovitice, smještenim u hotelu za izbjeglice "Union", pomenuh čovjeka na stepeništu.

– Pa mi smo sustanari – reče Luka, sa gorkim smiješkom.

– Odakle je? – upitah.

– Iz Požeške kotline. Onog sela...

– Gdje su ih odreda?

– Jeste, pogodio si. Kad su došli, bio je u polju. Tako se spasio.

– A njegovi?

– Koji njegovi? Nema nikoga

– Baš nikoga?

– Nikoga. Sin mu je poginuo, kod Okučana. Njegova stara Jeka, snaja Milena i unuk Nenad zaklani pred kućom.

Našem stolu priđe Raša, poče da se šali i videći da nam nije do šale, reče konobaru:

– Dve krigle za izbjeglice, na moj račun!

Raša ostavi novac na stolu (Otkud mu? – pomislih), pozdravi se i ode.

– Pa koga čeka, onda? – upitah.

– Familiju – reče Luka – sve ih čeka.

– Sišao s uma?

– Hm, nije. Potpuno je svjestan. Nikakve probleme u hotelu ne pravi. Jedino čeka da se njegovi vrate. Misli da će doći baš tu, na autobusku stanicu, i da će potom, svi zajedno, otputovati tamo.

– Čeka mrtvace.

– Upravo tako. Ne znam kako da kažem... On kao da zna da mu je kuća zapaljena, da su svi mrtvi, u stvari zna, ali neće da vjeruje. U torbi drži darove za unuka Na Zelenom vencu kupio mu je sat. U hotel se vraća iza ponoći. Kad stignu polijevači ulica, podiže se i odlazi.

– Razgovarao si s njim?

– Pomalo. Njegov sobni drug, cimer, sve mi je ispričao. Kaže da skoro i ne spava.

Ispraznismo krigle. Luka me isprati do autobuske stanice i uputi se prema "Unionu".

Starac je bio na svom mjestu.

Na stepeništu.

Pokraj njega, prislonjen leđima na zid, mladić sa naušnicom grlio je djevojku, u tijesnim farmericama, koja mu se mazno prepuštala.

Stiže autobus iz koga pokulja bučna gomila

Starac se, ni ovaj put, ne pomjeri.

Uđoh.

Staklar

KAD SU SRPSKI USTANICI ušli u Kostajnicu Josip je sjedio na kamenu, pred srušenim domom. Čitav je ostao samo podrum u kome se skrivao, dok je trajala bitka. Nije htio da ode sa svojim sunarodnicima, poslao je u primorje ženu i kćerku i ostao da čuva kuću.

Sada više nije imao kuće i kad naiđoše dvojica ustanika, nije se mnogo uplašio, posmatrao ih je bez uzbuđenja, bilo mu je skoro svejedno.

– Ustani! – reče prvi, crn od umora i nesna, sa zavojem oko glave.

Poslušao je zapovijed.

– Kako se zoveš? – upita ga prvi.

– Josip – stiže odgovor, kao iz velike daljine.

– Koliko si naših, a?

– Nisam nikoga – reče Josip.

– Nisi, je li! – reče prvi i ošamari ga.

– Možda nije – reče drugi.

– Paščadi ne vjerujem – reče prvi – tamo ćemo ga. Pokaza rukom prema livadi na kojoj će ubiti Josipa. Uto stiže patrola koju je vodio Bojan, ustanik iz Kostajnice. On reče da je Josip staklar, jedini u gradu i da mu dlaka s glave ne smije pofaliti.

– Mrtav staklar nikome ne treba – završi Bojan. ž

Umjesto da bude ubijen, Josip je dobio čuvara. Milenko, momak iz banijskog sela G., koji još nije ni vojsku služio, bio je zadužen za staklarevu sigurnost. Spavali su u istom sobičku, sa dva ležaja i niskim stolićem među njima, jeli istu hranu, brisali se istim ručnikom, u isto vrijeme ustajali i išli na počinak.

Staklar je morao biti živ.

Dugo su čekali prvu pošiljku stakla, a onda se radilo od ranog jutra do večeri. Većinu leševa odnijeli su i sahranili. Staklar i Milenko otkrivali su još neke. Jedna žena zavukla se u staru orahovu škrinju, ali granata ju je baš tu našla.

U teškom zadahu mrtvaca raščišćavale su se ruševine. Sa oštećenog zvonika pravoslavne crkve oglasilo se zvono. Stakla su se vraćala na prozore.

Iz opšteg krša pomaljao se neki nestvarni red.

Staklar se starao da svako staklo legne kako treba, da stoji čvrsto, kao i ona ranija – predratna.

Čuvar i čuvani neprimjetno se zbližiše.

– Kad sva stakla metneš – ubiće te! – šalio se Milenko.

– Onda ću živjeti još nekoliko godina – govorio je staklar. Ni jedan ni drugi nisu znali šta je sa njihovim porodicama. Noću, ne mogavši zaspati, pričali su o svojima. Prije nego što legnu u krevet, Milenko je morao da sveže staklara. Obojica su znala da se tako izvršava naređenje. Milenku je bilo nelagodno što to čini, što veže čovjeka s kojim se već sprijateljio, a staklar mu je govorio da se ne muči sitnicama.

Ponestade materijala. Skraćivali su vrijeme kartajući i prebirući po minulim godinama. Kad je stigla nova pošiljka stakla, staklar se razbolio. Milenko je bdio pored bolesnika i svako malo mjerio mu temperaturu. Odnekud je pribavljena dobra hrana, čaj, lijekovi i zabrinuti ustanici i mještani uskoro odahnuše.

Pod staklarevom rukom stakla su ponovo lijegala u ramove.

Noći u Kostajnici uvijek su prohladne, sa vode Une bije svježina, ljudi i ljeti spavaju pokriveni.

Kad se Milenko u snu zabatrga (ponekad jaukne) i zbaci ćebe, staklar – onako svezan – pridigne se i pokrije svog čuvara.

Krpara

BIO JE OSREDNJE VISINE, debeljuškast, nabijen, sa okruglom glavom, koju su ustanici, u svojim šalama, upoređivali sa globusom u seoskoj školi. Na glavi je imao šljem na kome je neko prebojao petokraku i nacrtao ocila.

Oko vrata su mu svezali konopčić koji su prebacili preko grane klena, ispod koga je stajao, kod raskršća u Bestrmi.

Dizali su ga i spuštali.

Stražario je samo noću, a danju je ležao u grmlju.

Načinio ga je Boško, vođa ustaničke jedinice, od starih krpa koje je njegova žena Vida pokupila po tavanima, a kostur mu je bio drven. Mogao je da drži mašinku na ramenu. Mada mu nisu trebale, imao je i oči – dvije staklene perle što su svjetlucale na mjesečini.

U noći je neobično ličio na čovjeka, pravog vojnika, koji čuva stražu, ne pomjerajući se. Pričvršćen, dolje, za zemlju, a gore svezan za klenovu granu – stoji nepomično i kad duva vjetar.

Poslije upada hrvatskih gardista iz Sunje i Komareva, kada su u Bestrmi i okolnim selima ubijeni i zaklani ljudi zatečeni na spavanju, ustanici su ojačali stare položaje, zauzeli nove i kod raskršća postavili svog stražara koga prozvaše Krpara.

Govorili su o njemu kao da je živ.

Posmatrahu ga iz svojih zaklona i bijahu zadovoljni njegovim izgledom: trebalo mu je prići sasvim blizu, da bi se utvrdilo kako ne diše.

Ustanici i gardisti iz Komareva razmjenjivali su artiljerijsku paljbu, poneki krov letio je u vazduh na jednoj i drugoj strani, ali većih okršaja, desetak dana, nije bilo. Onda su gardisti poslali trojicu svojih na teren oko Bestrme.

Iznenadio ih je Krpara – ugledaše stražara na mjestu gdje ga nisu očekivali.

Pogledom kontroliše raskršće i okolinu.

Odlučeno je da mu gardista Ferdo, koji je umio da puzi skoro bešumno, priđe s leđa, likvidira ga, a potom – sva trojica krenu naprijed, prema brežuljku gdje su trebali izvršiti zadatak.

Ferdo je puzio podalje od raskršća, malo po malo približio se Krpari i zastao, spremajući se da prepuzi posljednjih nekoliko metara

Osluškivao je. Niotkud sumnjivog zvuka.

Odjednom, osjeti da ga nešto čvrsto steže oko vrata i guši ga – nije uspio ni da krikne. Nož iz Boškove ruke nađe se u njegovim grudima. Šiknu krv, teško tijelo uskoro prestade da se trza.

Minuti su sporo odmicali. Dvojica gardista nisu znala šta da čine, čekanje se odužilo – stražar, kod raskršća, stoji, ne pomjera se, a već je morao da bude mrtav.

Srca su im tukla u nepodnošljivoj tišini. Prvog obuze drhtanje od koga nije mogao da se odbrani, a drugi je u ustima stezao nepripaljenu cigaretu.

Noć prohladna – a njihove vojničke bluze mokre od znoja.

Nikakvo šuškanje nisu čuli, kad se pored njih stvoriše ustanici, kao iz zemlje, i obojicu, svezavši ih, odvedoše u selo.

Nije bilo vremena da se odupru ni razloga da bilo šta kažu. Ćutke izdržaše nekoliko udaraca, bojeći se onoga što će se desiti kasnije.

U zoru – šuma, pod rosom, zvonila je od tičjih glasova jedan ustanik povuče konopčić, prebačen preko klenove grane.

– Odmori se, zaslužio si! – reče Krpari koji leže u travu.

Fotograf u Glini

PUT GA JE DONIO iz srbijanske varoši L., gdje je rođen, u banijski gradić Glinu u kojoj se okućio i izrodio djecu.

Njegovo pravo ime, Staniša, kao da su svi zaboravili zvali su ga Učo. Godinama je radio kao učitelj, a potom kao školski ekonom. Izgubio je učiteljsko mjesto – vaspitavajući učenike drukčije od ostalih učitelja.

Prevršio je mjeru kada je u krčmu doveo ovna. Na lijevi i desni rog ovjesio je karton sa natpisom: partizani. Jedan natpis bijaše ispisan ćirilicom, drugi latinicom.

Krčmar Boro pozvao je milicionere. Došla su, kao i obično, dvojica, prvi Hrvat, drugi Srbin.

– Zašto si to napisao? – upita drugi Uču.

– Zato da pročitate – reče on.

Odvedoše ga u zatvor. Tamo je prenoćio, kasnije platio kaznu i otada je ekonom. Milicioneri ga nisu pretresali.

Izvukao je iz torbe fotoaparat, koji je nabavio dok je ta sprava na Baniji bila još rijetka, i snimio – kroz rešetke glinski pejzaž: jato tica, u modrini, lebdi nad krovovima, a dolje, na ulici, dva momčića, sa zasukanim nogavicama, utrkuju se biciklima.

Učo se nije razdvajao od fotoaparata: fotografisao je svadbe, sahrane, učeničke ekskurzije, šumarke, ribe u rječici Glini, lovce sa lovinom, novorođenčad i one što su se spremali za odlazak tamo.

Za sebe je ostavljao po jednu fotografiju, tako da ih se, u njegovoj kući, nagomilalo na hiljade. Neki Glinjani, koji su izgubili vlastitu fotografiju, dolazili su kod Uče da pogledaju kako su izgledali kad su bili mladi i tražili da im načini novu.

Učo je fotoaparatom pratio gradnju Spomen muzeja koji je podignut na mjestu gdje se nalazila pravoslavna crkva presvete Bogorodice. U prethodnom ratu u njoj su ustaše, pred razapetim Hristom, zaklale hiljadu i petsto ljudi.

Spasao se jedan – Ljuban Jednak.

Njegovo ime opsjedalo je Uču. Sprijateljio se sa ovim čovjekom kome su dodijavali nepoznati gosti, pitajući ga, uvijek iznova, kako mu je bilo u krvi, među leševima.

Učo se bunio zbog toga što se Spomen muzej gradi baš na mjestu gdje bijaše crkva. Seljaci su govorili da tu pjeva tica sa čudesnim glasom. Nevidljiva je – ali svako može da je čuje, ako nije zaboravio dušu.

Sada se u Spomen muzeju održavaju priredbe i igranke. Mladići i djevojke se grle, puše, neki uzimaju drogu, trešti muzika na mjestu gdje se zbio pokolj.

Kad je počeo ovaj rat, Učin stariji sin Dragan otišao je među ustanike, mlađi, Miloš, ostao je da radi kao kamiondžija, a kćerka Bojana postala je bolničarka na Petrovoj gori.

Učo je, sa ženom Desom, čuvao Draganovu djecu, Milana i Stoju, svog unučića i unučicu. Pravio im je, od drveta, igračke, pripovijedao bajke koje je čuo u djetinjstvu.

Dragan je ranjen, ali metak je bio dobrodušan, rana na ruci brzo je zarasla, vratio se u borbu. Učo je odlazio na liniju fronta, fotografisao neprijateljske položaje, ustanike u rovovima i na odmoru, izbjeglice u zbijegu.

– Znao sam šta će biti – ponavljao je sebi i drugima. Ustanici su se prisjećali njegovih priča, nekoliko godina pred početak rata, koje nisu primali ozbiljno, a sada vidješe da su se obistinile.

Pljoska sa rakijom, koju je Učo, skupa sa fotoaparatom, nosio uza se, praznila se sve brže i brže.

Prvi put počele su da mu se tresu ruke kada je fotografisao mrtva tijela devetnaestorice ustanika što su ih ustaše ubile u selu Gračanica. Sa glava mrtvaca oderana je koža. Jednom su oči visile na licu, držeći se nitima – Učo se čudio kako se niti nisu pokidale.

Nije se usudio da fotografije pokaže rodbini iskasapljenih mladića. Posmatrajući svog prijatelja M., sa iskopanim očima, koji se upravo spremao za ženidbu (okrečio je kuću, potkresao stabla oko nje, kupio namještaj) – Učo je udario glavom o zid, svom snagom, ali nikakav bol nije osjetio.

Snimio je, pred Spomen muzejom, mrtvačke sanduke sa brojevima – od jedan do devetnaest – i žene popadale po njima

Znao je da ne mogu znati nad čijim sandukom plaču. Osim svog prijatelja M, prepoznao je samo još dvojicu, kad ih je fotografisao. Noževi nisu radili samo na glavama ubijenih, nego i na njihovim tijelima.

Udovi su bili pomiješani.

Učo je vazda bio otporan na piće, sada pije rakiju kao vodu – a na njemu se ne opaža da je išta popio.

Žena mu, unuk i unučica zaspu, a on sjedi u kuhinji. Otkucava zidni časovnik, iz mraka se javlja ćuk, na nebu svjetlucaju zvijezde. A na stolu flaša klekovače.

Fotografija ustanika iz Gračanice.

Učo klizi pogledom po njihovim očnim dupljama, ali vidi ih i žive – igraju fudbal na glinskom igralištu.

Ustaje sa klupe, pored gol-crte i oznojenom prijatelju M. dodaje čistu majicu.

Potom, u njegovom društvu, sjede u krčmi, pričaju šale koje su čuli u preduzeću i na putu. Tu je i krčmar Boro, mada mrtav kao i oni – granata ga je, kod mosta, raznijela u komadiće.

Aleksandar Jovanović
Pripovedanje užasa

Knjiga Zdravka Krstanovića PRIČE IZ HADA podseća nas na staru činjenicu da dok se rat još nije završio u stvarnosti, on već počinje da živi u književnosti. Kao da sve strahote koje rat donosi prisiljavaju čoveka da se još jedanput suoči sa njima i sa mnogobrojnim pitanjima koja se nameću. Kada su u pitanju mali narodi, a srpski je to svakako (shodno shvatanjima po kojima je mali narod onaj koji neprestano mora da strepi sa svoj opstanak, za razliku od velikih koji su takvih briga lišeni), pisanje je i borba protiv zaborava i zatiranja pamćenja. Ako ne za pouku, a ono bar da se ono što se dešavalo ovih godina ne smatra sutra lažju i (šovinističkim) preterivanjem.

Krstanovićeva knjiga sastoji se od četrdeset kratkih priča (njihov broj se povećavao iz izdanja u izdanje), zapravo od četrdeset kratkih zapisa od kojih se većina odnosi na pojedinačan, konkretan događaj stradanja Srba u Republici Srpskoj, Srpskoj Krajini i Hrvatskoj. Noćni upadi u kuće, susedi koji ubijaju komšije sa kojima su decenijama mirno živeli, profesori koji se iživljavaju nad svojim dojučerašnjim učenicama, silovanje i klanje kćeri i majki pred ukućanima, korišćenje dece kao živih mina – sadržaj su ovih zapisa. Krstanović, i iz književnih i iz neknjiževnih razloga, ni u jednom zapisu ne saopštava puno prezime svojih junaka (tačnije, stradalnika), verovatno je – što je u prirodi književnosti – ponegde izmešao imena i zbivanja, ali se u svakom detalju oseća autentičnost: ovo je građa koja se opire literatizovanju. Pre nego priče, ona hoće da bude svedočanstvo.

Za razliku od buduće dokumentarne, memoarske i druge literature, PRIČE IZ HADA su svojevrstan pogled odozdo, sa stanovišta onih koji užasnuti trpe i pate. Nema u ovim pričama/ispovestima ništa od takozvanih velikih ideja, verskih uzleta, državotvornih interesa. (Tek na trenutak, u nečijoj ispovesti, sučimo se sa događajima poznatim iz medija, npr. u priči Gospa sa smokve u kojoj se, kao kontinuitet starih manipulacija, pominje i žalosni "Bedem ljubavi"). Jednostavno, konkretni ljudi, u konkretnim situacijama, suočeni sa konkretnim zlom. I, upravo zbog toga, zlo je ogoljenije, bez ikakvog opravdanja i, samim tim, užasnije. Suočeni sa užasom, Krstanovićevi stradalnici se na više mesta u knjizi – više neodređeno nego jasno – upitaju: zar je moguće ovo što nam se dešava, kako da nismo ništa slutili?

Međutim, pojedine priče u knjizi pružaju odgovor i na ovakva pitanja. Pre drugih, Strah od sebe. ali i Devojka u vodi, i još neke. Glavni junak Straha od sebe je pripovedačev (ovde slobodno možemo reći, i piščev, Krstanovićev) zemljak, kninski Splićanin Ranko M, Srbin, koji je čitavog života – u strahu i samozavaravajući – držao zaključana u ormanu, i pri tome naopako okrenuta, dela srpskih pisaca, Dositeja, Vuka, Njegoša, Crnjanskog, Rastka Petrovića, a beogradske novine odmah pred kioskom stavljao u splitske ili zagrebačke. Poništavanje sopstvene kulture je simboličko poništavanje samoga sebe. Ko ne drži, ili ne sme da drži, do onoga što jeste – jedna je od pouka ove priče – već je spremio sebe za žrtvu i ohrabrio budućeg zločinca. Tek u kriznim situacijama se pojedincima vraća kolektivno pamćenje (ili smeju da ga izraze), kao onoj starici u priči Devojka u vodi koja se prvo čudi (Moj Bože, moj Bože, šta smo dočekali), pa ubrzo sama zaključi (Kao i onda – reče) da čuđenju uopšte i nema mesta. Njena prva reakcija određena je sadašnjošću i zaboravom prošlog, u drugoj progovaraju njeni potisnuti, ali ne i poništeni strahovi i kolektivno pamćenje koje ni godine laži nisu uspele da izbrišu.

Glavni junaci Krstanovićevih zapisa jesu neposredni gubitnici, ali – ako ne i češće – svedoci užasa koji, posle svega što im se desilo, ne mogu da ostanu isti. Uvodna priča Dijete. grafički odvojena od ostalih stoga je i neka vrsta zaštitnog znaka knjige:

U ovoj priči dato je sve što čini suštinu PRIČA IZ HADA: suočavanje sa zlom, bezrazložnim i surovim, koje se teško može i zamisliti ako se ne doživi i pogubne psihičke posledice u onima koji su ga doživeli (Jeste li vi normalni? – viknu. – Bio sam. Pre dva minuta – reče Nikola, dijalog iz priče Dom zločina). Posledice su utoliko pogubnije i neizbrisivije, jer nije u pitanju samo suočavanje Krstanovićevih junaka sa pojedinačnim destruktivnim činovima (čak ni sam broj nije važan), već ova suočavanja menjaju njihove predstave o svetu i ljudskoj prirodi uopšte. Na pitanje gde je donja granica ispod koje čovek ne može da se spusti, oni više nemaju odgovor: donja granica ne postoji. U priči Smrt deteta u Vukovaru slušaoci ne veruju u priču o upotrebi dece kao živih mina sve dok ih onaj koji govori svojim ranama ne uveri u istinitost priče.

Suočeni sa svojom nesrećom i rušilačkom ljudskom prirodom ljudi različito reaguju. Jedan od njih neprestano na stanici čeka svoju porodicu, kupuje joj poklone – iako zna da je mrtva. Drugi, kojem je sestra nastradala, suočen sa poluravnodušnim Beogradom i osvetljenim Hyat-om, stalno se smeje. Borac koji se brinuo o maloj deci ostavljenoj od roditelja-Muslimana i ne pokušava, zapanjen roditeljskim postupcima, da pruži bilo kakvo objašnjenje (- Objasni kako hoćeš, novinar si! reče Lazarević i poče se smijati). Lekar Đuro P. (iz priče Slučaj ljekara Đure P.) danas boravi u jednom manastiru; M. T. je, videli smo, završio u ludnici. I tako redom. Tako gledano, Krstanovićevi stradalnici ponavljaju Danteov put kroz Pakao, ali do Čistilišta i Raja oni nikad neće stići.

Ljudi u Pričama iz Hada se dugo muče dok ne počnu sa pričanjem. Neki pričaju nervozno, kao da ponovo proživljavaju sve što im se desilo, drugi mirno kao da je prošlo zauvek ostalo za njima: Đorđe je pričao mirno, poput nekog svjedoka koji ni u čemu nije učestvovao, a sve je vidio, i koji odustaje od svojih komentara i predviđanja. Ali i u jednima i u drugima, ma o čemu da pričaju – o učitelju-muslimanu koji se vraća u srpsko selo da pobije ljude kojima je dvadeset godina učio decu, devojčici koja zbog pretnji više ne sme da se približi telefonu, izdajstvu prijatelja druge vere, sahranjivanjima u parku – nema ostrašćenosti niti mržnje, u prizemnom značenju te reči. Samo mutno saznanje da je sa prethodnim životom završeno i da ništa ne može biti isto kao što je prethodno bilo.

U uže književnom smislu, može se Krstanovićevoj knjizi prilaziti na više načina: uočavati anegdotski karakter pripovedanja ili nerazvijenost pojedinih situacija (tj. nedovoljnu iskorišćenost mogućnosti koje je sama građa pružala), raspravljati o odnosu stvarnog i domišljenog (faktičkog i fikcionalnog), uočavati pojedine neravnine u pripovedanju, itd. Ali, takav pristup bi, čini se, bio stručno umišljen i prema samoj knjizi nepravedan. Ove priče nisu napisane prevashodno iz estetskih razloga: one, rečeno je već, manje žele da budu literatura, a više svedočanstvo.

Njihovo delovanje i značaj širi su od književnog, oni su ljudski.

Aleksandar Jovanović

Bilješka o piscu

Zdravko Krstanović rođen je 30.VII 1950. u Siveriću (Dalmacija). Gimnaziju je pohađao u Kninu i Splitu, a jugoslovenske jezike i književnosti i komparativnu književnost diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do oktobra 1991. živio je u Splitu, a otada živi u Beogradu.

Piše poeziju, prozu, dramske tekstove i kritiku.

Objavio je knjige pjesama Kneževina riba, 1974; Kuća, 1978; Slogovi od vode! Slogovi od voda (dvojezički izbor), 1981; Dinamit, 1982; Obrnuti majstor, 1984; Disanje, 1989; Druge planine, 1989.

Priredio je Erotske narodne pjesme, 1984. i sastavio antologiju srpske narodne poezije Zlatna pjena odmora, 1990.

// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]