|
       
| 
Strana 48 |
|
|
| 2.
Ponta Oštra na ulazu u Boku Kotorsku (str. 115) |
Književnost je u Dalmaciji izražena na tri jezika – latinskom, italijanskom i slovenskom jeziku. Kod mnogih književnika Dalmacije sva tri ova elementa su u tijesnoj vezi.
Pod Slovenima se u Dalmaciji podrazumijevaju Srbi i Hrvati. Ne želim se upuštati u lingvističku polemiku da li treba Srbe i Hrvate po porijeklu smatrati kao dva različita plemena. Oslanjam se samo na tumačenje da je sadašnji književni jezik isti i zove se srpsko-hrvatski. Polazeći od pogrešne konstatacije da su Južni Sloveni potomci Ilira, u Dalmaciji vole da kažu da je to ilirski jezik.
Na duhovni život dalmatinskog naroda veliki uticaj je imala Italija. Na to su uticale viševjekovne uzajamne veze i suživot sa Venecijom i Italijom, kao i zavisnost od katoličke vjeroispovijesti Italije, a posebno da je znatan broj mladih ljudi često studirao u Italiji.
Druga jedna značajna karakteristika koja je imala uzajamni uticaj, je da je književnost Italijana i Slovena u Dalmaciji imala uticaj jedna na drugu i što je bila u stalnoj međuzavisnosti sa svojim zavičajima. Dalmatinski pisci, pjesnici i naučnici, iako ih je sudbina odvela u tuđinu, svoje djelovanje su uvijek usmjeravali prema svojoj domovini.
|
|
|
3. Panorama sa brijega «Baterija» u Zelenici (str. 116) |
Iako to prevazilazi okvire mog rada, ne mogu a da posebno ne spomenem i nekoliko značajnih i karakterističnih pjesnika, pisaca i naučnika porijeklom iz Dalmacije – grupisanih po jezicima na kojima su stvarali i po godinama rođenja.
|
|
| 4.
Katedrala u Kotoru (str. 119) |
Na latinskom i italijanskom jeziku:
LODOVICO PASQUALI (Ludovik Paskvali) XVI stoljeće. Pjesnik iz Kotora. Pisao je kancone i sonete.
|
|
|
5. Zelenika
(str. 115) |
ANDRIJA ZMAJEVIĆ (1713-1745). Pisac porijeklom iz Perasta.
|
|
| 6.
Crnogorska poštanska kočija u Kotoru (str 118) |
Na latinskom, italijanskom i srpsko-hrvatskom jeziku su pisali:
PAOLO ZUZZERI (Paolo Cuceri) rođ. ?, umro 1591. Sveštenik porijeklom iz Kotora. Značajni vjerski propovjednik. Napisao je više vjerskih djela.
STJEPAN LjUBIŠA (1824-1878). Odličan je poznavalac narodnih običaja i jezika. Sa oduševljenjem je od strane Srba i Hrvata prihvaćena njegova knjiga «Pripovjesti crnogorske i primorske». Čari njegovih opisa sadržane su u vjernom i živopisnom prikazu života i morala bokeljskog i crnogorskog življa. Stilski su pisani na vjernom i lijepom narodnom jeziku. Sa stanovišta stila i narodnih izraza pisani su na tako lijepom jeziku, da se slično takoreći ne može naći kod niti jednog srpsko-hrvatskog pisca tog žanra.
Približavamo se zalivu Boke Kotorske, koja se duboko i razgranato uvlači između stjenovitih planina. Svjetski putnici zaliv ubrajaju među najljepše i najromantičnije svjetske predjele, upoređujući ga sa Firvaldštete jezerom u Švajcarskoj.
Pod Bokom Kotorskom podrazumijevamo ne samo razgranati zaliv, već i njenu okolinu, koja obuhvata cijelu kotorsku krajinu. Njena površina iznosi 673,79 kvadratnih kilometara, sa 34.807 stanovnika.
Osnovne karakteristike žitelja Boke su religioznost i svetinja zadate riječi. Stanovnici Boke bili su ne samo u prošlosti, već i u sadašnjem vremenu cijenjeni, ne samo kao vrsni moreplovci, već i kao izrazito pošteni trgovci, sa kojima su uvijek rado sarađivali trgovci širom svijeta.
Nakon propasti pomorstva Boke, nastalo je izvjesno zaostajanje, ali i pored toga Boku ne možemo smatrati osiromašenom, jer ovdje još uvijek ima dobrostojećih domaćinstava. Zaostajanje u Boki će trajati samo dotle, dok se ne prepoznaju i ne počnu iskorišćavati njeni prirodni resursi.
Sa Jadranskog mora, naš brod skreće u Boku Kotorsku kod rta Ponta Oštra. Sa svih strana zastrašujući nas pozdravljaju utvrđenja načičkana topovima. Ali uskoro slijedi pitomiji prizor.
U Topaljskom zalivu, između bujnog zelenila, smiješi nam se terasasto izgrađeni grad Herceg-Novi, okružen sa svojim starim tvrđavama i ruševnim i mahovinom obraslim kulama i bedemima. Njegovi sumorni bedemi su u kontrastu sa bogatim kulturama naranči i limunova i njihovim svijetlo zlatnim plodovima.
Veliki masiv brda Dobroštice i Radoštaka sa visine i sa ponosom posmatraju ovaj pitomi kraj i kao da nam ljubomorno govore: «Pogledajte i nas, divite se i nama!»
Izvanredan vazduh, južna klima i njen biljni svijet, čini Herceg-Novi veoma privlačnim.
U susjedstvu prijateljski nas pozdravlja najnovije zimsko odmaralište i morsko kupalište u Dalmaciji: Zelenika, koje je na ovom dalekom primorju osnovao naš sunarodnik iz Budimpešte Dr Antal Mađar.
Iza odmarališta se nalazi bujno zelenilo, po kojemu ga je vlasnik nazvao «Zelenom obalom».
Ljepotu pejsaža zaokružuje planinski vijenac u zaleđu, od koga se sa svojim bijelim stijenama ističe Dobroštica (1.570 m).
Ovdje se susreće sjeverna i južna vegetacija Dalmacije i to se baš u Zelenici da najbolje zapaziti. Hrast, bukva, bor, mirta, maslina, smokva čine vazduh ljekovitim.
Klima je ovdje blaža nego u Nici i Kanu. U januaru su ruže u punom cvijetu. U februaru sazrijevaju naranče i limunovi i ovo voće se brodskim tovarima izvozi za Trst. Ljeti je ovdje ugodno, jer povjetarac sa mora rashlađuje vazduh.
Sa pažnjom nas dočekuje vlasnik i pokazuje nam svoj posjed. Odmah smo se sprijateljili sa raspoloženim gostima i pridružili im se u šetnji po šumi. Uživamo u lijepoj panorami, a zatim se kupamo u moru.
Iznenada, naša draga domaćica u verandi sjeda za klavir i svira nam vesele mađarske melodije. Nesvjesno smo se zapitali, da li se zaista nalazimo u Boki Kotorskoj, ili tamo daleko u našoj dragoj domovini, na obali Blatnog jezera?
Pravimo izlet do malog mjesta Tivta, gdje je stacionirana ratna flota i gdje se nalazi njen remontni zavod. U tom kraju se proizvodi i čuveno vino.
Pored Tivta se nalazi Župa, koja se prostire u jednoj ravnoj dolini površine 91,70 kvadratnih kilometara. Župa na srpsko-hrvatskom jeziku znači ziratno zemljište tj. obradivo i plodno zemljište. Zaista, ovo je plodna zemlja koja je jednako pogodna i za žitarice i za povrtlarstvo. Pošto ima dovoljno vode u jednom potoku i iz više izvora, može biti podesno i za uzgoj oriza. Još su prepoznatljivi ostaci napuštenih rigola gdje su, vjerovatno u prošlosti, kada je u ovom kraju bilo više stanovništva, bila pirinčana polja. Veći dio Župe danas je u parlogu.
|
|
| Ovce
na paši u Zelenici (str. 76) |
Sa promišljenom poljoprivredom u Župi, ovaj bi plemeniti narod Boke mogao obezbijediti sebi dovoljno hljeba za ne mali broj iseljenika.
Što više napredujemo prema Kotoru, krajolik je sve romantičniji. Sve se više raspoznaje 1759 metara visok vrh Lovćena, koji se već nalazi u Crnoj Gori. Uskoro se morske obale toliko približavaju da ih razdvaja moreuz širine svega 300 metara.
|
|
| Crnogorci na kotorskoj pijaci (str. 80) |
Ovo je moreuz Verige ili tjesnac lanaca. Ime je dobio iz vremena vladavine kralja Lajoša, koji je 1381. godine moreuz zapriječio lancima kako bi onemogućio prodor venecijanskim galijama u Kotorski zaliv i napad na grad Kotor, koji je bio pod mađarskim protektoratom. Eto uspomene i na nekadašnju velesilu Mađarsku, koja se vezuje za ovaj daleki i romantični kraj.
Izlaskom iz moreuza Verige ne znamo gdje ćemo prije da pogledamo od izobilja fascinantnih utisaka. Neposredno ispred nas nalaze se ostrvca Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela, koja samo što nijesu potonula u more. Čovjek bi pomislio da će ih jedan veći talas zbrisati. Na oba ostrva se nalaze i crkve.
|
|
| Ostrva
Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela u Boki Kotorskoj (str. 117) |
Dalmata i sa ovih morskih hridi pjeva uzvišenu odu Bogu.
Nasuprot nas se nalazi pitoreskni gradić Perast, a sa lijeve strane Risan, kao i razuđena siva golet Krivošija. Još dalje, sjeverozapadno, nalazi se planinski vijenac Pazuo sa blistavim najvišim vrhom Orjenom od 1895 metara, koji je ujedno i najviši vrh Dalmacije.
Sa desne strane se širi Kotorski zaliv, ali prije nego uplovimo u njega bacamo još jedan pogled na Risan. Pažnju nam privlači ne samo njegov romantični izgled, već i njegova znamenita prošlost. Stari naziv mu je bio Risaneon i tu je bilo sjedište hrabre kraljice Ilira, Teute.
|
|
| Moreuz
Verige |
Kroz ova istorijska sjećanja brod nam uplovljava u Kotorski zaliv i priroda nam se ovdje razotkriva u svoj svojoj veličanstvenosti. Divlji, ali ipak veoma privlačni prizor!
Fantastično oblikovani planinski vrhovi, koji su mjesecima pod sniježnim pokrivačem, planinski obronci izbrazdani uvalama, vrtoglave stjenovite provalije, a pored mora naselja sa terasastim vrtovima, crkve i manastiri zaklonjeni maslinovim stablima i busenjem ruzmarina. Sve se ovo očaravajuće preslikava u moru. Imaju pravo oni koji tvrde da se nalazimo u najljepšem predjelu svijeta.
Konačno, na samom kraju zaliva ugledali smo Kotor.
Na visokom kupastom brijegu iznad grada se nalazi gradska tvrđava, čiji se bedemi u cik-cak liniji vezuju sa gradom pored mora, koji je opasan bujnim drvoredom.
Pisak našeg parobroda prekida naše osmatranje i za nekoliko minuta pristajemo uz kotorsku rivu, gdje se nalaze grupice radoznalaca.
Kotor je od velikog privrednog značaja, jer ovaj grad pokriva sve potrepštine Crne Gore. Mali stari grad smo veoma brzo obišli. Najveća znamenitost je katedrala Sv. Tripuna, koju su navodno izgradili 809. godine, a današnji izgled je dobila u XI vijeku. Crkva je trobrodna sa dva četvorouglasta zvonika vizantijskog stila. Na jednoj jedva čitljivoj kamenoj ploči stoji zapis da je naš kralj Lajoš Veliki 1381. godine posjetio katedralu.
Kotor je od 1370. godine bio protektorat kralja Lajoša Velikog, koji je spremno prihvatio i potvrdio sve tradicionalne gradske privilegije i njegova prava.
Godine 1378. grad su zauzeli Mlečani, da bi 1381. godine ponovo bio pod mađarskom vlašću. Kralj Lajoš je tada samo privremeno potvrdio privilegije grada, obećavši da čim to bude moguće, posjeti grad i nakon što se upozna na licu mjesta sa potrebama grada, da će potvrditi i sve gradske privilegije, a i donijeti odluku o proširenju istih. Ovu namjeru spriječila je njegova smrt iduće godine.
Godine 1385. Kotor je prihvatio protektorat bosanskog kralja Tvrtka. Zatim postaje nezavisan, ali nije bio u moći da kao Dubrovnik opstane sopstvenom snagom. Godine 1398. nudi da protektorat preuzme napuljski kralj, ali pošto je ovaj to odbio, Kotor je ponovo prepušten sam sebi, da bi 1420. godine pao pod mletačku vlast i od tada dijeli sudbinu Dalmacije.
Opraštamo se od Kotora i ponovo smo na palubi broda. Šetajući se po palubi najednom čujemo jednu poznatu i dragu melodiju. Na jednoj klupi, u dokolici, nekoliko vojnika Mađara pjevuše:
Što
se to dimi u dalekoj tišini?
Možda je to majčin dom;
Daleko sam bio,
tamo mi je lijepo,
Hej! Ali srce mi ipak kaže: Bolje je kod kuće.
Brišemo jednu suzu iz oka i srdačno stežemo ruke našim sunarodnicima koji čeznu za svojim domom.
Još ćemo posjetiti i grad Budvu, opasan starinskim bedemima i time smo stigli do najjužnije tačke Dalmacije.
I nas hvata nostalgija za domovinom, kao i one vojnike, ali se zato i teška srca opraštamo od drage nam Dalmacije.
 |
| Budva |
Čaba
Mađar (Csaba Magyar) rođen je 1930. godine u Zelenici kod Herceg-Novog.
Zapažen je u javnom životu Boke i šireg područja od svoje rane mladosti, kao
sportista-amater, a profesionalno kao građevinski tehničar i direktor Komunalnog
preduzeća u Herceg-Novom. Vlasnik je i organizator prvog turističkog auto-kampa
u Crnoj Gori, prvi organizator i propagator sportskog letenja zmajevima u Crnoj
Gori i fotograf-amater. Veliki je poznavalac turizma i njegov aktivni poslenik.
Značajniji objavljeni radovi:
// Projekat
Rastko - Boka / Zemlja //
[ Promjena
pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
2002. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavatvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinanih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnoavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.
