Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
Umjetnost LjudiKontakt
Povijest MapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

Sveti Petar Cetinjski

PJESMA KARAĐORĐU

Neka hvale sve redom krajine
Vitezove svoje otadžbine,
A ja hvalim viteza vojnika
Od Slavenske krvi i jezika,
Baš u moja doba i vremena
U sred Srpske zemlje porođena,
Po imenu Petrovića Đura,
Koga ista poziva natura,
Da izbavi svoju majku dragu
Iz čeljusti jadovitu vragu.
To misleći i Boga moleći,
Da mu svagda bude na pomoći,
Samo - sedmi poče vojevati,
I ostale Srblje pozivati.
Sjekuć Turke nevjerne hajduke
On viteške okrvavi ruke.
To viđela od planine vila,
Pak poleće na lagašna krila,
Po Srbiji vila klikovaše
Te junake Đuru pošiljaše;
A kada se oni sastaviše,
I od Đura naredbu primiše,
Svak se na boj dragovoljno sprema,
No oružja ni deveti nema,
Al' imadu srce Kraljić' Marka
I desnicu vojevode Janka.
Biju Turke su čim koi može,
Boga moleć da im pripomože,
Osvojiše Rudnik i Valjevo,
Čačak mali pak i Smederevo;
Tu oružje tursko ugrabiše.
I veliki šićar zadobiše,
Kad to čuše Bugarci junaci,
Hercegovci i mladi Bošnjaci,
Mlogi rodna mjesta ostaviše,
U Srbiju ravnu uskočiše.
Veselo ih Đuro dočekiva,
On svakoga grli i celiva,
Pak im daje piti vina hladna
I počinut' na sred polja ravna;
Al' junaci vole boja biti,
Neg' podjelom hladno vino piti.
Tada Đuro uredi vojnike,
I pred njima hrabre načalnike,
Na tvrdi su Šabac udarili,
I u njemu Turke zatvorili,
Tu se mloga krvca proljevaše,
Dok se kleti Turci predadoše;
Poslje toga Užic obkoliše,
I s prolićem krvi osvoiše;
I u one vojničke gradove
Zadobiše bojničke topove,
Pak se otlen Srbi podigoše
Paleć' Turske kule i varoše.
Obsjedoše stojnog Biograda,
Koi no je od Srbije glava,
Te ga bombam' i lubardam' biše,
Dok i njega najuriš uzeše
S britkim' sabljam' i ognjenim bojem,
I velikim krvavijem znojem;
Sedam stotin' dobiše topovah
A tri puta toliko hatovah
Zauzdane srebrnim uzdama,
Pod srebrnim' rahtam i pustama.
Iza toga i ne počinuše,
Već najprvu dužnost spomenuše,
Velikome Bogu dati falu,
Pozivajuć' i đečicu malu
Pak ranjenim rane zavijaše,
I junake mrtve zakopaše;
Veseli se malo i veliko,
U Srbiji zemlji svekoliko.
Vjeruj, pobro, nije ovo šala,
Nego daje višnjem Bogu fala,
Koliko je Srbskoga naroda
Što se zove Slavenskoga roda
Među vodom Savom i Dunavom,
Među Drinom i veljom Moravom,
Svaki svoje dnevi prepovodi
U veselju i dragoj slobodi:
Eto Srbske crkve ponovljene,
A džamije turske razorene,
Već neima Paše ni Spahije,
Ni prokletog Hodže ni Kadije,
Nego Srbska voljnost procvjetava,
Koju višnja sila osjenjava,
A pred vojskom vije barjak slavni,
I na njemu ora' dvojeglavni,
Ko bješe Nemanjića Cara
Od sve Srbske zemlje Gospodara;
Eto Senat, eto Senatori,
Vijetnici i Gubernatori
Sad narodna đela upravljaju,
I uredbe svake postavljaju,
Za uredit' slavu i slobodu
U svojemu slavnome narodu.
Eto bjele slavenkinje vile,
Na veselje što su se skupile
Videć' srbsku zemlju izbavljenu,
I slobodu dragu povraćenu,
Pozdravljajuć' Petrovića Knjaza,
I svakoga po redu viteza;
Jedni lete brže nad oblake,
Nad oblake pod sunčane zrake,
Koje Boga fale neprestano
Za ščastije Srbljem darovano;
Druge lete po svim' kraljevinam,
I ostalim, drugim Carevinam,
Svaka svoim putem ponapose,
Trubom trubeć' Srbsku slavu glase;
Treće pletu Petroviću knjazu,
Velikome voždu i vitezu,
Zlatoperni vjenac lovorični,
Za njegovo vitežtvo prilični,
I vojvodam Srbskim na sve strane
Zlatoperne lovorične grane,
Što je, pobre, pofala i dika,
Za svakoga Srbskoga vojnika,
Jer se lovor zlatni ne prodaje,
Nego samo zajunaštvo daje.
A ostale svekolike vile,
Eto su se u kolo skupile,
Različitim cvjećem nakićene,
I slobodnim licem ukrašene,
Po Srbiji zemlji kolo vode,
I vesele pjesme proizvode
Na pofalu prvog Načalnika
I svakoga veteza vojnika,
I na radost Srbskome narodu,
Koi danas uživa slobodu
Pod krilima velikoga Cara,
Od sjevernih strana Gospodara;
Al vitezi kola ne gledaju,
Nego lica znojem umivaju,
Želeć' dalje progoniti Turke,
I vitežke krvaviti ruke,
Preko Bosne i Hercegovine
Da se s Crnom Gorom sajedine,
Kojanoje, pobre, od starine,
Među Turke i među Latine,
U slobodi vazda prebivala,
Za slobodu krvcu proljevala,
Kako i sad štoje prolijeva
Dragu voljnost ne puštaje živa.
Evo, pobre, što činijedinstvo,
Kadjednome dadu starješinstvo,
I kad nije zloga samovoljstva,
I na novce kletoga lakomstva,
Koje rađa klete izdajnike,
I države razdere velike.
Tako Srblji sebe izbaviše,
I bezsmrtnu slavu zadobiše,
Bog im dao svaku dobru sreću,
U napredak i bolju i veću,
Da utvrde slogu i slobodu
Zavjek vjekov slavenskome rodu;
Višnji Bože! Tebe falu dajem!
I molitve svete vozsilajem!

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /