Dr Koch Nándor

Boka Kotorska

SA 11 FOTOGRAFIJA I JEDNOM GEOGRAFSKOM KARTOM

(Putopis objavljen u broju 1 časopisa “Tenger” (“More”) 1915. godine u izdanju Mađarskog društva “Adria” (“Jadran”) iz Budimpešte)

Boku ne treba otkriti – o njoj će naši hroničari po završetku ovog rata pjevati slavopojke. Boka je sebi obezbijedila ugledno mjesto među svjetskim prirodnim ljepotama. Ni jedan svjetski putnik neće propustiti da je posjeti, uz jednoglasno mišljenje da se sa svojim ljepotama i znamenitostima može takmičiti sa jezerom Firvaldse u Švajcarskoj.

Ali ovaj prelijepi zaliv Dalmacije zlatnim slovima se upisao i na stranicama istorije. Stjenovite planine zavijene u plavkastu izmaglicu, bile su svjedoci krvavih bojeva, divljanja, propasti i preporoda sjajnih gradova, procvatu i raspadu država i pojavi novih naroda. Vidjele su i narod Boke poslije prohujalih bitki, kako skromno i marljivo, u Božjem miru radi i živi. Stjenovite gromade ćute kao nijemi svjedoci, ali tamo negdje u risanskim stranama, progovaraju gusle. Stari guslar drži u rukama taj jednostavni instrument i drhtavim prstima povlači nezgrapno gudalo po trošnoj struni. Zatim ponosno zabacuje sijedu glavu, u očima mu bljesne stari plamen i počinje melodija... Poslušajmo staro predanje sa melanholičnih usana svjedoka prošlosti. Jednostavni stihovi u pratnji monotonog zvuka gusala kazuju nam više nego ćutljive planine. I kako se u svečanoj tišini spušta suton, sklopljenih očiju zanosno slušamo pjesmu sijedog guslara i kao da je pred nama oživjela prošlost Boke.

U logoru antičkog Risna (Rhizinium), čuje se zveket oružja crnokosih ilirskih boraca ponosne kraljice Teute. Spremaju se za bitke sa plavokosim Keltima koji nadiru sa sjevera, kao i sa robusnim Makedoncima koji napadaju sa istoka. Gledamo neustrašive borce koji kao divlji vihor jure naprijed i od čijih se borbenih pokliča tresu planine i drhte neprijatelji. Zatim se prizor mijenja. Pred nama se pojavljuje krvavi leš rimskog poslanika Korunkaniusa (Coruncanius), nesrećne žrtve uobražene kraljice Teute, a iza leša osvetnički i pobjedonosni rimski orao. Nakon toga, ispred naših očiju nestaje i posljednja slavna ilirska država, zajedno sa posljednjim i nezaštićenim kraljem Genciusom. Zatim smo već u pokorenoj rimskoj provinciji Prevalitaniji, u jednom beznačajnom malom selu Askriviumu, između kuća, preteči Kotora.

Malo dalje zastaju nam kočije istorije. Nalazimo se u prekrasnoj provinciji propalog Zapadno-rimskog carstva, među Istočnim Gotima. Nestaje i ova slika i na ekranu istorije nam se pojavljuje osvajačka vojska vizantijskog cara Justinijana, a grad Kotor (Decateron) odjekuje od njihovog bučnog veselja. Kao jedan tmurni i zlokobni olujni oblak, tako nam se pojavljuje vizija jedne epizode iz prošlosti – užasi provale Saracena u grad. Vijest o divljim i nemilosrdnim barbarskim afričkim ratnicima prate vijesti o bijedi i gladi gradova i sela, pretvorenih u prah i pepeo. Slijedi pitomija slika. Prema Boki se uputila velika gomila ljudi po bespuću planinskih goleti. To su izbjeglice iz okoline bosanske Kotor Varoši. Sa oduševljenjem pozdravljaju obećanu zemlju koja se pojavila ispred njih. Puni nade stupili su na ovu krvlju natopljenu zemlju. Pod njihovim vrijednim rukama nestao je svaki trag pustošenja Saracena. Na ruševinama i zgarištima nikao je uređeni grad, koji su u spomen na napušteni zavičaj nazvali Kotor.

Neprimjetno smo napustili burnu predistoriju i ušli u još burniji srednji vijek. U istoriji dalmatinskih ostrva već se pojavio lav Svetoga Marka i otpočela je viševjekovna bitka venecijanskih duždeva za dominaciju nad ostrvima, čemu se sada suprotstavlja mađarsko junaštvo. Ali Boka ima malo saznanja o ovim potresima svjetskog značaja. Sa upornom zaostalošću Kotor živi u svojem svijetu, vođen diplomacijom lukavih patricija.

Bokom su prohujale i harajuće bugarske horde, da bi poslije ovih kratkotrajnih iskušenja, nastupilo zlatno doba Boke. Tokom nekoliko stoljeća smjenjivali su se gospodari Kotora, ali um i srčanost Kotorana bili su na svome mjestu. Čas bi nalazili izlaz iz već blijedećeg uticaja Vizantije, čas bi našli zaštitu pod krunom srpskih vladara. Nakratko prihvataju i upravljanje normanske princeze Žakete (Jaquete), ali i sa velikim strpljenjem podnose i vladavinu Nemanje i članova njegove porodice – s tim da ni jednom nijesu bili pokoreni.

Vidljivi su i rezultati ovako promišljene politike. Dok izvan stijena poluostrva Ponte Oštre, po ostrvima i priobalju sjeverne Dalmacije traje ratni vihor i ratujuće sile otimaju jedna od druge pojedine djelove sunčane i krvlju natopljene zemlje, dotle u Boki vlada bonaca i vide se znaci razvoja i blagodeti. U romantične priobalne uvale naseljava se miroljubivi narod. Srećna vremena se odražavaju na čistim i urednim selima i lijepim gradovima. Vladari Boke odanost naroda nagrađuju gradnjom manastira, crkava i kapela.

Nemojmo uobraziti da je ovaj srećan i miran život uljuljkao ponosne Bokelje u zaostajanje. U dnu duše je ostala da tinja slobodarska vatra, dovoljna je samo iskra da ona ponovo plane. Kotorski junaci se već bore pod zastavom Dušana Nemanjića i pod njihovim naletom razbježala se vojska bana Kotromanića. Kada se talas pobjeda kralja Lajoša Velikog prevalio preko stijena Ponte Oštre, bokeljski borci sa oduševljenjem nude svoje ratničke usluge dičnom nasljedniku krune Svetoga Stefana i hrabro se bore protiv mletačkog lava, koji svoje kandže pruža prema Boki.

Poslije smrti Lajoša Velikog jedan je novi narod preplavio Boku Kotorsku. Kotorski patriciji darivaju u Stefangradu (Herceg-Novom) bosanskog kralja Tvrtka i uz lukavi osmjeh, iz kraljevske rezidencije među bedeme svoga starinskog grada, u torbici nose sigurnost svoje samouprave.

Ali se i sjaj zvijezde kralja Tvrtka brzo gasi, da bi sjaj slobodnog Kotora još jače zasijao. Snaga kotorskih patricija Buća, Bolica, Drago i drugih porodica je u zenitu. Priznaju, odnosno sporazumno prihvataju da, nakon viševjekovne borbe, za novog nekrunisanog vladara Boke priznaju prestižnu Veneciju. Postoji jak razlog za ovo ubrzano bratimljenje. Sa istoka glavu podiže polumjesec. Bosna i Srbija su već u Muhamedovom jarmu i nakon nepunih sto godina Tvrtkovog vladanja Stefangradom (tada već Herceg-Novi), na njegovim kulama povjetarac vije zastavu sa konjskim repom.

Nalazimo se na pragu novog vijeka, u sred krvavih bojeva koje Venecija vodi u slavu krsta protiv polumjeseca, uz učešće hrišćanske Boke. Preskačemo ova dva vijeka, koje je Boka preživjela pod teškim bitkama i zaustavljamo se kod 1687. godine, kada se slavi pobjeda krsta. Nakon što je dvije stotine godina stenjao pod Turcima, Herceg-Novi je oslobođen i cijela Boka sa zahvalnošću prihvata protektorat Venecije. Pobjednički lav nije škrt u svojim poklonima. Iz zahvalnosti za neustrašivu odanost, ili možda još više iz udobnosti, Bokeljima daje značajnu autonomiju.

Ova prevelika sloboda naškodila je sljedbenicima stare slave. Već je i Venecija iskusila nevolje iz ovog novog poretka od strane paštrovačkog stanovništva, koje se suprotstavilo kulturnom i materijalnom blagostanju. Još više lošeg iskustva sa ovim pobunjeničkim i zaostalim duhom stekle su i francuske i austrijske vlasti. Kratku austrijsku vladavinu (1797-1807) su još nekako izdržali u miru, ali su se sa divljom mržnjom oborili na Napoleonovu vojsku. Da bi se mogli boriti protiv mrskog francuskog orla, jednodušno su prihvatili nametljivog ruskog medveda u savezu sa Crnogorcima. Marmont se sa uspjehom borio sa udruženim saveznicima i Napoleon 1807. godine Boku priključuje svojoj carevini. Ali francuski general Gautijer se sedam godina uzaludno trudio da zavede red. Bedemi Herceg-Novog i Kotora bi mogli mnogo toga da ispričaju o krvavim prizorima koji su pratili privremena gušenja pobuna.

Boka je doživjela olakšanje kada se engleski komodor Hoste sa svojom fregatom “Bacchante” (“Bakhante”), na čelu flote pojavio ispred Boke. Kao da je udar čarobnog štapića probudio prigušenu mržnju i Bokelji su nezadrživo jurnuli na francuske ratne brodove. Goruće olupine brodova bile su znak za opšti ustanak. Kotor se nije mogao dugo održati. Dana 8. januara 1814. godine je kapitulirao i ljubimac Engleza. Vladika uz oduševljene Bokelje ulazi među zidine drevnog Kotora. Ali Kotorani, koji su osjetljivi na svoju slavnu prošlost, sa stidom su prinuđeni da dan Svetog Tripuna slave pod vlašću Crnogoraca i sa istim oduševljenjem kojim su slavili propast francuske vlasti, dočekuju i Austrijsku carevinu nakon pola godine. General Milutinović bez i jednog zamaha sabljom zauzima Boku i stanovništvo Boke željno mira, smireno se stavlja pod okrilje dvoglavog orla.

Gore pak, u škrapama golih planina Krivošija, još dugo nema mira. U duši planinskih gorštaka, izolovanih od svijeta, još dugo traje uspomena na zlatno doba koje su spremni odbraniti i po cijenu svoje krvi od upada njima tako strane kulture. Kroz četiri decenije austrijska vlast se naoko uzaludno bori, više promišljenom politikom nego silom, protiv ukorijenjenih običaja. Ali sa morske obale struji povjetarac i nosi žamor mirnog i ugodnog života među planine i sivilo tvrdoglavog planinskog života, koji kao da popušta u mirisu ovog povjetarca. U bunilu prošlosti njihov život se mijenja sa željom za mirom i radom. Za nepuno pola godine od zauzimanja Boke, guverner Jovanović može da javi u Beč da su se Krivošije pokorile.

***

Stari guslar je ućutao. Umorno ispušta na koljeno svoj izanđali instrument, a zatim pogleda unaokolo. Oči mu plamte od oduševljenja i u tišini sa zanosom posmatra prekrasnu okolinu Boke. Zatim suznih očiju baca pogled na nas i od uzbuđenja drhtavom rukom pokazuje prema Kotoru. Ovim nijemim gestom kao da želi kazati: “Završio sam sa prošlošću, sadašnjost pogledajte vi. Krenite otvorenih očiju, gledajte ovaj divan svijet”.

***

Boka Kotorska je najljepša kreacija Dalmacije. Krivudavo se uklinila u strme gudure i šumama pokriveno zaleđe Dinarida, koje ga sa svojim rtovima dijeli na četiri zaliva. Veličanstveni, tu i tamo tmurni okoliš, samo u jugoistočnom Tivatskom zalivu prekida Župa sa svojom močvarnom ravnicom. U smjeru istok-zapad širi se poluostrvo Luštica, koje zaliv odvaja od otvorenog mora. Vrata Boke, stiješnjena između rta Kobila i zapadnog kraja poluostrva Luštica, široka su jedva 1,5 kilometar. Brodovi koji uplovljavaju u zaliv najprije prolaze između dvije tvrđave koje ga čuvaju kao Kerberi (mitološki troglavi psi koji čuvaju ulaz u podzemlje). Sa jugoistočne strane, na jednom uskom stjenovitom izduženju (Ponta Oštra), ulaz u zaliv štiti utvrđenje Oštra, a dva kilometra istočno se nalazi okrugla hrid Lastavica, koju nadvisuje tvrđava Mamula. Ova utvrđenja su imala vatreno krštenje kada su se sedmicama odupirala opsadi francuske flote i na kraju je otjerali od ulaza u Boku. Topovi ogromnog kalibra na Kobili i Luštici, čekaju čas kada će uhvatiti u unakrsnu vatru i savremene gusare.

Tamo gdje hiljadu smrti čeka na upad nezvanih gostiju, u mirno vrijeme bezbrižno možemo ploviti, a da i ne obratimo pažnju na ove monstrume. Pažnja nam je sada usmjerena na druge pojave. Uočavamo interesantne stjenovite rtove koji okružuju živopisan grad Herceg-Novi. Ploveći prema zapadnom dijelu zaliva, brod nam je usmjeren u plave vode Topaljskog zaliva i tada nam se u punom sjaju razvija panorama starog Stefangrada, kasnije novoizgrađenog Herceg-Novog.

Posebnost ovog prekrasnog prizora čine strme stijene koje se iz mora izdižu prema nebu. Ruševne kule na čijim obodima vise buketi puzavica, govore nam o nekadašnjoj slavi kralja Tvrtka i o snazi nekadašnjeg ponosnog Stefangrada. Malo dalje, prema istoku, tihi talasi ispiraju oronule temelje nekadašnje turske stražarske kule. Na ovom bivšem spomeniku turske vladavine vide se tragovi zemljotresa, jedinog prirodnog neprijatelja Boke. Ogromnu kamenu gromadu bedema, sa koje su se nekada bez učinka odbijala đulad sa venecijanskih galija, sada je raspolutila jedna pukotina. Stare ostatke na strmoj padini u amfiteatralnom obliku, sada okružuje šarenilo kuća. U maslinjacima i između tamno zelenih agruma proviruje poneka od zuba vremena načeta kula ili dio bedema. Vrhunac ove romantične panorame je tvrđava Španjola, čiji su bedemi ostali sačuvani od zuba vremena, kao spomenici na španske krstaške vitezove koji su se borili uz Mlečane protiv polumjeseca.

Opraštamo se od bijelih hercegnovskih kuća i njegovih tmurnih ruševina i naš put nastavljamo prema sljedećim primamljivim ljepotama. Sa desne strane, uz rub pitomom šumom obrasle obale, nakratko nam pažnju zaokuplja najstarije naselje u Boki – Rose, sa svojih nekoliko bijelih kućica. Prema lijevoj strani divimo se izvanrednom položaju Savine. Tek što je iza nas nestao manastirski zvonik ljetnje rezidencije pravoslavnog patrijarha iz IX vijeka, iza isturenog rta, uz morsku obalu, pojavljuju se tornjevi ljetovališta Zelenika. Ovaj lijepi kompleks zaštićen je od sjevernih hladnih vjetrova 1500 metara visokim brdom Radoštak. Zajedno sa Herceg-Novim, ovo je najposjećenije ljetovalište u Dalmaciji.

Poslije Zelenike, zaliv se sužava, da bi se moreuz sa istočne strane Kumbora ponovo proširio u Tivatski zaliv, koji je najveći među četiri zaliva Boke. Ispred nas se bijele objekti tivatskog vojnog garnizona, djelimično zaklonjeni gomilama crnog uglja, u iščekivanju časa kada će se preseliti u utrobe uvijek nezajažljivih ratnih brodova. Mali transportni brodovi za ugalj i torpiljarke crnog trupa krstare po moru, zamućenom od ugljene prašine. Čvrsto vezano uz obalu, nalazi se nezgrapno staro raspremljeno truplo isluženog bojnog broda “Kajzer Maks”, koji se koristi kao plutajuća kasarna mjesnog garnizona. Na ovu sliku bučnog života umirujuće djeluju u zaleđu padine brda Vrmac sa vinogradima koji podsjećaju na Malagu, gdje rađa žestoko vino “marzenim”. Iza njega, zavijen u sivu izmaglicu, izdiže se prema nebu snijegom pokriveni vrh Lovćena.

Na kraju jugoistočnog dijela Tivatskog zaliva, tamo gdje močvarna ravnica Župe širi svoje bolesti i gdje se prekida planinski vijenac koji okružuje Boku, protežu se jedno veće i jedno manje ostrvo. Na ostrvu Prevlaka, koje je najbliže obali, na mjestu gdje se nalazi crkvica, bio je nekadašnji manastir Svetog Mihaila, koji je osnovao zetski patrijarh Sveti Sava.

Staru slavu Prevlake dijeli i ostrvo Stradioti i ostrvce Otok. Već u samom osvitu srednjeg vijeka, ovaj arhipelag je bio omiljeno ljetovalište kotorske vlastele, koje im je poklonio kao nagradu za vjernost srpski kralj Radoslav.

Od Tivta putovanje nastavljamo prema sjeveru. Kao da se u ovom pravcu zatvara krivudava obala Boke, kao da smo dospjeli u slijepu ulicu. Zavarava nas naglo suženje Tivatskog zaliva i u zaleđu kao kulise strme stijene vrha planine Kason (Ilijino brdo). Ali čim smo prošli moreuz Verige, koji je stiješnjen na svega 250 metara između rtova Đurići i Đinović, koji je svojevremeno Lajoš Veliki zapriječio lancima protiv venecijanskih galija, zaliv se ponovo širi lijevo i desno. Stižemo do vrhunca našeg putovanja. Kao da se brod njiše na vodama velikog alpskog jezera. Okolne strme planine sa malim karstnim visoravnima, golim gudurama i pećinama u ljubičastoj izmaglici, u tmurnoj su suprotnosti sa pitomo namreškanom, svježom i zelenkastom morskom površinom, brodicama i jedrenjacima, šarenim naseljima i kućama u cvijeću duž obale. Ovaj skladni i veličanstveni prizor sa ostrvcima Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela, dirljivo podsjeća na jezero Firvaldštate u Švajcarskoj. Skoro cijela ravna površina ostrva koja proviruje iz vode, pokrivena je grupom objekata koji naizgled kao da plutaju po površini vode. Manastir Sv. Đorđe i njegova crkvica je najstariji u Boki. Jednako poštovanje religioznih Bokelja uživa i crkva Gospa od Škrpjela, koja je izgrađena iz pijeteta na ovoj malenoj hridi, gdje se prema legendi, jednom siromašnom ribaru ukazao blistavi lik Gospe. U zaleđu ova dva ostrva, u podnožju brda Kason (Ilijinog brda), nalazi se nekadašnji napredni i bogati grad Perast – sada samo grupa kuća osiromašene opštine. Između skromnih i jednostavnih kuća, kao uspomena na nekadašnje zlatno doba, stoje ruševni ostaci impozantnih “palaca”, kao i crkva koja liči na katedralu sa lijepim zvonikom, koji bi mogli puno da pričaju o nekadašnjem sjaju Boke.

Istureni dio Ilijinog brda na kojem se smjestio Perast, dijeli zaliv Boke na sjeverozapadni i jugoistočni dio. Prvi je Risanski zaliv, koji sa svojim sjeveroistočnim ogrankom duboko zadire u masiv Krivošija. Na krajnjem sjeveru se nalazi Risan, najstariji grad Boke, koji datira iz vremena Ilira. Danas je to značajan gradić, koji se nalazi na kraju važnog vojno-strategijskog kolskog puta od Hercegovine preko Krivošija. Jugoistočni dio zaliva, koji se sužava prema jugu, je Kotorski zaliv. Jugozapadnu stranu čini pojas šumovitog poluostrva Lepetana, koje je svojom pitominom sušti kontrast sa sjevernom stranom i njenim surovim stijenama sa oskudnim rastinjem. Prošavši šumovito poluostrvo Lepetana i stjenovite vrhove iznad Stoliva, prolazimo ispred naselja Prčanj, koje je bilo poznato po svojim trgovačkim vezama sa Venecijom, da bi na kraju opazili i grad Kotor, krajnju tačku našeg puta. Već iz daljine zapažamo karakteristične bedeme ovog antičkog grada, koji su se pružili po stjenovitom obronku brda, da bi se susreli na samom vrhu, gdje se širi tvrđava Sv. Đorđe, licem okrenutim prema Lovćenu. Pojavljuje se i biskupska katedrala sa zvonicima u vizantijskom stilu, izgrađena u IX vijeku, da bi za nekoliko minuta već bili i ispred egzotičnog grada slavne prošlosti. Uski sokaci oivičeni nizom okolnih starinskih kuća, sa tu i tamo nasilno restauriranim palatama patricija, oronulim lukovima kapija i gradskim bedemima, odaju utisak kao da hodamo ulicama jednog srednjevjekovnog grada. Ulice čine još interesantnijim šarenilo prolaznika. Na kotorskim ulicama bez teškoće i bez izuzetka možemo naići na predstavnike nacionalnosti svih susjednih država u lijepim narodnim nošnjama. I ovo šarenilo nas miri sa babilonskom zbrkom narječja koja ispunjava ove ulice i svaki kutak široke rive. Posjetom Kotoru završava se i naše putovanje kroz Boku. Dok se naš izletnički brod okreće, praćen pogledima radoznalog naroda, kako bi prije sumraka stigli do pristaništa u Tivtu, sunce je već zašlo iza planina. Oproštajni sunčevi zraci obojili su u crveno golet lobanje Lovćen, a mi opčinjeni i sa slatkim ukusom smirenog duha, uživamo u umjetnosti prirode. Ko bi mogao povjerovati da će za nekoliko mjeseci zeleni plamen ljudske mržnje da osvijetli snijegom pokriveni vrh Lovćena.

1. Suton u Boki (moreuz Verige)

2. Boka Kotorska iz ptičje perspektive

3. Ponta Oštra

4. Herceg-Novi

5. Savina

6. Zelenika (kupalište)

7. Ostrva Gospa od Škrpjela i Sv. Đorđe

8. Perast

9. Tivat (iza je brdo Vrmac, a u pozadini Lovćen)

10. Risan

// Projekat Rastko - Boka / Zemlja //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

� 2002. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdava�tvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedina�nih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umno�avati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.