Pomoc Promena pisma Pretraga Mapa Projekat Rastko - Boka
Zemlja
Istorija
Ljudi
Duhovnost
Umetnost
Kontakt

TIA Janus



 

MALA BIBLIOTEKA
MATICE SRPSKE U DUBROVNIKU

knjiga 2. 

SAVA BJELANOVIĆ

 JEDAN POGLED NA PISCA  

NAPISAO

MARKO CAR 

Štampa Srpske Dubrovačke Štamparije 1911.

Izdanje Matice Srpske u Dubrovniku 

Došlo je vrijeme da se u nekoliko odužimo jednom od najmilijih i najpouzdanijih drugova iz naše mladosti, čovjeku koji nam je, kao javni trudbenik, pri začetku našeg spisateljskog rada, bio ne samo postojani bodrilac, već, svojim izgledom, i svijetao primjer. Njegov je gubitak bio tako iznenadan i tako osjetan, da nas je u prvi mah porazio, a zatim nas potpuno dezorijentovao i dugo vremena u trzavici držao. No ni danas, kad je vrijeme prve zabune prošlo i kad smo u stanju da vedrije prosudimo ogromnu štetu koju smo njegovom smrću pretrpjeli, ni danas mi nijesmo kadri da o njemu donesemo pravilan sud i svestranu ocjenu. Koliko smo u Savi Bjelanoviću izgubili, to ovdašnji naš narod, svojim zdravim instinktom, osjeća bolje nego li bi moglo da objasni ikakvo razloženje. Ljudi koji su, ne poznajući ga izbliže, njegov publicistički i parlamentarni rad poizdalje pratili, teško će ikad moći da sebi predstave koliko je patriotske vjere i žive energije ovaj čovjek u maltene dvaestogodišnji svoj rad uložio. Agilan novinar, čijem se duhovitom peru i polemičkoj vještini svijet divio, bijaše on ujedno i prilježan, upravo neumoran radnik, koji je voljno na sebe uzimao i najmaterijalniju, recimo zanatsku stranu, novinarskog posla. Bistro i rapidno shvatanje, koje u njega bješe stvar prirodna, oštrilo se i jačalo u toj neprekidnoj vjedžbi s dana u dan, i mi, pomagači njegovi, koji smo svjedoci bili postupnoj formaciji i konačnom rascvatu njegova publicističkog talenta, znamo najbolje koliko se dragocjenih svojstava i koliko se solidnog znanja krilo pod prividno ležernim tonom njegove političke kritike.

Vršnjaci i, u skromnoj mjeri, satrudbenici eminentnog čovjeka, mi ne mislimo da ovdje u pretres uzimljemo njegovo javno djelanje kao političara i narodnog poslanika; mi tu zadaću ostavljamo poznijim radnicima, ljudima koji će za takav posao imati mnogo zgodniju perspektivu. Mi hoćemo danas da nešto kažemo o novinaru i publicistu, o darovitom piscu, koji je kod svojih savremenika toliko glasa uživao, te da uzgred pribilježimo koju uspomenu na čovjeka i izvrsnog druga, kojemu smo mnogo dugovali i kojega smo iskreno voljeli.

I. 

Sava Bjelanović, osnivač i vođa srpske stranke na Primorju, mada je sa javnog poprišta iščezao u naponu muške snage, bio je ipak tako srećan, da je još oko zaranaka života svoga čuo glas narodnoga priznanja. On je svoj, relativno kratki vijek, tako obilatim i tako korisnim radom ispunio, da je gotovo nemoguće u zbijenoj slici prikazati ga: novinar, besjednik, partijski organizator, književnik, on je u svakom poslu dao dokaza o svom bistrom umu, o svom agilnom talentu, o svom idealnom naprezanju; on je, naročito, dao svuda i svakom prilikom dokaza o nepokolebljivosti svojih uvjerenja. Ali ono čime će njegovo ime ostati za svagda spojeno, i o čemu će morati računa voditi naša kulturna istorija, to je osnivanje srpskog političkog organa na Primorju, onog sudbonosnog Srpskog Lista, koji je dalmatinsko Srpstvo iz mrtvila trgao, zadahnuo ga narodnom mišlju i narodnim idealima, te iz besvjesne gomile stvorio živu i kompaktnu srpsku narodnu stranku. To je onaj budilac-list, što ga je starija generacija rado isticala kao najbolji u svoje doba politički list na slovenskom jugu, i koji će, svakojako, ostati vjerno ogledalo najznamenitijeg časa političko-narodne borbe primorskijeh Srba, kao i općeg kulturnog stanja našega naroda u to doba.

U istoriji srpske žurnalistike Srpski List, potonji Srpski Glas, zauzeo je odvojeno mjesto, mjesto vidno, koje bi njegovu osnivaču očuvalo ime u uspomeni potonjih naraštaja čak i onda, kad ničim drugim ne bi imao da se pred potomstvom podiči. Jer ovaj list nije bio samo nosilac jedne političke misli, zastava pod kojom se okupljalo primorsko Srpstvo, već je on za svoj naraštaj bio i znamenita škola pismenosti. Bjelanović se nije borio samo za narodna prava i političke ideje, nego je on perom u ruci djelovao i kao zaslužan pionir srpske prosvjete. On je brižljivo pratio, bilježio i bistrim pogledom ocjenjivao sve kulturne pojave u i izvan Srpstva i Slovenstva. S velikim marom bilježio je svaki ekonomski i kulturni napredak, svaku važniju književnu pojavu u svojem narodu. Njegovi književni fejtoni - ponajviše utisci s kratkih putovanja, ili prikazi savremenih srpskih publikacija - jasno svjedoče koliko je ovaj odlični novinar imao smisla i za čistu književnost, za pitanja stila i ukusa. Ta osobina njegova, ta njegova pažnja prema stilu i književnom obliku, karakteriše na osobit način ovog srpskog žurnalistu. Sava Bjelanović, odlični đak zadarske italijanske gimnazije, unosio je u svoje novinarske članke onaj neki umjetnički quid, kojim se mahom odlikuju oni naši spisatelji i naučnici, koji imadoše prilike da se ogriju na toplom suncu latinske kulture. Smisao za lijepu formu, to osnovno obilježje romanskih majstora, bijaše jako razvijen i u ovog njihovog đaka sa istočne obale Jadrana. Nema razlike u tom pogledu između Bjelanovićevih uvodnih članaka i onih živolaznih, atičkom solju začinjenih “Pabiraka”, koje je publika u slast čitala, upravo gutala. Ali ta stilistička gipkost, ta, rekao bih gotovo, smišljena koketerija njegove fraze, nije nikad tako daleko išla, da je to ispadalo na štetu srpskoga jezika, njegove čistoće i njegova duha. Na čistoću jezika je, šta više, mnogo polagao. Sam njegov materinski jezik – jezik kršne Bukovice – davao mu je za to bogatu osnovu; a da ga čitanje tuđih stvari (osobito kojekakvih novina, koje je morao da čita po zanatskoj dužnosti) ne bi zarazilo te mu i nehotice u krv prešlo i rođeni jezik natrunilo, on je češće odilazio u svoje rodno mjesto, da se tu na izvoru okrijepi, te da iz doticaja s narodom, kao ono Antej iz doticaja sa majkom zemljom, pocrpe novu snagu za svoj dalji rad.

A taj rad – naročito u potonje vrijeme, kad je Sava bio već postao i narodni poslanik u dalmatinskom saboru – bijaše ogroman. Novinari u velikom svijetu, koji u izvjesnoj redakciji imaju da njeguju neku izvjesnu rubriku i samo o njoj da se brinu, ne mogu ni da se domisle što je to u provinciji sam uređivatn partijski list, koji izlazi tek jednom u sedmici. Čuvena riječ Nulla dies sine linea pokazuje, u takom slučaju, samo jedno lice mučnog i tugaljivog pitanja. Drugo lice, ili bolje, naličje njegovo, sastoji se u svakidašnjem, obligatnom i pažljivom čitanju ogromnog broja periodičnih novina i savremenih publikacija, te u bilježenju važnijih mjesta i vađenju ekscerpata, a sve to samo zato da bi se u narednom broju predusrele sve protivničke tvrdnje, koje idu za tim da zavedu javno mišljenje, te da bi se u listu iznijela prava slika onoga što je kadro da obilježi partijsko stajalište i čitaoce što bolje orijentuje. Kad se doda još da je Bjelanović sam vodio svoju obilatu korespondenciju, ispravljao razne priloge svojih dopisnika, pa se unekoliko starao i za korekturu lista, onda će svakom razumljivo biti, koliko je takav urednik morao materijalnog truda ulagati i koliko je, u takim prilikama, trebalo imati volje i ljubavi, pa da se list u književnom pogledu održi na nekoj visini, i od novinarskog posla ne napravi običan zanat.

Oh taj novinarski posao, kako ga je Bjelanović, pokraj svih njegovih neugodnih strana, zavolio bio i kako ga je predano i samoprijegorno vršio! Kad se mišlju prenesemo u ono idealno doba naše narodne borbe na Primorju, ličnost Savina iskače nam pred očima kao simvol i oličenje cijeloga pokreta. I mi ga gledamo u onoj skromnoj momačkoj sobici povrh Brčićeve apoteke u zadarskoj Širokoj Ulici, kako sjedi za stolom i perom šara po onim duguljastim strizama modrikaste hartije, na kojima bi obično pisao svoje članke. Soba je sva u magli od pusta duhanskog dima, al' to pisac nikako ne primjećuje; redovi njegova sitna, dosta čitka rukopisa, nižu se jedan za drugim u zbijenim vrstama, kao što se u tanjiriću za pepeo nižu mnogobrojni ugarci dopušenih cigareta. Prema njemu, na duvaru, visi slika Svetozara Miletića, ovjenčana lovor-vijencem, i jedne stare javorove gusle, poklon, ako dobro pamtim, njekog poštovaoca iz Crne Gore. Tu u toj čednoj sobici, koja je sa susjednim salončićem i jednim kabinetom za spavanje sačinjavala čitavu redakciju, tu je Bjelanović vrlo usrdno dočekivao svoje posjetioce i mnogobrojne prijatelje iz mjesta i sa strane. Njegov razgovor bijaše u isto doba i otmjen i vrlo prijazan, hoće reći: u svojoj jednostavnosti veoma probran. A razgovarao je vrlo voljno, naročito s ljudima iz naroda, kod kojih mogaše da se raspituje o prilikama u raznim krajevima. Samo uoči dana, kad je trebao da mu izađe list, bijaše teško proturiti se do njega. Taj je dan on namijenjivao pošljednjim vijestima i uvodnom članku, koji je uvijek s osobitim marom sastavljao. Želio je da mu taj članak bude jezgrovit po sadržaju i obliku; pisao ga je ponajviše noću, kad je siguran bio da ga niko neće ometati, a glavno mu nastojanje bješe da ga napiše čistom srpskom sintaksom i iskiti zgodnijem rečenicama iz naroda. Žalio bi se kad bi mu članak ispao predugačak, jer “uvodni članak – veljaše – treba da je zbijen, lapidaran; prazno razvlačenje dolikuje propovjedniku, ali nipošto novinaru.” I, zbilja, Sava Bjelanović imao je o novinarskom stilu svoje osobite poglede. On je, naime, držao e novinar mora da piše ne samo ono što je narodu korisno, nego da piše tako, kako će to narod lakše shvatiti i s većim zadovoljstvom čitati. Stoga je on najveći obrazac, upravo ideal novinarskog stila, nazirao u nesravnjivim djelima klasične književnosti grčke i latinske, u onoj izvornoj prozi koja se odlikuje skulptorskim rečenicama i sadržajnom kratkoćom izraza.

Nažalost, za podražavanje takim stilističkim uglednicima, urednik Srpskoga Lista ne imađaše dovoljno dokolice, i stoga bi on često puta sjetnim osmijehom ponavljao staru dosjetku onog francuskog pisca iz XVIII. vijeka, koji, kad ga prekoriše da mu je pisanje odveć razliveno, odgovori duhovito: “Hélas! Je n' ai pas le temps d' être bref”. (1)

U ovim bilješkama, kojima je poglaviti smjer da osvježe uspomenu na publicista i novinara, mi ćemo se po nevolji, ovda onda, morati dotaći i političara, oštrog polemičara koji je, kao partijski čovjek, oko sebe raspaljivao mnoge strasti i izazivao jake reakcije. Iako se taj dio Bjelanovićeve djelatnosti danas, ušljed promijena nastalih u političkoj orijentaciji, tako reći, preživio, on opet zato pripada istoriji nacionalnog preporoda u ovoj zemlji, i mi ga stoga u ovom istorijskom osvrtu ne mogosmo sasvim mimoići. Obzirati se, u ovaj čas, na akutnu fazu srpsko-hrvatske razmirice i istoriju naših političkih zabluda, izgledaće možda komegod neumjesno; ali mi to, razumije se, ne činimo iz kakih političkih pobuda, nego se na prošlost obziremo jedino po dužnosti objektivna tragaoca, koji bi rad bio da svoju sliku što ljepše zaokviri, te da njegovanjem pozadine što većeg reljefa dade glavnome licu.

II. 

Kako su početkom osamdesetih godina Srbi pa Primorju obrazovali političku stranku i pokrenuli partijski organ, to je već dovoljno poznato iz ranijih publikacija o predmetu. Kad je poslije prvog bokeljskog ustanka (1869. g.) došla u Dalmaciji na vlast t. zv. “narodna stranka”, srušivši dotadašnju prevlast odnarođene talijanske oligarhije, ona ubrzo skrenu sa starog, načelnog puta, i udari novim klerikalno-vladinovačkim pravcem, kamo ju je naročito gurkao priznati prvak i vođa njen, pop Mihovil Pavlinović. Austriji koja – potisnuta iz Njemačke i Italije – bješe istom okrenula oči Balkanu, trebao je zgodan saveznik i ona ga nađe u katoličkim vođama narodnoga pokreta u Hrvatskoj i Dalmaciji. Kratkovidi političari s ovu i s onu stranu Velebita naletiše na bečki ljepak. Oni povjerovaše obećanjima njemačkog Drang-a, kao da će im tobože on iz groba podići Zvonimirovo kraljevstvo, koje je imalo obuhvatati ne samo užu Hrvatsku sa Slavonijom i Srijemom, nego i Dalmaciju s Dubrovnnkom, Boku Kotorsku s Bosnom i Hercegovinom. Nestrpljivim rodoljubima bijaše jasno kao dva i dva četiri, da austro-ugarska monarhija, iz svojih rođenih interesa, mora da stvori tu Veliku Hrvatsku, pa stoga i sami prigrliše misao, kako u prvom redu valja suzbijati srpske nacionalne težnje, valja slomiti srpsku snagu i dokazati da Srba nema nigdje, najmanje u istom zaposjednutoj Bosni i Hercegovini. I tada se sva ta uortačena sila okrete protiv srpskoga življa. To je bilo doba kad je naš narod na ovom zapadno-južnom kraju, najvećim požrtvovanjem, iako mršavim uspjehom, svoju narodnu dužnost vršio; kad se u neravnoj borbi izmorio i istrošio bio. Ali primorski Srbi, stupiše junački na obranu svojih prava, gotovi da istraju do kraja u borbi za svoje ideale političko-narodne. U to je doba pokrenut Bjelanovićev Srpski List. Prva misao o njegovu postanku začeta je g. 1870. na jednom sastanku srpskih prvaka iz Gornje Dalmacije, u manastiru Krci, ne daleko od sela Đevrsaka, gdjeno danas leže kosti njegova osnivača i prvog urednika. To je i bio uzrok što su protivnici dugo vremena srpski organ nazivali “kaluđerskim klapalom”; ali Srpski List, braneći program Srpstva triju vjera, pokaza ubrzo da se njegovi pisci ne rukovode nikakvim obzirima religioznim, a još manje da su im na srcu osobiti interesi pravoslavnog sveštenstva.

Pojava novog lista svuda je sa simpatijom pozdravljena; njegov poklič “Brat je mio, koje vjere bio” ne odjeknu samo ovdje na Primorju, nego i mnogo dalje, preko Velebita i Dinare. Srbi sa strane priznaše i odobriše njegov obranbeni program; naš se narod na svemu ovom kraju trže iz drijemeža, sabra svoje snage i stupi odvažno u neravnu borbu. Razumije se da je u toj borbi glavni teret padao na Bjelanovića. Uvijek spreman na biljezi, on je svojom mravinjom radljivošću doskakao svakoj potrebi i junački suzbijao sve ono što je grozilo narodnoj egzistenciji primorskijeh Srba.

S protivne strane, iz vladino-klerikalnog tabora, htjedoše isprva da srpski organ ignorišu, ili da ga svijetu prikažu kao glasilo pravoslavnog klira; ali jačanjem srpske stranke i liberalno-dostojanstvenim tonom svojega pisanja, Srpski List postade ubrzo tako znatan faktor u političkom životu dalmatinskom, da je svakome trebalo s njim računati, a u prvom redu samim “narodnjacima” hrvatskim. Držeći se svoje proračunane rezerve i tobože ignorišući srpski organ, Mihovio Pavlinović, inspirator i glavni saradnik Narodnog Lista, dugo je vremena izbjegavao neposrednu i otvorenu polemiku s Bjelanovićem, krijući se čas za jednim, čas za drugim psevdonimom, ali ga najzad jak i despotski njegov temperamenat odgurnu na otvoreno poprište. Čitalačka publika dalmatinska, razdijeljena u dva protivna tabora, doživjela je tada onaj čuveni novinarski megdan, koji je nekoliko mjeseci trajao i svojim borilačkim žarom dozivao u pamet one epske okršaje iz omirskih spjevova, kad se vojvode zavađenih četa odvojeno u koštac hvataju, a oko njih vojske miruju i u čudu čudo posmatraju. Mi smo, pišući ovu crticu, htjeli da iznova pročitamo članke koje je Don Miho tom prilikom (1882. god.) u Narodnom Listu objavio pod natpisom ,,Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji”, kao god i čuvenu seriju Bjelanovićevih ustuk-članaka pod natpisom Don Miho na Braniku, koji su kašnje odštampani u posebnu knjigu. I moramo reći da su borci bili dostojni povjerenja, što ga je svaki u svom taboru uživao. Don Miho, stari megdandžija, zgrabio topuzinu te smjelo i smišljeno udara gdje je siguran da će protivnika naj jače ozlijediti; fraza mu je, dabogme, zajedljiva i puna pritajene pizme, ali je živa i ponekad veoma plastična. Sa svoje strane “mali Savica” – kako ga Pavlinović jednom nazva – naoružan je silnom dijalektikom, uz to jak u gnjatima, veoma načitan i, kao malo ko, posvećen u misterijama klerikalne taktike.

Ove su Bjelanovićeve članke nazvali “biserom novinarske vještine” i u više mahova preporučivali da se isti ponovo štampaju i kroz narod rasture. Duša valja, ko ih danas, nakon dvadeset i pet godina otkako su napisani, u cjelini pročita, naći će u njima dosta toga što je svoju izvornu svježinu i svoju aktuelnost izgubilo, ali pri tom i mnogo stranica koje svjedoče o izvanrednim odlikama njihova sačinitelja kao pisca. Primjera radi, slika Pavlinovićeva u pristupnom članku zaslužuje da ostane u dostojanje i potonjim naraštajima srpskih novinara. Pošto je nad svojim člankom ispisao narodni stih “Bješe neko Strahiniću bane” i ukratko napomenuo kako se srpski i hrvatski narod u Primorju početkom ustavne ere prenuo na nov život, osnivajući svoje zahtjeve “ne na prašnjavnm pergamentima, što u prosti mozak ne ulaze, već na prirodnom pravu, koje svaki čovjek sobom nosi,” – Bjelanović ovako prikazuje mladog Pavlinovića, u to doba vatrenog srbofila i borca za zajednička narodna prava:

 

Visoka stasa, a kršnijeh pleći i jedre mišice, oštra lica i još oštrijeg pogleda, prikaza nam se Mihovio Pavlinović kao pravi sin Makarskog Primorja, one stare Paganije, gdje su se susretale vjerske težnje Rima i Vizantije, ali udarile na ljutu liticu tvrdokornosti vjerske, kao što će poslije udariti osvajački Mleci na njihov žilavi otpor, a i strašni napadaj. Bijaše pop, ali ne popovska slika. Kakva razlika između onog hoda, i jezuite odgojenog u zavodima, blijeda i savijena, koji oborenijeh očiju liže kao zmija kroz šiprag gustog svijeta! Kao da se i njegovo čovječje srce borilo sa popovskijem umom. Čovjek Mihovio Pavlinović morao je biti u ratu sa popom Mihovilom Pavlinovićem. Ovu borbu svak je mogao opaziti, - ko i nije znao što će nam poslije kazati njegov vijerni drug Kosto Vojnović-Užički, naime da je Pavlinović namjeravao seliti u mladu kneževinu Srbiju, - jer on nije podnosio ni izvanjske znake svoga čina. Nosio je čizme do koljena, haljinu izvezenu i gajtanima sapetu, kalpak na glavi, a duga kosa kucala mu po ramenima. I ako je brijao brke, na prvi pogled takog lica, svak je pomišljao da je on taj zavjet učinio pred kakvom bijelom Vilom primorknjom, koja mu je otpjevala riječi ljube Kraljevića Marka nevjernom kumu, duždu od Mletaka:

“Stara me je majka proklinjala,
Da ne ljubim bradata junaka,
Nego momče mlado golobrače,
Kao što je Marko Kraljeviću.
Ako ćeš me dakle poslušati:
Da obriješ dužde svoju bradu,
Tade ćeš mi obljubiti lice.”

“Primorac je Matković pisao o Mihovilu Pavlinoviću: obucite ga u narodno odijelo, zadijte mu puške i jatagan za pas, i eto vam pravog hajduka. Pogodio je, možemo čisto kazati, bez uvrjede za mladog Pavlinovića. Pavlinović bio je dušom, kao i tijelom, hajduk; ne razbojnik, već pravi hajduk srpskog soja, od onijeh hajduka kao Veljko, koji su utirali suze sirotinji, nasilnike gonili i prijestole obarali.

“Mladi Pavlinović vidio na jednoj strani potišten narod, na drugoj gospodare. Uz prvi stao, a na druge udarao. Nije on razbirao kako se zovu Mamule i Rozneri (2) i koliku vlast u ruci drže. On je na njih jurišao. Malenom četom u saboru navalio na Lapenu, (3) silna na vlasti i darovita umom. Uvijek je narodnijem jezikom govorio i narodni jezik branio, koliko među protivnicima, toliko i među prijateljima, koji su ga se jednako bojali. U tome i u svemu Srbi mu bili najpouzdaniji pomoćnici, branili ga od napadaja svojijem prsima, kao što reče pošteni i iskreni pop Grupković. Ta obrana materinskog jezika bijaše najplemenitije djelo, kao što je naše pravo na svoj jezik najsvetije pravo, i ako na našoj strani nije bila ni praktična uporava jezika u državnijem poslovima, ni istorijsko pravo, ni diplome, ni kakve zakletve kraljeva i banova.

“Tada je Pavlinović primjerom i slovom preporučivao slogu Srba i Hrvata i vjersku snošljivost. Prijateljevao je sa Srbima u Ugarskoj i u Srbiji, obišao one srpske zemlje i opjevao srpske zadužbine u Srijemu. Kovao je u zvijezde Crnu Goru, kao srpsku slobodnu i nezavisnu zemlju, i otpratio pjesmom svog pobratima Jovu Sundečića na Cetinje:

Hajde zbogom Gori-Crnoj,
Tvrdoj našoj zaklonici.
Tu ne dopri turska sila,
Ni latinska mudrolija;
Tu se bratski bratstvo zove,
Kog nam majka porodila;
Tu je mudrost i svetinja
Živit, umriet, pobjediti;
Za krst častni, za slobodu
Sve na svietu pregoreti.”

Ali ko je poznavao samo potonjeg Pavlinovića, tj. Pavlinovića pisca Hrvatskih Razgovora i rimskog “hodočasnika,” taj će jedva moći da ga upozna u Savinom portretu. Potonji je Pavlinović sasvim drugi čovjek bio, te i njegov moralni slikar, crtajući naličje onog simpatičnog i muškog salika iz Don-Mihovih mladih dana, primoran je uskliknuti s pjesnikom:

Quantum mutatus ab illo, Hectore!

I pošljednji potezi Bjelanovićeva literarnog živopisa dodaju prorokovoj slici ove mrke sjene:

“Ko je čitao u “Orliću” Pavlinovićeve “Starostavne Knjige” o Crnoj Gori, morao je misliti  da će on polećeti na Cetinje, kad Crna Gora stane odlučno “slagati priloge na žrtvenik srpskoj slobodi.” Ili, ako mu načela njegove vjere zabranjuju da se ugleda na Ivana Kapistrana i da za pas zadije jatagan poput crnogorskijeh popova, da će se barem popeti na najuzvišeniji vrh svog Biokova i objeručke blagosivati vojsku osloboditeljicu. Ali, kad je Srpstvo listom skočilo na obranu svoje slobode, kad je Srpstvo svoja leđa podvrglo da sruši silno tursko carstvo i cijelom Istoku izvojuje nezavisnost, dakle kad je Srpstvo djelom dokazivalo svoje viteško požrtvovanje i svoju veliku moralnu snagu, čim je u svemu svijetu priznanje steklo i najpoštenije odgovorilo pouzdanju pisca “Starostavnijeh knjiga,” – Pavlinović mjesto blagoslova šalje proklestvo, Pavlinović se objeručke baca blatom na Srpstvo! U onom svetom času, kad se potreslo srce i u srpskijeh krvnika, Pavlinović izdaje svoje “Razgovore”, obija pragove na bečkom Ballplatz-u i...... kupi riječi oko ustaškijeh logora u ponosnoj Bosni.”

Nego mi smo, iznoseći ovaj specimen Bjelanovićeve polemičke proze, istrčali malko pred hronologijom. Kad je ove redove pisao, Sava je imao za sobom već tri godine novinarskog života, pa ne samo da se njegov stil bijaše oslobodio ranije nepouzdanosti, nego mu i jezik (na koji je, kao što vidjesmo, Bjelanović mnogo pazio) postao mnogo književniji, tj. prost od onih narodskih solecizama, s kojima se ovda onda sretamo u njegovim ranijim spisima. (4) U tom je pogledu vrijedno uporediti prve brojeve ,,Srpskoga Lista” sa onima koji su objavljeni godinu, dvije kašnje, i naročito sa pošljednjim godišnjacima “Srpskoga Glasa.” Dok onamo – kao što je u svoje vrijeme vrlo zgodno opazio Ljubomir Jovanović (5) – ima češće ponešto, što odaje da se pisac školovao na tuđim jezicima, ponešto što ne valja, ili je dajbudi drukčije nego u onih koji se staraju da idu za Vukom i Daničićem, - pošljednji su mu brojevi taki, kako ih je mogao napisati najbolji srpski stilist, pa čak i takav, koji se školovao isključivo na svom jeziku.

Prve godine saradnici Bjelanovićevi na listu bili su, s vremena na vrijeme, Ljudevit Vuličević, Dr. Lazar Tomanović, Dr. Dušan Baljak i, manje intenzivno, pisac ovijeh redaka. Članci se štampali ponajviše ćirilicom, a u njima se teorijski raspravljala razna načelna pitanja, bistrio program lista i u raznom obliku podizala optužnica proti svemoguće vladino-klerikalne ,,Narodne stranke.” Ali već u početku druge godine Bjelanović, nizom članaka pod natpisom Vjera i narodnost (latinicom) započinje svoju propagandu u korist slobodne misli i Srpstva triju konfesija, pod već pomenutim geslom ,,Brat je mio, koje vjere bio.” U prvom članku pisac ovako obilježava predmet svojega pisanja:

“Naše vjersko i narodno pitanje želim u nekoliko članaka raspraviti. Neću se upuštati u duboka posmatranja, nego ću samo pribilježiti nekolike moje opaske o našijem političko-narodnijem odnošajima. Čuvaću se duboke filozofije, jer ta za naš svijet nije; a čuvaću se i velike politike, jer je o njoj opasno govoriti svakom, ko se nije izvježbao u bečkom parlamentu i u delegacijama, kao naši hrvatski zastupnici. Ovi naši zastupnici znaju mnogo govoriti, a malo kazati. Ja ne bih znao nego poprijeko udarati. I zato biće najbolje da svoje opaske po redu iznesem.

“Protivnici Srpskoga Lista, šta kažem? protivnici Srpstva, stali su na sav glas vikati, da je srpski organ na Primorju maslo popovsko i vladino. Vi ste ih za dokaze pitali. Šta na to protivnici odgovoriše? Ništa. Ali sad ja pitam: šta bi oni mogli odgovoriti? Kad bi se odgovor mogao dati praznijem riječima, ne bi posao trudan bio. Ali valja odgovoriti djelima, faktima. Protivnici imali bi odgovoriti djelima, i djelima dokazati da su u politici nezavisniji od srpskog organa i srpske stranke, da su u vjerskijem pitanjima liberalniji od Srba. Sad stvori, Bože, ta djela, kad ih nema. Gdje su?... Dakako, protivnici srpske stranke (nazovimo ih narodnom strankom, premda je u svemu nenarodna) stvorili su i stvaraju krupna djela. Ali ta djela baš pokazuju, da oni teško griješe; griješe svojom bezuslovnom podložnosti vladi, bez narodne koristi, a u vjerskijem pitanjima griješe što uzdržavaju popovsko gospodstvo i rade za interese popovske. Klerikalstvo nikad nije moćnije i uplivnije bilo što sada, a na ovo klerikalstvo nakalamila se politika, koja nije narodna i koja nekolicini tobolac puni, a narod u propast vodi.”

Dalje se u tim člancima žigoše Pavlinovićeva vjersko-narodna propaganda u Bosni i Hercegovini i politička trgovina sa “Hrvatskim Razgovorima,” kritikuje papina enciklika Grande Munus i Strosmajerova akcija za spojenje crkava, te odbija prigovor da je “Srpski List” pokrenut za interese pravoslavlja, i dokazuje kako je, naprotiv, ,,Srpski List” od svoga prvog broja uvijek pisao protiv vjerskoga prozelitizma, pa u to ime baš i ustao protiv težnja Strosmajerovih, koje se ispoljavaju u poznatim njegovim devizama: ,,Sve za vjeru i za domovinu” i “Jedno stado, jedan pastir.”

Pod kraj 1881 godine uvodi Bjelanović u svom listu novu rubriku, naime one zanimljive svoje Pabirke, kojima će do pošljednjeg časa vjeran ostati. U njima je on, s dana u dan, lakim stilom bilježio i ne bez humora diskutovao glavne pojave dnevne politike, ističući uzgred svoja načela i izvodeći stvari na čistinu. Koliko u tim Pabircima, toliko u ostalim svojim polemičkim člancima, njegov je glavni objektiv Mihovil Pavlinović, vinovnik i duša zavladale reakcije. Pavlinović se u svojem organu, doduše, svojski brani, ali za dugo ne izlazi svojim imenom na srijedu, dok se najzad ne pojavi u Srpskom Listu nov borac, nov Don Mihin tužilac, koji ga u direktnim pismima stane lično izazivati na novinarski megdan. Taj novi delija, koji se iz taktike potpisivao Srbin katolik, ne bijaše niko drugi do li sam Bjelanović. U jednom od tih svojih ,,otvorenih pisama” Srbin katolik ovako odgovara Pavlinoviću, koji se u “Nar. Listu” bijaše na njega požalio što ga lično izaziva i kazao da s njim neće polemisati, dok svoje pravo ime ne otkrije:

“Ja sam svoje pero zabatalio bio i o klin objesio, kad me vi, prečasni oče, iznenadiste vašim pozivom u “Nar. Listu”. Meni je vrlo drago što, između mnogih zadovoljstva, koja su mi moja pisma donijela, mogu da zabilježim i vaš poziv, jer najočitiji dokaz moga uspjeha. A moja je radost tim veća, što je zaista nenadna, jer “dvije su godine – kako sami kažete – da se neko razmeće po glasilu srpskih interesa na Primorju i neprestance kesi osobno na vas itd.”, a vi stopro danas, poslije dvije godine, sjetiste se i okrenuste se na tako kivna napadača. Vi, prečasni oče, kad ste namrštili čelo, glavu podigli i oštrijem glasom na me stali nabrecivati, mišljaste sigurno da ste pred urednikom vašeg lista, ili u klubu narodne stranke. Prevarili ste se, prečasni, jer ako ste vi ljuto zvijere, ni ja nijesam zec. I zato vam otvoreno kažem, da se ja na vašu zapovijed neću javiti svojim pravim imenom. Vi me zato, tvrdo se nadam, ne ćete negalantnim nazvati; vi ćete zaštediti riječi laž i ovoj podobne, koje su vam se u vašem pozivu niz pero omakle; jer ste vi, prečasni oče, koliko vatren agitator, toliko i hitar publicista i fin političar, pa ćete vrlo dobro znati, da neke neotesane fraze ne mogu svagdje postići svoj efekat (kao u klubu narodnjačkom), a najmanje pak kod naraštaja “koji nam raste uz koljeno.” Zato se ja vama obraćam ne kao proroku, već kao publicisti i političaru, jer ja autoriteta ne priznajem. Dakle, sađite sa vašeg Olimpa; ta i gromoviti Jupiter salazio je među ove kratkovjeke ljude; razaberite se, pa da govorimo običnim, svakidašnjim jezikom, kako bi nas svak razumio, pa i naš naraštaj, koji je meni na srcu koliko i vama, prečasni oče!...

“Ako vam ni tako nije po volji, a vi se osvrnite na me “rad misli koju slijedite i rad naraštaja, koji vam uz koljeno raste.” Vidite, prečasni oče, vremena su mutna, tušti se oblaci navijaju na vaše nebo, šljedbenici uzmiču. Neki gube vjeru u vas, učitelja i proroka svog, a neki vas se javno odriču. Među nevjernijem Tomasima i ja sam, oče prečasni. Nekad vaš veliki poštovatelj, dok ste protiv narodnih dušmana vaš gromoviti glas podizali, dok ste slogu i ljubav propovijedali i Srbe priznavali, a sad vaš protivnik, od kad ste plemeniti srpski narod blatom htjeli okaljati, ne za ljubav hrvatskom narodu, već u korist onih političara, koji su neprijatelji Hrvatima koliko i Srbima, koji se služe perom vašim i vaših drugova u Zadru i Zagrebu, da nas lakše smotaju pod svoja kola. Ja i mnogi sa mnom bićemo sretni, ako nas o protivnom uvjerite. Progovorite dakle – sada ili već nikada!”

I Don Miho, zaista, progovori. Njegov politički pamflet “Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji” pravo je ogledalo njegove potonje nesnošljivosti prema Srpstvu i pravoslavlju (koji su pojmovi za njega, uostalom bili identični), kao i njegove kratkovide politike uopće. Ta je politika uglavnom išla za tim da zavadi i razdvoji katolike od pravoslavnih, te da ove zadnje prikaže kao elemenat državnim interesima protivan, buntovnički. U svome odgovoru, koji smo naviše spomenuli, postavio je Bjelanović sebi zadatak da konkretnim faktima i neoborivom logikom dokaže neosnovanost i nesmotrenost takove politike, i on je u tome briljantno uspio. Njegovi članci “Don Miho na braniku” zadržali su dobar dio svoje izvorne svježine; oni nam se i danas vide kao rijedak obrazac novinarske polemike na srpskom ili hrvatskom jeziku, i ujedno kao rječit dokumenat Savine političke bistrine i njegovih zbilja proročkih, najnovijim obrtom u hrvatskoj politici sjajno potvrđenih pogleda na budućnost.

III.

Prema nacrtu ovoga spisa ne može, razumije se, biti naša zadaća da Savu Bjelanovnća uzastopce pratimo kroza svih šesnaest godina njegova novinarskog i publicističkog rada, pa ni da u pretres uzmemo svu onu gomilu periodičkih članaka i ostalih publikacija, koje bi podesne bile da karakterišu i do sitnica obilježe znamenitu borbu što je on, kroz to vrijeme, izdržao. Mi ovdje smijeramo na to, da ga u nekoliko značajnih poteza prikažemo kao pisca, i zato ćemo da se još malko zadržimo na njegovoj velikoj polemici s Pavlinovićem, u kojoj je Sava, u rapidnoj sintezi, ocrtao sav svoj borilački program i gdje nam se on javlja čas kao vješt narodni branič, a čas uzimlje riječ kao javni tužilac i, po nevolji, izriče političku i moralnu presudu svom čuvenom suparniku.

Među prigovorima koje je Pavlinović najčešće i najradije na Srpski List podizao, bio je i taj, da njegovi pisci “ne haju za vjeru” i da “vrijeđaju katoličku crkvu”. Na tu podvalu, koja je išla za tim da list omrazi u očima Srba katolika, odgovara Bjelanović navodeći ove redove iz svog programatičnog članka u prvom broju “Srpskog Lista”: “Slobodu savjesti mi imamo povrh svega i poštovati i braniti zato, što će se usvajanjem toga načela izgladiti vjerske oprjeke i mržnje, koje su po Slavene ubitačne bile, a osobito po nas Srbe, kidajući nam narodnost na vjerske stranke. Blagotvorni upliv slobode ukloniće i tu preponu našoj slozi, a mi ga već danas osjećamo, kad možemo među svoje bilježiti odabranu kitu Srba katolika, u kojima ćemo sigurno naći prijatelja i od vjere i od uzdanice.”

Zatim pisac svojega protivnika stavlja pred ovu dilemu:

“Položaj je čist. Ili mi nijesmo održali svoje obećanje, i tad smo zaista krivi, i Pavlinović ima pravo da nas kori; ili smo mi ostali vjerni našem programu, i tad Pavlinović prosto kaže neistinu.”

I onda prelazeći na ofenzivu, pisac ovako nastavlja:

“U ostalom Pavlinović ne iznosi dokaza za svoju tvrdnju. Kako i kad smo mi vrijeđali katoličku vjeru? Ako mi ispovijedamo slobodna načela i cijenimo tekovine moderne nauke, mi tijem zauzimljemo taki položaj, na koji se katolička vjera ne smije žaliti. Ako mi ne hajemo za vjeru ni za crkvu, to nam je slobodno ne samo osjećati, nego i javno ispovijedati. U takom našem držanju nema uvrjede, bar uvrjede izključivo za katoličku crkvu; a Pavlinović nema prava ni vlasti, da nas na drugi put nagoni, još manje da nas na lomaču vodi. Inače Pavlinović i družina uvijek pripovijedaju da našu stranku sastavljaju isključivo pravoslavni, šta mu je dakle stalo, ako mi ne hajemo ni za vjeru, ni za crkvu?

“Nego glavnu tačku ovog pitanja rastumačićemo primjerima. Mi smo oplakali smrt naučenjaka Darvina. Vrijeđamo li tijem hrišćansku vjeru i crkvu? Ne, po našem tvrdom uvjerenju, jer evanđelske istine ne mogu biti u oprjeci sa plodovima nauke. Ali ako je naše pisanje uvrjedljivo bilo, ono je jednako uvrjedljivo za pravoslavnu, kao i za katoličku crkvu. Neki naši članci (najviše članci katolika Ljudevita Vuličevića) nijesu valjda po volji mnogijem sveštenicima; ali s istijem razlogom mogu i pravoslavni na njih svoju zlovolju iskazivati. Još mi ništa nijesmo napisali, što bi se moglo smatrati kao namjerno i isključivo napadanje na katoličku crkvu. Dakle nije dokazano, da mi grdimo katoličku crkvu.''

I, zbilja baš ta tvrdnja Pavlinovićeva ne bijaše ničim dokazana; ali je njemu, dobrom poznavaocu svoje pastve, išlo u račun da Srbe prikazuje kao framasune i anti-papiste. “Novi Srbi – piše on u svojoj broširi – sve to jače navaljuju. Na koga će najvoljnije udariti? Čim će najživlje zabavljati sviju liberalnu publiku, oni, koji ne haju ni za vjeru, ni za crkvu? - Papom. Ah, papa, papa! Satan Aleppe!(6)U samoj stvari, to naglasivanje srpskog liberalnog stanovišta i vjerskoga indiferentizma ne bijaše, uza svu poznatu Pavlinovićevu nesnošljivost, opet stvar ni iskrena, ni ozbiljna. Kad mu je to u prilog išlo, ni Don Miho nije zazirao od lajičke kulture, one “napredne zapadne kulture,” kojom se, po njegovu tvrđenju, hrvatsko pleme odlikuje od srpskoga. On će u ime te, kako nas istorija uči, po prevashodstvu čisto lajičke i antiklerikalne zapadne kulture, svojemu protivniku uzviknuti: ,,Srpstvo je manje vrijedno u povijesti, u državnom, u narodnom i u kulturnom životu. Ni iz Petrograda nije još sinula svjetlost istine i pravde, kamo li iz Biograda i Cetinja!”

Ali je ,,mali Savica,” kao što smo naviše pomenuli, Don Mihinu taktiku u prste znao. Znajući koliko je to razmetanje “napretkom” i “zapadnom kulturom” u njegovim ustima šuplje, on će jednim majstorskim udarcem izbiti svome protivniku iz ruku to za njega ne skovano oružje, te ga vješto okrenuti na njegovu štetu ovom svojom, istina malko emfatičnom, al' inače vrlo zgodnom argumentacijom:

“Mi smo držali, da kultura nije svojina jednoga čovjeka, ili jednoga naroda. Držali smo, da tekovine XIX. vijeka idu na korist svakom narodu jednako, kao što i sunce obasjava jednako svaki stvor na svijetu. Ali ako ćemo neke razlike istraživati i na sravnjenja dolaziti, tad ćemo se uvjeriti, da se tekovinama XIX. vijeka najmanje mogu ponositi ljudi, koji ih očito i namjerno kriju, ignorišu i pobijaju. Ako je Galileo Galilej za svakoga otkrio kretanje oko sunca, najmanje se mogu na nj pozivati oni ljudi, koji su našljsdnici jedne sekte, koja je Galileja radi ovog pronalaska na muke metala...... Dolazimo dakle na sravnjenja.

“XIX. vijek! Šta nam je dao XIX. vijek?

“XIX. vijek donio je veliku slobodu narodima i veliki napredak u nauci. Mogli bismo jednom riječi kazati, da je donio veliku slobodu: slobodu tijela i uma, jer je oslobodio narode od tjelesnog ropstva, i jer je oslobodio um od ropstva duševnog. Velika francuska revolucija rastrgala je lance, koji su čovječanstvo sapinjali, oslobodila narod od popovskijeh i vlasteoskijeh nameta, i povratila mu prirodno pravo na samoopredijeljenje, pošto su mu još prije francuski naučenjaci raskinuli okove uma, oslobodili ga od predrasuda i popovskoga sujevjerja. Francuska revolucija podigla je na prijestolje prava čovječja i carstvo zdravog razuma. Od toga doba i s toga izvora poteklo je sve što je dobra imao XIX. vijek. Narodi borili su se za svoja prirodna prava, i pošto su oborili kule legitimnosti i istorijskih prava, stvarali su svoja jedinstva po slobodnoj volji. Nauka pošto je raskidala skučene granice popovskijeh teorija, prešla je na istraživanje i ispitivanje prirode, i sve što dobra imamo, poteklo je od nove pozitivističke škole.... Sad nam je teško silaziti na jedno upoređenje, jer će nas Pavlinović odmah prekoriti da vrijeđamo njegovu vjeru, ali pošto je on uveo Rim u upoređenja, mi ćemo prosto konstatirati, da je rimski Vatikan uvijek bio u suprotnosti sa braniocima slobode i jedne i druge.”

Upoređenje koje pisac ovdje pominje i na koje po tom prelazi, tiče se pouke što su je dva srodna plemena, srpsko i hrvatsko, znali da pocrpu iz francuske Revolucije, kao i toga, koje je pleme znalo da se bolje ugleda u one velike uzore. Bjelanović, razumije se, ne štedi lijepih boja, da bi ukrasio živopis srpskoga pregalaštva, naprema blijedoj slici koju će on smišljeno ocrtati o izvještačenoj kulturi zagrebačkoj. U paralelci, što ju je on u tom pravcu povukao, ušlo je prema tome dosta partijske pristranosti, te mi to upoređenje, razumije se, ovdje i ne pominjemo kao uzor polemičke objektivnosti. Ali ćemo opet zato iz njega ispisati ovaj ulomak, da još jednim primjerom pokažemo živost i slikovitu jedrinu Bjelanovićeve proze, naročito kad je ovaj novinar par excellence imao da brani zajedničke interese šireg, u njegovoj misli i njegovoj ljubavi nerazdvojnog Srpstva:

“Kad je u Francuskoj pala Bastilja i podizala se prava čovječja, u srpskoj Šumadiji srpski hajduci, ovi viteški branioci prava svoga naroda, privodili su djelu svoja junačka preduzeća i raskidali okove ropstva. Karađorđe, hajduk Veljko i mnogi ostali, sve po izbor junaci, izveli su veliku revoluciju, koja je novu Srbiju stvorila. Svijet se i sad divi njihovom pregalaštvu; istoričari kao Ranke, Kalaj i mnogi ostali, raznose slavu srpske revolucije, kojoj je teško naći ravne. U isto vrijeme podigao se junak na polju nauke, Dositej Obradović, Karađorđe u mislima, ili kako reče pjesnik Aleardi o Luteru: Spartaco del pensiero, koji je ostavio svoj manastir, svukao kaluđersku mantiju i goloruk pošao u bijeli svijet za naukom, kao čela za cvijetom, da sakupi plodove prosvjete i poslije rasturi knjigom svoje liberalne misli protiv sujevjerja i predrasuda, zbog čega će ga Tomazeo nazvati protivnikom hrišćanske nauke. Dositej i mnogi ostali književnici prelaze u Srbiju; u Biogradu, naporedo, podiže se ognjište nauci i narodnoj slobodi. Srbija podiže svoju veliku školu (koja ima tri fakulteta, isto kao i novi univerzitet u Zagrebu), osniva škole u narodu, zavodi “Učeno Društvo” (“Maticu Srpsku” u Vojvodini da i ne spominjemo), te onamo u Biogradu izlaze na glas veliki književnici. Da na jednu svedemo: Srbija, tek na pola oslobođena, stvara čuda u prosvjeti i prednjači Slavenima na jugu. Ali Srbija prima na se još jedan zadatak; naporedo uz prosvjetu, ona radi na djelu oslobođenja podjarmljene braće u Turskoj, salijeva u Kragujevcu puške i topove, koji će poslije navijestiti oslobođenje svemu Istoku, a Srbiji povratiti kraljevsku krunu. U velikom knezu Mihajilu oličena su ova dva velika preduzeća, u onom srpskom knezu, koji je svom narodu kazao: “Zidajte stub slave, ali ne stub od kamena, koji ma koliko tvrd bio, opet zubu vremena odoljeti ne može; već stub nauke, svjetlosti, koja je život svemu;” koji je sabirao i pripravljao snagu narodnu za veliko djelo oslobođsnja... Napokon da prijeđemo na onu Crnu Goru, koja je nekad Pavlinovnću kao sunce sjajna bila, kad je Sundečiću pjevao:

Ej poleti, moj sokole sivi...
Hajde zbogom Gori Crnoj,
Tvrdoj našoj uzdanici –

a koja mu je sad mračna postala; i ta je Crna Gora bila zaklonica prosvjete, koliko i slobode. Crna Gora imala je o tragu nekoliko vjekova svoju štampariju, koju je morala žrtvovati za veće dobro, za svoju slobodu, koja je uvjet prosvjete, i pretvoriti je u puščana zrna. Crna Gora dala nam je vladiku Petra II., prvog pjesnika srpskog poslije srpskog naroda, koji je nagovijestio Darvinove teorije, bio preteča Darvinov, kao što je to vješto dokazao prof. Vulović. Sad Crna Gora, koja je bez prestanka puškom u ruci stala na braniku srpske nezavisnosti, pošto je proširila svoje granice i uz najveće protivnosti sa više strana teškom mukom probila sebi odušak na more, te malko odahnula, ona sad zamjenjuje jatagan knjigom i motikom, otvara škole, probija putove, osniva poljodjelska društva, predaje se trgovini, da naknadi što je u kulturi silom prilika zabatalila, braneći se za više vjekova od varvarstva..... Ima dakle u Srpstvu vrijednosti....”

Pa naravski da je ima, i tebi, sokole, ne bi trebalo da tolikim žarom dokazuješ ono što je Pavlinoviću vrlo dobro poznato, njemu, koji je Crnu Goru toliko uznosio i u svojoj čuvenoj besjedi o otvoru Cetinjske Čitaonice (1868) s uvjerenjem tvrdio, e “Srbiji alem-kamen na čelu blista, u kolu južnih posestrima”; (7) ali – trenutak je svečan, došlo je vrijeme razračunavanja sa “novim Srbima”, i kad je Don Miho već pregao da u devet članaka svijetu pokaže, kako je “srpska misao šuplja i nenarodna”, nužda je da se piscu “Hrvatskih Razgovora” dovikne protivno. I Bjelanović završuje, zbilja, svoje dugo razlaganje ovom opomenom na svoje vršnjake, koja nas svojom proročkom doglednošću danas upravo zadivljuje:

“Hrvatska misao Mihovila Pavlinovića obmana je, prevara i laž. Upoznajte je bolje. Otkinite od nje onu tuđinsku snagu, koja joj ušljed istorijskog procesa časovito u prilog ide, i kažite nam: šta ostaje od take hrvatske misli. Tako Hrvatstvo ne može da napreduje, jer svog vlastitog i zdravog temelja nema. To su i u Zagrebu stali uviđati. Uvjeti napretka Pavlinovićeve “hrvatske misli” su naša nevolja i tuđinska sila. Ali je još jaka snaga u narodu, a svaka je sila za vremena. Budućnost je narodna, to znači budućnost je naša!”

IV.

Vrlo je umjesno Bjelanoviću u zaslugu upisano, što je on kao novinar, premda sapet u okovima jednog te istog predmeta (srpsko-hrvatska raspra), ipak nalazio uvijek toliko originalnosti da stara pitanja predstavi u novom obliku, i da tako izbjegne onoj monotoniji, u koju bi drugi, slabiji pisac, besumnje najčešće upadao. Ali ova njegova spisateljska elastičnost mora da nas još većma zadivi, ako uzmemo u prizrenje neobično teške štamparske prilike u kojima je Bjelanović svoje novine izdavao.

Austrijska vlada u Dalmaciji nije, uopće, gledala prijaznim okom srpski pokret na Primorju, ili je, u najboljem slučaju, bila voljna da ga ,,trpi” kao neki pokret crkveno-kulturni. Njen poglavica u Zadru, general Rodić, bijaše pred izlazak Srpskog Lista u više mahova dao izraza tom vladinom pogledu, ali protiv probuđene srpske svijesti on ne mogaše da učini ništa. Ipak, prema mladoj srpskoj stranci vlada se u prvo vrijeme pokazivala tolerantna. Ali već početkom 1881. godine njezine vlasti u Dalmaciji zauzimlju prema stranci, a osobito prema organu stranke, stanovište ostilno. Ta je ostilnost rasla naporedo sa uplivom Pavlinovićevim u javnim stvarima dalmatinskim, te kad najzad Don Miho uspjede da postane jedini gospodar u staroj, tada već potpuno vladinoj ,,narodnoj stranci,” zabačen je svaki obzir i otvoren javni, žestoki rat na Srpstvo. Protivnici stadoše bijediti dalmatinske Srbe kao nepouzdane državljane, koji da tobože teže preko granica monarhije. Zgodnu priliku za to umotriše ti čestiti ljudi u protivnosti koju neke općine u Boki Kotorskoj u taj mah pokazaše uvođenju tako zvanog ,,domobranstva” (službe u vojski za obranu zemlje). Oslanjajući se na starodavne svoje povlastice, neka Krivošijska sela bijahu potražila da se Boka oprosti od davanja svojih momaka u vojsku; ali izvjesne hrvatske novine prihvatiše tu zgodu da Srbe dalmatinske opišu najcrnjim bojama, te da na njih izazovu svu strogost državne vlasti. Nadođe uz to srpska omladinska skupština, koja se te iste godine imala držati u Dubrovniku, no koju vlada naprasno zabrani, pripisujući joj ne znam koje buntovničke smjerove, dok je taj sastanak trebao imati zadaću čisto književnu i kulturnu.

Za nesreću, krivošijski brđani počeše u tome da se oružanom rukom protive novačenju za “domobranstvo”. Ovo Pavlinovićevi ljudi opet upotrebiše kao jedan argumenat protiv srpske lojalnosti, i denuncijama tada već ne bi kraja. Dolaskom u Dalmaciju generala Jovanovića, koji savlada krivošijski otpor i zamijeni na namjesničkoj stolici starog Rodića, otpočet je pravi teror od strane dalmatinske vlade protivu Srba. Da bi se zadao materijalni udarac organu stranke, Srpski List zabranjen je u aprilu 1881. za Bosnu i Hercegovinu, i ujedno upravne vlasti učestaše sa sekvestrima i svim mogućim veksacijama. Znatan broj učitelja osnovnih i srednjih škola, koji se bijahu prijavili za omladinsku skupštinu, otpravljeni su u penziju. Ko je god zauzimao kakvu učiteljsku ili drugu državnu službu, zazirao je da se javno prizna kao član srpske stranke.

Samo ljudi koji su se u takim prilikama nalazili, moći će da pojme kakva je to muka bila, u sličnoj atmosferi uređivati “organ srpske stranke na Primorju.” Članci “Srpskoga Lista” zabranjivani su tako bezobzirno i tako samovoljno, da je uredništvo izgubilo bilo svaki pojam o dozvoljenom i nedozvoljenom. Pisati za list ne bijaše više pitanje logike i stila, nego pitanje umne ahrobatike, jedno vajno i glupavo naprezanje, kako ćeš da lojalnije uškopiš svoju misao, te da je tako uškopljenu proturiš kroz “forchae caudinae” najsamovoljnije tumačenog i najdrakonskije uporavljenog zakona o štampi. Državno odvjetništvo u Zadru išlo je tako daleko u svojoj cenzorskoj revnosti, da je jednom u “Srpskom Listu” zabranilo “domaću vijest” u kojoj bijaše zabilježena notisa da je ne znam koja zadarska knjižarnica prodala u 24 sata sto i pedeset ekzemplara Budmanove gramatike ruskog jezika, jer se u toj nevinoj notisi nazirala (incredibile dictu!) ieka buntovnička propaganda u korist Panslovenstva i Rusije! Izgledaše čisto, kao da je srpski organ stavljen izvan zakona. Cenzorska vlast ne zaziraše ni od kakvog sredstva, samo da “Srpskom Listu” nametne ular i da spriječi njegovo čitanje u narodu. U tu cijenu ne bijaše joj skupa ni najveća blamaža, izlaganje smijehu svoga autoriteta, kao što se to dogodi prigodom konfiskacije jednoga članka iz “Moskov. Vjedomosti.” Taj članak ruskoga lista bijaše priopćio novinama bečki “Corr. Bureau,” a Bjelanović ga, u svom srpskom prijevodu, unekoliko i ublažio. Već po tome što je “ Corr. Bureau” zvanična ustanova bečke vlade, spadao je taj sekvestar u neobične. Ali se međutim zbi nešto, što će iz njega stvoriti unikum, pravi record zvanične majstorije. Članak moskovskog lista, koji je u “Srp. Listu” izašao u srijedu 28. januara i po naredbi c. k. državnog odvjetništva zabranjen bio “radi zločina smetanja javnog mira”, izišao je poslije tri dana u jednom drugom listu, koji izlazi u Zadru pod imenom “Objavitelj Dalmatinski” i nosi na čelu dvoglavnoga orla!!

Poslije ovoga drastičnog primjera vladine pristranosti, mogao je Bjelanović sasvim opravdano pozavidjeti bosanskim novinama na slobodi štampe i iznijeti, kao što ga je zbilja iznio (8), nevjerovatan predlog da se u Dalmaciji uspostavi preventivna cenzura.

Sekvestri i kinjenja od strane cenzorske vlasti, to je, uostalom, bio postojani refrain Bjelanovićevih tužaba na austrijsku upravu u Dalmaciji; refrain koji mu se neprestano pod pero vraća, izazivajući čas ogorčene proteste, a čas humorističke opaske i kaustičnu šalu. No gdje je zadarska cenzura najviše bijesnila, pa stoga i najčešće nasijedala, to je bilo protiv Savinih članaka o Bosni i Hercegovini. Sami pomen tog neprikosnovenog Dvojstva nosio je sobom sekvestraciju i neminovnu sudbenu potvrdu iste “na osnovu § 65. kaz. zakona”. Kao što se naprazno ne smije spominjati ime Božje, tako se u “Srpskom Listu” nije imala, u kritičkoj namjeri, spominjati Bosna i Hercegovina.

Znajući to, a poznajući k tome i vrlo mršavu literarnu spremu tadašnjih zvaničnih cenzora, Bjelanoviću jednom dođe ćeif da se s tom gospodom malko našali, i kroza šalu svoje mišljenje o Kalajevoj Bosni donekle ipak proturi. On će dakle toga dana svoje Pabirke započeti ovim uvodom:

“Na čudu smo, o čem bismo danas pisali. Naši pretplatnici imaju pravo na svoju šačicu pabiraka, pa ma ih pisac ove rubrike Srpskog Glasa hvatao kapom po zraku. A kad nam se brani da govorimo o istinskim stvarima, drugo nam ne ostaje, nego da se skonimo pod krila fantazije. Misleći i razmišljajući u koje vilinsko carstvo da naše čitaoce odvedemo, pogled nam se ote na jednu knjigu, koja je ležala rastvorena na našem pisaćem stolu; knjiga s kojom često razgaljujemo naše rijetke časove odmora. Natpis je toj knjizi Perzijska pisma, a sastavio ju je – kao što čitaoci znaju – otrag kakvijeh dvjesta godina jedan čuveni francuski filozof. Ta su “perzijska” pisma tobože pisala dva mlada Perzijanca, putujući po Evropi radi vaspitanja, a u samoj stvari na njihova usta govori francuski filozof, koji u toj indirektnoj formi kritikuje trule ustanove i društvene poroke ondašnje Evrope. Uzbek i Rika, tobožnji Perzijanci, najduže su boravili u Francuskoj i u Parizu, i zato se u njihovijem pismima najviše govori o prilikama francuskim, a paročito o prilikama u Parizu.”

Poslije ovoga uvoda Bjelanović navodi jedno mjesto iz XXIV. pisma, u kojemu se ovako prikazuje francuski kralj Luj XIV:

“Francuski je kralj najveći vladar u Evropi. On nema zlatnijeh ruda, kao njegov kraljevski susjed u Španjolskoj, ali je on opet bogatiji, jer on svoje blago crpe iz taštine svojijeh podanika, koja je neiscrpna i neizmjerna, kao god i španjolski rudnici.”

Zatim navodn pasus o raskošju i obilaštini na kraljevu dvoru, o gluposti i sujeti aristokratije, o slavoljublju francuskog naroda, o pozorišnim predstavama, o megdanima i t. d. Ali je od svega toga opet najzanimljivije ono što Bjelanović, računajući na mršavu književnu kulturu svojih cenzora, u daljim tobožnjim navodima nz Monteskija podmeće Perzijancu Uzbeku, gdje ovaj dosjetljivi Istočnjak (tobože u pismu LXXX) govori o Mavritaniji, jednoj odskoro stečenoj koloniji francuskoga kralja:

“Ni u jednom kraju ovoga svijeta ne zvoni zvono zvanične reklame na tako bezobrazan način, kao što je to slučaj u Mavritaniji. Sve – od najvećih do najmanjih sitnica – prikazuje se u najljepšoj boji; a tako isto i sve nesreće (a ima ih mnogo), za koje je uprava, kriva, zamotavaju se u ružičaste velove samijeh pohvala.”

Nego ta Mavritanija, čija je uprava toliko nalik na upravu sarajevske ,,zemaljske vlade,” ima i svoga generalnog upravnika, kraljeva vezira, koji ima i svoju suprugu, jednu veliku damu, koja je u jednom pitomom kraju Mavritanije podigla ,,svjetsko kupalo” i u njemu svoj mali Trijanon (9) – Trijanon, kako ga nazivlju, “mavritanske vezirice”. Evo što o tome kaže Perzijanac Rika, a Bjelanović tobože prevodi s francuskoga:

“To kupalo zapada državu najmanje dva miliona franaka; jer ne treba tu uzimati u račun samo troškove oko uzdržavanja, nego i svakogodišnje naknade za deficite. Kad je “visoka gospođa” u Trijanonu (a to je gotovo kroz cijelu ljetnu sezonu), onda u kupalu ima i gostiju, ama isključivo kao njena svita. jer se tu sve vrti oko mavritanske vezirice, koja je tamo udesila svoje dvore. Samo da nju razonode, samo da njoj ugode – to je težnja svega tamošnjeg višeg i nižeg svijeta! Tu je mavritanski dvor; tu puzu svi okružni poglavari, koji žele da učine karijeru; tu se rađa i zalazi sunce birokratske milosti; tu je pravi Eldorado za uspavane savjesti, za one svoje vrste činovnike, što za sofrom poslužuju ekscelencije i ostale velikaše, koji dođoše da se zabavljaju konjskim trkama i gađanjem zarobljenih golubova...”

Na kraju urednik ,,Srpskog Lista” napominje kako su Perzijska pisma prvi put izdata god. 1721, pod srećnom vladavinom Njegova Katoličkog Veličanstva kralja Luja XV, le roi bien-aimé, i dodaje sa svoje strane, kako bi u njima mogle naći vjernu sliku mnoge prilike i situacije iz današnjeg doba, - doba u mnogom pogledu dostojna onog perzijskog iščuđavanja.

“No mi ćemo – veli – na ovome prekinuti, jer kad bismo dalje nastavili sa citatima, nije izvjesno da li duhovitog avtora ne bismo doveli u sukob s našom cenzurom, kojoj – budi uzgred rečeno – ne mora da je mnogo simpatičan ovaj francuski filozof, koji je pisao o duhu, a protiv praznog slova zakona (“L' Esprit des lois”), te s tolikim znanjem kritikovao zakonarstvo, koje ne odgovara društvenoj uredbi i duhu vremena.”

Ovi su ,,Pabirci” – prama slutnji njihova pisca – zaista od cenzure zabranjeni, budući se u onim (doduše malko slobodnim) citatima iz Perzijskih pisama umotrila zlobna aluzija na tadašnje prilike u Bosni i Hercegovini, naročito u kupalu Ilidžama. No interesantno je u ovoj zabrani to, što je pisac htio da sekvestar izazove baš hotimice, ne spominjući u svojem članku ni na jednom mjestu ime Monteskija (pisca Perzijskih pisama), a to u namjeri da slabo pismenog cenzora zavede na pogrešnu misao, e Perzijska pisma nijesu možda nikad ni postojala, nego da su oni citati mahom izmišljeni.

I, zbilja, u prvom broju Srpskog Lista, koji je poslije sekvestra objavljen, nalazi se ovaj Bjelanovićev (ovoga puta od cenzure propušteni) komentar o nevjerovatnoj konfiskaciji:

“Gospodin Spens-Boden, današnji ministar pravde, čovjek je skromnijeh zasluga, ali će njegovo ime prijeći ipak potomstvu. Prijeći će stoga, što se pod njegovom upravom dogodio jedinstveni slučaj, da jedan državni odvjetnik sekvestrira nekoliko ulomaka iz jednog klasičnog djela, koje je skoro dva vijeka uživalo neosporno pravo građanstva u cijelom kulturnom svijetu; djelo koje se broji u remeke satirične literature i koje se u Francuskoj predava u svijem školama.

“A ta čudnovata zabrana zbila se u Dalmaciji – klasičnoj zemlji iznenađenja – u kojoj se i takove stvari dešavaju, koje bi drugovdje spadale u basne.

“Čujte samo, pa sudite.

“Prošli broj našega lista bio nam je konfiskovan stoga, što smo za ovu rubriku preveli nekoliko ulomaka iz čuvenih Perzijskih pisama od Monteskija, u kojima je cenzura valjda htjela da uoči neku aluziju na savremene ljude i prilike, premda ljudi i prilike, o kojima se tu govori, pripadaju isključivo XVII. vijeku, i nemaju nikakva odnošaja sa sadašnjicom. Ali je slavna cenzura u svojoj revnosti htjela da istrči ispred zakona, pa da nas kazni, ne za ono što smo kazali, već za ono što smo mogli misliti ili indirektno kazati.

“A kad bi se zakon o štampi mogao tako tumačiti, kad bi se štampana riječ mogla plijeniti, ne na osnovu misli koja je faktički u njoj izražena, nego na osnovu idealnog smisla koji se može da da riječima, tad bi se pobrkao svaki pojam o dozvoljenom i ne dozvoljenom, i sloboda štampe postala bi prazna riječ!

“Što se tiče konkretnog slučaja i ove dalmatinske zabrane Perzijskih pisama, mi smo odlučili da se ovoj odredbi štamparske vlasti odupremo svijem sredstvima, što nam zakon stavlja na raspoloženje, te smo u tom smjeru već uputili nužne korake.

“Međutijem, da bi naš protest odjeknuo i u velikom naučnom svijetu, obratili smo se brzojavno Francuskoj Akademiji, javljajući joj ovu nezgodu njezinog nekadašnjeg člana Montesquieu-a, kojemu se, evo, u austro-ugarskoj monarhiji spori literarno građanstvo. I, u istinu, danas nam stiže jedno pismo od Akademijina tajnika, gosp. Gastona Boasije-a, u kome nam taj uvaženi književnik javlja da je Akademija odlučila obratiti se na ministra spoljnih poslova, gosp. Delkase-a, s molbom da bi se zauzeo kod Njegove Ekscelencije grofa Goluhovskoga, da se francuskom filozofu dozvoli opet slobodna cirkulacija u svijem zemljama austro-ugarske carevine.

“I tako će se iz ovoga sekvestra, po svoj prilici, iščauriti jedno diplomatsko pitanje, bez kojega smo se mogli proći. Ali je odavna kazano: piccole cause, grandi effetti.

“Uručena nam je međutijem presuda c. k. pokrajinskog suda, kojom se potvrđuje konfiskacija, stoga što smo se, tobože, i ovoga puta ogriješili o § 65 kaz. zakona.

“Avtor Perzijskih pisama, koji je za života bio i sam predsjednik jednog sudačkog zbora, nije dakle mogao da nađe milosti ni kod svojijeh kolega na zadarskom pokrajinskom sudu. Hélas!”

S naše strane, mi ovdje možemo udariti tačku. Čovjek koji je svoje novinarsko pero znao, prigodno, da pretvori u tako ubojitu sablju od megdana, ne bi trebao drugih svjedočanstva o svom spisateljskom daru i o svojim kvalifikacijama kao književnik. Pa ipak, mi ćemo da ovog novinara izbliže promotrimo i kao književnika.

V.

Jedan njemački pisac kazao je jednom prilikom za novinare, da su oni u moralnom svijetu ono što su trgovci, ili posrednici, u svijetu materijalnom, privrednom. Poređenje nije, doduše, bogzna kako suptilno, ali je u sebi tačno. Kao što se god trgovac trudi da iperprodukciju jednoga kraja učini pristupačnu drugom, tim produktom manje bogatom kraju, tako se i novinar stara za unošenje i razmjenu misli; njegov je zadatak da u promet stavlja ideje, i to takove ideje, za koje je uvjeren da su zdrave i korisne. Nego time nije još sve rečeno. Kao što ima trgovaca koji su ujedno i producenti, koji dakle svoje vlastito vino ili svoje vlastito žito prodaju, tako ima i novinara čiji su spisateljski proizvodi plod samostalnog, skroz ličnog umovanja; novinara koji, doduše, ne zaziru ni od posredničkog posla, ali koji ponajviše svoju robu prodaju, pa im je postojana briga da joj uzdrže cijenu, a po mogućnosti i podignu.

Sava Bjelanović, kako je čitalac mogao uvidjeti iz onoga što smo ranije kazali, spadao je u ovu zadnju kategoriju novinara. To se vidi ne samo po njegovu nastojanju da mu je spoljašnji oblik uvijek spretan i dotjeran, već i po tome, što se uvijek starao da su mu saradnici ljudi od pera, i što je u svoj list vrlo rado primao i sastave beletristične prirode, baveći se, s vremena na vrijeme, i sam čistom književnošću. Već u prvim godišnjacima “Srpskog Lista”, pokraj stalne rubrike “Književnost”, nailazimo na znatan broj podlistaka koji su posvećeni lijepoj književnosti u formi pripovijetke, putopisa ili kozerije, ili se bave prikazivanjem kakva književna djela, što je u taj mah privlačilo pažnju publike. (10) Što se tiče samog urednika, on se, doduše, književnošću bavio tek kao gotovim produktom, ali je literarno djelo bilo uvijek u stanju da ga zainteresuje, te da novinara začas pretvori u književna kritičara. A to interesovanje bilo je ponekad tako živo, da je prikazivač u svoju recenziju mogao i sam da unese istinskoga osjećaja i pjesničkoga poleta. Njegovi književni prikazi imali su stoga veoma personalan oblik; u njima se ogledao čovjek koji slabo poznaje i slabo mari za uobičajene šablone i stereotipsku frazeologiju kritičara po zanatu, te koji sudi onako svojski, po instinktu, birajući izraze prema časovitom raspoloženju i dobivenoj impresiji. Karakterističan je u tom pogledu Bjelanovićev prikaz pripovjedaka L. K. Lazarevića, objavljen u podlisku “S. Lista” od 3. juna 1887. U to se doba Lazino ime bijaše tek počelo spominjati u srpskoj književnosti, a kritika – sjem jedne kraće recenzije u fejtonu zagrebačkih “Narodnih Novina” – ne bijaše još opširnije progovorila o docnije proslavljenom zborniku njegovih novela. Na Bjelanovića, srpskog nacionalistu n čovjeka idealističke prirode, Lazine pripovijetke učiniše jak utisak. One ga “zadovoljiše koliko ikoje druge, što je do sad Srbin napisao.” I prelazeći da o njima govori u svom listu, on će započeti svoju recenziju jednom apoditičkom izjavom: “Ne pristajem – veli – na mnijenje koje Lazarevića stavlja u najbolje od mlađijeh pripovjedača našijeh. Ja bih ga stavio u najbolje bez razlike godina.” Diveći se Lazareviću propovjedniku i braniocu starih srpskih patrijarhalnih običaja i patrijarhalnog morala, Bjelanović ne dopušta da se ovome književniku našem u grijeh piše njegova nacionalna i moralno-konzervativna tendencija, koja, po njegovu shvatanju, nije opet na smetnju njegovoj umjetnosti, pošto lica njegovih priča čine utisak živih, iz srpskog tijesta skalupljenih stvorova. Njemu je vrlo dobro poznato, kako se neki mlađi pisci naši u to doba povode za aristokratskim načelom, e umjetnost treba da je neodvisna od morala i od svake društveno-političke tendencije, ali on u tom pogledu drukčije misli, drukčije osjeća, pa će to svoje mišljenje i osjećanje izreći jasno, bez obzira da l' je ono u opreci sa ukusom koji vlada, ili ne. Čujmo ga:

“Ovo pitanje o tendenciji u umjetnosti, starije je i dosadnije od istočnog. Slušao sam i jednog našeg mladog pisca na Primorju, koji hoće “umjetnost umjetnosti radi”, po riječi Hajneovoj ili ne znam kog drugog glasovitog književnika, te se dakle kune “in verba magistri.”

“Po ovom načelu, do skrajnosti izvedenom, umjetnici bi, kako mi se čini, imali zavući se u svoj posao kao spuž u ljupinu, postati poput kakvijeh sveštenika, recimo starijeh misirskijeh, koji su sačinjavali stalež odijeljen od svega svijeta, te svoje obrede vršili potajno, ne dopuštajući nikom da zaviri u njihove tajne, krijući bogove kao mačka mačiće.

“Ali, kao što taki obred postaje brzo smiješan, tako bi se i ovaj umjetnički “zakon” pretvorio u lakrdiju. Umjetnosti ne može biti, kao što ne može biti vjere, ako svoju svjetlost na narod, na raju ne baca, i otuda opet svoju hranu ne prima. Pravog umjetničkog djela mi nemamo bez težnje neke, bez nekog dobra. Na žalost, ponekad je težnja i kod mnogijeh na glasu umjetnika opaka. Ali, srećom, pravi umjetnici neće zabluditi, a ako zabasaju, opet se na pravi put povraćaju.”

Umjetničko djelo uopće (te dakle i djelo književne umjetnosti) Bjelanović ne može, prema tome, da zamisli bez neke težnje, i to dobre težnje, i po tome se najbolje vidi njegov kolektivistički pogled na život, koji svakom ljudskom djelu hoće da namijeni neku društvenu svrhu. Tu će svoju misao on drugom prilikom još jače naglasiti, i to u jednoj književnoj polemici sa onim ,,mladim piscem s Primorja” o kojemu je riječ u gornjem navodu i koji je – budi uzgred rečeno – sa piscem ovih redaka onda bio u vrlo bliskom odnošaju, tako bliskom, da su njih dvojica u književnim i mnogim drugim pitanjima jednom glavom – i to prilično ugrijanom glavom – mislili. Taj “mladi pisac” napisa dakle i objavi u ,,Srp. Listu” neku vrstu poetskog opisa Savinske dubrave (kraj Herceg-Novoga), dovodeći u svezu sa tihim i bujnim zelenilom toga bokeškog luga staru grčku mitologiju, ,,Vajmarskog Jupitra”, Hajneove ,,Bogove u izgnanstvu” i što ti ja znam koje još podesne i nepodesne argumente u prilog kultu čiste ljepote, a na ustuk umjetnosti koja hoće da služi društvu i politici.

Bjelanović koji je, kao što vidjesmo, o ovom predmetu sasvim drukčije mislio, donese u svom listu verboznu al' očito nedomozganu kozeriju mladog sanjala, isprativši je ovom svojom napomenom, koja je veoma karakteristična, a može da posluži i kao dopuna onoj njegovoj obrani tendencije u Lazarevićevim pričama. “Mi se čudimo – veli kako on, obožavetelj divne Grčke, ovako o “politici” govori, znajući da je i riječ ,,politika” grčka riječ, da se baš politika uvelike vodila u Grčkoj, najviše u umjetničkoj Atini, koja je najbolji dokaz da politika ne stoji na putu umjetnosti, nego joj ide na ruku. Na dokaz tome ne spominjemo Periklesa i ostale političke velikane, koji su, uza svoje političko-državno znanje, imali i fino umjetničko osjećanje, ali ćemo, radi primjera, istaći Demostena, kojega možemo staviti naporedo s najboljim pjesnikom, Omirom – najboljeg govornika. Demosten bio je umjetnik, i macedonski Filip nije bez razloga govorio, da su besjede njegove strašne kao četa vojnika, i obećavao Atinjanima jedan grad na dar, ako Demostenu zabrane govoriti; - a umjetnika Demostena stvorila je atinska politika.”

Po svemu se dakle vidi – a mi, koji smo ga izbliza poznavali, ne trebamo za to štampanih dokaza – da je Bjelanović po osnovi svojega bića spadao u kolo onih sentimentalnih, idealističkih priroda, koje bi Jovan Skerlić nazvao ,,modernizovanim romantičarima”; ali da je taj idealist cijelom svojom kulturom udaljen bio od onih ,,Srbenda iz šezdesetih godina,” koji su zazirali od “trulog” zapada i u književnosti cijenili samo srpske narodne pjesme. On je istina, domaću kulturu posmatrao još dosta romantičkim očima, ali njegovo književno obrazovanje, koje je na latinaškoj osnovi počivalo, bijaše znatno proširilo vidokrug njegova uma i što je glavno, zarana izgladilo stilističke bodljikavosti njegova pera. Čitajući i upoređujući među sobom djela italijanskih klasika, on se još kao gimnazist bijaše navikao da i sam brigu vodi o korektnosti i euritmiji svoje srpske fraze. Koliko su pak te spisateljske skrupule kod njega daleko išle, svjedoči nam, između ostaloga, jedna njegova vrsna recenzija Nodilove knjige O postanju svjetovne papinske vlasti, koju je Bjelanović opširno prikazao u podliscima “Srp. Lista” od 8. i 15. oktobra 1886.

Nodilo je, kao što znamo, jedan od najviđenijih ljudi koje je ustavni život iznio na vidik u Dalmaciji. Kao urednik prvog narodnog lista na italijanskom jeziku (Il Nazionale), on je najviše doprinio da se narodnosna borba u Dalmaciji na zdravom temelju započne i krepko povede cilju. Kašnje, kad je narodna stranka stala odstupati od svog prvobitnog programa i u separatizam udarati, Nodilo napusti uredništvo i prijeđe kao nastavnik u zadarsku gimnaziju. Kao profesor istorije, on je, radi svoje svestrane i briljantne spreme i svoga liberalizma, bio pravi ljubimac svojih đaka, među kojima bješe i naš Sava. Ali Nodilo nije bio samo vrijedan nastavnik, no i vrstan, svestrano obrazovan spisatelj, koji je u “Programu” zadarske gimnazije i praktičnim primjerima svoje đake učio kako treba misliti i svoje misli iskazivati. Potonji Nodilovi radovi na gotovo nekrčenom polju naše narodne mitologije poznati su dovoljno našem naučnom svijetu, ali njegovo književno prvenče na srpskom jeziku, njegova istorijska studija o postanju svjetovne papinske vlasti, manje je poznata, osobito široj publici; i tu knjigu svog negdašnjeg učitelja, koja je još 1878. godine u Zagrebu štampana, (11) htjede Bjelanović, kao urednik “Srpskog Lista,” da prikaže u svom žurnalu.

Pa kako je Bjelanović to učinio? Na onaj svoj obični, neakademski i nešablonski način, prateći pisca uzastopce u njegovom razloženju i ustavljajući se, ovda onda, da svojim ličnim primjedbama osvijetli poneku važnu tačku i iz nje izvede nužne konsekvencije za današnju narodnosnu borbu među Slovenima istočne i zapadne crkve, naročito među Srbima i Hrvatima. Jednom riječju, Bjelanović uzimlje najprije u prizrenje politički momenat i etičku suštinu Nodilova djela, pa će tek onda prijeći na njegovu formalnu, recimo, stilističku i književno-umjetničku stranu. Evo kako se ovaj pisac srpskih novina – dakle pripadnik jedne u literaturi vrlo ozloglašene kaste – izrazuje o književnom djelu, što ga je napisao naučnik, koji je u isto vrijeme i umjetnik na peru:

“Nodilo nije kakav suhoparni povjesničar, koji po kronološkom redu nabraja događaje i niže istorijska lica jedno za drugijem, kao svece u kalendaru. Nodilo je slikar. On je na prvo mjesto izveo glavnija lica onoga doba, a za njima pregledao sve prilike, u kojijem su živjeli. Pošto je sve na svoje mjesto stavio, strogijem crtama svaku ličnost obilježio, on je po toj osnovi prolio raskoš boja poput Makarta. I tako mi vidimo, kao da očima gledamo, i ako iz daleka, kako na istoku tone ono silno rimsko istočno carstvo, i kako u zapuštenom, propalom Rimu podižu se moćne i hitre pape; vidimo Longobarde, one ljute varvare, koji istrošenu latinštinu tamane i u isto doba meću na se znake latinske prosvjete, otimlju joj se i najposlije joj podliježu; vidimo daleku franačku zemlju, kako u njoj slabi Merovinđani propadaju i podižu se njihovi silni majordomi, kako se oni zalijeću u Italiju, Pipin i Karlo, još mlad, koji će poslije postati velikijem. Nodilo nije nam prikazao samo postanje papinske svjetovne vlasti, ni samo istoriju Italije od nekoliko godina, nego čitavo jedno doba u Evropi, što je spomena dostojno.

“To je sve perom izvezeno, kroz koje je Nodilo izlio obilato bogastvo našega jezika, da njim zaodjene najtanje misli i svaki polet svoje mašte nakiti. S toga je Nodilo stilista poput Mijatovića, drugog našeg valjanog istoričara. Ali ako Mijatović griješi, po mom mišljenju, trpajući strane riječi i gdje im mjesta nije, Nodilo pregoni u prebiranju fraza i riječi, te ponekad pada u manijerizam, ili mu stil nije svuda onako tečan i zaobljen, kao što bi svojstvo jezika htjelo.

To su samo male pjege, koje za oko zapinju, jer su u izvrsnoj knjizi. Ali baš s toga trebalo bi ih izgladiti, što ne bi mučno bilo. Tako bi knjiga sa svake strane potpuna bila.”

Na kraju se Bjelanović izvinjava što je on, dajbudi lajik, uzeo da govori o djelu jednog vještaka. Ali ga je – veli – na to nagnala želja, ne bi li podstakao kakva srpskog izdavača, da Nodilovu knjigu po drugi put izda, i to pismenima ćirilovskim:

“Jer i ako poštujem Nodila kao čovjeka, koji me učio kako treba misliti i osjećati, koji na našem nebu blista poput skromne, ali s toga mile zvijezde, s neporočnosti svoga karaktera, plemenitog svog rodoljublja i u nas sad već toliko rijetke iskrenosti u narodnijem rasprama; te i ako poštovanje kao i ljubav traži oduška, teško bih se bio inače na ovaj posao odvažio. Nezgrapnost bilježaka prema zamašnosti slike, poplašila bi me. Navela me dakle samo praktična korist, živa potreba naša. Neka bar znamo koga imamo, neka se koristimo djelima, koja zaista pravog blaga sadrže.”

Podsticaj da se i čistom književnošću bavi, dolazio je Bjelanoviću ponajčešće sa strane, od tuđih knjiga; ali je bilo prilika, kad je on taj podsticaj nalazio i u sebi samom. To je bio naročito slučaj kad je Sava, zdravlja radi, jal' po kakvom poslu nekud putovao, ili je kod svoje kuće u Đevrskama procul negotiis tražio za koje vrijeme čedna odmora. Što je u takim prilikama iz njegova pera potjecalo, prožeto je nekim osobitim patosom, i odaje piščevo staranje da nam pruži jedno parčence lijepe književnosti i poezije. Čitajući, kao njegov zamjenik u redakciji, slične radove, ja sam više puta, pri korekturi, nailazio u njegovoj prozi na takove literarne odlike, da sam se i nehotice morao pitati: nije li nam, možda, novinarski posao ovdje ubatalio jednog vrsnog pripovjedača? Jer je Bjelanović, nema sumnje, svoje doživljaje znao da priča vrlo slatko i sa mnogo topline. Uspomena, koju je htio da izazove, tako bi se zatalasala u njegovoj duši, da joj je slika iz pera izlazila živa i, ponekiput, obojena istinskom poezijom. Rječit i zanimljiv primjer o tome je njegova crtica Jedne noći, štampana u “Spomenici Vojislava Ilića,” u kojoj je Sava ispričao jednu epizodu iz svog novinarskog života. U tom se sastavu istina tako intimno splela s poezijom, da na čitaoca čini utisak jednog trenutka duševnog života piščeva, koji je uhvaćen bio kao croquis i poslije vješto razvijen do majušne, ali potpuno izrađene slike. Tu mi vidimo umnog trudbenika koji je, radeći za jednu idealnu misao, na sebe navukao srdžbu državne vlasti, te koji, pod optužbom velikog izdajstva, u stravičnoj tišini svoje samačke odaje, iščekiva potajno dojavljenu mu posjetu policajskih agenata, koji će doći da ga okuju i odvuku u tamnicu. Gluho je doba noći, a napolju rominja sitna, sleđena kiša, što u kosti probija. Pod ipnozom one strahovite misli, nevoljnik se prevrće s jedne na drugu stranu kreveta, i ne može da nađe mira. Ponekad sklopi trepavice, al' mu ne daju usnuti strašna priviđenja, crne slike njegove uzdrmane fantazije. Najzad ga iz bunila trgne nekakva lupa u pobočnoj sobi, i čovjek se naglo trgne.

“Ispravim se po deseti put i otvorim oči. S prozora je udarila svjetlost u moju sobu. U drugoj sobi sluškinja se vrti i rasprema. Ovo je dan. Neko zaista s druge strane lupa na moja vrata.

“ - Naprijed! Ko je? – vičem onako bunovan.

“Vrata se otvaraju i na njima se javlja ljudska prilika. Stupa u sobu stasit žandarm, sa sabljom niz bedru, u paradnom odijelu, s perjanicom na glavi. Primiče se odmjerenijem korakom i sasred sobe “salutira” po vojničku.

“Trgao sam se iz postelje i na lijevi lakat naslonio. Evo ga, mislim; došli su da me vode. Sovršiša sja!

“ -  Šta ćete? – pitam ga.

“ - Oprostite, gospodine – odgovara on i zapinje, stojeći preda mnom nepomičan.

“Sve sam shvatio. Nosi nemilu poruku našte srca, pa mu je žao, čovječan je.

“ - Ama kazujts: šta hoćete od mene? – opet velim ja oporim glasom, da čujem iz njegovijeh usta svoju sudbinu.

“ - Oprostite, gospodine... znate... bole me prsi – tako on jedva otpoče, mucajući, i stade da se pipa po prsima.

“ - Pa onda?

“ - Pa eto, molio bih vas – da me vizitirate?

“ - Da vas vi.. zi.. ti.. ram? Ja?!  Ah da! Tako je! Vi tražite sigurno Doktora G. Nijesam ja Doktor G. Nijesam ja ljekar. Doktor G. stanuje više mene, na drugom spratu.

“Žandarm se još više zbunio. Izvinjava se i poče uzmicati natraške. A ja za njim:

“ - Slušajte: tamo na lijevu ruku naći ćete vrata, pa stepenice. Doktor je na drugom katu, dobar čovjek, moj prijatelj...

“Htio sam skočiti iz postelje, zagrliti onoga žandarma, ispratiti ga na drugi pod. Zadržao me stid.”

I pisac završuje priču te svoje kritične noći, objašnjujući čitaocu kako se desilo, te je gorka čaša koju je državni odvjetnik za njega spremao, njegova usta mimoišla.

Ako nas pamćenje ne vara, u samoj stvari, cijela afera sastojala se u ovome. U Spljetu su tijeh dana bili nenadno dopali tamnice vlasnik i urednik šaljivog lista Draškova Raboša. Pritvorenju tome bijahu dali povoda neki tobože panslovenski i buntovnički članci vatrenog slovenofila i omladinca, Kažimira Luketića, medicinara iz Dalmacije, koji taman u to doba preminu od suhe bolesti u svojim pitomim Kaštelima. Srpski Glas, ne mogavši, zbog prestroge cenzure, da dostojno oplače skončalog borca, bijaše donio u podlisku od 30. decembra 1887 jednu prigodnu tugovanku u vezanom slogu. Mladi pjesnik, pokojnikov školski drug, (12) spominjaše u njoj ideale svog umrlog pobratima, bolju budućnost roda svoga i – slobodu. Pjesma, sama po sebi, bješe sasvim nevina i u izrazima umjerena, ali je slaviti mrtva Luketića – čiji se spisi tijeh dana proganjahu zbog velikog izdajstva – značilo igrati se s vatrom. Otuda ona prijetnja ličnoj slobodi urednikovoj i ona Savina noćna strijepnja, koja se – Bogu hvala – izvrže u lakrdiju. Ali “sve je dobro što se dobro svrši” – rekao je veliki Šekspir.

VI. 

Da bi se sastajao s viđenijim ljudima i što više srpske i slovenske zemlje upoznao, Sava je Bjelanović rado grabio priliku da se s vremena na vrijeme “otisne na put,” a plod je toga putovanja bio uvijek neki izvještaj za list, bilo u formi “osobitog dopisa” ili kakih putnih impresija za podlistak. Milan Savić uporedio je jednom prilikom pisce putnih utisaka sa piscima književnih rasprava, jer da produkti i jednih i drugih spadaju u posrednu književnost, tj. u književnost kojoj je tema ponuđena sa strane. Poređenje je vješto izmišljeno, ali je ono, rekao bih, opravdano samo u toliko, u koliko i kritičar i putopisac rade na konkretnoj osnovi, a ne na fantastičnoj; ali činjenica da im pobuda dolazi sa strane ne isključuje opet, s njihove strane, mogućnost originalnog stvaranja, jer se najzad sve svodi na to: kakve je misli kadra da nam pobudi tuđa knjiga, kakve li utiske da u nama izazovu novi ljudi i novi krajevi.

Što se Bjelanovića tiče, on je u svojim putopisima bio i ostao pretežno politički publicist, čovjek naime sa dosta čednim artističkim pogledima i kojemu je najpreče bilo da se obzire na prošlost i političke prilike u zemlji, u kojoj bi se nalazio, ne razbirući mnogo za lokalnu boju i osobite karakteristike njenih stanovnika. Za putopis je, uostalom, bio slabo podesan i njegov stil, koji se, kao što vidjesmo, odlikuje čistom, agilnom i logički skrojenom frazom, ali u kojemu nema traga od onog živopisnog nakita, što se u rečenici sjaji i treperi kao cvijeće na zelenoj grani, i kojim neki moderni pisci kao da većma idu za tim da opišu efekat stvari, nego li stvari same u sebi. Zato ćemo u njegovim putnim bilješkama iz Češke i Srbije (Kroz slavenske zemlje), te u njegovim pismima iz Crne Gore (Dan deveti i Snijeg u Crnoj Gori) i iz Rima (Iz srpsko-talijanskih svatova) naći slovenskoga rodoljuba koji se zanosi istorijskom prošlošću svoje blize i daleke braće; naći ćemo Srbina koji sa oduševljenjem pozdravlja bračni i politički savez vladajućih domova Njegoša i Savoje; učenog publicista koji se u Vječnome Gradu, čepljući po Apijskom drumu, sjeća gordih trijumfatora, udesne svemoći rimskih pontifika i pobjede narodnog načela, oličene u današnjem plebiscitarnom Rimu italijanskog naroda; - ali ćemo uzalud tražiti plastičnog opisivača ljepota prirodnih i čudesa umjetničkih. Bjelanović je suviše realan čovjek, a da bi navalice u pjesničko ruho oblačio, ili barem pokušavao da obuče, ono što opisuje. I onda što je njega na putu interesovalo, nijesu bili toliko novi predjeli, koliko ljudi u njima i njihova ranija i potonja sudbina. Prema tome, njegovi se radovi ove vrste i ne mogu smatrati kao putopisi u deskriptivnom smislu riječi, već kao izvještaji s puta, u kojima nas više zanima onaj koji piše, nego li ono o čem piše.

Pa ipak, kad bi se našao srpski knjižar voljan da izda zbornik odabranih Savinih spisa – što bi svakojako željeti bilo – ja bih ove putne izvještaje u svakom pogledu pretpostavio onim Pabircima, za koje sam često slušao da bi ih trebalo u jednu knjigu sabrati. Osim toga, što bi danas teško bilo rigorozno opredijeliti što je pod tim natpisom upravo iz urednikova pera poteklo (premda su ti članci, zaista, ogromnom većinom njegovi), držim da je pretežni dio tih prigodnih sastava ujedno sa svojom aktuelnošću izgubio i prvobitnu zanimljivost i svježinu. Naprotiv, među drugim Savinim člancima, štampanim u Srpskom Listu i Glasu, našlo bi se i takovih stvari, koje su zadržale svu svoju izvornu svježinu i koje su veoma karakteristične po moralnu i spisateljsku individualnost piščevu. Tu bi trebalo uzeti gdjekoju stranicu iz njegove velike polemike s Pavlinovićem, neke uvodne članke svečanih prigoda, kao napr. članak o pestogodišnjici Kosovske pogibije, onaj o Miletićevoj sedamdesetoj obljetnici, zatim članke o proslavi Obodske štamparije i o otkriću Gundulićeva spomenika itd. I uvjereni smo da bi taka jedna antologija novinarskih i publicističkih radova Bjelanovićevih mnogo doprinijela da se održi u življoj uspomeni njegova ličnost kod budućih naraštaja.

Ali – razumije se – više nego li u pismenoj ostavštini, živjeće ličnost Savina u blagodarnoj uspomeni primorskog Srpstva, kojemu je on bio ujedno i vaskrsitelj i politički vođa. Čovjek iz naroda, on je narod svoj ljubio i uvrh svojih misli nosio. U tom će se pogledu njegov gubitak za dugo vremena osjećati, jer je on postigao bio nepostižno čudo, da svu primorsku Srbadiju pod jednu zastavu okupi, da od besvjesne gomile – kao što u početku rekosmo – stvori živu i kompaktnu srpsku narodnu stranku.

Poslije njegove smrti je, nažalost, te kompaktnosti nestalo. Dogodilo se kao kad tvrdi mraz, koji se na morskoj površini obrazovao, odjednom poprsne, te se ledeno komađe rasturi po vodi. Hoće li se i kada rasturene sante opet zbližiti i jednu jedinu, glatku i čvrstu cjelinu sastaviti, to je, s obzirom na događaje najnovijeg vremena, teško predskazati. Ali ako se rasturene jedinke ponovo i sjedine u gomilu, bojati se da ta gomila ipak ne ostane – gomila. Crv uzajamnog nepovjerenja stao je podgrizati stranku još za života Savina, što se jasno opazilo pri prvim pregovorima o zbliženju sa Hrvatima, koji su 1888. godine u Zadru započeti glavnom zaslugom i inicijativom Save Bjelanovića. Dajbudi radikalniji elementi u stranci digoše graju na “zadarski kompromis”, jer da se u njemu bajagi ne uzimlju dovoljno u zaštitu interesi srpskoga naroda. I, naravna stvar, krivica za to “žrtvovanje interesa narodnih” bacala se, iako potmulo, u prvom redu na samog vođu. Ti još dobro neiščaureni fronderi, ne imajući boljih razloga da opravdaju svoju protivnost srpsko-hrvatskom zbliženju, hvatahu se za obične fraze negativne prirode, kao što su “ugroženi interesi Srpstva”, “krnjenje srpske individualnosti”, “Timeo Danaos et dona ferentes” it. d. Tim, možda dobrom namjerom vođenim, no svakojako kratkovidim političarima, ne mogaše da uđe u glavu pomisao e bi se izmirenje s Hrvatima moglo postići inicijativom samog urednika onog lista, koji je za dugo važio kao bojna truba u dugogodišnjem domaćem ratu, i koji je, tobože, imao do kraja istrajati u svojoj staroj ratobornoj devizi: “Od sad kao i do sad”.

Oni se dakle svom silom opriješe Savinim smjerovima, zaboravljajući da je narodno zbratimljenje na osnovu jednakosti dvaju plemena i, prema tome, narodno osnaženje, ležalo već u osnovnom programu srpske stranke na Primorju, i da je Bjelanović, boreći se za nevolju protiv zalutale braće, smijerao, ne da ih trijebi i tamani, nego da ih osvješćuje i zadobija za svoje ideje.

Tek deset godnna nakon Savine smrti, i pošto se nastavljači njegova federativnog programa izlomiše u nekoliko jalovih pokušaja, uspjede najzad njegova misao da se nametne pretežnijem dijelu vođa narodnih, i srpsko-hrvatsko zbliženje postade jedno znamenito istorijsko djelo, čiji je zamašaj, čije su pošljedice danas svakom jasne. U tom prekogrobnom trijumfu Savine eminentno rodoljubive politike mi naziremo – uz  glavno njegovo djelo, organizovanje srpskog življa u Dalmaciji – najljepšu stranu njegova javnog rada; a tragika leži baš u tome, što se srpska stranka na Primorju – čedo i mezimče Bjelanovićevo – nalazi danas u potpunoj dezorganizaciji. Danas, kad je narod zapodjeo složnu borbu na ustuk zajedničkih neprijatelja svoje budućnosti, mi pružamo sliku jedne razbijene vojske, bez vodstva i bez discipline. Brojna se naša snaga nije niučem smanjila, ali je mučno, gotovo nemoguće, rastrkane jedinke prikupiti i u izvjesnom smjeru složiti.

Ništa nije žalosnije od nekad jakog i uglednog organizma, koji se nemilice raspada; ali takav prizor, mada u sebi neugodan, nosi sobom jasnu pouku. Veze su mahom popucale i snop se rasuo; zajedničko je središte porušeno. Jedinke u sistemu ne kreću se više u određenom kolosjeku, i kao da je sve stupilo u službu neke negativne, razorne ideje. Pojedine ličnosti odvajaju se od centralne tačke, i svim silama teže da postanu središtem za sebe. Niko nikoga ne sluša, i svaki bi samo da zapovijeda. Velika moralna veza, na kojoj se zajednica osnivala, pretrgnuta je sasvijem. Svak se raduje što je bajagi postao neodvisan, što nema više ni od koga da preza, nikom ni za što da odgovara, jednom riječju, što je došao do potpune slobode. Nevolja je samo u tome, što taka sloboda liči na dlaku političkom haosu, što je ona, u socijalnom pogledu, sinonim anarhije!

U našem slučaju, u slučaju srpske stranke na Primorju, sva ta začmalost, sav taj nedični rasap narodne snage, dolazi otuda, što je nastao preokret u samom shvatanju konačnog cilja stranačke organizacije. Bjelanović nije srpsku stranku zamišljao kao stvar formalističku, kao jedno prazno ime, ili kao prevlast ove ili one grupe ljudi; nego je on u njoj gledao sredstvo za političko vaspitanje naroda, ustanovu koja smijera na to, da svoje pristalice moralno i materijalno unaprijedi, da u narodu njeguje zajednicu i solidarnost s vođama. Danas se, naprotiv, ide zatim da se u stranci obrazuju političke strančice, i da se srbovanje, uopće, pretvori u strančarenje. Kompaktna je gromada, kao što rekosmo, pod nebrojenim udarcima popucala, i rasturene sante plove bez kompasa, kud koju zanosi struja. Da li će se one najzad sajediniti, ponovo staložiti i jednu samu, jaku gromadu sastaviti, to je u ovaj mah mučno izreći. Svakojako, nije pretjerana bojazan, e će se na toj novoj gromadi teško moći da zaigra staro kolo.

Kako god bilo, kolovođa koji bi voljan i kadar bio da to kolo povede, ne javlja se još ni od kud, i mi ćemo ga, valjda, još dugo čekati.

NAPOMENE 

1) Nedostaje mi vremena, da bih mogao biti kraći (zbijeniji).

2) Carski namjesnici u Dalmaciji.

3) Lapenna, dvorskisavjetnikiprvaktalijanskestranke.

4) U prvo se vrijeme Bjelanoviću često omicahu nepravilni (vulgarni) oblici, kao: digošmo, izjavišmo (mj. digosmo izjavismo); nji (mj. njih); da budemo (mj. da smo); ja bi, znadu i slično.

5) Vide biogradsko “Delo”, sveska za septembar 1897.

6) Pavlinović, Misao hrvatska i misao srbska, čl. XI.

7) Vide: Pavlinović, Pjesme i besjede, str. 268-269.

8) Vidi Srp. List od 6 (18) maja 1887.

9 )Ljetnikova cfrancuskih kraljica.

10) Među književnim prilozima “SrpskogaLista” i “SrpskogaGlasa” odg. 1880. do 1897., pobilježilismo, uz ostalo, ove sastavke:

God. 1880: Prikaz Prvog kola pesama Jaše Tomića od Laze Nančića. – Prikaz Skupljenihpesama St. Vl. Kaćanskog od L. Tomanovića. – Opis putovanja po Crnoj Gori od T. St. Vilovskog. – Nekoliko fejtona od M. Cara.

God. 1881: Nekoliko prijevoda sa engleskog od N. S. Jovanovića, i serija fejtona od istoga pisca pod natpisom Gledstonov prijem srpske adrese. – Novela Nije zlato sve što sija i nekoliko fejtona od M. Cara. – Prikaz knjige Melodie russe, traduzioni poetiche di E. W. Foulques e D. Ciampoli, odD. Baljka. – Crtica Naši prosjaci od S. Matavulja. – Fejtoni o Gambeti iVereščaninu od S. Bjelanovića. – Fejton o Sari Bernardovoj od A. Hadžića.

God. 1882: Fejtoni o Medu Puciću i Vuku Vrčeviću od M. Cara. – Fejton o Bukovcu od J. Modrića. – Kozerija O muzici od M. Cara.

God. 1884: Prikaz Kasandrićevih prijevoda srpskih nar. pjesama (Canti popol. epici serbi) od S. Bjelanovića.

God. 1886: Matavuljeve priče Na badnji dan, Sveta osveta i Prvi put na Blatu. Serija fejtona Slike iz novije ital. književnosti od M. Cara. – Dan deveti, putne crte iz C. Gore od S. Bjelanovića. – Studija o Tolstoju od M. Cara. – Fejton Je li Tolstoj lud?od S. Bjelanovića. – Fejtoni Natko Nodilo od istog pisca.

God. 1887: Bjelanovićev fejton o pričama L. K. Lazarevića i serija fejtona o Ristićevoj knjizi Izvanjski odnošaji Srbije.

God. 1888: M. Cara prika kjige Il libro dell' Amore od M. K. Kaninija. Serija fejtona Venecija od istoga pisca.

God. 1889: M. Cara prikaz Matavuljevih priča Iz Crne Gore i Primorja.

God. 1890: M. Cara podlistak Treba li da nam je književnost narodna?

God. 1891: Bjelanovićev fejton o smrti L. K. Lazarevića. – M. Cara prikaz pjesama Josifa Berse. – Niz Bjelanovićevih fejtona Kroz slavenske zemlje.

God. 1892: M. Cara prikaz pjesama Alekse antića. – Nastavak Bjelanovićevih fejtona Kroz slav. zemlje.

God. 1893: Nastavak fejtona kao gore.

God. 1894: Bersina pjesma o smrti Vojislava Ilića. – M. Cara podlistak O poeziji V. Ilića. – Bjelanovićevo Aleksandru Hercenu. – M. Cara raspravao St. M. Ljubiši. – “Dubrovački spomenici XIII. i XV. v,” rasprava M. Rešetara.

God. 1895: Fejton “Tolstojeva nauka” od D. Đ. Omčikusa.

God. 1897: Prikaz Jirečekove rasprave o dubrovačkom pjesniku Šišku Menčetiću, od Jovana Radonića.

11) Postanje svjetovne papinske vlasti, ili pedeset godina talijanske istorije. Napisao Natko Nodilo. U Zagrebu. Tisk. i litogr. zavod C. Albrechta. 1878.

12) Ako se ne varamo, Josif Bersa.


// Projekat Rastko - Boka / Umetnost //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]


2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavatvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinanih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnoavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.