NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat Rastko Promena pisma English
Projekat RastkoKnjizevnost
TIA Janus

Miroslav Pantić

Petar Zoranić i naša narodna književnost

Miroslav Pantić: Iz književne prošlosti - studije i ogledi (SKZ, Beograd, 1978)

Trenuci sećanja i slavlja kakvi su ovi koje u Zadru s punim razlogom posvećujemo velikom Ninjaninu i "Hrvatinu" Petru Zoraniću prilika su ne samo da i mi danas uspostavimo svoj odnos prema pesniku davne prošlosti, već i da, svodeći čitavo naše znanje o njemu, sagledamo dokle smo stigli i kuda nam i kako valja ići za njim dalje. U ove trenutke, dakle, mi se moramo zapitati: da li starog, znamenitog pesnika hrvatske reči poznajemo dovoljno i, čak, da li ga poznajemo uopšte? Pa odmah zatim, i u istom lancu misli: da li smo doista iskoristili sve mogućnosti i da li smo isprobali sve puteve da mu priđemo bliže i da ga shvatimo bolje?

Nema sumnje: naša književna istorija nije se ni dosad prema Petru Zoraniću odnosila maćehinski kao što je to ipak činila s ponekim drugim pesnicima iz starih dana: njegov životopis uspostavljen je marljivo, a njegove Planine izučavane su dugo, temeljito i sa raznih strana. Pa opet, moramo to reći, uza sva traganja, dužnici smo mu još uvek, i u mnogo čemu. Njegov život, koji je po svemu sudeći proveo zlosrećno, ostao je za nas tajna bezmalo u svim svojim suštinskim momentima. Prateći ga po hartijama u zadarskom arhivu,[1] mi smo smeli s uma, ili nismo stigli da gledamo, i one u arhivu mletačkom, a u njima, uveren sam, nas čekaju brojna otkrića i, možda, ne mala iznenađenja.[2] Njegovo delo, tu tipično renesansnu tvorevinu magistralne polifonije, posmatrali smo u odnosu na klasično nasleđe i na suvremenu, ili tek nešto stariju, italijansku poeziju, i u njemu raspoznavali, razgovetno i jasno i pored svih slivanja i čudesnih prepleta, tonove koji su svaki čas bili preuzimani sa strane,[3] ali nismo pazili, ili nismo pazili sve doskora, kako su u toj svesnoj i hotimičnoj igri oni stavljani u jedan novi "zuk" i kako su i odjekivali drukčije.[4] Izučavali smo složenu, recimo baš i to: ćudljivu strukturu Planina, a sve donedavno smo zanemarivali poetiku koja joj je u osnovi i koju je, uostalom, sam Zoranić iscrtavao tako reći iz stranice u stranicu.[5] Izučili smo, sredili i pedantno klasifikovali gramatičke i lingvističke odlike Zoranićevog dijalekta,[6] a ostavili smo po strani njegov poetski jezik i njegov stil, tvrd, opor i taman ne jednom, ali i živopisan, sočan i pun neke osobene lepote takođe ne jednom. Tek odnedavno, u stvari, obratili smo pažnju na prisustvo domaće književne tradicije u Zoranićevom delu, prisustvo ne manje bitno i ne manje presudno. Veliki i vidan uticaj Marka Marulića, i to ne samo u idejama, već i u fakturi stiha, u izrazu, u pesničkim temama i, reklo bi se, ponajviše u leksici – uticaj koji je dokumentovano izdvojio i ispitao Franjo Švelec[7] – jedan je vid tog prisustva. Preostaje nam da pretresemo i druge, od kojih je ono što je pesnik dosta maglovito nazvao "tumačenjem blaženog Jeronima" takođe poseban i tačno toliko važan. U isti taj niz uključuje se prirodno i odnos Petra Zoranića i njegovoga dela prema našoj usmenoj ili – kako to obično kažemo – narodnoj književnosti.

U opštim crtama za taj odnos zna se, naravno, odavno. Sve istorije književnosti i svi obuhvatniji napisi o Zoraniću ne propuštaju da ga istaknu i naglase. Ali u istoj meri u kojoj je nesumnjiv i opšte priznat, taj je odnos nejasan i sasvim nedefinisan. Kad god je o njemu reč, sve se uglavnom svodi na nešto kratkih i gotovo stereotipnih konstatacija. One su sledeće. Za pesmu s početkom Pasite drobne travice, koju "pod zvuk sviral" peva pastir Grapko (Kap. XIII) Zoranić stavlja na margini oznaku da joj je napev kao i pesmi A ti, devojko šegljiva, a za onu s početkom Bište želje ljuvene, koju "pogudiv" otpeva pastir Sladoj (Kap. XIV) pesnik na istovetan način napominje da se to čini "u zuk" pesme Drazi mi goru projdoše. I zatim, još i ovo: za "petje" u naizmeničnim strofama od po šest peteraca koje izvode Bornik i Slavko (Kap. XIV), pošto su najpre "oba kupno" pogudili "u gusle za posluh mej družinom staviti" u Planinama se daje obaveštenje da je to "način od napojnic ke na pirih i jinih veseljih peti se mej pastiri mečne budu". Pri tom su se u pesmama A ti, devojko šegljiva i Drazi mi goru projdoše potpuno opravdano, naslućivale dve narodne lirske pesme, mada Zoranić to nigde nije rekao, a ni nagovestio, a za "napojnice" se pogađalo da su "pjesme koje se pjevaju uz piće" i koje se drugde zovu još "počasnice" ili "počašnice".[8] Polazeći od toga, dodavalo se pokatkad, ali uvek samo neodređeno i nekonkretno, da je Zoranićevo pesničko stvaranje delom proteklo u sferi i pod uticajem stvaranja anonimnog pesnika iz naroda.

Navedene činjenice otvarale su put višestrukim istraživanjima; naša književna istoriografija, međutim, koristila je ponuđenu šansu tek u jednom pravcu: pokušala je da iznađe tekstove narodnih pesama kojima je Zoranić škrto zabeležio početne stihove. Franjo Fancev je relativno lako u jednom slučajno sačuvanom zapisu s kraja XVI ili sa početka XVII stoleća prepoznao tekst narodne romanse A ti, devojko šegljiva.[9] Objavljujući taj dragoceni tekst, on nije zastao pred okolnošću da se Grapkova pesma Pasite drobne travice metrički i ritamski ne slaže baš ponajbolje s nađenom romansom,[10] kao što nije zapazio ni to da nam shema Zoranićeve pesme, s ponavljanjem trećeg stiha svake strofe u prvom stihu naredne neočekivano daje mogućnosti da nesavršeni, svakako ovlašni zapis narodne romanse dovedemo u njen prvobitni i autentični oblik. Taj bi oblik verovatno bio:

A ti, divojko šegljiva,
zapni putašca do grla,
da ti se dojke ne vide,

da ti se dojke ne vide,
da mene želja ne bude
na tvoje dojke gledajuć.

Na tvoje dojke gledajuć,
vranoga konja zakovah
i moje družbe ja ostah.

I moje družbe ja ostah,
i mojega gospodina,
a ti, divojko šegljiva... itd.

Manje je srećno, pa prema tome i manje uspešno, bilo traganje za tekstom pesme Drazi mi goru projdoše. Ne nalazeći ga u starim zapisima i izgubivši nadu da će ga tamo biti uopšte, Olinko Delorko pokušao je da ga pronađe u sasvim novim pesmaricama i u savremenim beleženjima.[11] Trud se odmah pokazao beskorisnim: po prvom stihu, koji je jedino imao i koji je tek u vrlo dalekom i izmenjenom obliku nalazio u nekim pesmama, on nije mogao da vrši ubedljiva identifikovanja, utoliko pre što ti prvi stihovi u narodnim lirskim pesmama, i kad su vrlo upečatljivi i karakteristični, najčešće nemaju nikakve bliže veze sa sadržinom, a ne retko se i ponavljaju u raznim pesmama. Zbog toga pesmu Drazi mi goru projdoše moramo, na žalost, i dalje smatrati nepoznatom i izgubljenom, kao što su izgubljene i nepoznate i tolike njene druge, za koje znamo da su nekada bile i da su ih voleli, ali koje se niko nije setio da zabeleži.

Uostalom, pitanje tekstova narodnih pesama čije je melodije Zoranić koristio – ma kako inače bilo od značaja za istoriju same narodne poezije, – za Zoranićevo delo je u suštini od sporedne važnosti. Kud i kamo je zanimljiviji i značajniji unutrašnji odnos Planina i usmene književnosti naših naroda. A to će reći: od suštinske je važnosti znati u kojoj je meri, na koji način i kakvim putem pesnički svet anonimnog književnog stvaraoca iz naroda ušao u Zoranićev pastoralni roman, u njegov duh i njegovo tkivo, i dokle je on bio od pomoći ovom renesansnom vlastelinu da se kao pisac iskaže kada je u jednom "skrbljivom" i "pečalnom" svom času odlučio da stupi u našu umetničku književnost "po neuvižbanu konjicu po stazi netlačeni". Savremena književna izučavanja moraće da za ta pitanja potraže prihvatljive odgovore u samom Zoranićevu delu. U tom su smislu korisna i simptomatična neka najnovija nastojanja (Josip Vončina) da se analizom Zoranićevog proznog stila ustanovi njihova epsko-deseteračka osnova,[12] mada ta nastojanja nisu dala i adekvatne plodove. Jer relativno je lako u svakom proznom tekstu, gotovo bez izuzetka, naći odeljke koji ostavljaju utisak epskih deseteraca ili koji čak i jesu pravi deseterci, a da takvi nalazi ne daju ipak nikakav siguran trag prisustva narodnog pesničkog izraza u posmatranom tekstu.

Naše napomene, takođe, pokušaće da se dotaknu složenog pitanja o vezama koje su zbližile nepoznate tvorce usmene literature i renesansnog pesnika iz Nina. I one će polaziti iznutra, to jest iz samog romana, u kome se jedino i nahodi ključ odgovora, ali će to biti – ako se tako može reći – s jedne druge strane i na jedan drukčiji način.

*

Zoranićeva okrenutost usmenoj književnosti bila je neminovna i stari pesnik nije je mogao izbeći, čak i da je to pokušao, što se nikako nije desilo. U gradovima u kojima je obitavao – to je svakako njegov Nin, i to je svakako isto toliko njegov Zadar – ona ga je zapljuskivala sa svih strana, na poslu i u trenucima dokolice, u kući i pri susretima na ulici. S njom se u ona vremena živelo i radilo, s njom se veselilo i tugovalo, ona je čoveka pratila u ratove a sa njom se i umiralo. Ona je pohodila sve domove i drugovala je sa svakim, ne osvrćući se na zanimanja, na kaste, na stepen obrazovanja, na pol. Nije li Solarić, u Ninu i Zadru, bio u istom onom položaju u kome je u Šibeniku bio Šižgorić, koji je tu poeziju ne samo osluškivao i znao, već i voleo i visoko cenio? Doista bi čudno, i nemoguće, bilo da Petar Zoranić, koji je tako silno osećao"slatkost bašćine" i kome su rodna polja i dubrave, gvozdi, planine, luzi, rike i vrulje toliko bile na srcu, ostane gluv za narodnu pesničku reč, koja je jedno obeležje, i deo duše, i izraz te voljene "bašćine".

Ali osim tih biografskih, i književnoistorijski razlozi bili su u ovom pogledu presudni. Između maja i septembra 1536, kada je, kako sam govori i kako mu verujemo, bio zaokupljen radom na Planinama, domaće pesničko iskustvo nije bilo odveć bogato da bi se mogao i smeo zaobići jedan tako značajan njegov deo, kao što je usmena narodna književnost. Osim Marulića, čiju je Juditu pamtio do tančina, i osim srednjovekovnog nasleđa, u prvom redu glagoljaškog, koje je upoznao ne manje savesno, on skoro da i nije imao književne tradicije iz koje bi mogao učiti i na koju bi se nadovezao. Dubrovački pesnici, čija su dela po Dubrovniku kružila u rukopisima, bili su mu nedostupni i on ih, izvesno, nije ni čitao. Tako je narodna književnost, koja je imala izgrađen pesnički jezik, svoju frazeologiju i svoje gotove umetničke postupke, postala, nešto milom i svesnim izborom, a nešto neizbežno i što se drukčije nije moglo, važna i znatna komponenta njegovog pesničkog izraza, njegove frazeologije i njegovog umetničkog postupanja. U jednu reč, i u njegovom slučaju ponovio se proces koji se već bio odigrao pri konstituisanju renesansne lirike, u Dubrovniku, i – istina u manjoj meri ili u meri manje vidljivoj – pri oblikovanju umetničke renesansne epike, u Splitu.

Na stranicama Planina izrikom se spominju ili čak i dolaze neposredno bezmalo sve vrste ondašnje usmene književnosti. Štaviše, usvojivši odatle terminologiju – jer druge u našem jeziku nije ni bilo – Zoranić na isti način i istovetno obeležava i pojave i vrste u poeziji umetničkog postanja, dakle u poeziji uopšte. Njegovi pastiri i njegove "dekle" skoro u svakoj prilici "poju" ili "pojuć kleču" (kliču); njihova "razlika petja", "pisni" ili "pisance" obično su o ljubavi i oni ih "bugare" ili "gude" uz razne instrumente; pokatkad one uzmu izrazito žaloban oblik, i tada su to "narikanja" i "tužbe ali narikanja", "pisni tužbene", i "petja ali tužbe", koje se "poju cvileći" i izvode "tužbenim zukom" gusala i "u žalosnu žicu"; a gdekad su opet vesele i "riči ljubvene", koje su u njima, pevaju se u "način od napojnic ke na pirih i jinih veseljih peti se mej pastiri mečne budu". Od proznih vrsta najviše se i najčešće "pripovidaju", to jest kazuju, za dugih časova odmora "na plandišću" i kada mine "vrime u paše zagnati živine", starinske "pripovisti", "pripovisti" koje su se slušale "od starih... uspripovidajući"; te "pripovisti" su takođe "od ljubavi", i to "od ljubavi svitovne", a po prirodi su ili tužne i elegične ili pak "glumne" to jest šaljive ("glumno besiditi od starih pripovidajući"). Ništa ređe od "pripovisti" na usnama pastira žive "priče", to jest – prema ovoj terminologiji – izreke ili poslovice koje oni, i Zoran sa njima, citiraju uz karakteristične dodatke: "reče se", "kako reče se", "općena rič ovo jest", "kako priča govori", "kako općeno reče se", "u priči se reče", "kako vi svitovni u priči rečete".[13] I najposle, tu su još i "ganke", odnosno zagonetke, koje pastiri, obično u takmičenju "na izmin", postavljaju jedan drugom s pozivom, s izazovom, da ih sagovornik "hitrijega uma", ako može, "ugana i istumači".

Te svoje "pisni" i ta svoja "petja" Zoranićevi pastiri pevaju uz razne onodobne instrumente, roške, surle, rebege, citare, svirale. Prvoga dana Bornik "kleče" jednu od svojih "ljupkih pisam" – u slavu lepote svoje "ljubovce" Jelene – "rebegu narediv" (Kap. VI); Grapko "poje" čuvenu pesmu Pasite drobne travice "pod zuk sviral drugoga druga" (Kap. XIII); Rajko i Svitko pevaju "na izmin" svoje pobožne sentence i parafraze psalama uz pratnju "citara" (Kap. XIV). Ali kao daleko najčešći pratilac pastirskih pesama dolaze gusle. Uz zvuke tog slavnog instrumenta već prvoga dana pastiri pevaju svoje "pisni razlike", Sladmil o svojoj ljubavnoj čežnji za Maritom (Kap. VI), Sipko o svojoj Pisanki i njenim čudesnim očima (Kap. VI) i Zelenko u slavu svoje Marije (Kap. VI). Gusle su pogotovo verni drug pastirima kad "tretjega dana" pevaju "petja na promin razlika i lipa", i to najpre Sladmil i Plinko o lepoti svojih "ljubovci" (Kap. XIV), pa Bornik i Slavko u tonu i na način "napojnic" (Kap. XIV), zatim Slavgor i Davorko o "rasutoj bašćini" (Kap. XVI) i Vislav, "čemerno ječeći" svoju tužbalicu ("narikanje") za nesrećnom Anicom (Kap. XVII). Napokon i pastir Rosjak na samom kraju Planina (Kap. XXII) uz gusle "kliče" zanosni hvalospev biskupu Jurju Divniću. U nizu lapidarnih napomena Zoranić nam je ostavio i poneko obaveštenje o tome kako su ovo guslanje, i pevanje uz njega, približno izgledali ili kako ih je barem on zamislio. Iz tih njegovih napomena, koje se u više navrata i ponavljaju, gotovo doslovno, može se videti da pevač obično najpre "sredi tiho zuk od gusal", a zatim "malo pogudiv i glas zukom srediv" klikuje svoju "pisan". Pokatkad i po dva pastira "oba kupno" gude u gusle pre no što će početi da pevaju, "za posluh mej družinom slaviti". Najširi je prikaz ovakvog guslarskog pevanja Zoranić dao navodeći Rosjakovu apoteozu biskupu Divniću. Prema tom prikazu, Rosjak najpre uzima "gusle jedne", spravljajući se "peti"; potom "gusle zukom narediv i pamet s načinom i hitrijom spraviv nikuko od pri pogudiv, pake na vrime umi glasom... kliknu", a dok on gudi i peva, "svi općeno u okruglu stahu tihi i umiljeni pastiri, dokol Rosjak dospi prihitar poj svoj i opet u prvi zuk od gusal vrati se". Koliko su u Zoranićevoj svesti gusle bile instrument po prevashodstvu i koliko ih on najčešće nije mogao odvojiti od pevanja ma koje vrste, najbolje se vidi po tome što njihovo ime pridaje svakom gudačkom instrumentu na žice i što ni Apola nije kadar da zamisli bez gusala. Gusle su, za njega takođe, i najbolji dar koji pevač može zaslužiti svojim pevanjem: kad Sladmil završi svoju pesmu, "pojam tada katunar gusle jedne po hitru meštru udilane i Sladmilu dâ jih i reče: Poj tvoj zaisto toga dostojan jest" (Kap. XIV).

Za divno je čudo, onda, što Zoranić, koji je tako opijen zvukom gusala i koji bez njih i izvan njihove pratnje retko kad može da vidi i čuje pastirska "petja", ne pokazuje nikakvog traga poznavanju poezije junačke, epske, "muške". Na jednom mestu na početku "trećeg dana na planinah" katunar uzima reč i poziva Medara, koji je "glavarija", da uznastoji "junaci da poju", ali u pesmama tih "junaka" nema ni traga od usmenog epskog pevanja. Ako ikada i igde, a ono su tada i u tim pesmama o "rasutoj bašćini" morali odjeknuti turobni tonovi i morali su do izraza doći specifični postupci, stil i izraz epske poezije usmenog postanja, i to s obzirom na trenutak, na svrhu, na atmosferu, ponajpre tonovi, postupci, stil i izraz narodne – ili, ako hoćete, narodske – bugarštice. Nikada nećemo znati zašto je u tom smislu naše iščekivanje iznevereno, kao što ćemo, isto tako, teško ikada odgonetnuti zašto i Šižgorić u onom svom poznatom nabrajanju različitih vrsta usmenog pesništva izostavlja upravo ovu do koje nam je ovde naročito stalo, epsku i herojsku.

Zoranića, prema tome, zanima usmena lirika; on nju zna i voli, i ona ga nadahnjuje. Izvesno je iznenađenje što je nigde doslovno ne citira, ako se za trenutak ne uzmu u obzir počeci dveju lirskih pesama koji su pomenuti samo da bi dozvali u sećanje melodije s kojima su vezani, i koji i nisu organski deo Planina. Njegov je postupak sasvim drukčiji od onog koji će nekoliko decenija kasnije izabrati Petar Hektorović, jer njega ne obavezuje, kao što je Hektorovića obavezivalo, obećanje da će svoj put prikazati realno i "ne priloživ ni jednu rič najmanju". Čak se može, ako se pođe dalje i ako se ne zazire od pretpostavki, sumnjati o njegovim stvarnim namerama u vezi s pesmama A ti, devojko šegljiva i Drazi mi goru projdoše. Zašto ih je zapravo spominjao i zašto je spominjao jedino njih? Zašto i za ostala pastirska "petja" nije sugerisao napeve, kada ih je bilo? I nije li možda pesnik iz Nina, koji se već bio oslobodio "betega" svetovne i grešne ljubavi, i već prihvatio ljubav nebesku, hteo da vlastitim stihovima istisne odveć senzualne, u stvari čak i lascivne i preslobodne narodne stihove, a da za one koji ih pevaju i vole ipak sačuva njihove melodije? Ako bi to bilo posredi, Zoranić bi bio prethodnik i možda rodonačelnik onih naših pesnika XVII i XVIII stoleća – među njima će biti i jedan Andrija Kačić – koji su na taj način svojim čednim i bezazlenim sastavima gušili tekstove bestidne, ali popularne, uzimajući im napeve i stavljajući u te stare vrčeve vino sasvim drugo.

Umesto autentičnih narodnih pesama, dakle, Zoranić je oba puta davao pesme koje je sam sročio i koje bi se, u najbolju ruku, mogle nazvati pesmama "na narodnu". U njima, a naročito u prvoj, s početkom "Pasite drobne travice" ima dosta pogođenog daha starih narodnih pesama, s njihovim čestim i ustaljenim deminutivima (travice, ovčice, vimenačca, ptičice; drobnjahne, mlajahne), s karakterističnim epitetima drobne travice, primile ovčice, črnu zemlju, zelene kite, ljuti lavi i vuke) i s jednom naročitom leksikom (dubje, hrastje u cerje, drinovje, jelje u borje: zemlja gotovom pogačom plodi prez težačke muke). U njima se, takođe, nađe i poneki zalutali pravi i doslovno citirani stih narodne poezije:

Bište želje ljuvene
da vam srce ne vene,
slište svit moj, moj svit slište, junaci.

mada se mora reći da su takvi slučajevi retki i da su bivali samo po izuzetku.

Narodna lirska pesma prisutna je, međutim, u Planinama još na mnogim stranicama, i prisutna na najrazličitije načine. Ta prisutnost uzima jedanput oblik direktne imitacije, koja se lako raspoznaje i kada, inače, nije naročito uspela:

Slaviću ké v zori
mej zeleni bori

u slatki romori
mimošne tuge tvê počitaš žuboreć... (VIII, 73)[14]

Sin' , sunačce oboje,
i nebesko, i moje,
da se vidi ko je
vaju već jasnije i već kriposnije... (VIII, 79)

Zlatom pak krunice i cvitke ovijahu
reseć sve glavice i vojnom davahu (XVI, 136)

... eto na zelenoj tržanci Anica
savija venac svoj razlika cvitjica (XVII, 145).

Drugi put je iz usmene lirike pozajmljen samo motiv, a pesnik je dalje čitavu realizaciju, osim ponekog obrta koli ga izdaje, razvio na svoj način:

Tebe, dake, molim, pisni mâ, poj k onoj
kŷ nada sve kolim, pri koj je utih moj,
padni na krilce njoj, tere umiljeno
skaži i reci njoj da je rascviljeno (VI, 61).

Jednom se, opet, usred Zoranićevog proznog perioda pojavi i zablesne pravi narodni stih, dospeo ko zna otkuda i zaboravljen ko zna kako:

"Zbudiv se dake i u rukah Ljubidraga nenadino našad se, hrlo i smino skoči se za pobignuti, da on zagrliv ju reče: Željo jedina moja, kude ćeš mi od mene? (XII, 102);

Vidiv ona [tj. Ljubica] da joj zabranjeno bi, kako htiše, volju ispuniti, jadovno uzdahnuv čemerno cvileći: Pukni, pukni, srdašce moje, – reče (XII, 103).

Ali najčešće su to situacije opevane u staroj narodnoj poeziji, koje je Zoranić tamo zavoleo i otuda upamtio, i na koje se, zatim, u svojoj poeziji vraćao, gde kad i u više mahova. Takva je pre svega ona ljupka slika s devojkom koja sedi pod borom ili pod jelom zelenom i tamo biva zatečena u nekoj zgodi ili u snu:

Vidih da pod borom deklica sijaše
kâ slatkim romorom dvorno pripivaše (II, 45)

Jednom prihvaćena, ta se slika potom varira na razne načine ili se primenjuje kao stereotipni dekor za mnoge druge prilike:

Tako misalju iznit
poljem budu hodit,
ter na lazno cvilit
pod jelom zelenom u sinci sideći (VIII, 78)

Vidi tad u snu Dražnik da sideći pod jelom zelenom i
slatkost tiha vitra uživajući, jedna grličica ljupka i
mila dobrovoljno u krilo mu prileti... (X, 89)

I eto uz zjatje bunje jedne na stini pod borom sideći
žena jedna, budi da stara, dali časti dostojna... (XVIII, 147).

Nije bez posebnog značaja u ovom kontekstu istaći – a što je nekim čudom dosad ostalo takođe neprimećeno! – da je na jednom mestu Solarića bio pod najneposrednijim uticajem situacije i izraza same one narodne pesme A ti devojko šegljiva od koje je doslovce citirao jedino početni stih. Opisujući, u desetoj glavi, kakve su izgledale vile Mare i Jela kad su se, umorne od lova, zaustavile kod vrulje, da predahnu, Zoranić će u svoje pripovedanje utkati prezanimljiv detalj: "Svakoj do grla putačca zlatimi zaponci sprid zapeta dvi jabučice zakrivaše". U tom detalju teško je ne prepoznati onaj iz upravo citirane pesme:

Zapni putašca do grla
da ti se dojke ne vide...

U času kad ga je na ovaj neobičan način preuzimao, Zoranić tog preuzimanja sigurno nije ni bio svestan.

Elemenata narodne poezije, međutim, najviše ima, i najsnažnije se oni osećaju, u Zoranićevom stilu: Planinama je ta poezija štedro darovala svoju leksiku, svoju metaforiku i svoje karakteristične epitete. I samo jedan brzi pogled na bilo koji odeljak Zoranićeva romana dovoljan je da se otkriju one dobro znane reči i njihovi isto tako dobro znani spregovi po kojima se raspoznaje izražajni arsenal anonimnog narodnog pevača. Posebno upadaju u oči i bezmalo na svakom se koraku sreću takozvani stalni ili stajaći epiteti, koji su inače jedna od odlika po kojima se prisutnost stila usmenog pesništva najlakše i najpouzdanije da utvrditi. Zoranić, primera radi, neće nikad reći reč jela a da uz nju – kao deo neke neodvojive celine koju je on takvu preuzeo i zapamtio, i o kojoj ne razmišlja dalje – ne stavi i pridev vita (visoke grane od vitih jel, VIII, 74, v srdašce usadi granu jele vite VIII, 77, ustanovitivši visoku granu vite jele, VIII, 75, jeli vitoj, VIII, 79, vitih i visokih jel vrsta, XX, 153, pod nje sincom krila ali, za bolje reći, pod vite jele granami mnoga petja pel bih, XXII, 160). Osim uz imenicu jela, ovaj pridev dolazi zatim, iako ređe, u spregu i s drugim imenicama: vite kose (XI, 98), vit i visok dub (X, 92) i sl. Ceo jedan bogati repertoar izražajnih konstanti, sačinjenih na istovetan ili veoma sličan način, izgradio je Zoranić idući verno, a sigurno i nesvesno, za izrazom svoje neznane pesničke sabraće iz naroda. Određene reči u njima nalaze, gotovo bez izuzetka, i određene prideve, uvek iste, i ti zanimljivi spojevi ostvaruju se automatski. Da pobrojimo neke od njih, uz napomenu da ih ima i još, i drugih, koje, prostora radi, ovde ispuštamo: BIO dolazi u jedinstvu s rečima a) golubica: bile golubičice (XX, 154), bila golubica (XXII, 165); b) prsi: k svojim bilim prsom (X, 93), bile prsi istuče (XI, 97) i najzad s rečju; v) ličce: ličci bili (XIV, 116). To tako biva i u svim daljim slučajevima:

BISERAN. a) venac: v vencu bisernu cvitjem nakićenu (XIV, 116); b) krunica: krunice biserna (VI, 58, 61).

BISTAR. a) Voda: hladne i bistre vodice (VII, 70), bistre vode (XVIII, 147), čiste i bistre vode uli (XIX, 149), prignuv lica k tihi i bistri vodi (XIX, 150); b) potok: bistrimi i tihimi iz vrulj potoci (VI, 55), bistrim potokom tekući (VI, 55), pri potoku bistru i tihu (IX, 85); v) vrulja: k jednoj bistroj vrulji (X, 89), pri jednoj vruli pribistri (X, 91); g) vrućak: tih, bistar i hladan vrućak (IX, 84).

BRIDAK. a) konac: takov nerazborit i britak konac (IX, 87); b) kosa: britkom kosom (XXII, 160); v) mač: bridak mač (X, 93), Marte s mačem britkim (XVI, 140); g) muka: britku muku paćah (I, 39); d) smrt: britke smrti (I, 40: XI, 94).

BRZ. konj: brzi konji (VI, 55).

ČEMERAN. a) bol: čemernu i tugaljivu bol (I, 41); b) jad: čemeran jad (II, 45), u jadu čemernu (VI, 61; XIV, 116), s jadom čemernim (XVII, 143); v) suza: čemernim suzam (I, 41), jadovna čemerna suza (VIII, 75), čemernimi suzami (XII, i 100), čemerne suze (XIX, 150); g) uza: uza ma čemerna (XVII, 145); d) znoj: v znoju se stidi srce čemernu (XIV, 121).

ČESTIT. a) Zadar: Zadar čestiti (XXI, 159); b) deželja: v slavnih, čestitih i tihih deželjah (III, 50).

ČIST. a) voda: čiste i bistre vode (XIX, 149); b) zlato: sedam devojak od čista zlata slitih (XX, 154).

ČRN. a) gravran: črna gravrana (III, 49); b) gora: u črnu goru uputi se (IX, 84); v) luk (obrva): dva črna i tanahna lučca (VII, 71); g) zemlja: črno lice [zemlje] (I, 41), črnu zemlju (XIII, 109).

DOBAR. kob: i dobri kobi ufajuć (X, 91), stanoviti dobri kobi (X, 91), grad slavni s dobrom kobom sazida se (XIII, 104), nosi s kobju dobrom za uspomenak moj (XIV, 117).

DROBAN. a) trava: drobne trave (XVI, 135); b) travica: drobne travice (VIII, 82. XII, 102 103, XIII, 109), travice drobnjahne (XIII, 109), na drobni travici (X, 89), na zeleni i drobni travici (I 41; XX, 154).

GIZDAV. a) cvit, cvitak: kako gizdav cvit (X, 93), gizdavi cvitak (XII, 103); b) deklica: lipu i gizdavu [deklicu] (VII, 71), gizdavu, umiću i kriposnu deklicu Jagicu (IX, 83), prigizdavu deklicu (XII, 98), gizdave deklice (XV, 136); v) divojčica: divojčica već neg uljudna i gizdava (XI, 95); g) družba: družbi ovoj gizdavi (XIV, 115); d) oči: gizdavi oči (II, 43); đ) venac: gizdav venac (XXII, 164); e) vlasi: vlasi gizdavi (VI, 68).

GORAK. a) jad: s jadi gorkimi (II, 45), i jada svoga gorka napuniše (II, 45); b) ječenje: s gorkim ječenjem (XVII, 143); v) plač: s gorkim plačem (I, 39), s plačem prigorkim (XVII, 143); g) suza, suzica: u gorkih suzic plov (II, 45); gorkimi suzami (II, 47, IX, 87), gorkih suz daž (XVII, 141), gorku suzicu (XVII, 145), od suz gorkih (XVII, 144); d) tužica: gorke tužice (VI, 62, XIV, 122, XXII, 162). gorčilu tužicu (XVII, 144).

GUST. a) dubrava: po gustih dubravah (VI, 56), i gustih dubravah (XXII, 162); b) grmlje: gusto grmlje (XII, 101); v) lug: u gustih luzih (X, 89); g) oblak: oblak... gust (XIII, 107); d) redina: guste i spletene redine (IV, 51); đ) tmina: tmine... guste (IV, 51).

HLADAN. a) vodica: hladne i bistre vodice (VII, 70), k jednoj hladni vodici prišad (X, 89), hladnu vodicu (XIII. 108), hladne vodice (XIV, 123); b) vruljica: hladnu i bistru vruljicu (X, 94), pri vruljicah hladnih (XXII, 162).

JASAN. a) lice od meseca: prim jasnomu licu od miseca (XIX, 149); b) očice: jasne očice (XIV, 1151: v) nebo: na nebu jasnu (XIII, 106); v) zora: jasna zora (XV, 132, XXI, 157); g) zvizda,: po zvizdah jasnih (XXII, 162).

LjUT. a) čemer: ljuti čemer (VI,. 60); b) lav: ljuti lavi (XIII, 110): v) medvidica: ljuta medvidica (IX, 85); g) vuk: vuci ljuti (XVI, 138); d) zmija: od ljute i srdite zmije (III, 49), zmije ljute (XVI, 136), ljutu zmiju (XIX, 152); ć) zvir: ljute zviri (X, 92), ljutu zvir slidim (XIX, 121).

MLAJAHAN. a) diklica: tri diklice mlajahne (VI, 56). mlajahnu diklicu (VII, 71); b) lavičica: jedna lavičica mlajahna (IX, 85); v) srdačce: mlajahna srdačca (I, 41), srdačca krotka mlajahna (VII, 71).

MRKLI. a) mrak: v noćni mrkli mraci (XVI, 136), b) noć: mrkla noć (XII, 100).

RAVAN: polje: na ravnu polju biše (IX, 84).

ROSAN. a) cvitje: rosno cvitje (XV, 132); b) listje: rosno listje (III, 49).

RUMEN. a) cvit: rumen cvit (VIII, 73), cvit rumen (XIV, 117); b) lice, ličce: ličci rumeni kakono ružice (VI, 62), rumena ličca razdri (XI, 97), rumeno lice (XIV, 122) ličca rumena (XIV, 115), ličci rumeni (XIV, 116); v) ružica: rumene ružice (VII, 71). RUMEN I BIO. a) cvit, cvitje: bil i rumen ružice uzoren cvit (VI, 67), s rumenimi i bili cvitji drobne trave (XVI, 135); b) deklica: bile i rumene [deklice] kakono ružice prem (XVI, 136); v) jabuka: bile i rumene jabuke (XX, 154); g) lice, ličce: ličca rumena, bila i rumena (VIII, 77), rumeno i bilo ličce (X, 91), svitla zora bila i rumena lica ... podizaše (XII, 107) rumena i bila ličca dat mi ljubit (XIV, 116). rosno cvitje lici svojimi bilimi i rumenimi kripljaše (XV, 132); d) ružica: kako ružica rumena i bila (XIV, 122), rumene i bile ružice (XX, 154); đ) vil: vid dvornu i počtenu ... bilu i rumenu kot žilj i tužice (XVII, 142); e) zora: kako zora bila u rumena (XIV, 122).

SINj. oblak: trisk iz sinja oblaka (XI, 97), sinj oblače (XIII, 106), odreni sinja oblaka (XIII, 106), sinj oblak odagna (XIII, 106).

SUNČAN, SUNČEN. a) plam: sunčen plam (XIV, 119, 121, 123); b) svitlost: sunčena svitlost (X, 92: XIII, 107), sunčenu svitlost (VI, 64; XIII, 107, XXI, 157), Apolo, sunčene svitlosti vojvoda (XII, 98); v) vlasci: vlasci sunčeni (XVIII, 143); g) zrak: sunčen zrak (II, 42, XV, 133, XVI, 138), sunčeni zrak (VI, 51, XII, 101, XVI, 134), od sunčenih zrakov (VI, 55), sunčeni zraci (X, 90), sunčenoga zraka tepline (XIII, 111), zrak sunčen (VI, 62, XVI, 139, XVIII, 142), zrak sunčeni (VI, 67, XII, 101), zraka sunčena (XIV, 122), zraku sunčenu (XII, 102).

SVITAO. a) Danica: svitla Danica (XIV, 111); b) glava: sunčana svitlost u more svitlu glavu pogruzila biše (X, 92); v) lice: svitlo lice (VII, 69); g) pozor: svitlim pozorom (XIII, 105); d) sunačce: dva svitla sunačca (VI, 71); Đ) zora: svitla zora (XIII, 107).

TIH. a) golubica: tiha, bila i mila golubica (IX, 84); b) potok: bistrimi i tihimi iz vrulj potoci (VI, 55), pri potoku bistru i tihu (IX, 85); v) rič: tihimi riči (IX, 84); g) sanak: tihi sanak (I, 40); d) utih: tihi utih moj (VIII, 81); đ) vihar: tih vihar (VI, 55), od tiha vihra (VI, 55), tihi vihre (VIII, 78), slatkost tiha vihra uživajući (X, 89); e) vitar: tihi vitri (XIV, 123); ž) voda: k tihi i bistri vodi (XIX, 150); z) vrućak: tih, bistar i hladan vrućak (IX, 84).

VEDAR. nebo: iz vedra neba (IV, 52, IX, 84, XI, 97, XXII, 165), z vedra neba (XXII, 160), vedra neba (XII, 98).

Veran. a) druga: verna druga (IV, 51); b) ljubovca: vernoj ljubovci (XI, 97); v) mačic: vlastit verni mačic (X, 89); g) sluga: verni sluga (VI, 59); d) služba: služba mâ verna (VI, 61, XVII, 145), službu vernu (VI, 61).

ZELEN. a) bor: mej zeleni bori (VIII, 73); b) bus: zelenim busom obkružen (XX, 153); v) brestan: vazda zeleni brestan (XX, 153); g) dub, dubje: pod dub jedan zelen (XI, 97), od dubja zelena (XX, 155); d) grm, grmlje: pod jednim zelenim grmom (XII, 102), zeleno grmlje (XII, 103); đ) javor: od zelenih javorov (XX, 153); e) jela, jelica: pod jelom zelenom (X, 89), jelicu zelenu (XXII, 160), jelu prizelenu (XXII, 160); ž) kita, kitica: zelenom javorovom kiticom (XI, 91), zelene kite (XIII, 109); z) listje: zeleno listje (XVI, 139); i) travica: na zeleni i drobni travici (I, 41, XX, 154), zelene travice (XIV, 131); j) tržanca: na zeleni tržanci (IX, 85); k) venac: zeleni venac (XII, 102).

ZLAT. a) glava: sunce zlatom glavom prosivaše (VIII, 81), zlatu glavu Apolo iskomoljući (XIII, 107); b) jabuka: zlata jabuka (XIII, 105), jedne zlate jabuke (XIII, 107) jabuku jednu zlatu (XIII, 105), na zlati jabuci (III, 48, XX, 153, XXI, 159) i na zlatu jabuku stupih (XXI, 159), na zlatu jabuku stah (III, 49); v) plam: zlati plam (XIII, 110); g) prstenak: zlat i hitro kovan prstenak (X, 89); d) runo: zlata runa (XIV, 118); đ) stril: zlata ljuvena stril (I, 40); e) trak: zlat trak (XIV, 117); ž) žica: zlate žice (VII, 71, XI, 91).

ZLATOPERAN. strila: stril zlatoperan, (II, 45, VIII, 76), tulica zlatopernimi strilami (X, 90), zlatopernu stril (X, 90), zlatoperna strila (XIV, 116), s tulicom pri bedroj sve zlatopernih stril (XIV, 117), zlatoperna stril (XVII, 142), strilo zlatoperna (XVII, 145), zlatopernih strili udorac (XX, 155).

ZLATOVIT. a) kosa: zlatovite kose (XI, 97), z zlatovitimi kosicami (XII, 102), zlatovitih žic kosice (XVI, 136), trak od zlatovitih kosic (XIX, 150); b) vlas: od zlatovitih vlas (X, 95).

ŽARKI. sunce: žarko sunce (VI, 68), žarko sunačce (XI, 96).

ŽESTOK. a) smrt: smrt žestoka (I, 40); b) trisk: trisk ognjen žestok (II, 43), žestok trisk (XXII, 160).

*

Narodno pripovedanje takođe je na izvestan načini u određenoj meri ostavilo tragove svog prisustva u Zoranićevim Planinama. Samo, i tu će se ponoviti; stari odnos: kao što u Planine nije inkorporirao celovite i neizmenjene tvorevine narodnog pesnika, Zoranić isto tako nigde nije hteo da verno i u potpunosti reprodukuje i prenese ni tvorevine narodnog pripovedača. Možda sve "pripovisti" njegovih pastira i svi "pritvori" kojima je proslavljao rodne krajeve i uznosio lepotu svoje "bašćine" i nisu literarnog porekla, antičkog ili italijanskog, ali i tada ni te "pripovisti" ni ti "pritvori" nisu, sasvim sigurno, ni uhvaćena, zabeležena ili transponovana narodna pričanja. Zoranić je njih, po svoj prilici, smišljao sam. Međutim, i one "pripovisti" i "pritvore" koje je preuzimao iz literature, kao i ove koje je sam izmišljao, zadarski pesnik je pripovedao na način u kome se u obilju i bogato razaznaju uticaji usmene pripovedne proze. Vjekoslav Štefanić je možda bez ostatka u pravu kada za opis tajanstvenog stana vilenice Dinare i za prikaz njenog čudesnog "bahorenja" (Kap. XIX) veli da im korene treba tražiti "prije u književnoj starini", nego "u hrvatskom narodnom sujevjerju",[15] ali i u tom opisu, kao i u čitavom tom prikazu, neodoljivo se osećaju atmosfera i ton naše narodne bajke:

"Te riči pokol Dinara izgovori, usta se i ne vele daleče odašadši razlika bilja i korenja čudne riči govoreći nabra; i pak skupa sa mnom u pećinu ulize i mnoge škrabice u kih razlika prah biše i korenja na sinci usušena, i mrtvih kosti, i sala od živin mnogih, i razlika tuka i dlak od repov i pak iz staklenic čudnih vod i sokov, i sve te stvari u jedan sud spravi, pak čiste i bistre vode uli i od mirisnih drvac oganj naloži i na njem omlači čudne riči mrmnjujući i nad sudom dihajući, i desnom rukom mišaše. I pokole sve spravno vidi, i večer prišad o obraz misečni vas obal jednako istekši, nedaleče pećine k vrulji jednoj, ka iz živice stine izviraše čista, dojdosmo. I tad gola aliti naga isvući čini me i pram jasnomu licu od miseca obrazom obrativ me reče: – Jasna, trilična kriposti, ka na nebu, na zemlji i u propasti jednako tvojim licem svitiš, primi, molim te, molbu, činjenja, žrtje i zaužge kę tebi prikažuju i odrišiti rači po vodi ovoj tvrdo zamršene zamke i uzle od srdačca mladića ovoga, njega u slobod povrati. I trikrat rekši, dvojega ulja i soli maljahno u vrulju vrže riči mrmnjući kę ja ne razumih, i pak sud s stvari zgor rečenimi najedno u vrulju isprazni i pak nad vruljom bahoreći čudne riči izmrmlja u sebi..."

Isto tako kada Zoranić. opisuje ljupke običaje pastira na "prvi dan miseca cvitnja" (Kap. VIII)[16] i one "na ivanjsku noć" (Kap. XIII), ili kad saopštava, prvi u nas, imena zvezda (Kap. XVIII), on to čini, sasvim je izvesno, po narodnim pričama i u njihovu stilu.

Još više se reč narodnog pripovedača oseća u Zoranićevim izražajnim obrtima i u njegovoj frazeologiji. Najčešće su to obrti i obično je to frazeologija koji su u Planine dospeli zajedno sa talasima svakodnevnog kolokvijalnog kazivanja. Našavši se među pastirima, Zoran ih pozdravlja onako kako bi to činio i u životu: "Božja vam pomoć, braćo!" (VI, 55); u trenucima sete međusobno oslovljavanje opet je "na narodnu" ("aj, nebore"), a i jauci su, i kod učenih humanista, a ne samo kod pastira, oni koje smo upamtili iz starih zapisa narodne reči i iz usmene literature:
"Davori, davori" (XVII. 146 XXIV, 166). Sasvim je onda razumljivo što je sa tih istih izvora Zoranić zahvatao i u toliko drugih prilika boreći se za izraz i s izrazom: "negoli ranu privijajući bol ponavljaše" (I, 41), "u sebi oćutih da se dili s dušom (II, 43), "pitala me gorkom jadom u snu i javi" (II, 45) "ča željah to i najdoh" (XI, 84), "pod visine gorske i pod dubine morske" (X, 94), "ni od njega glasa ni priglasja čuti mogaše se" (IX, 97), i dr. Osobito je zadarskom pesniku na mnogo mesta dobro došla već gotova i izrađena metaforika narodnog pripovedanja: "maljahna ustaca bolančom razrizana" (VII, 71), "ti, dake, tuj s nevarke došad i lovinu u rukah držeći, čuj, ne upusti" (XII, 101), "dim, dake, da minuv Velebić vazda, vazda desnim rebrom goru gledajući" (XV, 134). "a gdo vam kriv jest ako sami sebi ljutu zmiju u njidra stavite i steplivši odgojite" (XIX, 152), "s obih stran vil vidih kê se Krki klanjahu i vode za harač pridavahu tja deri dokle se s morem ljubi" (XXI, 158). Nimalo nije neobično što je u takvoj situaciji Zoranić retko kad osetio potrebu da na izričitiji način odredi ili da bar nagovesti svojim čitaocima poreklo nekih ovakvih osobenosti vlastite proze; čitaoci su to poreklo lako pogađali i sami; s druge strane, literarni izraz kome je svakodnevica udarila tako vidan pečat bio je za njih najprirodnija stvar na svetu: to je bio i njihov izraz. Stoga se samo kao stilistički efekti, a ne kao nužno polaganje računa o svom postupanju, imaju razumeti retka pesnikova upozorenja, kao što je, na primer, ovo:

"Tmine tolike i tuko guste da – kako reče se – nožem prid sobom rezati mogal bi ih" (IV, 51).

Isto je tako teško odoleti utisku da su i mnoge komparacije kojima Zoran i njegovi sagovornici pribegavaju ne bi li svoju misao učinili plastičnijom, ili, jednostavno, ne bi li ona zazvučala lepše i privlačnije, neposredno i bez ikakve stilizacije prenete iz repertoara usmenog pričaoca. Većinu od tih komparacija znamo odavno i upotrebljavamo i danas: "brže nego strila iz luka pušćena" (III, 49), "kopni kako led" (VI, 61), "ličci rumeni kakono ružice" (VI, 62), "i njim obrtuju kako uzda konjem" (VI, 65), "aj, ljucko himbeno uzdanje, kako u malo vrime srića slatka i blaga ukaže se, a pak kako munja otide" (X, 91), "jedna golubičica kako snig bila" (XII, 101). Ponekada doduše Zoranićeve komparacije načas zazvuče kao daleke i sada već zaboravljene; ali se i tada brzo i lako uspostavlja istovetan odnos i sa njima. To su takođe poređenja koja je ko zna kada nametnuo život sam i koje su kao zajedničko dobro ostajale u upotrebi sve dok ih nove prilike nisu izmenile ili potisnule: "vazda mi srdašce griziše pravo i ne jinako neg kako sam po sebi u drivu stvoren črvak vlastito drvo grize i ji" (I, 41), "želiti dali ono ča uzmožno nije naravi našoj jest prem kako vitar mrižom pokriti, ali sunčen zrak u škrabicu uhititi ufati" (XV, 133), "ostah pravo kako človik ki na raskrižje putov dojde i ne zna na ku stranu obratiti jima" (XVII, 146).

*

Još jedna oblast usmene proze široko je i štedro prodrla u Zoranićevo delo. To su narodne poslovice ili "priče" – kako ih Zoranić najčešće zove, u čemu opet i takođe nije usamljen. One su u Planinama izmešane i stoje ravnopravno s svakovrsnim drugim sentencama iz literature i sa izrekama iz Biblije, ali svaki put njihovo narodno poreklo u potpunosti je sigurno i očigledno, i njih je nemoguće zameniti sa sentencama literarnog porekla. Čak i da jedne od drugih Zoranić ne odvaja tako što za sentence i izreke koje je preuzimao iz knjiga stavlja sa strane, na margini, njihov latinski tekst ili oznaku Proverbio, a one zahvaćene iz narodnog kolokvijalnog stila ostavlja bez svega toga, razlučivanje je do kraja jednostavno, i teško se u njemu prevariti. Sentenciozni i kratkoj, pregnantnoj formulaciji utvrđenih istina veoma skloni Zoranić, kao i njegovi pastiri koji sa njim bratski dele tu odliku, koriste se, između ostalog, prastarim primercima narodne mudrosti isklesanim u upečatljive i sugestivne formule. Neke su od njih žive još uvek ili su u našoj svakidašnjoj reči bile prisutne sve doskora. Vreme koje je proticalo jedva da ih se doticalo: skoro petrificirane, trajale su, neizmenjene, stolećima. Jedna od njih, koju je Zoranić vrlo spretno upleo u svoje pripovedanje već na samom početku (I, 40) doista je pradrevna: "Niki pak drugu ljubovcu obljubiti svitovahu me govoreći da kljin kljina izbija i nova ljubav prvu odrinuti hoće". Ta izreka, koja je u narodnu prozu došla iz literarnih tekstova, nahodi se u zbornicima dubrovačkih poslovica iz XVII veka (Klin klina izbija), kod srpskog propovednika i pesnika iz XVIII stoleća Gavrila Stefanovića Venclovića (Klin s klinom na kraj se izbija), u Basnama (1788) Dositeja Obradovića (I naumi s klincom, štono reč, klinac isterati), među Pričtama Jovana Muškatirovića iz 1807. godine (Klin s klinom tera se) i zatim – mada ni tu njen život ne prestaje – u klasičnoj zbirci Vuka Karadžića (Klin klina izbija, a sjekira oba; Klin se klinom ćera). Sličan je put prevalila i poslovica koja je zgodno pristala uz reč Medaru Dok je "pripovidao" o "pritvoru Sokolara u rodu, a Jagice i Ružice u cvitke" i koja je tu dobila oblik "Nigdar vuk po porucihji" (IX, 84). Za nju zna Pavle Riter Vitezović koji je u svom Priričniku iz 1703. godine dvaput pretače u stihove (Veli se rič: Teško vuku / po prijazni i poruku; Prispodoban budi vuku: / Ni vuk ni sit po poruku), znaju za nju također i Muškatirovićeve Pričte (Kurjak po poruci meso ne jede), a zapisuje je, i čak u više varijanata, i Vuk (Po porukama vuci mesa ne jedu; Teško vuku na preporuku; Teško vuku po preporukama). Ponekad su poslovice ove vrste u Zoranićevom romanu bivale i stihovane:

Bolje ti je jimit dobrote slavan glas
neg okol se vidit zlat i srebren pas (XIV, 129)

ili:

i laži tolikoj tvoj jazik nemoj dat,
jere laž obrok dvoj ne more zblagovat (XIV, 129)

ali i u toj formi ostao je gotovo netaknut njihov izvorni vid: Bolji je dobar glas, negoli zlatan pas (dubrovački zbornici XVII veka), Bolji je dobar glas negli zlatan pas (Đuro Ferić, Fabulae ab illyricis adagüs desumptae, 1794), Bolji je dobar glas nego zlatan pas (Vuk Karadžić) ili pak: Laž dva obroka ne može blagovat (Dubrovački zbornici XVII veka).

Jedva da je nešto češći slučaj kada su poslovice u Planinama u odnosu na oblike koje znamo više ili manje izmenjene i kada ih moramo prepoznavati iz njihove prekrojene odeće. Takva je, na primer, poslovica koja se skrila u Zoranićevom tekstu: "Obćena rič ova jest da sila pravdu ne žudi i nevolja zakon nima" (I, 39). Ona je u dubrovačke zbornike uneta u više varijanti, međusobno bliskih (Sila Boga ne moli, a pravde ne pita; Di je sila, tu nije razlog; Gdi sila gospodi, s razlogom ne hodi; Sila pravdu ne žudi), ali je tek u Vukove dane dospela do najvećeg preobražaja i pretrpela najveću stilizaciju: Sila Boga ne moli (a Bog silu ne moli). Ti preobražaji i te stilizacije mogli su doduše biti i delo samoga Zoranića, kome je u ponekim slučajevima bolje pristajala vlastita literarna obrada ustaljenih izreka no njihov utvrđeni i od davnina dobro znani lik. Tako je izgleda postupio s izrekom što ju je morao poznavati iz Biblije u obliku "Ko jamu kopa, u nju pada" (Qui fodit foveam, incidit in eam),[17] a koja je u narodnom kazivanju stolećima čuvala oblik u kome ju je upamtio i Vuk Karadžić (Ko drugome jamu kopa sam će u nju pasti);[18] njemu je ona zatrebala podosta izmenjena: "jer mnogokrat gdo drugu šćetu želi, i sebi ju sam zapeli" (IX, 84). Isto je moralo biti i s izrekom "Našla slika priliku", koju je on preuzimao dvaput i dvaput je znatno menjao: "kako je po naravi da krv prilici priteže" (VI, 56) i "vazda prilika priliku ljubi" (X, 88), ili s izrekom "Mlado se drvo savija", koja je u njegovom delu razvijena u široku literarnu sentencu: "i šibica ka mladikova lahko se prignuti i iskoreniti mogaše, pak ustanovićen dub teško neg sikirom primore se" (XIX, 151). Slikovitu i karakterističnu upotrebu dobila je u Zoranićevom romanu poslovica nastala u vremena srednjovekovnih feudalnih netrpeljivosti među društvenim klasama i sačuvana sve do dana kada su je dubrovački ljubitelji i sabirači fiksirali u obliku "Dat sebru prst da t' svu ruku obzine". Nju je zadarski pesnik uneo u jedan širi kontekst u kome ona ima funkciju poente i u kome blista kao ušiveni dragulj na bogatoj gospodskoj odeći: "U malo riči nauk ti daju, jer razumećim malo riči tribi jest: čuvaj i varuj da last, pohot, volja, želja ali pohlep svist ali razbor tvoj ne posile; jer kada godi od tih podopšćin koj ako svist potkladeš, svako malo tako prem bude kako općeno reče se da sebar čini, komu ako za ljubav u počtenje ruka da se, xoke on u noge u svega kipa hvatiti se" (XIX, 151)

Ali odnos između Zoranićevog dela i naših starih poslovica usmenog proishoda ima još jednu stranu, možda i najzanimljiviju. Neke od tih poslovica, u skladu s drukčijim potrebama i promenjenim prilikama ili pak i prema samim neuhvatljivim zakonima svoga života, u međuvremenu su iščezle ili su zamenjene drugim, i novim, i Planine su im postale jedino stanište u kome su se sačuvale za večnost. A po dosegnutoj ili ostvarenoj lepoti, po duhu kojim su ispunjene i po tačnosti pogotka, one su na istoj ravni i jednake s onima kojima su sreća i slučaj pomogli da ostanu i da traju. Ima ih za čitavu jednu pregršt p okupljene na jednom mestu predstavljale bi celu jednu minijaturnu zbirku:

Smisliv u se da od dvojega zla manjše obrat se jima (I, 39); Nemoj se prvo konca skončavati, jer kako priča govori, pri roka možeš umriti, da rok ne miž priživiti (II, 42); Jer kako znaš da je teže ljudem neg Bogu ugoditi (II, 47); Jer se reče: ni se hvali, ni se hudaj sasvima (VII, 70); Ne znaš da se u priči reče: Gdo sebi voljno naudi, ni Bogu ga milo budi (XIX, 152); Prava rič odgovora nima, reče se (XXIV, 168); Jer se jednim duhom vruć smok omlači i studene ruke oteple (XXIV, 169); Evo sam ja pri jistini, a ti na laži jesi, kako vi svitovni u priči rečete (XXIV, 167).

*

Sada već imamo dovoljno elemenata da naša ispitivanja svedemo u zaključak. Prisustvo narodne književnosti, one u stihu, kao i one u prozi, u Zoranićevom delu vidno je, nesumnjivo i veće nego što smo na prvi pogled mogli verovati. To prisustvo dalo je Planinama osoben i neizbrisiv pečat; bez njega, Planine bi imale drugi ukus, i drugi zvuk, i drukčije boje. Na završetku svog slavnog dela njegov autor jadao se što je bio prinuđen da trpku i nezrelu jabuku – kako je, u metafori, svoj roman nazvao – uzbere pre vremena. Mislimo da smemo reći, ne strahujući da nas išta može opovrći: bez prisustva narodne književnosti i njenog poetskog sveta, njenog izraza i njene krilate reči, ova jabuka bila bi, izvesno, još više trpka i još manje zrela.

Napomene

[1] Vid. naročito: Stjepan Antoljak, Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, Građa za povijest književnosti hrvatske, Zagreb, 1952, knj. 22, 245-273.

[2] Tako, na primer, valja spomenuti da ce u zapisnicima odluka mletačkog Veća desetorice (Archivio di stato-Venezia, Cari del Cons'iglio de' Dieci) sačuvala sledeća dozvola za štampanje Planina: "1569. 12 Mag. Gl'infrascritti Ecc. mi S.ri Capi deil' Ill.mo Cons.o di X havuta fede dalli Cl.mi S.ri Riformatori del studio di Padoa per relatione delli deputati a questo carico che nell' opera di Messer Piero Zuranich scritta in lingua Illirica et intitolata Planine non vi è alcuna cosa contraria alle leggi concedeno licenza che possa essere stampata in questa nostra città di Venezia. Die XII Maio 1569. Domenego Zane C. del C. X. Antonio Malipiero C. del C. X. Pietro Moresini C. de X. Pored jedne izvesnosti koju nam nudi - a to je tačan datum pre koga čitaoci nisu mogli imati u rukama Zoranićevo delo - ova arhivska vest otvara i mnoga pitanja: nije li zadarski pesnik 1569. ipak bio živ kad mu ce u dokumentu uz ime stavlja titula gospodin (Messer)? I nisu li možda o njemu sačuvani i drugi pisani tragovi, koji bi ce imali tražiti pod nešto izmenjenim oblikom njegovog imena, kakav nalazimo u ovome dokumentu (Piero Zuranich)?

[3] Od posebnog značaja su ispitivanja u tom pravcu koja su obavili Tomo Matić (Zoranić's Planine und Sannazaro's Arcadia, Archiv für slavische Philologie, 1897, XIX; Petor Zoranić, Zadar, 1909), Vjekoslav Štefanić (u predgovoru i komentarima uz izdanje Planina, Zagreb, 1942) i Josip Torbarina (Strani elementi i domaća tradicija u Zoranicevim Planinama, Zadarska revija, 1959, VIII, 7-24).

[4] Na to je upozorio Franjo Švelec (Flanine Petra Zoranića, Zadarska revija. 1959. VIII. 58-69).

[5] Prvi je u tom smeru počeo da istražuje Zoranićevo delo Franjo Švelec (Osnovi Zoranićeve poetike, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1964, 5, 99-116).

[6] Gojko Ružičić, Jezik Petra Zoranića, Južnoslovenski filolog, 1930, IX, 1931, X, i posebno.

[7] Vid. njegov rad naveden u nap. 4.

[8] Takvo tumačenje daje Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezïka, dio VII, Zagreb 1911, s. v. napojnica.

[9] Dosad najstarija poznata hrvatska pučka pjesma iz Sjeverne Dalmacije, Zbornik u čast Bogdana Popovića, Beograd, 1929, 116-119.

[10] O tom neslaganju dovoljno rečito govori i sama jedna pojedinost: u pesmi A ti devojko šegljiva od 40 osmeraca svih 39 (tj. 97,5 posto) ima cezuru posle petog sloga (shema 5+3), a samo je jedan (2,5 posto) s cezurom posle četvrtog ( + 4), dok u pesmi Pasite drobne travice, koja broji 55 osmeraca, stihova sa shemom 5+3 ima 33 (tj. 60 posto), onih sa shemom 4+4 čak 12 (21,8 posto), a ima i 10 osmeraca (18.2 posto) sa shemom 6+2. Variranja u pogledu na sporedne cezure u prvom polustihu još su veća.

[11] U potrazi za narodnom romansom, kojoj se prvi stih spominje u Zoranićevim "Planinama", Zadarska revija, 1960, IX, 132-136.

[12] O porijeklu Zoranićeva proznog izraza, Umjetnost riječi, 1968, XII, 217-234.

[13] To je sve u punom skladu s konstatacijom Vuka Karadžića (Srpske narodne poslovice u druge različne kao one u običaj uzete riječi, Beč, 1849, str. VII da "u narodu našemu nema imena za poslovice, nego kad ce koja hoće da rekne, obično ce govori: Štono (ima) riječ; ili: Štono stari vele; ili: Štono babe kažu i t. d." Svi naši stariji pisci, u čijim delima često nailazimo na umetnute poslovice, postupaju kao i Zoranić, dodajući uz poslovice svakovrsne naznake kao: "rič odvijeka" (Š. Menčetić, "svi znani govore", "vele svi", "rič ova", "reče ce ne mani" (D Ranjina), "rečeno je", "reče ce", "reklo ce", "ono što ce reče", "nije zamani rečeno" (M. Držić i dr. (up M. Pantić, Vuk Stefanović Karadžić u naše narodne poslovice, u knjizi: Sabrana dela Vuka Karadžića, IX, Beograd, 1965, 597-598). Razume ce, obrtima kao što reče ce, pravo ce di ovoj i sličnim ni Zoranić ne propraća uvek jedino narodne poslovice; gdekad on te obrte koristi i za izreke literarnog porekla ili za citate iz književnih i poetskih sastava znanih i neznanih pisaca. U tom pogledu značajno je međutim da reč Proverbium Zoranić nikada ne ističe na marginama teksta kada su u pitanju poslovice i izreke narodnog postanja; i obrnuto Sanacarove reči com'è il proverbio (Arcadia, Prosa VII) prevodi obrtom kako reče ce (Kap. VII).

[14] Svi navodi iz Zoranićevih Planina u ovom ogledu daju ce prema poslednjem izdanju tog dela, koje je priredio Franjo Švelec, a izišlo je kao osma knjiga poznate kolekcije Pet stoljeća hrvatske književnosti, u Zagrebu 1964. god. U navodima, rimska cifra označava poglavlje dela (Kap.), a arapska stranicu pomenutog izdanja.

[15] Petar Zoranić, Planine. Tekst s tumačem i rječnikom priredio Vjekoslav Štefanić, Zagreb, 1942, str. 166. nap. 10.

[16] Upor. Tomo Matić, Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njihova doba, Rad JAZU Zagreb, 1927, 233, str. 38.

[17] Liber ecclesiastes, 10, 8.

[18] Tako, primera radi, u dubrovačkim zbornicima (Dube sebi jamu tko je druzijem kopa; Jamu kopat pod kijem), u delu Pentikosti (1743) Gavrila Stefanovića Venclovića (Tko pred Drugim kopa jamu sam će u nju ce uvaliti), u Muškatirovićevim Pričtama (Ko drugome jamu kopa, sam će pasti u nju), ili u zapisu Dubrovčanina Iva Altestija s kraja XVIII veka (Ko druzijem jamu dube, u nju upada).


// Projekat Rastko / Književnost / Nauka o književnosti //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]