Neđeljko Radanović

Jutra u Hilandaru

hodočasnički zapis

Tekst je preuzet iz dvojezičnog švedsko-srpskog časopisa “Dijaspora” (“Diaspora”), godina IV, dvobroj 23-24, str. 14-16 (http://www.dijaspora.nu)

Hilandar*. Izvorište srpske duhovnosti, srpske kulture i srpske državnosti. Sveta srpska zemlja na Svetoj gori Atonskoj. Luča koja svijetli već osam vijekova, ne gubeći sjaj.

Ne postoji Srbina starije generacije kojem nije došao na pomisao Hilandar i njegove svetinje kao i (znati)želja da ih posjeti – bar jedanput u životu. Mnogo je napisano o Svetoj gori i Hilandaru. Ovo bilježenje lično doživljenog u Hilandaru namjerno je kasnilo, da bi se, ovdje kod kuće u Švedskoj, smirili snažni duhovni utisci i žestoke poetske impresije.

Sabralo se vrijeme, želja i životno doba za posjetu Carskoj lavri i Zejtinliku – te dvije velike srpske svetinje u prijateljskoj Grčkoj. Želja je konačno postala odredište za putovanje kroz prostor i vrijeme na koje valja krenuti sa dobrim duhovnim pripremama. Odbacujući gordost i predrasude na put treba ponijeti Hilandar u srcu, da bi se istinski Hilandar mogao doživjeti i shvatiti.

Dugogodišnji san o hodočašću Hilandaru ostvario se lako. Direktnom avionskom linijom brzo se stiže od Stokholma do Soluna. Prilikom ulaska u Uranopolis (Nebeski grad) predgrađe Svete gore, osjeća se mir iznad ovog svetog prostora gdje se molitva Bogu nikad nije prekidala u posljednjih hiljadu godina. Istovremeno otkrivaju se i najljepše prirodne ljepote Grčke, meni do sada nepoznate – mada redovno posjećujem ovu lijepu zemlju od 1959. godine.

Sjutradan, poslije obavljenih formalnosti oko dobijanja vize i dolaska brodom u Veliku Jovanicu, hilandarsko pristanište na zapadnoj obali, sa prijateljem i saputnikom Radomanom Momom Danilovićem čekamo na prevoz do manastira. Proviđenje ili slučajnost odlučili su da za to vrijeme od dva časa, koliko smo čekali, doživimo osjećaj prave iskonske tišine koja lebdi nad ovim svetim prostorom kao i prvo od čudesa na našem putu. Zahvaljujući čekanju upoznali smo se sa ljubaznim ocem Pantelejmonom. Porijeklom je Njemac, a u monaškom bratstvu u Hilandaru živi već dvadeset godina. Njegovim trudom i radom, uz pomoć Božiju, Velika Jovanica zaista blista.

Na putu prema Hilandaru krećemo se predjelima koji su čitavi u posjedu manastira. Kupovali su ih naši kraljevi i carevi, a isti su gradili i pomagali i druge svetogorske manastire. Prelazeći svetogorsko bilo, kod Pašinog konaka, prelazimo na istočne padine Svete gore odakle se vidi Spasova voda i cilj našeg hodočašća – manastir Hilandar. Vidi se i istočna obala.

- Sve što oko vidi pripada našem manastiru – objašnjava otac Andrej koji nas vozi. Primamo njegovu pouku da od svega ostavimo ponešto – za buduća hodočašća.

Prilazimo manastirskim zidinama i manastirskoj kapiji kroz koju su prolazili Sveti Sava i Sveti Simeon i na hiljade drugih monaha. Osjeća se dah srednjeg vijeka i naše slavne prošlosti. Cjelivajući manastirska teška vrata prolazimo u dvorište. Duševnost prostora i zgrada, uz srdačnu dobrodošlicu hilandarskih otaca, stvaraju utisak da se došlo svojoj kući, svome domu.

Položajem u okruženju Hilandar dosta podsjeća na Studenicu, s tim što je jedna strana otvorena i blago se spušta prema moru, odakle šumeći dopire morski vazduh koji se, uvlačeći kroz manastirske zidine, pogotovo noću, pretvara u melodičan zvuk i podseća na vječnu molitvu Bogu uz one u crkvama i monaškim ćelijama. Kada se sa visine pogleda na vanjski i unutrašnji manastirski prostor osjeća se drugačiji ritam vremena, života i prirode – onaj koji ne postoji u savremenom svijetu i koji je teško pojmiti, mora se lično doživjeti. Od početka se stiče osjećaj, ne ubjeđenje, da se dolazi svojoj kući i da se korača po svojoj očevini, pogotovo kada se čuje, samo i jedino, naša riječ koja se ovdje nikada nije gasila. Atmosfera je kućna, familijarna. Osjeća se blagost na licima hodočasnika i monaha. Čak ni po noći, prolazeći neosvijetljenim dvorištem ili mračnim manastirskim hodnicima ne osjeća se tjeskoba ili strah.

Ovdje ništa nije zaključano, niti se zatvara – osim manastirske kapije noću.

Naše prvo jutrenje u Hilandaru ostaće neizbrisivo u sjećanju. Prvo se oglasilo drveno klepetalo, a poslije zvono koje poziva na službu Božiju. Sa velikim uzbuđenjem, po mraku, prilazimo hramu presvete Bogorodice. Odlazimo na našu prvu jutarnju službu. Unutra u hramu svjetlost daje nekoliko voštanica. Čuju se glasovi monaške molitve koja svakog jutra počinje u tri časa. Molitva teče skladno i tiho, uz metanisanje pred oltarskim ikonama, pred čudotvornom ikonom Bogorodice Trojeručice i pred sarkofagom svetog Simeona (Stefana Nemanje). Jeromonah otac Kirilo predvodi Svetu liturgiju sa osjećajem i blagošću koja uznosi svako srce u hramu. Kako se molitva primiče kraju, tako se poslije nekoliko molitvenih časova kroz prozore na glavnoj kupoli hrama pojavljuje svjetlost novog dana. Kad se završi služba i izađe pred hram, ugleda se, kao u čudu ali i uz neizrecivu radost, sva manastirska ljepota obasjana sunčevim zracima. Istu radost i ushićenje doživljavao sam svakog jutra, svih preostalih pet dana koliko smo boravili u manastiru. U Hilandaru sam se podsjećao na moja prva bogosluženja kojima sam prisustvovao u djetinjstvu.

Pred prvi sumrak odlazi se na večernju molitvu. Na isti način, uz molitvu, počinje i završava se svaki Božiji dan u manastiru. Poslije svakog bogosluženja prelazi se u manastirsku trpezariju koja potiče još iz doba Svetog Simeona i Svetog Save. Za monaškom trpezom, uz čitanje hrišćanskih pouka, uzima se zasluženi obrok koji se nikad ne sastoji od mesa. Isto kao što se u manastiru nikada ne puši. Poslije se izlazi na trpezarijski trijem ili u manastirsko dvorište gdje se hodočasnici upoznaju međusobno i sa monasima. Vode se ugodni, maltene familijarni razgovori. Naših Srba sa svih strana svijeta. Među njima upoznajem advokata Slobodana Dragutinovića, dobrog prijatelja mog brata od tetke iz Paraćina. Njemu je ovo 25-ti dolazak na Svetu goru. Poslije se razgledaju manastirska znamenja i manastirsko imanje, sa raznim skitovima i ćelijama.

Na nekoliko metara od trpezarijskog trijema, na vanjskom zidu manastirske priprate koju je podigao Sveti knez Lazar, nalazi se njegov grb – izrađen u kamenom reljefu još za njegova života. Polažući ruku na reljef grba doživljavam neposredni duhovni kontakt sa vremenom od prije šest vijekova, vjerujući da je i knez Lazar morao dodirnuti svoj grb kada je bio ugrađen. Pada mi na um misao kako su svi srpski vladari od Nemanje do danas pohodili ovaj hram, da bi se napojili Svetim Duhom. S druge strane priprate, iste veličine, grb dvoglavog orla Nemanjića. Na nekoliko metara dalje vinova loza koja je prije osam vijekova nikla iz Nemanjinog groba. Loza ima čudotvornu moć – pomaže nerotkinjama. Prema predanju, dok je Hilandara i dok je loza u životu srpski rod ne može propasti. Osam metara dalje, sa lijeve strane oltara, nalazi se bunar sa nepresušnim izvorom koji su gradili prije osam vijekova Sveti Simeon i Sveti Sava. Hladnom vodom iz bunara i Svetim Duhom i danas se ovdje napajaju žedna grla i duše. Tu, uz sami bunar nalazi se ćelija u kojoj je Nemanja preminuo i u kojoj je, pred smrt, izrekao one čuvene životne pouke Svetom Savi, a preko njega i rodu našem.

Obilazeći manastirsku baštu upoznajemo se sa 94-godišnjim ocem Jovanom koji svakodnevno radi u bašti i piše memoare. Počeo ih je štampati prije četiri godine i objavljeni su u trilogiji "Tuđince”. Uveče, do kasno u noć, u njegovoj ćeliji od njega smo čuli mnogo mudrih riječi i pouka. Susret sa ocem Jovanom, za mene lično, jedno je od Hilandarskih čuda. Uz manastirsku baštu nalazi se grobljanska crkva Svetog Blagovještenja u kojoj su sakupljene mošti hilandarskih otaca. Pored crkve nalazi se grob inženjera Roša, velikog Srbina francuskog porijekla, graditelja srpskih željeznica.

Nezaboravan je jednočasovni put kroz “džunglu” od visokih lorberovih stabala uz padine Svete gore do skita Svete Trojice na Spasovoj vodi – odakle Hilandar dobija obilje vode. Na putu do istočnog pristaništa i skita manastira Svetog Vasilija (Hrusija), čije se divne freske obnavljaju, prolazimo pored Krsta cara Dušana i pirga kralja Milutina. Svrativši, usput, u manastirski vinograd, upoznajemo se sa Draganom Vuletićem i Milošem Jankovićem iz knez Lazarevog Kruševca (za koji me vežu moji vojnički dani) koji nas, uz dobrodošlicu, časte sa grožđem, smokvama, rakijom i kafom, kako i priliči u svojoj kući. Ovakvi susreti i razgovori pojačavaju osjećaj da si na svome. Kod mene ovakav osjećaj pojačava istovjetan biljni svijet u poređenju sa onim u mojoj Boki Kotorskoj.

Na povratku ka manastiru doživljavamo još jedno od čuda na Svetoj gori. Susrećemo se sa grupom od 60 radnika Elektro-Srbije i Elektro-Crne Gore, koji idu u posjetu Hilandaru – na dva časa. Prekrstio sam se i zahvalio Bogu koji nam je svojim proviđenjem otvorio oči i okrenuo nas od kuće cvijeća prema kući Božijoj. I Momo i ja u grupi pronalazimo svoje mještane. U crkvi, međutim, malo ko se krsti ili poklanja svetinjama. Svi žele da se fotografišu pored ikone Trojeručice. Otac Kirilo našao se u čudu. Niko ne obraća pažnju na njega i svete mošti pred oltarom – na sredini crkve. Aparati škljocaju. Ljudi se ponašaju kao u turističkom objektu. Valjda niko od njih i ne pomišlja da se odavde može ponijeti nešto što se ne može ni vidjeti ni opipati. Kroz ovaj primjer vidi se koliko smo kao narod otrgnuti od duhovnog života i koliku je pustoš u dušama našim ostavio sistem i period od 50 godina.

Susrećemo i druge manje grupe radnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Došli su, da svojim radom daju prilog manastiru. Među njima je našao utočište i mladi Makedonac koji je pobjegao iz ratom zahvaćenog Tetova. Radnici pomažu monasima u teškim poljskim radovima, da bi se pribavila sredstva za ugostiti na hiljade hodočasnika. Manastir, po tradiciji, ne naplaćuje za hranu i za konačište (premda Hilandar ne prima nikakve dotacije). To je prepušteno na svijest i savjest svakom pojedincu – hodočasniku, da priloži onoliko koliko smatra za potrebno. Prilozi i pomoć stara je tradicija u našem narodu, čak i kada se ide u običnu seosku crkvu. Jedan broj ovih radnika radi na popravljanju manastirskih zgrada, ali ih je nedovoljno – manastirski kompleks je ogroman a potrebna su i sredstva. Jedan dio konaka, unutar manastirskih zidina, zapušten je i bez prozora – u ruševnom stanju, na sramotu svekolikom srpskom rodu. Da li se ko postidio, prije dvije godine, kada se proslavljalo 800 godina Hilandara?

Pirg Svetog Save i obližnja zgrada manastirske riznice saniraju se poslije zemljotresa. Ljubazni otac Josif pokazao nam je manastirske relikvije privremeno smještene u drugim prostorijama. Među njima je mozaična ikona Bogorodice sa Hristom sa kojom je, na grudima, umirao Nemanja. Tu je i najduševnija ikona Bogorodice koja je uzeta kao zaštitni znak Soluna, grada koji je bio kulturna prestonica Evrope. Ovdje je i ikona Bogorodice sa Hristom pred kojom je, po predanju, Sveti knez Lazar pričestio svoju vojsku u Samodreži, uoči Kosovskog boja kao i obilje starih knjiga, hrisovulja i rukopisa u manastirskoj zbirci. Manastir ima bogatu izdavačku i misionarsku djelatnost sa bogatom knjižarom gdje opslužuje otac Makarije. Šteta je što se smrću oca Nikanora, prije dvije godine, ugasio “Hilandarski glasnik” koji sam čitao ovdje u Švedskoj, prije trideset godina.

Nijesmo se lično upoznali sa svim hilandarskim ocima. Za vrijeme službe Božije u hramu, nije prilika za upoznavanje a oci su, inače, zauzeti raznim poslovima i obavezama. Kada imaju vremena dolaze u hodočasničke odaje, na duhovne razgovore i pouke. Posebno se sjećam blagosti i dobrote oca Kirila i oca Jefrema. Pri isteku našeg hodočašća u Hilandaru, iz Kareje se vraćaju otac Vasilije i otac Metodije. Bilo je divnih priča. Mora se pomenuti da je otac Mojsije, uz Svetu Trojeručicu, iguman Hilandara. Njegov potpis na povelji nosimo sobom, svome domu, kao blagoslov iz Hilandara.

U manastiru smo upoznali četiri nova iskušenika. Bratstvo se obnavlja, što raduje. Dolaze mladi, ne samo iz otadžbine već i oni koji su rođeni u rasejanju – od roda našeg. Upoznali smo jednog iskušenika rođenog u Švedskoj. Svi ovdje dolaze da bi se molili Bogu za spas duše svoje i roda svoga. Priložiti svjesno život svoj u molitvi Bogu, to je najveći podvig i žrtva koja se priložiti može.

Posljednjeg jutra pred odlazak iz Hilandara, ispred manastirske kapije, advokat Dragutinović nam pokazuje figuru u reljefu Svetog Simeona, u prirodnoj veličini i urađenoj u prirodnoj stijeni, na mjestu gdje se starac za života običavao sunčati, rad vajara Vojislava Bilbije (živi i radi u Holandiji) koji je uradio i poklonio sarkofag Svetog Simeona u srebru (nalazi se u glavnom hramu). Nadamo se da ćemo i mi prilikom budućih hodočašća, sa zadovoljstvom, novim hodočasnicima pokazivati ovaj reljef.

Namjerno po savjetu oca Andreja nijesmo vidjeli sve ni u samom Hilandaru. Ostavili smo posjete Kareji i isposnici Svetog Save za slijedeća hodočašća. Pri oproštaju pitamo epitrofa oca Metodija za savjet – kada da dođemo u hodočašće slijedeći put, za jedan duži boravak i ispomoć manastiru. Malo razmislivši, otac blago odgovori: “Dođite nam za Uskrs”.

Sa lijepom hodočasničkom poveljom, duševno obogaćeni, napuštamo Svetu goru noseći sa sobom u srcu Hilandar i cjelokupno hilandarsko bratstvo. Hilandar se napušta sa osjećanjem i željom – da se ponovo dođe svojoj kući, svome istočniku.

Ovo je jedno drugačije putovanje.

* Vizantijski car Aleksije III – 1198. godine darovao je Stefanu Nemanji i njegovom sinu Rastku razvaline jednog svetilišta na Atosu u Grčkoj. Hrisovuljom (darovnicom) odredio je car da ih Nemanjići o svom trošku obnove, ili bolje, nanovo sazidaju, i vaspostave u manastir, koji će služiti za primanje ljudi od srpskog naroda. Tako su manastir započeli graditi otac i sin iz roda Nemanjića a pridruživali im se kroz ceo srednji vek, zlatno doba srpske istorije, i dovršavali započeto kasniji vladari.

* Pre odluke da se poseti Hilandar neophodno je zatražiti blagoslov od bratstva u Hilandaru. Poštanska adresa je: Monastery Hilandar, 630 86 Karyes, Mont Athos. Blagoslov se može zatražiti i telefonom + 30 377 23 797.

Beleška o autoru

Neđeljko Radanović rođen je 1940. godine u Prijevoru kod Herceg-Novog (Boka Kotorska). Živi u Eskilstuni (Švedska). Utemeljio je porodičnu biblioteku Radanovića koja danas ima više od 2.500 bibliotečkih jedinica. Istražuje srednjevekovnu i noviju istoriju Srba. Prevodi sa švedskog na srpski i sa srpskog na švedski jezik. Preveo je, pored ostalog, “Pesmu o Hristu” Jovana Dučića koja se prvi put pojavila na švedskom jeziku, fragment iz knjige Miloša Crnjanskog “Kod Hiperborejaca” i deo iz knjige “Rat protiv Rusije 1854-1855” koji se odnosi na Crnu Goru.

Objavljuje u dvojezičnom švedsko-srpskom časopisu Diaspora/Dijaspora.

// Projekat Rastko - Boka / Duhovnost //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.