Dr Goran Komar

Falsifikati u istoriografiji o Herceg – Novom u Morejskom ratu

Izvor: Vidoslov – Sabornik Eparhije Zahumsko-hercegovačke i Primorske, br. 20, Trebinje 2000., str. 129-132.

Evo, ja sam se odlučio, kada je eparhija ZHiP uputila svoj poziv za učešće na ovom simpozijumu, da govorim o jednoj temi koja nosi ovako robustan naslov, o temi koja se tiče Herceg – Novog i tzv. Gornje Boke, ali ja sam posve uvjeren da se tiče i mnogih drugih, ili svih drugih okrajnih oblasti u srpskome narodu.

Odlučio sam se za ovu temu iz prostog razloga što nikada nije dotaknuta, a i zbog toga što produžavanje trenda krivog tumačenja dometa efekata na Boku velikoga Morejskog rata koji je na koncu 17. vijeka uzburkao Mediteran, nastavlja čak i u poslednjoj deceniji 20. vijeka. Dakle, čak se i sada javljaju autori koji u svoja djela ugrađuju krivotvorine, braneći ove krivotvorine u visokim naučnim ustanovama našeg prestonog Beograda.

Može se dosta grubo učiniti jedna podjela ove istoriografske produkcije o Herceg – Novome u Morejskom ratu i u velikom vijeku Srba, kako ga Skerlić nazivao, na djela nastala prije drugog svijetskog rata i ona nastala poslije njega. Nije, odmah da kažem, moguće načiniti podjelu prema metodologiji istraživanja. I kod prve grupe istraživača veoma je uočljiv napor da se zahvati u arhivsku građu Boke Kotorske, ali uvijek uz imperativ ograničenja koja su diktirale tadašnje austrougarske vlasti, dok druga grupa već djeluje u punoj istraživačkoj slobodi, ali u okviru samonametnute idejno – političke orjentacije umanjivanja i nivelisanja populacijske, političke i kulturne snage i domašaja srpskoga naroda Boke Kotorske. Može se kazati da su naši zavičajni autori u poslijeratno vrijeme ulagali znatne napore u tom smjeru. Nije bilo lako brisati i umanjivati značaj i uticaj predominantne narodnosti u Gornjoj Boki u svijetlu pune očiglednosti njene populacijske i političke snage, koja je našla izraza u visokim autonomijama 18. vijeka. Nije bilo jednostavno zaobići značajne fondove regionalnih arhiva i pisati istorijska djela i priloge u najoskudnijem i fragmentarnom zahvatanju u arhivsku dokumentaciju. Posve sam siguran da se veliki broj naših istoričara suočio sa dubokim profesionalno – etičkim rascjepom u prikrivanju istine o srpskom narodnosnom karakteru Boke i posebno, Gornje Boke. Nasilno ugrađivanje srpskog naroda u neizvjesne južnoslovenske integracije biće dovršeno rezultatima drugog svijetskog rata i komunističke partije koja je iz toga rata izašla kao pobjednička politička snaga. Naravno, pomognuta od krupnih međunarodnih političkih asocijacija iz anglo – saksonske uticajne sfere.

Taj 20. vijek donijeće srpskome narodu veliko fizičko slabljenje, kulturno rastakanje i parcelisanje njegovog živog tijela. Donijeće jedan posve neočekivan rezultat: svlačenje srpskog naroda sa krajnjih sjeverozapadnih, pa i centralnih dijelova krupnog dinarskog planinskog bila, na kojem je prije ravno 300 godina uspostavljena i učvršćena vedna velika, gotovo nepregledna, teritorijalno – politička autonomija. Istina, bez atributa državnosti, ali u svojim teritorijalnim jedinicama, sa svim prerogativima visoke samostalnosti i respektivne ekonomske i političke snage. Zbog toga kažem da se ova tema ne tiče samo Herceg – Novoga. Ta je autonomija nastala kao rezultat pregnuća srpskih predvodnika koji su ostvarili veliku akciju sabiranja i okupljanja svoga naroda pod okriljem velikih mediteranskih država toga doba. Ovaj niz oblasnih autonomija, u svojem je kulturnom podvizivanju dosegao svoje najviše domete, koji nisu mogli biti ponovljeni. Ove autonomije pokazale su gdje su mrgini srpske zemlje. Bila je to velika akcija povratka Srba na njihove starevine, a ne tok prelivanja i emigriranja u tuđe etničke domene.

Tuđe državno – političke domene svakako da, ali to su različite stvari koje se ne smiju poistovjećivati.. Upravo se to dogodilo u okvirima naše zavičajne istoriografije o Herceg – Novome u Morejskom ratu.

Jedna ograničena emigracija je ocrtana kao događaj od presudne važnosti za formiranje etničke slike zaliva. Ta se emigracija, osim toga, nikada nije ni imenovala. Ne znamo ko je doseljavao. Ako pišemo Hercegovci, Crnogorci i slično, to mogu biti i Hercegovci rimske vjeroispovjesti ili Crnogorci rimske vjeroispovjesti. Jedan događaj koji je nosio krupan značaj za srpsku narodnu istoriju, mletačko – savezničko zauzeće Herceg – Novoga, u 1687. godini, inače snažno poduprto od okolnih Srba, poprimiće u našoj istoriografiji karakter i važnost generatornog i inicijalnog događaja, koji će omogućiti i potaći naseljavanje Srba u Gornjoj Boki. Jedno je sasvim sigurno: ukoliko bi neki stranac, Englez ili Francuz na primjer, pa čak i stručnjak visokih kompetencija iz kakvog drugog naroda pogledao našu zavičajnu istoriografsku literaturu o Herceg – Novome u Morejskom ratu i 18. vijeku, u njenim elementarnim porukama, stekao bi nesumnjivo saznanje o dolasku Srba na prostor Gornje Boke, po prvi put, poslije 1687., i omogućeno 1687.!

Ukoliko stvari postavite tako, dana to mletačko – savezničko preduzeće gledate kao na markantnu tačku loma, u kojoj se najednom mijenja etnički sastav stanovništva regiona u korist pravoslavne vjeroispovjesti, kako su pisali naši stručnjaci, dakako uvijek izbjegavajući imperativ imenovanja etničkog supstrata, nosioca te vjeroispovjesti, tada ste potekli niz brzotok velikohrvatske propagande o Srbima prebjezima i Srbima graničarima i krajišnicima, koje velike hrišćanske države Mediterana naseljavaju u svojim rubnim područjima, da ih oni brane od uvijek nepouzdanih susjeda Turaka. Na koncepcijskom nivou, takav stav predstavlja osnov za kreiranje propagandno – političkih poruka prema drevnim srpskim zemljama, a posebice okrajnim i pograničnim kakva je Boka Kotorska. Zbog čega upotrebljavam termin ‘’propaganda’’ i ‘’propagandni’’?

Zbog toga što do nas još nije stigla ni jedna studija, ili ozbiljniji istoriografski rad koji bi naučno, na temelju arhivskih izvora, pokazao hrvatski narodnosni karakter Boke, a posebice Gornje Boke. U tome smjeru se nije išlo iz razloga potpune nemogućnosti,a naročito iz bojazni da bi se takav pokušaj završio ne samo neuspjehom, već sasvim kontraproduktivno. U svojem nastupu velikohrvatska istoriografija i propaganda, iznjedrile su jedan metod koji je korišćen neprestano, i koji nije trpio niti značajne modifikacije. Uvijek je istican prebjegalački karakter srpskih migracija i prelazaka na teritorijalno – političke domene velikih i najvećih mediteranskih i balkanskih državnih tvorevina, napr. venecije. Tako smo ‘’saznali’’ da je srpstvo Dalmacije zapravo prebjegalačko srpstvo, tako isto i Boke i svih ostalih okrajnih djelova našeg etničkog prostora. Velikohrvatska propaganda je uporno ponavljala da se Srbi sklanjaju pred otomanskom ekspanzijom u okrilje i sigurnost austrijskog ili mletačkog protektorata, a zapravo na matične zemlje Hrvata. Na tim zemljama, oni će Hrvate, kao primitivni izvanjci, ugrožavati do nesnošljivosti, pa će, oslonjeni na pravo posjedovanja i vjekovnog istorijskog trajanja, Hrvati u punoj legitimnosti, zatražiti njihovo odstranjivanje.

Broj stručnih radova koji su favorizovali koncept prebjegalačkog srpstva Boke i koji su pocrtali teze i Srbima krajišnicima, koji će naglo i masovno ‘’provaliti’’ u Boku poslije 1687. godine, je ogroman, ubjedljivo predominirajući. Veoma značajan broj je objavljen u inače dosta hvaljenom zborniku na nauku, kulturu i umjetnost ‘’Boka’’, koji je kao stručno – naučno glasilo hercegnovskih ustanova kulture izlazio u 20 brojeva (1968 – 1988).

Ja ću, kratko, završavajući ovo izlaganje, nastojati da ilustrujem, sa nekoliko karakterističnih fragmenata iz te istoriografske produkcije, ovo što sam govorio.

Evo, na primjer, jedan magistarski rad branjen u Zadru, pred prof. Antoljakom i prof. Lučićem, koji se bavio migracijama. Ovako kaže autor, zavičajni Bokelj: ‘’Donose migranti svoj, vjekovima formirani mentalitet, ratnički, antiturski, plemensko – bratstvenički, anarhičan za iole modernije državne uprave, zaostao, skoro bez ikakvih civilizacijskih elemenata, epski i snažno indoktriniran pravoslavljem i, preko njega, nemanjićko – kosovskom tradicijom.’’ Dalje: ‘’Ovo je ipak neka brana tuđinskom uticaju’’ (Srpska Pravoslavna Crkva) i ‘’faktor održanja etničkog slovenskog integriteta, i pored toga što u svemu ovom ima i negativnih nanosa, koji ometaju edan brži prelaz u civiliziranije i kulturnije stanje migranata’’.

Dakle, kroz ovu istoriografsku produkciju, i brojnim prilozima štampanim u periodici Boke, u brojnim monografskim djelima, na žalost, i tokom devedesetih godina branjenim na beogradskom univerzitetu, se pocrtava taj ‘’prebjegalački, migranatski’’ karakter srpke migracije, zapravo, jednog sasvim ograničenog pomjeranja stanovništva Stare Hercegovine ka mletačkoj Boki, u to vrijeme pod mletačkom upravom, jednom zaokruženom mletačkom domenu izuzev malih partija Sutorine i Kruševica.

Na kraju, u malo širem kompleksu pitanja koja zahvataju problematiku geneze, karaktera i obima regionalnih pomjeranja stanovništva Stare Hercegovine, i uopšte, tokova na srpskom etničkom prostoru, izrečeno je tako mnogo neistina. Arhivska građa, arhivska građa Boke, čak arhivska građa u nivou regionalnih arhiva, naša saznanja o drevnijem ,srednjevjekovnom utemeljenju pretežnog dijela srpsko – pravoslavnih crkava u Gornjoj Boki, objavljene zbirke dokumenata iz arhiva Vatikana i Italije kod Marka Jačova i Jovana Radonjića, kao i dokumenta Državnog arhiva u Dubrovniku – sigurno govre: pod 1.: o ograničenosti fizičkog obima migratornih tokova u vrijeme Morejskog rata na onom teiritorijalnom krugu Stare Hercegovine, sa izrazitim sjedelečkim elementom (izučavanjem mletačkih zemljišnih knjiga i privilegijalnog pitanja), pod 2.: sukcesivnosti migranatskog toka, pod 3.: dvosmjernosti migracije (prelazili su stari domicilni Bokelji u Hercegovinu poslije 1687., ali i tri godine ranije, kao što su Hercegovci prelazili u Gornju Boku.

Ja sam uvjeren da je naša dužnost danas da neprestano upozoravamo na ovakve krivotvorine, kako se više nikada ne bi desilo da se na našim visokim ustanovama nauke i kulture promovišu ovakve opasne i veoma štetne teze za srpski narod u cjelini.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.