Vasko Kostić

Sveska prva
2002

Slike na koricama prati posljednji tekst

Srpska narodna garda – Kotor, postrojena na Srpskoj pjaci pred palatom srpskog okupljanja između srpskih crkava Sv. Luke i Sv. Nikole. Na Trojčinskim svečanostima 1895. U pozadini stara crkva Sv. Nikole, koja je potpuno uništena u podmetnutim požaru uoči srpskih Božićnih praznika u noći 5/6. januara 1897.

Novoizgrađena srpsko-pravoslavna katedrala Sv. Nikole u Kotoru. Osveštana 17. maja 1909.

1. Predgovor

2. Feliksijada

3. Poruke priređivača Feliksijade

4. Ko je bio Srećko Vulović

5. Ko je bio Stevan Vrčević

6. Ko je izmislio Crvenu Hrvatsku

7. Tisućljetna država Hrvatska i njena Boka

8. Nedjeljnik Dubrovnik

9. Iz Bajove kule

9.1 Na Božić (O bokeljskom hrvatstvu)

9.2 Na Novu Godinu (Da li su Hrvati starosjedioci Boke)

9.3 Na Bogojavljenje (Putopisci o starosjediocima Boke)

9.4 Na Savindan ("Bokeljski" jezik)

9.5 Na 28. januara (Srpski karakter Boke)

9.6 Na Tripundan (Srpski običaji Bokelja)

9.7 Na Bijele Poklade (Krsno ime, srpski običaj)

9.8 Na Uskrs (Gdje su hrvatski osjećaji)

9.9 Na Đurđevdan (Pravoslavlje i Srpstvo)

10. Kićenje maja

11. Glas iz Boke u odbranu Srpstva

11. I Otkud Hrvati u Boki

11. II Ko su starosjedioci Boke

11. III Ko koga progoni

11. IV Školstvo i učitelji

11. V Hrvatski fanatizam

11. VI Ima li srpskog fanatizma

11. VII Ko koga na zlo navodi

11. VIII Predizborna rasprava

11. IX Odbrana episkopa Petranovića

11. X Kritike Narodnog lista

11. XI Evo nas na sudu

11. XII Tolerancija Peraštana

12. Uništenje požarom i obnova crkve Svetog Nikole

• Zagovaranje odvajanje Boke od Crne Gore,
• njenog prirodnog zaleđa i oslonca,
• direktno je navrćanje vode na mlin velikohrvatskih stremljenja i ostvarivanja sna o Boki kao najužnijoj hrvatskoj županiji.

Ova i naredna sveska pod naslovom Sistematsko rasrbljavanje Boke pokazaće koliko u tome ima istine, a pojavljuje se kao reakcija na nedavno objavljenu knjigu Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke Kotorske

Crna Gora jeste prirodno zaleđe Boke, što se ne može sporiti, ali ne sama Crna Gora, čak ni geografski, a da ne govorimo etnološki, ekonomski, istorijski i t. d. Hercegovina je Boki, u svakom smislu, jednako zaleđe kao i Crna Gora. Ako ne i bliže. No, sve je to Boki neposredno i tijesno zaleđe, koje je više prepreka nego pogodnost, jer joj je glavno zaleđe mnogo prostranije – čitava Srbija!

Kada je riječ o Crnoj Gori kao osloncu za Boku, to je teško prihvatiti. Boka, i u užem, a pogotovo u širem smislu (sa Budvom i Paštrovićima) veći je oslonac Crnoj Gori, nego obratno. Boka apsolutno u ničemu ne zavisi od Crne Gore. Ako bi se izmakao oslonac, vidjelo bi se ko bi bez koga mogao opstati. I koliko dugo.

Prosječni Bokelj ne vidi nikakvog dobra za Boku u "suverenoj" Crnoj Gori, i opire se nepravilnom nazivanju Boke "Crnogorskim primorjem". Ova i naredna sveska ukazuje na opasnost sa druge strane.

Nikakvo dobro Bokeljima neće doprinijeti ni zagovaranje davno odbačenog (kao izmišljenog) "crvenohrvatskog" karaktera, sada mješovite jugoslovenske, a istorijski prije svega, srpske Boke. Za svakog Bokelja, bez obzira na vjerske i nacionalne razlike, bolje je da ostanu u jačoj državnoj zajednici nego beznajačajnoj džepnoj državici, jer bi samo tako mogli biti zagarantovani najbolji uslovi za suživot i toleranciju bez novih i velikih potresa i nevolja.

Kada je riječ o navrćanju vode na mlin velikohrvatskih stremljenja, to je upravo ono što rade oni koji zagovaraju izdvajanja RCG iz Jugoslavije, jer je to "vitalni interes Hrvatske", – kako se često može čuti, a u svako doba i pročitati na internetu, gdje to figuriše već godinama. A tome najviše doprinosi:

- ako se odrođeni Crnogorci (dukljano-montenegrini) ne u malom broju, pokazuju kao veći srbomrzci od najostrašćenijih Hrvata,

- ako se njeguje priča da su Crnogorci potomci Dukljana, a Dukljani katolici, uz dodatnu priču da su svi katolici Hrvati,

- ako državni mediji Crne Gore, mnogostruko više i grublje nego hrvatski, već godinama izlivaju nezapamćenu mržnju prema Srbima i svemu što je srpsko, pa ne samo oni koji se osjećaju Hrvatima nego većina Bokelja uključujući i Srbe, mnogo više prate hrvatsku nego crnogorsku državnu televiziju,

- ako nametanjem hrvatske kulture (bez recipročnosti) istiskuju srpsku kulturu u svim segmentima, a ne samo u vokalnoj muzici,

- ako nemilosrdno protjeruju ćirilicu, čak i sa čestitki za najveće pravoslavne praznike,

- ako nameću usiljenu ijekavicu koja nije mogla ni u Hrvatskoj uhvati dublje korijene,

- ako se neko, kome su puna usta priča o uspravnosti i dostojanstvu, snishodljivo žaljenjem do suza, dodvorava i izvinjava hrvatskim vrhovnicima (bez uzvratnog izvinjenja),

- ako crnogorski ministri i eksperti olako predaju (opasno je bez dokaza reći "prodaju") tuđe, kao Pontu Oštru, vrata od kuće koja samostalnoj crnogorskoj državi nikada nije pripadala,

- ako se blagonaklono gleda i pomaže javno promovisanje takve antisrpske i antipravoslavne literature kao što su pamfleti don Srećka Vulovića,

- ako, ako, ... i još je mnogo takvih "ako" – što jasno pokazuje ko, i na čiji mlin, vodu navrće.

Dakle, zbog takvih djelovanja, a ne zbog ukazivanja na posljedice toga, nije isključeno ni ostvarenje tog hrvatskog sna o Boki. Ali samo ako dođe do izdvajanja RCG iz Jugoslavije, što ne bi moglo proteći bezbolno, niti bi moglo dugo potrajati. Možda samo do prve smjene vlasti?

Sve to pokazuje ko navodi vodu, i na čiji mlin, pa se postavlja pitanje: da li je cjelishodnije mijenjati politiku, pokušavati ispraviti već učinjene greške, ili se ljutiti na one koji i u nedemokratskim uslovima skupe hrabrosti da ukažu na takve promašaje?

Ove sveske zaista doprinose navođenju vode na mlin, ali ne onaj koji melje temelje zajedničke države Jugoslavije. Ovo je skromni doprinos upravo da bi se izbjeglo dalje bolno, možda i krvavo uništavanje. A to je moguće samo ako se sve postavi na svoje mjesto, ako istina nadvlada laži i zablude.

Sredinom 2001. g. se pojavila knjiga: Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke Kotorske. (Za ovu priliku, radi izbjegavanja češćeg ponavljanja dugog naslova, zamijeniće ga praktičniji, Feliksijada.)

Nije teško pogoditi zašto vaskrsavaju don Srećka baš sada, u vrijeme kada se nadaju raspadu i ostatka Jugoslavije. Pogotovo ako znamo da je izdavač knjige je iz Zagreba. Prvo je promovisana uz veliku pompu u Tivtu, kao "najjužnijem hrvatskom gradu". Na ovoj promociji, najmanje je govoreno o knjizi, a mnogo više o nekom hrvatskom karakteru Boke. U toj knjizi je i reprint Vulovićeve "studije" iz 1891. g. koja nije "držala vodu" ni u doba prvog objavljivanja, da bi ubrzo bila odbačena i zaboravljena. Neke učene savremenike don Srećka Vulovića njegovi pamfleti su zabavljali poput komedije, pa je to inspiracija za naslov ovog uvodnog poglavlja. Srećko je isto što i Feliks, pa neka bude veselije i srećnije, uz Feliksijadu. Tome doprinosi i faksimil saopštenja na prednjim korica predmetne knjige, da tamburaši priređuju sjajnu zabavu sa maskiranim plesom. Što će to šaljivo i veselo na koricama publikacije koja pretenduje da bude ozbiljna i naučna?

(Riječ je o asocijaciji sa nacionalističkim predznakom Hrvatskom glazbeno-prosvjetnom društvu "Starčević" u Tivtu.)

Da bi svakome bio jasan cilj te knjige, na njenom kraju je mapa teritorijalnih pretenzija Hrvata iz koje se vidi da Tivat ipak nije najjužniji. Etnografske granice Hrvata na toj mapi protežu još južnije od Bara, južnije i od Dobre Vode, sve do Ulcinja! Što će na to reći Crnogorci i Albanci, koji takođe svojataju Srpsko pomorje?

Oduševljen 1891. g. prvom pojavom rukopisa Srećkove brošure, njen izdavač u Argentini, za nju je napisao:

Reagovanja na najnovije izdanje te brošuru moraće slast zagorčati, jer onaj ko želi istinu potrudiće se da čuje i drugu stranu.

Don Srećko je priznao kroz usta prijatelja, koji ga tobož pita:

Na tom pitanju don Srećko razvija svu svoju teoriju, pri čemu su mu glavni oslonci: Pavlinovićeve teorije, izmišnjena priča izmišljenog popa Dukljanina, i malo poznati putnik Petar A. Tolstoj koji osim prezimena nema veze ni sa čuvanim Lavom N. Tolstojem, ni sa dva velika istoimena pisca, Alekseja Tolstoja. Putnik Petar Tolstoj nije razlikovao Srbe i Hrvate, kao i mnogi njegovi savremenici iz dalekih zemalja, koji nisu poznavali lokalne prilike. Isto kao što ih nije razlikovao ni vizantijski pisac Scylitzes koji je izmislio pojam "Crvene Hrvatske", o čemu govori jedno od narednih poglavlja.

Na kraju te knjige su Pravila hrvatskog radničkog društva "Napredak" u Kotoru iz 1897. g. čija posljednja odredba glasi:

Imovina rasformiranog društva pripadala je osnivaču, odnosno društvu sa istim ciljevima. O dugo pritajenom hrvatskom karakteru tzv. Bokeljske mornarice do nedavno se nije smjelo ni zucnuti, da je ne bi demaskiralo prije vremena. Sada je o tome svakome sve jasno. Ali nije svakome jasno zašto upravo sada vaskrsavaju Srećka Vulovića? Ova sveska će pomoći da i to postane jasno. A da ne bi bilo nedoumica, svi podaci će biti potpuno oslonjeni na neposredne izvore iz vremena kada je Srećko Vulović bio živ i imao prilike da se brani. Glavni izvor je tjednik Dubrovnik, što je objektivnije od bilo čijih memoara ili naknadnih istoriografskih tekstova.

U Feliksijadi samo oko 30 stranica teksta je don Srećka Vulovića. Tolika je i dužina uvodnih tekstova priređivača kao pristup materiji te brošure. A što se nalazi u tim uvodnim tekstovima, za onoga ko ih nije čitao, ili ih neće ni čitati, dovoljno je predočiti nekoliko citata (ili bisera) kao pristup ovoj III svesci:

Prosto je nevjerovatno kako je neko sa akademskom titulom mogao tako skrnaviti istinu o događaju svakome poznatom (o čemu je čak i biskup Butorac objavio dokumente iz kojih se nedvosmisleno vidi da su Bokelji jednoglasno odbili to sjedinjenje). I dalje:

Između riječi "Hrvata" i "godine", nedostaju riječi "sve do", jer sve do godine 1848/49. nema pomena o autohtonim Hrvatima u Boki. Katolika je bilo, ne samo prekomorskih Latina i grkokatolika nego i srbokatolika u znatnom broju. Niko njih više i ne pominje. Tek kasnije počinje pohrvaćivanje svih katolika, ne samo u Boki nego i u Dalmaciji. Priređivač Feliksijade, iako piše o Srećku Vuloviću, ne zadržava pažnju samo na njegovo vrijeme:

To, da svaki kamen u Boki govori hrvatski, Stepinčeve su riječi.

U Feliksijadi je veoma kratka biografija Srećka Vulovića (1840-1900) – samo ono što o njemu piše u knjizi Znameniti i zaslužni Hrvati. Nije objašnjeno kad i kako je od Crnogorca postao Hrvat. Istina je da neke Crnogorce (u ondašnjem teritorijalnom a ne sadašnjem nacionalnom smislu) nije bilo teško pokatoličiti, a potom pohrvatiti, za razliku od starosjedilaca, i onih Srba koji su došli iz Albanije i Hercegovine, što dokazuju mnogi arhivski dokumenti. Pokatoličeni Crnogorci nisu postajali samo rimokatolički svećenici kao don Srećko, don Ivo, don Niko i drugi, nego su postajali i biskupi, i nadbiskupi, i neumorni agitatori protiv vjere njihovih pradjedova. Danas to čine i neki nepokatoličeni Crnogorci.

Postavši dobri katolici i katolički emisari, oni nisu mijenjali svoje nacionalno biće, uključujući i biskupe Zmajeviće, kao i mnoge pokatoličene poslije njih, sve do 1875. g. kada je don Srećko postao prvi Hrvat Boke. Nije time usrećio ni sebe ni Bokelje, jer od tada se razbuktavaju dotadašnje tihe strasti začete 1859. g. osnivanjem "Bokeljske mornarice" koja je uskratila pristup pravoslavnima. Uzrokovane najviše Srećkovim djelovanjem, među Bokeljima su nastale podjele, razdori, sijanje mržnje, a Boka je od tada izgubila prepoznatljivost po vjekovima građenoj vjerskoj i nacionalnoj toleranciji.

Jasno je zašto priređivač Feliksijade, kao i većina drugih izvora, kažu da je Srećko Vulović rođen u Perastu, a ništa o porijeklu njegovih roditelja. Pa neka se i to zna.

Rodonačelnik Vulovića je Vule Nikov koji je živio u Žanjev Dolu oko 1600. godine. Imao je sina Stijepa. Po porodičnom stablu koje je izradio pravnik Boško Lazarev Vulović, njihovo porodično predanje dopire do Stijepa kroz osam pasova. Od njih su i "Vulovići u Perastu, od kojih je pisac Srećko Vulović" – kako je na osnovu arhivskih podataka utvrdio prof. Risto Kovijanić. (I knjiga str. 113. Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima, Cetinje, 1963.)

Zašto je Srećko Vulović više volio da su mu preci iz Grblja nego iz Crne Gore, to se može samo nagađati. Uglavnom, Srećka Vulovića su ironično nazivali "pop Grbljanin".

U Grblju zaista ima Vulovića. I oni su porijeklom iz Crne Gore, ali za razliku od peraških Vulovića, nisu se ni pokatoličili, ni pohrvatili. Uvijek su bili i ostali čisti Srbi.

Još se nešto može samo nagađati: Zašto Srećko Vulović nije imao hrabrosti da se potpisuje punim imenom nego inicijalom "S". Barem u njegovo vrijeme nisu Srbi vladali Bokom da bi mu naudili.

Prof. dr Lazo M. Kostić je na nekoliko mjesta nazvao Srećka Vulovića "prvim Hrvatom Boke". Biti Hrvat ne mora da znači ništa loše, pa bi neko oštrijeg pera mogao bez ustručavanja reći da je Srećko Vulović veliki smutljivac i falsifikator istorije Boke. Nije čudo što je biskup Frano Ućelini smatrao da je Bokeljima najkorisnije što prije zaboraviti i don Srećka i njegove pisanije. To su poslušali Ućelinijevi sljedbenici, i biskup Pavao Butorac, i don Ivo Stjepčević, i don Niko Luković, i don Antun Milošević i mnogi drugi istaknuti rimokatolički teoretičari i povjesničari, koji su don Srećka potpuno ignorisali. Novi povjesničari to nisu poslušali, pa se vraćaju don Srećku, a teško da će ih to usrećiti.

Sada imamo nova tumačenja da Srećka nisu svjesno ignorisali nego "neopravdano zaboravili". Da su ti tumači bar letimično pogledali obimna djela L. M. Kostića i drugih koji su poslije popa Sava Nakićenovića pisali na ovu temu, teško je vjerovati da bi se spustili niz tako klizav teren. Vaskrsavanje Srećkovih pisanija najmanje je korisno za bokeljske rimokatolike, naročito za one koji su povjerovali ubjeđivanjima da su oni autohtoni Hrvati Boke. U to će se razuvjeriti, a uz to i razočarati, svi koji budu imali strpljenja da pažljivo pročitaju naredne tekstove.

U pobijanju pisanija don Srećka Vulovića i onih koji ga vaskrsavaju, nije potrebno pozivati se ni na obimne tomove L. M. Kostića, ni na mnoga novija saznanja. Dovoljno je ono što je 1892-1900. g. u doba don Srećka njemu odgovarao tjednik Dubrovnik. Čak ni sve to nije potrebno. Dovoljno je samo ponešto iz 1893. i 1894. godine. Na to se L. M. Kostić nije ni pozivao, jer mu, u egzilu gdje je živio, nisu bili dostupni kompleti starih brojeva Dubrovnika. U tom smislu, ovo je dopuna L. M. Kostića, koji je i bez toga imao dosta materijala da razobliči don Srećka.

Ako don Srećko Vulović zaslužuje da u ovoj svesci dobije za svoju biografiju dvije strane, bar jednu svakako zaslužuje i onaj koji je uspješno pobijao sve Srećkove Feliksijade.

Stevan (sin popa Vuka Vrčevića, poznatog saradnika Vuka Karadžića) bio istaknuti društveni i javni poslenik, visokoškolovani književnik, književni kritičar, istoričar, novinar, pokretač i glavni urednik raznih publikacija, biograf znamenitih ličnosti, profesor, dr prava, a završio i filozofiju u Beču, predavao srpsko-hrvatski i latinski u Kotorskoj gimnaziji i t. d. Bio je na dužnostima sekretara i blagajnika Kotorske opštine, sekretara a zatim predsjednika kotorskog Srpskog pjevačkog društva Jedinstvo, predsjednika nikšićkog pjevačkog društva Zahumlje, sekretara Okružnog suda u Nikšiću, prvog sekretara Ministarstva unutrašnjih djela Crne Gore. Bio je i član Uprave Cetinjske čitaonice, i revizor nekih osnovnih škola. Bio je uzoran suprug i otac 4 sina i 4 kćeri. To nije sve, ali ovdje je dovoljno. Uprkos svemu tome, pa i ako je rođen u Kotoru i najviše pisao o Boki, o njemu je uzaludno tražiti podatke u leksikonima i enciklopedijama. Nema mu pomena ni među istaknutim ličnostima, ni među književnicima u Monografiji Kotor. (Zagreb, 1970)

Nije slučajno izostavljen, jer je to sudbina i drugih beskompromisnih boraca za odbranu Srpstva u Boki. Ovdje je važno to što je bio glavni i odgovorni urednik nedjeljnika Dubrovnik od prvog broja 3. jula 1892. pa do kraja 1985. godine. Zašto je seriju odgovora Srećku Vuloviću naslovio Iz Bajove kule iako tamo nije živio? U Boki svi znaju za hajdučku kulu Baja Pivljanina u Dražin-vrtu pred Perastom, koja stoji kao istočna stražarnica toga grada. Možda to može dovesti u vezu sa don Srećkom, rođenim u Perastu, a naklonjenim zapadu?

Odgovore don Srećku nije potpisivao svojim imenom nego pseudonimom Starina Novak? Da je to jedan od pseudonima Stevana Vrčevića (1847-1907), razjasnio je Novak Miljanić, koji je o Stevanu pružio najviše pouzdanih biografskih podataka, kao i njegovu bibliografiju. To nije davno objavljeno, pa se zainteresovani mogu detaljnije upoznati direktno od Miljanića. (Zbornik Boka dvobroj 6-7. od 1975).

Prvi broj tjednika Crvena Hrvatska, sa kojim najčešće polemiše Nedjeljnik Dubroivnik, izašao je u Dubrovniku 07. 02. 1891.

Tako stoji u uvodniku prvog broja tog tjednika, potpisom Uredništvo, a odmah slijedi drugi i dugi članak (proteže se u nastavcima kroz 4 broja) pod naslovom: Zašto Crvena Hrvatska?

Taj članak ovako počinje:

Slijede citiranja Ljetopisa Popa Dukljanina i nekih hrvatskih povjesničara koji su bezuspješno pokušavali dokazivati da u tom ljetopisu ima istine. Izostavljena su tumačenja svih, pa i niza hrvatskih autora, zbog kojih je onakav početka članka, a kasnija dokumentovanija tumačenja iz HH v. tu nisu ni mogla biti prikazana. Koliko je uređivačka politika ovog tjednika bila štetna po mir i bratsku ljubav Bokelja, očigledno je iz svih priloga koje je ta publikacija objavljivala. Dovoljno ih je prelistati pa se u to uvjeriti. Tu su i zbrke nepotpisanog autora članka koji, pozivajući se na V. Klaića, piše:

Dakle, savjet je da se povjeruje izmišljotini, i to navodnog popa Dukljanina koji nije ni postojao.

Ako bi se ovo moglo uvažiti, onda nije bilo zemlje koja se zvala Zeta, prije toga Duklja nego je to bila Crvena Hrvatska. Ako nije bilo Duklje, po čemu je onda taj pop Dukljanski a ne Crvenohrvatski? Pa i sam taj autor postavlja pitanje, “ko je taj pop Dukljanin?"

Odavno su ozbiljniji i nepristrasni naučnici zaključili da je pop Dukljanski, ili Dukljanin, izmišljena ličnost. To je dovoljno objašnjeno na drugim mjestima pa ovdje nije potrebno ponavljati.

Da budemo načisto: nikakvog istorijskog djela popa Dukljanina iz XII v. nije nikad bilo. Ime popa Dukljanina (presbyter Diocleas) izmislio je Ivan Lucius, koji je u svoje djelo o Dalmaciji i Hrvatskoj ukomponovao navodni prevod sa srpskog, jer drugi izvor nije mogao pružiti. A taj latinski "prevod" objavljen je prvi put tek 5 stoljeća kasnije (1666. godine).

Po Klaiću, Dukljanina potkrepljuju:

Ivan Scylitzes, pisac iz druge polovine XI stoljeća prema kome je

Dukljanin skroman, jer ovaj “pruža granice Hrvatskoj i dalje

na istok od Dukljanina”,

Nicefor Brienij, ljetopisac, nešto mlađi savremenik pomenutog

prethodnika,

Georgius Cedrenus, grčki istoričar, još mlađi savremenik

pomenutih prethodnika,

Ivan Zonaras, grčki istoričar i carev pisar s kraja XI stoljeća,

Nicetas Choniates, grčki istoričar iz druge polovine XII

stoljeća,

Ivan Mletački, ljetopisac i

Edrisi, arapski geograf i putopisac.

Nepotpisani autor u Crvenoj Hrvatskoj, svakog od ovih opširno prepričava i citira u originalu na grčkom i latinskom, da bi bio što uvjerljiviji. I zbilja, neoprezni ili neupućeni čitalac, lako može ostati u uvjerenju da su Dukljaninova pričanja zasnovana na višestrukoj čvrstoj podlozi. Međutim, sve to pada u vodu ako se zna ono što je nepotpisani autor izbjegao da naglasi:

O pojmu “Crvene Hrvatske”, svi navedeni autori se pozivaju jedan na drugog, odnosno naredni na prethodnog, a prvoimeni Ivan Scylitzes je to izmislio jer ničim nije potkrijepio. On nije vodio ljetopis tokom događanja, nego ga je kasnije iskonstruisao. Iako je svoje djelo nazvao Epitome historiarium, više kao književnik nego istoričar, opisao je, zgode i nezgode vizantijskog carstva od 812. do 1077. godine. Tu on uzgred spominje, i Srbe i Hrvate, jer igraju sporedne uloge, pa se tako prema njima i odnosi. Pri pominjanju, brka ih ili ih poistovjećuje. Najčešće ih naziva Srbima, a samo ponekad nadometne: “koje zovu također i Hrvatima”. Taj nadometak je osnova za konstruisanje tobožnje zemlje Hrvatske koja se proteže na južne srpske zemlje.

Iz vladavine vizantijskog cara Mihajla VIII Duke, Scylitzesove su riječi:

U vezi sa tim veleučeni Hrvat Franjo Rački (RAD, LI) za Scylitzesa kaže da

Drugi izvor izaziva dilemu. Da su se narodi, o kojima je riječ u ono doba zvali zbilja Hrvatima, zašto bi Brijenij rastavio Zećane u imenu od ostalih Hrvata? Zašto ne bi i Zećane nazvao Hrvatima, kad je tako nazvao ostale njihove susjede i saveznike? Nego jednom upotrebljava tobože genetsko a drugi put teritorijalno ime.

A za treći “važan izvor”, Rački u istom djelu objašnjava:

Iste riječi je Rački upotrebio i za Ivana Zonarisa. (RAD, LI)

Značajno je napomenuti da Kedren, narod Zete i Južnog primorja naziva samo Srbima. Pišući o ratu između bugarskog cara Samujla i zetskog kneza sv. Vladimira, Zetu naziva: Trymalya kai archotato Serbias mere.U vezi sa ovim Rački objašnjava:

Na drugom mjestu, kad govori o Stjepanu Dobroslavu Vojislavu, Kedren njegovu kneževinu naziva: ton topon ton Serbon (mjesto gdje žive Srbi) a narod Tribali i Srbi, “uprav kano i kneževinu sv. Vladimira” – veli Pački. (RAD, XXV)

Slično su razmišljali i mnogi drugi naučnici.

Za pothranjivanje naziva “Crvena Hrvatska” za južne srpske krajeve, najzaslužniji je Vjekoslav Klaić. On je bio više političar nego istoričar, i više se upuštao u detaljisanja nego u globalna pitanja. Bio je svjestan da ne može čitav zapadni Balkan nazvati Hrvatskom, pa da bude razlike insistirao je na nazivu Croatia rubra. "Ruber" ne znači u svakom slučaju “crveno”. Upotrebljava i za rumenilo od stida, kao stidno crvenilo.

Ako je “Kronika” popa Dukljanina, bez obzira čije je to djelo, zaista sastavljena u XII, zašto je čekano da se objavi tek u drugoj polovini XVII stoljeća? Taj tobožnji latinski "prevod" objavljen je tek 1666. g. što je punih pola milenijuma nakon njegovog sastavljanja. Pa ko može biti siguran da objavljeno odgovara onome što je tako davno napisano? I još kad nema tobožnjeg srpskog originala da bi se moglo uporediti. Niti ima dokaza da ga je ikada bilo. Za ljetopisca Barske nadbiskupije, koji je sastavio predmetnu kroniku, ma ko on bio, kaže se da je za svoje djelo koristio "nešto stare knjige, a nešto pričanje starijih ljudi". Nigdje se ne pominje koje stare knjige i stare ljude je koristio. Ipak se i iz toga jasno saznaje da je Barski ljetopis proizvod kuhinje rimokatoličke Barske nadbiskupije.

(Za prednji tekst najviše korišćen prilog bez potpisa autora Vizantijski historiografi u našemu sporu, tjednik Dubrovnik br. 33. od 15. februara 1893. a ovaj članak polovično je objavljen u Glasu Crnogoraca, 04. 09. 2001.)

Ovaj kratak pregled neophodan je za olakšanje praćenja narednih tekstova. Uskršnji članak serije Iz Bajove kule, kao što će se vidjeti, završava riječima profesora Kosta Vojnovića, a ovdje je to prikladan uvodnik:

Za mnoge čitaoce to neće biti dovoljno, jer se lako zaboravlja ono što se ne ponavlja, pogotovo kad se zamagljuje dezinformacijama.

Svi osnovci znaju (ili bi trebalo da znaju) da je prvi, i to samozvani, kralj Hrvata (bez Dalmacije) bio Tomislav, za kojeg se tačno i ne zna kada je vladao. Orijentaciono se računa oko 920. do 930. g. a jedino se zna da je ta "kraljevina" trajala samo 4 godine. Širila se prema Panoniji, a ne prema Dalmaciji i južnim srpskim zemljama. Papa je Tomislavu naknadno krunu priznao, jer je bio stavljen pred svršen čin, a imao je Tomislav i zasluga. Na crkvenim saborima u njegovo vrijeme (925-928. g.) donijete su odluke o zabrani slovenskog bogosluženja, protivno dostignućima čitav vijek ranije, svetih Ćirila i Metoda. Sljedećih 40 godina nikakve hrvatske kraljevine nije ni bilo, a onda se pojavio, takođe samozvani, kralj ovog puta Hrvatske i Dalmacije, Držislav. To nije bila nezavisna kraljevina (kao ni prethodna Tomislavova) već pod okriljem Vizantije. Najjužnija granica na Primorju joj je bila rijeka Cetina nedaleko od Splita.

Prvi stvarno legitimno okrunjeni kralj Hrvatske i Dalmacije, Zvonimir, vladao je (1075-1089. g.) u nešto proširenijim granicama prema jugu, ali samo do Neretve. Istina, on nije bio vizantijski, ali je bio rimski vazal u doba pape Grgura VII i pobornik Latinske stranke. Ubili su ga njegovi Hrvati, jer je iznevjerio njihova očekivanja.

Prva "legitimna" kraljevina Hrvatske i Dalmacije, koja je imala nešto šira autonomna prava, bila je pod Kolomanom, koji je 1097. g. potukao hrvatskog kralja Petra Svačića, ali je tek od 1102. g. učvrstio svoju vlast u Hrvatskoj. No, to nije bio hrvatski nego ugarski kralj i nije imao nikakvog uticaja na veće dalmatinske gradove (vizantijske teme). On je pomjerao svoje granice ka jugu i preko Neretve, ali ne južnije od Kleka kod Neuma (kasniji "istorijski" izlaz BiH na more).

Nakon Kolomana (od 1167. do 1180. g.) gotovo čitava Dalmacija je ponovo bila pod Vizantijom, a već od 1184. g. je počela era vladavine Nemanjića srpskim pomorjem.

Od tada (1184) pa do propasti Dušanovog carstva (1355) Boka je bila glavna srpska luka. Sjeverni susjed joj je bio Dubrovnik, koji nije pripadao ni Damlaciji, a o nekoj hrvatskoj vladavini nad Dubrovnikom i Bokom nije moglo biti ni govora.

Tako je bilo i poslije propasti Dušanovog carstva tokom 65 godina previranja, kada su se za "Nevjestu Jadrana" mnogi otimali. Ni tada, ne samo da Boka nije ni dana pripadala Hrvatskoj, nego u Boki nije bilo ni pomena o Hrvatima, ni crvenim, ni rumenim, ni bijelim, ni crnim. Katolici su bili nešto drugo.

Od 1420. g. nastupila je era viševjekovne vladavine Bokom, Mletačke Republike i Turskog carstva, kada takođe nije moglo biti govora o potpadanju Boke (i primorja sjeverno i južno od nje) Hrvatskoj.

Od sredine 1797. posredovanjem vladike Petra I, Boku su velike sile predale Austriji. Riječ je o prvoj, kraćoj, austrijskoj upravi. To je bila visoka cijena za vitalne usluge koje je Austrija godinu dana ranije učinila Crnoj Gori.

Od 1803. do 1815. g. ponovo su se oko "Nevjeste Jadrana" otimali ruski carevići, engleski lordovi, francuski maršali, crnogorski đetići, austrijski grofovi. O Hrvatima u Boki ni tada još nije moglo biti ni govora.

Od juna 1815. Boka je trgovinom velikih sila, bez pitanja Bokelja, više od jednog stoljeća stenjala pod austrijskom čizmom. Tek te 1815. g. bio je kraj slavne i dugovječne Dubrovačke Republike, ali se ni tada nije moglo govoriti o granicama Boke sa bilo kakvom državom ili teritorijom hrvatskom.

Obzirom na svoju istoriju i izvojevana prava, Boka i Dubrovnik su međunarodnim garancijama dobili takve privilegije kakve nije imao ni jedan od ostalih austrijskih posjeda, pa ni Hrvatska.

Novom administrativnom podjelom početkom 1816. Boka i Dubrovnik su, opet bez pitanja naroda, uključeni u sastav Regije (Kraljevine) Dalmacije, ali ne i Hrvatske. I sa vladom u Zadru, a ne u Zagrebu, sa zvaničnim jezikom italijanskim, a ne hrvatskim. To nije bila kraljevina Hrvatska, niti će biti pokušaja da to bude još punu trećinu stoljeća, do 1848. g. a i tada je Boka odbila da se prisajedini Trojednoj kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Tek u drugoj polovini stogodišnje austrijske vladavine, pojavio se don Srećko Vulović sa pohrvaćivanjem katolika u Boki.

Zna se na čijoj su strani bili Hrvati (čast izuzecim) u I svjetskom ratu. Ako bi se uzimala u obzir i "povjesna prava" gubitnika rata, onda bi Boka, Dubrovnik, Dalmacija, Istra, Trst,... "povjesno" pripali Austriji, a nikako Hrvatskoj.

Ulaskom u sastav Jugoslavije oktobra 1929. i gubitnici rata dobili su svoje samoupravne banovine. Savska banovina (Hrvatska) dobila je obalu od Sušaka do rijeke Zrmanje, ali ne i Obrovac, što je daleko od Boke. Primorska banovina (Dalmacija) dobila je obalu od Obrovca do Kleka, što je takođe relativno daleko od Boke. Dubrovački i Kotorski srez ušli su u sastav Zetske Banovine (sa Crnom Gorom). Nagodbama u državnim vrhovima (opet bez pitanja naroda) stvaranjem Hrvatske banovine 1939. g. Dubrovački srez je odvojen od Zetske banovine i uključen u Hrvatsku banovinu. Ni tada se Boka nije ni graničila sa državom Hrvatskom, jer je sve to bilo u zajedničkoj državi Jugoslaviji.

Za vrijeme NDH granice Boke (koju je anektirala Italija) bile su duboko u Konavlima, tako da je Ponta Oštra (Prevlaka) sa Vitaljinom i Grudom pripadala Bokokotorskoj provinciji. Ni za vrijeme njemačke okupacije, Boka nije pripadala NDH. Njemci su civilnu upravu prepustili Sreskom načelstvu Kraljevine Jugoslavije pod okupacijom. Crna Gora nije imala nikakvu vlast u Boki, ni u vrijema italijanske ni njemačke okupacije.

Prednji tekst je sa malim razlikama i uz neka skraćenja prvi put objavljen uoči tragičnih događaja u Jugoslaviji. (V. K. Kad se sve zaboravi... u listu Pobjeda od 25. 04. 1991.

Nedjeljnik Dubrovnik pokrenut je početkom 1892. g. kao reakcija na uređivačku politiku tjednika Crvena Hrvatska koji se pojavio 1891. godine. Dubrovnik su pokrenuli i vodili visoki intelektualci pravoslavni i katolici, koji nisu izjednačavali vjeru i naciju. Posebno su se isticali, Stevo Vrčević porijeklom Hercegovac rođen u Kotoru, i Dubrovčanin Antun Fabris. U programskoj koncepciji lista, kao najvažniji, istaknut je princip vjerske tolerancije:

Dubrovnik je tokom čitavog svog izlaženja gajio vjersku toleranciju, upravo onako kako je nagovijestio u svom programskom nastupu. Nisu se ispunila očekivanja neprijatelja lista da će biti antikatolički. Jednako je poštovao obje hrišćanske vjeroispovijesti, a podržavao je buđenje i razvoj hrvatske nacionalne svijeti u hrvatskim krajevima. Međutim, oštro se opirao širenju hrvatstva tamo gdje mu mjesto nije, i gdje je to samo raspirivalo obostranu mržnju. Ipak, i u tom smislu je vodio korektnu politiku: nije napadao tuđe ali je branio svoje, i to uvijek jakim argumentima. Kako i ne bi kad se zna da ga nisu uređivali pojedinci nego tim učenih ljudi, naročito kada se radilo o istorijskim temama. Teško je bilo osporiti ono što je Dubrovnik objavljivao, pa se oslanjanje i pozivanje na pisanje Dubrovnika i danas uvažava kao što je ocjenjivao rimokatolički svećenik dum Ivan Stojanović isticanjem naučnosti i istinitosti tekstova što ih čini vjerodostojnom hronikom.

Da se ne bi moglo prigovoriti izmišljanjima ili čupanjima iz konteksta, ovdje je serija članaka iz 1893. dopisi Iz Bajove kule prenesena sa neznatnim skraćenjem onog što se ne odnosi na ovu temu, a serija članaka od 9. IX do 2. XII 1894. Glas iz Boke u obranu Srpstva doslovno je prenesena, jer se sve uklapa u temu.

Slijede dopisi Iz Bajove kule... (uz praznik kada su pisani)

Na Božić (O bokeljskom hrvatstvu; Dobroćani Srbokatolici)

... Hajde da nastavim što sam započeo pa prekinuo, biva da kažem popu Srećku kako mu je Boka hrvacka.

Kreneš li s ubavog Hercegnovoga, građevine srpskog kralja Stefana, kolijevke onog srpskog junaka i mučenika vojvode Lazara, glavnog grada srpske Hercegovine, do Risna časti, tog čuvara srpskijeh svetinja; pa preko Kotora, koji je toliko drag bio caru Dušanu, gdje je i svoje dvore sagradio, do Grblja gdje se rodio knez Lazar, Srpski car, koji je poginuo slavno, braneći slavu svoga naroda; pa odavde do Paštrovića, gdje se rodio Stefan Štiljanović sveti despot Srpski; svuda s kraja na kraj naći ćeš srpskijeh spomenika, koji se na bokeljskom srcu podižu i koji ti spominju sve, ama nipošto hrvastvo...

Dobrota, kako vidjesmo, neće drugoga Gospodara od vladike Crnogorskog, s kojim ih mnogo razloga veže. Dobroćani bili tada, kao i sada svi katoličke vjere. Budva, gdje je bila većina katolika, imenuje vladiku Crnogorskog Petra I Petrovića Njeguša: spasiteljem, zaštitnikom i jedinijem sudijom. Kotor pristaje uz Dobrotu da se sjedini s Crnogorom i imenuje svoje prestavnike...

Nastala potreba (riječ je o 1849. g. – prim. V. K.) da Boku treba preustrojiti, da zaboravi najbližu prošlost, a to radi budućnosti. Narodnosti (do 1849. g. – prim. V. K.) nijesu još razvijene, ali je vjera živa. Među Bokeljima iste krvi, a dvaju vjera, nastade mržnja, nasilje i gloženje... Bilo je svjesnijeh Bokelja sa obadvije strane, koji su priznavali da, ako im vjera nosi dva imena, ona je jedna s manjom razlikom, te ipak mogu biti braća. Ali ne pomaže, valja braću podijeliti, duhovi ne miruju, treba toj braći krila iščupati, da visoko ne polete, da se ne nađu složna kao u ono doba kada su Turci na Perast i Kotor udarali, pa ih junački odbijali...

Dođe u to i godina 1869. Tadašnji događaji pružiše zgodu starijim zlotvorima da Srbina Bokelja oklevetaju, omraze, pa ga prozvaše "nevjernikom, buntovnikom i razbojnikom". (Uporediti sa današnjom satanizaciojm Srba. – Prim. V. K.)

Od tada podijeliše se konačno Bokelji po vjerama; Srbi Bokelji pravoslavne vjere ostadoše sami. Neki katolici stupiše u otvorenu borbu, drugi, umivajuću ruke kao Pilat, okrenuše leđa, dok se oni stopiše u prve i godine 1882. složoše se zajedno da brata pravoslavne vjere po mogućnosti spršte, da mu ni traga ne ostane... (Kao i danas, samo što su se ranije Srbi odlučnije opirali, – prim. V. K.)

Dolazi od nekuda među Srbe Bokelje katoličke vjere "naški" jezik, da bi izgubili svoje srpsko narodno ime; traži u rječnicima svega svijeta "naškog" naroda i jezika nećeš naći, dosta je bilo da ga oni nalaze, koji su preko njega naumili stupiti na mjesto, s kojega će proglasiti preporođaj "hrvatske" Boke. Doprije i do bokeškijeh katolika ona stara navada, koja je obigravala oko drugijeh Srba katolika da se nazivlju Dubrovčani, Dalmatinci, Bošnjaci, Slavonci, samo ne Srbi, pa čak i Latini po svjedočanstvu Hilferdinča...

Bokelji pravoslavne vjere neka se nazivlju Srbima prosto im i blagosloveno bilo, za njih je već skuvana cicvara, ali Bokelji katoličke vjere ne smiju biti dalje Srbi. Oni su mirni jaganjci, oni ne moraju biti srećni, ali moraju sebe nazivati Hrvatima, a svoj jezik hrvackijem. Tada hrvacki listovi okrenuše drugijem putem, doviknuše na sve četiri strane da Srbi očito teže preko monarhije (preko granica ka Srbiji i Crnoj Gori, – prim. V. K.)

Tada nastaše Pavlinovićevi razgovori... Evo čujte što mu kolega poručuje u sitnom pismu:

Ovo nam iznosi isti pop Srećko, a Bog zna koliko će još biti takovijeh naredaba, koje najbolje karakterišu prećeranost onijeh, koji te naredbe poslaše, a slabost duha i pameti onijeh, koji te naredbe primiše i vjerno izvršiše.

Eto ti, mila Omladino, kako postadoše Hrvati u Boki.

Ali našemu popu ne ide u račun da se kaže da je ovo "Hrvatstvo" u Boki nametnuto bilo, i da je počelo poslije godine 1875. kada je i on prešao u krilo "matere Hrvatske"; on je stao da razlaže prijatelju u Americi da je to "Hrvatstvo" staro koliko i Boka...

(Dubrovnik, br. 28. od 11. januara 1893.)

Na Novu Godinu (Da li su Hrvati starosjedioci Boke)

Kazasmo da je Boka pripadala Dušanovu carstvu do godine 1356. i nabrojasmo vidljive i nevidljive spomenike tadašnje slave i veličine srpske po Boki. Na sve ovo naš popo (Srećko, – prim. V. K.) se ne osvrće, nego ističe Pavlinovićevu teoriju, da su se Srbi doselili u Boku iza turskijeh navala na susjedne pokrajine. Kada? Mi znamo, biva, iza propasti Srpskoga carstva, pa ako ćemo baš i koju godinu prije, kada je Boka već pod Dušanom srpskijem življem napučena bila. Nu, to pop Srećko nije našao u Obračunu popa Prodana, i Hrvatskim razgovorima popa Pavlinovića, u Hrvatima i Hrvatskoj srbožderca V. Kljajića, i u Hrvatskoj povjesti svojega ljubimca T. Smičiklasa; naprotiv, on je našao u tijem knjigama, što se ne da poreći (?!), da su "starosjedioci Boke bili čisti Hrvati".

Recimo baš i mi da su stari Bokelji bili zgoljni Hrvati; ali kako se utrnu i posve izgubi svaki osjećaj hrvacki u Bokeljima do najnovijeg nauma? Povijest nam kaže, da ih u Boki nije nikada bilo, pa treba se poslužiti negacijom, izvrtanjem i doskočicama. Naš popo govori da je kuga u Boki bjesnila godine 1575. i 1630. Zar mislite da je ona morila Srbe? Oh, ne! (Po don Srećku, – prim. V. K.) Mnoga sela napučena starosjediocima hrvackog plemena opustješe. Srbi istočnog obreda, koje kuga zaštedi, poseliše se i silom navukoše k sebi Hrvate zapadnog obreda. Srbi, kada su se naselili, nađoše Hrvate i to katoličke vjere, a ovi pošljednji lasno u manjini stopiše se sa novonaseljenicima pa s vremenom pređoše i na vjeru svojijeh gostiju. Nestade misli i osjećaja hrvackog i radi bijesne svađe u kojoj je bio Perast sa Kotorom i sa Paštrovićanima a kasnije i sa Prčanjom. Utrnula se i pošljednja iskra hrvackog osjećaja radi četiri duga vijeka mletačkog vladanja; na pošljetku davno se bila prekinula svaka državna zajednica sa braćom hrvackom. A kako se slaže sve ovo sa onijem riječima popa Srećka u odgovoru G. P. malo godina prije? Evo ih:

Hajde sada da razumijemo našeg popa. Tada na jedan način, a danas na drugi. Ali mi se držimo današnjijeh njegovijeh nazora. A kako se kaže ono što je rekao V. Jagić pišući o hrvackom jeziku u Književniku (god. I Svez. 3. str. 349):

Ovo su vam, dakle, razlozi koje naš popo iznosi da dokaže kako su Hrvati nestali u Boki i kako su Srbi nastupili. Ovo on govori i spominje vremena prije Vuka Karadžića, pa zaključuje da je Hrvatstvo bokeško otisnula ustrajna propaganda one Vukove izreke: "Srbi svi i svuda". Divne filozofije u našega popa...

Zna se kako je "moćna" bila pravoslavna vjera u Boki prije i poslije propasti Srpskoga Carstva. Vide se današnji manastiri pravoslavni porušeni; još nam se vrzmaju po glavi otrovi i šiševi; najbolje nam mogu kazati Dobroćani, Rišnjani, Kotorani, Budljani, kako su pravoslavni Srbi "uživali i moćni bili" do godine 1848. a još koju godinu kasnije. Popu Srećku sve je to poznato. Ako nije neka mi ukaže jednu današnju bokešku porodicu pravoslavne vjere da je nekada bila katoličke vjere, a ja ću njemu protivno, stotinu počevši od njega. Ovo ne kažem u odbranu pravoslavlja, Bog učuvaj, brat je mio koje vjere bio, nego jedino da pobijem Srećkove nazore, koji bi htjeli da je pravoslavna vjera kriva što u Boki niti je bilo, niti ima, niti će biti ikada Hrvata. Narodnost se, i jezik, moj popo, u staro doba mnogo bolje čuvala nego li danas, a vjera se s dana na dan mijenjala...

Da naš Srećko dokaže da su starosjedioci u Boki bili Hrvati, pošto je "dokazao" da se je pošljednja iskra hrvackog osjećaja bila utrnula radi navedenijeh razloga, i da je on isti izgubio pojam i osjećaj hrvacki, jer su učitelji bili redovnici talijanski, pa iz njihovijeh usta nije čuo nikada ni jedne riječi o narodu, o jeziku, o narodnom osjećaju... (Dalje se poziva na putopisce, što je ovdje izostavljeno jer je u narednom nastavku ponavljeno i t o u proširenijem obliku, – prim. V. K.)

(Dubrovnik br. 29. od 18. januara 1893.)

Na Bogojavljenje (Neki putopisci o starosjediocima Boke)

Ruski putnik Tolstoj u XVII vijeku "našao je Hrvata u Boki". Prije svega, kazaću da, kad istoriju nekog naroda piše stranac, koji često ni jezika ni običaja onog naroda ne zna niti poznaje, onda se lako može zamisliti kako je tačna i vjerna istorija. To se i za Tolstoja može kazati. Ali je ova druga još bolja: Tolstoj dolazi iz gornje Dalmacije u Boku; tamo čuo da su stanovnici Hrvati; amo došao, čuo isti jezik, našao iste dvije vjere, iste običaje, pa rekao da je amo Hrvata našao. Ali vjera ti je tvrda, moj popo da je Tolstoj prije Boku pohodio, da je do zabitih sela dopirao, a nije ni jedno ni drugo uradio, šćaše reći da je u Boki tada bio vrlo živ i svjež srpski osjećaj među starijem Bokeljima i da bi ih on sam čuo iz njihovijeh usta da su Srbi i da Srpski osjećaju. Da je malo dublje u bokeljsku prošlost zavirio, a ne površno i letimično Boku pregledao, pa prve i jedine utiske kao istinite primio, te da je uradio kao njegov sunarodnjak Majkov u novije vrijeme, ne bi o sebi ostavio takav testimonium paupertatis, (siromašno svjedočanstvo, – prim. V. K.) nego bi pišući o Srbima i Hrvatima ovo rekao:

Hrvacki putnik ovoga vijeka, Kurelac, našao je Hrvata u Boki. Ako je Kurelac došao amo da traži Hrvate, nije imao tražiti pravi i istiniti jedan narod i narodni jezik po gradovima, gdje se sabrala svaka hala i vrana, gdje je smjesa i zbirka jezika i naroda kao ono Vavilonske kule, nego je imao zaći u sela oko Dubrovnika i Kotora, pa ne bi onako nasio. Što se tiče Crnegore, dopro do Cetinja; tu ga ljubezno susreta vojvoda Mirko Petrović, otac sadašnjeg Gospodara Nikole I, kao brata Hrvata i kaže mu da su "Crnogorci Hrvati". Što je to značilo? Tada nije bilo mržnje između Srba i Hrvata. Srbin da ugodi bratu Hrvatu prozvao se njegovim imenom, kao što bi se Hrvat Kurelac prozvao Srbinom, da mu je u pohode došao u Zagreb pok. Vojvoda Mirko Srbin. Nije li Sundečić rekao: "ja sam Hrvat", a Pavlinović: "ja sam Srbin", kada su se ono pobratimili, kada je bilo bracke ljubavi i vjerske snošnjivosti. A sada? O tome ne govorimo.

Kurelac je dakle pisao u ono doba kada je ime Hrvat značilo što i ime Srbin i obrnuto. Naš popo veli da nije čuo sugrađane grčko-istočne vjeroispovijesti 40 godina nazad da sebe nazivlju Srbima a svoj jezik srpskijem, i da je to Srpstvo počelo tek godine 1849. kada je Vuk štampao onu: "Srbi svi i svuda".

Oh da te čuje iz groba stari Đuranović rekao bi ti baš po bokeški: "Lažeš!" On bi ti kazao da su se ne samo njegovi jednovjernici nego i njegovi sugrađani druge vjere, još za njegove mladosti, nazivali Srbima; tada je i Bog pomagao, moj Srećko, onaj Bog tvoj i moj, koga nijesu Srbi posrbili, kako ti veliš, a što nijesi morao reći kao sveštenik. Da su se Bokelji i prije 1849. godine nazivali Srbima mogao bih ti nanizati sijaset starijeh pisama. Ali, da kraći budem, izostavljam a upućujem te da pročitaš samo Srpske dalmatinske Magazine, koje su počele izlaziti u Zadru još 1837. godine. U njima ćeš naći članaka iz Boke, a u ovijema riječ "Srbin" do mile volje. Pročitaj Razne članke Vuka vit. Vrčevića, koji su lani izašli. Tu ćeš naći i Srpsku oporuku 3. Februara 1419. koja je bila štampana u Pravdonoši godine 1850. koja je u originalu "srpskijem slovima" napisana. Ovo će ti dvoje, a mislim da je dovoljno, pokazati da si nazad 40 još bio nejako i ludo dijete, pa ti se u grijeh ne može upisati, da nijesi čuo za ime Srpsko; a ako si zbilja čuo, danas si zaboravio, davno je to bilo, godine ti počele težiti a pamet slabiti.

Namjerom da Srbima istočne Crkve predbaciš neku vjersku pretjeranost, navodiš da je riječ "pravoslavni" i "pravoslavlje" presađeno iz Rusije, kao što je to i veleučeni zastupnik Perić predbacio Srbima u lanjskom dalmatinskom Saboru, i da te riječi nema u Vukovom rječniku. Kao izobraženi sveštenik, pravo bi bilo da poznaš crkvenu književnost ove crkve, koja ti je najbliža. Kada ne znaš, ja ću ti kazati kao svjetovnjak.

Još od XIV vijeka crkvene knjige za Srbe istočne vjere bile su prevedene na ovaj jezik koji se i danas čuje po hrišćanskijem crkvama... (Mnogo ranije od XIV v. crkvene knjige bile su u Boki prevedene na srpski jezik. Prevlački prepis Svetosavskog zakonopravila je završen 1262. g. što znači u XIII v. a to nije bio prevod nego prepis još starijeg originala. Miroslavljevo jevanđelje je još starije. – Prim. V. K.)

Ta u rječniku nema ni riječ "katolik", a ipak ja neću reći da te riječi nema kod Srba Bokelja zapadne vjere i da im je ta riječ bila nametnuta od nekoga. Prosto svakome nazivati svoju vjeru kako hoće, ali neprosto narodnost svoju drugijem imenom krstiti a još više nje se odricati, moj popo.

Nego da se bolje uvjeriš od kada i od koga je došla u narod srpski riječ "pravoslavni", prolistaj stare srpske listove, pa ćeš priznati, da je ta riječ kod Srba stara koliko i njihovo hrišćanstvo, biva da je nikla zajedno sa Crkvom i da je došla iz Carigrada a ne iz Rusije; Rusija je ovu riječ od nas primila.

Što je Hrvastvo nestalo u Boki, krivi naš popo župnike, učitelje i matere što nijesu isticali Hrvatstvo onom žilavošću i ustrajnošću, kao što su radili hrišćani (sinonim za "pravoslavni" – prim. V. K.) A kako da ističu, moj Srećko, kada prost narod ne zna što je Hrvatstvo, a Bokelji spisatelji, njih 26 na broju, ni narodne pjesme starijeh zbiraka 8 na broju, nijesu upotrebljavali riječ "Hrvat", – kako ti isti reče. Jadni stari bokeljski spisatelji, jadne narodne bokeljske stare pjesme, u što ste pamet vrgli! Zar ne mogoste znati da se Boka mora preporoditi i svoje staro hrvastvo poprimiti?

Zašto se nije pop Srećko rodio barem u H vijeku da udavi Porfirogenita a da nešto pismeno ostavi popu Dukljaninu, da bolje utvrdi svoju Crvenu Hrvacku? ...

(U ovim tekstovima negdje je Hrvacka, negdje Hrvatska, negdje hrvatstvo, negdje hrvastvo, ali to nisu greške ovog teksta jer je prenijeto kao u originalu. – Prim. V. K.)

(Dubrovnik br. 30. od 25. januara 1893.)

Na Savindan (Koji je bokeljski jezik)

Naš popo slabo se razumije u filološke tančine, on sam veli, a ipak ulazi u te klance jadikovce da dokaže da je Boka bila čakavska te došljedno hrvacka. Za dokaz te čakavštine navodi bokeškog spisatelja kanonika plemića Krsta Ivanovića, koji je svoju mladost proveo u Boki a starost u Mlecima, gdje je i umro godine 1684. Nije mi briga da mi pop Srećko dokaže, je li baš taj jezik, u kojem je taj kanonik napisao Povist od života Kraljice Olive kćere Cesara Julijana onaj isti, kojijem ga je majka u Budvi podigla, ili ga je kašnje daleko od domovine naučio po drugijem sličnijem knjigama, koje su bile napisane takozvanijem književnijem jezikom...

Neću da znam za ono, što mi sam pop Srećko priča, biva, da su učitelji u Boki bili svi redom Talijanci, da su ovi mnogo pokoljenja podučavali a bez sumnje vrlo dobrijem uspjehom, ali o narodu, o jeziku, o narodnom osjećaju iz njihovijeh usta nikada ni cigle jedne riječi, što nam najbolje dokazuje koliko je kanonik Ivanović mogao naučiti u mladosti od svojijeh učitelja u Boki što je za tijem mogao naučiti iz knjiga, koje su uzorom bile u Mlecima.

Sve ovo neću da znam, nego baš velim i ja, da je kanonik Ivanović pisao čistijem materinskijem jezikom. Pop Srećko izvodi da je to bio hrvacki jezik, a ja ću baš protivno dokazati da je bio srpski.

Pop Srećko pozivlje se na Miklošića, koji je rekao da je čakavština najbolja karakteristika hrvaštine. Ja se pozivljem na Jagića i na Rešetara, koji su po najnovijem istraživanju priznali, da je ta Miklošićeva teorija na krivom putu. Ako u kojem narodu po prirodnijem zakonima razvitka jezika stare forme malo po malo i neopaženo iščeznu, te ustupe mjesto novijima, narod opet ostaje onaj isti. Kakav je narod u Boki bio, to smo već više puta dokazali, te po ovome čakavština kanonika Ivanovića ne brka naše račune.

Osim Miklošića, naš popo zove u pomoć i književnika strukovnjaka V. Bogišića i zaključuje ništa manje nego po mnijenju tog nepristrasnog učenjaka, da je ne samo Boka bila čakavska, nego po njegovom sudu primorski Bokelji bili su Hrvati i da su oni i danas, premda su postali štokavci. To naš popo nalazi u Bogišićevom djelu Srpske narodne pjesme, štampane u prijestonici srpskoj godine 1878. od Srspkog učenog Društva. Da vidimo je li pop Srećko ugonetao.

U predgovoru toga djela Bogišić raspravlja o "bugaršticama" i kaže da su one srpske narodne pjesme starijeg doba (na što i Jagić pristaje); da su Dubrovnik i Boka starinom čakavske zemlje i da ne treba za to misliti da su Dubrovčani i Bokelji od Hrvata postali Srbi. Ove zadnje riječi pop Srećko naivno izopačuje, a ne vidi, jadna mu ne bila majka, da te riječi jasno kažu, da su Dubrovčani i Bokelji, usprkos čakavštiti, bili Srbi.

Kada su dakle bugarštice, ili kako ih pop Srećko nazivlje "bugarke", nađene u Dubrovniku i u Boki, srpske pjesme, imaju biti i stanovnici, koji su ih pjevali, Srbi. Da je to tako a ne drugačije, kako bi htio pop Srećko, uči nas i pokojni Šafarik, a tako misle i pišu Pipin (Rus) i Spasovič (Poljak). Ali pop Srećko ne da opepeliti, za njega su "bugarštice" isključivo svojina hrvacka; nađene su u Perastu, ergo u Perastu starosjedioci bili su Hrvati. To oslanja na nauku velikog Miklošića, a nije zavirio u rječnik Hrvackoga ili Srpskoga jezika, što izdaje Jugoslovenska Akademija u Zagrebu. Da je pogledao Dio I svezak 3. ovoga rječnika godine 1881. što se tu kaže pod riječ "Bugarštica", ne bi jamačno izrekao onaku budalaštinu, a Miklošiću bi rekao: "Sam je papa nepogrješiv ex cathedra." Da je zapitao Hektorovića čije su bugarštice, on bi mu odgovorio:

Ikavština, moj Srećko, ne može se uzeti kao najtvrđi znak čakavštine, kako ono ti veljaše... jer poznato je da ima ikavskijeh čakavaca kao i ikavskijeh štokavaca. Za to oni ikavski oblici, koje si ti, moj popo, iskupio iz Ivanovićeve pjesme, ne mute čistu bokešku štokavicu, nego dokazuju prosto i jednostavno da su ti oblici neke osobitosti, sve više ili manje plod mlađijeh vremena. Da se ipak u Boki u starije doba kao i danas govorilo štokavski, svjedoče nam spomenici iz XII vijeka, a to je, moj popo, najveća starina do koje možemo ja i ti doprijeti... (Dubrovnik br. 30. od 25. januara 1893.)

28. Januara (Srpski karakter Boke)

... Budimo iskreni i kažimo i mi: po prošlosti i po položaju između čistijeh srpskijeh zemalja, biva između Crnegore i Dubrovnika, Boka je srpska; da hrvackijeh osjećaja niti je bilo, niti danas ima u Boki, i da je nepristran koji stranac nazad desetak godina proputovao kroz Boku, morao bi se uvjeriti da su bili živi srpski osjećaji, ne samo kod Bokelja pravoslavne vjere kao danas nego i kod Bokelja katoličke vjere, od kojijeh su neki danas na žalost zalutali, jer im je preča vjera i kesa nego li narodnost.

Da je taj stranac po sreći i tebe, moj Srećko, zapitao prije nego si primio ono zloglasno Pavlinovićevo pismo, koje si narodnosti, šćaše mu, vjera i Bog, odgovoriti: "Srpske, a da koje!" Ne šćaše te vjera od toga odgovora odvratiti.

A s kakvijem obrazom jedan katolik Bokelj mogao bi kazati da je Hrvat, kada ga je geografijski, etnografijski, istorijski i prirodni položaj metnuo kao Srbina među Srbe? ... Plemsko ime, moj popo, ne mijenja se, kao što se mijenja što drugo...

Sad nastavimo put da vidimo što stari moji i Srećkovi govore.

I ako je naš popo rekao da ni u jednog starog bokeljskog spisatelja nije našao riječ Hrvat, ipak tješi se, da nije našao ni riječ Srbin. Kako je jedno i drugo vjerovatno, on nam sam kaže da nije mogao doći do njihovijeh djela. Ali mu u pomoć dolazi spisatelj Timotej Cizila pri koncu XVI i pri početku XVII vijeka; ovaj mu daje potke dovoljne da osnuje bokeljsko hrvastvo onijeh vremena. Kako to izvodi, risum teneatis (uzdržite se od smijeha, – prim. V. K.) pa ću vas poslužiti.

Taj Vulovićev Hrvat Cizila, govoreći o Kotoru, kaže ovo:

...alle volte sogliono ancora vestire all` ungarese o croata,

- te ti naš pop ponosno veli:

Kada bismo, moj brate Srbine, s tijeh pretpostavaka take zaključke izvodili, tada bismo morali reći, da je osjećaj španjolski bio još živ tada među Dobročanima, turski među Rišnjanima, a francuski ili mletački među istim Kotoranima, jer u Dobroćana odijelo ima španjolskijeh tragova, u Rišnjana turskijeh, a u Kotorana francuskijeh ili mletačkijeh. Nemoj tako popo, da te ne čuju Španjolci, Turci i Talijanci, jer bi po tvojoj teoriji i oni ustali da brane svoje starosjedioce; pa što bih ja tada? Poginuo bih, jer i dva loša ubiše Miloša. Ali, danu kaži mi, kako je taj tvoj Kotoranin Cizila, koji je toliko godina boravio u Perastu, govoreći o svijem slavenskijem jezicima, zaboravio hrvacki jezik? – A je li srspki? Nije. Čini mi se da one njegove riječi: Rassiani-Servi, znače Srbi. Šta više, iz njegovijeh riječi doznajemo, da je srpski jezik poznavao i te kako. On veli:

Ti, moj popo, iz ovoga izvodiš da kotorski stanovnici nijesu istovjetni sa Rašanima ili sa Srbima; ja naprotiv velim da je Cizila tijem riječima htio reći ovo:

Naš srpski jezik srodan je ostalim slavenskim jezicima,

- time je zemljacima kazao s kime su u srodstvu. Naš jezik srpski pokvario se u Kotoru dolaskom svake hale i smjese i da u Kotoru žive gotovo sami Srbi quasi una istessa nazione. Je li tako? Po Cizilu daklen, ne možeš kazati da je kotorsko odijelo bilo djedovsko, biva domaće i narodno, biva, hrvacko, a još manje da je tada u Kotoru bio hrvacki jezik. Ali ne govori mi o Kotoranima starijeh vremena, jer čuj, crno li se o njima piše u povijesti. Neke ću ti događaje navesti.

Godine 1018. Dragomir gospodar Huma i Travunije spremi se da prisvoji Zetu. Dogovori se s kotorskijem Latinima da mu ovi vojsku prevezu morem u Dukljansko-Zetsko primorje. Kotorani se pokažu uslužni i pozovu ga k sebi na čast. On dođe s malom pratnjom, ali poslije ručka Kotorani navale na njega i na njegove ljude i ubiju ga poslije junačke borbe. Kakovo je ovo bilo gostoljublje? (Događaj se odigrao na ostrvu Svetog Gavrila od Prevlake, – prim. V. K.)

Oko godine 1100. Jakvinta žena Vladimirova živi u Kotoru; tu nagovorena otruje muža, a uškopi kralja Dobroslava i pošlje ga u manastir, samo da joj sin Georgije naslijedi prijesto. Na pošljetku u Kotoru je uhvatiše i odvedoše u Carigrad, gdje je umrla. Pop Dukljanin priča da su je na to nagonili "bezbožni" ljudi.

Godine 1328. papa Jovan XXII postavio za kotorskog biskupa Srđa Kotoranina. Kotorani ga neće, jer su prije odlučili da ni jedan domaći sin ne može biti njihov biskup. Kakvo je ovo bilo rodoljublje i bratstvo?

Godine 1330. isti papa piše Stefanu Uroši III "predragom po hristu sinu Urošu, presvijetlome kralju Srpskom", i moli ga da poradi kod Kotorana da unište pomenutu odluku, da prime Srđa za biskupa, da puste iz zatvora Srđova brata i rođake i da im povrate uzopćena dobra. Kotorani ostaju pri svojoj odluci i Srđe bi premješten 15. Aprila 1331. u Polu. Kakva je ova vjernost prema svome gospodaru i kakva poslušnost prema crkvenoj poglavici?

Da je Kotor srpski grad bio i nikada hrvacki, evo ti nekoliko dokaza iz povijesti.

Dne 15. Oktobra 1345. piše Dušan duždu Andriji Dandulu: "Primili smo bracko pismo vašeg veličanstva, u kojemu su ugovori" i pogodbe, koje su negda našim kraljevskim veličanstvom i vašim potvrđene na 10 godina između vaših podanika i naših Kotorana.

Iz jedne listine Mletačke od 18. Septembra 1369. iznosimo ovo:

Iz djela Nikite Honijata vizantijskog pisca, dobro obaviještenog suvremenika, koji je umro kao guvernator u Filipopolju godine 1216. navodimo ovo:

Evo ti dakle, moj Srećko, kakovi su bili, čiji su bili Kotorani u staro doba. A kakovi su sada? Ne poteži me za jezik, kumim te našom srpskom Bokom, za sada. Doći će i na njih red...

(Dubrovnik br. 31. od 1. februara 1893.)

Na Tripundan (Srpski običaji Bokelja)

Ne bilo ti prosto, moj kitnjasti Srećko, što me navede da u starosti ponavljam ono što sam u djetinjstvu od pradjeda slušao, da pišem ono što znadu i djeca, a da me moja Omladina kori, e joj ništa novo ne kažem, nego sve isto da sunce sjaje, a ona to i sama vidi.

Nije mi druge, moram se još tješiti ovako; moram i neuka poučiti, ta i on je božje stvorenje, i on je naš brat.

Prosvjetliću dakle i mog Srećka, eda Bog da, da ga privedem u naše kolo, koje po Hristovoj nauci ljubi jednokrvnu braću svoju, pa koje vjere bila. To kolo ne vode sami pravoslavni nego veliki broj katolika i muhamedanaca, koji su svi nadahnuti svojim pradjedovskom narodnošću srpskom.

Dakle, na stvar.

Naš popo veli: dato sed non concesso (daje ali se ne slaže, – prim. V. K.) da je zbilja Krsno ime jedino srpski i hrišćanski (sinonim za pravoslavni, – prim. V. K.) običaj, izvrćući stvari i misli dolazi do zaključka da nije. Čuj me moj popo: ja ću ti dokazati naprotiv da je krsno ime jedino obilježje Srbima ne samo hrišćanske nego i katoličke vjere.

Pazi me pomljivo. Od svijeh naroda ili plemena jedino je narod srpski znao i umio da sačuva svoje srodno ili plemensko ime, od kada je prije 1200 godina primio Hrišćanstvo. Tu plemensku i narodnu osobinu sačuvalo mu je Krsno ime, koje danas, uzevši ono u najužem smislu riječi, za dokaz, pomaže nam k istorijskom osvjetljenju prava srpske domovine i srpskog imena.

Krsno ime, moj Srećko, nije postalo kako ti veliš, biva, da je pojedinom domaćinu nadjenuto bilo ime onog Sveca, koji je padao u dan njegova krštenja, i toga Sveca za Krsno ime poprimio, nego evo kako se u narodu priča i kako neki istorici tvrde. Srbi su, kao idolopoklonici, pored opštijeh narodnijeh bogova, imali i neke zasebne kućne bogove, bili su pod njihovijem zakriljem, njima se molili i svoje mrtve preporučuvali. Kada je vjera hrišćanska obasjala naše pretke, bilo im je najteže rastati se s tijem kućnijem bogovima.

No, apostoli nove vjere, dišući slobodoumnijim duhom, popune im tu prazninu toliko osjetnu ponudom: da svaka porodica mjesto starijeh kućnijeh bogova uzme za svoga zaštitnika onog sveca na čiji se dan pokrstili, pa na taj dan u napredak da čine spomen svojijem pokojnicima i da slave svoje pokrštenje.

Tako je postalo Krsno ime kod Srba. A da je tako, svjedoče nam porodice koje svave Krsno ime u dane Bogorodične, ili koje Svetice. Po tome otpada i ono divljenje popa Srećka kad pita: Kako su starome domaćinu nadjenuli pri krštenju žensko ime?

Ja neću sada da svestrano dokažem, gdje je Krsno ime tu je i Srbin, nego ću se dotaći samo onoga, što naš popo napominje.

On pravo kaže, da Hrvati, koji su se na vjeru hrišćansku obratili prije Srba, nijesu slavili Krsno ime.

Imao je nadodati, da ga ne slave ni danas.

Po ovoj pretpostavci imali bi zakljičiti, da su Srbi prvi naselili Boku. Aja, to pop ne će, nego veli, da su starosjedioci bokeljski Hrvati poslije poprimili preko svoje volje taj običaj svojijeh gostiju, od Srba, koji su se među njima naselili.

Divna razlaganja, ne bilo urok!

Svako priznaje da je Krsno ime, ta srpska svojina cvjetala još u najstarije doba u Boki; samo "sila Srpska nagnala Hrvate" da misle i rade kao njihovi gosti Srbi. Da je, moj Srećko bilo te sile kod Srba, danas bi druge ptice pojale u Boki.

Zar ti nije poznato ropstvo Srba Bokelja pod vizantiskijem i mletačkijem vladavinama?

Zar ti nije poznato koliko su Srbi pretrpjeli u najstarije doba, kad im se nametalo hrišćanstvo iz Rima?

Zar ti nije poznato da je većijem dijelom srpska bokeljska vlastela svoju vjeru mijenjala ne iz osvjedočenja, jer im ne bi zamjerili, nego iz pohlepe da sačuvaju svoje privilegije i zemlje?

Zar ti nije poznato da su mnogi Srbi Bokelji gladni i goli svoju vjeru mijenjali da zadobiju ili činova ili plemstva, a sve to radi svojijeh materijalnijeh želja i interesa?

Takovijeh primjera, i to kod danas slavnijeh porodica, koje su iz jedne u drugu vjeru prelazile, imam na pretek, ali ih neću iznositi, jer nijesam rad vrijeđati ničija osjećanja o prošlosti, kad ih ti sam znaš kao i ja. Ovo sam natuknuo jedino s toga da znaš, moj popo, ako znao nijesi, kakova je bila "sila" u Srba Bokelja u staro i u srednje doba; te kad bi istinito bilo da su starosjedioci u Boki bili Hrvati.

Ti "gosti" Srbi ne bi ih posrbili, vjeru im i običaje nametnuli, nego dapače protivno, nestalo bi Krsnog imena i Srpstva da su Srbi našli Hrvate u Boki, ili da su starosjedioci Bokelji bili ti Srbi ili Hrvati, primili vjeru Hristovu od Rima, a ne od Carigrada, koji je u ono doba gojio liberalna načela, jer je sklopio za Gote azbuku Ulfilinu, za Slavene Ćirilovu, a za Turke duž Vardara prevodio sveto pismo na tursko-tatarski jezik.

Rekoh, ne iz Rima, jer je ovaj jeres brojio odstupanje od tri osvećena jezika, latinskog, grčkog i jevrejskog i slao strahovite zabrane radi slušanja liturgije na slavenskom jeziku.

Evo samo nekoliko dokaza:

Godine 880. papa Jovan VIII odobrava slavenski jezik u hrvackoj crkvi; godine 925. pa opet godine 1050. u Spljetskom saboru bio je taj jezik izbačen, a stoprv (?) godine 1248. papa Inokentije IV odobri ga, ali ne u svijem hrvackijem crkvama nego u nekijem u Gornjoj Dalmaciji...

Evo što navodi Hrvat dr Ivan Broz iz jednog hrvackog istorika:

Bogoslovske knjige, veli isti Broz, kako se bujno razvila po zemljama srpskijem, bila je po jeziku svome otvorena i katoliku glagoljašu, ali vjera ju je zapečatila zanj sa sedam i više pečata.

Da je osobito pod mletačkom vladom, više se radilo oko vjere nego li oko narodnosti, dokazuju nam oni Srbi Bokelji koji su prešli u katolicizam, ali se nijesu odrekli srpskoga obilježja Krsnog imena. E da je tada bilo Hrvata u Boki, zanago bi savjetovali "Serenisimu" da im i to ne oduzme. Na sreću nijesu bili još doselili u Boku trbuhom za kruhom kao danas, da nagovaraju mirne katolike da se ostave Krsnog imena, jer da je to ružan običaj koji imaju samo hrišćani.

Ali naš popo ide dalje i kaže da je Krsno ime hrišćanski običaj. Po onome što sam do sada rekao, Krsno se ime nalazi jedino kod Srba, ma koje vjere bili. Ono je niklo u narodu a ne u vjeri; ono je narodni običaj a ne crkveni obred; ono je čisto srpsko narodno obilježje. Da je to tako kažu nam Rusi koji ne slave Krsno ime i ako su hrišćani; kažu nam i stari Hrvati u gornjoj Dalmaciji, da kod njih nije bilo spomena o Krsnom imenu, dok su hrišćani bili.

Srbe nije brkala vjera da slave svoje Krsno ime, bili oni hrišćani ili katolici; pa isti muhamedanci po Bosni i Hercegovini svetkuju neke hrišćanske svece, koji su im nekada bila Krsna imena, pa šalju crkvama voska i drugijeh milodara.

Naš pop Srećko veli da nije Krsno ime jedino običaj srpski, a da to potvrdi iznosi za primjer Bugare i Arbanase.

Evo njegovijeh riječi:

Vidi se da naš popo nije mnogo vješt povijesti, a da prima za gotov novac što nađe u kojeg srboždera, ili što čuje od kojeg zanešenjaka. Da si, moj Srećko, proučio povijest Bugarsku i Arbanašku, osvjedočio bi se da su to baš Srbi koji slave Krsno ime, priznao bi jednom za vazda, da jedino Srbin, ma gdje bio i koje vjere bio, slavi Krsno ime, tu plemsku i narodnu osobinu. Da zaviriš pak u sveslavenski stepenik srostva, našao bi pri kraju Bugare i Arbanase.

Našem popu najviše je zapelo za oko Krsno ime, pa ožimlje sve njegovo znanje da dokaže prijatelju tu srpsku glupost. S toga moramo da ga do kraja pratimo. Vidjećemo kako još govori, a čućete kako razlaže.

(Već je rečeno, ali je i ovdje je važno ponoviti da ne bude zabune ili brkanja: izrazi hrišćani, rišćani i pravoslavni, smatrani su sinonimima u mnogim starijim izvorima, nasuprot "rimokatolicima", bez obzira što su i oni hrišćani. Ponekad se kao sinonim za pravoslavne upotrebljavao i izraz Rašani, što je sinonim i za Srbe. – Prim. V. K.)

(Dubrovnik br. 33. od 15. februara 1893.)

Na Bijele poklade (Krsno ime i kićenje maja)

Ako nijesi do sada znala, mila Omladino, znadi sada: ne slave samo Srbi Krsno ime nego i Talijanci i Nijemci. Pop Srećko to nam kaže. Vjera i Bog, kada bi talijanska la sagra i njemački Kirchweihfest značilo što i Krsno ime kod Srba, ja bih stao učiti njihovu povijest od najstarijeg vremena, da nijesu počem i oni ogranci Srpskoga naroda. Ali znajući da je razlike koliko od neba do zemlje, tako mi otpada sva ta nada i želja, te ostavljam u miru Talijance i Nijemce da u svojijem kućama žive i napreduju, a popa Srećka da bolje prouči što je "Krsno ime", "la sagra" i "Kirchweihfest" jer, regbi, da nije još shvatio pravi značaj tijeh slava, kada tako otovoreno miješa Izrailjane sa Samaritancima. Sreća za Srbe, e su se amo naselili poslije Hrista, a da su došli jedno dva vijeka prije, šćaše naš popo jamačno reći da je Krsno ime ishod rimskog običaja "Bacchanalia", jer se dakako pri Krsnom imenu jede, pije i pjeva do mile volje.

Nu nemoj tako, moj Srećko, ne prebiraj stare knjižurine nego se idućijeh školskijeh praznika prošetaj po Boki s kraja na kraj, pa koga god susrteneš zapitaj ga: Slaviš li Krsno ime?

Svak će ti odgovoriti da slavi.

Ne pitaj ga za rod i pleme, jer ko slavi Krsno ime taj je Srbin, bio on iz Dobrote ili Grblja, bio iz Škaljara ili iz Orahovca, bio iz Tivta ili iz Krtola, bio iz Prčanja ili iz Risna, bio iz Kotora ili iz Novoga, bio iz Budve ili iz Paštrovića, bio iz Lastve ili iz Luštice, bio iz Mula ili iz tri Komune (ili tri knežine: Pobori, Maine i Brajići – prim. V. K.), bio iz Špiljara ili iz Kavča i t. d.

Naš je popo doduše našao Krsno ime u Boki u najstarije doba, samo veli da su ga "gosti" Srbi "silom" nametnuli "starosjediocima" Hrvatima, i da su baš ovi, a ne Srbi, prvi naselili Boku, navodi jedan običaj čisto hrvacki, koji se i danas nalazi u Boki. Taj je običaj "kititi Maj". Taj običaj, veli popo, ne zasijeca u vjeru, u crkvene obrede i u narodnost, nego su ga stari Bokelji kao prvi doseljenici u Boku našli i poprimili.

"Dato sed non concesso" da su Hrvati bili starosjedioci u Boki, kako biva da oni, primivši Hristovu vjeru, objeručke i bez natege primaju taj poganski običaj "kititi Maj", a hrišćanski običaj, slaviti Krsno ime, morali su Srbima privoliti, jer sila Boga ne moli.

O stari Hrvati (dato sed non concesso) lijepo li vas pop Srećko časti; milije vam je bilo što je pogansko nego li što je hrišćansko!

O novi Hrvati, koji ste danas došli da Boku usrećite, odbijate Bokelja da Krsno ime slavi, a preporučujete mu da "kiti Maj"! Prvo je hrišćansko, ali srpsko; drugo je pogansko ali hrvacko. Aferim!

Sljepilo popa Srećka dovelo ga na takov zaključak; pred njim sve isčezava, pa i vjera kada samo misli o hrvastvu a još više o hrvastvu bokeljskom, koje mu je danas svakidašnji hljeb.

Nu da koju progovorim i o tomu hrvackom običaju "kititi Maj".

Ne samo u Vuka Karadžića nego ni u njegovog najboljeg učenika Vuka Vrčevića, koji su Boku bolje poznavali nego ja i ti, moj Srećko, i koji su pokupili sve bokeljske običaje, nijesam našao da su što napisali o tom običaju. Što to znači? Ili taj običaj nije opšte Bokeljski običaj, što je vjerovatno, ili su ga našli u kojemu gradu kao Perastu, pa su priznali da je to neka novotarija, a ne narodni običaj?

Moramo dakle zaključiti, da je to "kićenje Maja" nalik na "Christbaum" njemačko-protestantski običaj uveden ne davno u Boku, ili na bokeško hrvastvo. Koliko ljudi toliko ćudi, svak poteže na svoju. Taj običaj vrijedi za bokeljsko hrvastvo, koliko će vrijediti do sto ili dvjesta godina "Hronika popa Bokelja", pisana na izmaku XIX vijeka. Ona će biti remekdjelo kod zanesenjaka i lakovjernika, ali kod poštenjaka i umnika nikada. Buduće svjesnije pokoljenje uvrstiće popa s njegovijem djelom u ono društvo ljudi, koji ili ne znadu što je načelo, ili nemaju nikakovo načelo, a vodi ih samo razdražena strast ili bezmjerna sebičnost. Ne prekidajmo.

Naš popo, ipak čudi se kako je moguće da su naši stari uz tolike i tako temeljite dokaze izgubili hrvacku svijest? Ja se naprotiv ne čudim ni malo. Kada se nešto nema ne može se ni izgubiti.

Da u prastaro doba nije bilo Hrvata u Boki to je istina, koju smo dovoljno razgranili, i da ih je baš bilo šćaše se ta svijest uzdržati, kao što se uzdržala u onijem krajevima, gdje su se oni naselili još od godine 930. Kao što su tada moćni bili da na poziv vizantijskog cara Heraklije slome i potčine Avarsku silu, mogli su, moj popo, isto uraditi i sa ono malo Srba, koji su poslije malo godina prešli u Boku i našli Hrvate, – kako ti veliš.

Ali, po ispitivanjima najboljih naučenjaka, Srbi su se nastanili svuda na južno-istočnijem međama hrvackijem, dakle i u Boki i više od hiljade godina živjeli su zajedno i dijelili jednaku sudbinu kao srodna plemena; po tome da je u Boki bilo u prastaro doba hrvacke svijesti, ne bi je Srbi zanago ugušili. Ali čuj i ovu, moj popo!

Neki naučenjaci tvrde da su se u prastaro doba svi slavenski narodi nazivali Srbi; kasnije bilo je to ime zabačeno i prozvali su se Anti, pa napošljetku Slaveni. O Hrvatima nigdje ni spomena.

Ako je to istina, otkud u prastaro doba u Boki hrvacke svijesti?

Ne samo dakle, po doseljenju, nego i po opštem tadašnjem nazivu srpske je svijesti bilo u Boki kako tada tako i danas.

Ne čudi se dakle, moj Srećko, kako je moguće da su Bokelji izgubili hrvacku svijest; izgubili je nijesu kada je nijesu ni imali; ona se tek pojavila kada i "Pavlinovićevi razgovori", biva kada se nekijema prohtjelo da bude te svijesti u Boki po svaki način, pa da je izvedu, stali su potpaljivati vjerski razdor. A znaš li, moj popo, kako si završio onaj tvoj odgovor G. P.? Evo kako:

Quantum mutatus ab illo! (Koliko promjena od onda. – Prim. V. K.)

Tada tako a danas. Bogme danas slijedi onu:

Video meliora proboque, deteriora sequor... (Gledam bolje i časnije, slijedim lošije. – Prim. V. K.)

Dodijalo je mnogima čitanje, a više i meni pisanje. Ali šta ćemo? Popu valja na svaku odgovoriti, inače zlo i naopako. Da mu koju propustimo, banio bi se u društvu da mu nijesmo kadri baš ni tu pobiti...

( Dubrovnik br. 34. od 22. februara 1893.)

Na Uskrs (Gdje su hrvatski osjećaji)

...Naš popo pita sebe:

Ja ću popu odgovoriti, kada on ne zna, ili po svoj prilici neće da zna. "Za stare zemlje i stari zakoni", – govori naš narod. Mlečići bili su silni, ali su bili i mudri; u narodne osjećaje nisu dirali. Bokeljski narodni osjećaji, koji su naslijeđeni bili, pod mletačkom vladom nijesu se razbuktali, kao pod srpskom vladom, ali su tinjali. Nijesu nestali, a još manje ustupili mjesto hrvackijem osjećajima.

Ne reče li pop Stjeran Buzolić u saborskoj sjednici 23. Marča p. g. da je "Mletačkoj republici bila deveta briga starati se za prosvjetu naše seljačke ruke", te je baš s toga bokeljski seljak ostao onaj isti, što je i prije bio, čist od svake promjene. Škola ga nije otuđila, kao što to danas biva, ili kao one Bokelje koji su u Mletke i u Rim išli da knjige nauče, pa stvarali novi jezik i nove običaje.

Vjera ti je tvrda, moj pope, da su Mlečići našli u Boki hrvackijeh osjećaja, ti bi nedirnuti ostali, kao što su srpski osjećaji ostali, kojijema se oni nijesu bavili koliko vjerom, pa otuda sva ona proganjanja, svi oni prelazi s jedne u drugu vjeru, svi oni napori pretjeranog vjerskog fanatizma.

Pop Srećko nalazi da su mnogi današnji pravoslavni bili nekada katolici. Može biti, ali "crna kapa zlo obilježje".

Kad mi na um panu ona zlokobna vremena srednjega vijeka; kada se Srbima nametala tuđa vjera; kada su i neki srpski velikaši zavodili se za tom strujom, samo da čast i blago sačuvaju; kada gledam ruševine slavnog manastira Prevlake; kada čitam krvave neke zločine po Boki počinjene; kada znam koliko se oko Srba obigravalo da vjerom prevrne, pa se i uspjevalo jer sila Boga ne moli, ja ne mogu razumjeti kako su Srbi moćni bili da silom drugome svoju vjeru nametnu. Sve mi obrnuto dokazuje nego što pop Srećko kaže.

Iz ovoga i ovo izvodim. Kad pomislim na tadašnje tako krvave sukobe, kada znam da u Boki sa svijem tijem nije nestalo Srpstva, moram reći, a to mi niko poreći ne može, da su srpski osjećaji bili tada i prije u Boki kao i danas, da su dubok korijen dobili, te ih je mučno bilo iskorijeniti, i ako su tinjali.

Eto ti moj popo, prave slike onijeh vremena tuđe vladavine; s toga tvoji stari bili su mudriji od tebe, pa im se nimalo ne čudim što su pri pogrebu zastave svoje ljubljene gospodarice (Mletačke Republike, – prim. V. K.) gorko kukali i grozne suze lili. Ta oni su morali s po puta da se vrate, pobježe im plijen iz ruka, ne dočepaše se cijelja (cilja, – prim. V. K.) komu su bili sve posvetili, otrže im se divan šićar.

Hajdemo dalje. Naš popo veli da povijest Bokelja prestavlja u pravom svijetlu hrvackijeh otadžbenika tek su se riješili podaničke vjernosti prama iščeznuloj Serenisimi (Mletačkoj Republici, – prim. V. K.). U pomoć priziva povjesničara popa Marka Ivanovića-Mora, koji opisuje ushit i veselje našijeh djedova pri onoj velikoj zgodi, kada su se Bokelji predali Abzburškom Caru, izričito kao zakonitome baštiniku krune Sv. Stefana. Doduše, iz svega ovoga ne ističu se još ti hrvacki otadžbenici, ali to pop Srećko nalazi u riječima: "zakonitome baštiniku krune Sv. Stefana". Ne bih znao koje veze ima između Boke i krune Sv. Stefana; po čemu je Boka baštinstvo te krune; u čemu se sastoji to državno hrvacko pravo na Boku?

A da! Nešto povijest natuca, da vidimo. Naš popo se sjeća onog vremena kada se jedan dio Hrvata uputio k sjeveru i zauzeo današnju Hrvacku i jedan dio Vojničke Krajine, pa usljed tog razdvoja od ostale braće oslabio otpornu moć i potpao Madžarima. Našem popu ne bježi s uma ono doba kada je kralj madžarski Koloman uzeo primorski Biograd prijestonicu hrvacku i sasvijem uništio političku samostalnost Hrvacke. Naš popo spominje se onog vremena kada je častoljubivi Vukan pomoću Madžara oteo od Stefana Dalmaciju i Duklju i proglasio sebe kraljem, pa da utvrdi svoju vlast potražio je pomoć od pape Inokentija III obećavši ovome da će priznati vlast Rima nad sobom i primiti katoličku vjeru.

Našem popu zasinulo je ono zlatno doba kada je madžarski kralj Ludvig I u proklamaciji na narod rekao:

Pošto je ipak održao pobjedu nad Srbima, papa ga proglasio pravijem krišćanskijem gospodarem Bosne, Diokleje ili Zete (Crne Gore) i Zahumlja (Hercegovine). Ali sve je to lijepo i biće na to naš popo mislio, nu kako mi znamo, Boka se nije predala kruni Sv. Stefana, kao njeno baštinstvo. Tu nije bilo govora o kakvome pravu. Ta je predaja bila nalik na sve ostale predaje koje su se zbile kroz malo godina, dok nije konačno riješeno godine 1814.

Neću sada da spomenem kako je posredovanjem Petra I, vladike i kneza Crne Gore, Boka se predala Austriji u Avgustu godine 1797. (Riječ je o prvoj, kraćoj, austrijskoj upravi. – Prim. V. K.)

Neću da kažem kako je austrijski Car godinu prije, mnogo valjao Vladici, pa Vladika iz blagorodnosti prama njemu savjetovao Bokelje da mu se predadu. Neću da tumačim one stihove vladike Rada, Petra II u Slobodijadi, koji mi kažu kako Srbin zna što je blagodarnost...

Evo moj popo, kako se Boka predavala. Oko nje otimlju se mnoge narodnosti, a najviše srpska; hrvacke nema nigdje.

Boka na pošljetku konačno uđe u krunu viteškijeh Abzburgovaca, ali ne u onu Sv. Stjepana.

Kako onda tako i danas (odnosno 1893. g. kada je ovo pisano. – Prim. V. K.). Ona, biva, srpska Boka, ne traži bolju vladu, pa s toga i njen zastupnik u zadnje doba mudro je rekao da, kada je u Beču, doma je.

Ali veliki Hrvati kažu da imaju pravo i na Boku. Eto što nam učeni profesur Kosto Vojnović kaže:

Mislio sam, kami, da ću danas svršiti, ali mi pop Srećko ne da. Još nešto ima pri kraju, a to se propustiti ne može nikako.

(Dubrovnik br. 42. od 19. aprila 1893.)

Na Đurđevdan (Pravoslavlje i Srpstvo)

Iz cijele raspravice popa Srećka naivno poviruje da su Bokelji istočne vjere primili od Rusa riječ pravoslavan, od Vuka srpstvo, pa od ovo dvoje skovali neke težnje preko granice. To nama ne govori nego našijem ocima, a mi smo samo od njih naslijedili.

Da je i ovdje naš popo nasio, prepisaću vas govor pok. Irineja Popovića arhimandrita i provikatora u Kotoru. Dakle, prestavnika svega bokeljskoga pravoslavja, kojijem je pozdravio bana Jelačića kada je stigao u Kotor dne 8. Septembra 1851. dakle otrag 42 godine. To rado činim da se taj govor, koji je danas u rukopisu, ne izgubi i da se iz njega vidi kako su naši oci mislili, osjećali i radili i baš protivno nego tadašnja bokeljska katolička inteligencija, kojoj i danas ima tragova u Boki... (Ovdje je dovoljan samo početak tog govora, – prim. V. K.)

Naš popo u nekoliko puta podmeće kao istorijsku istinu, da je pravoslavje potištilo katolicizam u Boki. A zar je naš popo zaboravio što je nekoliko godina prije pisao u odgovoru na G. P.

Evo što je pisao:

A kakvu je silu imalo pravoslavje za Mletačko doba? Neka za nas odgovori akademik prof. Ljubić:

Kad se promisli da je ovako trajalo do polovice XVIII vijeka, treba da se divimo kako je u doba kada je Austrija došla bilo i jednog Srbina pravoslavne vjere u Boki; treba da se divimo smjelosti popa Srećka, kada kaže u poznatom odgovoru na G. P.:

Ja ne znam kako može svjesno čeljade u razmaku malo godina, pisati na dva načina da jedno drugo pobija? Hoćete li još jednu da čujete, koju iznese naš popo u spomenutom odgovoru:

Istočnu crkvu branio je ne samo Mlečanin nego i Turčin u Boki.

Mila moja omladina smije se, gotovo mi ne vjeruje da je tako pisao tada pop Srećko, kad danas veli da su većim dijelom današnji Srbi pravoslavne vjere prešli iz katolicizma, jer je pravoslavlje bilo u ono doba "silovito, grabežljivo, nesnosno". Da je baš tako bilo, mogao bi nam potvrditi Vladika Simeun Pržević, koga su u Novome mučili, jer je tobož Rim prevario. Mogao bi nam kazivati i drugi Vladika, Busović, koji je pod mukama mučeničku dušu ispustio u sred Novoga; a tako isto i Vladika Sevastije. Morao bi nam kazati onaj kaluđer Rutenski, koji je pod lažnijem pravoslavljem obraćao pravoslavne na katolicizam po Novome i po okolini, dok se nije otkrila njegova prevara... Tako je moj popo. Ti si mi sam ove podatke dao u tvojem odgovoru G. P. Zanago obje su radnje pod tvojijem imenom, ali jedna ili druga nije tvoja, jer ne bi tako očita protivuslovja našli u jedne iste osobe.

(Dubrovnik br. 46. od 17. maja 1893.)

U članku pisanom na Bijele poklade, pominjan je narodni običaj "Kićenje maja". Nije objašnjeno ni kako je izgledao običaj, ni kojeg datuma u maju je upražnjavan. Budući da je taj običaj malo je poznat, neće biti suvišno opisati ga. Tim prije što ga koriste za dokazivanje "hrvatstva Boke".

Običaj je upražnjavan 1. maja, koji je u sredini između dva slavlja Đurđevdana, katoličkog (21. aprila) i pravoslavnog (6. maja), i to ispred crkava ili na trgovima, ali ne u kućama. Po pravilu kitili su veliko stablo i to isključivo papirnatim trakama koje su se lepršale na vjetru. Ranije su trake bile samo bijele, a kasnije uz bijele, crvene i plave, u bojama slavjanske trobojke. Ispod okićenog stabla, imućniji građani su donosili kolače i priganice, a oni koji su imali stoku donosili su flaše sa mlijekom. Običaj se upražnjavao, prvo samo u Perastu, a kasnije i u pretežno katoličkim opštinama (Muo, Prčan, Stoliv) ali su ga tamo, kao svoj običaj držali i pravoslavni, jer nije imao nikakve veze sa vjerskim praznicima. Smatrali su ga bokeljskim a ne hrvatskim običajem. Prije don Srećka Vulovića niko ga nije pominjao hrvatskim imenom. Uostalom, niko ga nikada nije ni nazivao "kićeni svibanj" nego "kićeni maj". Nije zapamćeno da je taj običaj održavan u Lastvi i Tivtu, nekad isključivo katoličkim opštinama, ali koje su bile metoh Prevlačke mitropolije. Nije održavan ni u gradskom jezgru Kotora, vjerovatno zato što nije bilo stabala, ili pogodnog mjesta za njihovo sađenje.

U pretežno pravoslavnim opštinama, za ovaj običaj nisu znali ni katolici. Mogao je biti starosrpskog porijekla, iz istog izvora kao kićenje božićne jelke (u Boki su umjesto jelke kitili lovoriku). Mogao je biti i rimskog porijekla "feriae majales" ili "palalie" (opisan u knjizi V. K. Sveti Đorđe, Beograd, 1998.) ali nikako nije mogao biti hrvatskog porijekla. Za njega se u Boki nije znalo od starina, niti je uhvatio jačeg korijena od kada je importovan. Bio je potpuno zaboravljen, da bi se tek o Božiću 2001. pojavile na stablima pred Kotorom bijele trake, a da naivni Srbi nisu znali da im je to podvaljeno.

Boka je divno i veliko srpsko stablo. Ono se je razgranalo i pustilo svoje miomirisno cvijeće. Nebratska ruka mašila se je za to cvijeće da ga istrgne. Bogme nije lasno tuđe cvijeće dirati, pa ta ruka stala u potaji, da ga premeće, e da bi pod kužnijem prstima usahnulo. Naše pčele na to cvijeće, kao na svoje, posijedale; grade mirno i bez bojazni svoje satove (sađe, – prim. V. K.) pa se i ne osvrću na trutove koji su dolećeli iz bijeloga svijeta da im brige zadavaju.

To naše granato i čuveno stablo od davnina, pa i danas, siplje samo srpski miris, ali od nekog zemana nametnuo mu se nekakav crv, koji ga je stao gristi, a te ogrizotine nazivlju amo bokeljskijem Hrvatima. Taj iz tuđine dokoturani crv ne prestaje da svoj zanat ćera, našao je biva paše, pa se je osokolio, kao da je kakova domaća životinja. Ali ne mari. Stablu je dubok korijen, a ako mu koja grana i otpadne, ovoj je kratak život, valja da usahne kad nema potrebitijih uslovja da zaraste, da se lišćem i cvijećem okiti. Stablo, naša srpska Boka, ostaje kao klisura, o koju udaraju visoki, uzburkani morski valovi.

Naš je narod po navici prostodušan i blage ćudi, pa se i ne osvrće na hrvacke lažitorbe, koje hoće da je naša Boka pamet izgubila, te kao nekakav Deus ex machina postala hrvacka. Neki došljaci, kad uvidješe da im vjera ne pomaže, prihvatiše se nedostojnog oružja, e da bi postigli što su prazno naumili. Dohvatiše se lažnijeh i gadnijeh denuncija da bi time narod poplašili. Hrvacki listovi kada o nama pišu, ogrnu se plaštem laži, kleveta i denuncija, da je Bogu plakati. Istina i poštenje kod njih su davno izgubili svu vrijednost.

Eto baš ovih dana Narodni list iznosi neke članke pod natpisom Stanje u Boki. U tijem člancima svega ćeš naći, ali istine ni za lijek. Iz njih prodire istina: "Reci mi prije nego ti rečem." A da je tako, mi ćemo to i dokazati, prateći natenane te neslane članke.

Taj delija predbacuje srpskijem listovima da ovi lažu. On misli da je tijem sve dokazao, a ne zna da srpski listovi još danas čekaju odgovor od strane hrvackijeh učenjaka i neučenjaka na te njihove tobožnje laži. Ne zna da su sve laži hrvackijeh listova klinom istine pobijeni bili od naše strane. U laži su kratke noge, to smo mi već više puta dokazali, ali tako ne mogu kazati hrvacke perjanice, koje su i preko volje progutali svaku našu istinu. Djela govore, a ne prazne riječi.

Rečeni dopisnik ustao na pravoslavne kaluđere i popove, jer da ovi vode propagandu za srpstvo. Ta je mudra. Srbi vode propagandu u svojoj kući! U svoj Boki kaluđera nema do pet-šest, a popova dakako ima mnogo više. No dopisnik bi imao kazati i imena tijeh kaluđera i popova, koji tako što rade. Da su oni taki, kako bi ih htio dopisnik, zar bi na katoličkijem svečanostima gledao Srba pravoslavne vjere, pa i samijeh kaluđera i popova? Zar bi gledao Srbe pravoslavne vjere kako o katoličkijem svečanostima idu bosonogi u katoličke crkve, zavjete i novac prilažu, i mise plaćaju? Može li se toliko kazati za katolike u Boki, kojijema je zabranjeno i s vrata priviriti u pravoslavnu crkvu?

Kaluđeri i popovi s oltara preporučuju svojijem vjernicima ljubav i slogu sa katolicima, pa čak i sa muhamedancima, a svećenici dopisnikove bagre propovijedaju krstonosnu vojnu (krstaški rat, – prim. V. K.) protiv svega što nije katoličko. Sve ovo mi smo gotovi i imenima potkrijepiti, uzhtjedne li potreba. Kad su tako kaluđeri i popovi pravoslavni kidisali da propagandišu, neka izvoli mudri dopisnik iznijeti ma ciglu jednu porodicu katoličku, koja je danas pravoslavna, a mi ćemo njemu nekoliko njih, koje su danas gori dušmani srpstva nego i sam vrijedni dopisnik po onoj: gori poturčenjak od Turčina. Deder naprijed, pa će se bolje vidjeti s koje strane duva veća propaganda.

Dopisnik snijeva o nekakvom hrvatstvu u Boki.

Ta, za Boga, kad se za to hrvatstvo znalo amo prije?

Gdje je u Boki cigli jedan biljeg tog uobraženog hrvatstva?

A imade li srpskijeh biljega? Ta Boka je s kraja na kraj samo jedan biljeg, ali upućujemo našeg deliju u skroz katolička mjesta, u Dobrotu, Perast i t. d. gdje će naći srpskijeh grbova, povelja, oružja, kalpaka, i t. d. Ta bokeške gusle ne spomenuše još nikada ni jednog Hrvata. Čije se je ono oružje u zagrebačkoj izložbi svijetlilo? Zar Ognjenog Vuka Hrvata? Zar su hrvacki običaji Krsno ime, šarena jaja, badnjaci i t. d.? Ko danas živi u Boki? Zar Hrvati? Da! Žive i Hrvati, ali je njih jedan pregršt, a stvoreni su iz inada i religioznog fanatizma. Ti su se zbili pod plaštem katolicizma, pa se razmahali s uslkikom: Ko je katolik drugo ne može biti do Hrvat.

Za njih su Srbi katoličke vjere raskolnici, izdajice, buntovnici, propalice i drugo što može zamisliti samo hrvacka mašta. Ta Srba katoličke vjere u Boki ima na pretek, koji se ne odriču za živu glavu svoje starine i koji su gotovi ma koje gonjenje pretrpjeti. Ovo su fakti, koji se ne dadu ni po koju cijenu oboriti.

Pokušajte da vidimo. Dokažite da nije vjera mnoge katolike u Hrvate pretvorila, da nije to hrvatstvo s vana došlo i da se iz petnijeh žila ne radi da se to hrvatstvo u Boki pridomazeti.

Uz šuplju frazu hrvackog državnog prava prohtjelo se je stvarati i narodnu naklonost i ondje gdje je nije nikada bilo, za vazdušne kule, za veliku, nezavisnu hrvacku kraljevinu, te i na Boku nanišaniše, koja nije za hrvatstvo znavala, koliko ni za kineštvo.

Dopisnik se je oborio na ruski list Slavjansko Obazrenije, koji je iznio o našoj Boki samu istinu. Htio ga je pobiti, ali sve što je kazao, smućaj pa prolij. Mota se kao klupko u rešetu, a ma ništa konkretno da kaže. Što je u tom listu rečeno o Boki, mi potpuno odobravamo, jer je onako a ne drugačije. O Gundulićevoj svečanosti sve je pravo kazao. Ta kod nas i djeca znadu da Hrvati u početku ne htjedoše se prikazati, jer crna obraza htjedoše se sakriti da se ne mrče pred svijetom pri tuđoj slavi. Ali u potonje odlučiše doći da bajagi uzmu u posjed Dubrovnik, kad druge pomoći nije bilo.

Nije li prva ideja o podignuću spomenika izašla iz srpske dubrovačke omladine? Nije li novac gotovo vas izašao iz srpskijeh džepova? Nije li najviše doprinijela općina Dubrovačka? (Tada je opštinom upravljala srpska većina. – Prim. V. K.). Hrvackoga, dakle, ništa! Hrvati su došli da uzmu u posjed Dubrovnik, ali ih poplašili bokeški čibuci, pa ga ostavili za bolja vremena.

Dopisnik govori o srpskijem listovima, te im prišijeva epitete hrvackijeh riječnika. Nakana nam nije da te listove branimo, jer im naša obrana ne treba. Ali, čiji bi se listovi po pravu mogli nazivati lažitorbom, srpski ili hrvacki? Obzor neka kaže, a uz njega svi ostali hrvacki listovi mali i veliki, crveni i bijeli. (Riječ je o listovima Crvena Hrvatska i Bijela Hrvatska. – Prim. V. K.)

Dopisnik prebacuje nam da smo uz Legu. (Talinaška autonomaška stranka Legha Nazionale. – Prim. V. K.). A zašto ne bi? Kad mogu Hrvati, zašto ne mogu i Srbi? Ne dobiše li Hrvati u Kotoru općinu pomoću autonomaša? Dok su autonomaši s nama, tada su kivni dušmani naroda slavenskoga, a kad su s Hrvatima o tome se više ne govori. Eto uđoše u općinu Kotorsku, te iz ljubavi prama tom slavenstvu otrgoše ćirilicu, a talijanski jezik na svoj lineji prihvatiše. Ma nije li im bolje da se pošteno sakriju nego da tako sramotno blebeću i da se razmeću slavenstvom, kojemu su oni isti kivni dušmani, kad mu u mnogijem prilikama o glavi rade. U našemu oku nazoru dlaku, a u svome ne vide gredu. Ako se mi družimo sa autonomašima pravo imamo. Oni nam ne vele da nas Srba nema, ne otimlju jezik i običaje, ne kuju nam sjekire, ne napadaju vjeru, ne denunciraju nas, ne nazivlju nas nedostojnijem imenima. A to sve smo dočekali od najbliže nam braće Hrvata, tijeh Slavena koristi radi a ne uvjerenja.

Je li to staro hrvatstvo u Boki i jedno obilježje do jučer ostavilo? Znaju i djeca naša, da nije.

A Srpstvo? Čitaonica u Kotoru najstarija u Dalmaciji, u kojoj su samo Srbi bili, i oni koji se danas Hrvatima nazivlju. Srpsko pjevačko društvo Jedinstvo, kojemu je preko 50 godina života. Srpska Garda, koja broji preko 30 godina svoga opstanka. Srpska škola koju srpski novac podiže ima preko 60 godina. Pa kud bi dalje?

Ko ne vjeruje neka amo dođe, da mu prstom pokažemo.

A Hrvati što su imali i što imaju da dokažu staro bokeško hrvastvo? Prazne riječi i drugo ništa, ako izuzmemo Slavjanski dom, koji su na svoj mlin okrenuli otraga malo godina, istrgavši ga lukavijim načinom iz ruka kotorskijeh autonomaša, po onoj, došli divlji, pa otjerali pitome, i nekoliko hrvackijeh trobojnica, koje su u najnovije vrijeme postale vade mecum (doslovno, hajde sa mnom, u prenosnom smislu, putokaz, – prim. V. K.) tijeh skovanijeh Hrvata.

Ruku na prsi, pa recite da nije tako.

Dopisnik kori uopće sve Hrvate, pa se na putu pokajao, te kori samo bokeljske Hrvate, što ne odgovoriše na sve dopise srpskijeh novina. Hrvate izvan Boke kori što još ne vjeruju da je Boka butum hrvacka zemlja. Bokeljske Hrvate kori, što ne odgovaraju srpskijem dopisnicima. Nego dopisniku uzavrio mozak, pak u veljoj ognjuštini bunca, psuje, mlati i kara, upotrebljujući sve najfinije izraze čistog hrvackog jezika. Mi se grijati nećemo nego ćemo ga sine ira et studio (bez ljutnje i pristrasti, – prim. V. K.) na putu pratiti.

Dopisnik se sam čudi kako je Kotorska općina postala hrvacka. Pravo ima. Neka zahvali velikom kumu, koji sad nije među nama, i vjerskom fanatizmu svojijeh ortaka, ako je danas općina u hrvackijem rukama; ali neka s uma izbije da je ta pobjeda bila plod probuđene hrvacke svijesti. Vidićemo kako će biti kad se narod pozove da opet bira općinu, vidićemo tada koliko će vrijediti ta hrvacka svijest o kojoj niko i ne sanja, a kamo li da se njome hvali i ponosi. Nu dopisnik šćaše bolje uraditi da nije općinu spominjao, jer ona ga najbolje poučiti može na kakvoj se slaboj zgradi zida bokeško hrvatstvo.

O srestvima, kojima su se služili da općinu Srbima otmu neću govoriti, jer je to već svakome poznato. Reći ću samo da su je oteli uz sve anateme i prijetnje jednijem glasom većine i to glasom svog moćnog Kuma. Nek dopisnik ovo pobije, pa mi sramotni a ne on.

Dopisnik se razmeće brošuricom: Tko su bili starosjedioci Boke Kotorske. Kočoperi se, e toj brošurici niko nije odgovorio. Ne vjerujemo da je dopisnik tako glup da ne čita i druge novine osim hrvackijeh. Ako i on slijedi tu pravašku teoriju, biva, da hrvacki narod mora čitati samo hrvacke novine i to samo čistoga pravca, tada mu opraštamo, ali neka šuti kada o nama Srbima govori. Nećemo ga daleko slati nego ćemo ga uputiti na ovaj naš list Dubrovnik. U njemu je u prve dane svog izlaženja naš vrijedni Starina Novak tu razglašenu brošuricu popa Grbljanina, recte popa Vulovića, s glave do repa utukao, a niko se još čuo nije sa strane hrvacke da pobije onu istinu našeg Starine Novaka. Ovo mu možemo kazati, jer mi čitamo i hrvacke listove, a jaki smo da nas ovi neće odnaroditi. U njima ne nađosmo još nikakva odgovora, osim dopisnikova da zasjeni prostotu, bajagi, da je ta brošurica tako jaka, da je još nijedna srpska ruka ne obori. Ko zna hoće li taj dopisnik i ovo što pišemo čitati, te se popraviti i laži osloboditi. Ali pretpostavljamo baš da su starosjedioci u Boki bili Hrvati, što neće nikako naš Starina Novak, što otuda slijedi, kad danas po svoj Boki žive Srbi koji neće da znadu za hrvatstvo. Da je starosjedioca Hrvata bilo u Boki imali bismo danas dajbudi jedan vidljivi dokaz u Boki, a to nemamo, ako ne izuzmemo onaj dokaz kititi Maj, koji je, kako veli brošurica popa Vulovića, ostatak hrvacke kulture i hrvackog života u Boki. Ako nas ovaj dokaz ne navede na smijeh, mi ne znamo što može drugo. Valjda će pop Grbljanin kao otac Marun u Kninu, povesti se za arheologijom, te naći s vremenom u Boki neoborive biljege nekada cvatujućeg Hrvatstva u Boki. Daako i to dočekamo. Dotle bolje bi bilo da se o bokeškom hrvatstvu šuti, jer je pametnije.

Ipak naš dopisnik kaje se, pa priznaje da u Boki ima nekoliko Srba-Hrišćana. No to su oni, koje je ona vojska kaluđera posrbila, kaže on. Ta čudna junaštva one šačice kaluđera, kad toliko uspješe da posrbe dvije trećine Bokelja prama onom broju fratara, koji jedva sačuvaše jednu trećinu od kaluđerske pandže! Jest junaštvo, kad mogoše odoljeti i onoj sili na Prevlaci o čemu je najbolje mučati. Ali mi kažemo da u Boki osim Srba-Hrišćana ima i Srba-Katolika i to priličan broj. Ove zanago nijesu obratili kaluđeri, već su ostali ono što su bili i ostali katolici Bokelji, dok ne dođoše neki fratri i popovi, koji ti znadu bolje pričati o Starčeviću i o državnom hrvackom pravu nego li o dogmatima svoje crkve.

Dopisnik pozivlje se na hiljade dokaza, da bajagi dokaže bokeško hrvatstvo, ali ni jednog ne spominje. Deder, jednog nam izreci, i trvda ti je vjera da će se tvoja brojati a ne naša, dragi dopisniče. Prazne priče danas ne vrijede, no djela i dokazi. Ali koja fajda govoriti s ljudima koji će ti za dokaz svog hrvatstva iznijeti svojinu nas Srba, i bezobrazno reći: Ovo je hrvacko, a ne srpsko. – E, takve ljude valja slati u ludnicu, da se osvijeste i da pametno govore u naprijed.

Da su našem dopisniku pojmovi smućeni najbolje nam je on sam kazao. Prije kaza da Boka ni po vjeri nije srpska, a zatijem se je popravio pa kazao da jest. I ako je za nas vjera jedno a narodnost drugo, kazaćemo mu da po vjeri u Boki ima dvije punane trećine pravoslavnijeh i ti su Srbi; od jedne trećine katolika odbijemo one koji se Srbima nazivlju i koji takovi jesu po krvi, vojnike, činovnike i strance, pa će se vidjeti koliko ostaje Hrvata u Boki. Posve malo, da bi ih mogao prstom kazati, a da ti nijedan ne izbjegne.

Dopisnik se je dotakao i pok. Ljubiše pa veli da su oni, biva Hrvati, počeli raditi ono što su Hrišćani (pravoslavni, – prim. V. K.) počeli raditi pod Ljubišom. To znači da prije Ljubiše nije bilo Srba u Boki nego Hrvata, a da je ove Ljubiša posrbio; sad Hrvati hoće da Srbe pohrvate. Ne zove li se ovo graditi kule po vazduhu ili bolje ludijem se praviti. Da Hrvati nastoje Srbe pohrvatiti ne sumnjamo, ali da je Ljubiša posrbio hrvacke Bokelje, to je smiješno, da ne kažemo što drugo. Pok Ljubiša, nastavlja dopisnik, bio je za aneksiju. Bio je, i mi kažemo, ali neka znade dopisnik da je radi toga pok. Ljubiša dosta gubio pred Bokom, da ga u više puta nije htjela ni birati za svog zastupnika. Ali pristajemo i mi da je on radio za aneksiju, za koju i mi danas radimo. Njegova je aneksija bila, kao i naša danas, ravnopravnost jednokrvne braće Srba i Hrvata u ovoj zemlji, zajamčena individualnost jednijeh i drugijeh, jednaka prava i jednake dužnosti. Ali kako bi Hrvati htjeli izvesti tu aneksiju mi smo protivni, a s nama bi bio i sam Ljubiša da je danas živ. Za Ljubišina vremena, samo iz Starčevićeva skučena tabora dolazila je smrt za nas Srbe, a danas ta nam se smrt više grozi i šalju nam je gotovo svi Hrvati, koji su ušli u taj zlosretni tabor, koji danas vedri i oblači butum svijem Hrvatima. Za ove Hrvate, Srbi su Vlasi, trulež, vlaški nakot, pa dakako dozreli za sjekiru; svinjari, buntovnici, izdajice, antidinastičari i t. d. pa kako da se mi Srbi š njima družimo?

Kad sada toliku larmu podižu, kako bi nam bilo kad bi postali hrvackijem državljanima? Prije smrt nego da to doživimo, jer bi nam i tako smrt gotova bila, pa bolje prije junački poginuti. Živi pod zemljom nećemo nikada. Srbin se je za svoje pravo vedrijem čelom i svijetlijem oružjem borio do sada, pa će i od sada. Tako misli sva Boka od Špića do Sutorine, ma kako god pisao mudri dopisnik o bokeškom hrvatstvu, toj kuli u aoru (u oblacima, – prim. V. K.).

Dopisnik lije suze i žali se na cijelo bokeško stanovništvo. Hvali samo neke dogone i izrode, pa zatim pita:

Mora odgovaramo, ali ta je većina srpska, kako je sam dopisnik tvrdio, a kako je ti dogoni i ti izrodi poštuju, pa i sam dopisnik, pišući onako razgrapne članke o Boki?

Dopisnik dalje pita:

Živimo, odgovaramo, u slobodnoj Austriji gdje je svačija narodnost obezbijeđena, i gdje se mi Srbi branimo od hrvacke filoksere, a vjerni i odani ostajemo svome Ćesaru i Gospodaru.

Taj dopisnik obara se nedostojnijem načinom i na zaslužnog i općeljubljenog gosp. Addobatti-a, zapovjednika bokeškog domobranstva. Od kada je taj čestiti zapovjednik među nas došao niko ni grke o njemu ne reče, osim mudroga dopisnika. Ne bilo ni njega kad je sam.

Djela gosp. Zapovjednika cijeloj su Boki poznata pa i dalje, s toga je izlišno da ga mi u obranu uzmemo. Dosta je da kažemo da je sa gosp. Addobatti-om sav bokeški narod.

Dopisnika boli što g. Addobatti ne širi hrvatstvo u Boki i što svojem domobranstvu dopušta da u vrijeme odmora pjeva samo srpske pjesme. Gosp. Addobatti, kao pametan čovjek i kao pravi vojnik na svome je mjestu, zna kako narod misli i osjeća, pa vrši što mu služba naređuje. Ako dopisnik ne zna, uputićemo ga mi na vojniči službeni pravilnik III, dio 26. strana 261. Tu će naći dužnosti vojenog zapovjednika, koje u originalu glase:

Zar je narodnost ogromne većine bokeškog domobranstva hrvacka? Ako je, tada gosp. Addobatti griješi, i te kako griješi. Ali svak zna da nije nego srpske, pa čemu dakle vike bez potrebe?

Ta dopisnik koreći gosp. Addobatti-a radi toga što ne širi hrvatstvo među domobrancima, ide za tijem da krši službenu knjigu za Ć. i K. vojsku, kojoj je ona mjerilo u svakome pogledu i pravcu, jer nijedna druga knjiga osim ove, noseći na glavi napisanu previšnju zapovijed vojsci, nije sankcionisana i osveštana kao zakon.

Ovoliko je dovoljno da dokažemo opadljivu i tendencioznu ćud dopisnikovu. Ali za dopisnika srpske pjesme, koje pjevaju domobranci jesu demonstrativne, antidinastičke i drugo tome slično. Rado ide, Onam onamo, Vesela je Srbadija, Brankovo kolo i druge prevedenu su većijem dijelom i na njemački od Manojlovića, pa ih zbio u posebnu knjigu, koju je naš Car u Beču primio i naredio da se smjesti u carskoj biblioteci. Ta ove pjesme našu momčad oduševljavaju. Ta zna se koliko je Austriji pomogla srpska pjesma Rado ide (Srbin u vojnike. – Dopuna V. K.). Neka kažu Madžari. One će i u naprijed, bude li zgode, te će se gosp. Addobatti uvjeriti da nije na krivom putu, što je svoju pažnju obratio na srpsku narodnost svojijeh momaka, koji će pokazati valjanost svoju, koju su stekli, jer im se je pogađala prava njihova narodnost. Boka je srpska, čista od hrvastva, pa čega nije ni car ga ne ije. Naše domobranstvo pjevaće i na dalje srpske pjesme, a dok bude pjevalo, o zlu neće misliti.

Dipisnik navaljuje na g.g. Ragazzini-a, Brešana i druge poštene ljude, jer ne igraju kako on gudi. Nijesu, ne, oni prikojasni što je Boka srpska. Tako su je oni našli, pa je u tom pravcu i obrađuju kao pošteni i pametni ljudi. Nama je s njima pravo, kad pravo postupaju, vama je krivo što se za vama ne povode za otimačinom. Što je prirodno, Bogu i Caru je milo, neda se tako lasno izmijeniti. Pravda uvijek pobjeđuje, laži i klevete istina briše.

Dopisnik prelazi da žuč svoju izlije na naše škole, pa i našeg školskog Nadzornika gosp. Kulišića. Ovdje je naš dopisnik na svome mjestu, ovo je njegov campo di battaglia (bojno polje. – Prim. V. K.).

Dopisniku su krivi svi učitelji pravoslavne vjere. Srpski su učitelji svi zli i opaki, nevaljalci i izdajnici, jer nijesu Hrvati. Pušić, Poljak, Radimiri i svi drugi ovijem podobni, to su dopisniku biser i drago kamenje. Čuti dopisnika, ove bi mogao za skupe pare prodati i srećna bi zemlja bila, koja bi ih imala. Mi na protiv ne bi dali ni prebijenu paru, a kad bi nam se makli, Bogu bi zahvalili.

Nu da koju kažemo o školama i učiteljima, a prije o školskom nadzorniku gosp. Kulišiću.

Zašto dopisnik napada nadzornika?

Prosto zato što on ili njegov drug htjeli bi na njegovo mjesto stupiti. S toga sva mržnja i zloba. Ako iko, srpski učitelji imali bi se žaliti na gosp. Kulišića, a nikako hrvacki, jer su srpski učitelji više ukora od njega dobili, nego li hrvacki, a to sve da se ne omrazi Hrvatima kao Srbin. Pa što je danas dočekao? Pljuje se ruka, koja je Hrvatima dobra činila. Neblagodarnost! Ali iz dopisnikovijeh riječi čisto izbija:

Mi se nadamo da visoka Vlada neće postaviti, ako baš pregne da izmijeni gosp. Kulišića, čovjeka kojega poznamo kao prebijenu paru, i koji je već do sada bez vlasti dosta sjemena mržnje posijao među učiteljima. Ta sitani smo njegovijeh laži, izvrćanja i podmetanja. Jedno je gosp. Kulišić a drugo je tamo on.

Mi bi željeli da gosp. Kulišić i na dalje ostane kao školski nadzornik, samo bi radi bili da bolje pozna ljude, mjesta i okolnosti sebe i nas radi.

A sad o školama i učiteljima.

No to ostavljamo za posebni članak, koji će za ovijem doći.

(Kao što se dalo vidjeti iz prethodnih, i što će se vidjeti iz narednih tekstova, raspravlja se samo o Srbima i Hrvatima. A što je sa Crnogorcima? Kao što niti jedan ozbiljan istraživač nije pominjao Hrvate kao autohtone stanovnike Boke sve do 1849. g. tako niti jedan ozbiljan istraživač nije pominjao Crnogorce u Boki sve do 1949. g. ni kao authotone stanovnike, ni u smislu nacionalnosti. Tada su se svi Crnogorci u Boki smatrali Srbima, osim onih koji su se odrodili, odnosno pokatoličili pa pohrvatili. – Prim. V. K.)

Kazasmo razmjere Srba prama tobožnjijeh Hrvata u Boki i po vjeri i po narodnosti. Ipak, biste li vjerovali? Od svijeh učitelja i učiteljica, mi Srbi imamo samo polovicu! Otuda dolazi da katolički učitelji namještani su bili i po školama gdje su sve sami pravoslavni, kao Marko Kamenarović, Baldani, Ivanović, Netzmeskal i drugi, pa nek ovi po duši i savjesti kažu, je li im što krivo bilo. Nije, jer su i oni bili svjesni u svome uzvišenom zvanju. Ovi su još živi, pa neka kažu jesu li progonjeni bili.

Bilo je pak učitelja na tako istom položaju, pa su morali nezrelice bježati, ne s toga što su katolici nego s toga što su mjesto škole za zadatak imali hrvatstvo. Dakako da takove naši nijesu mogli trpjeti, pa su gonili lažne proroke. I pravo su imali.

U načelu je kod svijeh nas suzbijati, ne ljude, ne njihovu vjeru, nego njihove nazore protivne našoj narodnosti. Ta bilo je učitelja pravoslavne vjere, koji su progonjeni bili od pravoslavnijeh s toga što su oni šarali narodnošću naroda kod kojega življahu. Te učitelje ne spominjemo, jer su se danas popravili i vrše najbolje svoje dužnosti. Sve ovo dokazuje našu neograničenu vjersku snošljivost.

Dopisnik napada na srpsku konfesionalnu školu u Kotoru. Boli ga, jer ovu pohađaju i neka katolička djeca. Kaže da je u ovoj školi slab uspjeh. Ako je taj slab uspjeh u pogledu hrvatstva i mi pristajemo, ali u pogledu nauke nikako. Svjedoci su nam oni roditelji katolici, koji se neprestano žale da im djeca slabo napreduju u komunalnoj školi. Pa i oni koji su radi toga prisiljeni da djecu svoju šalju u srpsku školu.

Osvjedočili smo se da je treći razred srpske škole bolji nego šesti razred komunalne škole. Do potrebe to bismo i dokazali. Ali naš je dopisnik našao, da su našem učitelju gosp. Iliji Đivanoviću zaprijetili da će ga s mjesta maći radi neuspjeha u školi, a ne zna jadni dopisnik da je ta prijetnja istekla, ne iz neuspjeha nego iz podlog denunciranja hrvackijeh lažitorba, koji bi radi da ga uklone, ali jok! On će ostati, jer ga pravda i istina brane, na svome je mjestu. Srpska je škola Hrvatima trn u oku, pa će, ako Bog da, i u buduće im oči bosti, jer će im ova uvijek mesti njihove planove na štetu bokeškog srpstva. Nu još u nečemu smeta im ova škola.

U komunalnoj školi broj se je djece smanjio, jer ovu ne pohađa ni jedno pravoslavno dijete i po koje katoličko. Od tri učitelja, koje ova škola ima, valja da jedan odstupi. Jednom od ove trojice, vatrenom Hrvatu, prijeti se da će Boku ostaviti. To i dopisnik predviđa, pa u svojoj poznatoj vjerskoj snošljivosti preporučuje vladi da ta sudbina stigne učitelja pravoslavne vjere, koji je među onom trojicom. Srbin je, a još pravoslavne vjere, pa to ne može biti. Ne smeta da je on stalan učitelj, a onaj drugi Hrvat podučitelj; neka se krši zakon i pravica, samo da hrvatstvo u Boki ne strada. To je tobožnja umjerenost i snošljivost, što dopisnik kod nas Srba ne nalazi.

Da pređemo na neka imena, koja naš dopisnik iznosi, da svoje prazne teorije o bokeškom hrvatstvu obrani.

Učitelj Žeželić, tek je stao učiteljovati, počeo je da predava Starčevićizam djeci pravoslavne vjere. Narod ga, dakako, omrznuo, imao je pravo. Učitelje ne plaća Starčević, učitelji nijesu njegovi apostoli. Gola je laž da je on u Mainama napadnut bio od presjednika šk. mjesnog Vijeća, te da je ovaj s toga kažnjen bio. Žeželić je u Mainama omrknuo a ne osvanuo. Tu je učiteljevao Đinović, a ne Žeželić.

Krsto Miljević, učitelj u Hercegnovome nije se nikada isticao proti hrvatstvu. A zašto bi u Hercegnovome, gdje Bogu hvala, to hrvatstvo ne prijanja. Miljević je nepristran, snošljiv, miran. To može potvrditi cijelo građanstvo bez razlike vjere. Ima već pet godina da je tu, pa se još niko nije požalio. Ali dopisnika boli što je on pravoslavne vjere. Htio bi da tu namjesti katolika podobnog Bogdanu Miloševiću. Istina da u hercegnovskoj školi ima i katoličke djece, ali ova su većinom od roditelja privremeno nastanjenih. Mještani su u ogromnoj većini Srbi pravoslavne vjere, pa dakle nije nikakva nepravda da je tu učitelj Srbin pravoslavne vjere. Nesmisao bi bila da dođe Hrvat ma koje vjere bio.

U Morinju pretežni je broj pravoslavne djece. Tu školu polaze i katolička djeca iz obližnjijeh sela. Zar je učitelj kriv što ova katolička djeca pjevaju Vesela je Srbadija? U školi se ta pjesma ne uči, a ako je po onoj, da krv nije voda, naučila od morinjske djece, što je tome kriv učitelj? Prirodna se struja ne da tako lako zaustaviti. Ova djeca priznaju se da su Srbi, pa ko će im smetati? Kad bi se nagovarali da su Hrvati, tada bi nepravda bila, mržnja, nemir i slično. A to bi baš naš dopisnik htio, jer mu nikako u glavu ne ide da i katolici mogu Srbi biti. Neće nikako da se uvjeri da je jedno narodnost, a drugo vjera.

U Đurićima je učitelj Srbin pravoslavne vjere, a u Đurićima ima i katolika. On (dopisnik, – prim. V. K.) bi tu htio katolika namjestiti, da mu pravoslavni katolike ne posrbe!! I ovo je umjerenost, snošljivost, što dopisnik ne nalazi kod nas Srba!

Dopisnik po svome adetu služi se lažima i denuncijama na naše učitelje, gdje svoje učitelje ne može da s njima izmijeni. Eto primjera za učitelje u Risnu. Tu djeca uče Balkansku Caricu!! Ova knjiga odveć diše srpstvom, pa je treba djeci sakriti. Gosp. Mitrović i njegov drug već su tu laž pobili, pa ne treba da ih mi branimo. Konstatujemo samo pogani smjer vrijednog dopisnika, koji, vidi se, da je zlo što je prihvatio današnje zvanje, jer bi mnogo bolje doprinio svojom vještinom da se je prihvatio službe, koja se isplaćuje priznanicama sa prikrivenim potpisom.

Naš se dopisnik okomio na budvanske učitelje. Tu su oba Srbi. Istina je da je pojednako djece pravoslavne i katoličke. Ali što to smeta? U Budvi nema i ne može biti Hrvata, ako izuzmemo hromog Medina i njegove svijetle družinice, i da hoće, ne mogu Budvi nahuditi. Ta što je pomogla ona skupština, kojoj su na čelu bili učitelji: Rosi, Pušić, Žeželić, Poljak i drugi? Hrvastvo osta samo kod šantavog Đura e compagnia bella (i lijepe družine. – Prim. V. K.).

Laž je pak, da budvanski učitelji ne prate kotoličku djecu u crkvu. Ta učitelji pravoslavne vjere ne biježe od katoličke crkve, kao što se viđalo u Kotoru da katolički učitelji i učiteljice biježe od pravoslavne crkve, te su pravoslavna djeca išla sama bez pratnje u svoju crkvu. Je li to istina?

U Bijeloj nije Zloković nego Rapovac učitelj. Udrio je dopisnik i na Zlokovića, jednog od najinteligentnijih našijeh učitelja, a zašto? Jer je Srbin. Po urođenoj svojoj umjerenosti i snošljivosti dopisnik bi htio da po svoj Boki namjesti učitelje katolike, Hrvate čistoga pravca. Tada bi se umirio. Ali to dočekati neće. Mi bi naprotiv pristali da se nemjeste po svoj Boki učitelji katolici, ali da su Srbi, da sačuvaju našu Boku od hrvacke najezde, koja hoće da okuži našu Boku. U ničiju se vjeru ne prtimo, već hoćemo da se srpska Boka od svakoga priznade, hoćemo da učitelj kad u školu stupi o nauci pripovijeda, a uz to i o narodnosti bokeške djece njima povjerene. Ta narodnost nikako ne može biti hrvacka ni po istoriji, ni po nacionalnom današnjem duhu ogromne većine srpskog Bosfora Boke. Ko drukčije radi, taj nije bokeški sin, no izrod. A toga svaka zemlja ima, pa nije čudo da ga i naša Boka ima u zdravlje nekijeh dogona, koji amo dođoše s trbuhom za kruhom.

Mi se nećemo obazirati na škandalozne prizore, koji se često ponavljaju u Perastu, Dobroti, Mulu, Škaljarima, Tivtu, Lepetanima i t. d. gdje školska djeca urliču:

Kad bi smo išli stazom časnog dopisnika, kazali bi i mi svega i svašta na teret hrvackijeh učitelja. To ćemo tek uraditi, kad dopisnik počne hvaliti hrvacke učitelje po Boki, što još nije uradio, da bude kao ustuk njegovijem slavopjevima.

Vidjećemo, a dotle ćemo za dopisnikom. On nam put kazuje.

(Često se pominje dopisnik, sa kojim autor ove serije članaka najviše polemiše. Ranije je objašnjeno, ali je neko mogao zaboraviti, ili mu je moglo promaći nezapaženo. To je anonimni pisac tekstova pod naslovom Stanje u Boki u hrvatskom Narodnom listu. Tog dopisnika autor ove serije članaka naziva i lažitorbom, a često i kunduricom, što je dubrovački izraz kome odgovara bokeljski ćakulina, odnosno srpski: traćarka, blebetuša, brbljavica. – Prim. V. K.)

Mudri dopisnik popravio svoju pogrješku, te porekao što je prije kazao, biva, da Srba u Boki nema 10 već 18 hiljada. Kazali smo već u kojem razmjeru stoje u Boki pravoslavni prama katolicima, i na koji neznatni broj spadaju takozvani Hrvati u našoj Boki. To dopisnika ni najmanje ne ženira, jer se hvali i tobožnju većinu hrvacku potkrepljuje time što kaže da je u Boki 9 katoličkijeh općina. Na našem tefteru mi nalazimo samo 7 općina skroz katoličkijeh, a to su: Muo, Prčanj, Stoliv, Lastva, Tivat, Perast i Dobrota. Mislimo da Kotor i Budvu neće naš dopisnik ubrajati u čisto katoličke općine, i ako je za načelnika katolik. Spičansku ne brojimo, jer ona nije u Boki iako je ovoj pripojena. Od općina skroz pravoslavnijeh ima manje, biva 6, a to su: Paštrovići, Grbalj, Krtole, Luštica, Hercegnovi i Risan. Ali sama Hercegnovska općina brojem pučanstva gotovo pokrijeva sve sedam katoličkijeh općina. Ako dopisnik ne vjeruje, neka zaviri u potonju statistiku naše Boke, pa će se uvjeriti da je tako. Jednom rječju da se sve te sedam općina skroz hrvacko-katoličkijeh u so pretvore ne bi mogle ručak osmočiti onijem šest općina srpsko-pravoslavnijem. Kotor i Budvu ne ubrajamo u ove račune i ako bi na mjeri s mnogo razloga na našoj strani preteglo.

Hajdemo dalje. Počeli su slavospjevi za hrvacke učitelje. Po dopisniku najbolji je od svijeh Pušić. Pušić je inteligentan i savjestan učitelj, pa čak dva puta vrijedniji od gosp. nadzornika Kulišića!!..... Mi po duši tu njegovu vrijednost ne nalazimo. Ako je u ašikovanju, skidamo mu kapu i velimo mu: zdravo, prvače! Ako je u školi, tada ne možemo protumačiti razlog, zašto mu djeca bježe iz škole, zašto roditelji svoju djecu drugijem učiteljima daju na podučavanje, a tamo ih on uči? Ako je vrijednost u tome što djecu u školi samu napušta, što u školi spava a djeca izlaze sama iz škole, što djeca od škole krčmu stvaraju, tada se slažemo s dopisnikom. Ali on je za dopisnika vrijedan s toga što je Hrvat čistoga pravca, te u srca nevine djece ulijeva svoje pogubne teorije i sili ih da se Hrvatima nazivlju, i ako im se neće, i ako mu u brk kažu da oni Hrvati nijesu. Dopisnik hvali i Poljaka. Valjda radi toga što na školu vješa hrvacke trobojnice, ili što djecu uči da izazivaju mirni narod, ili što djecu u nužnik zatvara. Dakle, od svijeh hrvackijeh učitelja dopisniku su najbolji Pušić i Poljak. A gdje su Rosi, Milošević i drugi? Može biti da će i na njih red doći, pa s toga se i mi ustrpimo, jer za ove i mi imamo što da kažemo.

Dopisnik se žali da nadzornik g. Kulišić bane iznenada kod hrvackijeh učitelja i da za dugo djecu ispituje i muči, a što je gore da dolazi u svečane dane, kad su djeca po crkvama. Mi to ne vjerujemo, jer uvjereni smo da gosp. Kulišić u tijem posjetama strogo pazi, da se ne dotakne vjerske i narodne osjetljivosti dotičnijeh škola. Kao što već napomenusmo, srpski učitelji imali bi više da se na njega tuže nego hrvacki učitelji. O tome izbjegavamo dokaze, jer je mnogo bolje nešto i premučati, pošto nam smjer nije da napadamo nego da se branimo. Napomenućemo samo jednu. Po vladinoj odredbi, nastavni se jezik mora nazivati srpsko-hrvacki. Gosp. nadzornik to dobro zna, primijetio je kojem srpskom učitelju, ali ne znamo da je to isto uradio svijem hrvackijem učiteljima, koji uvijek pa i danas, javno i tajno, po moru i po kopnu nazivlju taj jezik samo hrvackijem. Da je bilo opomena od strane g. nadzornika ne bi toga bilo, kao što nema kod srpskijeh učitelja, koji u školama taj jezik nazivlju srpsko-hrvackijem. Bilo je opomena, pa tako mora da bude. Neću da govorim o srpskijem pjesmama koje su po srpskijem školama zabranjene od g. nadzornika, dočim se svaki dan mogu čiti kojekakve hrvacke pjesme, koje se pjevaju na komandu hrvackijeh učitelja. Neću ni da govorim o onoj demonstraciji, koju je učitelj Rosi sa svojijem đacima pravio usred Perasta gosp. Viskoviću, kojemu je korota bila. Sve se to zna i sve to najbolje karakteriše razuzdanost, fanatizam vjerski i narodni, hrvackijeh učitelja koji su posijani po našoj mirnoj Boki, i koji stvaraju tobožnje bokeško hrvatstvo. Ako Srbi danas ustaju i brane se proti toj neravnopravnoj struji, s toga su oni fanatici, propagandisti! Htjeli bi zar da mi prekrštenijem rukama gledamo i da im odobravamo sve ono što oni rade pred našijem očima, da nam gaze sve što nam je najmilije i najsvetije? Bre, toga dočekati nećete dok je glava na našijem ramenima i dok smo u ovoj svijesti. Ta to vaše hrvatstvo ramlje i u samoj Hrvackoj, a kamo li neće tako ovdje u čisto srpskoj zemlji.

U nestašici valjanijeh razloga naš dopisnik namjerava da lažima ocrni naše domobranstvo i njegovog vrijednog zapovjednika. Opet se je tog prijedmeta* dohvatio, pa kaže ništa manje nego da se u domobranstvu pogrdno govori o Sv. Papi. Želili bi da nam časni dopisnik čisto i bistro to dokaže, pa će mu pošten svijet povjerovati, a dotle ostaće uvijek lažitorba.

Dopisnik ne može da razumije kako je smio gosp. Addobatti izaći na prozor u vojničkoj odori, kad su srpska i autonomna muzika došle o Trojičinskoj svečanosti da ga pozdrave. Zar je dopisnik htio čisto po hrvacku da pendžere u brk zatvori, ili da se na pendžeru prikaže u košulji? Ali gosp. Addobatti daleko je, mnogo daleko od te hrvacke skladnosti, koju propušta dopisniku i njegovijem drugovima. Njegovo časno ime, njegovo slavno zvanje takvo vladanje s prezrenjem odbija i odbacuje uvijek. To smo više nego uvjereni.

Dopisnik je navalio i na ove dvije muzike. A znate li zašto? Prosto zato što nijesu ni jednu hrvacku koračnicu svirale. Mi ga žalimo, ali mu lijeka dati ne možemo. Drugi put neka zatisne uši, neka se u kojem podrumu zabije, pa će ga ta muzika minuti; to je jedino što ga savjetovati možemo. U srpskom Kotoru uvijek će se srpske pjesme oriti, pa bilo kome i žao. Ko bi svijetu ugodio?

Da dopisnik iznese vjerski fanatizam nas Srba u Boki za dokaz iznosi da Kvekić ide uvijek za pravoslavnijem litijama. Što učini, Kvekiću, ako Boga znadeš? Ne idi više za litijom, ne idi više u crkvu, pa ćemo tako i mi svi za tobom. To je veliki grijeh pred Hrvatima! S toga smo eto mi fanatici!

Hrvati nas kore u tome, jer su oni liberalniji od nas; za njih je narodnost prije, pa vjera. Ne kažu li: Hrvati pa Bog? Ne pohrvatiše li po Boki Sv. Antuna, Sv. Jozefa i druge božje ugodnike? Ne krase li svoje hramove hrvackijem trobojnicama i ne odjekuju li ti hramovi hrvackijem pjesmama? Ne bježe li oni od crkve, ako se na njoj ne vije hrvacka trobojnica, kao ono u Budvi o Sv. Ivanu? Da, oni su liberalniji nego mi Srbi. Ta ih liberalnost tako zaslijepila, da sa crkve dižu austrijsku zastavu, pa je nadomještavaju s hrvackom, kao ono pred crkvom Sv. Ilije u Dobroti. I ovi ljudi imaju još obraza da se prave štitnicima katoličanstva u Boki pred navalom rišćansta! Presvijetli Biskup Uccellini (Franjo Ućelini-Tice, biskup Kotorske biskupije od 1894. do 1937. g. – Prim. V. K.) neka ovo razvidi pa neka kaže da li se sve to slaže s crkvom, kojoj je danas glava.

Dopisnik prelazi na grbove općinske, da i tu nađe fanatizam srpskijeh zanešenjaka. Općina Hercegnovska otisnula je iz svog grba Sv. Jerolima. Srbi to uradili nijesu, jer da su na to došli, ne bi u taj grb uveli kulu sa cimpresima nego kakav svoj vidljivi znak. Neka dopisnik dokaže kada je općina Hercegnovska imala svoj grb sa slikom Sv. Jerolima, a mi ćemo mu uvijek kad hoće dokazati da su Hrvati, kad su na općinu Kotorsku stupili, bacili grb koji je imao i ćirilicu, a pridržali uz latinicu i talijanski natpis. Odbiše ćirilicu, o kojoj kažu da je njihova. Gle tu divne došljednosti! Ali zaslijepljenost njihova kadra je u svemu, pa se ni najmanje ne čudimo da druge mjere po svome laktu, a da sve gledaju naočarima, koje se ujdurišu u Starčevićevoj fabrici za vjerne sinove velike i nezavisne Hrvacke.

Dopisniku je i Gojković fanatik, prosto zato jer je Srbin, a kao takav nije ugodio zastupniku sa Žanjeva dola. S njime Gojković objedovao i ukoren od njega bio: Tu quoque, fili mi Brute! (Zar i ti sine Brute? – Prim. V. K.)

Ovaj Žanjodoljanin sada Hrvat, a starinom iz Crne Gore, nije fanatik, kad je ono jednom u Saboru usta otvorio te izmucao da je katolički zastupnik. Pravo je imao onaj Srbin katolik, kad mu je usta začešio i doviknuo: Nijesmo u sinodi.

A sad kad je takav zastupnik hrvackijeh Bokelja, kakvi će ovi biti? Najbolje bi bilo da se dopisnik okani riječi fanatizam, jer ga ova riječ može uvijek u svaki drugi pojam ubiti. Često se, vidimo, na nju osvrće, vidi se da je dobar majstor, govori o čemu najbolje zna, jer ga ta riječ svuda prati bilo u crkvi, bilo izvan nje.

Dopisnik prosto piše, a ne dokazuje baš nijednu. Piše, da je u početku ovoga stoljeća bilo u Boki 32.000 stanovnika, od kojijeh tri četvrtine katolika Hrvata, a cigla jedna četvrtina rišćana Srba. Po njemu crni kaluđeri uspješe, te tadašnje stanovništvo u broju obratno preokrenuše. Ostavimo na stranu vjeru, o kojoj nam baš nije milo govoriti, jer bi morali iznositi i za nas nepovoljne događaje. Što je o tome povijet zabilježila, neka tu i stoji.

Mi ćemo samo o narodnosti. I ako se toliko puta pisalo da je u Boki hrvatstvo novotarija, ipak eto dopisnik nabraja da je u početku ovoga vijeka bilo u Boki 24.000 Hrvata. Bum!

Ako dopisnik nama ne vjeruje, biva da je bokeško hrvatstvo novoskovano otragu malo godina, neka zapita još žive neke Bokelje katolike, kojijeh će naći priličan broj u Dobroti, da li se je znalo za to hrvatstvo, kada im je život u opasnosti bio boreći se za srpstvo i uopće za narodnu ideju, kada su se Hrvati krili pod madžarskom dolamom? Godina 1848. puna je takijeh primjera. Pitajte stare babe neka one po duši kažu, da li su ikada u svojoj mladosti čule koju hrvacku pjesmu po igrama i po sijelima, i uopšte da li su tu riječ, Hrvat, ikada čule ili izustile. Ako se jedan stari Dobroćanin nađe pa nas u laž utjera, ako se i jedna baba kroz svu Boku nađe da nam ovu istinu u zube zbije, mi ćemo prvi tada reći: dopisnik ima pravo i mi smo od danas Hrvati.

Govorimo o Boki do godine 1882. najdalje, jer od tada znamo i mi da su počeli Hrvati militi po Boki. Što se pak tiče hrvatstva prije ovog pokoljenja, neka dopisnik pročita što je naš Starina Novak govorio popu Grbljaninu Dum Srećku na ono njegovo znanstveno djelo: O starosjediocima u Boki.

* Prijedmet, prijedlog, prijelaz, prijeskok, prijestiž, prijestolonaslijednik, prijevoznik i sl. arhaizmi su starog dubrovačkog govora. Po ovome se vidi odakle su ukradeni za tzv. novi crnogorski jezik. – Prim. V. K.

Dopisnik gdje god ne vidi svoje hrvatstvo mlati bez milosrđa. Tako se je dohvatio i kotorskijeh fakina, koje je trebalo izagnati. Za njega je veliko zlo što oni služe Austrijski Lojd, Ugarsko-Hrvacko društvo, Doganu (Carinu, – prim. V. K.) i vas Kotor, – a pri tome neće oni da žive o hrvackoj kesi, pa da svu noć gradom tumaraju a da danom spavaju. Kao ono malo zavedenijeh koji izazivlju mirne građane i larme prave, pa ko se bolji u tome ukaže, tome je i bolja napojnica.

Valjda dopisnik neće kazati da su Srbi pomamili i na zlo naveli Škaljare, da nakvašeni dolaze u Kotor sa noževima, tražeći kavge i nemira? Neće kazati da Srbi nagrađuju vođe tijeh izazivača, dajući im pribježište u Slavjanskom domu? Kad bi hrvacki fakini bili kao srpski, vjera i Bog, pune bi blagajne bile i hrvackijeh bankira i javnijeh zaklada. Dopisnik će sve bez sumnje razumjeti.

Dopisnik se baca svojijem blatom i na neke naše profesore u Kotoru, jer su Srbi i po rodu i po plemenu, pa neće da se odrode i u hrvatstvo da pređu. Dopisnik o njima nešto kaže, ali konkretno ništa ne dokazuje, a to bi mi željeli. Ovako dopisnik ostaje prava kundurica, koja sve blebeće, a u stvari nema ništa istine. Zato bi pametno bilo da kupi hrvackog sapuna, pa da se na Pazaru dobro opere, e da bi mu nestala ona omrčena obrazina. Tako kod nas rade kundurice.

Žalimo što počesmo odgovarati ovoj lažitorbi, jer je više dostojan prezira nego odgovora; ali kad već jednom počesmo, gonimo i dalje da mu piljarska usta začepimo.

Dopisnik spomenu i Kolovića u Perastu. Pošto su ga hrvacki listovi do tu nedavno dobro kefali, sad ga hvale, jer je od Srbina Hrvatom postao, okrenuo narodnošću kao kabanicom. Srbi su veseli, jer im takovi iz kola odlaze. O njemu dalje nećemo, jer su ga već svjesni Peraštani divno ilustrirali, pa je izlišna svaka naša riječ o ovom kamaleontu.

Nu dopisnik još nekog deliju spomenu, onog poštenjaka, koji je u ime srpstva Srbe izdavao i mutio među sobom, pa kad mu se zlo djelo otkrilo, srpstvo ga odagna, a on pravo u hrvacki tabor. Fakat je, da što Srbi od sebe gone, to Hrvati na svoja njedra primaju i njima se diče i ponose. Neka im! Prosjak i mrve kupi. Koja je, Bože, razlika od nas i Hrvata!

O požaru Matkovićevom u Lastvi podle su i pakosne laži. Pozivljemo se na poštenog Matkovića, da nam on kaže je li baš tako. Mi znamo da Srbin Bokelj priskače u pomoć i svome krvniku, kad dođe do nevolje. Nijesu Srbi Bokelji tvrda srca i paklene duše, kao što misli lažitorba. I ovdje on mjeri nas po svome laktu, jer bi zanago pjevao od veselja, kad bi Srbina gledao kako propada. Pravi Bokelj to ne bi nikada, pa on mislio danas kako mu je volja, a podli klevetnici, izrodi i dogoni orni su na sve, pa i na tako bezdušje.

Dopisnika jako peče što u Boki imamo, Bogu hvala, svjesnijeh katoličkijeh popova, koji se Srbima priznavaju. Gotovo svi katolički svećenici rođeni u Boki osjećaju se Srbi, kao ljudi inteligentni, ali svoje osjećaje ne smiju javno da iznose, bojeći se anatema i progonstva.

Ne kažu li Hrvati da, ko je katolik mora biti Hrvat? Pa po toj teoriji teško li je Srbinu katoliku, pa bio on pop, učitelj, đak, činovnik i pročaja pod izvjesnom strujom šovinizma i fanatizma! Moraju, ako im se i neće, da prihvataju svoja čustva, da mirno budu gristi onu tvrdu koru vazdašnjeg hljeba. Ovi nam najbolje služe primjerom gdje je viši fanatizam, vjerski i narodni, kod Srba ili kod Hrvata. To bi nam najbolje mogao dokazati Kolović u Perastu što je trpio dok je Srbin bio, a što uživa danas kada je Hrvat. Ali svi bokeški katolički popovi nijesu Kolovići, oni ne mogu tako lako ugušiti prirodne osjećaje i pljunuti na majčino mlijeko. Mogu ih pritajivati, a mi više od njih i ne tražimo pri današnjijem prilikama.

Bolje je i neplodno dobro nego li ma koje bilo zlo.

Po onoj ogni salmo finisce in gloria, (svaki skok završava u oholosti, – prim. V. K.) tako i naš dopisnik prevrće kojekakve ludorije, pa se vraća opet na pravoslavne popove, jer po njemu, da nema ovijeh ne bi ni srpstva u Boki bilo. Čudna mudrovanja!

Za njega su ovi popovi fanatici do zla Boga, i radi njihovog fanatizma Hrvatstvu se u Boki crna piše.

Pitao bih dopisnika da mi iskreno kaže, što on razumijeva pod riječi fanatizam. Dok nam on to odgovori kazaćemo mu mi što mi razumijemo:

Fanatizam je nekijeh popova i fratara prolaziti uz pravoslavni sprovod kako mimo tursko groblje, ili svrnuti s puta da ga ne sretnu.

Fanatizam je goniti iz crkve i od pričesti katolkinje udate za pravoslavnijem.

Fanatizam je odrvaćati nevine djevojke katoličke vjere od udadbe sa pravoslavnijem, te im prestavljati da im je poštenije zlijem putem otići, nego se nazivati ženama Srba pravoslavne vjere.

Fanatizam je zabranjivati pod prijetnjom teškijeh pokora katolicima ulaziti u pravoslavne crkve.

Fanatizam je ne pozivati prestavništvo pravoslavne crkve na sprovode umršijeh (umrlih, – prim. V. K.) biskupa.

Fanatizam je vjenčavati mješovite brakove pred crkvenijem vratima.

Fanatizam je ..... ali kud bi mi zašli kad bi taj fanatizam tumačili dopisniku, koji Bog zna što podrazumijeva pod tom riječi. Valjda on to obratno uzima, jer ne videći od svega toga ništa od pravoslavnijeh popova, misli da to oni tako postupaju iz fanatizma.

Ako bi dopisnik želio da mu ove dokaze fanatizma i imenima potkrijepimo, gotovi smo u svako vrijeme, i tada bi smo nadopunili što smo ovaj put izostavili za druga vremena.

A ko je ovakav fanatizam stvorio? A ko drugi nego došljaci, koji se nazivlju Hrvatima. Do njihovog dolaska u ove srpske krajeve toga nije bilo. Živili smo kao braća jedne krvi a dviju vjera. Jedni i drugi slavismo zajedno svoje svečanosti. Crkve su nam zajedničke bile, međusobno se vjenčavasmo bez zaprijeka, jednom rječju živili smo kao pod jednijem krovom, dok nas hrvastvo ne zavadi, ne podijeli. Dok se u Boki ne stvori treća vjera, biva hrvacka vjera**, dotle zajedno u brackoj slozi i ljubavi slušasmo našu istoriju iz zlatnijeh guslarevijeh usta, a uz pratnju milozvučnijeh žica javor-gusala.

Dođoše lažni proroci s bijela svijeta, pa počeše nam gusle grditi i o tle ih bacati, srpske nam pjesme osvajati, ćirilicu progoniti, opanjkavati nas pred vlastima, grob nam kopati. Istina, da inteligencija ne daje da joj se prodaje rog za svijeću, ali prosti i neuki puk lasno se daje zavesti, pa nije čudo da su se ti lažni proroci** danas tako uzdigli, kao da su svu Boku osvojili.

Ali lakše, dopisniče, svaka sila nije vjekovita. Taj prosti i neuki puk neće uvijek u šljepilu dane provoditi, kad li tada, osvijestiće se, razabrati istinu, pa doviknuti tebi i tvojijema:

Lažitorba obratio se svoje strijele i na čestitog starinu, vrijednog srpskog pjesnika gosp. Jova Sundečića. Kad je na njega onako bezobrazno napao, kako neće na druge! Ovaj pošteni starina uvijek je bio uz Hrvate u lijepoj namjeri da složi Srbe i Hrvate. Bio je član Slavjanskog Doma, a Srpske Čitaonice nije ni danas. Većinom je pisao po hrvackijem listovima. Bio je prijatelj kao i danas najboljijeh Hrvata; a sve to da kao Srbin, kao pravoslavni sveštenik umjerenost svoju pokaže i da na to dovede Hrvate, te žuđenu slogu izvede. Ali eto laži-torba i njega napada. A zašto? Jer je istupio iz Slavjanskog Doma, gdje se uvijek, pa i danas, najpogrdnije napada srpstvo u opće. Snosio je vrijedni starina za neko doba, pa ih se je na koncu litrsio. Nu najveći je njegov grijeh, što je onako majstorski pozdravio hrvackog proroka i sveca Antuna Starčevića.

Dalje, o gosp. Sundečiću nećemo. Njegova prošlost, njegova sadašnjost čista, jasna, poštena i korisna za srpski narod najbolji je odgovor lažitorbi i družini. Čista se zlata rđa ne hvata, pa Bog!

** Uporediti sa današnjim stanjem nametanja još jedne nacije, još jedne vjere, odnosno tzv. Crnogorske pravoslavne crkve. – Prim. V. K.

Dopisnik po svome adetu sve izvrće da bolje osvjetla laži i klevete. Kaže da je pok. Ferdinand Sbutega izabran bio od rišćana (sinonim za pravoslavne, – prim. V. K.) a osobito od gosp. Vrčevića, koji je na jednoj večeri, napivši mu, (dižući zdravicu, – prim. V. K.) izjavio da će ga u prvijem izborima rišćani kandidirati i za zastupnika izabrati, a kad tamo prevarili ga i na cjedilo ostavili.

Nije ovo prvi put da se sa hrvacke strane ovaj slučaj iznosi, a sa srpske da se pobija.

Gosp. Vrčević napio je pok. Sbutegi u tom smislu, i rišćani su od riječi bili. Ko zna naše prilike, znaće i to da u izborima vanjskijeh općina birani birači (delegati, – prim. V. K.) do samog časa izbora nijesu složni za kandidata, jer mnogi su zvani a dva samo izabrani. U ovijem izborima ni najbolji Srbin iz Dalmacije ne bi uspio. Bokelj hoće Bokelja čistog Srbina, pa Bog. Ogromnijem brojem raspolaže, pa mu može biti.

To je pok. Sbutega, kao pametan čovjek dobro znavao, pa nije ni iziskivao, a nije mu ni do obraza bilo, da ga sami rišćani biraju, je od katoličkijeh biranijeh birača nije mogao ni jednoga privući.

Pristade da se kandidira u izborima grackijem, gdje je mogao nekoliko katoličkijeh glasova za se imati. Tako se on sa Srbima dogovori. Svi Srbi dadoše mu glas u Kotoru, Perastu i Hercegnovome, ali spletke poznatijeh mutikaša uspješe da Sbutega propane a bi izabran prof. Brajković. Hrvati i klerikalni autonomaši svi listom glasovaše za Brajkovića, pa nije čudo da je Sbutega dobio manje glasova.

Klerikalni autonomaši, koji i današnju općinu stvoriše, protiviše se tada Sbutegi, jer ga rišćani kandidirahu. Jasan dokaz vjerskog fanatizma, o kojem dopisnik uvijek govori.

Da su ti autonomaši glasovali za Sbutegu sa Srbima, ne bi Brajković ni pola glasova dobio.

Tako je to bilo; a što kaže dopisnik da je i Vrčević kandidirao i propao, to neka boli glava časnog dopisnika. Kazaćemo mu samo da on nije kandidirao, njega su kandidirale općine Risanka i Hercegnovska, a kad je vidio da druge općine žele birati drugog Srbina a ne njega, on je glavom na sastanak došao i svoje birače zamolio da njega ostave, a da pristanu uz ostale općine, da se ne bi pocijepali glasovi, pa da ne ispane zastupnikom koga Boka ne želi. Tu se je radilo o osobi a ne o načelu. Vrčević nije izabran bio, ali su izabrani opet bili dva Srbina. To je dosta.

G.g. Špiro Gojković i Đuro Vukotić danas su zastupnici, mi smo š njima zadovoljni, kako što bi bili zadovoljni da je gosp. Vrčević bio izabran mjesto jednog od njih.

Lažni dopisnik napada i Iva Đuranova, bivšeg glavara škaljarskog a sada prisjednika (odgovara položaju današeg potpredsjednika, – prim. V. K.) općine Kotorske. Mi nećemo da branimo Iva Đuranova, ali ćemo kazati što je pravo.

Ivo Đuranović nije naš pristaša nego hrvacki; ali je za nas ipak čovjek pošten, a ako nije učen, tomu on nije kriv. Kod nas Srba vrijedi više prst obraza nego najveće blago, jer se obraz ne kupuje. Mi poznamo Iva za poštena čovjeka, koji nije dosle (do sada, – prim. V. K.) koliko je nama poznato, padao pod kakav proces. A za ovaj proces, o kojemu govori dopisnik radi patvorenja vina, nama nije poznat, a od nikoga ne čusmo da će platiti golemu globu.

Od dopisnika samo doznadosmo da je upotrebljavao prašak Polakov, a to je najbolji dokaz da nije istina, jer dopisnik samo laži iznosi. Nu baš da je i istina, nije li ovo gadno denunciranje? A koga denuncira? Opet svoju kreaturu.

S naše strane kazati možemo da Ivo Đuranović nije onakav, kao što ga ocrni dopisnik i da nije globljen, kao što on podlo tvrdi. Mi ovo i dokazati možemo. Željeli bi da nas dopisnik u laž utjera i da nam dokaze iznese, da je on istinu rekao. Djela na polje, a ne prazne riječi!

Nego, dopisnik bi htio da su svi crni kao on, pa eto hoće da su takovi i njegovi ljudi po onoj: lonac je crn, neka bude i poklopac. Ali ugled i poštenje ne daju se lako izbrisati a Ivana Đuranovića neće ocrniti vrana crnom mantijom ogrnuta.

Jedno je vjerski fanatizam skopčan sa umišljenijem hrvatstvom, a drugo je poštenje.

Dopisnik navaljuje i na Episkopa Petranovića. Za njega je on čovjek koji se odveć miješa u politiku, što takav nije bio ni jedan biskup. O biskupima nećemo govoriti, jer nam to nije zadatak, već ćemo nešto malo kazati o gosp. Episkopu Petranoviću.

Koga nije hrvatstvo zaslijepilo, svaki će s nama priznati da je gosp. Petranović miroljubiv, pametan, pobožan, velikodušan i nepristrasan. Sve je te vrline u mnogijem prilikama i pokazao, a i danas pokazuje. S toga je on ljubljen ne samo od svijeh pravoslavnijeh u Boki nego i od mnogo katolika, pa i od Hrvata samijeh. Ali on je fanatik kod dopisnika zato što je Srbin, fanatik jer ulazi u katoličke crkve, kao ono o sprovodu pok. Generala, fanatik jer dijeli milostinju mnogijem katolicima, fanatik jer uvijek osuđuje vjersku žalosnu borbu između katolika i pravoslavnijeh u Kotoru, fanatik jer propovijeda u svakoj prilici svome stadu: Ljubite svoju vjeru, poštujte tuđu. Fanatik jer brani prava crkve svoje, gdje su mu ove u opasnosti. Nu gosp. Petranović prevršio je mjeru svoga fanatizma kad je iza smrti biskupa Forlanija zasio na presjedništvo Dobrotvornog zavoda. Od toga ga ne obrani naše pero!

Pokušaćemo.

Umire biskup Forlani (Kazimir Forlani, biskup Kotorske biskupije od 1880. do 1888. g. – Prim. V. K.) po pravu i zakonu, presjedništvo pripada gosp. Petranoviću. Dolazi za biskupa Radoničić. (Tripun Radoničić, Bokelj iz Prčanja, biskup Kotorske biskupije od 1888. do 1894. g. – Prim. V. K.).

Jedan i drugi u časti jednaki, ali gosp. Petranović stariji i po godinama i po posvećenju.

Zakon to predviđa, gosp. Petranović ostaje na predsjedništvu.

Vjerski fanatizam neke gospode uspalio se je, ne dopušta da pravoslavni predsjedava zavodu, kojijem je dotle uvijek katolički biskup upravljao. Ne gleda se, da li će zavod napredovati i svrsi odgovarati. To su trice i kučine, glavno je da se rišćanin sa presjedništva izbaci.

Radilo se je, podmetalo se je, rovarilo se je, dok je gosp. Petranović ostakvu podnio, a na njegovo mjesto stupio Radoničić.

Pitanje je sada: Na kojoj je strani fanatizam bio? Po dopisniku na strani rišćana (tj. pravoslavnih, – prim. V. K.) a mi, pa i svaki izobraženi i umjereni čovjek, kazaće da je fanatizam zaslijepio dopisnika i ljude njegove bagre, pa mjere druge po svome laktu.

Dopisnik govori o nekakvom kompromisu Srba kotorskijeh sa kotorskijem Hrvatima. Pametno bi uradio dopisnik da nam i imenuje te Hrvate, jer koliko mi znamo, a prilično smo u godinama, Hrvata u Kotoru nije nikada bilo, a sada ih ima, ali bi ih mogao na prste brojiti. Dopisnik misli da su današnji općinski upravitelji u Kotoru Hrvati. Nije čudo, jer su za njega svi Bokelji Hrvati. Ali mi znamo da se ti upravitelji još do danas za takove priznali nijesu. Kad to učine, tada ćemo mu vjerovati.

Nu na općini vije se hrvacka zastava. Kazaćemo mu da kad se je ona razvila na Općini otraga 20 godina za hrvatstvo se nije znalo ne samo u Boki nego ni u cijeloj Dalmaciji. Ova je znamenovala slavenstvo, pod kojom su se kupili Srbi i Hrvati. Ako je danas Hrvati svojom proglasiše nije čudo, kad su eto sve oteli što je srpsko bilo, pa kažu slijepcima da je to hrvacko. Da se ta zastava pod slavenskijem imenom razvila najbolji nam je dokaz današnje hrvacko društvo u Kotoru Slavjanski Dom, koji dom prozvao bi se hrvacki da je u ono doba Hrvata bilo u Kotoru, a i danas bi se tijem imenom prozvao, da bi dovoljno hrvacke potke bilo za tu hrvacku osnovu.

Dopisnik veli da je gosp. Niko Stefanović izmjestio hrvacki grb na općini. O ovome nećemo duljiti nego se pozvati na gosp. Iva Đunia, da on po svojoj savjesti kaže je li to gosp. Niko Stefanović uradio, i da li je pečat do današnje općinske uprave bio jednak kako ga je on, gosp. Đunio Hrvat skrojio kad je tajnik bio pod načelnikom pok. Bjeladinovićem. Ako gosp. Đunio ovo poreče, mi lažljivci a dopisnik poštenjak. Dotle ostaje dopisnik lažitorba. Željeli bi u toliko znati od dopisnika u kojoj je općini u Boki bilo a i danas ima grba hrvackoga u zvaničnom radu. Kad ga nema u Dobroti, gdje je narodna misao uvijek čista bila od svake natrune, kako da je bude u Kotoru ili gdje drugo?

Nije dosta Narodnom Listu i družini što su učitelji Mitrović i Stojković dokazali da su podlo denuncirani bili. Ne, htjelo se je toj poštenoj družini da njihove izjave izvrnu i izgrđene svijetu prikažu. Učitelju Đivanoviću reče dopisnik da je pjevao s Crnogorcima. Pa kakva je to sramota ili zločin? Ali dopisnik htio je da podvali, ali nije do kraja izveo. Ne reče koji su to bili Crnogorci i kakve je pjesme s njima pjevao?

Kad to kaže, tada ćemo i mi nešto više reći.

Sad je dopisnik udario u pomamu, navalio na gosp. Ragazzini-a s toga što se zakona drži a ne hrvacke samovolje, kojoj su se u Kotoru privikli bili prije njega. Htio bi dopisnik da on igra kako bi mu se sviralo sa izvjesne strane. Kriv je gosp. Ragazzini što narod kupuje cjenje, a i boljeg mesa u Dobroti, a ne u Kotoru kako je općina htjela. Kriv je što ne proćera iz Kotora Ramadanoviće i još neke Srbe, čiji su se preci u Kotoru rodili i čiji sinovi danas služe Caru i Domovini u vojsci. Kriv je što je hrvatstvo zakrklo od kada je on došao, a ne podupire ga i ne širi ad majorem Croatiae gloriam (za veće glorifikovanje Hrvatske, – prim. V. K.) a srpstvo ne progoni. A što bi mi rekli za hrvacke dogone i za hrvacke potkupljenike?

Zašto Općina ne spriječi ono svakidašnje izazivanje škaljarskijeh četa, koje se smucaju po gradu noževima i batinama?

Ali da! Škaljari su porijeklom Crnogorci, danas Hrvati, pa imaju pravo da se baše po hrvackom gradu, kojemu je na glavu autonomaš. Neka se čitatelji ne čude ovoj contradictio in terminus, (protivrječnosti, – prim. V. K.) jer bez nje Hrvatima ne bi bilo mjesta ni na Luži blizu grada Kotora.

Da dopisnik napada sve što nije hrvacko, kako bi htio, dokaz nam je i njegov napadaj na gosp. Brunelli-a. O njemu govori, a ne zna se što bi htio da kaže. Čisto ne znaš da li ćeš ga uhvatiti za junačku glavu, da li za debeli rep. Tu ti je on natrapao Petra i Pavla, a ne ostavio ni Janka. S toga ne znamo ni mi što bi mu odgovorili.

Svakako časna je svjedodžba za gosp. Brunelli-a, kad ga dopisnik napada, te mu čestitamo. To je za njega najbolja obrana, kao za svakoga koga dopisnik spomene i napada izvrtanjem, lažima, klevetama i podvalama, kako smo se do sada uvjerili, a i u buduće ćemo.

Težak je posao odgovarati na svaku, časnom dopisniku, jer on ne samo što svaku izvrće i premeće po svojoj, nego još ponavlja po stoti put što je već kazao i što smo mi pobili. To je dosta dobar biljeg smućene pameti ili utopljenika, koji se svega prihvata samo da se kraja dočepa. Što više, svraća se i na one nesmislice, koje su nanizane u poznatoj knjižici Uzroci i pošljedice, koja knjižica već je u zaborav prešla, a to je znak koliko je vrijedila. Na nju se mi ni obazreli nijesmo, jer nije zaslužila naše pažnje, pošto ona nije drugo nego plod opaka srca, ugrijane glave, pogane duše. Doduše, pogriješili smo i sada što se uputismo u ovaki razgovor s dopisnikom koji se služi tom knjižicom, pa po njoj piše nezgrapne, neslane i lažljive dopise u Narodnom Listu. Ali kad smo dovde došli, gonićemo i u naprijed, da nam se ne kaže da smo sa megdana ostupili.

Dopisnik prigovara kotorskijem Srbima pravoslavne vjere, da od godine 1893. ne dolaze o Sv. Tripunu da kade Sv. Moći, i to dakako radi vjerskog fanatizma. Milo nam je da je ovu spomenuo.

Dakle, do lanjske godine pravoslavni su dolazili? Dakle, kaluđeri nijesu mogli uplivisati da svoje vjerne od toga odvrate? Dakle, fanatizma nije bilo kod pravoslavnijeh? – kako je dopisnik trubio. Eto se sam porekao. Ali je taj fanatizam od lani ušao u pravoslavne. Zna li dopisnik za onu: nezvanu gostu mjesto za vratima?

Od lanjske godine pravoslavni se nijesu pozivali, a to je opet znak na kojoj je strani vjerski fanatizam. A je li ikada koji katolik dijela imao u pravoslavnoj kojoj svečanosti? Jest, ali je bio za tijem progonjen. U Srpskoj gardi bilo je nekada i katolika, dok su se odalili da se spase od progonstva i prijekora. Neka na ovo odgovori gosp. Tripo Peci i još drugi.

(Tripo Peci nije bio samo običan nego veoma agilan član Srpske garde, pa je na Skupštini 18. aprila 1882. izabran za serdara, što je bila velika čast. I to za prvog od tri serdara, jer je dobio 33 glasa. Za drugog je izabran Tripo Ćirković sa 31 glasom, a za trećeg serdara Špiro Stojković sa 17 glasova. Svi ostali kandidati su imali manje glasova, pa nisu izabrani.

Za razliku od Bokeljske moranrice, u kojoj je bio zabranjen pristup pravoslavnima, Pravilnikom Srpske garde je regulisano za građane drugog vjeroispovijedanja, ako žele pristupiti da imadu biti radosno primljeni, iz potpune i prostosrdačne ljubavi bratske, koju smo s istima dijelili, dijelimo i dijelićemo do konca života i koja je opšta naša želja po nauki hristijanskoj. – Prim. V. K.)

Časni dopisnik dotakao se je i najplemenitije duše gosp. Vickovića agenta austrijskog Lojda u Kotoru. Ovaj čestiti katolik, kao i njegovi plemenici, dišu duhom svojijeh praotaca. Biva srpskijem duhom. Oni su ljudi koji se nijesu nikada miješali u politiku, a samo su se, kao dostojni sinovi srpske Boke, ispovijedali iskreno da su Srbi. Ali dopisniku smeta što nijesu Hrvati kad su katolici, to više da su Vickovići u Perastu vješali o svojijem pendžerima hrvacke zastave sa hrvackijem grbom!... Krsti vuka, a vuk u gori.

Rekosmo već jednom, kakvo su znamenje imale do otraga malo godina takozvane hrvacke trobojnice po Boki. Takovu i danas ima Srpska garda, a priznati će dopisnik, da ovo društvo dajbudi nije bilo nikada hrvacko, kao što nije ni danas.

Ta je trobojnica znamenovala slavenstvo a drugo ništa. Ako je danas Hrvati nazivlju hrvackom, to je njihova stara navika otimati što je tuđe u nestašici svoga.

Porodica Vicković vješala je takovu zastavu, ali ne sa grbom, jer to je puka laž. Da je porodica Vickovića nije nikada smatrala hrvackom dokazaćemo ovijem primjerom.

Otraga malo godina vraćao se je u Perast pok. Jozo Vicković, otac braće Vickovića, na koju dopisnik napada. S njim je putovao i pop Vulović vraćajući se iz Zagreba, gdje se je formalno pohrvatio. Pok. Jozo, u razgovoru sa popom Vulovićem, razumio je da on nije onaj prijašnji pop Vulović, pa mu otvoreno reče:

Eto popa Vulovića živa pa neka kaže, ali pravo tako bio zdravo.

Vickovići su uvijek bili pa su i danas Srbi, a kome je žao neka se naduje. Stresao je u brk dopisniku gosp. Vicko Čekrdeković u istom Narodnom Listu nekoliko riječi, i dokazao da je lagao, što je o g. Vickoviću pisao, a da njemu nije stalo do pohvala Narodnog Lista. Mislio je dopisnik da će g. Čekrdeković svoj obraz prodati, te i on lagati, jer ga je pohvalio.

Vickovići su ljudi na svome mjestu, pravi žantalmani (baš tako je u originalu, – prim V. K.) pa nije potreba da ih mi branimo od gadnijeh laži gadnijeh dopisnika. Vickoviće brane sama njihova djela. Oni su Srbi i time se ponose. Mjesecu ni brige što na nj psi laju, tako i Vickovićima ni u peti, a kamo li u pameti, što neke suše iza plotine smrekovijem zrnima iz ozovljenijeh puškarnica strijeljaju.

Ni gosp. Krsta Pasinovića dopisnik nije štedio što nije Hrvat kad je katolik. Misli jadan dopisnik da će lažima uspjeti, te mu radnju iz ruka oteti. To je hrvacko velikodušje! Ali mu je uzaludna svaka muka. Gosp. Krsto Pasinović ostaje opet valjan, pošten i pametan, a dopisnik lažitorba. Kakav je gosp. Pasinović, to najbolje zna društvo koje mu je povjerilo radnju, a kad ga društvo drži, to je za njega najbolja obrana.

Dalje dopisnik govori o Legi i o našem Okružnom sudu.

O Legi nećemo govoriti, jer ima ko će nju braniti.

Mi ćemo se pozabaviti našijem sudom.

Srpski Glas prije nekoliko godina bio je donio izvještaj iz Kotora o ovom našem Okružnom sudu, koji je počinjao, ako se dobro sjećam, s ovijem riječima: Sud bez sudaca.

I zaista tako je i danas. Presjednika nema, savjetnika nema, jer savjetnik gosp. Brezan zastupa presjedništvo, savjetnik gosp. Rosi sudac je istražitelj, a savjetnik Ćipiko upravlja preturom (policijska uprava, – prim. V. K.) Treba li savjetnika, dolaze nam iz Risna i Dubrovnika. Naš sud nema ni svoga tajnika, ima samo jednog pristava jer je drugi uvijek na putu. Nema nego jednog prislušnika i jednog vježbenika, a do tu nedavno, za puna dva mjeseca, nije bilo ni prislušnika. Ne mari da zakon zahtijeva, da prislušnik mora da bude nazočan nekijem službenijem aktima.

Kad ovako ustrojeni sud, kojemu nema jedna trećina činovnika, ipak na vrijeme svršava svoje poslove, ne znamo otkud dolazi da se hrvacke novine žale, da poslovi u ovome sudu tromo idu.

To nam je dopisnik rastumačio.

Kako?

Vidjećemo u narednom članku.

Evo nas u sudu.

Dopisniku nije dovoljno što su sudbeni činovnici, osim jednoga, sasvijem pasivni u politici. On bi htio da mu oni svi rade u prilog hrvatstva i tada bi bili pohvale dostojni.

Mirnom savješću možemo kazati da se nijedan sudbeni činovnik, koji nije Hrvat, nije javno uplićao u politička zanovijetanja. Radi toga laž je, što dopisnik kaže, da je savjetnik gosp. Bressan neki javni agitator autonomne stranke.

Mi bi željeli da nam dopisnik cigli jedan dokaz iznese, iz kojega bi se mogli uvjeriti da se gosp. Bressan politikom bavi. Po svom uvjerenju on, dakako, nije Hrvat, pa eto nije ni Srbin, ipak njegovo korektno vladanje nije dalo povoda da se ma ko na njega potuži, a još gore da ga ovako gadno napadne kao dopisnik.

Znamo sa pouzdane strane, da je pri osnivanju Leghe, gosp. Bressanu bilo ponuđeno najuglednije mjesto u odboru, ali je on tu čast odbio. Valjda je sva krivica gosp Bressana i ta njegova politička agitacija, što je pozvan bio na igranci Leghe? Ili je grešnik gosp. Bressan, što pri glasovanju ne glasuje proti svome uvjerenju? Valjda je zato gosp. Bressan u crnoj knjizi hrvackijeh mudrijaša. Ako je za to, onda im je slab temelj. Zlo djelo ne može biti, ići na igranku društva, kojemu je vlast dala pravo opstanka. Grijeh ne može biti po svome uvjerenju glasovati u državi ustavnoj.

A, da!

Dopisnik bi htio da svugdje svi činovnici vežu konja gdje im zapovjeda gospodar, a još kad ovaj Hrvate miluje i celiva.

Dopisnik bi htio da svugdje svi činovnici uguše svoje osjećaje u prilog i slavu Velike Hrvatske. Ali mi znamo na što smjera sva ta hajka na savjetnika g. Bressana.

Ostala je prazna predsjednikova stolica na sudu. Udri na sve činovnike, koji nijesu hrvacke vjere, da ne bi po vragu koji od njih to prazno mjesto oduzeo. Neka na to mjesto dođe ma ko bio, samo neka je Hrvat. Hrvatska Boka hoće hrvatske ljude pa Bog i Hrvati! Današnje povoljne prilike po Hrvate grehota bi bila mimoići.

Eto tu leži zec. I bez finijeh naočara svak može lako vidjeti egoizam, spekulkacije, to su glavni faktori cijelog hrvatstva, pa i onog u Boki.

Uz g. Bressana napao je dopisnik i na gosp. Dr. A. Mitrovića sudbenog vježbenika. Javno i tajno radilo se je proti njemu. Srbin je, pa to je dosta. Denuncije, to staro oružje, htjele su ga odaliti od suda pa i od Boke. Po novinama se je pisalo da je on zbilja i premješten, i Hrvati su se bili obradovali da će im s oka nestati. Denuncije zbilja i uspjele, premještaj došao, ali se odjednom sve preokrenulo. Da se nijesu po nesreći denuncije otkrile? Kako bilo da bilo, on ostade i tu je i danas. Nama žao nije. Je li dopisniku i družini? Mi im pomoći ne možemo.

Dopisnik je napao na sudbene činovnike u Kotoru, ali nije iznio ni jedan konkretan fakat, koji bi mogao dokazati da su položenu zakletvu pogazili.

Prazne riječi dopisnikove mogu uvjeriti samo one ljude, kojijema pop Bianchini može da imponira. Mi potpisujemo da sudbeni činovnici budu u Kotoru i od sada kao i do sada, i da nam rade po savjesti i zakonu kao što su se obikli. Mi bolje ne bi tražili. Ako dopisniku smetaju, glava mu je uvijek na mjestu, a zidova će naći kuda god se okrene.

Dopisnik se osvrće na kotorsku Srpsku Gardu. Podmeće joj hrvatstvo, jer vije hrvacki barjak, denuncira je, jer su joj članovi strani podanici. Aferim!

O hrvackom barjaku već smo toliko divanili i dokazali da ona hrvacka nije i da su je danas Hrvati prisvojili. Hrvatstvo pak, Srpske Garde, vrijedi koliko i kineštvo.

Ako je za Hrvate njihovo hrvatstvo nalik na ono Srpske Garde, tada zbilja kazati možemo da hrvatstva nema ni u kancelariji Dr. A. Starčevića. Ali u njoj ima stranijeh podanika. (Riječ je, uglavnom, o Srbima iz Crne Gore. – Prim. V. K.)

Jest, bilo ih je pet-šest, koji su kao pošteni i mirni stanovnici u to društvo dolazili, dok spletke i denuncije hrvacke nijesu uspjele, da im je bilo zabranjeno. Mislili su Hrvati dogoni da će time Srpsku Gardu srušiti, ali ona danas i bez tijeh stranaca cvati i napreduje. Ti stranci pak tražili su i danas traže austrijsko podaništvo, ali im Kotorska općina ne daje pripadništvo. To je zabrana još od vremena poglavara gosp. Marojčića, ali dopisnik kaže da Ragazzini-om opet ima stranaca u Srpskoj Gardi. Neka nam jednog takvog stranca imenuje pošteni dopisnik, i tvrda mu je vjera položićemo jedan prilog o novoj godini za dom Starčevića.

Čast i poštenje Bokeljskoj Mrnarici. Ovo društvo od davnina bitiše. Ovo nije nikada imalo ni hrvacko ni srpsko ime, imalo je jedino religiozni oblik u slavu Sv. Tripuna, pokrovitelja grada Kotora. Ovo je društvo skroz katoličko. Ali neka gospoda, pošto su i svece u Boki pohrvatili, htjedoše da i ovo društvo pohrvate. Ne uspješe još, ali kad bi uspjeli vjera i Bog, i Mrnarice bi nestalo, jer gdje je Hrvata, da je sastave?***

Lasno je trumbecati, ali te ja hoću na djelo.

Lasno je govoriti Boka je hrvatska, ali gdje je potke za takvu osnovu?

Lažitorba tuži se na g. Ragazzini-a što je Mrnarici zabranio da joj muzika svira pod harfom na kapi. Ta ne zna dopisnik da smo u ustavnoj zemlji i da svaka nova ustanova valja da je obznanjena prije, i zatim odobrena. Ako on ne zna, znao je dobro gosp. Ragazzini.

Dopisnik bi htio da vlasti bilo političke, vojničke ili sudbene krše i zakon, samo da se Hrvatima što na žao ne učini. Nijesu li ovo divlji zahtjevi? Nije dosta što je gosp. Ragazzini dozvolio da muzika svira, nego je dopisnik htio da muziku ipso facto (samim tim, – prim. V. K.) odobri bez obzira na propise zakona o udruživanju, jer tako Hrvati zahtijevaju, inače će Bianchini zagrmiti u Beču, a Brajković u Zadru.

Lakše, dopisniče, da te čudo koje ne zadesi.

*** Prognoza nije bila dobra, jer je Bokeljska mornarica, ili kako oni kažu Mrnarica, opstala, a Srpska Garda je nestala. Njoj, poslije I svjetskog rata, nije dozvoljeno obnavljanje. A o njihovim nošnjama vidjeti u II svesci ove edicije, str. 35-49. – Prim. V. K.

Naš se dopisnik okomio na Peraštane. Po njemu Srbi pravoslavne vjere htjeli bi kidisati na katoličku litiju. Takova laž može poniknuti samo iz pakosna srca lažitorbe. Ta svak zna da u Perastu Srba pravoslavne vjere ima posve malo. Da su baš oni to smjerali, kakav bi uspjeh mogli imati prama orgomnom broju stanovnika katoličke vjere? To se ne da ni pomisliti, a kamo li izvršiti. S druge pak strane svak zna da se je u Perastu uvijek dijelila vjera od narodnosti.

Ogromna većina Peraštana katolika uvijek je živjela u ljubavi i slozi sa Peraštanima pravoslavnijem. To isto i danas vidimo uza sve spletke i doskočice nekijeh došljaka. Još nam je u pameti sjajno ime pok. Bašića. Kao katolički svećenik ljubio je i pomagao pravoslavne, a takovijeh svećenika i danas ima Perast, Bogu fala. Pok. Bašić nije radio, kao što danas neki rade, da mržnju i razdor sije među braćom dvaju vjera, radi toga i danas pravoslavni ga spomnju s poštovanjem. Kad bi svi katolički svećenici danas bili kao on, druge bi nam ptice pjevale. Ima ih, kako rekosmo, i u Perastu, koji idu Bašićevijem stopama, koji i djelom i besjedom pomažu pravoslavne kao i katolike. Većina katolika u Perastu nije fanatična, kao gdje drugo. Mi ih susretamo i u pravoslavnoj crkvi, gledamo ih i za pravoslavnijem litijama, pa čak da u litiji nose pravoslavnu ikonu. Pa zar nije to pohvalno i vrijedno spomena?

S druge strane to vidimo i kod pravoslavnijeh. Kad se, dakle, u Perastu tako bracki živi, čemu bi Peraštani pravoslavni o zlu mislili Peraštanima katolicima? To snijeva prazna glava časnog dopisnika, koji bi valjda to želio da se dogodi, ne u obranu katoličanstva nego samo da izlije svoju žuč na hrišćane šizmatike. Pravoslavni su imali u Perastu uvijek zaštite kod braće katolika, pa zašto bi se oni proti njih bunili? Da smo u ofensivi, a ne u difensivi (nije greška, – prim. V. K.) čuo bi časni dopisnik i naša zvona o nekijem svećenicima u Perastu, koji neprestano siju mržnju i razdor. Ali nećemo. Valjda će doći i za to vrijeme da se vidi na kojoj je strani fanatizam.

Nu dopisniku je do toga da kaže da su Peraštani butum svi Hrvati. Kad izuzmeš ono dva-tri došljaka, svi su ostali Srbi. To je dokazao Starina Novak, kojemu još ne odgovoriše ni pop Grbljanin, ni profesor Žanodoljanin. Da dokaže hrvatstvo peraško, dopisnik sa hvaća kao pijanac plota, one blažene slavenske trobojnice pok. Vickovića. Ali mu je slab taj dokaz, jer smo mu ga već više puta pobili. Kidiše pak na Srbe katolike u Perastu, koji neće da znadu za hrvatstvo. Pa neka ga. Srbi se peraški za to ne ljute. Oni tjeraju svoj posao mirno i dostojanstveno. Do malo pa eto otvaraju i društvo Kolo Peraštana, A to je ono što dopisnika naćera da Peraštane Srbe napadne. U tom grmu zec leži. Ali mjesecu ni briga što psi na nj laju.

Srbi peraški većinom su katoličke vjere, a to je protiv hrvacke teorije. Mi ih nećemo braniti od smetenijeh napadaja lažitorbe, pošto su se oni od njega mnogo više popeli pa do ovijeh on ne može doprijeti. A s druge pak strane da sve skupiš što je on o njima nadrljao, pa da ožmeš, ni kap se ne bi iscijedila. Ta o njima je dosta kazao Starac iz Spile, pa je izlišno sve drugo što bi mi htjeli kazati.

Iz Perasta dopisnik je poletio u Budvu, te nam priča da je tu u općinskom grbu bio Sv. Ivan. To nam prosto kaže, ali je stare sreće, pa ništa ne dokazuje po najnovijoj pravaškoj nauci, da prostoti ne treba dokaza već prosto kazati. Čestitamo mu! Sa grba prešao je na načelnika g. Anzulovića, a sa ovoga na Paštroviće. Po njemu Sv. Ivan imao bi biti Hrvat, Anzulović kao katolik isto tako, Paštrovići Hrvati dakako, jer mnogi nose hrvacka latinska imena. Casanegra, Medini, to su čisto hrvacka imena. Što su Mlečići u svoje vrijeme radili svuda pa i amo, izlišno je ponavljati, a da su Paštrovići čiste srpske krvi, to već i vrapci znadu. Vjerskog fanatizma ovdje naći nije, jer u Paštrovićima katolika nema, u Budvi ima ali su većinom Srbi, ljube se i poštuju među sobom. Fanatizma ima, ali kod šantavog Đura i njegove neznatne družine, koji hoće da su Hrvati, a to za inad, a ne iz osvjedočenja. Fanatizam je i ono, kad su neki takozvani Hrvati, izbacili iz katoličkog groblja, a sa groba krst, jer je u njemu urezana bila ćirilica. Neka kaže Silvestar Popović, Srbin katolik, kojemu je to bezakonje učinjeno, i koji je preko suda tražio zadovoljštinu, koju još čeka. Eto kako se i krst poštuje samo zato jer je na njemu ćirilica. Ne zove li se to fanatizam? U općini budvanskoj ogromnu većinu sačinjavaju Srbi pravoslavne vjere, a ipak imaju za načelnika Srbina katoličke vjere Anzulovića. Zar je to fanatizam? Anzulović je dopisniku nepošten, jer nije Hrvat kad je katolik. A ne zna dopisnik da Anzulović nije Srbin, da ga ne bi dopala načelnikova stolica. Srbi ne gledaju kako se ko krsti nego kakva mu krvca grije prsi.

Hrvati ne mogu dati ovakovijeh primjera. Eto u Kotoru podigla se je krstonosna (krstaška, – prim. V. K.) vojska pod katoličkijem barjakom, da zbaci sa načelnikove stolice Srbina pravoslavne vjere. To su kotorski katolici javno kazali i danas kažu.

Dalje dopisnik prenosi nešto što smo već čitali u knjižici Uzroci i pošljedice. Na to nećemo da odgovaramo, jer hoćemo da smo došljedni. Na tu knjižicu bio je gotov odgovor ad hominem, (u smislu za ljude lako razumljiv, – prim. V. K.) ali se je zatim priznalo da nije vrijedno na nju se obazrijeti. I tako je zbilja. Da je odgovor bio gotov baš u iste opanke, a da je rukopis i danas živ i zdrav jamčimo svojom glavom, samo nećemo da u ludo novce trošimo.

Ako nam dopisnik ne vjeruje neka zamoli šampariju Narodnog Lista da nam besplatno štampa, i mi smo spravni da mu ugodimo. Opet velimo, grehota je ludu i gluvu šapćati a slijepu namigivati, tako i na onake ludosti odgovarati i krvlju stečeni novac trošiti. S kunduricama nije pošteno u dodir dolaziti.

Dopisnik govori o kotorskijem Hrvatima, kao da ih zbilja ima. U Općinu upleće Hrvate, kao da su je ovi uvijek, pa i danas, sačuvali. Spominje dr. Pezzi-a, Antuna Meneghella i Roka Vukovića. Mi ih i danas smatramo za autonomaše. Do sada nijesu se nigdje izjavili da su Hrvati. Talijanski im je jezik materinski, pa šta bi više? Ako nam oni protivno kažu, tada ćemo zbilja reći da su oni Hrvati i da je općina Hrvacka, dotle bi najbolje bilo da dopisnik šuti. Mi smo čuli da su se sva trojica, baš tu nedavno u Dubrovniku, izjavila da su autonomaši. Ta drugo i ne mogu biti, kad im proučiš porijeklo i prošlost. Ako nijesu prijatelji Srba, slabo su i Hrvata, vjera i Bog. Mi se Srbi doduše ne žalimo, e ih izgubismo, a Hrvati? Oni hoće silom da su njihovi, pa Bog i Hrvati! Dokle će tako biti? Ako nas računi ne varaju, neće dugo, jer hrvatstvo ozlogrdi svakoga pa će i njih. Otresti će ga se oni prije ili poslije, jer vide i sami kud bi ih današnja struja povela na njihovu štetu i sramotu.

U sklopu rasbrljavanja Boke činjena su razna zlodjela. Na prednjoj i zadnjoj strani korica ove sveske, vide se stara i nova crkva Svetog Nikole u Kotoru. Kako je uništena stara, i kako je građena nova crkva, najbolje pokazuju dva svjedočenja nedjeljnika Dubrovnik. Prvi neposredno nakon požara januara 1897. potpisan inicijalom M i drugi sa trogodišnje vremenske distance maja 1900. potpisan pseudonimom Pravoslavni Srbin. Komentar im nije potreban.

Nikada pravoslavni u Kotoru nijesu, i neće, crnjijem slovima zabilježiti Badnji dan i Božić kao što su ga zabilježili ove godine.

Kada cijeli svijet hrišćanski slavi najveću svoju svetkovinu crkvenu; kada se uz pucanje pušaka i uz veselu popijevku prilažu na kućno ognjište srpski badnjaci; kada se pravoslavni pozdravljaju lijepim pozdravom, mir božji, Hristos se rodi! – pravoslavni Kotorani osjetiše i pretrpješe ove godine što još nikada nijesu.

Još se badnjaci po pravoslavnijem kućama nijesu ni razgorjeli, tek je počela da se ori i da odjekuje srpska pjesma, a neobično zvonjenje zvona malene pravoslavne crkve sv. Luke i užasna vojnička truba, javiše cijelom Kotoru da se negdje dogodila nesreća, da je nečiji krov plamen obuhvatio.

Cijeli se Kotor uzrujao, svi izletiše iz svojijeh kuća, a svijema pravoslavnijema stegoše se srca kad primjetiše da je silni plamen obuhvatio vojničku kasarnu, koja je sagrađena iza pravoslavne katedralne crkve sv. Nikole.

Bilo je tek 11 sati noću. Nebo je bilo vedro kao staklo, a bezbrojne zvijezde svjetlucale su u svemiru.

Iz vojničke kasarne, koju je plamen bio obuhvatio i kroz čije je prozore plamen buktio, letjele su iskre put nebeskijeh visina, a krv nam se ledila u žilama gledajuć kako iskre padaju na crkvu sv. Nikole, gdje su se već bili pojavili oblaci dima.

Svi koji bjehu na nogama, poletješe ka crkvi, da iz zagušljivog dima spasu što se još moglo spasiti, da odnesu ljutome plamenu one svetinje, koje su naši oci i naša braća znojem svojega lica iskovali i crkvi darivali. Ali volju svijeh preduprediše vojničke bajonete.

Vojnici na cijelom trgu pred crkvom uhvatiše široki kordun i nikoga ne puštahu ni da se približi crkvi, koja je među tijem silom otvorena, a u njoj se već vidjela neobična svjetlost i zagušljivi dim dopiraše do polovine crkve. Ni crkveni tutori, ni sveštenici, ni prvi građani kotorski ne mogaše da pristupe crkvi. Mnogi bi se saletio da dopre do crkve, a njekoliko vojnika sa nataknutijem bajonetama vraćali bi ga u redove ostalijeh gledalaca . . . .

Duhovi su bili uznemireni. Čekao se čas kad će crkva buknuti u plamen. Dolazilo je i do tuče i svađe između vojnika i građana, ali ništa nije pomagalo. Ni molbe, ni prijetnje ne uspješe, već vojnik, po naredbi, strogo čuva stražu i ne pušta nikome ni da zaviri u crkvu. Dopušteno je samo jednome tutoru da uleti u crkvu i da iznese crkvenu kasu, koja je bila do glavnijeh vrata.

Tad se odjednom začu strašni fijuk, kao da se nebo prolama. Grede počeše da pucaju, okolna se brda još više zasvijetliše od silnog plamena, a nama noge klecahu, jer vidjesmo čemu se nijesmo toga jutra nadali: da je plamen obuhvatio i crkvu i da je prodro kroz krov na stražnjem dijelu crkve. Pri tome prizoru duhovi se još više uzrujaše, narod je počeo da se komeša i da nagli put crkve, ali ga ponovo zapriječiše iste zaprijeke – vojnici.

Plamen je već bio obuhvatio crkveni ikonostas, pomamno je lizao ikone i slike, koje su ukrašavale crkvu, a sve je to gorjelo kao zapaljeni luč.

Već se ništa nije moglo spasiti, jer i da je tada narod ušao u crkvu, ne bi mogao da spasi i iznese najdragocjenije predmete, koje je plamen već sasvijem bio uništio i u pepeo pretvorio.

Sve su nade već bile izgubljene, pomoći nije bilo ni od kuda, jer one dvije-tri vojničke štricaljke, koje su iz početka bacale vodu u vojničku kasarnu, nijesu mogle ni iz daleka da se približe crkvenom krovu.

Svojijem očima morali smo da gledamo kako nam ginu naše crkvene svetinje, kako nam plame nosi i uništuje sve crkvene ukrase i utvari (pribori za bogosluženje, – prim. V. K.) kako nam u pepeo pretvara sve ono što se je prilagalo tekom cijelog ovog vijeka, a da ništa ne možemo i ne smijemo da spasimo!

Teško je bilo to iskušenje za nas, ali pomoći ne mogosmo.

Plamen je sve više napredovao put prednjega dijela crkve. Izgorjene grede padale su na crkveni pod uz strašnu buku, koja nam je kroz kosti prolazila. Crkveno nebo (baldahin, – prim. V. K.) koje je bilo postavljeno u sredinu crkve za današnji veliki dan, srebrni i zlani krstovi, crkvene zastave (i zastave srpskih društava, – prim. V. K.) veliki mjedeni čiraci, koji su bili okolo neba, crkveni stolovi i sve šta je bilo u crkvi, uništi ljuti plamen i skoro sve pretvori u sami pepeo.

Bilo je užasno stati pa gledati i ne smjeti pomoći u tom neopisivom užasu.

Po okolnijem kućama na krovove poskakaše vješti ljudi da ih kvase i brane od vatre, koja bi ih mogla dohvatiti. Opekama su zagrađeni prozori, koji su prema crkvi, da plamen ne uđe u kuće. Sve je uzrujano, sve se brani, sve se ograđuje od vatre, samo crkva sv. Nikole propada u silnome plamenu ... a narod gleda taj užas, to neviđeno čudo, kako plamen izjede na sami Božić crkvu, koja je toga dana morala da slavi veliku slavu, kako se u njekoliko sati uništilo sve ono što se je gradilo i dograđivalo kroz tolike godine silnijem radom.

Zora je počela da puca kad je plamen prestao. Prestao je, jer nije imao šta više da odnese. Kad je posljednja greda sa krova pala i tijem plamen uništio posljednju svoju žrtvu, činjelo mi se kao da je to posljednji pozdrav do pred njekoliko sati veličanstvenoj i najljepšoj pravoslavnoj crkvi na našem primorju.

A kad sam jutros prolazio mimo crkve, baš u doba kad se je u njoj morala služiti liturgija, gledajući četiri gola zida, gledajući metar i više visoke razvaline, u kojima je pomiješano izgorjelo drvo, rastopljeno srebro, zlato i mjed sa klakom i glibom, srce mi se još više steže, oko mi suza orosi i nehotice mi se izvi uzdah:

Dubrovnik br. 2. od 10. januara 1897.

Poštovani čitaoci uglednog Dubrovnika još će se živo sjećati teške nesreće što zadesi pravoslavne Srbe kotorske na večer Božića 1896. g. (24. decembra po starom kalendaru, a po novom je 6. januara 1897. – prim. V. K.) kad im, nesrećnim slučajem, do temelja izgorje veličanstvena i bogato ukrašena katedralna crkva Sv. Nikole.

Na jauk i vrisak pravoslavnih Srba, odmah se velikodušno odazva premilostivi Ćesar, odredivši da se iz privatne njegove blagajnice udijeli kruna 20.000 u pomoć građi nove katedrale. Izgledalo je da je visoku Vladu u srce zaboljela naša nesreća, jer odmah poslala svog građevnog savjetnika, arhitekta g. Ivekovića, da učini nacrt nove crkve. Vrijedni Iveković živo se prihvati posla i do aprila 1897. potpuno zgotovi nacrt.

Po vladinoj odredbi, parohijani morali su providjeti za zemljište, na kome bi se imala podići nova crkva. A pošto tle izgorjele crkve, prema nacrtu, nije dovoljno bilo da se gradi nova crkva i da se svuda naokolo izoluje barem sa tri metra prostora, to je građevni odbor, izabran od parohijana, morao se postarati kako će od susjeda crkvenog zemljišta kupiti potrebiti prostor.

U susjestvu pogorjele crkve sa istoka, bila je kuća s taracom pok. Grgura Petrovića i spremište vojničkog Zeugs-Depot-a – obje zgrade odvojene od crkve uskom ulicom; sa sjevera zidine gradske; sa zapada kasarna Sv. Domenika, koja je zajedno sa crkvom izgorjela, i jedna stara kućerina potpuno trošna, vlasništvo crkovinarstva katoličke crkve Sv. Tripuna i ukinutih bratovština stojećih sad pod upravom Općine, koje zgrade bile su ozidane uza samu crkvu; s juga pak, javna pjaca sv. Nikole.

Da se, dakle, pripravi potrebito zemljište, i da se čim prije počne graditi nova crkva, građevni odbor stupi u pregovore sa pomenutim susjedima. I ako mu nije bila potrebita kuća Petrovića, već sama taraca pri kući, ipak žrtvovalo se kruna 29.200 te se kupila kuća i taraca, jer pok. G. Petrović nije htio prodati taracu bez kuće.

Sa vojničkom vlasti sklopila se pogodba za ustup kuće, u kojoj je skladište Zeugs-Depot-a. Po toj pogodbi treba da građevni odbor ogradi na drugom mjestu kuću po nacrtu vojenog Ženija, a koja bi prema trebovniku koštala kruna 10.000. I ta pogodba bila je odobrena od ratnog ministarstva odlukom 28/5. 1898. br. 936.

Sa upravom c. k. državnog erara (izvorišta prihoda, – prim. V. K.) kao vlasnikom izgorjele kasarne Sv. Domenika, a s odobrenjem pokrajinskog financijskog ravnateljstva, sklopila se kupoprodajna pogodba za kruna 4.800, koju je još trebalo da potvrdi c. k. ministarstvo poljodjelstva.

Pa i crkovinstvo katoličke crkve Sv. Tripuna, odgovarajući na dopis građevnog odbora od 8/2 1897. svojim otpisom od 20/4. i. g. br. 6. potpisani od presv. g. biskupa Uccellini, javlja da je u sjednici crkovinstva od 28/2. 1897. odlučeno ustupiti kuću i zemljište pod br. 219/kat. Pravoslavnoj crkvi uz cijenu procjene.

Umoljen presv. biskup da sam po svojoj volji odredi procjenitelje, a da će se na procjenu pristati, opunomoći g. Antuna Meneghello kao vještaka da procijenu izvrši. I ovaj, sa još jednim drugom, procijeni vrijednost kućerine nešto preko 6.000 kruna. Ima ih koji za tu kućerinu ne bi dali ni 1.000 kruna. Građevni odbor nagnat nevoljom, bez da jedne riječi proslovi, odlući isplatiti kućerinu po procjeni.

Kroz godinu 1898. sve su pogodbe sa vlasnicima bile skoro sklopljene. Već je kuća Petrovića bila isplaćena i prešla u posjed pravoslavnog tutorstva. Za kuću Zeugs-Depota već se bilo našlo zemljište za građu novog spremišta i nabavljen sav građevni materijal. Još se očekivalo s dana na dan da ministarstvo bogoštovanja i financije odobri nacrt arhitekta Ivekovića i da ministarstvo poljodjeljstva odobri prodaju zemljišta izgorjele kasarne Sv. Domenika, pa da se nova crkva počne graditi.

Za kućerinu katoličnog crkovinarstva nije se moglo ni posumnjati da će crkovinarstvo povući natrag zaključak sjednice i da će jedan biskup zanijekati svoj potpis.

U nadi da će odobrenje nacrta slijediti kroz kratko vrijeme, te da barem jedan dio zemljišta bude očišćen, građevni odbor pristupi rušenju krasnog i umjetnički izgrađenog zvonika pogorjele crkve i djelimičnom rušenju zida. Na to rušenje odbor je potrošio 5.000 kruna.

Obzirom na trošnu i raspuknutu kućerinu katoličkog crkovinarstva, koja je svojim istočnim zidom bila sasvim naslonjena na zapadni zid izgorjele crkve Sv. Nikole, i da se udovolji želji presv. g. biskupa Uccellini, koji je uvijek slatkim riječima obećavao da će prodati kuću čim nacrt nove crkve bude odobren i pristupi se građi, odbor je obustavio rušenje zapadnog zida crkve. Jer da ga je srušio, isti čas bi i kućerina u gomilu pošla.

Iz zaključka sjednice katoličkog crkovinarstva, iz otpisa potpisana od samog biskupa, iz njegovih riječi izrečenih i pred arhitektom Ivekovićem, da će on kućerinu prodati ili je srušiti, pak prostor prodati građevnom odboru, ko je mogao posumnjati da se tu krije nešto drugo?

Otezanjem i obećanjima biskup je postigao dvije stvari.

Prvo, da se zapadni crkveni zid ne sruši, kako će se kućerina dulje održati i crkovinarstvo najam utjerati.

Drugo, da građevni odbor, smatrajući presv. g. biskupa naklonim građi nove katedralne crkve, neće tako lako opaziti njegov zakulisni rad proti građi nove crkve.

Po svoj prilici smetao mu je divni nacrt nove crkve, kojom bi se ukrasio Kotor; po svoj prilici nije volio da pravoslavni Srbi dobiju veličanstvenu crkvu po obliku monumentalne crkve u srpskim Dečanima; po svoj prilici smetalo mu je da pravoslavni Srbi kupe za svoj novac zemljište izgorjele kasarne Sv. Domenika.

Po daljem tijeku činjenica reklo bi se da se je mučio na sve strane, te se najposlje prošle godine sam lično digao i otišao u pohode namjesništvu u Zadar, ministarstvima u Beč i Papi u Rim.

Mi tomu njegovu putovanju pripisujemo, što je Ivekovićev nacrt nekoliko puta putovao između Zadra i Beča, što ga je ministarstvo oklaštrilo (danas se kaže okastrilo, u smislu kastriralo ili, skresalo – prim. V. K.) i osakatilo, i što je, ako će i privremeno, ministarstvo poljodjelstva, kojim je prošle godine upravljao klerikalac Dipauli (u nekim spisima Di Pauli, – prim. V. K.) bilo obustavilo potvrdu kupoprodajne pogodbe zemljišta bivše izgorjele kasarne Sv. Domenika, obećanjem da će njemu to zemljište prodati.

Posljedica svega ovog zakulisnoga rada, bila je da nacrt, koji je gotov bio u aprilu 1897. bude uz mnoge bitne preinake odobren tek u januaru ove (1900. – prim. V. K.) godine, poslije tri godine dana. Pa ni sada, reklo bi se neće da miruje već baš hoće, pošto-poto, da pravoslavne Srbe u Kotoru do očajanja dovede. Mili mu se valjda da pravoslavni Hrišćani žive bez bogomolje, jer mala crkvica Sv. Luke može da primi najviše do 50 duša; ostali pravoslavni građani o praznicima stoje preko služba božjih pod otvorenim nebom, više puta izloženi zimi, kiši, vjetru. Ako misli da će šićariti, da će koju pravoslavnu dušu sebi privući, vjera i Bog, ljuto se vara u računu. Pravoslavni Srbi preturili su sretno preko glave i gorih jada, pa će znati odoljeti i sadašnjim ptičarskim napastima. (Uccellini je u prevodu Ptičić. – Prim. V. K.)

Ele, kako gore napisah, poslije tri godine dana, dalmatinsko namjesništvo otpisom od 25. Januara o. g. br. 38597. izvješćuje, preko kotarskog poglavarstva, pravoslavno tutorstvo, da je ministarstvo bogoštovanja, uz neke preinake, odobrilo nacrt za građu nove katedralne crkve.

Ukupni trošak građe proračunat je na 140.000 kruna, naredbom da kotorski parohijani doprinesu 40.000 kruna, bez onih 20.000 kruna našeg premilostivog vladara; i uz izričitu izjavu ministarstva da preko 80.000 kruna neće vlada dati ni jednog novčića, baš i kad ne bi proračunata ukupna svota bila dovoljna da se crkva dozida.

Još ministarstvo izjavljuje da se građa neće započeti prije nego bude osiguran određeni doprinosak sa strane parohijana. Takva odluka je nemilo iznenadila pravoslavne kotorske parohijane, koji su većim dijelom puki siromasi, a iznenadila ih je još više, jer su znali da visoka vlada skoro iz nova gradi katoličku stolnu crkvu Sv. Tripuna u Kotoru, a oslobodila je katoličke parohijane od svakog doprinosa.

Građevni odbor, znajući da je u nemogućnosti između parohijana skupiti 40.000 kruna, odluči umoliti visoku vladu da primi kao doprinos parohijalnu kuću, što je kupiše u pok. G. Petrovića, a koja bez tarace, što bi se imala srušiti, vrijedi najmanje 24.000 kruna, pa da oslobodi parohijane od ostalog doprinosa i čim prije započne građu nove crkve.

Međutim, dok je o tom poslu vijećao građevni odbor, doznalo se da je i naš vrijedni zastupnik dr. Kvekić, pri njegovom skorašnjem boravljenju na pokrajinskom saboru, isposlovao kod namjesništva da se izašlje u Kotor arhitekt g. Iveković nalogom da izmjeri koliko će trebati da se uzme prostora od kućerine katoličkog crkovinarstva i zemljišta izgorjele kasarne Sv. Domenika, kako bi se nova crkva izolovala i oko nje prilično prostrani put učinio. Naravno, cijelo zemljište morali su nabaviti parohijani, a vladi za građu predati čisto i uravnjeno tle.

O dolasku g. Ivekovića u Kotor obavijestilo je namjesništvo ovdašnje poglavarstvo, a ono dostavilo je do znanja crkvenom tutorstvu da će Iveković stići na 23. ovog mj. i da će na 24. na crkvenom zemljištu sastati se dotično povjerenstvo uz nazočnost svih zanimanih stranaka i susjeda građevnog mjesta.

Na 24. ovog mj. u 9 sati prije podne povjerenstvo je na licu mjesta, al` arhitekta g. Ivanovića nema. Doznaje se da mu je spriječen dolazak i da je ovlašten ovdašnji kotarski c. k. nadinženjer Rocchi da ga zastupa. Zašto nije došao g. Iveković, kad je presv. g. namjesnički potpredsjednik Pavić obećao dr. Kvekiću da će svakako Iveković na 23. aprila biti u Kotoru, i kad je namjesništvo otpisom 10. aprila o. g. br. 12233, označilo mjesno poglavarstvo, da će Iveković doći?

Koga je baš interesovalo da Iveković ne dođe? Na to tugaljivo pitanje daćemo odgovora kasnije, a iz odgovora razabraće se da, na žalost, nije sam biskup Uccellini onako prijateljski raspoložan prama pravoslavnim Srbima, da ima i moćnog zapleća, koji mu na ruku idu, koji ga potpomažu u namjeri da kotorski pravoslavni parohijani nikad ne dođu do gradnje nove crkve.

No, ostavimo sad to na stranu, a pređimo na povjerenstvo okupljeno dana 24. aprila na zemljištu izgorjele crkve Sv. Nikole, u nazočnosti susjeda, biva vojničke vlasti, katoličkog crkovinarstva, javnog dobrotvorstva, općine i pravoslavnog tutorstva.

Treba istaknuti da ovog puta na lice mjesta nije došao presv. g. biskup Uccellini, već je zakonito opunomoćio g. Antuna Meneghella, da ga zastupa, davši mu takve naputke koji očigledno otkriše biskupa pred cijelim povjerenstvom. Čim povjerenstvo, sastavljeno od polit. komesara Dr. Murada, nadinženjera Rocchi i inženjera Dr. Karlovca, započe svoj rad, predstavnici pravoslavnog tutotrstva presenetiše se (preneraziše se, – prim. V. K.) od čuda. S jedne strane čuju Antuna Meneghella, koji u ime biskupa očituje da onu kućerinu pri crkvi, koju je prije biskup svojim potpisom izjavio da će je predati pravoslavnom građevnom odboru i to više puta usmeno potvrdio, neće sad ni za kakve novce prodati pravoslavnima; dalje u ime biskupovo očituje da je

S druge strane, vide jednom sasvim nov plan o položaju nove crkve. Po tom novom planu ne treba kupovati ni rušiti kućerinu katoličkog crkovinarstva. Od zemljišta izgorjele kasarne Sv. Domenika, dok je prije trebalo uzeti tri do četiri metra, sad samo malo više od po` metra. Prosto, crkva se izmiče put istoka. Sa svojim istočnim zidom ulazi u kuću pravoslavnog tutorstva, koja je kupljena u Petrovića. Treba srušiti, ne samo taracu već i kuću, dočim po prvom planu između te crkve i te kuće bilo je najmanje 1 m. i 80 cm. razmaka za put u naokolo. Po novom planu svak se štedi, samo ne pravoslavni Srbi, pa kako da se ne presenete?

Nije to šala, gradi se katedralna, a ne parohijska crkva. Računa se da je visoka Vlada gradi, a kad tamo, traži se od siromašnih pravoslavnih parohijana kotorskih ove svote da potroše:

Za rušenje izgorjele crkve, kruna 8.000;

Za rušenje gradskih zidina, gdje ima doći arsida

nove crkve i put sa sjevera, kruna 8.000;

Za kuću Zeugs-Depota, kruna 10.000;

Za izgorjelu kasarnu Sv. Domenika, kruna 4.800;

Kuću bivšu Petrovića, za koju je potrošeno s

taksom kupovine, kruna 29.200;

Doprinos parohijana za novu crkvu, kruna 40.000;

Dalje adicijonali pri građevini najmanje, kruna 10.000;

Osim toga, sva unutrašnja ukrasa hrama i nabavka

potrebitih stvari, namjanje, kruna 40.000;

Od jadnih i žalosnih pravoslavnih parohijana kotorskih traži se ništa manje nego 150.000 kruna, a to znači šaliti se s pravoslavnim Srbima, vući ih za nos i očito im pokazati da su građani drugog reda. Zašto je trebalo na vrat na nos mijenjati plan o položaju nove pravoslavne crkve? Zašto nije Iveković poslat da odmjeri zemljište? Ni za šta drugo već da se udovolji biskupu Uccellini-u.

Biskup Uccellini obaznao (shvatio, – prim. V. K.) je da mu sav rad, putovanje po Zadru, Beču i Rimu, nije pomoglo da spriječi prodaju zemljišta bivše kasarne Sv. Dominika građevnom odboru pravoslavne crkve.

Padom Di Pauli-a, pale su bile i akcije biskupove. Novi ministar poljodjelstva, rukovođen pravdom, izda odluku da se cijelo dobro državnog erara, biva sve zemljište izgorjele kasarne Sv. Domenika, prodaje građevnom odboru pravoslavne crkve i da se potvrđuje kupoprodajni ugovor već davno sklopljen između zastupništva državnog erara u Kotoru i pravoslavnog tutorstva, o čemu je zapovjedništvo ratne luke izvijestilo građevni odbor svojim dopisom 14. aprila o. g. br. 709.

Čim se to obznanilo, biskup se dao na rad. Brzojavi lete na sve strane, on glavom pravi duge posjete c. k. savjetniku i upravitelju poglavarstva g. Blešiću. I uspjeh svega toga je promjena plana o položaju nove katedralne crkve, na štetu pravoslavnog opštestva. Izmiče se crkva put istoka, samo da što manje moguće prihvati zemljišta bivše kasarne, kako će moći biskup Uccellini, na osnovu novog plana, dokazati ministarstvu da nije potrebito prodati svu kasarnu pravoslavnim građanima kotorskim, pošto im nova crkva ne zahvata zemljište kasarne, a potom od tri metra širine naokolo crkve, zahvatio bi samo 60-70 cm. kasarne.

Nije stalo biskupu što pravoslavni, ako će sad po novom planu da zidaju crkvu, moraju da kuću svoju žrtvuju u vrijednosti od 24.000 kruna, dočim ih zemljište kasarne na bi ništa koštalo, pošto su u pogodbi s vojničkom vlasti, da joj se proda zemljište kasarne, što ne bude potrebito crkvi za kruna 4.800. Poznavajući vrlo dobro biskupa, mi se ne čudimo njegovom radu, ali se s pravom moramo čuditi nekim faktorima, koji ga u tom radu potpomažu.

Uplivu biskupa pripisujemo što je u drugoj polovini aprila o. g. bio nenadno izmijenjen stari Ivekovićev plan o položaju nove katedralne crkve. Uplivu tomu pripisujemo što Iveković nije bio iz Zadra poslat u povjerenstvo. Jer pošteni i vrijedni Iveković ne bi bio pristao da se za ičiju ljubav mijenja plan. Bio bi presv. Biskup vrlo dobro promislio da (u Ivekovićevoj nazočnosti) izjavi, da sad nipošto neće za novce ustupiti kućerinu crkovinarstva katoličkog, pravoslavnoj crkvi, kad je to više puta obećao bio istom Ivekoviću. A da se taj upliv na neki način zabašuri, hoće da nam se predstavi kao da smo krastavci, da je sad trebalo plan o položaju crkve mijenjati, jer da su tobož mjere zemljišta, koje je podao nadgeometar Wesely g. Ivekoviću pri radnji nacrta, bile pogrješne. Jadni Wesely, koji kao činovnik mora da muči (ćuti, – prim. V. K.) pa makar ga sad proglasili neznalicom!

Pune tri godine čekali smo da nam se odobri nacrt crkve pa da vidimo početak gradnje.

Pune tri godine pravoslavni građani kotorski žive bez crkve, bez mjesta određenog za molitvu Bogu.

Pune tri godine sijedi starina, presv. g. Petranović, ne može da služi ni da sveštenike rukopolaže.

Pune tri godine naše mjesno sveštenstvo muči muke svakojake.

Pa sad, kad se mislilo da je sve srećno svršeno i da će se ovog proljeća početi zidati crkva, stvaraju nam se neprilike nečuvene. A svemu tome krivac je katolički biskup Uccellini. Bog mu sudio!

Mi se nadamo da će visoka vlada uočiti namjeru biskupovu i da će stati na put neopravdanom fanatizmu. A da to uoči, bez ičega drugoga, dosta če joj biti da pročita zapisnik povjereništva od 24. arpila o. g. na kojem je zastupnik biskupov Antun Meneghello u ime biskupovo izjavio da:

Promislite dokle dopire fanatizam!

U početku ovog vijeka pravoslavni Srbi u Kotoru nijesu imali prostrane crkve, jer je Mlečići ne htjdoše dopustiti. Trebalo je da Francuzi zauzmu Boku i da (pravoslavnim, – dopuna V. K.) Kotoranima general Marmont daruje jedan dio starog manastira Sv. Domenika za pravoslavnu crkvu. Na tom zemljištu, od preko 90 godina, pravoslavni prinašahu beskrvnu žrtvu Bogu. A sad nam dolazi nekakav Meneghello iz bijelog svijeta da nam traži to zemljište u ime biskupa Uccellini.

Hvala budi našem parohu protu Bućinu i Dr. Jovu Stefanoviću, koji, kao prestavnici pravoslavnog tutorstva, očitaše cijelim povjerenstvom oštru bukvicu i g. Meneghellu i presv. biskupu.

Ovoliko nek je za danas, a do potrebe iznijećemo još i drugih podataka da se vidi ko raspiruje vjersku mržnju, ko razvija intolerantnost do krajnjijeh granica.

Dubrovnik br. 18. od 6. maja 1900.

Biskup Frano Uccellini-Tice smatran je najtolerantnijim kotorskim rimokatoličkim biskupom svih vremena. Svoje grandiozno životno djelo, prevod Danteove Divne glume – Božanske komedije sa obiljem komentara i uputstava za čitanje, posvetio je Slozi i ljubavi Hrvata i Srba, jednokrvne istojezične braće. Ako je on bio onakav kao što pokazuje gornji opširni i dokumentovani članak, i još niz članaka koji su ovdje izostavljeni, kakvi li su tek bili drugi biskupi i njima potčinjeni službenici? Uz čast izuzecima kojih je uvijek bilo.

Ometanja gradnje crkve Svetog Nikole u Kotoru dovoljno je uporediti sa znatno kasnijim (1924-1967. g.) ometanjima gradnje crkve Svetog Save u Tivtu, pa se uvjeriti da je politika prema pravoslavnim Srbima u Boki uvijek bila ista. (V. K. Gradnja hrama Svetog Save u Tivtu, Beograd, 1997.)

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.