Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
Umjetnost LjudiKontakt
Povijest MapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

Petar II Petrović Njegoš

Prozni zapisi


Žitije Mrđena Nesretnikovića
njim samijem spisano

Sama je priroda javno predskazivala da ću biti čovjek znameniti, a i ja sam to priđe rođenja u snu vidio. Prvo čudo - kada sam se rodio, oni se isti dan uždila kuća mojemu ocu, u njojzi sve što je imao izgorjelo, i od nje se sve selo uždilo i izgorjelo; u ta je požar mene mati izgorjela, sestra i dva brata, druge čeljadi seocke trideset. Drugo, kada su me krstili, otac mi se slomio niz konja i bio ukopan taj isti dan; popu koji me krstio utopila se dva sina sa ženom; moj kum koji me krstio na vrata od crkve slomio nogu, a mamicu koja mi je opredijeljena bila mjesto majke taj isti dan, jošt mene iz crkve noseći na plećima, ubi zmija, ne ciče.

Poslijed smrti te mamice promijenio sam sedam doklen su mi se navršile tri godine. Od tri godine do petnaeste da počnem pisati što se sa mnom događalo, pero bi mi iz rukah polećelo, a karta propojala od velikijeh čudesa, uši bi čitateljma zaguđele jali im se zanijele, - ne bi ni sami znali što čitaju što li razumijevaju. Ali od petnaeste godine do danas dužan sam moja sobitija svijetu kazati. Koji ima uši od slušanja, neka čuje.

Kad sam uljega u šesnaestu godinu, oženili su me i dali mi čin lokancije. Držao sam lokandu tri godine napredno, i bio sam nakupio nekoliko novaca i sasvijem promislio u višemu zvaniju stupiti, ali me nesrećna žena iskopa. Isprva prilično lijepo živjasmo, a poslijed se počesmo psovati, grditi i biti. Ona, za moj inat, daj onomu nešto a onomu nešto, također isto i ja, doklen ostadosmo bez ništa na ništa! Kako ostadosmo bez ništa, odmah počesmo radit jedan drugome oko glave. Ona je mene šest putah trovala, ali sam takvoga jakoga složenija bio, da mi nije ništa mogla mojemu gvozdenomu želutku naškoditi. Poslijed toga zatvorila me u kuću i kuću sa svake strane uždila, ali jopet mojom nazovi-srećom ne izgorjeh, nego grdan i opaljen utekoh, ali, sa mojom žalošću, liših se jednoga oka. Poslijed te nesreće pošao sam na policiju i počeo se žaliti na moju ženu. Policija je odmah skočila, ženu mi ufati i objesi, a mene zatvori dvadeset godinah u tavnicu za moja prestuplenija. No, po mojoj sreći, u istu krjepost u koju i tavnica bješe udari grom; prah koji bješe pod najdonje svode upali se i svu krjepost diže na vozduh. Tavnica u koju ja stojah ne bješe u sredinu krjeposti nego pri kraju nje, i to me jedino spase te ne pogiboh, premda i jesam pretrpio opaljevinu i ima malo skoka iz krjeposti do na pijacu gradsku, ali sve ostadoh živ.

Poslijed toga našla me policija u ime mrtvoga đe ležim, naredila mlađijema te su me ponijeli u crkvu i nad mnom počeli čitati pogreb. Ja sam sve čuo što su čitali i kako su mi prigotovljali grob i drugo što hoće za mrca, ali sam tako jako zabunjen od onoga, velikoga udara bio, da nijesam moga sobom maći niti im kazati da me ne kopaju živa. A oni, pošto su sve očitali, grob iskopali, digli su me na nosila i ponijeli kod groba, u nj spuštili i zakopali, i oni se doma vratili. Pravo kazati, nije mnogo plača bilo nad mnom, jer sam u sav moj život radio da nigđe nemam čovjeka ko će me požaliti niti pak koga bih ja požalio, a to sam jedinstveno činio da nemam pečali na ovome svijetu. Iako su mi čuvstva i vid i sila bila onijem velikijem udarom zabunjena, ali su mi leđa ona ista prva, i ona su upravo znala da su zakopana, kaževala im je ona velika ploča i ona zemlja te su na sebe držali. Ja sam istinito mislio da sam usopši i da ne ima više spasenija, kanoti onomu koji je u grobu zakopat, ali je sudba visoka od ljudih sakrita; njojzi je ugodno bilo da me jopeta učini žiteljem podmjesečnog kruga, a evo kojijem načinom.

Velika bolest bi u narod; mnoge stotine hiljadah od nje pomriješe, tako da već bješe i grobja nestalo đe će se kopati. Počeše nove grobove otvarati i po pet šest u jednomu zakopavati. Ja, iako sam bio zakopat, ali sam čuo nekoliko razgovora onijeh ljudih koji su malo tvrdi bili na uši i koji su mislili što sami ne čuju da nitko ne čuje; doista im nije došlo do uma da ono što oni zbore čuje netko i u grobu. Poslijed kratkoga vremena ne samo da je došao zbor o mojemu grobu da se otvori, nego štoviše čule su se i motike na njem đe ga otkopaju. Moje utruđene pleći malo su odahnule kada se makla ona velika ploča s njih. Je li jednoga čovjeka koji na ovi nepostojni svijet pase i gazi koji s netrpjenijem čeka da se jedna stvar svrši koliko ja, bijedni, poslijed trehdnevnoga žitelstva u grobu, da mi mračna grobnica makne crnu zavjesu smrti i otkrije svijet čovječeskoga života?

Dobri rabotnici, brzo rabotajući, dođoše skoro do mojega tijela. Ja, kako viđeh svijet, skočih kako hrt s pokrovom u ruke i utečem između rabotnikah. Rabotnici, začuđeni takovijem strašnijem viđenjem, onijeme i popadaju okolo groba misleći i voobražavajući sebe da sam vampir ili kakav drugi nečisti duh koji davi i muči umnu životinu.

Ja, kako se od njih osvobodim, javim se onijema te su me kopali i koji su znavali da sam ukopan i počnem im pričati ne kako se sa mnom dogodilo, nego kako je došao anđel kod mene i rekao mi da ustanem i da se javim propovjednik svijetu (stara me sujevjerna glupost k tome povuče, ne pomislih e se prosveštenije ne da tome danas niđe pomoliti) i koji me budu slušat da će biti spaseni i sretnji, koji li ne uzoće da će biti kažnjeni ne samo na tome svijetu nego, prevarih se reći, i na ovome.

Narod, kanoti lakovjerni i nepostojani, načne se gomilama okolo mene kupiti, i ja počnem pričati i poučenija različna narodu davati. Orator, pravo kazato, nijesam veliki nikad bio, ali je dosta bilo što su viđeli prišelca iz nepoznatoga im kraja, i to je jedino nadopunjavalo nedostatak mojega krasnorječija. Ali evo s česa pogiboh.

Prvo, što ispustih riječ - koji me ne uzoće slušat da ne samo što će biti kažnjen na onaj svijet no štoviše i na ovaj. U narodu je ova riječ krjepko ostala i gotovo svoju silu izgubila, zašto ja nijesam moga proizvesti nje glas u djelu silom nevidimom, a vidima je, nad kojom više vlasti ima nijesam no nad nevidimom, u ruke drugijeh bila, koji je ne puštaju bez toljage po mozgu drugome. Ali sve kojekako među staromodnicima dobro bjeh i pazahu me; moje pogreške, iako ih bješe mnogo, bjehu neprimjetne njihovome gustome umu i runjavijema ušima. Propovijedah neprestano na ulicama, po domovima i na svakome mjestu; od više čuda, kaživali su mi da i kada spavam u snu neprestano propovijedam, kano kome se u što hoće. Dok jedno jutro uljezem u jednome velikome zdaniju, zagledim unutra i vidim mnogo naroda; pomislim: evo zgode, ovđena se mogu napričati, i ovo mi veliko opštestvo može ime svuda oglasiti. Zađem među njima i počnem govoriti po običaju mome, no ja jošt i ne izgovoriti riječ, a oni se načnu smijati. Zapitam što su takvi bezbožnici; oni odgovore da su đaci koji slušaju filozofiju. Ne stidim se kazati, zamršeni čitatelji, da sam to ime filozofija tu prvi put u mojemu životu čuo! Ja ih upitam jopet: a kakvo je to životno filozofija te vas uči da se podrugujete s propovjednikom koji se iz groba diga jedinstveno radi toga da ljude obrati k dobru i k dušespaseniju? Kada oni to čuju, jošt se više počnu rugati i grajati okolo mene. A međutim se okupi naroda jošte svakojakoga na onu graju. Zbor se zadije svakojaki šta ja propovijedam, otkad i k čemu moja propovijed vodi. Niko nije umio tome odgovor dati, no počnu govoriti da su moje propovijedi različne i da je sve jedna protivu druge. Ja, istina, da sam to i sam znao, ali mi nije moglo naposljetku biti da u kolu ne igram koje sam zavrga sam. Ali, ja mislim sve se šćaše na prvu ostaviti da vrag ne donese one koji su me zakopavali i otkopavali.

Kako oni uljegoše, počeše govorit o mojemu zakopu i otkopu, nađoše da je to oboje bilo u tri dni. Ja se najpriđe branjah da nije, nego od jednoga do drugoga bilo dvadeset danah; najpriđe se na ovu držah, a poslijed, kada viđeh da su oni zategli na tri te na tri, spuštah na šest. Čuše li ti oni ovu riječ, svi jednijem glasom viknuše: vežite! Svezaše i na sud odvedoše pred sudnike. Sud ne sjeda drugo ništa nego da sudi i ko im česov zamotuljak ispod ruke pruži - da prifate; po vazdašnjemu njihovu običaju sudiše i odsudiše da mi metnu kamen o grlu i sa mnom u more kako s huliteljem svetoga.

Mlađi, kako čuše moju odsudu, mene za grlo, svežu mi ruke naopako, kamen veliki o grlu, i sa mnom u more! Doista, ljubezni i zapleteni čitatelji, ta mi nije lakšija bila nego teža od one prve nesreće, jer sam u prvoj bio zabunjen, a u ovoj potonjoj nijesam, no zdravije i čistije pameti nego igda otkada mogu sebe znati. A može svaki po sebe znati i voobraziti kakva bi mu ta ura bila, ali inače nije moglo biti, ere jači ne pitaju.

Kada me najpriđe bačiše u vodu, počeh plivati, ali tegota onoga krša ne dade više no trn puta mahnuti, nego me odvuče k dnu. Jošt na dno ne padoh, doklena me poče nešto tegliti; čudim se što je, kada vidim - ali mrežu vuku ribari k kraju; u nju se ribe ufatilo mnogo, i ja baš na sredinu među ribom popao. Veoma su lovci mrežu živo teglili i veselo, era su poznali po tegoti da se u nju mnogo ribe ufatilo. Ne mnogo težeći, izvukoše je na kraj. Kako me ugledaše, povikaše: "Ha, evo utopjenik u ovu mrežu ufaćen!" Uzeše me među sobom i izniješe na pijesak i bačiše mjesto mrtvoga, a povratiše se da ribu iz mreže vade i da je dijele. Pošto je podijeliše, onda počeše govorit: "Hajd'te da ovoga bijednoga utopjenika zakopamo, da ga ne iju zvjerad na ovi pijesak." Ja sve čujem, ali ne mogu sobom šenut, nego sam gore zabunjen i umrćen bio nego prvi put. Oni dođoše, malo pijeska raskopaše, mene položiše i pijeskom zasuše. Ali doisto nijesam čuo velike tegote, era mnogo pijeska nijesu na mene bili nasuli, nego sam mogao svagda poznati kada se smrkne ili kada svane. Tu sam leža (i dosta mi se učinilo spokojno) tri dni i tri noći, a četvrti sam dan iskočio ispod onoga pijeska zdrav kao tić.

Iza toga sam šest putah bio kužinarom. Pošto sam vidio da mi ni to zvanije i čin ne ide nikako za rukom, ostavio sam ga, a prosio gradskoga upravitelja da mi nađe mjesto na morskoj službi da služim, era mi se na suho bilo veoma dodijalo.

Gradoupravitelj bio je čovjek veoma dobri; moja ga je prozba uboljela. U brzo vrijeme naša mi je mjesto đe ću služiti na moru. Ja sam s ohotom pošao i počeo služiti za naždisinsiju. Istina da sam zvanije imao malo, ali se to ne gleda na manje zvanije, nego na zadovoljstvo, jer smo svakojako svi na svijetu ništa, i mali i velji, a kako je čovjek zadovoljan, on je srećan. Ja sam zaista tijem zvanijem bio i srećan i zadovoljan više nego admiral njegovijem. A međutijem, nažižući sinsije, naučih se i ja duvati. Dok uoči svetoga Vrtolomija prekrstih se, izidoh i sjedoh na brod na jednu vreću crne masti. Sinsija mi je u usta, ali su mi uši malo zgrijate, jere je sveti Vrtolomija bio našemu starješini imenjak, i sve mi dohodi ohota nešto plivati. Dok po mojoj i moje družine nesreći zaspim i prevalim se pjan preko one vreće crne masti, a uglijev iz sinsije padne na vreću, vreća se zaždi, a ona mast, kanoti lučna, zapali se i razlije po brodu. Odma se brod sav zaždi! Ja ništa jošt od te nesreće ne čujem, no spavam ka i zaklan, doklen oganj dođe do mene; tada skočih i poklikoh. Koji biše na vrhu broda skočiše - počesmo tulit. Ali se jako bilo razgorjelo, da nijesmo mogli ništa učinit. Nego ja samočetrnaesti skočih u more i počeh plivati, a onizi te su u brodu drugi bili okolo 200 - oni jošt ništa ne čuju doklen oganj dođe na topove; topovi počeše pucati, i oni tada skočiše iz broda, ali zafajdu! Ne moga ni jedan živ ni do mora skočiti a kamoli uteći, nego svi izgorješe u brodu. Jošt od nas četrnaestorice ubiše topovi b, a 8 ostasmo plivajući. Plivjemo k jednome gradiću, koji bješe od broda 23 milje; ne dođosmo do po puta, svi se potopiše do ja samotreći. Tada mi dođe na um ono priđe nesreće što mi se ošćelo plivati, i počeh sam sebe govorit: "Plivaj, Mrđene, ere ti se malo priđe hoćaše; imaš đe dosta, neka te prođe misa!" O mnogo muke i dugoga plivanja izidem na suho jedva živ. Počnem ti mislit kuda ću nesretnjik otolen i šta ću. No dugo misleći smislih na jednu: da se poturčim i da u Tursku tražim sreće, đe je jošt niko naša nije; nego kako smislim onako i učinim.

Pođem krajem mora i dođem u grad Selanik; tu se poturčim i jezik turski u malo vremena naučim. Otolen se krenem glasitome Mahmut-paši, veziru skadarskome, i pođem. Ne stanem ni tu pune dva mjeseca, doklen vezira Mahmuta posjekoše Crnogorci; kod njega bjeh kad ga posjekoše, i malu ranu dobih u desnu ruku. Otolen mahom pobjegoh preko Kučah put Srbije, đe bjehu nekolika silna Turčina, imenom dahije, malu respubliku zametnuli. Kod njih stadoh nekoliko vremena mirno za dragomana, dok - nesreća moja, koja me svuda ćera i za grobom će, ako što od mene bude - pobuni ti se Srbi pod Crnijem Đorđijem, skoči sa svake strane, potuci Turke po Šumadiji, popali im kule, uzmi gradove, turske poglavice, dahije, sve isijeci i učini - šta ću više dosađivat pisanjem? - karađorđijevski! Tu ti umalo sasvijem ne pogiboh da dobra konja ne imah, te na njega izmakoh put Niša. Otolen bjež' preko Rasije, Arbanije, dok dobježim u Janjinu glasitome Ali-paši. Ovaj me hrabri paša primi u čislo svojijeh tjelohraniteljah. Tu mišljah e ću malo počinut, nego, da vidiš, ne da naopaka sudba, koja me ćera, počivala! Moj gospodar Ali-paša Tepelevac zavadi ti se s sultanom Mahmutom; sultan na njega vojsku, zatvori ga u grad Janjinu s nemnogo drugah. Tome je kriva skupost pašina e nas više ne bješe. Nego kako bilo da bilo, branismo se za godinu junački, doklen dođe lukavi Huršid-paša, koji na božju vjeru sramotno i beščasno prevari Ali-pašu na stanak i prijevarom ga posječe.

Kako njega posječe, mnoge njegove tjelohranitelje na isto mjesto posjekoše, a mene živa ufatiše. I darova me Huršid-paša reis-efendiji kako roba, jer mišljahu da sam Grk. A kada se kazah reis-efendiji da nijesam Grk, nego Turčin, on me odmah pokloni svojemu prijatelju admiralju turske flote kapetan-paši; kapetan-paša me uze za svojega kamarijera. Dohode često glasovi kapetan-paši da buna koja se bješe digla u Grčkoj ne utuljuje se nego raspaljuje i na more i na suho. Ja sam se sve nečesovu mojemu čudu iz ove bune nada, koje me i zadesi, - kud će moja nesreća nego mene na vrat?

Digoše se tri najsilnija carstva Grcima u pomoć; oni se njima ne bi digli u pomoć da ih nije moja nesreća digla, s kojom se već bjeh preželio, isto ka i ona sa mnom. Ovijem trema carstvima muka se nakaniti da komu pomogu (jer se sve boje između sebe da jedno drugo ne prevari i da se njihova pomoć ne bi u korist jednoga obratila, koja bi ga više silnijem i groznijem učinila njima dvojici i svoj Evropi; e da njih i njinu braću ova hila ne smeta, davno bi prekinula luna carstvovati na istoku, mjesto nje bi se osijava istok s suncem istinoga prosvještenija evropejskoga, ne bi u Vizantiju zakoni carstvovali kojijeh se najviša svetost sastoji u prosuće krvi hrišćanske), nego kada se nakane kome pomoći, baš mu pomogu kako trebuje. Ovi Grcima tajno pomogaše od svake strane, ka i poprav ko može, No kad viđeše da im ne mogu pomoći tajno - koliko Grcima trebuje doklen sebe postave na biće političesko, onda se riješiše javno i udariše pod Navarin na tursku flotu. Koje brodove tu ne raskrhaše topovima i ognjem ne izgorješe, one rašćeraše.

U ta žestoki morski boj ja se ne nagnah kod kapetan-paše, nego na drugoj fregati, od koje me isti paša bješe učinio zapovjednikom priđe boja sedam osam danah po nesreći mojoj. Ta se moja fregata u najvišu ćeskotu nagna. Branih se junački, no što će moje samo junaštvo učiniti kad druga flota sva potonu i pobježe? Najposlijed, iza dugoga branjenja upališe i moju fregatu. Ja, po starome mojemu običaju, kako čuh vrućinu - ćic u more, poitam i isplivjem dosta brzo na kraj, koji ne bješe predaleko. Kako iziđem na kraj, obratim se i ostanem začuđen iz kakvoga sam se ognja uspio spasti. Pomislim: sada ali sam dužan sreći prijevarnoj zahvaliti ali nesreći hitrokriloj. Rečem u sebe: nesreći ne ide zahvala, a sreći ne imam rašta nikakve zahvale učiniti, jer jošt nikad na mene nije okom milostivo pogledala, i tako ni ću jednoj ni drugoj, nego mojijema valjatijema nogama i rukama, koje su me od pogibi spasle.

Tu malo na brijegu počinem dok se osušim. Otolen se krenem upravo put Carigrada. Kako dođem u Carigrad, odmah iziđem pred reis-efendijom. Reis-efendija, kako me viđe, odmah me poznade, a i izvjesno mu je bilo od druge strane moje junaštvo i moje fregate, i doista je mislio da se nećemo već viđeti do u tandarihu (u edem turski). Kako me vidi, reče mi: "Dobro doša, Selime! Ja sam mislio da si ti šeit (pravednik), a tebe evo jopeta u Stambolu!" Tek što to izgovori, pođe u svoju odaju i do sahata do dva donese mi jedno pismo i dade mi govoreći: "Ponijećeš ovo pismo velikome veziru." Ja bolje brže ono pismo ponesem i dam ga u ruke kamarijeru velikoga vezira.

Sjutri dan ti meni dođi (kako kome se hoće u činove uzduž i poprijeko) bujruntija od velikoga vezira s kojom postavlja mene topčibašom na Varnu. Ja na vrat na nos, kako koga nužda ćera, noći i dnevi, dođem ti u Varnu; primih se svojega zvanija. Ako ćete da vi upravo kažem, tu sam naopako živio sa svakim, a osobito sam bio ćerat od natmurenoga i mrznovoljastoga Jusuf-paše, ali sve imah ono svoje platice, o kojoj visah ka i kaplja o listu - što je reći, ni živ ni mrtav. Doklen se poče rat (u zli čas za Tursku!) među Rusijom i Turcijom. Ova rat zna svaki kakva je bila i u kakvo je stanje metnula tursko carstvo. Otada Turska ne broji se nigđe mogućstvom i silom u čislo velikijeh državah do na kartu; otada je gordi vladac Carigrada svoju slabost pozna i počeo svoje padanje zavjesom prosvještenija pokrivati. Otkako se poče rat doklen se svrši da vi kažem, zamršeni čitatelji, moje jade i stradanje i ovđen napišem, biste smijući se plakali, jerbo biste se dužni bili svi rišćani smijati i veseliti vostoržestvovanje posljedovateljah Hristovijeh nad slijepima sinovima Muhamedovijema; s Druge pak strane, dužni biste bili po čovječestvu plakati kada biste razumjeli moje stradanje. Ali ja, ako namjeravam ne šteđeti vaše uši, namjeravam vašu volju čuvati, da vas ne dovodi ni do velike radosti ni do velike žalosti ovo moje smiješno, zamršeno žitije. Zato neću ni opisivati moja stradanja koja sam pretrpio ove rati, ele na dospijetak rati, pošto se mir učini, mene Rusi iz ropstva puštiše, u koje me bjehu ufatili u boj kada se potuče Dibić s velikijem vezirom Mehmed Rešid-pašom blizu Šumlije.

Ja iz Odese vozom upravo u Carigrad k starome mojemu pokrovitelju reis-efendiji. Uljezem u dvor njegov. Kada dođem u njegovu odaju, đe prima rijetko koga (to se zna, mene zabranjeno nije bilo od njegovijeg slugah, jer su znali koliko me njihov gospodar ljubio), - kako uljezem u njegovu odaju, kad evo, šćah se zaklet, čojak sasvijem mene nepoznati, kojega nijesam, činjaše mi se, nigda gleda: pogobio se ka i ralica, pocrnio ka i kota, osušio se ka i verige, - upravo reći, da bješe u život Jezop, šćah reći 6 on! Pomislim 6 česov mene nepoznat Turčin koji je kod reis-efendije u česovo veliko počitanije ili u svojstvo. Zapitam ga je li mi moguće uljesti k reis-efendiji. On mi odgovori: "Ali me ne poznaješ, Selime? Ja sam isti za kojega pitaš." Kako čujem, skočim na noge, pristupim k njemu s poklonom po običaju turskome i sa stidom ga upitam od koje je bolijesti bon, te život onako izgubio. Odgovori mi: "Moj dragi Selime, ja nijesam bolova ni od kakve bolijesti, no - kaže - znaš da sam ja glava turske diplomacije, i radi velikijeh i zamršenijeh poslovah te sam ima ove rati pohudio sam, jerbo je davno rečeno: teško diplomatiku u slabu i nejaku državu - on je vazda kriv pred svojijem načalnikom."

Tek on ovo izgovori, ja mu se preporučim da mi nađe mjesto đe bih moga svoj hljeb imati. On mi odgovori da će me uzeti kod sebe za različitijema djelima, kud bude potreba da me pošalje. Ja sam se tome obradova, jerbo sam mislio da ću malo, nesretnjik, počinuti. Pođem iskraj njega u kuću koju mi je zabilježio za moje stojanje. Taman mjesec bjeh ja počinuo i, moja nesreća, dok evo ti k mene zapovijed u kuću od mojega načalnika s kojom me otpravlja isti za neke svoje poslove k Mustaj-paši, veziru skadarskome, od kojega isti reis-efendija ponekoliko mita na godinu primaše. To isto mito mene otpravi put Skadra, jer mu ga Mustaj-paša ne bješe pošilja od početka rati s Rusijom, - da pitam Mustafu česova je to pričina te je on to pošiljanje prekinuo.

Otkrenem se iz Carigrada i pođem put Skadra. Kako dospijem u Skadar, mene ti odmah ufati Mustaj-paša i metni u tavnicu; pomisli e sam špion iz Carigrada poslati da mu grad uhodim i njegovo namjerenije razumijem (zašto se on u to isto vrijeme bješe zavadio sa sultanom). U tu sam nesrećnu i poganu tavnicu stojao tri mjeseca. Poslje tri mjeseca osvoji veliki vezir Mehmed Rešid-paša Skadar i njegova pašu posla sultanu živa na dar. Kako Skadar osvojiše, mene iz tavnice puštiše; kako me puštiše, zamolih se da me izvedu pred Mehmed-pašom, da mu kažem ko sam. Po mojoj molbi izvedoše me pred vezirom; kako me izvedoše, ja kažem veziru da sam poslanik reis-efendije, i za više uvjerenije dam istome od reis-efendije moje punomoćije. Kako ga vezir viđe, uzme me kod sebe za haznićatipa (kase pisara). Ja mu se mnogo molih da me otpušti k reis-efendiji obratno, ali ne šće nikako, nego pisa reis-efendiju, kako svojemu poznatome prijatelju, da mu ne bude ža e me on uzima kod sebe haznićatipom. Reis-efendija odgovori mu da mu ža nije, jerbo je zna što se sa mnom u Skadru dogodilo. I tako ti ja ostanem haznićatipom kod velikoga vezira. Ja sam ovu dužnost ispunjava kod njega sve doklen smo stojali u Turciju evropejsku, a kada dođe zapovijed velikome veziru od sultana da poita što brže može put Carigrada pridodajući u pismu i ta nesrećni glas da mu je vojska u Siriju (blizu Alepa), nad kojom je bio zapovjednik Husein-paša, sasvijem razbita i u bjekstvo obraćena, da paša egipetski strašno napreduje i da je već uljega u Koniju.

Veliki vezir, kako primi zapovijed od sultana, brže bolje i noći i dnevi, dok dođemo u Carigradu. Kako dođem u Carigradu, veliki vezir pođe odmah sultanu, a ja ostanem u njegovu kuću. Dok evo ti ga treći dan s fermanom carskijem u ruke kojijem ga postavlja sultan načalnikom armije turske u Malu Aziju, a Husein-pašu smiče s te vlasti. Velikoga vezira viđu vesela, uzigraje, poznajem na njega e mu se čini e će sve učiniti kako što je u Bosnu i u Arbaniju učinio, đe mu se malo ko i protivio. Nego zaisto koliko je gođ on veseo bio, ja sam tri puta neveseli bio, jerbo sam lijepo znava, kako viđu li e danas dan, e će nas nečesovo čudo zadesit.

Otpravimo se iz Carigrada put naznačenoga mjesta s velikom slavom, i u kretanju mene učine pašom i daju mi dva repa konjski. Pomislim tu: "Ha, nesretnji i ćoravi Turci, u što stoji vaša slava i čest - u repove konjske! O, bezumni rode, ono li se u vas obožaje što je bog da jednome životnome da se od muhah brani!" Nego koliko gođ vičem, jopeta mi ža nije e sam paša - u zli čas po mene, e ljevše mi šćaše biti da ostadoh pri prvome činu, jerbo šćah u Carigradu ostati! Što ću produžavati zbor? Dođemo blizu Konije, i četvrti dan pobijemo se s egipetskom vojskom. Husein-paše bi boj, pri našemu, napoleonski. On se bare održa na polje tri četiri sahata, a mi ni četvrt od njega. Nego kako se zađedosmo, naša vojska, ka i poprav neuređena, bjež', a egipetska se pušti za njom, porobi je, posječe i rašćera bez strva, štoviše i velikoga vezira ufatiše živa, također i mene i mnoge druge kod njega, i otpravi nas Ibrahim-paša svojemu ocu Mehmed-Aliji robima u Kairu.

Tu robujući najviše smo se zanimavali čitanjem gazetah evropejskijeh. Vidimo da radi o miru Anglija i Francija i da se riječima pokazuju prijatelji sultanu. I doista mu prijatelji jesu i bili i radili su da se mir učini među njim i pašom egipetskijem, ali ne đe drugo no u Carigradu. Nego poslijed dugoga motanja viđe i sultan, ali mu neko i kaza, kakav mu se skok naređuje, te ti on brže bolje molbom k caru ruskome da ga izbavi od pogibije koja mu se na prag od kuće primakla.

Car ruski je pobjeditelj Mahmutov i izbavitelj Mahmutov: posla mu pomoć, koja ustraši pašu egipetskoga i prigna ga učiniti mir sa sultanom. Kako se učini mir, velikoga vezira i nas oko njega puštiše iz ropstva i otpraviše vozom u Carigrad. Kako dođemo u Carigrad, iziđemo pred sultanom. On nas primi lijepo, što se nijesmo nadali, i da nekome ono mjesto a nekome ono, a mene učini glavnijem učiteljem i vospitanikom gospodske i hanske đece u Carigradu. Zaisto, smetenosmršeni čitatelji, čini mi se da više sreće neće imati ovi učenici nego njihov učitelj. Ovo vam ovoliko sad izlažem na kartu, a što će se posad sa mnom i s mojijema učenicima učiniti, to se neće moć na dva ni na tri lista karte ispisati, no će se tu šćeti breme bremcato karte, jerbo sam ja dosta mlad; toliko su mi šezdeset godinah, pa evo vidite koliko me nesreća ćerala i mučila. A mene se čini, kako nešto viđu oko sebe, da joj još nijesam ni rep vidio, jerbo se složio London i Pariž, među kojijema je malo kad sloge bilo, i o nekome krupno šavte... Bi li ih zla sreća moja mogla nagnat da me i odolen pretresu?... Čini mi se, kakve sam sreće, mogli bi lako, ako ih ne smetu ova četiri slova: N... ili N... N... N...


San na Božić
aligorija, tj. primjena

Noćas u snu pođem u mjesec, i počnem po njemu hoditi. Kada dođem na jedno mjesto poizvišeno, đe bješe jedno slavno strojenije pred kojijem sjeđaše jedan starac, nazovem mu: "Pomoz' bog!" i on mi odgovori: "Dobra ti sreća, sine." Veselo i prijatno lice toga starca pozove me, i sjednem kod njega. I odma, kako sjednem, stanem ga pitati strojenije pred kim sjedimo čije je, i tko u njemu živi. Odgovori mi: "Ovo je strojenije opšte, svijeh svjetovah, i u njemu živu dvije stvari, tj. pravda i krivda." Zamolim ga da pođemo, ako je moguće, da uljezemo u dvoru tom. On mi reče: "Dragovoljno, sine." Otlen se krenemo i pođemo k dvoru.

Kad do stijenah dođemo njegovijeh, pogledam - ali na njemu nije više do dvoje vratah: jedna velika i svakolika zlatom izvezena i različnijema bojama, koje se ne mogahu od dike gledat; druga mala i tijesna, tako da jedva čoek mogaše posagnut njima uljest. Upita me on: "Đe si voliji priđe da uljezemo?" Ja mu odgovorim: "Ovamo, k ovijema zlatnijema." A on me ufati za ruku i pojako povikne: "Ne, sine, ne tamo! To je obitelište krivde! No hajdmo sad na ova te su uža." Otidemo i onijema uskijema jedva u dvor uljezemo. A kad u dvor uljegosmo, otvori ni se jedna prevelika soba, koje se užasna veličina ne mogaše očima pregledat, na srijedu koje bješe posađen prekrasno napravljeni prestol od slonove kosti, na kojemu prestolu sjeđaše prekrasno obučena đevojka u carskijema haljinama, kojoj bješe na glavu kruna, sva izrezana od jednog dragoga kamena, na koju bjehu ove riječi napisate: "Moj je prestol izagnat sa zemlje, ali jopet vječno ostajem pravda pravdom! Ja jesam pravda, i svi na me koji mrze i viču - vječnost će ih nakazati." Ova velika i besmrtna carica držaše u rukama vjesi (iliti mjerilo) koje ne bjehu ni na jednoj strani nagnute, nego ravno stojahu.

Kada sve to vidimo, onda me isti starac ufati za ruku i izvede me iz one užasne i čudokrasne palate visoke carice, i zbori mi: "Hajde sada, sine, da pođemo u onaj dvor na kojemu jesu ona velikoljepna vrata." Ja pođem za njim, i uljezemo onijema velikoljepnijema vratima. Kada unutra pogledam, ali eto gomila različitijeh ljudih. Upitam starca koji su ovo, i on mi odgovori: "Ovo su razbojnici, zločinci, pohititelji i razoritelji sirotinjeki i najviši krvopije ljudski". Tu gomilu ljudih prođemo, pa dođemo u jednu sobicu, ali eto prestol na kojemu sjedi jedna žena pristara kojojzi ne bješe krune na glavi, nego joj stojaše pod nogama; i ona u rukama držaše vjesi, kojizi stojahu nakrivo, zato što u jedan ne bješe ništa, a u jednome bješe jedna aspra kao cekin mletački. Otolen se drugijem krajem kuće vratimo i nađemo u oboru množestvo sirotah, koje plakahu, jaukahu i bijahu se rukama u prsi. Upitamo ih: "Što vi je tako nevolja, ter ste toliko plačem i žalošću razdražene?" One se stanu žalit i različne nepravde prikazivat i krivosuđa koja su učinjena protivu njih u istome dvoru đe se nalazahu. Ali sada već starac, razjareni tolikom žalošću, povika:

"Ej nepravdo, da te već ne bude!
No daj, bože, pravdu među ljude. "

Njegov me glas iz sna probudi. Ustanem i ovo napišem.


Iz bilježnice

Čovjek usamjen na visoku goru, noću bez mjeseca, nebesna tijela vidi đe se veselo dvižu, more đe se igra na srebrne valove i on (čovjek) kako izgubjenik na goru ćuti.

Da mi nije dosadan tok vremena, smrt bih neprestano proklinjao.

Zemlja je naša grobnica uništoženija. Priroda joj neumorno služi proizvodeći joj žertve; luče sunčane za njeno udovoljstvo zažižu tvari životom i proizrastjenijem. Kada ovo nenasitimo čudovište napuni njedra (utrobu) opštijema žertvami, Bog zna kakva će bića duhovna poslijed iznići iz ovoga uhiljenoga i opširnoga sokrušenija.

Pozdravlj[am] te, divna zvijezdo dnevna, ja svagda o tebe više čuvstvujem no mogu izgovoriti, slavim te po tragu tvojih bistrih strujah.

Kada su nebo i zemlja razumiteljnim jezikom govorili, onda je čovjek ćuta; kada je čovjek proiznio svoj glas, onda su se nebo i zemlja tajnim narječijem u dviženiju počeli razumijevati.

Čovjek je minuta bića, a vječnost ništožnosti.

Ko umije lagati, ne umije vjerovati.

Opširno je hranilište velikoljepija božjega.

Slovo je božje začalo mirove u prostore.

Strune su moje lire-zrake sunčane i svijeh svjetilah.

Žubor listića i raspucanje cvjetovah, huka mora i vjetrovah su glas moje muze.

Glava je moga uma (čerep) sav prostor voobrazimi; u ovom prostoru sve što postoji jesu proizvedenija koja ja ne postižem od najmanjega do najvećega.

Strasti su magnet; njima samo nama ova zemlja prijatna postaje.

Rašta nijesam ja vidio kada su prve zrake vječne oblake tame na našemu istoku zažegle; rašta ne znam tajnu onoga sijatelja kojemu na našoj zemlji zrna padaju, a na druge se cvjeta i vječni plod proizvodi?

Zora koja se iskrala iz opšte sokrovišnice i mračni svod orizonta nasmijala.

Je li vjekovite oblačne gomile, zarđale svojim mrtvim ćutanjem, trudno bilo prvi dan proniknuti? Ja mnim kako prvi put ostaralome umu koji ne da k sebe prosvještenija.

Otkako je mogućim slovom Stvoritelja otežala haosom prostrana noćna utroba; otkako su pravilni vihorovi razvijali kristalnu prašinu okolo prestola lučezračnoga; otkada biserni obluk mliječnoga puta ukrašava ljudsku kolijevku.

Čovjek je trunak kojega tok vremena jednom proz zraku nepostižnim najmjernijem pronese.

Kada se zrake sunčane ugase na našemu brijegu, onda veličestveni simbol Stvoritelja u neizbrojnima plamovima zatrepti u podnožje njegova prestola.

Da mi se sa zemlje popeti uz Daničine zrake, u Danicu, a iz Danice k onome svjetilu uza zrake koje ih njoj dava, i tijem načinom putujući uza zajmne zrake, moga bih doći na izvor zrakah, ali đe je smrtnome lakoća zrake! Oh, zrake, da umijete misliti i govoriti, biste čudnije no ste mnogo bile. Ali badava, vi sebe sožižete na opštu žertvu u velikome hramu sveslavija božjega.

To je vaš zakon.

Atmosfera je naša sastavljena od tri stvari, tj. od vazduha vodene pare i ugljekisloće; oveje posljednje u visinu sve više, to nama pokažuje duvanje vjetra.

Ljudi pohvaljujući prošlo, želeći bolje, truju nastojeće.

Ideje su nebesno proizrastjenije, kako što su drva zemaljsko. Kako do opredijeljene sfere izrastu, spuštaju grane k zemlji.

Čovjek je umno zrno, bačen u prozračnu brazdu vremena, no besmrtnost njegovu sazrijevaju drugoga sunca luče.

Strasti su duša zemna.

Đe izdišu volne vozdušnoga okeana, te se gase luče nebesnih svjetilah, ets., ets., etc.

Najbjesniji uragani ne mogu jedan trun s kruga zemnoga sagnati da se obestrvi.

Oni koji me probudio s vječnoga odra ništožnosti; oni kojemu se čovjek u hramu najtoplije moli pred vedrom i bisernom zorom.

Kada se umno sjeme sa zemlje istrebi i bude sobrano velikim sjejateljem, onda će pusti šar zemaljski, lišen svemogućega popečenija, sa svojega mjesta padnuti, lišiti se sunčanih lučah, pustiti se da tumara po mračnima vozdušnima volnama, kao sjen bludeće tikvine što pluta po mračnoj dubini nemirnih volnah.

Badava luče sunčane padaju koso na dva sleđena polusa, ne mogu iz njihove okamenjene utrobe cvijeta izmamiti, niti zrno klicom začeti.

Gotovo je nebo iz bistrijeh kapaljah sočinjeno, kako što je more.

Jošt ideja ljudska tepa u kolijevci narječijem đetinjskim.

Kada su prve zrake pale na zemlji i vjekovite gnjilosti raspirile i prečistile na svoje srebrno brdo (sito) raskuvate glibine, može biti da su iz svoje nečiste i tople utrobe izlegle porode životnih, prilične svojstvu ovoga šara, kako npr. što i danas neke manje vidimo đe se tako proizvode.

Zemlja je naša sastavljena od očinakah tamnih kada su se dikstilirali prozračni svjetovi, koji su u početku iz mračne kovačnice haosa tmasti izbuđeli.

Besmrtni duhovi koji svetim elektrizmom izleću uza zrake svjetovah, kako mladi pauk na proljetnje jutro što vješto puza uz svoju neprimjetnu žicu, koja niče iz arke staroga hrama.

Zemlja je scena (ili točka) na koju jedinu u svesvjetiju ništožnost njoj slično djejstvije predstavlja.

Čovjek je nemirni atom, trunak, zanešeni iz nekakva višeg svijeta, no ništožnošću zarobjen i u njene vjesi postavljen.

Duše su poetičeske podobne kapljama koje na provedrini padaju i snose u svome brilijantnome zrncu svijetli odraz Febov na zemlji.

Visoka planina sniježna koja oblačni saruk oko glave ima, a proča joj je bijela masa pokrita rijetkijem i sinjijem pokrivalom maglenim, pretkanim na sitno brdo sunčano.

Što si bliže neba, to je sito ognjeno Febovo češće i prijatnija pišta duševna:

Vjetar koji njiha jutrene zrake u kapljicama rose na lišću, potresanje čuvstvovanija, kada žedna zjenica bludi po rasplamanome notnjemu svodu.

Mogu li se upirati tihi zefiri blagorazumija protivu strasnijeh razječanih volnah?

Da mi može moral sasvim vostoržestvovati nad fizikom, ja bih u redu angelah bio i smatrao bih čoveka i svijet baš onakvima kakvi su.

Otkuda proisteču ova podstrekanija bez narječija?

Kakvo namjerenije kriju ovi nijemi i besčisleni horovi? Ko vozvišava ova voshiščenija smrtnijeh?

Zaspaše zrake na zvijezdama i cvjetovi ušikani slavujem na svojim stablima.

Zjenica se tek počela bješe pitati zračnim elementom (tj. zrakama).

Neko je na ovaj svijet došao na pir, a neko na siromašku umjerenost, ali sve je isto. Što znači jedan pir kad jednakost sljeduje! Istinito je ovako, iako ja drugojače čuvstvujem.

Gore su od iskarah. Koje mirijade iskarah u njinima mrtvima masama spavaju? Kolike su mirijade dušah kroz našu prašinu prolećele, kolike li će jošte? Iskrama je dopušteno u gorama vjekovati, ali dušama u prašini nije, nego se u njoj zamotaju i iz nje izlećivaju kako častice vazduha zanesene slučajem iz pučine. Ko znade ali je više iskarah poglebenijeh, ali atomah letećijeh, ali igrajućijeh kapaljah, ali zvijezdah u prostoru?

Duša preko vozdušnoga okeana na nebo poleti kako san preko zemnoga okeana u koji predjel zemaljski.

Dalje se pruža jeka gromovah i sijevanje munjah no žice zrakah.

Dalje se oči jednoga čovjeka penju no odblesk sva četiri okeana koji zemlju okružavaju.

Ti, koji si besmrtnima lampama ukrasio prostor, podnožje Tvojega prestola, Ti, koji si ukočio i zavitlio mirijade mirovah u vozduhu, Ti, koji si dao ravnovjesije svjetovima, Ti, koji božestvenom magičeskom vještinom vežeš zrake za svjetlosti i siješ zrake iz svjetlosti.

Duša je bez nadežde što i oltar bez kumira.

Hram je bez lampe, ili adska antikamara, duša bez ljubavi.

Genije je zrake koje svuda padaju nego se samo na svijetlim stvarima kupe i igraju.


[ Projekat Rastko - Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /