Dr Goran Komar

Svetouspenski manastir Savina
u Meljinama kod Herceg-Novog

Predgovor

Duže od jednog vijeka manastir Savina privlači pažnju istraživača. Od prvog naučnog monografskog djela o Savini proteklo je nešto više od sto godina, a tokom vremena, načinjena su još dva važna djela V. Đurića i D. Medakovića. Ipak, složeni istorijski život i put ovog manastira od kraja 17. vijeka, ostavlja prostor za rad istraživača koji bi u detaljima i interpretaciji ključnih događaja iz života manastira, pokušao, na izmaku 20. vijeka, načiniti jednu drugačiju istoriju Savine. Ovakva bi istorija bila načinjena na temelju dokumentacije oba hercegnovska arhiva, a ne samo na temelju sačuvane građe u manastirskoj arhivi.

Po prvi put, izdavač istorije manastira Savina je sam manastir. Neka bi i ovaj naš prilog istoriji Srpske Pravoslavne Crkve u Boki Kotorskoj, u našem primorju, i Crnoj Gori, pomogao da se još više, a naročito naša omladina, okupi oko savinske svetinje u vrijeme koje dolazi.

Uvodne riječi

Savina u Meljinama dvojice jednoimenjaka Save i Savatija je tvrdina srpska tvrdoška Svetoga Vasilija Ostroškoga na pjeni od mora. Velika obnova manastira, koju je, kada je u Boku dolazio, pohodio Sveti Sava Srpski, začeta je u vrijeme zahumskog vladike Savatija Ljubibratića–Ruđića, koncem 17. vijeka. Ništa drugo nije učinio zahumski vladika Savatije Ljubibratić nego ponovio djelo i odluku velikog prethodnika popovskog i tvrdoškog, episkopa Vasilija Jovanovića, kada je prešao u principovu Boku, u srpsku Dračevicu. Pošao je da osnaži raslabljeno Srpstvo i izvede svoj narod na istorijsku pozornicu Svijeta – Središnje more, u kojem se vjekovima susticahu sve ekonomske i duhovne silnice suprotstavljenih svjetova. Metnuo je Savatije elitno Srpstvo Popova polja na oštri brid razmeđa dva duhovna principa, dvije snage velikog svijeta, da u jednom neponovljenom uzletu ocrta mrgine srpske zemlje i podigne reperne vrijednosti prema kojima se i danas okreće sav rodoljubivi srpski rod. Istorija novska i dračevićka 17. i 18. vijeka, predstavlja model sabiranja i sažimanja narodne snage, a ne rasipanja i emigriranja na tuđe etničke teritorije. Učeni smo pogrešnu istoriju srpskog roda. Sve pogrešniju što je više opisivala zemlje morem osoljene, za život privlačnije i osvjedočeno državotvornije.

Sav značajni trgovinski tranzit koji je bio kadar podizati Novi, sadržan je u ambicioznom prekograničnom opkoračivanju bokeškog gorskog okvira starih Topljana u njihovim trgovačkim preduzećima koja neprekidno punjahu Novi i njegove brze lađe. Ako nešto može biti puna izvjesnost u istorijski utemeljenoj projekciji razvoja ovoga grada, a to nas uči veliki 18. vijek, ako nešto može biti dragocjeno iskustvo jednog uspješnog perioda njegove istorije, tada je to neophodnost permanentnog živog trgovinskog i kulturnog saobraćanja sa poleđinskom zemljom Hercegovom, dakle, odlučnog posezanja u krupna bogatstva novske kontinentalne matice, i istovremeno, širokog opkoračivanja Jadrana. Nije li to model razvitka sićušne Dubrovače republike? U istorijskom horizontu 18. vijeka, u gustom posijanju obavještenja o diplomatici bokeških obalskih autonomija pod Venecijom, ima li ikakve razlike između uputstava topaljskim poslanstvima i poslanicima od onih ispisivanih u Dubrovniku? U materijalnom snaženju i bokeške opštine i mali Dubrovnik čuvahu svoju narodnost.

U okruženju ne baš blagonaklonih susjeda, Novi je morao očuvati i graditi svoju samostalnost i stvarati sposobnost za široko opkoračivanje Adrije, za široko opkoračivanje svojih, Karlovačkim mirom suženih političkih granica. U takvom istorijskom kontekstu, dvije su stvari odlučile uspješnost narodno–crkvene misije istočnohercegovačkog i bokeškog Srpstva u njegovim pomjeranjima sa konca 17. vijeka: snažna inventivnost hercegovačkih glavara i trgovaca i vizionarstvo zahumskog vladike Savatija. On je začeo veliku crkveno–kulturnu akciju koja će se na uznemirenoj pozornici 18. vijeka ukazati kao teško dostižan ideal svem primorskom Srpstvu do dana današnjega. Ali, akcija zahumskog vladike ima posigurno isključivo karakter obnove, obnoviteljskog zamaha ratovima zapuštene srpske zemlje. Ovdje, u Dračevici, vladika je zatekao razvijeni crkveno–narodni život. Zatekao je jedan zapušteni i jedan živi manastir.

U ovome djelu mi ćemo govoriti o vezama Tvrdoša i Savine, Savine kao simbola obnovljene sustale Boke, ali je isto tako važno govoriti o vezama manastira Kosijerevo kod Velimlja i Potplanine u Ratiševini, ili o vezama Mileševe i Savine u Meljinama. I sve tako, ukrug, kroz Staru Hercegovinu, a sa dolaskom vladike Savatija i smještanjem u Toploj sjedišta mitropolije za Boku i Dalmaciju i o vezama i međusobnom pomaganju svih udaljenih dalmatinskih i bokeških središta.

Iako pišemo o Savini, moramo ovdje potcrtati još jedan rezultat obnoviteljskog djela vladike Savatija. Bilo je podizanje Tople, budućeg sjedišta Topaljske opštine. Nema ni jednoga djela dračevićkih Srba 18. vijeka, uključujući i podizanje saborne crkve u Toploj, 1709. do 1712. godine, a da ga nisu izveli topaljski, popovski Magazinovići, najbliži saradnici vladike Savatija. Ili oni, ili pripadnici pobočnih zagranaka ove familije kakav je bio Danilo Joanorajović koji je iznio veliki dio poslova na gradnji velike savinske crkve.

Istorija Dračevice sabrana je i ispisana ne u istorijskim djelima, već u oporukama njenih žitelja u kojima se za navijek sabrao i sastavio Tvrdoš i Savina, Hercegovina i Boka, i sve druge srpske zemlje i manastiri. Ove su oporuke, kao instrument bokeško–dalmatinskog Srpstva, zračile kroz vaskoliko istočno Sredozemlje i svojim darovima dotakle sva velika središta Crkve na istočnoj obali Mediterana.

Vladika Savatije je u maloj vlasti stvarao velika djela. I u odbijanju da priđe uniji, i u obnovi ovoga Bogorodičinog kamena, i u podizanju topaljskog saborišta i brizi za crkve u Dalmaciji, ali najprije, u otvaranju širokog polja između Levanta i Venecije, između Afrike i Jadrana. U Savinu je vladika stigao 574 godine nakon Svetoga Oca Save koji je delao i u velikoj vlasti stvarao. Srbi poznaju svetost koja je djejstvena u održanju drevnih mehanizama angažovanja živuće i nebrojene množine umrlih. Sveti Sava koji je stupio na nekolike tačke Dračevice, na svakom Bogorodičinom kamenu ove zemlje, samo je Hrišćanstvu i Svijetu, Središnjem svijetu od svijeta, upodobljavao mnogo drevnije svete kamenove predaka. Njegov u monaštvu imenjak, vladika Savatije, jedan je od uspješnih narodnih predvodnika 18. vijeka koji je slijedeći djelo svog velikog prethodnika stvorio snagu za pokretanje naroda i kada to neki njegovi savremenici, i u činu jednaki, nisu mogli. I jedan i drugi, izlazili su u veliki svijet preko upravo ovog snažnog pravoslavnog brijega morskog i obojica su znali vještinu čuvanja naroda i njegove ličnosti. Možda se danas Srbi moraju udubljavati u djela svojih starih episkopa. Ukoliko bismo uspjeli u raspoznavanju svih zapretenih niti koje su vezivale Srpstvo kontinentalnog predjela i ono što stajaše u uzanim primorskim zemljama, i sve njihove međusobne doticaje, ako bismo razumjeli da su Tvrdoš i Savina dvije oslone tačke slovenskog nasipa u kojemu jedna ne može propasti da druga preživi, mi bismo pobjedili najpogubniju pojavu u vaskolikom narodnom životu naših dinarskih oblasti i vaskolikog srpskog roda: njegov prirođeni partikularizam koji teži da ga uništi i sa vaseljenske pozornice izbriše. Svaki kamen osvećeni u nizu srpskih Ilinica po srpskim gorama, svaki Bogorodičin kamen uz srpsko more, mi moramo iznova iskopati i na vidjelo Svijetu iznijeti da tako povežemo raskidane spone koje su podigli naši stari snagom vjere. Putem razorenog Tvrdoša Savina je postala svetokonstantinovska, svetosavska i svetovasilijevska tačka okupljanja, drevnija i višeslojnija od njenih najdubljih fizičkih temelja.

Istorijom Srpske Pravoslavne Crkve u Herceg–Novome zanimao se veliki poznavalac ove materije, mnogozaslužni episkop dalmatinski, gospodin Nikodim Milaš. Danas znamo da je episkop Milaš namjeravao načiniti jednu istoriju Crkve u Boki, no u tome nije uspio. Nije nam poznato da se neko drugi temeljito bavio ovim poslom, izuzev što je episkop bokokotorski Gerasim Petranović veoma dugo sabirao građu i starine od velike važnosti za sačinjavanje jednog pregleda razvoja Srpske Pravoslavne Crkve u bokokotorskom zalivu. U pogledu ispitivanja srpskih, i naročito srpskih crkveno–pravoslavnih starina i spomenika kulture, veoma se istakao Baošićanin Mladen Crnogorčević koji je ostavio nekoliko monografskih djela sa validnim opisima brojnih starina i crkvenih zgrada u Luštici, Grblju, Krtolima i manastiru Savina.

Kada se govori o onome dijelu Boke Kotorske koji pripada gradu Novome, tada je jako uočljiva nedovoljnost postojećih tekstova koji tangiraju istoriju SPC u Novome, kako u pogledu veoma markantne veličine propusta koji su učinjeni u slikanju njene prošlosti, tako i pogrešnosti obavještenja u određenim specijalnim pitanjima. Na početku 20. vijeka, u Boki je delao i vrijedno prikupljao podatke o crkvenim spomenicima kućanski sveštenik Savo Nakićenović, koji je 1913. godine, u izdanju Srpske Kraljevske Akademije (Srpski Etnografski zbornik), objavio svoju zamašnu etnografsku studiju ''Boka''. Ovo djelo nosilo je krupnu ambiciju opisivanja cijeloga predjela Boke u njenim tradicionalnim granicama. U pogledu materije kojom ćemo se mi zanimati, moramo kazati da je S. Nakićenović pružio jedan ogromni niz tačnih informacija o crkvenim zgradama u Boki, pa time i u Novome, i to kako kratkim istorijatom crkava gdje se to moglo dokučiti, tako i opisivanjem ovih spomenika koje već odlikuje znatna preciznost. Istorija SPC u Boki ovdje je pružena u fragmentima, ali je u djelo kućanskog sveštenika ugrađeno određenih konstatacija koje su bile predmetom našeg napregnutog zanimanja i istraživanja u arhivama.

Naše istraživanje se odvijalo naporedo na terenu i u arhivima grada Herceg–Novoga. Prvenstveno, u arhivu Herceg–Novog, gdje leži veliki dio građe za ovu problematiku koja nosi i dan danas karakter izvorne građe za istoriju SPC u Novome. Kada smo isčitavanje ove dokumentacije privodili kraju, došli smo do određene slike i utiska o nemjerljivoj važnosti ovoga materijala za našu istoriju, ali i ukupnu političku i socijalnu istoriju ovoga kraja. Jedno saznanje, međutim, želimo ovdje naročito naglasiti: obim i kvalitet stručnoga zahvatanja u arhivsku građu Herceg–Novog u djelima nastalim u drugoj polovini 20. vijeka, koja su bila opredjeljena za slikanje socio–političke istorije grada u vremenu o kojem postoji zgusnuti niz arhivskih obavještenja u našim regionalnim arhivima. Ova su djela, po pravilu, donosila nepotpune, krive i fragmentarne slike. Bilo je u našoj istoriografskoj produkciji nedopustivo krivog slikanja geneze i karaktera srpske narodne crkve u ovome dijelu Boke. Na te pogreške, ukazivaćemo u ovome djelu. Tačno onako kako je duboko pogrešno ispisana politička istorija grada Novog, u najmarkantnijim događajima Novoga vijeka, pa se čas mletačkog zauzeća Novoga u 1687. godini, na domaćem istoriografskom horizontu ukazao kao čas u kojem Srbi naseljavaju Gornju Boku, tako je i istorija SPC pokazana u upadljivom diskontinuitetu, a Crkva čak u jednom magistarskom radu nazvana ''migranatskom''!

Preostali, važan dio građe za istoriju SPC u Herceg–Novom, leži u Svetouspenskom manastiru Savina u Meljinama.

Istraživanje u gradskom arhivu Herceg–Novoga i Savini, donijelo je saznanje o raznošenju i uništavanju građe u prošlosti. Upadljivo dominantan dio arhivalija iz doba visoke Topaljske autonomije (1718–1797) koji bi pripadao administraciji ove opštine, kao i dio savinske arhive iz 17. i 18. vijeka, iznešen je iz Savine neznano kada.

U vrijeme kada su srpske familije iz Stare Hercegovine, predvođene svojim glavarima i episkopom, u toku odvijanja ratnoga meteža poznatog kao Bečki ili Morejski rat, ili poslije njega, silazile u Dračevicu, zajedno sa starinarskim stanovništvom ovoga župnoga i privlačnoga kraja, začeće se jedan stogodišnji ciklus stvaranja i obnove Dračevice i naslijeđa Srpske Pravoslavne Crkve u njoj, koji će tokom vladavine Mletačke republike, pokazati nekoliko zamaha. Ovo obnoviteljsko djelo bilo je začeto u Savini, zapuštenom srpskom manastiru iz Srednjega vijeka, i na neki način dovršeno u Savini, gradnjom velike savinske crkve, srpskog Siona na Jadranu. Onoga časa kada je mletačko–otomansko razgraničenje 1700. godine razdjelilo nahiju Dračevicu na mletački i turski dio na starom Meterizu u Mokrinama, ukazalo se za elitni, predvodnički dio starohercegovačkog Srpstva koji se u 17. vijeku koncentrisao u svetome i blagorodnom Popovu polju, pitanje održanja najvisočije tačke stare Hercegove zemlje. Popovski, ljubomirski, trebinjski Srbi na narodnoj konferenciji u Popovu, 1693. godine donijeli su odluku o prelasku pod krilo principovo, u mletačku Dračevicu, ali su istakli jasne zahtijeve za dodjeljivanje ekonomskih koncesija, slobode vjeroispovjesti i zaštitu njihovih starevina, crkava i manastira koje su u selima. Bolje od bilo kakvog domišljanja istoričara, pokazuje ovaj dokument kontinuitet srpskog narodnosnog karaktera Dračevice i srpske temelje svakom boguugodnom djelu novskih Srba koji će u okriljima svoje visoke autonomije, poslije 1718. godine, ostvariti ekonomski i kulturni rast kakav neće biti ponovljen u tristagodišnjem ciklusu stvaranja ove uzane primorske zemlje. Od ovoga bogatstva, stvorenog u teškim karavanskim putovanjima po Staroj Hercegovini, brodeći po nemirnome polju Središnjega svijeta, prelivalo se i od siromaha i od bogata, novskim crkvama, i obavezno, manastiru Savina, i to, mnogo prije nego je započeta gradnja velike savinske crkve. Dakle, već u ono doba kada je u Savini stajala samo mala srednjevjekovna crkva i kapela Svetoga Save Srpskoga. Upravo se početkom četrdesetih godina 18. vijeka bilježe dvije najznačajnije dotacije manastiru Savina, Jova Stevanova Delina iz Poda i Sima Milutinovića Tomaševića (Magazinovića) koje dolaze u vrijeme kada savinski iguman Arsenije vodi prepisku sa topaljskim trgovcem Markom Mirkovićem u Mlecima, oko priprema akcije na prikupljanju sredstava za gradnju velike crkve. Osim toga testamenti ove dvojice Novljana premašuju sve što je u trista godina novske istorije bilo ko iz Novoga podario pravoslavlju. Ove su oporuke doticale sva značajna središta Istočne crkve na istočnom dijelu mediteranskog basena. Inače, u ovoj, četvrtoj deceniji velikog vijeka Srba, bilježi se jedan obnoviteljski zamah crkvenoga graditeljstva u Dračevici, pa se 1744. obnavlja parohijalna crkva sela Mojdež a tokom 1749. godine i parohijalna crkva u Mokrinama. Na sačuvanim natpisima, na obje crkve, stoji da se crkve u to vrijeme obnavljaju. Isto tako, sa dolaskom hercegovačkih kaluđera, a malo kasnije i zahumskog vladike Savatija (Ljubibratića) u zapuštenu Savinu, otpočeće ovdje obnova ovoga Bogorodičinog kamena, ponovno podizanje, u novom i većem sjaju drevne srpske svetinje, koju su uzdržavali hercegovački vladari u 15. vijeku, da bi u snaženju srpskog živog tijela u 18. vijeku, Savina iznova bila podignuta od naroda, od Dračevićana, posredstvom njenog požrtvovanog bratstva. U 15. vijeku bijaše to obnavljanje djelo vladara Hercega Stefana, a u 18., djelo cijela naroda. I ovo narodno djelo daće Savini pečat naročite važnosti i najvisočije tačke pravoslavlja na bokeškom primorju.

Srpsko–bosanska država je u vrijeme dinastije Kosača u Novome i oko njega začela graditeljske poduhvate veće vrijednosti. Sve crkve koje su u Novome gradile Kosače uništene su u ratovima, i moguće je da je samo mala savinska crkva jedan ostatak iz toga vremena. Naime, ova crkva čuva freske gotskog stila koje su pripisane slikaru Lovru Dobričeviću, majstoru čije je stvaralaštvo obilježilo slikarstvu Kotora i Dubrovnika upravo u vrijeme Hercega Stefana, sinovca velikog vojvode Sandalja Hranića. Lovro je stvarao između 1448. i 1478. godine.

U doba njegovog nasljednika Vlatka koji je rezidirao u Novome, desiće se jedan značajni prekid u graditeljskom razvoju Crkve u Dračevici, ali i iz toga vremena sačuvaće se obavještenja o Savini i njenoj crkvi Svete Gospođe. Iz turskoga deftera iz 1519., vidljivo je kako je timar nekog spahije iz Novoga ulazilo imanje crkve Svete Gospođe na Savini, kao i crkve Svete Petke i manastira Savina!

Ulazak pobjedničkog Ajaz paše u Donju tvrđavu u kojoj se sreo sa poslednjim ustoličenim gospodarom Hercegovine Vlatkom, obilježio je pad ove zemlje u ruke Turaka koji su odavna, shodno svojoj strategiji postupnog iznurivanja i potkopavanja ekonomske snage i trgovine osvajanih zemalja, već u polovici 15. vijeka Hercegovinu sveli na novsko–trebinjsko područje. Hercegovina se branila u Novome, njenoj najisturenijoj i najvažnijoj tački u doba staroga Hercega i njegova sina Vlatka. Herceg, kao da se nije nadao katastrofi koja ga je pogodila 1482. u zimu, i on je preduzeo jedan veliki poduhvat gradnje crkve u sred Staroga grada, posvetivši se Svetom Arhiđakonu i Prvomučeniku Stefanu. Na taj način on je produžio nemanjićku i kotromanićku tradiciju posvećivanja crkava u Dračevici ovome svetitelju. Valja se podsjetiti da je Tvrtko Prvi, svoj grad nazvao Sveti Stefan, pronašavši u Sutorini, i veoma izrazito njenom okolnom području, snažno nemanjićko ili prednemanjićko Svetostefansko naslijeđe. Crkvu Svetoga Stefana u gradu, gradila je Dubrovačka republika na dar Hercegu, počevši od 1473. godine i o ovoj gradnji leži niz obavještenja u dubrovačkim listinama. Za nas je ova crkva značajna jer dva dokumenata 18. vijeka skreću pažnju, iako posredno, na ovo mjesto koje se naziva trg pod pjacom, a sačuvan je i jedan savinski dokument koji upućuje na izvjesno vlasništvo Savine na trgu putem nekog ugovora iz 1605. godine. No, ovo će se pitanje kasnije razmatrati detaljnije.

Mala crkva manastira Savina, sa unutrašnje strane, iznad vrata čuva jedan natpis čiji ćemo crtež pružiti, a koji datira iz 1565. godine. Ovaj natpis govori o obnovi crkve trudom jeromonaha Pajsija, uz veći broj ktitora, što je zaista u doba obnove Pećke patrijaršije postalo modelom u obnoviteljskom delanju srpskog naroda u uslovima turske okupacije. Na danas sačuvanim djelovima natpisa izbrisano je ime oca Pajsija, a pri kraju natpisa se čita ime prezvitera popa Vugd/r/aga.

I kada se mnogo kasnije, pod Venecijom priđe gradnji Velike crkve, biće to vrhunsko djelo primorskog pravoslavnog graditeljstva postignuto kolektivnim trudom i ktitorstvom njenoga bratstva i cijela naroda.

Savinu je gradila cijela Dalmacija, srpski trgovci u Mlecima i Trstu, prilozi su sakupljani i u Rusiji, pa onda i po cijeloj Boki, savinski kaluđeri su doživjeli hapšenja u Ugarskoj, da bi ovo najznačajnije građevinsko djelo novskih Srba bilo dovršeno tek na izmaku 18. vijeka. Upravo u to vrijeme, novski kraj će vidjeti još jedan obnoviteljski i građevinski zamah. Posjedujemo danas svjedočanstva o gradnji nekih manjih seoskih crkava, kao što je crkva Svetog Apostola Tome u Trebesinu, crkva Svetog Proroka Ilije u Mokrinama i crkva Svetog Apostola Andrije u Kutima. Sve ono što su Novljani učinili u 18. vijeku, postaće temeljem za preživljavanje Srba i njihove crkve u vrijeme Austrougarske uprave u njihovom gradu, kada će usljediti još jedan veliki obnoviteljski zamah u prvoj polovini 19. vijeka. I taj će zamah doticati, skoro isključivo, srednjevjekovne crkve Boke, da pomenemo crkvu Polaganje Rize Presvete Bogorodice u bijelskoj Vali i crkvu Svete Trojice u Kutima. Obje su crkve vidjele svoje uzore u velikoj crkvi manastira Savina.

Kada su srpske familije istočne Hercegovine krenule put Dračevice, da osnaže raslabljeno Srpstvo ove stare srpske župe, pomažući regularnu mletačku akciju u dubini Hercegovine, one zadobiše krupne povlastice i baštine u Dračevici. Vrlo rano, još i prije prelaska vladike zahumskog Savatija, okupljali su se u Popovu glavari da razvide mogućnosti prelaska dijela svojih familija u Dračevicu. Oni će se ovdje pridružiti starome stanovništvu Novoga i svoje će političke težnje u više navrata iznositi pred Senat. Venecija je tek 1718. godine donijela odluku o dodjeljivanju autonomije. Prepis ovoga dokumenta starom narodnom ćirilicom čuva se u Savini. Na taj način, ostvareno je formalno zaokruživanje jednog faktičkog stanja koje je uspostavljeno, najprije, u domenu crkvenih poslova, priznavanjem episkopske vlasti zahumskog vladike Savatija u Novome tokom 1695. godine. Njegova se oblast prostirala na ''novooslobođene krajeve''. Kao što je srpska crkva učinila prvi korak ka uspostavljanju samostalnosti srpske opštine u okvirima stare Dračevice, tako je i kasnije, Mletačka republika, u narušavanju sopstvenih demokratskih tekovina najprije pošla na rušenje samostalne i pravilne vlasti bokeškog i dalmatinskog mitropolita Stefana (Ljubibratića), nasljednika Savatijevog. Stoje u Savini sigurni dokazi o dugom opiranju vladike Stefana da pristane na progonstvo, ali i dokazi o poslednjem utočištu vladičinom, upravo u njegovom novskom manastiru (1727).

Starohercegovačko Srpstvo, u liku svojih glavara iz kuća Vojnovića, Magazinovića, Palikućića i drugih, predvođenih njihovim vladikom koji je stekao jasne predstave o građanskom ustrojstvu Republike Svetoga Marka, vidjeće šansu za svoj narod da u jednom metežnom i burovitom vremenu, osnaživanjem negdašnje oslone tačke Hercegove zemlje, podigne srpsku zadužbinu: Herceg–Novi, da u izlasku na more, i stupanju svojeg naroda na jedinu istorijsku pozornicu Svijeta: Središnje more, ostvari crkvenu, kulturnu i političku misiju, koja sa svoga značaja nema sličnog primjera u velikim migratornim pomjeranjima Srba ma koncu 17. vijeka. Upravo sačuvana arhivska dokumentacija toga vremena govori ubjedljivo za vizionarstvo zahumskog vladike i njegovih glavara. Govore za to i crkvena djela koja je ostvario i ona djela koja nije ostvario i koja je odbio. A vladika Savatije odbio je pokušaj pridobijanja za stupanje na put Unije visokog činovnika Republike Ivana Burovića kojega poslaše kotorski biskup i rođak mu Vićentije Zmajević, opat Perasta. Valja se podsjetiti kako je u vrijeme osvojenja Novoga koje tako snažno podupriješe Srbi, u Novome ili Kotoru već sjedio episkop Teodosija koji je upravljao Crkvom u Boki i Dalmaciji. Ali, po drugi put biran je na proveditorstvo u provinciji Petar Valijer, veliki, ako ne i najveći progonitelj Srba koji je koristio svaku priliku, ne bježeći ni od autonomnog delanja, bez znanja središnje vlasti u Mlecima. Petar Valijer se dosjetio da iz prašine izvuče duždev dukal od 1446. godine kojim je mletčka vlada instruirala svoj upravni aparat u Boki o obraćanju pravoslavnih Srba u rimsku vjeru. On je želio da ovaj dukal upotrijebi kao model za postupanje spram Srba u zadarskom području. U zimu 1686., u godini u kojoj je na episkopstvo u Boki stupio vladika Teodosije, Petar Valijer je ekskurzirao po provinciji i već je u martu objavio naredbu – presedan, po kojoj svi srpski sveštenici moraju biti postavljeni od latinskih biskupa, koji će ih, osim toga, upućivati u obavljanju službi, i koje će oni priznavati kao svoje starješine. O ovoj naredbi izjasnili su se kasnije i mletački autoriteti. Pisac istorije Pravoslavlja u Dalmaciji Epis. Nikodim Milaš vjerovao je da je P. Valijer ovu naredbu izdao na svoju ruku. Ne može se sporiti da će u događajima koji su tokom 18. vijeka obilježili međukonfesionalne odnose u Boki i Dalmaciji, a oni nažalost ilustruju stav Rima u času velikog susreta, djelo Petra Valijera postati ključem za nalaženje formalno–pravnog okvira pogromaškog djelovanja zadarske nadbiskupije. Naravno, nezaobilazno je u posmatranju okvira i podloge djelovanja Rimokatoličke crkve u primorju u sredini 15. vijeka, sagledati ovakve aktivnosti i u kontekstu rezultata Florentinske unije, dakle, sabora u Ferari i Firenci. U svim ovim događajima, vidjećemo kasnije, Savina će igrati zapaženu ulogu najjače tačke otpora. Nije pretjerano kazati da je Savina u Dračevici u Novome vijeku u potpunosti preuzela ulogu Miholjske Prevlake u smiraj Srednjega vijeka.

Dolazak vladičin, i prisustvo u Dračevici dvojice srpskih episkopa, u prvim godinama po zauzeću Novoga, donio je veliku uznemirenost kotorskom biskupu. Vidi se to iz sačuvane dokumentacije i prepiske toga doba. Pristupili su vladike uređivanju dva manastira u okolini Novoga koji su bili zapušteni ratovima. U katoličkim izvještajima pominju se litije sa mnoštvom naroda, i podizanje dva manastira prilozima naroda. Ta dva manastira bijahu Svetouspenski manastir Savina u Meljinama i manastir Roždestva Presvete Bogorodice (Potplanina) u Ratiševini. I ruski putopis iz toga vremena pominje dva manastira i dvojicu srpskih mitropolita u okolini grada. Mi danas znamo da je pored zahumskog mitropolita Savatija u Novome sjedio episkop Isaija (Laketić) i ovaj se episkop u mletačkoj prepisci povodom izbora novog crnogorskog vladike, pominje kao ''primorski vladika''.

Izvjesni pokret tvrdoških i drugih hercegovačkih kaluđera ka Novome dogodio se 1693. godine, pa se u Novome pominje otac Teofilo Radulović sa većim brojem kaluđera. Ali, isto tako valja naglasiti da je još 1690. godine ovdje, u Ratiševini, stajao srpsko–pravoslavni manastir Potplanina sa velikim bratstvom i posjedima u Sutorini i Meljinama. Visoki mletački činovnik, Danijel Dolfin bijaše generalni providur u vrijeme kada su u Boki Kotorskoj i njenom hercegovačkom zaleđu tinjali, i povremeno se uzburkavali sukobi između Mlečana i Turaka. Regularna mletačka akcija u dubini Hercegovine bila je poduprta od Srba i njihovih glavara. Prvu značajnu odluku mletačkih vlasti, vezanu za crkveni život Dračevice, donio je upravo ovaj providur 6. septembra 1693. Providur je u njoj pisao kako su kaluđeri napustili manastir Tvrdoš sa obilnim prihodima koje su uživali na turskoj zemlji. On je kaluđerima koji su pristigli poslije mletačkog miniranja manastira odredio crkvu Svete Bogorodice u Meljinama (u blizini ove varoši) koja je ''upravo hram njihovog naroda'', odobravajući da se u njoj vrši služba i sveti obredi. Providur je spomenuo dvije kuće koje su stajale u ruševnom stanju. Jedna je pripadala kapetanu Dautu Selimanagiću, a druga bijaše vlasništvo nepoznatih Turaka. Ovdje, na Savini, manastiru je dodjeljeno tri kampa zemlje. Iste godine providur se pobrinuo da se na Podima manastiru Savina dodjeli šest kampa zemljišta. Hercegovački Srbi došli su na svoju starevinu, na svoje manastire i svetinje, da ih u velikom vijeku Srba obnove i daju im novi sjaj. Bilježe se, takođe, u ratno vrijeme, i pokušaji vraćanja srpskih kaluđera u dubinu Hercegovine. Govori o tome i naredba providura Danijela Dolfina od 12. oktobra 1695. godine koja se čuva u savinskom manastiru, u kojoj stoji:

Ovaj dokumenat govori o vraćanju srpskih kaluđera u Hercegovinu, na mletačku zaposjednutu teritoriju. U tome času je episkopsko sjedište zahumskog vladike, manastir Tvrdoš, bilo porušeno, a episkop Nektarije (Zotović) počeo je prikupljati sredstava za obnovu manastira. On je prvi njegov obnovitelj poslije miniranja 1693/94. godine.

Poslije pada Tvrdoša, hercegovački naseljenici i stari Novljani počeće obnovu Savine. I simbolično i prenošenjem crkvenih utvari i biblioteke, kao i carskih dveri porušene crkve, uskrsnuće Tvrdoš na starom Bogorodičinom kamenu savinskom. Donijeće tvrdoško bratstvo u srpsku tvrdinu savinsku i ručni krst Svetoga Save Srpskog. Da li ga je nosio Svetitelj onda kada je opkoračio Boku, kada je osvećivao crkvu Svetoga Nikolaja u Luštici, kada je osnivao episkopsko sjedište na Prevlaci? Savina je na prelomu vjekova ustrojena kao koncentrat svega preostalog crkveno–narodnog naslijeđa Stare Hercegovine.

Crkvenu misiju u Dračevici koja je preko topaljskog središta početkom 18. vijeka rasprostrta na cijelu Dalmaciju, ometaće i suzbijati zadarska nadbiskupija, a najprije oni prelati koji stjahu blizu i koje se nađoše zabrinuti usljed siline obnoviteljskog zamaha Crkve u Novome. Ali, valja znati da nije ova protivsrpska akcija došla sa silaskom vladike Savatija u Dračevicu. Vladika je došao na zemljište koje je bilo pod napregnutim osmatranjem rimskih prozelitskih središta. O istoriji prozelitizma na primorju odavna su pisali naši crkveni pisci, a najopširnije epis. Nikodim Milaš. Zahvaljujući njegovom djelu nije moguće danas niti bilo kada u budućnosti osporavati fakt izrazite populacione i kulturno–crkvene dominacije srpskog naroda u našim primorskim krajevima kojima Boka bijaše središnji dio. I Konstantin Jiriček je pisao o oštroj netrpeljivosti katoličkog klera prema Srbima u Konavlima i Trebinju. Na drugoj strani, u Kotoru, prozelitska akcija je dobila na zamahu odmah nakon potpadanja grada pod mletački protektorat. Već 1446. godine, dobio je kotorski biskup zapovjest da protjera ''slovenske sveštenike'' i da ih zamjeni latinskim. Ovaj dokument objavio je Šime Ljubić. U duždevom dukalu od 22. maja 1455. govori se o misiji biskupa Bernarda koji je ''vraćao'''na stotine u katoličku vjeru. Kasnije, tokom 17. vijeka, napori Rima neće sustati. Kotorski biskup Vićentije Buća pisao je 17. novembra 1629. Kongregaciji za rasprostiranje vjere u Rimu: U gradovima Herceg–Novom i Risnu i okolnim mjestima, gdje osim Turaka i šizmatika živi više od 50 katolika. . . U tom pravcu je značajan i izvještaj splitskog fratra Santa koji pominje više sela u okolini Novoga (Trebesin, Brajoviće, Kameno i Uble). I iz njegovog izvještaja vidi se da su svi stanovnici ovih sela pravoslavni Srbi.

Prozelitske akcije katoličkih misionara teško da su u ovome novskom djelu Boke mogle dotaći čvrstinu srpsko–pravoslavnog opredjeljenja njenih žitelja. O takvom, makar i djelimičnom uspjehu, nema, ili nije objavljeno, niti jednog dokumenta. U nastojanju da podredi sve pravoslavne latinskim dijacezama Rim, kao obavezujući dogmat, kao temelj i formalno–pravno utemeljenje svoga zahtijeva ističe mišljenje kako ne može u rimokatoličkim državama, pa ni u Republici Svetog Marka, da bude formalno–pravno priznato postojanje pravoslavnih hrišćana jer su to šizmatici i jeretici. Ukoliko pak, na državnim teritorijama takvih država kakvim slučajem stanuju pravoslavni oni se moraju smatrati sjedinjeni sa Rimskom crkvom. Za ovakve grupe upotrebljen je kasnije naziv grko–katolici, čime se sugerisala ''činjenica unijaćenja''. Ovakvo opšte učenje Rima izloženo je u buli pape Pija Četvrtog od 16. februara 1564., dakle malo prije nego će Savina doživjeti poznatu i jednom ktitorskim natpisom dokumentovanu obnovu u vrijeme oca Pajsija, oca Vugdraga i ostale braće.

Takvo je bilo nezastarjelo ''pravno naslijeđe'' i formalni okvir koji je obilježila Rimska crkva i na kojemu je neprestano insistirala. Na njemu će rimski prelati Kotora i Zadra insistirati i u vrijeme kada se na izmaku 17. vijeka počne nova velika obnova Savine koja će joj dati današnji izgled i važnost. Svakako, dužni smo istaći da je mletačka vlada, rukovođena državnim interesima, djelovala uglavnom autonomno, ili slijedila crtu koju je povlačio papski legat ili mletački patrijarh u Mlecima. Upravo u sredini 17. vijeka, u času kada je Mediteran potresao najprije Kandijski rat, a potom i Morejski, snažio je katolički radikalizam koji je brzo izazvao kompromitaciju nekih temeljnih tekovina Venecije u gradnji građanskog društva najsnažnije pomorske države Mediterana u više vjekova njegove uzburkane prošlosti. U tome naponu koji je obilježen stvaranjem Kongregacije (1622), naći će se naš primorski srpski narod. Svakako, u nezavidnom položaju, ali sa dva veoma odlučujuća činioca kohezije: političko–nacionalnim uzmahom i razbuđivanjem koje će mu kroz 18. vijek donijeti njegov uspješni i neponovljivi iskorak preko mora, dakle njegovo materijalno bogatstvo potrebno za nadmetanje i otpor, i kao drugo i ne manje važno: čvrstinu konfesionalnog i nacionalnog određenja njegovog klera i njegovih vladika. Crkva je djelovala na cijeloj etničkoj teritoriji savladavajući državne granice i o na je bila prisutna u narodu. Upravo su to znali katolički prelati kada su insistirali na principu ''zaštite'' državnih teritorija. Katolički radikalizam koji je ojačao u vrijeme pape Aleksandra Sedmog neće suštinski dotaći srpski narod i njegovu Crkvu u primorju. Postoji za to i jedan vanjski razlog koji je potrebno uvijek istinito i zaokruženo iznositi. Na jadranskoj obali žive od davnina Srbi. U 18. vijeku u kojem će se desiti krupna pomjeranja koja su zahvatila i prožela cijeli nacionalni korpus, srpski se narod neće sudariti sa Prejasnom republikom. Pronalaziće se modaliteti kulturnog prožimanja, vjerskog tolerisanja i ekonomske saradnje i potpomaganja. Međutim, od početka 17. vijeka jezuitski red koji je obično nosio nepredvidljive i opsane iskorake protiv primorskog Srpstva, nije imao mjesta u Republici. Snaženjem uticaja rimske kurije, sredinom 17. vijeka, mletačka vlada će dekretom iz 1657. otvoriti prostor ovome redu. Svrsi unijaćenja poslužio je episkop Melentije Horatkis sa Krita, student Grčkog kolegija u Rimu, koji će na položaju mletačko–dalmatinskog episkopa osati pune dvije decenije. Ova je osoba pokazala sklonost za opasno i intrigantsko uplivisanje u tradicionalnim i prirodnim domenima i poretku Srpske Pravoslavne Crkve u Dalmaciji, spremna da u svome naopakom delanju načini presedane. Unijatski biskupi nastojali su da zadobiju pravo biranja sveštenika u srpskim parohijama. Srbi su, u odbrani, sačinili i jedan crkveno–opštinski pravilnik u Šibeniku 1679. godine čiji je glavni autor bio Nikodim Busović.

Godine 1679., došao je na episkopsku katedru Dalmacije poznati crkveni pisac Gerasim Vlahos koji se založio za odbranu bokeških Srba. Vladika Nikodim Milaš u svome djelu – zadužbini Pravoslavna Dalamacija, obavještava o pojedinostima prozelitske akcije pod generalnim providurom Petrom Valijerom. Gradski upravitelji Kotora naredili su udaljavanje svih pravoslavnih sveštenika iz grada, da Srbi praznuju latinske praznike, a srpski sveštenici nisu smjeli služiti bez odobrenja providura. Tokom 1685., upokojenjem Gerasima, doći će na mjesto mletačko–dalmatinskog episkopa Melentije Tipaldi koje će nanijeti nemjerljive štete Srpstvu Dalmacije i Boke. U tome nepovoljnom trenutku, samo dvije godine nakon odlaska časnog oca Gerasima, Venecija će uz obilatu pomoć i potporu hercegovačkih, crnogorskih i bokeških Srba uspijeti u dugo čekanoj i najznačajnijoj operaciji Morejskog rata: zauzimanju Novoga. I ovo će učešće našega naroda, podržano od vladike zahumskog Savatija, i potaknuto njegovim ličnim učešćem, donijeti drugačiji od zacrtanog položaj Srbima u Dračevici, i dalje niz Boku, svim starim srpskim knežinama koje će se pod okriljem Venecije, neka prije, neka kasnije, uspeti do položaja samostalnih opština. U takvom političkom kontekstu biće izvedena obnova zapustjeloga Svetouspenskog manastira Savina u Meljinama.

Na prelomu vjekova manastir je značajno uvećavao posjede koji će u drugoj polovini 18. vijeka izrasti u veoma značajne površine zemljišta u svim selima Dračevice od Drenovika i Đurđeva brda do Poda i Meljina. U manastiru se čuva kupoprodajni ugovor koji je tadašnji starješina zaključio sa sestrama Kuveljić Anđom i Janom iz Meljina 1702. godine. Ove dvije sestre pripadale su značajnoj dubrovačkoj familiji Kuvelja nastanjenoj u Novome. Same sestre u ugovoru svjedoče svoje novsko porijeklo riječima: . . . ćeri pokojnoga Kuvelje a sestre pokojnoga Nika Kuvelje i Mata i Đura od Novoga s varoši starinici. U ugovoru, manastir se pominje kao crkva. Naravno, u to doba u Savini je stajala samo mala crkva i kapela Svetoga Save. Ugovor pominje i izvjesnu ''milost'' koju je od providura isprosio vladika Savatije, ali je dosta teško razvidjeti o čemu se radi. Kao i do sada, ovaj ugovor donosimo u cjelosti:

Ovaj ćirilski dokument je tipski za sve kasnije mnogobrojne ugovore o izdržavanju koje je manastir sklopio sa značajnim brojem Dračevićana i kojim je zaista uvećavao posjede. Ovdje pomenuti svjedoci, rođaci Magazinovići, pripadali su najznačajnijoj topaljskoj familiji koja je imala snagu pokretanja velikih crkveno–narodnih djela. Pomenuti svjedok Simo Milutinović Magazinović izrašće u najznačajnijeg darovaoca Crkve u Dračevici 18. vijeka. Ono što je jako značajno pomenuti je činjenica da u manastirskoj arhivi nedostaju neke listine od kojih su sačuvani samo omoti sa ćirilskim bilješkama na poleđini, a koji su se odnosili na prve sporazume koje je zahumski vladika Savatije sklopio sa regionalnim mletačkim vlastima.

Pomen predstavnika manastira u ugovoru oca Simeona (Tropovića) i pored truleži koja ometa čitanje tri slova iz sredine prezimena, potpuno sigurno otkriva Tropovića. To je u odnosu na naša ranija saznanja o istoriji ove kućanske familije zaista neočekivano, ali kada se ima u vidu da je Tropović uključen u popis Kuta iz 1719. godine, tada je prihvatljivo prisustvo ovoga člana inače svešteničke familije koja je tokom 18. vijeka stajala u Presjeci i Toploj.

Manastir Savina, kao i cijela Dračevica ušao je u jedno mirno razdoblje svojega razvoja. Za vladavine sopraprovidura Feriga Badoera, tokom 1704. godine, dovršen je još jedan katastik. No, još uvijek, sve čime je manastir raspolagao, bijaše zapravo zaslugom episkopa zahumskog Savatija koji je ostvarivao znatan uticaj kod mletačkih vlasti. Svakako je Savina i ranije, pod Turcima uživala znatnije posjede, kao uostalom i manastiri u istočnoj Hrcegovini, pa je ovo još jedan dokaz da je jedna od najdalekosežnijih posljedica za ukupni ekonomski razvoj Dračevice, ali i izvjesna specijalna socijalna pitanja, upravljao nedostatak turskih zemljišnih knjiga, koje je turska posada grada, napustivši Novi pod časnim uslovima, sa svojom administracijom i arhivom jednostavno ponijela sa sobom. Brojne starinarske familije, istjerane teškim pritiskom Venecije koja je došavši do Miočevića čak tri godine pripremala odsudni okršaj pod Novim a sve vrijeme pustošila mu okolicu, vraćale su se na svoje zemljište u stanju pravne praznine, bez tapije na zemlju. Takva je sudbina zadesila i manastir. Tek kasnije, između dva velika tursko–mletačka sukoba, počeće ovo srpsko središte da ostvaruje neke znatnije prihode, onako kako je snažilo njegovo vjerno stanovništvo.

Iz jednoga ugovora koji je načinjen u osvit poslednjeg mletačko–turskog rata, doznaje se o jednome savinskom proigumanu čije starješinstvo pada u vrijeme kada je manastirom Roždestva Presvete Bogorodice u Ratiševini upravljao otac Isaija Vitomirović ili Bileće. No, otac Isaija pominje se i kao sabrat savinski, pa je danas, uz primjere drugih znatnih ličnosti Crkve u Dračevici, jasno da su dva manastira u prelomu vijekova ostvarila sjedinjavanje i međusobno podupiranje u kojemu je Potplanina podržala Savinu, možda još u vrijeme vladike Savatija. Iguman savinski Gavrilo sačinio je jedan ugovor sa Petkom Terzićem sa Savine. Tekst ugovora glasi:

Kada god se u Dračevici desio spor, pa ga rješavali sudovi dobrih ljudi, konačna verifikacija istinitosti iskaza sukobljenih strana i svjedoka, zadobijala se zaklinjanjem u manastiru Savina.

U unutrašnjem rangiranju srpskih svetinja u Dračevici, pored manastira Savina, najviše mjesto je zauzimala saborna crkva Voznesenija Hristova na Toploj koja je građena od 1709. godine pa naprijed, a osvećena rukom vladike Savatija (1712) koji je dočekao da je vidi završenu. Vladika Savatije je upravo u to vrijeme posjećivao Hercegovinu i sačuvano je nešto dozvola za put sa nekolicinom drugova. Po putovanjima u Hercegovinu pominje se kaluđer savinski otac Đorđije. Vladika se upokojio u Gospodu 1716. godine, i na temelju jednog jedinog sačuvanog zapisa mi znamo da je ukopan u groblju savinskom pred vratima male savinske crkve Uspenija Presvete Bogorodice, na mjestu gdje su ukopavani svi topaljski ktitori crkovni.

Ovako odlučni izlazak na stare hercegovačke domene koji je predvodio sam vladika, biće zapečaćen, i njegove mnogostruke posljedice uvećane, glavnim postignućem topaljskih Srba koje vladika Savatije nije doživio da vidi: osnivanjem samostalne srpske opštine, komunitadi od Tople. Mletački dužd naredio je osnivanje komunitadi 14. jula 1718. godine. Prepis na srpski koji je učinio Melkior Kazimir Raković iz Sasovića, čuva se u arhivi manastira. Pored uobičajenih dacija, pozivajući se na tekovine Peraštana, Paštrovića i Grbljana, mletačka vlada pominje obaveze naroda i u svoj dokumenat ugrađuje jednu jako interesantnu i važnu opasku o pospješivanju vraćanja naroda njegovim kućama (... pospješuići vaše savraćenije k vašijem kućama...), kojom opet mletačka središnja vlast pokazuje da zna o dvosmjernom karakteru pomjeranja srpskih familija istočnih djelova Stare Hercegovine.

Među najznamenitijim popovskim rodovima bijahu Vojnovići koji su 1722. godine ostavili jednu bilješku u Opštem listu tvrdoško–savinskom, o jednom većem daru manastiru Savina. Zbog njenoga značaja za istoriju Dračevice 18. vijeka, pružamo je ovdje u cjelosti:

Nekoliko stvari iz ove bilješke su neobično važne. Prvo, Vojnovići–Kneževići ostavljaju pet kampa zemlje Savini i ta se površina jasno ocrtava. U bilješci je pomenut otac Isaija za kojega znamo da se prezivao Vitomirović i da je u početku 18. vijeka bio iguman Potplanine. Ovdje se pominje kao ispovjednik ktitora. Osim toga za nas je jako značajno pominjanje mitropolita Stefana sa punom titulom, jer je naša službena istoriografija posve nekritički uzimala da je vladika u 1722. godini već konačno protjeran iz provincije. U ovoj bilješci nalazimo nagovještaj za ono što ćemo kasnije pokazati upravo na temelju savinskih listina, a to je da vladika u svome manastiru boravi barem do 1727. godine, i to sa znanjem generalnog providura Dalmacije i Albanije koji je u velikom sukobu Stefanovom sa zadarskim nadbiskupom, prognan iz svoje zemlje.

U Savini se u proljeće 1723. našao pivski iguman jeromonah Aksentije. U našem manastiru načinjena je potvrda o prijemu ostavštine vladike Gerasima Rupića njegovom manastiru. Značajna ostavština je proslijeđena preko mitropolita Stefana i očigledno veoma poštivanoga arhimandrita Leontija Avramovića kojega je njegov narod smatrao dostojnim episkopske časti. Zanimljivo je da se arhimandrit Leontije redovno naziva arhimandritom trebinjskog manastira. Ova potvrda glasi:

U ovome času mitropolit Stefan, nasljednik vladike Savatija, već je duže vrijeme bio izložen neviđenom progonu zadarskog prelata Vićentija Zmajevića koji je kao rođeni Peraštanin dobro poznavao Ljubibratiće i koji je učestvovao još u vrijeme silaska u Novi staroga vladike u pokušaju prevođenja dvojice srpskih episkopa na put Unije posredstvom njegovog rođaka Ivana Burovića. U to vrijeme je već providuru dalmatinskom Alvizu Močenigu stigao ukorijevajući dukal zbog oklijevanja i uzimanja u zaštitu srpskog episkopa Stefana. U odbranu Stefana uključio se i doktor Nikola Papadopulo, profesor u Padovi, ali i novski rimokatolički uglednici od kojih je sačuvana jedna izjava koju je naštampao pok. Tomo Krstov Popović. Vladika Stefan koji je već nekoliko godina bio dobro poznat zadarskom nadbiskupu jer je u činu arhimandrita obilazio provinciju i uređivao Crkvu, bio je u Grblju, 1719., ustoličen za episkopa od patrijarha Mojseja. Zadarski prelat otpočeće sukob kakav po širini zamaha ne pamti pravoslavna crkva na obali Jadrana, moguće, u čitavoj njenoj istoriji. Mi ne možemo a da ne komentarišemo prisustvo znatnog broja dokaza o održanju vladike u manastiru Savina. Mnogozaslužni vladika Nikodim Milaš nije u svom ogromnom trudu stigao da prouči sačuvane savinske listine, ali dokazi o prisustvu vladičinom u Savini sve do 1727. godine, govore da nešto sa službenim stavom stručnjaka nije u redu. Osim toga, ovo saznanje baca svijetlo na politički kontekst progona mitropolita Stefana i ipak otvara mogućnost i prostor za razgovor o staroj temi autonomnog bavljenja visokih predstavnika Rimokatoličke crkve u provinciji pogromaškim aktivnostima, od kojih bi se Venecija, ipak, mada i prećutno, distancirala.

Čuvene su dvije teološke disertacije nadbiskupa Vićentija Zmajevića kojim je on nastojao dati formalno–pravni i teološki okvir svojoj akciji koja je na kraju dala rezultat. Ali, istorija sukoba i postupka rimskih crkvenih vlasti u Dalmaciji spram najprogonjenijeg srpskog vladike na jadranskoj obali u Novome vijeku, postaće ilustracija stava rimske crkve koji je izražen u Zmajevićevim notama: na teritoriji naših država srpski episkopi nemaju šta da traže, odnosno, ne može srpski patrijarh odabirati i postavljati episkope na našem tlu! Na taj način iznova su reaktivirane stare odluke iz 15. vijeka, opet je probuđen stav negdašnjeg providura Petra Valijera, kada su rimski prelati nalazili u nosiocima regionalnih mletačkih vlasti dobre korespondente. U slučaju vladike Stefana to neće biti slučaj, neće se ostvariti sinergizam političkih i crkvenih vlasti i otvoriće se duboka pukotina koju su elitni naučnici i građani Republike ispunjavali riječima i porukama istine. U odbrani mitropolita Stefana, snagom argumenata istakao se doktor filosofije Nikola Papadopulo, svjedočeći živost i prisustvo demokratskih tendencija u državi koja je već dobrano obamrla, ali koja nikada nije Srbe na prekomorskoj starni Adrije doživljavala kao opasnost jer je u svome milenijumskom iskustvu odviše često doticala srpske obale pa je saznala punu istinu o ovome raslojenom narodu koji se dijelio na dvije konfesije podjednako tvrde u svome narodnosnom određenju. U takvom postupku, u takvom stavu, nasrtljivi rimski prelati, poput negdašnjeg opata peraškog Vićentija, mogli su nastupiti samo kao ozbiljni elemenat remećenja jedne politike koja je ostavila više dobrih tekovina negoli loših.

Manastir Savina i udaljeni Dragović, postaće oslone tačke Srpske Pravoslavne Crkve na primorju, ali Savina se ukazuje kao glavno pribježište vladike Stefana, sve do odlaska u Kostajničko–zrinkopoljsku eparhiju.

Manastir je darovan od familije majinskog kneza Luke Karpovića koje se obavezala da će svake godine davati četrdeset litara pšenice. O tome je sačuvana bilješka u Opštem listu tvrdoško–savinskom:

Dakle, i u prvoj polovini vijeka obnove, Savina je postala mjesto poštovanja i mjesto kulta, i ona je sabirala darove sa svih strana. Nesumnjivo je u tome učestvovala vaskolika Boka. Savinska misija je i u to vrijeme provođena u dva glavna smjera: unutrašnjem djelovanjem u okvirima regije i njene Dračevice, a potvrda uspješnosti misionarskog djelovanja Savinaca jest upravo sjećanje na Savinu svih novskih testatora. Drugo je, svakako, orijentacija manastira na izvođenje velikih ekskurzija na obali Jadrana, ali i velikoj Rusiji, koja opet govori za značajnu ambiciju savinskog bratstva.

Još u prvoj polovici 18. vijeka savinski kaluđeri su upućivani u Rusiju. Arhimandrit Leontije (Avramović) koji je rodom iz Trebinja, a upokojio se u Savini 17. decembra 1742., poptpisao se 1722. godine učinivši bilješku na jednoj knjizi kupljenoj u Moskvi: "Siju knjigu golemuju margarit kupih za 2 cekina v carstvujuščem velikom gradu Moskvi ljeta 1722 mjeseca jula 11 az smirennii Leontii Avramievič arhimandrit trebinjskii radi dševnije polzi pročitajuščih i molju kotorii bi ju pročital da bi rekl Bog da mu dušu prosti". Iste godine kupio je arhimandrit Leontije i čuvenu rusku Preradu Baronijevih crkvenih anala, knjigu štampanu 1719., a koja je rado čitana po srpskim manastirima u 18. vijeku. Ovaj savinski iguman je cijeloj Dalmaciji uživao visoki ugled i popularnost. Kada je već vladika Savatije prognan iz provincije, upravo je arhimandrit Leontije predlagan od svih dalmatinskih i bokeških Srba za mitropolita. Dogodilo se to 1735. godine. Ovome se izboru snažno usprotivio zadarski nadbiskup Vićentije Zmajević. On je kazao da je arhimandrit Leontije dva puta bio u Rusiji, tamo darove primao, a takođe i za zasluge arhimandritom postao. Ovaj iguman savinski potekao je iz velike svešteničke porodice Avramovića iz sela Trebesin koja je dala tridesetak kaluđera i sveštenika i šest kaluđerica.

Savinski manastir je 1725. godine, za upraviteljstva arhimandrita Leontija došao u posjed imanja na Đurđevom brdu u Sutorini, zapravo na onome dijelu novske obale na koji je poslije rata 1714–18., izlazila Otomanska imperija. U to vrijeme na istorijsko pozorje Dračevice i njene Crkve stupa otac Arsenije Milutinović, koji će nešto kasnije, kao iguman, začeti neku veću akciju u Dalmaciji i Veneciji za koju mi vjerujemo da je predstavljala početak neke konkretnije akcije na prikupljanju sredstava za gradnju crkve. No, sada se valja vratiti ugovoru koji su Dragutin i Niko Magazinović iz Tople, sklopili sa manastirom i u kojem se kaže:

Nosilac prvoga posla manastirskog bio je iguman Leontije ali uz neposredno prisustvo mitropolita Stefana Ljubibratića, jer izričito stoji da je novac primljen iz ruke preosvećenoga Stefana. Ovaj drugi dio bilješke ipak pripada nekom drugom vremenu, kada je starješina manastira bio Arsenije Milutinović. Savina je zaista i u Kutima raspolagala zemljom, a mi ćemo malo kasnije vidjeti na koji način je stekla vinograd na predjelu Pržine.

Savinski posjed na Đurđevom brdu leži na otomanskoj teritoriji u Sutorini, i nakon uspostavljanja Močenigo linije 1721. godine, stara granica između dvije države, u dijelu Boke Kotorske nije ni u čemu izmjenjena. I kasnije su novske familije uživale posjede na Đurđevom brdu, na primjer ratiševljanski–mojdeški Budeči. U času kada je iguman savinski bio Leontije Rajović, u Podima, gdje je na predjelu Rusmane Savina držala veći posjed, pominje se kaluđer, otac Vasilije. Još 1707. godine, vladika Savatije je zadobio baštine na Toploj i Podima.

U ljeto 1725., arhimandrit Leontije je pisao Pijeru Fontani, prevodiocu za ilirski (srpski) jezik i obavjestio ga o spriječenosti mitropolita Stefana i njegovoj, da prisustvuju nekome sastanku u Risnu. Vjerovatno je da se ovaj sastanak održavao u cilju umira između Risanske komunitadi i Katunjana. Ali pismo oca Leontija još jednom ističe pitanje domašaja inače nesumnjivih odluka mletačke vlade kojima je vladika Stefan još 1722. godine prognan iz Dalmacije i Boke. On je očigledno i te kako prisutan u Novome jer se iz pisma nepobitno vidi da je poziv za sastanak došao od samoga providura! Evo šta kaže otac Leontije:

Potpuno je sigurno iz ovoga pisma ilirskom prevodiocu da vladika Stefan u 1725. godini nije na teritoriji Novoga boravio sakriven, nego je obavljao sve redovne poslove, uključujući i one koji su podrazumjevali saradnju sa regionalnim providurima. U to doba vladika se preko svojih prokuratora pojavljivao u sudskome sporu. Mletački oficir Đorđe Kaić iz Novoga prodavao je vladici hadži Stefanu Ljubibratiću nekretnine u Srbini, zastupanome po Danilu kaluđeru manastira Svetoga Nikole u Crnici i Pođaninu Jovu Lupeškoviću iz Tople. Ove iste 1725. godine, stari iguman Potplanine u Ratiševini Isaija (Vitomirović) poklonio je manastiru Savina njegovo nepokretno imanje, među kojim i jednu ćeliju koju je sagradio sopstvenim novcem u Mojdežu. Najvjerovatnije, da je u času kada je otac Leontije još uvijek bio starješinom manastira Savina, da je otac Arsenije Milutinov (Kaluđerović) bio na položaju igumana Potplanine.

Manastir Savina čuva dvije naredbe generalnog providura iz 1727. koje već pouzdano otkrivaju ono što se iz do sada navedenih dokumenata moglo slutiti. Venecija je u sredini dvadesetih godina 18. vijeka nesumnjivo učinila nekakvu reviziju svoje ranije odluke da se vladika Stefan protjera. Moguće je da je vladici naloženo da boravi na novskoj teritoriji, kako bi svojim prisustvom i djelovanjem manje izazivao zadarskog nadbiskupa. Bilo kako bilo, mitropolitu Stefanu, dodjeljuje se zemlja u selu Dračevo u Popovu polju.

Prevod s italijanskoga jezika:

Samo četiri dana kasnije isti providur je izdao još jedan dukal iz Kotora kojim se reguliše pitanje ulaska u posjed manastira Savina i u kojem se pozivaju kmetovi koji drže ovu zemlju u Dračevu na visoku instancu generalnog providura radi nadoknade (... Kmetam onijem koji bi sad deržali rečenne zemlje i ostale stabile da kako vide ovo naše pismo imaju uput renuncijati i predati u svobodnu vlast više pomjenutago igumena... ).

Na taj način manastir je došao u posjed jednog za tadašnje prilike veoma velikog imanja u popovskom selu Dračevo. U sačuvanoj dokumentaciji manastira, ovaj se posjed i poslovi vezani za njega više ne pominju, ali Savina je bila u obavezi isplaćivati porez od svega roda sa ove zemlje. Da li je ovaj posjed prenešen drugom nekom hercegovačkom manastiru ne znamo.

U 1730. godini jedna iščezla kućanska familija, Leovića, podarila je manastiru Savina kuću i baštinu u svome selu. Ovaj Luka Leović pominje se u popisu Kuta iz prve godine Topaljske komunitadi. O ovome daru učinjena je bilješka u Opštem listu tvrdoško–savinskom. Danas, osim toga, tačno znamo da je ovaj posjed, ''Pržine'' kasnije pripao kućanskoj familiji Kišić iz Obalice.

U ljeto sljedeće godine gospođa Gorda Marinović iz Sušćepana, ostavila je svojim zavještanjem znatan imetak manastiru, koji je mogao da narasta da nikakve prihode nije imao. Dovoljni su bili darovi vjernih Dračevićana. Ova gospođa Gorda je bila kćer Mitra Naukovića a žena Mijata Marinovića. Njen je sveštenik bio trebesinjski prota Nikola Avramović koji ju je ispovjedio i pričestio. Svjedoci testamentu, koji se i čuva u manastiru Savina bili su knez Pero Lučić i Vučić Vidić. U oporuci stoji: "Ostavljajem u manastir Savinu moje siromašstvo kuću i baštinu i što se u kući nađe moga siromaštva i na baštini moje muke na tri kanpa zemlje što mi je od oca ostalo i da budet prepisano u kamaru principovu na katastig od imena Mijata Marinovića moga muža na manastir više pisat na Savinu"... Ove familije koje su uključene u stare zemljišne knjige zaista tokom druge polovice 18. vijeka više u Sušćepanu nema, ali je nasljednica Naukovića dorovala manastir kućom i baštinom u svome selu. Vidjećemo kasnije kako je ova zemlja koja za onovremene prilike nije bila mala, priključena imanjima koja je u drugoj polovici 18. vijeka uživao savinski manastir.

Kada su početkom tridesetih godina začete u Dalmaciji raspre oko izbora dalmatinskog i bokeškog episkopa, iz Dračevice i Savine za to mjesto je kandidovan cijenjeni arhimandrit Leontije (Avramović). O tome i pokušaju da se izabere od Savine otlučeni otac Lavrentije, i protivljenju savinskog bratstva govori jedno pismi gospodinu Marku Mirkoviću u Mletke, topaljskom i savinskom poslaniku. Pismo glasi:

Bratstvo ovdje oštro negoduje zbog pojave kandidata Lavrentija za arhijereja. Bilo je to vrijeme bespoštednog upliva zadarske nadbiskupije u poslove Srspke crkve u primorju. Savina je branila svoj stav i stav Topaljske opštine o kandidatu Leontiju Avramoviću i izrazila zabrinutost zbog visokog domašaja oca Lavrentija koji je ušavši u najuži izbor čak ''metat u balotu. ''

O životu savinskog bratstva početkom četrdesetih godina može se ponešto doznati iz prepiske serdara Nikole Kecojevića iz Mojdeža sa novskim providurom. Ova je osoba bila zadužena za neprestano osmatranje prekograničnih zbivanja, razglašavanje naredbi i saopštenja bokeških providura, a svakako, bila je naklonjena mletačkoj stvari. Vidi se to iz povjerljive sadržine pisama koja su tangirala i neke poslove Crkve, a i iz stava koji su Topljani imali prema ličnosti novskog serdara. U pismu Iz Mojdeža na 14 marča 1742 Nikola obavještava o dolasku hercegovačkog vladike iz Pive u Trebinje: ... Nego je došao vladika iz Pive u Trebinje. Pošli su k njemu ovi popovi is Turskoga, kade se vrate ako koji glas bude vaše čemo preuzvišenstvo avizati.

Veoma je zanimljiv početak pisma Nikole Kecojevića providuru od 10. novembra 1742. godine: Oni čoek što je nosio onu knjigu k onom prijatelju došao je juče. Onoga prijatelja nije našao u manastiru nego je bio pred Dubrovnikom. Čekali ga su tri dni da če izič, a ne izišao. Nijesu smjeli knjige raspečatiti nego mu su je poslali pred Dubrovnik...

Dva dana kasnije Nikola Kecojević je uputio pismo iz kojega se ne može dokučiti kakav je posao po srijedi, ali e vidi kretanje savinskih kaluđera.

Jedno pismo Nikole Kecojevića osvjetljava praksu naše Crkve da tokom cijelog 18. vijeka upućuje svoje kaluđere po selima gdje su obavljali dužnosti paroha. Vidi se to i iz pisma Nikolinog novskom providuru od 18. septembra 1743., u kojem, obavještavajući o razglašavanju neke naredbe, kaže: ... prikazao ga sam i podpisali su ga svi paroćijani do jednoga koji popuje sa Savine Kućanima. Nije bio u manastiru nego na put u Lušticu kuđe li...

Jedan od velikih darovalaca naše Crkve je konte Jovo Stevanov Delin iz Poda. Ovaj trgovac našao se na putu u Veneciji skupa sa konte Voinom Serdarevićem (Vojnovićem). tamo je obolio i dao da se načini oporuka koja je kasnije dovršena u Toploj. Ovaj prvi dio oporuke učinjen je u Mlecima u utorak, 24. maja 1744, ''po grčaski''. Oporukom se daruju crkve i manastiri u Dračevici, vaskolikoj Staroj Hercegovini, ali, to je karakteristika svih velikih oporuka u Novome toga vremena, i sva značajna središta pravoslavnog svijeta Istočnog Mediterana. U dijelu oporuke koji govori o davanjima za Crkvu stoji:

Prokuratori na ovome testamentu konte Jovana Delina iz Poda bili su Antonije Nikićević, serdar Todor Vujnović, Marko Mirković i suđa Jovo Laketić iz Poda. Ovo su uglavnom osobe koje su pozvane u svim poslovima manastira Savina, a u godinama koje dolaze trgovac Marko Mirković koji je često boravio u Mlecima biće angažovan u nekoj važnoj misiji manastira. Sačuvana su pisma igumanu savinskom Arseniju Milutinoviću za koja mi vjerujemo da su govorila o nekoj akciji koju je već tada, dakle između 1746. i konca 1747. godine vodio savinski iguman, a koja je mogla da se odnosi na pripremne radnje za gradnju velike crkve. Mi do dana današnjega nismo doznali kada je začeta ideja o podizanju velike crkve u Savini. Ali danas znamo još nešto. Tokom tridesetih i četrdesetih godina usljedila su znatna davanja manastiru. Među ovim darovaocima ističe se topaljski kapetan Simo Milutinović Tomašević–Magazinović, za kojega vjerujemo da je do dana današnjega učinio najznačajnije poklone manastiru i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, među svim Novljanima. Dužni smo na ovome mjestu posvetiti jedan mali odjeljak gospodinu Simu Milutinoviću.

Topaljski kapetan Simo Milutinović Tomašević

U Toploj se u prvoj polovini 18. vijeka nalazi značajan broj starih vlastelinskih familija stare Hercegovine koje su i prije Morejskog rata posjedovale u Dračevici zemlje i kuće. Svakako da su ovi posjedi i uvećani učešćem znamenitih Hercegovaca na strani hrišćanskog saveza. Ove familije koje su imale snagu za pokretanje naroda ka mletačkoj Boki, svakako su svoje učešće u ovim sukobima motivisale željom za povraćaj i uvećanje posjeda ''s ovje strane vode'' (Trebišnjice). Tokom velikog vijeka Srba stvoriće Topla svoj građanski stalež sačinjen od trgovaca i pomoraca i ovaj će stalež sa neponovljivim uspješnošću kanalisati i podupirati opšte crkveno–narodne poslove pod okriljem Republike Svetoga Marka, a u okviru Topaljske autonomije.

Veličinom ličnog odricanja i snagom domašaja svojega podupirućeg uticaja ka Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Boki, ističe se topaljski kapetan Simo Milutinov Tomašević koji se upokojio 1743. godine u kući na Toploj a ukopan je ispred male crkve Svete Gospođe u Savini, čiji je veliki ktitor bio. Ovaj kapetan raspolagao je u času sastavljanja oporuke, 1742., velikim bogatstvom, kako u selima Dračevice, tako i u Hercegovini. Svojom oporukom on će nasljediti intenciju najbogatijih Topljana koji su svojim darovima nastojali dotaći sva velika središta svoje Hercegove zemlje, ali i cijeloga istočnog Sredozemlja.

U selu Sušćepan, Simo. M. Tomašević raspolaže jednom kulom i kućištinom, te baštinom Smokovac pod Zirinama. Ovdje je u sredini 18. vijeka ležalo neko malo naselje u kojemu je stajao otac Maksim koji je vršio dužnost topaljskog viceparoha. Raniji vlasnik ovoga posjeda bio je Đuro Tomanov Lučić, zvani Tanburić. U planinskom selu Mokrine, u odlomku Crljeno brdo, posjedovao je kućištinu i pojatu, kao i baštine Radića vrt i Putišin do. Radića vrt je baština koja se pominje u starim savinskim ''veštidama''. U istome odlomku simo je posjedovao Zgradu, Kućištinu, Pojatinu, i baštine Vrti i Ulište. U Donjim Mokrinama, u Ponikavama Simo je držao posjede čiji je raniji vlasnik bila žena Nikole Vukadinovića, kćer Jakoba Memića. U Kutima, baštine Orašje i baštine Pod Grudom, prethodnog vlasnika Jova Simonova Viskovića iz Perasta i Pala Arbanasa.

U Toploj, mjestu u kojem je živio, na Predivanu, Simo je posjedovao kuću, konjušnicu i kužinu, pivnicu, dvije avlije, vijate, brašnjeni mlin i baštinu koja se prostirala od potoka do puta od Bajera. U Sušćepanu, držao je Simo Polaču i kuće. Ono što je važno za manastir, Simo je u Toploj, negdje blizu Saborne crkve, posjedovao veliku butigu i magazine, avlicu, kužine, baštinu i vrt. Takođe, u Toploj, magazin na obali, još jednu veliku butigu. U gradu Novome, držao je kuću. U Kutima, na predjelu '''Pod Grudom'', posjedovao je baštine prethodnog vlasnika Pala Arbanasa i Đura Kaića.

Gotovo sve nepokretnosti Simo Milutinov je ostavio novskim crkvama i manastiru crkve Presvete Bogorodice na Savini.

Kada je ova ličnost u pitanju valja reći da ona nije u životu Srpske Pravoslavne Crkve učestvovala samo ovim završnim oporučnim činom. On je bio najistaknutiji graditelj Saborne crkve u Toploj, a osim toga, pružio je veliki doprinos osnivanju Topaljske opštine, čiji je kapetan bio na samome početku, poslije Vukovoja Vukova. Iz čitulje porodice Tomašević može se vidjeti da je to stara sveštenička porodica. Vidjećemo kasnije da su oni bili ktitori Crkve i u Hercegovini. Iz same oporuke vidi se da su ovi Tomaševići–Magazini porijeklom iz sela Slivnica u dno Popova polja, odnosno iz trebinjske Površi i sela Volujac i Slivnica. Crkavama u svome kraju Simo Milutinov je ostavio poklone: "... dvije ikone što su u portiku obje moskovske i obje pozlaćene jedna Bogorodica s mladencem druga Sveti Teodor Tiron, ove pošljite obje po kome siguru u cerkvu na Slivnicu dje je naše otačestvo. Jošte s njima deset dukata korentije, kupite što goć čime su u cerkvu oskudni što im je najprešnije i najpotrebnije i pošljite na Slivnicu".

Simo je testament diktirao u kući na Predivanu 17. marta 1742. godine a upokojio se u Gospodu 11. marta 1743. Ukopan je na Savini ispred male crkve gdje mu se i danas vidi grob koji su savinski kaluđeri s osobitom pažnjom čuvali. Upravo je na tome mjestu ukopan i Simov brat i familija. Na sahrani topaljskog kapetana Sima Tomaševića, služili su svi novski sveštenici. Simo je još 10. marta pozvao opštinskog sekretara Jovana Žarkovića i prikazao mu testamenat da ga ostavi u kancelariju na Toploj, uz naređenje da se pročita nad odrom.

Simo Tomašević kaže još u testamentu: Jedna 1 ikona moskovska Bogorodica s mladencem što je u konobi ovu pošljite u Volujac na Troičnu glavicu u cerkvu..., i sasvim određeno dodaje: i tu je naše otačestvo i ukop našije starije.

U času kada je Simo diktirao oporuku, njegovi roditelji Milutin i Grozdana bili su pokojni. Simo je imao stričeve Elefterija (monaha?) i Sladoja, veoma aktivnog u sukobima Morejskog rata, koji se na početku 18. vijeka zakaluđerio i postao monah Simeon. Jedna Simova strina bila je kaluđerica Nastasija.

Od najstarijih vremena, koliko narodno predanje pamti, kazuje O. Đ. Kozić, trebinjskoj Površi je pripadalo i selo Volujac. Površ ima i uže značenje po kojemu je to samo jedna knežina sastavljena od nekoliko samostalnih sela. O Magazinima kaže ovaj istraživač da su živjeli u Slivnici. Slava im je bila Mitrov dan u starini, a sada Šćepan dan. U raspravi o Milutinovićima sveštenik Savo Nakićenović obavještava da su doselili iz Trebinja sa vladikom Savatijem, te kako su se po Milutinu prozvali Milutinovići, a prije se zvali Magazinovići (Magazini). Pominje konte Prodana kao prvoga u Toploj. Još dodaje pop Savo znamenitu ličnost iz bratstva Magazina, Dragutina, koji bijaše načelnikom opštine topaljske 1742. godine. Iz kotorskih dokumenata može se dokučiti ime oca Sladoja Tomaševića, Simovog strica, potonjeg kaluđera Simeona. U ovim dokumentima pominju se akcije u kojima je učestvovao patrun Sladoje Tomašević nastanjen u Perastu, a među njima je iskaz Sladoja pok. Tomaša Tomaševića od 15. aprila 1686. Sladoje je bio istaknuti učesnik pomorskih ekspedicija.

Ono što nas posebno zanima kada govorimo o Milutinovićima–Magazinovićima je izvjesno preplitanje prezimena kada se i znameniti Vojnovići imenuju kao Magazinovići. Prodan Vojnović Magazinović je taj Prodan kojega pominje pop Savo. On je jedan od potpisnika zahtjeva sa velike narodne konferencije u Popovu 1693. godine u kojoj su dogovarani modaliteti prelaska pod krilo principovo. Za vrijeme zasnivanja topaljske opštine, u deputaciji u Mlecima učestvovaće Dragutin Magazinović, a Simo Milutinov će postati drugi po redu njen načelnik. Postoji u nizu izvora izvjesna indikativnost za istovjetnost nekolika topaljska prezimena koja bi se kao zagranci mogla javljati u okviru jednog opštijeg imena Magazinovića. Katkad se i Vojnovići i Žarkovići i Tomaševići tako imenuju.

Mi ćemo u ovoj knjizi pružiti niz dokumenata iz arhive manastira Savina koji govore o ostavštini Sima Milutinovića u kojima su Savinci pominjali svog velikog dobrotvora u službama. U odgovoru na pitanje ko je stvorio Topaljsku opštinu, ko je najsnažnije podržao poslove Crkve i učinio je čvrstom u jednom metežnom vremenu, nezaobilazna je i ključna uloga popovskih Magazina. Oni su još za vrijeme Kandijskog rata stupili u veze sa Mlečanima da bi u toku sljedećeg sukoba, Bečkog, stvorili veliki uticaj. Bez ovoga uticaja i djela koje je tokom prve polovine 18. vijeka učvrstilo Crkvu, ne bi bilo ni Velike crkve manastirske u drugoj polovini vijeka.

Postoji još jedno zanimljivo zapažanje o koincidenciji većih graditeljskih poduhvata u selima Dračevice sa značajnijim akcijama u Savini. To će se dobro vidjeti kroz nekolika primjera krupnijih djela u selima na prelomu vijeka, i još očiglednije u drugoj polovici vijeka kada je već teklo podizanje Velike crkve.

Prvi nagovještaji velike akcije

Tokom 1745. godine, manastir Savina je imao snagu da učini znatne pozajmice najznačajnijim srpskim manastirima u Dalmaciji. Upravo 18. avgusta načinjena je jedna potvrda u Krki o primitku sredstava od Savine, koja glasi:

Zajednica dalmatinskih manastira bila je svakako u vanrednim prilikama poslije protjerivanja vladike Stefana i zaista je na manastirskim bratstvima ležao teret ukupne crkveno–narodne misije. Ova pozajmica dvije bokeške opštine i manastira Savina to dobro pokazuje, a pokazuje i solidarnost i veze udaljenih crkvenih središta koja su sva ipak stajala u sklopu dalmatinsko–bokokotorskog vladičanstva. Iako se bližio dan kada će za novoga episkopa biti izabran Simeon (Končarević) ovaj korak neće donijeti značajnije poboljšice položaju naših svetinja na primorju jer će i vladika Simeon ubrzo doživjeti progonstvo. Tako su srpski manastiri diljem Dalmacije bili upravljeni jedni na druge, a u to teško vrijeme, svakako, i pomognuti od srpskih opština i svoga naroda. Ova pozajmica došla je u vrijeme kada je iguman savinski bio Arsenije Milutinović a načelnih Topaljske opštine Dragutin Magazinović. Mi ćemo uskoro vidjeti iz sačuvane savinske arhive kako su u to doba mogla teći razmišljanja ove srpske zajednice i kako bi se danas mogla ocrtati hronologija djela i koraka preduzimanih u cilju najvećeg poduhvata Crkve u Boki u 18. vijeku.

U jesen 1746. započeta je zanimljiva prepiska Marka Mirkovića iz Tople i savinskog igumana Arsenija. Iguman Arsenije pisao je Mirkoviću o nekim poslovima od zemalja manastira i crkava na Toploj i Podima: ... vidimo što nam ste pisali za đela ot zemalja monostira i crkava na Toplu i na Podu (!).

Savinski iguman je pozajmljivao novac i prevodiocu za ilirski jezik Pjeru Fontani. O tome je potvrdu načinio Fontana 3 juna 1747. godine:

Od aprila do decembra 1747. godine pisao je Marko Mirković, kao savinski opunomoćenik igumanu Arseniju više puta. Zanimljiva su dva njegova pisma koja bismo ovdje dali u cjelosti. Upravo u pismu od 20. decembra 1747. Mirković jasno razdvaja dva posla oko kojih se zanima u Mlecima. Istovremeno, u oba pisma pominje ''opšte djelo'': ... a sada govore mi da ne idem odavle za malo dana. Ufamo u Boga znaćemo šta će biti za opšte djelo a za zemlje monastirske i crkve na Toploj i na Podima nastojalo se i nije se moglo do sad opraviti... .

Njegovo pismo glasi:

Marko Mirković je odgovarajući na pismo oca Arsenija od 3. februara javljao da je otac Partenije živ ali u zatvoru. O tome je javio Jovo Miletić koji je zbog vijesti da je protosinđel umro putovao za Beč. Dalje govori Mirković o gradnji crkve: ... I evo vam šaljem knjigu koju mi je pisao gospodin–Jovo da vidite što mi je pisao i opet mi istu knjigu pošljite amo. Ja ne manjkam da se nađe i zna što je obećao poslati za građu ot crkve. A ovije se dana čeka ođe gospodin Trifun – Čaci Simić s koijem ću zboriti a i vi biste dobro učinili da mu pišete kako znate a za opšte djelo došao je skoro gospodin pop Krička i bili smo u gospodina Karajanjića koji je prije nastojao zo (!) djelo i sada se obećao prifatit ako mu damo u depozit cekina dvijesti. Ja sam rekao dati ako mi učini pismo kako ću biti siguran za iste. I ako čekamo dokle se nađu neka pisma i vidimo koji se ima početak i put uzeti za djelo kada se počne...

Pažljivo čitanje ova dva pisma dopušta mogućnost da se, iako hipotetički, postavi teza da je već u četrdesetim godinama tekla neka konkretna akcija na stvaranju osnovnih uslova za otpočinjanje gradnje velike savinske crkve. Na jednome mjestu Mirković čak pominje gradnju neke crkve, a na više mjesta kaže ''opšte djelo''. Kada se zna da je puno kasnije mletački dužd u odobrenju gradnje dozvolio samo obnovu stare crkve i podizanje veće zgrade, tada može biti sasvim blisko pomisli da su savinski povjerenik suđa Marko Mirković, sa njegovim očigledno širokim kompetencijama, i iguman Arsenije u pismima namjerno zaobilazili otvoreno pominjanje gradnje velike savinske crkve.

Za vrijeme starješinstva oca Arsenija Milutinovića, uprava Topaljske opštine je predala gvardijanima i prokuratorima, kao i cijelome bratstvu crkve Svetoga Jeronima u Starome gradu jedan zahtijev koji je nesumnjivo najneobičniji dokument koji smo imali prilike vidjeti u sklopu inače skromne korespodencije predstavnika dvaju konfesija u Novome. Ovim pismom zatraženo je dodjeljivanje jednoga placa kraj same al dome u Starome gradu. Plac se precizno ubicira. U pismu se pominje groblje a traži se da se na ovoj zemlji ogradi ''građa koja bi služila za našu svaku potrebu''. Kada se pogleda ovaj dokumenat koji se čuva u Arhivu grada Herceg–Novoga, može se najprije pomisliti da uprava komunitadi želi ovdje graditi kakvu butigu. Međutim riječi ... mi se oblegajemo ovi davati livel i naši nasljednici koji budu po nami uživati uvijek vazda a ista zemlja i na njoj građa koju bismo učinili na našu volju da je naša i našije nasljednika vazda uvijek. Da nam ne ima niko i pančati crkvu svetu...

Ovaj zahtijev Topaljske opštine je sada sasvim neočekivan i mogao bi biti potpuno pomjeren u kontekstu pisma da se ne radi o gradnji crkve na ovome trgu i to na mjestu stare crkve iz 15. vijeka, kada je Dubrovačka republika na dar poslednjem ustoličenom gospodaru Hercegovine, Vlatku, gradila crkvu Svetoga Stefana. Iz pisma doznajemo da je ovdje 1748. godine stajalo vidljivo i možda još uvijek aktivno groblje, a moguće i nešto više. U vrijeme kada je Topaljska opština već znatno ekonomski ojačala ne bi bilo ni malo neobično da traži mogućnosti za ponavljanje djela svoga starog vladara.

Gotovo da nije bilo u to doba oporuke u Dračevici da se nije sjetila manastira Savina. Tako je 1750. parohijal saborne crkve Svetoga vaznesenija Hristova na Toploj ostavio skromni dar: ... jednu ikonu Hristovu su 12 apostola i suviše u monastir na Savinu jedan salandar cekina. 2.

Isto je tako učinio dvije godine kasnije Stojan Ivanković iz Brajkovine u Podima: Sade ostavlja da mu se da za dušu za podušje cekin, jedan salandar u monastir na Savinu i s ovijem, dospjevam i zaključujem, učini ovo pismo ja jeromonah Teodosije savinac kapelan od Poda i Brajkovine, koji ispovjeda i pričesti istoga Stojana.

Oporuka oca Luke Lučića

Otac Luka bio je sveštenik iz sutorinskog roda Lučića koji je dao veći broj prezvitera Srpske Pravoslavne Crkve, mada je u 18. vijeku bilo sveštenika Lučića i u drugim selima, u Dračevici. Otac Luka diktirao je u manastiru Savina, čiji je sabrat bio, svoju oporuku Dimitriju Vladojeviću iz Poda. I ova oporuka ostavlja baštine manastiru:

Slava Gospodu Bogu: u Novomu u monastiru Savini mjeseca aprila = 20 = 1757 = Bivši zvan ja Dimitrije Vladojević od strane Luke Lučića: koga nađoh u postelji teško bolesna ma hvaleći Boga zdrava u pameti, umu i riječi i žudeći učiniti njegov testamenat, i narediti njegove male stvari, nadajući se smerti, i bojeći se od nje, zapovjeda odlučuje i naređuje, koliko nasljeđuje moleći mene da mu upišem isti tastamenat i njegovu 1 = najposlednju volju, = pervo preporučuje Gospodu Bogu i Presvetoj Djevi Mariji Bogorodici njegovu dušu da je prime u njegovu samert, kada bude volja Božija u njegov raj: 2 = Drugo naređuije i zapovjeda kad se bude zgoditi njegova smert, da se njegovo tijelo pogrebe kod cerkve Svete Gospođe na Savini kod koje je imao svoju ranu više od godina = 30 = i da mu se učini opjelo i pametotvorenije po načinu kako je običaj 3 = Treće zapovjeda: i naređuje da potlje njegove smerti uzme monastir Savina dva, paradžika zemlje istoga Luke, na Kamenome kako se dava svake godine decima, prevedrome principu po libre četiri Z 4 = i nekolika solda: i s ova dva paradžika zemlje da ima monastir uzimati frute dokle bi došao rođeni brat istoga Luke koji je na službi preuzvišenoga principa i tadaj ova dva paradžika da se podjele po pola i polovina rečenoga Lukeda ima ostati za vazda pod monastir Savinu da mole Boga za njegovu dušu, ako li bi brat istoga Luke, uzeo oba dijela, ova dva paradžika da ima isplatiti cerkvi svete Gospođe dio, više rečenoga Luke po pravici što bi valjalo, a da cerkva moli Boga za njega koji se velikoj peporučuje i sa svijem serdcem ostavlja više rečenu zemlju, a drugoga imuća nije ni imao, i za bolju vjernost biće ovo pismo podpisato s rukom istoga duhovnika više rečenoga Luke, i ovi tastamenat učinih ja Dimitrije Vladojević bivši moljen od više rečenoga Luke Lučića. I Bog dao dobar čas. Ja Sofronije Vidaković duhovnik potvrđujem kako više.

Luka je dakle sahranjen u Savini, kao i svi sveštenici i kaluđeri savinski u 18. vijeku, a to bijaše ispred Male crkve. Ostali sveštenici Lučići ukopani su u familijarnoj grobnici kod sutorinske saborne crkve Svetoga Oca Nikolaja. U jednome kasnijem dokumentu u kojem se pominju sve baštine manastira Savina na teritoriji Dračevice, ova se zemlja Lukina ne pominje.

U prelomu vijeka u Dužima je ustoličen novi episkop za Dalmaciju. Bijaše to Simeon Končarević. Neće proteći niti decenija a vladika Simeon će se naći prognan u Rusiji. Upravo u vrijeme kada je vladika trpio vrhunac pritiska, izdade generalni providur Fančesko Dijedo jednu zapovjed izrazito štetnu po pravoslavne u provinciji, koja bi prividno naslovljena i na latinsko sveštenstvo koje je međutim bilo u mogućnosti naredbu redovito izvršavati. Naime, naredbom se traži da sveštenici budu pravilno postavljani od vladika u gradovima. To nije bilo moguće izvršavati Srbima iz razloga što su njihovi episkopi bili protjerani. Ipak, u samom uvodnom dijelu providur skreće pažnju na grčke kaluđere ... tako kad goć prigodi se za uzrok od ove razlikosti prigodne, ostaju poticati i nastojavši se misli od nekije popova popova (!) grečaskije, i kalugera iz drugoga vladanja, priklonjen ot zakona, prigađaju se paka smutnje s perikulom od prigoda plačnijeh...

U prvom kapitulu stoji.

Na taj način susprezane su u to vrijeme ozbiljne mogućnosti međusobnog pomaganja i djelovanja udaljenih srpskih manastira. Upravo je sakupljanjem ''milostinje'' po Mlecima, Dalmaciji i dalekoj Rusiji i ostvareno veliko savinsko djelo. Osim toga ova veoma restriktivna naredba udaljava pravoslavne sveštenike iz drugih država iako providur zna da je Crkva nedjeljiva i da bi striktno sprovođenje naredbe u život pogodilo latinsko sveštenstvo. Drugi kapitul već predstavlja namjeru koja uvodi teror:

Trećim kapitulom određeno je da se providurova kancelarija obavještava o promjenama paroha sa prikazivanjem uzroka promjena, a četvrtim se podstiče skrovito dojavljivanje o promjenama. Na taj način država u potpunosti ukida autonomiju Crkve, prividno i sopstvene Crkve, a zapravo gotovo ukida Srpsku Pravoslavnu Crkvu na svojoj teritoriji. Mi ćemo vidjeti da ova naredba nikada nije zaživjela i ovdje se ponavlja stara praksa da regionalni providuri nastupaju oštrinom represivnih naredbi koje se ne sprovode ili čak obrnuto da Senat izdaje naredbe koje providuri ne sprovode. Čak i kada se u našim arhivima posmatra dostupna regulativa Republike Svetog Marka, isključivo u specijalnim pitanjima Srpske Pravoslavne Crkve u provinciji, vidljiva je nesigurnost i nedostatak koordinacije unutar mletačke administracije koja najprije pokazuje tromost velike države na umoru. I savinsko bratstvo je živeći na pjeni od mora, živeći u odličnoj saradnji sa svojom Topaljskom opštinom i njenim, a obično zajedničkim poslanstvima i poslanicima, moglo dobro sagledati opšti politički okvir i snagu Republike koja je u drugoj polovini 18. vijeka već uvelike posustajala. Zbog toga je sve ono što je moglo biti ostvareno brzo po osnivanju opštine u Toploj, ostvareno tek na koncu vijeka. Savina i njena velika crkva tako simbolizuju uskrsnuće srpskog narodnog i nepisanog političkog programa i istorijskog i političkog toka koji pokazuje punu paralelnost u odnosu na tok stare Republike. Ona je propadala a stara Dračevica se podizala i u ruševinama Venecije podigla svoje najveće djelo, da bi spremna i snažna dočekala novog i opasnijeg zavojevača.

Savini su ostavljali darove i oni koji nisu mogli ostaviti što znatnije. Tako je Šćepanija Kostadinova iz Tople, u svojoj oporuci pisanoj od paroha topaljskog Petra Jovanovića 16. oktobra 1761. godine, manastiru ostavila jedan trpežnjak.

Zanimljivo je testamentarno zavještanje Andrije Jovova Pivljanina iz Poda koje je ispisao Dmitar Pavković u prisustvu svjedoka Pođana Gliga Laketića i jednog velikog ktitora crkve Svetoga Sergeja i Vakha u Podima Gligora Pavkovića 12 oktobra 1763. Ova familija je potekla iz Pive i pripada migranatskom sloju u Dračevici, pa je zanimljivo pogledati kako je Andrija opredjelio svoje darove: 8 = Ostavljam svekoliko moje i moije roditelja i moje braće kako više u dvije crkve. Prvu Sveta Gospođa na Savini. . Druga u Svetago Srđa na Podima. Da imu sve više primiti i uživti zajedno kako na Savini tako i na Podima koje nam imu pominjati kako je pristojno koje svekoliko ostavljamo na (... tr) gu i koji s našijem izvladaju da se naše duše ne ogluše. 9 = Crkve dvije Sveta Gospođa i Sveti Srđ da imadu dati zajedno u namastir u Pivu dva salandara koji smo od istoga namastira učeni bili svikolici i suviše mene ranili toliko godina tako i moga oca i od naše kuće koji goć je bio.

U šezdesetim godinama iguman savinski bio je već Danilo Joanorajović koji će kao najizloženiji član bratstva podnijeti veliki dio tereta organizacionih poslova i putovanja u cilju gradnje Velike crkve.

U jesen 1763. stavljena je hipoteka na butigu Mata Mirkovića iz Srbine, brata pokojnog trgovca Marka Ćetkovog Mirkovića. U rukopisu se pominju prispjeli konti koje su uglavili Mato i časni otac Nektarije Ljubibratić, savinski arhimandrit u jakost od skrita 16 setembra 1752... Pošto je Mato isplatio sve dugove manastiru, ustanovljava se da je ostao dužan libara glavnih 1960 i libara 486 soldina, i libara 392 što je ostavila pokojna gospođa Marija, njegova domaćica za salandare. Pod hipoteku je stavljena jedna butiga ograđena u ovu varos od razloga nepodjeljena od istoga Mirkovića, i pokojnoga brata Marka afitana sadeh od Gliga Popovića, konfinava od istoka isti Mirkovići, od zapada Buća ozgor an gosposki, ozdol put komunski i isti Buća, imat deržat, godit i na ime od slobodna zaloga asiguravati verhu istu butigu svojema milioramenata ulaza izlaža, i okoliećna za istu sumu od Z 2838: 6, koji oblegavaše isti Mato Mirković broiti, predat, i platit imenovatome časnome ocu Danilu...

Savinsku zemlju u Podima, moguće onu istu koju je vladika Savatije dobio od providura, držali su kao savinski kmetovi pođanski Radonjići. Savinski zastupnik bio je kapetan Gligor Pavković, onaj isti Pavković koji je, prema ćirilskom natpisu na zvoniku crkve Svetoga Sergija i Vakha u Podima, bio ktitor ovoga zvonika i obnove crkve u drugoj polovini 18. vijeka. Sačuvana je jedna potvrda o izmirenju ''kujetancije'' Jova Radonjića:

Manastir Savina je zaista okupljao Novljane ili, tačnije, Dračevićane, izrastajući u narodno saborište koje nije znalo za predjelne različitosti, nesuglasice i diobe. Stari bokeški partikularizam, kao rezidua tradicionalnog starodinarskog rodovskog izolacionizma i u to vrijeme, koje je ipak obilježila snaga vjere, pogađao je ovaj kraj kao što ga pogađa i dan danas. Po selima Dračevice stajale su saborne crkve u velikom broju filijalnih crkava po seoskim odlomcima a neke među njima su postajale značajna kultna mjesta Boke. Međutim, Savina je nosila u sebi snagu okupljačkog mjesta koje je nadilazilo, veoma izrazito, kao nekada Tvrdoš, fizičke granice svoje komunitadi. Vidi se to i iz mjesta i ranga koje Savini redovno datu novski testatori. Vidi se to i iz sačuvanih bokokotorskih pomenika, luštičkog, krtoljskog i grbaljskog, koji se začeše u vrijeme gradnje velike crkve. Među Kućanima koji su se u to vrijeme sjetili Savine bijaše Stane Ožegović. Ona je načinila oporuku 2 decembra 1767. godine, pred svjedocima sveštenikom Nikolom Ćetkovićem iz Đenojevića, Jakova Nakićenovića i kaluđera savinskoga Dionisija Savinca. Otac Dionizije je ispisao oporuku kojom je Stane manastiru ostavila četiri salandara. Ova oporuka bila je pročitana na grobu Staninom kod crkve Svetog Apostola Andrije u Kutima.

U manastiru, u njegovoj crkvi, Novljani su se zaklinjali u sporovima i bila je to konačna i neoboriva verifikacija istinitosti nekoga iskaza pred srpskim narodnim sudovima. To je čin koji nije podlagao sumnji. Godine 1769., savinski iguman bio je Sofronije (Vidaković) rodom iz Trebesina kraj Herceg–Novog. Ovako su izgledale potvrde koje je pisao iguman Sofronije:

U vrijeme starješinstva jeromonaha Sofronija Vidakovića, manastir savina je kod nadležnih mletačkih vlasti, sasvim uspješno, potegao jedno veoma neobično pitanje o kojemu doznajemo na temelju jednog ćirilskog dokumenta sačuvanoga u Savini. Mi smo svakako iznenađeni zbog činjenice da raniji autori koji su se bavili istorijom manastira nisu pronašli i pažnju posvetili ovome dokumentu kojega zaista nije lako rastumačiti, ali veoma dalekosežne i zanimljive implikacije koje može nositi to nalažu. U pitanju je prepis neke manastirske potvrde koji je učinjen januara 1772. godine i u kojem se poziva na veoma stari ugovor iz 1605. godine, dakle iz vremena turske okupacije Dračevice. Međutim, ono što je izazvalo čuđenje jesu ugovorne strane. S jedne strane manastir Savina a sa druge, sasvim očigledno, parohijalna katolička crkva Svetoga Jeronima u Starom gradu! Da vidimo, najprije, kako ovaj prepis izgleda.

U ovome dokumentu dvije su stvari sigurne: u pitanju je crkva Svetoga Jeronima koja je, prema svim izvorima, započeta nakon Kornerovog zauzeća Novoga 1687. I samostan Svetog Frana Asiškog, tik do crkve, započet je 1699. godine. Tu nema spora. Drugo, ovim pismom koleđ sudija, kao visoki mletački organ, zahtijeva regulisanje obaveza upravitelja ove crkve u odnosu na neki ugovor iz vremena turske uprave i to 1605. godine! Pošto je ovdje u pitanju potvrda manastira Savina, to se može pretpostaviti da je dugovanje prema manastiru. Možda je čak moguće dovesti u vezu ovaj dokument sa drugim jednim dokumentom u kojem je Topaljska opština tražila plac kraj aldome u Starom gradu. Iz toga dokumenta smo saznali neosporno da je sredinom 18. vijeka na tome mjestu stajalo groblje. Na koji način je to groblje, ukoliko je pripadalo crkvi Svetog Jeronima, uništeno i kada je to učinjeno? Ovaj dokumenat iz 1772. godine svakako otvara pitanje: šta je stajalo u Starom gradu, pod pjacom, za turske uprave, početkom 17. vijeka? Šta to uživa parohijalna katolička crkva Svetog Jeronima od čega treba da prikaže prihod? Pošto je ta crkva sigurno građena tek od 1687. godine, na koji način je došla u posjed nečega što joj nije moglo pripadati u vrijeme kada nije postojala? Postoji li mogućnost da je insistiranje na obavještenju o gradnji crkve Svetoga Jeronima na ostacima džamije, samo konstrukcija koja prećutkuje i zaobilazi postojanje nečega drugog? Šta je sa crkvom koju je gradio Dubrovnik na dar Hercegu Vlatku 1473. godine čiji su se ostaci sa nekropolom ukazali poslije velikog zemljotresa 1979. godine? I konačno, da nisu možda novske rimokatoličke familije uživale neki stari posjed manastira Savine o čemu bi bio sačinjen ugovor sa manastirom 1605. godine, pa je crkva Svetog Jeronima kao parohijalna katolička crkva ograđena za Mletaka naslijedila ovaj pravni posao?

Sve su to zanimljiva pitanja koja otvaraju ovi dokumenti i njihovo zaobilaženje vodi neprekidnom ponavljanju suštinski istih i nepromjenjenih gledanja na istoriju manastira. Ipak je dužnost istoričara da zahvati u sačuvanu građu u njenome integritetu. U ovome pitanju, zaista je neobično da ovako krupan zahtjev crkvi Svetog Jeronima nije našao odjeka u savremenoj dokumentaciji. Ipak, kada se prisjetimo da je manastirska arhiva, kao uostalom i mletački arhiv grada Novoga, samo maleni ostatak negdašnje arhive, nije to ništa neobično.

U drugoj polovini 18. vijeka više puta je popisivana nepokretna imovina manastira Savina koja je zaista značajno uvećana, da je prelazila ukupnu površinu od stotinu kampa. Jeromonah Sofronije Vidaković načinio je jedan popis aprila 1773 koji je vrlo dragocjen jer daje i popis bratstva u manastiru. Ovaj popis daje podataka o redovnim obavezama i troškovima manastira. Zbog preglednosti i obuhvatnosti popisa pružamo ga ovdje u cjelosti:

Ove iste godine učinjena je od Risanske komunitadi presuda u sporu Koje Petrove i njenoga zeta Panta Petrova. Ova presuda je učinjena maja 1773. U njoj je napravljena bilješka koja kaže da je gospođa Koja ostavila parče zemlje u Ublima manastiru Savina. Ovaj kapitul glasi: I ostavlja ista Koja u cerkvu Svete Gospođe u monastir na Savinu dolac zemlje u Lazareviće za spomen vjekoviti njezine duše u njenoga svekra Vučine i svoga muža Pera koje i preporučuje svijem sveštenicima savinskijem, i sadašnijem i posljednjijem, da mole Boga i Prečistu Djevu za duše imenovate. Dolac zemlje rečene da bude s frutima da budet va vjek za monastir Savinu –

Ovu je presudu ispisao paroh ubaljski Tomo Vasiljević u prisustvu knezova ubaljskih i sudija risanskih. Svakako, neobičnost bilješke na poleđini koja govori da je zemlja koju gospođa Koja ostavlja Savini u Ublima, a u odgovarajućem kapitulu stoji jasno u Lazareviće, dakle u Donjim Mokrinama, može da se objasni, ili porijeklom gospođe Koje iz Mokrina ili konstruisanjem imena baštine prema imenu Lazar, dakle kao patronimikonu. U ovoj presudi u kojoj ova žena iz Ubala daruje manastir, stoji i njen motiv, a to je nezadovoljstvo postupcima zeta i kćerke: ... nemir od zeta i svoje kćere. i tako reče da se pasavala bez ništa po tri dni i po četiri.

U novembru 1773. godine uprava Topaljske opštine, na čelu sa kapetanom Markom Ožegovićem, načinila je i izdala potvrdu o mjestu boravka i punomoć ocu Inokentiju Daboviću za put u Ugarsku. Započete su opsežne aktivnosti manastirskog bratstva koje je samo četiri godine djelilo od početka najvećeg djela dračevićkih Srba – gradnje Velike crkve.

Izvjesna praznina u građi u manastirskom arhivu 18. vijeka, upravo se i može objasniti velikom misijom koju je u Rusiji obavljao otac Simeon Marković Drakuličić Nikšićanin. On se sakupivši sredstva uz pomoć Mateja Vladislavića, brata grofa Save, na povratku razbolio i u Gospodu upokojio. Otac Inokentije išao je u Petrovaradin da preuzme sredstva, što je i učinio i ona su u potpunosti ugrađena u ovu veliku zgradu:

U uvjerenju o mjestu prebivališta oca Inokentija, koji će se uspeti do časti igumana, navodi se da je kao dijete došao u Savinu gdje se zakaluđerio. Otac Inokentije je od roda Dabovića iz sela Gornji Sasovići kraj Novoga.

U času kada je na starješinstvo savinsko već stupio čuveni Danilo Joanorajović, vanredni providur Lorenco Balbi, je iznova zatražio popis savinskih baština i posjeda i prihoda. Ovaj providur je ostavio rok od osam dana da časni otac, arhimandrit Danilo dostavi svoj popis. Ova naredba je stigla u Savinu 2. decembra 1775. godine, dakle dvije godine prije početka gradnje Velike crkve: ... svi liveli rendite od godišta od svakoga načina ostavljenija od mertvije, aspre srebro i sve ostalo što bi bilo od razloga istoga monastira i s numerom koliko se redovnika... . Ova je nota učinjena rukom Marina Fontane javnog prevodioca.

U vrijeme vladanja kotorskog providura Lorenca Balbi, 1775., dogovorilo se manastirsko bratstvo da u Mletke uputi arhimandrita i igumana Danila i brata Nikanora Bogetića, kako bi tamo oposlili poslednje rabote, pred početak gradnje ''opšteg đela''. Do tada je svakako stigla i lemozina pokojnog mnogozaslužnog oca Simeona Markovića iz velike Rusije u kojoj je ovaj savinski kaluđer proboravio dvanaest godina u obilatoj pomoći jednoga Vladislavića. Pošto ova odluka ima znatnu važnost za istoriju manastira, mi ćemo je ovdje pružiti integralno, u transkripciji, kako bi njena sadržina bila sasvim dostupna širem krugu čitalaca.

Odluka o upućivanju o. Danila I O. Nikanora u Mletke

U ovome dopuštenju, pobrojano je cijelo manastirsko bratstvo. Upravo iz ovoga vremena sačuvane su neke note od manastira, i to ''Note od soli''. Naime, obično se na mletačku Novu godinu, 1. marta popisivalo stanovništvo novskih sela radi doznačavanja potrebnih količina soli. U popise su ulazile glave familija i obavezno podatak o broju članova domaćinstva, da bi se prema broju žitelja selima doznačila so od mletačkog Mađistrata za so. Ovim popisivanjem obuhvaćen je i manastir Savina, katkada skupa sa naseljem Savina koje se prostiralo na obalnom predjelu ispod manastira, prema gradu. Osim toga na savinskom području, ležalo je i Novo selo, ali to već kod crkve Svete Petke – Svete Ane na Petkovini. Ovo naselje izgleda nije uključeno u Note od Savine.

Opšti list tvrdoško–savinski uključuje jednu značajnu bilješku iz druge polovice 18. vijeka, koja popisuje bratstvo:

Danila: Teodosija: Inokentija: Srafima Visariona Antonija Nikanora Dionisija; Lik đakon Jovana: Stefana: Gerasima. Simeona. Matteja Luku Jakova Vasilija, Makrinu, Petra Vukolaja Martu, Ljeto Gospodnje 1720. go/da/ Vjedomo budi kade prideoce Serafim v bratstvom. 1738 Ratiševina Sabljičić.

Na sljedećoj strani pominju se starci monasi ovoga manastira. O ovoj bilješci se zaista može vjerovati da se odnosi na Savinu:

Note od soli manastira Savina i naselja Savina

Nota od soli manastira Savina od 1771. godine

Na 1771: marča = 1: u monastiru na Savini država Novska. Nota koliko se nahodi sveštenika i služitelja ot istoga monastira. Pervo 1: sveštenika – No: 7: Đakona – No 3: Sluga – No 5 Kaluđerica – No 1: – Duša No 16 Primismo bolentin Igumen Sofronii.

Nota od soli naselja Savina od 1771. godine

Slava Gospodu Bogu. na 1 – marča. 1771 – na Savini

1 – Konte Vasilj duša 16; 2: Jovan Bijelić duša 6; 3+ Simo Vukadinov duša 3; 4+ Jovan Kotarac duša 6; 5+ Stanko Jaretina duša 4; 6+ Petar Tomašević duša 4; 7+ Savka Tomaševića duša 4; 8+ Đureto Milanović duša 6; 9+ Ilija Cvijetović duša 4; 10+ Stefan Čupković duša 10; Nikola Vučurov duša 8; Lazar Vučurov duša 5; 13+ Jovan Avramović duša 5; 14+ Marko Pavković duša 3; 15+ Anđelija Lupeškovića duša 2; 16+ Lazar Radovanov duša 6; 17+ Jovan Balarić duša 4; 18+ Jevto Balarić duša 4; 19 Ćiro Parijez nije uzeo; 20 Pero Lazarev duša 4; 21 Jovan Nikolin duša 3; 22 Ješa Mitrova duša 3; 23 – Spiro Ivanković duša 4; Duša suma No: 118; Otragu suma duša – No 118; 24 – Nikola Jankov duša 1; 25 – Mitra Milanovića mati duša 1; 26 – Voin Špadić duša 3; 27 – Stojan Petrov duša 6; 28 – Vuko Petrov duša 5; 29 + Đorđije Ivanković duša 5; 30 + Lazo Ivanković duša 1; 31 + Kapetan Aleksandro Palikuća duša 9; 32 + Tomo Stankov duša 10; 33 + Simo Grušić duša 3; 34 + Niko Zipančić duša 6; 35 + Marko Grušić duša 6; 36 – Jovan Ćorović; 37 + Marko Kokot duša 3; 38 + Mijat Zernović duša 3; 39 – Aćim Gojković – ; 39 – Savo Palikuća duša 3; 40 – Vuin duša 1; 41 – Mara Stojanovića duša 3. Duša u sve suma No 194. Inokentii jeromonah paroh od Savine potverđujem kako više po duši – Đorđije Radič glavar od Tople primih sve bulentine ot ove note kako u istoj. (na poleđini: ) Savina 1771.

Iz ove note od soli je vidljivo da su ovdje u Savini, tik uz manastir, stajale neke važne familije pomoraca i trgovaca. Nema sumnje da su u vrijeme gradnje Velike crkve ove porodice bile uključene u ovaj poduhvat. Ovdje su, najprije, Vojnovići (Serdarevići, Kneževići), zatim jedan zagranak Magazinovića (Tomaševići, Kukice), Palikuće, Cvijetovići, Bronzići, Grušići (Paštrojevići). Dakle ima ovdje porodica koje su pripadale humsko–trebinjskoj vlasteli i koje su zaista u Dračevici 18. vijeka ostvarile znatan imetak i položaj.

Slijedi sada jedna nota koja nosi neobično zaglavlje jer kaže da popisuje sveštenike i mlađe služitelje koje pominje samo na početku, a onda nastavlja sa popisom svjetovnih lica. I ova nota pokazuje organsku vezanost manastira i njegovog naselja.

Nota od soli naselja Savina od 1772. godine

Na: 1772: marča: 1 – u monastiru na Savini država Novska – – Nota koliko se nahodi sveštenika i mlađije služitelja. 1 – u monastiru duša 16; 2 – konte Vasilja duša 17; 3 – Niko Bijelić duša 5; 4 – Đureto Milanović duša 6; 5 – Simo Vukadinov duša 4; 6 – Jovan Kotarac duša 6; 7 – Stranko Jaretina duša 4; 8 – Simo Tomašević duša 3; 9 – Savka Tomaševića duša 3; 10 – Ilija Cvijetović duša 5; 11 – Stefan Čupković duša 8; 12 – Nikola Vučurov duša 9; 13 – Lazar Vučurov duša 5; 14 – Jovan Avramović duša 5; 15 – Anđelija Lupeškovića duša 2; 16 – Lazar Radovanov duša 5, 17 – Jovan Balarić duša 5; 18 – Tripkov Ćiro duša 4; 19 – Jevto Balarić duša 5; 20 – Pero Lazarev duša 4; 21 – Jovan Nikolin duša 3, 22 – Ješa Mitrova duša 2; 23 – Spiro Ivanković duša 3, 24 – Savo Palikuća duša 4; Duša No 133. 25 – Nikola Jankov duša 2, 26 – Mitra Simova mati duša 1; 27 – Voin Špadić duša 5; 28 – Stevan Petrov duša 6, 29 – Vuko Perov 5; 30 – Đeorđije Ivanković duša 5; 31 – Lazo Ivanković duša 1; 32 – Ivan Palikuća duša 7; 33 – Tomo Stankov duša 9; 34 – Simo Grušić duša 3, 35 – Jevto Riđešić Zubac duša 7; 36 – Marko Grušić duša 6, 37 – Jovan Ćorović duša 5, 38 – Marko Gojković duša 4 -; 39 – Majstor Vuin duša 1; 40 – Mara Stojanovića duša 3; 41 – Nikola Cuplov. Suma duša 206 = Jeromonah Inokenti paroh po duši. Na 27: mađa – 1772 po talijano ja Đorđije Radić glavar ot Tople primih sve bulentine od ove note numerom trideset i osam – No 39 = (na poleđini: ) Nota ot soli od Savine 1772.

Ovu notu od Savine ovjerava glavar od Tople. To je iz razloga što Topla obuhavata sav prostor od Drenovika do Savine, na taj način okružujući gotovo sa svih strana Stari novski grad.

Nota od soli naselja Savina od 1789. godine

Slava Gospodu Bogu na pervi marča 1789. na Savini, nota ot soli koliko je dušah u parohiji. 1 = konte Georgije Vojnović duša 15; 2 = Aleksandro Špadić duša 6; 3 = Stefan Čupković duša 6; 4 = Simo Čupković duša 2; 5 = Mihat Debak duša 4; 6 = Nikola Vučurev duša 8; 7 = Fameja pokojnoga Lazara Vučureva duša 3, 8 = Ješa Nastova duša 2; 9 = Jovo Milanović duša 9; 10 = Niko Avramović duša 11; 11 = Ilija Matišorović duša 4, 12 = Dmitar Nikov Cuplov duša 2; 13 = Tomo Cuplov duša 5; 14 = Alfier Niko Živković duša 18; 15 = Jovan Baralić duša 11, 16 = Ilija Telebak duša 6; 17 = Jovan Radovanović duša 2; 18 = Jevto Baralić duša 10; 19 = Ilija Cvijetović duša 8; 20 = Spiro Mihov Mstainović duša 3; 21 = Vaso Pariez duša 5; 22 = Anto Perišić duša 3; 23 = Pero Perišić duša 4; 24 = Mato Bronzović duša 5, 25 = Vuko Petrov duša 5; 26 = Stefan Petrov duša 5; 27 = Vaso Špadić duša 7; 28 = Đorđije Ivanković duša 7 -; 29 = Spiro Ivanković duša 3. ; 30 = Savva Palikuća duša 5 -; 31 = Miro Zubac duša 5, 32 = Jovo Mirov duša 4; 33 = Nikola Jankov duša 7; 34 = Marko Grušić duša 11/ 207; 35 = Andrea Tropović duša 5; 36 = Tomo Stankov duša 5; 37 = Lazar Ivanković duša 6; 38 = Ješa Bijelića duša 5; 39 = Aćim Gojković duša 7; 40 = Marko Jovanov duša 4; 41 = Stanko Savin Jaretina duša 4; 42 = Jovo Ćorović duša 5, 43 = Božo Gruičić duša 5; 44 = Jakov Mihailović duša 4, 45 = Simo Tomašević duša 6; 46 = Savka Tomaševića duša 2; 47 = Dmitar Čarkažija duša 2; 48 = Sara Marova duša 2; 49 = Simo Velaš duša 4. ; Nikanor Bogetić paroh savinski po istini; (na poleđini: ) Nota od soli Savine 1789. U Savini kuća No 48. Duša – – No 226. biva soli stara – 56. i po. Mitar Mirković kanzalijer.

Godine 1790., posebno je popisan manastir Savina sa 6 sveštenika i đakona i 10 služitelja. Notu od soli manastira Savina ovjerio je Inokentije arhimandrit savinski s bratijom.

Nota od soli od naselja Savina od 1790. godine

Slava Gospodu Bogu na pervi marča 1790 na Savini nota ot soli koliko je dušah u parohiji više rečenoj. 1 Konte georgije Vojnović dušah 15; 2 Aleksandro Špadić dušah 5; 3 Stefan Čupković dušah 6; 4 Simo Čupković dušah 2; 5 Mihat Debak dušah 5; 6 Nikola Vučurev dušah 8; 7 Fameja pokojnoga Lazara Vučureva dušah 3; 8 Ješe Nastova dušah 2; 9 Jovo Milanović dušah 9; 10 Niko Avramović dušah 7; 11 Joakim Avramović dušah 5; 12 Ilija Matišorović dušah 6; 13 Risto Mihailović dušah 4; 14 Tomo Cuplov dušah 5, 15 Kapetan telente Niko Živković dušah 17; 16 Jovan Baralić dušah 10; 17 Ilija Telembak dušah 6; 18 Jovan Radovanović dušah 2; 19 Jevto Baralić dušah 10; 20 Ilija Cvijetović dušah 8; 21 Spiro Mihailov Mstainović dušah 3. ; 22 Vaso Parijez dušah 5; 23 Anto Perišić dušah 4; 24 Mato Broncović dušah 5; 25 Vuko Petrov dušah 5; 26 Stjepan Petrov dušah 5. ; 27 Vaso Špadić dušah 7; 28 Đorđije Ivanković dušah 7; 29 Spiro Ivanković dušah 3; 30 Sava Palikuća dušah 5. ; 31 Miron Zubac dušah 5. ; 32 Jovo Mirov dušah 5. ; 33 Nikola Jankov dušah 7. ; 34 Marko Grušić dušah 11. ; 35 Andrija Tropović dušah 5; 36 Tomo Stankov dušah 4; 37 Lazar Ivanković dušah 6; 38 Ješa Bijelića dušah 4. ; 39 Aćim Gojković dušah 8. ; 40 Marko Jovanov 1; 41 Stanko Savin Jaretina dušah 4. ; 42 Jovo Ćorović dušah 5; 43 Božo Gruičić dušah 5. ; 44 Jakov Mihailović i Petar dušah 4. ; 45 Simo Tomašević dušah 6. ; 46 Simo Velaš dušah 5. ; 47 Mato Tomašević dušah 3. ; 48 Mitar Čarkažija dušah 2. ; 49 Sara Marova dušah 2. ; 50 ješa Mitrova dušah 1. Nikanor Bogetić paroh po istini (na poleđini: ) Nota ot sela Savine – 1790 Kuća – No. 50 Duša No 280 – Soli stara No 70 1790 Nota od Savine od soli

U 1792. godini učinjena je u manastiru jedna nota od soli koju je ovjerio jeromonah Inokentije Arhimandrit so bratijom:

Nota od soli manastira Savina od 1792. godine

Na 1792, Marta – 1, u monastiru Savini deržava Novska. Nota za sol. 1 Svještenika šest – – 6 – 2 služitelja desjat – – 10 – jeromonah inokentii arhimandrit so bratijom. (na poleđini: ) Nota monastira savvinskago; 1792 =

Nota od soli naselja Savine od 1793. godine

Slava Gospodu Bogu na pervi marča 1793: na Savini. Nota ot soli koliko je duša u parohiji više rečenoj. – 1 = Konte Đorđije Vojnović duša 16 + – 2 = Aleksandro Špadić duša 3 + – 3 = Stefan Čupković duša 7 +; – 4 = Simo Čupković duša 2 +; – 5 = Mihat Debak duša 6 +; – 6 = Miho Vučurević duša 7 +; – 7 = Famea pokojnoga Lazara Vučureva duša 3 +; – 8 = Ješa Nastova duša 2 +; – 9 = Jovo Milanović duša 10 +; – 10 = Jovo Avramović duša 7 +/ 63; – 11 = Aćim Avramović duša 6 +; – 12 = Ilija Matišorović duša 8 +; – 13 = Risto Mihailović duša 4 +; – 14 = Tomo Cuplov duša 5 +; – 15 = Vojevoda Niko Živković duša 17 +; – 16 = Jovan Baralić duša 11 +; – 17 = Ilija Telenbak duša 4 +; – 18 = Mara Radovanova duša 2 +; – 19 = Jevto Baralić duša 9 +; – 20 = Ilija Cvijetović duša 8 +/ 137; – 21 = Spiridon Mihailov Mstainović duša 3 +; – 22 = Vaso Parijez duša 6 +; – 23 = Anto Perišić duša 4 +; – 24 + Mato Bronzić duša 4 +; – 25 = Andrija Vukov duša 4 +; – 26 = Stjepan Petrov duša 5 +; – 27 = Vaso Špadić duša 5 +; – 28 = Đorđije Ivanković duša 7 +; – 29 = Spiridon Ivanković duša 3 +; – 30 = Savva Palikuća duša 5 +; – 31 = Jovan Bjeladinović duša 3 +/ 188; – 32 + Miro Zubac duša 9 +; – 33 = Tomo Nikolin Janković duša 6 +; – 34 = Marko Grušić duša 9 +; – 35 = Tomo Stankov duša 2 +; – 36 = Lazar Ivanković duša 5 +; – 37 = Ješa Bijelića duša 3 +; – 38 = Aćim Gojković duša 6 +; – 39 = Marko Jovanov duša 1: +; – 40 = Jovo Ćorović duša 6 +; – 41 = Jakov Mihailović i Petar njegov pašenog duša 7 +; – 42 = Simo Tomašević duša 6 +; – 43 = Mitar Čarkažija duša 2 +; – 44 = Sara Marova duša 2 +; – 45 = Stanko Savin Jaretina duša 4 +; – 46 = Đuro Savin Živković duša 2 +; – 47 = savka Tomaševića duša 2 +. Nikanor Bogetić paroh po istini (na poleđini: ) Nota savinska Kuća No 47: Duša No 260 Manastir 1: duša 16 48: Duša: 276 1793 =

Ova nota popisuje skupa žitelje manastira i naselja Savine, kojih je bilo ukupno 276. Ova nota načinjena je u vrijeme kada je manastir već uvelike odmicao u gradnji Velike crkve. Ipak, proći će još punih šest godina do konačnog završetka ove raskošne zgrade.

U vrijeme velikog zamaha na gradnji crkve učinjena je kopija pisma zastupnicima pokojnog ktitora Sima Milutinova Tomaševića Magazina iz Tople s Predivana. Ovaj rukopis nastao je 2. septembra 1778. godine, dakle u času kada su već polagani temelji Velikoj crkvi. Ovim pismom postala je punovažna oporučna ostavština Sima Milutinovića manastiru Savina u Toploj koji je mogao ući u svoj posjed: ... Kako danaske Mi podpisani, Daniil Joannorajovič Arhimandrit Monastirja Savine, z bratijami, primamo za naš monastir u gospode Prokaratora dativije koji čine za četvertoga Prokaratora, koji se prestavio u Skradinu. A to su gospodin Mattej Mirković, gospodin Georgije Radić, gospodin Mattej Milutinović koji nam cedivaju za naš Monastir dvije butige u varoši, i magazin, i kužinu. i u magazinu dva pila velika pod skalama. i vert i vrata ot kužine, i magazina, od istoka, i u maloj butizi jedno pilo malo s njiovijem rafima, i bancima, koje su ove derži ujedno. od istoka put komunski. ozgor put komunski. ot zapada butiga Kneževića, i vert Georgija Radića koji konfina, isti vert ot butiga.

Ovoga istoga dana manastir je konačno preuzeo dobra zavještana testamentom Simovim, odavna, još 1742. godine.

Očigledno je iz ovoga pisma da je manastir imao velike teškoće oko preuzimanja svoja posjeda u Toploj te da je suđenje i spor sa uticajnim Topljanima tako dugo omeo ulazak u posjed u ovom važnim nekretninama.
Iguman manastira Duljevo obratio se manastiru Savina, najvjerovatije njegovom starješini ocu Danilu sa molbom za kupovinu jednoga maloga zvona za potrebe manastira:

U manastiru nije ostao trag od kakvoga odgovora ili postupka u vezi sa ovom molbom igumana Mihaila.

U godini 1780., serzente Tomica Vuković od trebesinjskog roda Vukovića, ostavio je oporukom manastiru Savina kuću u Kotoru. Svjedoci oporuci koja je ispisana u Trebesinu 13. oktobra, bili su mještani Simo Palikuća i Tomo Petkov Vuković. Oporuku je ispisao trebesinjsko–sušćepanski paroh pop Jovan Avramović: ... za njegovu kuću;koju je na njegove dinare kupio u Kotoru;blizu kuće Telembakove; ovu istu kuću sa svijem želanjem duševnim;ostavlja u crkvu Presvete Djeve Bogorodice;u monastir na Savinu;blizu grada;Kastel Novoga;za svoj vjekoviti spomen;i svoijeh roditelja, i svoje žene;i dava svaku vlast i oblast;sveštenikom od monastira Savine;za svoju kuću u Kotoru;da oni mogu ovu kuću obnoviti razprostraniti;i napraviti na njiovu volju;kako bi samo hokćeli;kako sve svoje;

Tomica Vuković je u sljedećem kapitulu oporuke tražio da ova kuća vazda služi za crkvu i manastir i ostavio je svoje zastupnike (prokaradure) koji su pomenuti u oporuci da se preko kancelarije u Novome pobrinu o izvršenju.

Manastir Savina je početkom osme decenije 18. vijeka trpio štete na svome zemljištu po selima, najvjerovatnije od stoke, onako kako su trpjeli svi vlasnici zemlje u Dračevici. Sačuvana je jedna naredba providura koja je ispisana u Kotoru 12. jula 1781. godine a u cilju zaštite manastirskih posjeda. Ova je naredba proglašena u svim selima u kojima Savina uživa posjede i to putem telala udaranjem u bubanj.

U ljeto 1781. godine stiglo je naređenje kotorskog providura o zaštiti baština manastira Savina, izdato na zahtjev igumana Danila Joanorajovića. Naređenje glasi:

Nasljeduju sela gdje se nahodu (!) zemlje od istoga Monastirja, i u koijem imaće se objaviti proglašenije od ove zapovjedi. Na Savini, u Kute, Na Toplu, u Sutorini, na Kameno, i u Pode, i gđe se nahodu zemlje, u Rebra, i u Oskorušici;

Ova se zapovjed, dakle, izdala od Danijela Barbara, providura od Kotora i upućena na adresu Novskoga providura. U njoj se providur poziva i upućuje na savinske posjede koji su darovani od Venecije i koji su ucrtani u zemljišne knjige, i nakon isticanja pravilnosti posjeda, upozorava na pojavu ozbiljnog ugrožavanja manastirske zemlje, posijane i neposijane, kao i voćnjaka, u pomenutim selima, predviđajući visoku kaznu. U Novome je zapovjed proglašena tri dana kasnije.

U aprilu 1788. godine stigla je jedna velika obaveza Topaljske opštine manastiru Savina. U tome času, opština je priznala dugovanje prema Savini u visini od stošesnaest cekina u zlatu a koje je primila 1745. godine kada je skupa sa Risanskom opštinom učinila zajam ... trijem monastirima časnjejšijema Kerke, Krupe i Dragović za sumu u sve cekina u zlatu tri stotine i pedeset kako u pismu = 18 = agusta 1745 ispoviđeno. Potvrdu o dugovanju je potpisao kapetan topaljski Jovo Sabljičić iz Ratiševine. Pomoću ovoga dokumenta može se učiniti konačna ocjena uloge manastira Savina koja se nije jasno vidjela iz dokumenta koji se ovdje pominje, a koji smo pružili ranije. U svakom slučaju u pitanju je dosta visoka suma novca. Moguće je da izvjesna koncentracija dokumenata koja govore za potraživanja manastira u to doba dolaze od veće i nezatomljive potrebe manastira u vezi sa gradnjom velike crkve.

Topljani su odlučno pomagali veliko preduzeće savinskog bratstva. Marija pokojnoga Jovana Kosića iz Tople, načinila je u kući pokojnog Sima Tomaševića oporuku, 26 novembra 1789., kojom se sjetila manastira. U drugome kapitulu stoji: Drugo naređuje i zapovjeda kad se bude slučiti njezina samert, da se njeno tjelo pogrebe cerkve Sveto Juspenske Presvete Bogorodice u monastir na Savinu, i učini opjelo i pametotvorenije po načinu. Treće zapovjeda i naređuje da se ima dat u cerkvu Svetago Voznesenija na Toplu cekina četiri – 4. 5 Peto zapovjeda i naređuje da se ima dati u monastir na Savinu za njen vječni spomen u pomoć nove cerkve cekina dvadeset – 20. 6 Šesto zapovjeda i naređuje za njene pavte sreberne s kanicom, i fjube velike srebrene bernjice, i pendin, i dva perstena sve od zlata, i ovo ostavlja sve u cerkvu Djeve Bogorodice na Savinu za njen spomen – ... 8 Zapovjeda što ima njeno u Marka Matkovića uz Glavića cekina dva – 2 – i libara – 37 = ovo sve da ima dati Marko u cerkvu Svete Gospođe na Savinu. 9 Zapovjeda i naređuje za njezine prokaratore sverhu svijeh gornjijeh njenijeh oduluka (!) i naredba obslužitelji gospodina Danila Joanorajovića arhimandrita savvinskoga, i gospodina popa Mihaila Sabljičića -

Svjedok ovome testamentu bio je knez Pavle Petrović iz Poda i Jovan Rapovac iz Sasovića. Napisan je rukom Marka Kotarca.

I ovaj testament je praktično ispunjen Savinom i željom da se koliko god je to moguće pomogne djelo gradnje Velike crkve, i u petome kapitulu to upravo tako stoji: u pomoć nove cerkve...

Tokom osamdesetih godina manastir Savina je, kao i ranije, davao parohe u selima. Tako je pođanski paroh bio Dionisije Vladojević koji je inače bio iz ovoga sela.

Sa konca 18. vijeka sačuvano je nešto pisama crnogorskog vladike Petra Prvoga Petrovića. Iz ovih se pisama vidi da je vladika gotovo sve svoje naredbe i odluke sprovodio preko savinskog bratstva. Manastir je, kao i čitava Dračevica, došao pod jurisdikciju cetinjskog mitropolita nakon protjerivanja bokeško–dalmatinskih vladika uz provincije sredinom 18. vijeka.

Februara 1792. godine Mara Danilović iz Tople učinila je jedan testamenat koji, takođe, dotiče manastir, ali koji zbog osjećajnog tona oporuke dajemo integralno. Mara je pripadala jednoj značajnoj porodici iz sela Kraj u Zupcima, koja se dosta često pominje u vezi mletačko–turskog sukobljavanja u ''mirnom'' periodu između velikih ratova, Morejskog i onog poslednjeg, 1715–1718. U to vrijeme Danilovići su u Zupcima bili veoma značajna porodica, a Kuzman je figurirao kao knez zubački. Pominju se i njegova braća pop Vasilj, Kapetan Jovan i Grgur. Pritisnuti s jedne strane Venecijom u njenim nastojanjima da ovlada Hercegovinom i Turaka u čijoj su državi živjeli, a neprestanim uskakanjima Katunjana i Grahovljana na dubrovačku teritoriju, kako se vidi iz jednog Kuzmanovog pisma, ne manje opasnog susjeda Dubrovnika i njegovih podanika, braća Danilović su u jednom času donijelu odluku o silasku u principovu Boku. Dogodilo se to 1715. godine i sa njima je sišlo nešto naroda. U Dračevici dobili su Danilovići zemlje u Sutorini, Ratiševini, Mokrinama i Miočeviću. Od njih je nastala familija Terzovića u Mokrinama, a pod prezimenom Danilović stoje i sada u Đenovićima. Mara je bila udovica Marka Danilovića iz Tople.

Ovaj testament Marije Danilović svakako spada u veće, a osim toga pridružuje se grupi testamenata žena koje su oporučno ostavljale darove manastiru.

U devedesetim godinama, javlja se u presudama toga vremena obaveza da pored uobičajenih davanja okrivljenih Sabornoj crkvi Svetoga Voznesenija Hristova u Toploj, aldomi Svetoga Jeronima u gradu, dava i manastiru Savina. U presudi u sporu ortaka Joka Sabljičića, Todora Čuke, Jova Pantova i Koste Tušupa, stoji prijetnja eventualnim neposlušnicima da daju svijeća voštanije litara šest u manastir na Savinu.

Manastir Savina čuva veći broj čitulja bokokotorskih familija s ove strane zaliva, ali i veće zbirke čitulja porodica sa teritorije Luštice i Grblja. Ove su čitulje dobijali kaluđeri u vrijeme njihovih obilazaka ovih krajeva u vrijeme kada se gradila Velika crkva, pa su ih kasnije Savinci prepisivali, uređivali i u kožne poveze uvezivali. Na taj način su nastali veliki bokokotorski pomenici koji su čuvaju kao vrijedno svjedočanstvo iz vrmena gradnje u rukopisnoj biblioteci manastira. Vidljivo je u ovim pomenicima da je gotovo svaka familija izdvojila za Savinu. One koje nedostaju nesumnjivo nisu učestvovali isključivo iz tehničkih razloga, ali su njihove čitulje u međuvremenu nestale.

Iz druge polovine 18. vijeka sačuvan je jedan nedatirani dokument u manastiru koji sumarno daje pregled manastirskih zemlja sa površinom zemljišta i visinu poreza koji se plaća. Iz njega je moguće vidjeti rezultat velikih davanja Dračevićana svome manastiru, i takođe, veličinu gubitka manastirskih posjeda do našega vremena. Ovaj popis daje čak u značajnijim slučajevima i obavještenje o porijeklu posjeda. Stiče se utisak da popisivač bilježi sve savinske nekretnine, imajući dobar pregled svih starih isprava koje je manastir čuvao. Zbog značaja ovog dokumenta, koji je i jednini sačuvani takav sumarni pregled nekretnina, pružamo ga u cjelosti.

Popis baština manastira Savina

Savina, Selo Meljina,

Zemlja oračica s mlinom uljanijem, mjesto rečeno Savina kako u katastigu – K: 3: – 120 – Z

Zemlja oračica mjesto više rečeno – Ka: – 1: 130 – Z

Zemja Bošak mjesto više rečeno – Ka: 2 : 2: 27 – Z

Zemlja Za verte mjesto više rečeno – Ka: – : 2: 46 Z

Zemlja Bošak što je bilo od puplikoga razloga mjesto rečeno Savina i Meljina,

Po veštidi – K: 2 : 3: 40 Z 6: 19

Zemlja rečena Za Savinom s lozama u braće što bijaše Stanića – K: 1: 3: 105 Z 4: 14

Zemlja što je bila ot puplikoga razloga kod kuća Stanića Ka: 1: -: 18 Z 2: 11

Zemlja Bošak što bješe prije vinograd kupljena u Terzića – Ka: 2: -: 22 Z 5: 1

Zemlja Vinograd mjesto rečeno Savina – Ka: 4: 2: 150 Z 12: 3

Zemlja koja bijaše vinograd Kod Čardaka – Ka: 4: 1: 70 Z 12: 7

Zemlja Parat Bošak a Parat vinograd kupljena u Radula Mitrova – Ka: 1 : – : 105 Z 2: 16

Zemlja oračica mjesto rečeno Meljina kod Lazareta kupljena u sestara Kuveljića – Ka: 8 : – : – Z 20:

Pode

Zemlja oračica mjesto rečeno Meljina kupljena u Mare kćere pokojnoga Đura Iževića – Ka – : 3: 52 Z 2: 1

Zemlja oračica mjesto rečeno Meljina kupljena od Miladina Jezerovića – Ka: 2 : 2: 9 Z 6: 5

Zemlja Bošak u Dračevi brijeg Ka: 3 – : 130 Z 7: 18

Zemlja Bošak i vinograd mjesto rečeno Savina više Meljine – Ka: 3 : 3: 16 Z 9: 8

Zemlja oračica i vinograd u Braći kupljena u Mija R

Prenosimo sumu .

U Mija Rišnjanovića . Ka: 3 : 2: 148 Z 9: 8

Zemlja Parat Bošak a parat vinograd u Novo selo Ka: – : 196 Z – : 9

Pode i Brajkovina

Zemlja oračica mjesto rečeno Doli kupljena u Pešuta Nikole – Ka: – : 2: 175 Z 1: 17

Zemlja oračica i vinograd i mlin uljani, mjesto rečeno Košarice – Ka: 1 : 1: 80 Z 19

Zemlja oračica i loze u Brage mjesto rečeno Rusmane – Ka: 2 : 2. 140 Z 6: 13

Zemlja oračica i kuća s pojatom – Ka: 4 : 1 – Z 10: 12

Zemlja oračica s pojatom i s guvnom mjesto rečeno Popločje – Ka: 1 : 3: 10 Z 4: 8

Kameno

Zemlja oračica u dva paračika, mjesto rečeno Sjenokos i Kraj, kupljena u Anđe Mikanove – Ka: 1 : – : 38 Z 2: 12

Zemlja oračica mjesto rečeno Ploča i Kraj kupljena ot Marka Parjeza – Ka: 2 : – : 39 Z 1: 7

Zemlja Vinograd mjesto rečeno Kraj kupljeno ot Sima Kujačića – K: – 3: 180 Z 1: 16

Selo Mokrine

Zemlja oračica u sedam paračika s kućištinom u mjesto rečeno Putišin do i Radiška (!) vert darovata po istrumentu pokojnoga kapetana Šišuna Tomaševića – Ka: 4 : 1: 119 Z 10: 19

Prenosimo sumu

Selo Sušćepan i Drenovik

Zemlja oračica s braćima s kućom u s kulom pokrivenom mjesto rečeno Potok ovi oko zgrada kupljena od Gorde kćere pokojnoga Mitra Nunkovića, a žena Mijata Marinovića – Ka: 4 : 1: 10 Z 11: 6

Zemlja oračica s braćima mjesto rečeno Bačana bijaše vladike ot Tople Badovercova – Ka: 3 : 1: 33 Z 8: 4

Zemlja Ledina mjesto Livada istoga vladike od Badoverca – Ka: 2 – 34

Zemlja Oračica mjesto rečeno Livada donja. kupljeno od Ilije Šadovića – Ka: 1 : 1: 155 Z 3. 12

kod toga što bješe puplikoga razloga mjesto rečeno Glavica izmjerena – Ka: 1 – Z 2: 10

Zemlja oračica mjesto rečeno Livada više rečenoga vladike, i što bješe puplikoga razloga – K : 3: 105 Z 2: 4

Zemlja oračica što bijaše pređe vinograd, kupljena ot Petka i Ivana braće Đurinovića mjesto rečeno Ježevec – K : 2: 180 Z 2: 5

Zemlja oračica i vinograd, mjesto rečeno Ježevec i Metkova glavica kupljena ot kaluđera Isaija Vitomirovića, i od meštra Ivana Kašina Ka: 6 : 3: 163 Z 17: 7

Zemlja Bošak mjesto rečeno Metkova glavica više Ježevca bješe pređe izmjerena od Gavrila Stanića i Pera Gumurovića pake inveštena ot kaluđera – Ka: 1 : 3

Topla

Zemlja oračica s lozama i s voćama mjesto Zirine, i Debeli brijeg, kupljena u popa Andrije Kosijera – Ka: 2: 2: 28 Z 6: 7

Prenosimo sumu

Zemlja oračica s braćima i s kućama ot stojanja od vladike Savatija oko Svetoga Nikolaja, i više mosta – Ka: 9 : 2: 90 Z 24

Zemlja oračica mjesto rečeno Bair, kupljena od Laza Samardžića više Živkovića – Ka: 3: 137 Z 2: 5

Selo Kuti

Zemlja oračica i vinograd, mjesto rečeno Brijest kupljena od Voina i Vasilja sinovi pokojnoga Jovana Vojnovića – ka: 5 2: 192 Z 14: 6

Zemlja Vinograd mjesto rečeno Do ili Peržine kupljena od alfijera Jova Leovića – K 2: 108 Z 1: 12

Zemlja oračica, mjesto rečeno Mali vinograd kupljena od Mare Simove – K 2: 100 Z 1: 6

Zemlja Vinograd mjesto rečeno Velji vinograd kupljena ot Toma Vukaila – Ka: 1 3: 150 Z 4: 17

Zemlja oračica i Bošak mjesto rečeno Badulino kućište, kupljena ot Toma Vukaila i Mare Simove – K 3: 147 Z 2: 2

Zemlja oračica sa nekoliko loza mjesto rečeno Za Glavičje kupljena od Mare Simove – K 3: 46 Z 2: Suviše u Meljin od Cuce – Ka: 3: 159 Z 8. 8

Suma odsvijeh zemalja, i od decime – Ka: 112: – : 113 Z 280: 14

Iz ovog jedinstvenog popisa koji je načinjen u dva primjerka, vidi se da je površina pod savinskim baštinama bila veća od 112 kampa. Pored kamenite zemlje koja se uvijek u Boki toga vremena označava terminom ''Bošak'' ili ''Božak'', bilo je tu u najvećem dijelu obradive zemlje ''oračice'', kao i vinograda, jer Gornja Boka bijaše značajni vinogradarski kraj. Porez koji je Savina plaćala na zemlju nije bio mali i premašivao je 280 cekina.

Ovaj popis je nastao u drugoj polovini 18. vijeka, a moguće bliže kraju vijeka.

Opaža se težnja za vertikalnim zoniranjem posjeda, kako je to vidljivo i kod drugih privatnih posjednika koji su uvijek nastojali da drže zemlju i u planinskoj visinskoj subregiji i bliže obali, a to zbog uslova mikroklime na maritimnoj strani masiva Orjena, kako bi se obezbjedio što potpuniji prinos biljne proizvodnje tokom godine. Zemlja manastira Savina prostirala se od Drenovika do Kuta, i zanimljivo je da se u ovome popisu ne nalaze baštine na Đurđevom brdu u Sutorini. Moguće je ispratiti sva stara davanja manastiru kroz prvu polovinu 18. vijeka.

Pitanje koje se nameće je: na koji je način Savina, tokom vijeka austrougarske okupacije Gornje Boke gubila svoje značajne posjede?

Manastirsko bratstvo je sa ovim posjedom ušlo u gradnju i završilo gradnju Velike crkve. Kada je arhimandrit Danilo i otac Nikanor u Mlecima isposlovao dopuštenje za gradnju, dužd je predvidio obnovu stare crkve. dukal za gradnju izdat je 25. jula 1776. godine, ali je iz činjenice da je gradnja stvarno započeta već sljedeće godine, jasno da je bratstvo već posjedovalo dobre mogućnost za obavljanje ovoga posla. Zaista, u dukalu stoji: il Senato permette, che' quei monaci aproprie spese possino ristaurare ed'aupliare nel terreno compreso nel chiostro il tempio medesimo, stabilindo pur anche, come essi ricercorno, che d'ora innazi, quella monastica Comunita, per l'osservaza de'Loro istituti sia immediamente, dipendente, e soggetta ala cura, e vigilanza di cotesta carica estraordinaria al qal'effetto la diligenza vostra fara sequire ili registro delle presenti a Lume de'successori.

Nije prošlo mnogo, a iguman Danilo Joanorajović dade da se u Kotoru, u kancelariji providura načini prepis dukala. Bijaše to novembra 1776. godine. kada je prepis dobijen, manastirsko bratstvo je zahvalilo providuru putem igumana Danila jednim skromnim darom: za svjedodžbu od naše preponizne harnosti, da mu se prikaže i pokloni za jedan malehni dar, ovi sahat, tj. orlić od trapeze ovoga našega manastira, toliko od njega pomilovanja i čašćenja.

U slučaju slobodnog tumačenja dozvole mletačkog dužda, pokazalo je po ko zna koji put da je postojao raskorak u gledanju na sva važna pitanja srpskog naroda i Crkve u provinciji, između središnje vlasti u Mlecima i nosilaca regionalnih vlasti. Mletački providur u Kotoru je svakako zažmurio na jasne odredbe dukala dozvoljavajući da se posao na gradnji razmaše. Iz toga vremena je sačuvano jedno predanje o pokušaju rušenja manastira sa jedne mletačke galije topovima. Ovom bi galijom zapovjedao kapetan Đerman, a kaluđeri, u molitvi pred ikonom Presvete Bogorodice, otkloniše opasnost po manastir i grom potopi galiju.

Savinski kaluđer Arsenije pošao je još 1774. po svijetu da traži i prikuplja sredstva i mi smo sigurni da nije slučajno najveći broj familijarnih čitulja vjernih Bokelja nosio dataciju u ovome razdoblju. Arhimandrit Danilo Joanorajović nije odmarao i upravljao nego po Dalmaciji i Mlecima išao sakupljajući sredstva i tražeći pomoć za veliko djelo u koje je uložio svoj život. Upokojio se u svome djelu i Gospodu u daljini u Puli, 23. novembra 1789. godine. On je polako obezbjeđivao manastiru zaštitnike u uticajnim Srbima i Italijanima. Otac Danilo se obraćao jakoj tršćanskoj srpsko–pravoslavnoj opštini. On je skupa sa braćom Savincima opštini poklonio jedno jevanđelje štampano u Moskvi 1697. godine. Knjiga je darovana crkvi Svetoga Spiridona.

Natpis o početku gradnje velike crkve

Ovaj ktitorski natpis starom ćirilicom urezan je na finu ploču od domaćeg kamena koja je ugrađena na zapadnu stranu kule zvonika Velike crkve. Natpis dajemo u transkripciji i u cjelosti radi lakšeg snalaženja šireg čitalačkog kruga.

VO SLAVU SVJATIJA JEDINOSUŠČNIJA ŽIVOTVORAŠČIJA I NERAZDJELjIMIJA TROICI OCA I SINA I SVJATAGO DUHA NAČAT SJA SOZIDOVATI CERKOV SIJA VO IMJA USPENIJA PRESVETIJA SLAVNIJA BOGORODICI IŽDIVENIJEM MONASTIRJA SVJATOUSPENSKOGA SAVINSKAGO I POMOŽENIJEM PRAVOSLAVNIH HRISTIJAN V LjETO OT SOTVORENIA MIRA ZSPE (1777)

U prevodu:

U SLAVU SVETIH JEDNOSUŠTNIH ŽIVOTODAVNIH I NERAZDJELjIVIH TROICE OCA I SINA I SVETOGA DUHA POČE SE GRADITI OVA CRKVA U IME USPENjA PRESVETE SLAVNE BOGORODICE I NASTOJANjEM SVETOUSPENSKOG SAVINSKOG MANASTIRA I UZ POMOĆ PRAVOSLAVNIH HRIŠĆANA U LjETO OD STVORENjA SVIJETA 1777.

Drugi značajni natpis na zgradi Velike crkve stoji na južnoj strani kule zvonika:

V NASTOANIJEM I TRUDOM GOSPODINA DANILA JOANORAJOVIČA ARHIMANDRITA SAVINSKAGO I BRATIJE JEGO JEROMONAHOV ISAIJA. VISARIONA. INOKENTIJA. DIONISIJA. NIKANORA. GERASIMA. SIMEONA. DIJAKONA. STEFANA. VIŠEIMENOVANI GOSPODIN ARHIMANDRIT SA SVOIMI OT HRISTJE BARTIJAMI ZDJE NAPISANIM I PODVOGOŠASJA K VOZDVIŽENIJU SVJATAGO HRAMA SEGO V LjETO OT ROŽDESTVA ŽE PO PLOTI BOGA SLOVA 1777 INDIKTA 1 MJESECA JANNAURIJA

U manastiru se čuva jedan sinodik koji nosi neocjenjivo važne podatke o gradnji crkve. Ovu je knjigu kupio mnogozaslužni otac Simeon Marković Nikšićanin u Rusiji u Sanktpeterburgu i ona je stigla skupa se lemozinom oca Simeona kada je preuzeta u Petrovaradinu. Priloge i knjigu donio je otac Inokentije Dabović.

Otac Simeon ustrojio je u Moskvi ovaj Sinodik 1762. godine. Sinodik obuhvata znatan broj srpskih i ruskih familija koji su uplaćivali salandare za spasenje svojega roda. Akad. Dejan Medaković ističe značaj ove knjige kroz koju se okupljalo mnoštvo ruskih familija koje će učiniti da Boka, a ne samo Savina postane sabiralište barokne ruske kulture. To je opet najveća zasluga oca Simeona Markovića Drakuličića. U savinskom Sinodiku su upisani: baronesa Marija Stroganova, g. Ana Ivanova Gamaljeva, koja je bila bivša žena grofa Gavrila Vladislavića, admiral Aleksandar Ivanov Golovin, major Josif Ališevski, major Lav Aleksandrovič Puškin, grof Mojsej Ivanov Vladislavić, kapetan Sava Stanojević, potpukovnika Petra Vitkovića, kaporala makedonskog husarskog puka Grigorije Ilijin Lombardić. Da pomenemo samo neke. Među ovim imenima prepoznaju se imena Bokelja koji su tokom 18. vijeka odlazili u Rusiju, kao što će i kasnije, kroz 19. vijek, Bokelji, pored prekomorskih zemalja Amerike, odlaziti i službovati u Rusiji, na visokim položajima u administraciji ruskoga dvora.

Otac Simeon Marković
Drakuličić Nikšićani

Otac Simeon je po stepenu žrtve koju je podnio jedan od najzaslužnijih kaluđera savinskih u poslu gradnje Velike crkve. Zna se da je otac Simeon proboravio u Rusiji pomognut od uticajnog Vladislavića punih dvanaest godina ne dočekavši da vidi svoj manastir ukrašen Velikom crkvom. Oporuku je otac Simeon načinio 20. januara 1772. i nazvao je Duhovnica. Otac je rođen u Nikšiću 1703. godine, u času kada su Hercegovci spremali i izražavali riješenost za još jednu veliku bunu okupljeni na izvoru Trebišnjice. Postrižen je u Sabornoj crkvi na Toploj.

Tokom izbivanja iz manastira dugo je živio u gradu Starodubu u kući grofa Matije Vladislavića koji je i inače održavao tjesne poslovne veze sa Novim. U povratku sa uspješne misije on je obolio i svratio u manastir Svetoga Dimitrija kod Bukurešta i oporučno ostavio da se sve njegove stvari pošalju u Savinu. Imenovao je i prokuratore: arhimandrita Filareta, knjaza Antonija Stratimirovića, majora Ivana Petrovića iz Trebinja i Jovana Čukelića koji se u tome času nalazio u Bukureštu. Ovaj poslednji je ponio stvari do Petrovaradina. Poslao je otac Simeon punih sedam sanduka prestonih ikona odežda, knjiga, sasuda i panagiju koju mu je poklonio mnogostradalni episkop dalmatinski Simeon Končarević.

Otac Simeon Marković je ostavio iza sebe djelo nemjerljive veličine i postao veliki ktitor svojeg manastira. On zaslužuje naročitu pažnju savinskog bratstva i svih novskih Srba u sva vremena, jer njegovo djelo gledamo i danas ugrađeno u Veliku crkvu, u savinsku biblioteku i u istoriju grada Novog kao očigledni i veliki prinos primorskom Srpstvu.

Pismo Vladike Cetinjskog Save Petrovića

U času otpočinjanja gradnje Velike crkve, vladika Sava Petrović pisao je igumanu Danilu i izrazio radost zbog pregnuća Savinaca. ovo pismo glasi:

Velika crkva, posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice, izuzetan je primjer sinteze romanskog i vizantijskog stila sa elementima barokne sakralne arhitekture pravoslavnog tipa. Graditelj velike crkve Korčulanin Nikola Foretić načinio je jednobrodnu vitku zgradu sa snažno istaknutim oktogonalnim kubetom koje leži na pandantifima. Crkva ima polukružnu apsidu. Akad. Dejan Medaković ističe teškoće protomajstora graditelja ''odnegovanog u dugoj tradiciji romanike''. Sada je Foretić suočen sa nizom ''konstruktivnih problema proisteklih uz zahteva poručioca da građevinu već prema ustaljenom redu nadvisi visokim kubetom''. Zadatak da riješi i podigne veliko kube nad ovom jednobrodnom građevinom okupirao je svu njegovu pažnju. Kube tako leži na kockastom postolju. romanički karakter građevine istaknut je visokim zvonikom podjeljenim na spratove . On u svojoj prizemnoj konstrukciji leži na dva slobodna i dva prislonjena stuba i kroz njega se ulazi na glavna vrata. kao završetak kule zvonika Foretić je upotrebio baroknu kupolu.

Nije se do sada pronašao ugovor savinskog bratstva i protomajstora Nikole Foretića. Vjeruje se da su poručioci usmjerili graditelja da projektuje građevinu sa kubetom koja će iskazati karakter pravoslavne umjetnosti. Nesumnjivo je da ova crkva u istoriji srpske arhitekture 18. vijeka predstavlja sasvim osoben spomenik. Ovo djelo se naslanja i izvire iz naslijeđa romanike i gotike okrenuto, najprije, prošlosti. Nikola Foretić je poštovao blizinu male savinske crkve koja sa novom zgradom nije dovedena u položaj potisnute ili izgubljene građevine.

Velika crkva je građena od 16. januara 1777. do 1799, godine. Često je prekidan rad. Podaci o gradnji sačuvani su u Knjizi prihoda koja je ustrojena 1755. Pored ove knjige, značajne su u tome smislu i knjige: Libro od zemalja manastirskih, kao i knjiga Libro od salandara crkve Svetouspenske obitelji savinske. Najstariju knjigu računa ustrojio je otac iguman Josif Komlenović 20. juna 1755.

U vrijeme kada je gradnja Velike crkve bila privedena kraju, usredsredilo se manastirsko bratstvo na izradu ikonostasa. Angažovan je sveštenik iz Bijelog Polja, Simeon Lazović i bratstvo je, zastupano po arhimandritu Inokentiju sklopilo sa ovim živopiscem ugovor 2. jula 1795. godine. Pop Simeon i njegov sin Aleksije, obavezani su da vjerno i dobro, sa svom voljom duševnom i tjelesnom potruditi se bez svakoga licjemjerija što najbolje uzmognu i najljepše uznadu, koje će biti: dobro, tverdo, lijepo, i nerušimo, to jest pregradu aliti templo, meždu oltarem i cerkviju, su troje dveri, i pročaja, kako je osnovato, i istajadurato, visina i širina, ot torace do verh kresta, a širina od zida do zida vnutrene. Oblega se rečeni pop Simeon što goćuže najljevše, i tverđe, da će se potruditi, kalurami, cvjetovami, obrazami pozlatmi, ispuniti utverditi i pozlatiti, kako će biti za ukrašenije, i vidjenije, radi proslavljenija Boga i presvjetogo Uspenija Božija matere. A monastir da mu ima dobaviti ot Venecije zlato, razlike kolure, i pročaja na svoje spenze. Toliko pop Simeon da ima svoj alat koji mu potrebuje, i tverdo se obještava da će s pomoći Boga i djeve Bogorodice, sve ispuniti lijepo, i tverdo: templo i obraze, i među dveri;više apostole, prazdnike, proroke i pročaja...

Manastir se obavezao da isplati popu Simeonu 472 mletačka talijera. Isplata je tekla u ratama.

Ovaj ikonostas pripada tipu visokih ikonostasa koji su se u 18. vijeku razvili na području Karlovačke mitropolije. Akad. Dejan Medaković ističe da su putevi nametanja ovakvog tipa ikonostasa tekli sa Svete Gore, preko Grčke, Albanije, Makedonije, u unutrašnjost Balkana. Pop Simeon, slikar velikog iskustva pripadao je živopiscima sa tradicionalnim shvatanjima a i njegova klijentela ga je nesumnjivo upravljala ka primjeni starinskih oblika.

Rukopisne knjige

Manastir je nadaleko poznat i po svojoj biblioteci koja je zaista dio njegove burne istorije. Nastajala je savinska biblioteka i putem poklona znamenitih i nepoznatih Srba, putem otkupa po dalekome svijetu u velikim ekskurzijama njenih kaluđera koji su sakupljali pomoć za gradnju Velike crkve. Na taj način veliki i važni dio biblioteke nastajao je i rastao uz gradnju crkve.

Iako je inventar ove biblioteke već davan, najpotpunije od strane pokojnoga Dimitrija Bogdanovića, mi smo riješeni ponoviti ga, onako kako ga je on dao, uz veoma male dopune u pravcu ukazivanja na rukopisne knjige koje mogu biti interesantne prvenstveno Bokeljima. Inventar želimo ponoviti iz razloga što su sve monografije manastira već postale nedostupne široj publici.

1. Četvorojevanđelje iz treće četvrtine 14. vijeka

2. Četvorojevanđelje, oko 1375. godine. Nosi zapis na l. 251 o prilogu jevanđelja vladiki Simeonu koji datira iz 18. vijeka. Moguće je da se radi o preosvećenom Simeonu Končareviću.

3. Oktoih sa kraja 15. vijeka.

4. Oktoih iz treće četvrtine 16. vijeka.

5. Oktoih iz 1509. godine. Ova knjiga je nastala u manastiru Tvrdoš od jeromonaha Marka Trebinjca i jeromonaha Marka Pivca, po nalogu episkopa Visariona. Prenijeta iz Tvrdoša u Savinu u vrijeme prelaska vladike zahumskog Savatija.

6. Arhijerejski služabnik sa kraja 16. vijeka. Nosi zapise iz manastira Tvrdoš iz 1618, na l. 62; 1681 (heretunija vladike Simeona) i 1683 (vladike zahumskog Savatija) na l. 3–7.

7. Arhijerejski služabnik oko 1675. godine. Nosi jedan noviji zapis iz manastira Savina iz 1836. godine.

8. Trebnik iz druge četvrtine 16. vijeka.

9. Trebnik iz treće četvrtine 16. vijeka, treće četvrtine 17. i početka 18. vijeka. Nosi zanimljivi natpis vlasnika knjige mitropolita zahumskog Savatija ''otačastvom ot Pive, a postrigom manastira Trebinja'', iz 1704., kao i jedan zapis o velikoj gladi 1717.

10. Trebnik, oko 1575. Zapis na koricama da je to knjiga manastira Trebinje.

11. Akatisnik iz poslednje četvrtine 16. vijeka.

12. Kanonik, oko 1635. Nosi zapise iz Tvrdoša iz 17. vijeka.

13. Irmologija iz poslednje četvrtine 17. vijeka. Nosi bilješku vladike bokokotorskog Gerasima Petranovića.

14. Tipik jerusalimski iz 1674. Nosi bilješku epis. Gerasima o kupovini knjige od nasljednika familije Nakićenović iz Kuta.

15. Krmčija iz sredine 16. vijeka. Nosi zapise o zemljotresu 1568. godine, vlasnika mitropolita hercegovačkog Silvestra, bilješke Nektarija Ljubibratića iz sredine 18. vijeka.

16. Hronograf trebinjski iz 1654. Nosi zapis o obnavljanju knjige 1746. godine troškom oca Simeona Markovića kao i bilješku arhimandrita Nektarija iz 1761.

17. Tumačenje psalama iz sredine 17. vijeka. I ova knjiga je pripadala manastiru Tvrdoš.

18. Tumačenje Mateja sa početka 15. vijeka. Nosi potpis Mihaila Vladislavića.

19. Sinaksari trioda iz 1562.

20. Panagirik iz poslednje četvrtine 16. vijeka. Nosi zapis iz Tvrdoša iz 1662. godine.

21. Šestodnevnik Nikona Jerusalimca iz 1440. godine.

22. Zbornik, oko 1418. Povez je obnavaljan početkom 18. vijeka.

23. Zbornik sa kraja 16. vijeka.

24. Zbornik sa početka 17. vijeka.

25. Zbornik iz sredine 16. vijeka. Izuzetno važni zapis na l. 329., da je Savatije Trebinjac, rodom iz župe Pive, kasnije mitropolit zahumski, pročitao knjigu 1679., i ponovo u manastiru Savina 1682.

26. Zbornik iz sredine 17. vijeka. Prema bilješci epis. Gerasima Petranovića, knjiga je kupljena u Kotoru od Đ. Srdića.

27. Zbornik sa početka 17. vijeka. Bilješka o kupovini knjige 1622. od jeromoaha Ilariona Hilandarskog od đakona Mihaila u Svetoj Gori i prilaganju knjige manastiru Tvrdoš.

28. Lestvica iz 1688. Ona nosi poznati zapis o boju na carevom lazu iz 1712. godine.

29. Zbornik apokrifa sa konca 14. vijeka.

30. Zbornik apokrifa iz druge četvrtine 18. vijeka.

31. Zbornik apokrifa. Nosi bilješke iz 1754. o upokojenju savinskog igumana Arsenija Milutinovića sa kratkom biografijom.

32. Apokrifni molitvenik iz 18. do 19. vijeka.

33. Mali katihizis iz 1786. godine.

34. Opšti list manastira Tvrdoš. Ovo je zapravo Tvrdoško–savinski Opšti list za upisivanje imena svetitelja, vladara i pravoslavnih hrišćana. Ova knjiga sadrži veliki broj familijarnih čitulja priložnika manastiru Tvrdoš i manastiru Savina i ona je najbolji simbol jedinstva i organske vezanosti dva srpska starohercegovačka manastira. Čitulje su sabrane od familija sa veoma širokog prostora, u teritorijalnom rasprostranjenju, sa čitavog dinarskog bila. Obuhvaćena su gotovo sva trebinjska sela i mnoga sela sa područja Dračevice. Knjiga predstavlja važan izvor za istoriju Srpske Pravoslavne Crkve jer pruža imena sveštenika i kaluđera o kojima smo inače izgubili svaki drugi trag.

35. Libro od vjenčanih manastira Savina, sa upisima vjenčanih od 1773. do 1847. godine.

36. Čitulje savinske. To su male familijarne čitulje iz 18. i sa početka 19. vijeka, načinjene na presavijenim listovima u koricama od nešto debljeg kartona sa narodnom ornamentikom. Najstarija datirana čitulja je svakako ona iz 1758. koju prepisa đakon Stefan Avramović. Važan i posve nezaobilazan izvor za istoriju Crkve u Boki, ali i rodovske i bratstveničke istorije novskih familija.

37. Sinodik manastira Savina iz 1762. godine. Ovu je knjigu kupio u Rusiji mnogozaslužni otac Simeon Marković.

40. Libro ot Gerblja – opisanije čituljah ot mjesta Gerblja, iz 18. vijeka. Mnogobrojne familijarne čitulje Grbljana koje su uglavnom datovane u vrijeme gradnje velike savinske crkve, najvjerovatnije povodom priloga za gradnju. Knjigu je objavio dr g. Komar sa fotografijama i prevodom.

41. Pomenik luštički iz 18. vijeka. To je zbirka čitulja predjela Luštice sa upadljivom koncentracijom čitulja u vrijeme gradnje Velike crkve što svakako navodi na pomisao da su u pitanju prilozi gradnji crkve. Knjigu je objavio dr G. Komar sa fotografijama i prevodom.

42. Zbirka familijarnih čitulja predjela Krtoli.

Značajne ćirilske isprave manastira

1. Hrisovulj iz 14. vijeka kojim car Stefan Uroš dariva manastiru Mileševi hram Sv. Nikole u Hvosnu. Prepisao i naučno obradio Mstislav Šahmatov 1939. godine. Prepis se čuva u Savini. Originala nema.

2. Povelja iz 14. vijeka kojom car Stefan Uroš potvrđuje povelju cara Stefana Dušana i određuje da se dubrovački danak jerusalimskom hramu Sv. Arhangela Mihaila i manastiru Hilandar, ukoliko bi prestalo davanje jerusalimskom hramu daje Hilandaru. Originala nema.

3. Povelja iz 15. vijeka kojom despot Stefan Visoki poklanja manastiru Mileševa pet sela u Moravicama. Originala nema.

4. Okružnica Pavlova manastira u Svetoj gori iz 17. vijeka.

5. Okružnica manastira Savina iz 1695. godine za obnovu manastira.

6. Pismo savinskog igumana Arsenija Nektariju Zotoviću iz 1695.

7. Pismo Mihaila Fedorovića iz 17. vijeka.

8. Povelja data u Trgovištu, u Moldaviji, 1646. godine, kojom Jon Matej Besarab daje manastiru Trebinju u srpskoj zemlji svake godine po 1800 aspri.

9. Povelja data u Bukureštu 1702. godine kojom Jon Konstantin Besarab određuje trebinjskom manastiru svake treće godine po 7000 peneza ili po 45 talira.

10. Pismo slavonskog episkopa Stefana iz 1701. godine mitropolitu hercegovačkom Nektariju Zotoviću da može prositi za obnovu manastira Trebinja.

11. Naredba providura Danijela Dolfina iz 1695.

12. Ugovor sestara Kuveljić i manastira Savina iz 1702. godine.

13. Ugovor o zalogu zemlje braće Magazinović i Jovana Vujnovića iz 1704. godine. .

14. Prepis iz Badoerovog katastra o posjedima manastira u Kamenom i Mokrinama. Nije datiran.

15. Ugovor Petka Terzića iz Savine i proigumana Gavrila iz 1714. godine.

16. Prepis na srpski duždevog odobrenja za osnivanje Topaljske opštine iz 1718. godine.

17. Potvrda o prijemu ostavštine vladike Gerasima (Rupića) manastiru Piva iz 1723. godine.

18. Potvrda o pozajmici Radula Mitrova Miskina iz Novoga kod kapetana Nikole Damjanovića iz 1723. godine.

19. Ugovor Dragutina i Nika Magazinovića s Tople i manastira Savina iz 1725. godine.

20. Pismo igumana Leontija Rajovića prevodiocu Pijeru Fontani iz 1725. godine.

21. Dukal o dodjeljivanju zemlje u Dračevu (Popovo polje) Stefanu Ljubibratiću i manastiru Savina iz 1727. godine.

22. Dukal o dodjeljivanju zemlje u Dračevu Stefanu Ljubibratiću iz 1727. godine.

23. Oporuka Gorde Marinović iz Sušćepana iz 1731. godine.

24. Potvrda o pozajmici novca za potrebe dalmatinskih manastira Krka, Krupa i Dragović od manastira Savina, Topaljske i Risanske komunitadi iz 1745. godine.

25. Pismo Marka Mirkovića iz Mletaka igumanu Arseniju iz 1746. godine.

26. Potvrda Pijera Fontane iz 1746. godine.

27. Pismo Marka Mirkovića iz Mletaka igumanu Arseniju iz 1747. godine.

28. Pismo Marka Mirkovića igumanu Arseniju iz 1747. godine.

29. Nota od dužnika pokojnog oca Pankratije iz 1748. godine.

30. Oporuka Đura Simova Stanića iz 1751. godine.

31. Pismo igumana manastira Žitomislić iz 1751. godine.

32. Oporuka Oca Luke Lučića, sabrata manastira Savina iz 1757. godine.

33. Proglas providura Frančeska Dijeda iz 1759. godine.

34. Pismo Marka Mirkovića ocu Teodoru Konstantinoviću iz 1759. godine.

35. Pismo grbaljskog kneza Nika Tujkovića ocu Nektariju (Ljubibratiću) iz 1760. godine.

36. Hipoteka na butigu Mata Mirkovića iz Srbine iz 1763. godine.

37. Potvrda o primitku novca koju izdaje Grigorije Pavković prokurator crkve Svetoga Sergija i Vakha u Podima iz 1763. godine.

38. Potvrda gavrila Kosića iz 1763. godine.

39. Potvrda Nikole Ozrinića i Jovana Bijelova iz Gornjih sasovića iz 1763. godine.

40. Potvrda o izmirenju kujetancije Jova Radonića sa Poda iz 1763. godine.

41. Popis nepokretne imovine manastira Savina iz 1773. godine.

42. Punomoć i potvrda o mjestu boravka oca Inokentija (Dabovića) za put u Ugarsku iz 1773. godine.

43. Naredba providura Lorenca Balbija izdata manastiru Savina iz 1775. godine.

44. Odluka o upućivanju oca Danila (Joanorajovića) i Nikanora (Bogetića) u Mletke iz 1775. godine.

45. Stima na zemlji Đorđa Kneževića u Mokrinama iz 1776. godine.

46. Prepis pisma zastupnicima pokojnoga Sima Milutinova Tomaševića iz 1778. godine.

47. Odluka o ulasku u posjed i dobra koja je manastiru zavještao pokojni kapetan Simo Milutinov Tomašević iz 1778. godine.

48. Preporuka manastira za kandidata za arhijereja arhimandrita Leontija (Avramovića). Nije datirana.

49. Presuda u sporu Jova Perova Kosića s jedne strane i Đura i Miha Todorova Kosića s druge strane iz 1778. godine.

50. Popis robe u butigi Jova pokojnog Pera Kosića iz 1778. godine.

51. Stima od robe u butigi Mojsija Magazinovića i Jova Kosančića iz 1779. godine.

52. Molba igumana manastira Duljevo za kupovinu jednoga zvona.

53. Oporuka serzenta Tomice Vukovića iz Trebesina kojom zavještava kuću u Kotoru manastiru Savina iz 1780. godine.

54. Potvrda o smrti Andrije Pivljanina iz Poda iz 1780. godine.

55. Dozvola za put jeromonahu Inokentiju (Daboviću) iz 1780. godine.

56. Fed od baštine Andrije Pivljanina sa Poda iz 1780. godine.

57. Oporuka Marije žene pokojnoga Jovana Kosića iz 1780. godine.

58. Naredba providura Danijela Barbara iz 1781. godine.

59. Potvrda o dugu Topaljske opštine manastiru Savina iz 1788. godine.

60. Pismo savinskog igumana Marku Mirkoviću u Mletke iz 1790. godine.

61. Pismo mitropolita Petra Prvog Petrovića kapetanu Radu Stijepčiću u Kameno o rukopoloženju Aleksandra Avramovića iz Trebesina iz 1790. godine.

62. Potvrda o izmirenju duga kneza Marka Stratinovića iz 1791. godine.

63. Popis baština manastira Savina iz druge polovine 18. vijeka.

64. Pismo mitropolita Petra Prvog Petrovića kapetanu Niku Lješkoviću iz Luštice iz 1802. godine.

65. Sinđelija mitropolita Petra Prvog Petrovića izdata Sofroniju Đučiću iz 1804. godine.

66. Pismo istoga mitropolita iz 1809. godine.

67. Pismo istoga mitropolita iz 1816. godine.

Riznica i muzej manastira Savina

Savinska riznica je nadaleko poznata. Treba daleko ići u kontinentalni predio pa da se dođe do manastira koji čuvaju toliko blago. Ona sadrži predmete koji potiču iz manastira Mileševa, predmete donešene iz Tvrdoša i one koji su nastajali i kupovani od savinskog bratstva u 18. vijeku.

Najprije, ovdje se čuvaju stare ikone koje pripadaju domaćem stvaralaštvu familije Rafailovića Dimitrijevića, tu su zatim ikone koje pripadaju grčko–levantinskom ikonopisačkom krugu, one ruskoga porijekla iz perioda kada su savinski kaluđeri hodili po Rusiji, i konačno, ikone iz kasnovizantijske epohe donošene od novskih i bokeških pomoraca.

Od ostalih predmeta visoke umjetničke vrijednosti pomenućemo mali krst sa ikonostasa u maloj savinskoj crkvi, rad slikara Rafailovića iz 18. vijeka; kristalni krst Svetog Save Srpskog iz 13. vijeka; ručni krst jeromonaha Georgija Savinca skovan 1786. ; dva trebinjska krsta, jedan ručni i jedan prestoni iz 17. vijeka, svakako donešena iz Tvrdoša; kivot iz Tvrdoša iz 1615. godine; i jednu finu petohljebnicu iz 17. vijeka.

Zaključna razmatranja

Svetouspenski manastir Savina u Meljinama čuva u svome imenu uspomenu na dolazak Svetoga Save Arhiepiskopa srpskog u Boku. Sveti Sava je na Miholjskoj Prevlaci zasnovao sjedište zetske episkopije, ali je, tako kaže predanje, svojom svetom nogom stao na Lušticu, osvetio crkvu Svetog Oca Nikolaja, a onda, opkoračivši zaliv, svakako iz drevne luke Rose, stao na Bogorodičin kamen na Savini i staru srpsku tvrđu pođansku. Svakako, Sveti Sava je ovdje posjetio već stojeće crkve koje sa velikom pažnjom tek treba istraživati. Iskustvo u Tvrdošu gdje je predanje o zasnivanju manastira u doba Konstantina, gotovo našlo svoju arheološku potvrdu.

Srpski bosanski vladari su poklonili pažnju manastiru i živopis stare manastirske crkve se vezuje uz slikara Lovra koji je delao u vrijeme Staroga Hercega. Uvijek treba misliti na činjenicu da je Herceg Stefan rezidirao u Novome gdje je skončao i oporuku napisao. Gdje je sahranjen gospodar Hercegovine? Svakako u nekoj crkvi koju je sam podigao. Ovaj čovjek, koji je imao naopaku prirodu, bio je poznat kao graditelj. Šta je iza sebe ostavio ovaj srpsko–pravoslavni vladar? Postoje indicije koje se ne mogu zabacivati o gradnji velike crkve Svetoga Arhangela Mihaila na današnjem Gornjem gradskom trgu u Starom gradu. I u doba nasljednika Starog Hercega, građena je i ograđena jedna crkva u Starom gradu, sa vjerovatnom lokacijom kraj današnje parohijalne rimokatoličke crkve Svetoga Jeronima, čija je gradnja započeta 1687. Stara crkva Svetoga Stefana koju je Dubrovačka republika podigla na dar Hercegu Vlatku, započeta je 1473. godine.

Jedno od zanimljivih pitanja na koje tek treba odgovoriti je pitanje konačnog tumačenja nekih dokumenata koja smo ovdje objavili. Najprije, dokumenta koji otkriva namjere uprave Topaljske komunitadi da kraj crkve Sv. Jeronima dobije plac za gradnju. Našu pažnju su okupirale dvije stvari: prvo, činjenica da je u času kada su Topljani zatražili plac ovdje stajalo groblje (Gdje je nestalo i kada je zatrpano?) i drugo: naoko posve istrgnuto iz konteksta pisma gvardijanima i tutorima crkve Sv. Jeronima zahtjev da niko ne ugrožava našu svetu crkvu? Takvi zahtjevi se ispisuju samo u povodu konkretnih prijetnji konkretnoj crkvi ili u slučaju kada se srpska zajednica obraćala visokim instancama u Republici za zaštitu čitave imovine. Ukoliko se pitamo da li je stajala mogućnost da neka stara crkva na trgu nije bila uništena, nego sačuvana i iz doba bosanske države u Dračevici, a možda stajala i kao ruševina, valja se podsjetiti dokumenta sačuvanog u Savini gdje visoka sudska instanca u Republici nalaže zastupnicima crkve Sv. Jeronima da prikažu svoje obaveze prema nekom ugovoru iz 1605. godine. U ovome dokumentu stoji da predstavlja kopiju (prepis) od fedi manastirske, dakle manastirskog ugovora.

Brojni vrijedni radovi, načinjeni o istoriji manastira, među kojima ipak želimo izdvojiti rad Mladena Crnogorčevića, Ivana Đurića i Dejana Medakovića, nisu se bavili svim sačuvanim dokumentima. Ova primjedba svakako otpada u slučaju M. Crnogorčevića, jer je on istraživao u vrijeme austrougarske okupacije Boke, a opštinski arhiv koji je čuvao dokumentaciju iz vremena Mletačke republike, nije mu bio dostupan. Drugi autori vrijednih djela o Savini nisu istraživali u Arhivu grada Herceg–Novog. Osim toga nisu obuhvaćena sva dokumenata koja se čuvaju u samoj Savini.

Mi smo dužni ovdje istaći da je veliki dio manastirske arhive pokraden. Naročito je interesantno da nedostaju dokumenata sa konca 17. vijeka, koja bi mogla osvjetlili vrijeme u kojem je započeta velika obnova zapuštenog manastira u vrijeme dolaska tvrdoških kaluđera.

Postoje snažne i potpuno jasne veze Savine sa drugim jednim novskim manastirom koji svoje arhivsko utemeljenje ima u staroj Korenrovoj zemljišnoj knjizi Herceg–Novoga iz 1690. godine. To je manastir Potplanina u Ratiševini koji je 1690. godine imao trinaest kaluđera i posjede u Sutorini i Meljinama. Poznato je da je u Sutorini stajao stari manastir kod sela Lučići (Zdoci) koje predstavlja staro srednjovjekovno naselje u Dračevici, koji je, poput savinskog manastira stajao zapušten. Na taj način se nagovještava dublja starost manastira Roždestva Presvete Bogorodice u Ratiševini, jer on ne samo da je 1690. godine figurirao kao ordinarni manastir, već je, najvjerovatnije, zapušteni savinski manastir ulazio u posjed jedinog u tome času živog manastira u Ratiševini. Na taj način mi ističemo obnoviteljski karakter akcije podizanja Savine čiji su nosioci svakako tvrdoški kaluđeri. Da li su oni ovdje, ili samo u Ratiševini, zatekli neko bratstvo, to ne znamo, ali postoji ozbiljna mogućnost da jesu, jer se u zemljišnoj knjizi iz 1690., upisuju kaluđeri u okviru savinskog posjeda manastira.

Jedan od dokumenata koji je od kapitalne važnosti za istoriju manastira, koji ranije nije izučavan od istraživača je ugovor oca Simeona, najvjerovatnije prezimenom Tropović, sa sestrama Anđom i Janom Kuvelić. U pitanju prezimena ovoga savinskog starješine iz 1703., postoji mala dilema jer je dokument upravo na mjestu gdje je ispisano prezime istrulio: Tro... vić. Tropovići su stara sveštenička kuća iz Presjeke u Kutima, ali se u familijarnom predanju, onako kako ga je zabilježio kućanski sveštenik Savo Nakićenović, potkrala krupna greška, pa je utvrđeno da Tropovići u Kute stižu 1751. godine. Već popis stanovništba Kuta iz prve godine Topaljske komunitadi, 1719., uključuje Tropoviće. Oni su u 18. vijeku stajali i u Kutima i u Toploj. Kada je, Josif Tropović koncem 18. vijeka postao topaljski paroh, a kasnije učitelj vladike Rada u manastiru Savina, on se možda vratio na mjesto svoga predšastvenika Tropovića. Svakako, valja odgovoriti na pitanje ko je tvrdoški iguman Simeon, upisan poslije igumana Savatija.

Savina je zapustjela u ratu i u ratu je započeta njena obnova. Danas je čuveni čardak vladike Savatija Ljubibratića potpuno uništen. Iz njega je, po prilici, vladika rukovodio obnovom. Savina je sigurno u prošlosti čuvala daleko veći broj dokumenata koji su pripadali manastiru Tvrdoš i zahumskoj episkopiji. Jer tvrdoški kaluđeri sigurno nisu propustili da spasu svoje pokretno i lako prenosivo blago, onako kako su brinuli o knjigama ili crkvenim sasudima, ili dverima svoga manastira. Ono što nas naročito brine je činjenica da nedostaje gotovo čitava arhiva mitropolije za Boku i Dalmaciju koja je morala biti vrlo obimna. U Toploj je bilo smješteno sjedište ovoga crkvenog područja. Više je dokumenata koji se odnose na poslove ove mitropolije u Dalmaciji štampao N. Milaš u Pravoslavnoj Dalmaciji pronašavši ih u Zadru, nego što danas mi imamo u samom središtu mitropolije u kojem sjede dvojica mitropolita Savatije i Stefan, ravno 28 godina.

Savina čuva dva jako važna dokumenata koja osvjetljavaju stav regionalnih mletačkih vlasti prema pitanju koje je aktivirao zadarski nadbiskup Vićentije u pokušaju protjerivanja mitropolita Stefana. Stefan je sve do 1727. boravio u Savini, boravio je tokom dvadesetih godina, dobijao zemlju u selu Dračevo u Popovu, on je odavde, iz Savine, upravljao crkvom u vanrednim prilikama koje su tokom poslije 1722. godine pogodile Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Mi znamo da je vladika Stefan uživao veliku popularnost u narodu. To je i bio razlog za progon. Sa prezentacijom ovih listina, dobija i Savina drugu ulogu u ovim događajima koji su obilježili istoriju Crkve u Boki i Dalmaciji u 18. vijeku. Učiniće ovi događaji nadbiskupa Vićentija najupornijim progoniteljem Pravoslavlja u novovjekovnoj istoriji Pravoslavne crkve na obali Jadrana, a mitropolita Stefana najprogonjenijim srpskim episkopom. Osim toga, ovaj sukob, koji je i te kako građen u podlozi koju je u domenu pravničke i teološke doktrine rimokatoličke crkve i Republike Sv. Marka produbljavao Vićentije Zmajević, postaće ilustracija cjelokupne istorije sukoba dvaju crkava na obali Jadrana kroz mnoge vjekove. Upravo je Savina sa njenim okruženjem pružila u tim danima najsigurniji stan i utočište vladici Stefanu. Ovaj mnogozaslužni episkop zadobio je nedopustivo malo prostora u novome pregledu biografija srpskih jerarha vladike šumadijskog Save. To treba ispraviti.

Savina i njeni monasi su u cijelom pravoslavnom bokeškom i dalmatinskom svijetu uživali veliki ugled. Kada su se začele rasprave o nasljedniku prognanog vladike Stefana, na prvo mjesto je istaknut savinski kandidat Leontije (Avramović) koji je potekao iz Trebinja i trebesinjske familije Avramovića koja je dala ogromni broj sveštenika i kaluđera, pa i šest kaluđerica. Protivljenje Vićentija Zmajevića i rimokatoličke crkve najbolje govori i političkoj i vjerskoj orijentaciji arhimandrita Leontija koji je bio bliski saradnik vladike Stefana i koji je sa njim putovao u Beograd 1725. godine, kada je vladika odlazio patrijarhu na razgovor o progonu i održanju Crkve. Na žalost detalje toga razgovora nemamo sačuvane.

Savina je u prvoj polovici 18. vijeka razvila punu djelatnost srpskog manastira okrenutog širokome svijetu i sa odlučnim iskoračivanjem prema Svijetu, onako kako je to vrijeme nalagalo. Nije Savina 18. vijeka bila zatvoreni manastir, već živo tijelo, živi i efikasni instrumenat svoje opštine i svoga naroda, a eto i vaskolike Boke i Dalmacije u času velike prijetnje. Vićentije Zmajević se nadao da će sa progonom popularnog mitropolita postići veći cilj: pridobijanje sveštenstva za Uniju. Srpska Pravoslavna Crkva je u tome času pokazala da je zaista njen narod zapravo Crkva i da udaljavanje episkopa ne može donijeti nikakav rezultat. Uostalom i episkop je kada govorimo o vladikama Savatiju i Stefanu najbolji reprezent srpskog naroda potekavši iz jedne od najuglednijih, ako ne i najuglednije humsko–trebinjske familije čiji je zagranak Ruđića stajao u Pivi, a sigurni tragovi srednjevjekovnog bivstvovanja jednog njenog dijela leže i u bokeškom i dračevićkom selu Mojdež (Miokusovići).

Savina je tokom čitavog 18. vijeka glavna tačka otpora tuđinskim vlastima i rimokatoličkim crkvenim vlastima Dalmacije na čijem čelu je ipak stajao pokatoličeni Njeguš–Zmajević.

Tolika snaga ne bi se mogla koncentrisati u ovome središtu Crkve da nije Savina bila mnogostrukim i gotovo nedokučivim vezama bila vezana uz svoju srpsku opštinu koja je uživala visoku samostalnost i znatnu ekonomsku snagu. U drugoj polovini 18. vijeka novsko pomorstvo je u broju brodova je nadmašilo sve čime su raspolagali Kotor i Perast zajedno. Naravno, to ne bi bilo dovoljno, i mi smo sigurni da su ovdje u ovoj sprezi Savine i Topaljske komunitadi odlučivali i drugi razlozi i temelji, a to je srodnička vezanost najizloženijih manastirskih pregalaca sa ključnim familijama Novoga i Tople, kao središta komunitadi. Veoma značajne i uticajne porodice upisane su u Notama od soli države Novske i u Toploj i u Savini. Za nas su danas te veze često nedokazive i samo nagovještene. Takav je slučaj sa rodom Magazinovića u Toploj od kojega je i topaljski kapetan Simo Milutinov Tomašević–Magazinović, glavni pregalac u gradnji saborne crkve u Toploj, a veliki ktitor Savine, i savinske familije Tomaševića, ili topaljskih i savinskih Vojnovića. Svi veliki savinski igumani izrastali su na jakim temeljima svojih familija koje su od starina bile svešteničkog usmjerenja (Leontije Avramović) ili su nosile značaj glavarskih i kneževskih familija (Danilo Rajović), pa makar i u pobočnim zagrancima. Uostalom, takav je slučaj i sa samim vladikom Savatijem i njegovim nasljednikom Stefanom. U Novome, u 18. vijeku, stajalo je to kao neko nepisano pravilo da se za velike uloge biraju oni koji su utemeljeni u autohtonim srpsko hercegovačkim rodovima. Topla je učinila ozbiljne i nimalo diplomatske iskorake sredinom 18. vijeka, kada je usljedio pokušaj da joj se nameću vladike sa strane.

Savinu je očigledno pratila istorijska uloga misionarskog središta pravoslavlja na bokeškoj obali Jadrana, a ona je izrasla iz cijela naroda. Njeno je ktitorstvo kroz svu zapisanu istoriju isključivo kolektivno. Ona je djelo bratstveničko, narodno, topaljsko i bokeško, ali i dalmatinsko! Njena skrivena istorijska misija je u sebi nosila snagu okupljanja naroda i njoj je narod uvijek vraćao sjećajući se svoga manastira i u Boki i u dalekom svijetu. Zbog toga je ona neuništiva. Vjerovatno je da je za vrijeme Mletaka učinjen neki pokušaj ili pritisak na savinsko bratstvo, jer je u narodu čuvano predanje o spremnosti neke mletačke galije da topovima ruši manastir, pa se čak pominjalo ime kapetana Đermana. Savinska ikona Presvete Bogorodice odbrani manastir.

Kada se posmatra razvojni tok Srpske Pravoslavne Crkve u Dračevici, vidi se nekoliko obnoviteljskih i graditeljskih zamaha. Jedan veliki napor iziskivala je gradnja saborne crkve u Toploj Svetoga Voznesenja Hristova. Sela su imala svoje crkve. Pokazuje to i njihova arhitektura i sačuvana dokumenta. Ali, obnovljena Topla tražila je učvršćivanje Crkve u Dračevici jer bijahu to, poslije Morejskog rata, velika vrata Hercegovine. Ovdje je ona iznova izašla na more i našla šansu za izlazak u Središnji svijet, koji je predstavljao isključivi prostor žive i sveukupne istorije, bilježenih mijena i uzmaha. Srpski predvodnici su tačno znali kuda idu i kakvu šansu traže za svoj narod. Tri stotine godina bilježene istorije Gornje Boke pokazuju nekoliko stvari: hercegovačke vladike su delali sa jasnim ciljem i poslanjem, popovski glavari nisu mogli biti vođeni sebičnim razlozima. Stara Hercegovina se okupljala u svojoj visokoj tački i u njoj je koncentrisala svoje kulturno blago i naslijeđe, jer bijaše ta tačka zaklonita i sigurna, bijaše obilježena Srpstvom i Pravoslavljem, bijaše morem osoljen kamen Bogorodičin i kamen svetosavski i, ne manje važno, državotvorni. Ovdje u Boki su se začinjale stare srpske države i oduvjek je Boka ležala u sredini, u središtu srpske drevnosti i srpske državnosti.

Ono što je Topaljska opština u profanoj istoriji i prinosu cjelokupnoj srpskoj istoriji 18. vijeka, to je Savina u istoriji Crkve. I jedno i drugo nastajalo je i živjelo i učvršćivalo se praktično istovremeno, i jedno i drugo iznijeli su isti pregaoci poneseni poslanjem koje su ulivali sveti kamenovi predaka koje su ovi ljudi, još uvijek, poznavali i prepoznavali i na ovim biljezima srpske zemlje gradili svoja ''opšta đela'' i ''građe'' u jasnoj predstavi o vremenima koja dolaze.

U srpskome narodu mora manastir Savina produžiti svoju istorijsku ulogu saborišta i zborišta, mora podsjećati na svoje velikane i svoje žrtve, mora iznova tragati za sobom, za svojim skrivenim ishodištima, mora iznova dotaći ostale srpske manastire sa kojima je u teška vremena gradila veze. Da bi se opet, ako zatreba, odbranila sabiranjem snage svih uporišnih tačaka Pravoslavlja od Krupe, Krke i Dragovića do sjajnog Atosa i po svoj širini srpske zemlje. Samo će takva Savina potopiti galiju Đermanovu.

Literatura

1. Srbsko–dalmatinski magazin za ljeto 1839, s. 134–135. Ovo je tekst istraživača srpskih dokumenata Đorđa Nikolajevića kojim je dao opis nekolike manastirske knjige

2. Srbsko–dalmatinski magazin za ljeto 1852 i 1853. g. XVII, Beč, 1856, s. 119–120. Ovo je tekst Gerasima Petranovića. On je u tekstu Ljetopis pravoslavne crkve u Dalmaciji, pružio osnovne podatke o manastiru uz nepotpuni spisak manastirskih starješina.

3. Gideon Jurišić, Rukopisne knjige u manastiru Savini, Srbsko–dalmatinski magazin, knj. XXVII, Zadar, 1868, s. 165. Ovo je bio visokoobrazovani savinski kaluđer.

4. Mladen Crnogorčević, Natpisi i zapisi manastira Savine, Šematizam pravoslavne eparhije Bokokotorske, dubrovačke i spičanske za g. 1895, Dubrovnik, 1895, s. 34–37.

5. T. K. Popović, Manastir Savina, Golub, V, br. 6, 1883, s. 92, 93.

6. Epis. Nikanor Ružičić, Manastir Presvete Bogorodice na Savini, Starinar, XI, knj. 1 i 2, Beograd, 1894, s. 100–128. Malo je dato o istoriji manastira.

7. Mladen Crnogorčević, Manastir Savina u Boci Kotorskoj, Vesnik srpske crkve, Beograd, 1901. Prva značajna i detaljna monografija manastira.

8. Đorđe Stratimirović, O prošlosti i neimarstvu Boke Kotorske, Spomenik, SKA, XXVIII, Beograd, 1895.

9. Pop Savo Nakićenović, Boka, Antropogeografska studija, Etnografski zbornik SKA, knj. XX, Beograd, 1913.

10. Petar Šerović, Dva bisera Boke, Savina i Gospa od Škrpjela, Naš mornar, 5/1932, s. 50–55.

11. Vojislav J. Đurić, Manastir Savina, Boka, knj. 5, Herceg–Novi, 1973.

12. Dušanka Sijerković Moškov, Manastir Savina – velika crkva, Boka, 6 -7, Herceg–Novi, 1975, s. 125–152.

13. Dejan Medaković, Manastir Savina – velika crkva, riznica, rukopisi, Filozofski fakultet u Beogradu . Institut za istoriju umjetnosti, monografije 6, Beograd, 1978.

14. Goran Komar, Ćirilska dokumenata mletačkog arhiva u Herceg–Novome i ćirilska dokumenta manastira Savina – 18. vijek, Muzej Hercegovine Trebinje, Herceg–Novi, 1998. U zbirci ćirilskih dokumenata štampana su savinska dokumenata u cjelosti, u transkripciji, kao i dokumenata koja leže u Arhivu grada Herceg–Novog.

15. Goran Komar, Krtoljske isprave (Arhiva porodice Kostić iz Krtola u Boki Kotorskoj) – Ćirilična dokumenta iz XVII, XVIII, XIX vijeka, Herceg–Novi, 1999. U appendix-u: zbirke ćirilskih dokumenata iz arhive porodice Kostić iz Krtola, pružena neka značajna dokumenta manastira Savina, u cjelosti, i u transkripciji.

16. Goran Komar, Pomenik luštički, Manastir Savina, Herceg–Novi, 2000. Ovo je zbirka čitulja predjela Luštica iz 18. i početka 19. vijeka. Pružena fotografski i u prevodu.

17. Goran Komar, Libro ot Gerblja – Opisanije čituljah ot mjesta Gerblja, IKP Nikola Pašić i Srpsko vijeće Boke Kotorske, Beograd, 2000.

18. Goran Komar, Trebesin – selo u Boki Kotorskoj (ogled o migraciji) – rad u rukopisu.

Nekoliko napomena o izabranom postupku

U zimu 1999. godine, visokoprepodobni arhimandrit savinski o. Justin (Tasić) predložio mi je da načinim jedno monografsko djelo iz istorije Svetouspenskog manastira Savina. U tom trenutku raspolagao sam jednim dosta opširnim i detaljnim rukopisom koji izlaže istoriju Srpske Pravoslavne Crkve u Herceg–Novome od davnine do pada Venecije. Već je prilikom rada na tome većem rukopisu uočeno da je u ranijim, inače veoma vrijednim radovima o Savini, učinjen jedan neobični propust: zaobilaženje dokumentacije koja se odnosi na ovaj manastir a koja leži u Arhivu grada Herceg–Novoga. Opštinsku arhivu naravno nije mogao izučavati Mladen Crnogorčević, autor prve naučne monografije manastira, ali istraživači druge polovice 20. vijeka, svakako jesu. Osim toga, pažnju mi je privuklo zaobilaženje važnih savinskih dokumenata iz manastirske arhive za stotinu godina istraživanja manastirske istorije. Nekako su svima izmicala ista dokumenta. Dakle, u pogledu zahvatanja u raspoloživu građu dosadašnjih istraživača, postojao je prostor i opravdanje za novo iznošenje manastirske istorije.

Opredjeljenje za pružanje cjelovitih rukopisa savinskih listina došlo je od mojega čvrstog uvjerenja da ovu dokumentaciju uvijek treba ugrađivati u istorije naših mjesta i manastira kako bi se zainteresovanom čitaocu, kojemu i upravljamo svoja djela, pružila mogućnost da oslušne unutrašnji govor sredine čiju istoriju pričamo. Odveć često stvarana su monografska djela o našim naseljima i manastirima opterećena isključivošću interpretatorskog pristupa istraživača. Dakako, dokumenta su se morala komentarisati, ovi su komentari ugrađeni u nit kazivanja istorije manastira. Ukoliko bi postupili drugačije, izgledalo bi to kao gradnja kuće bez temelja. Najprije, čak, i u odnosu na čitaoca. Stara novska i manastirska dokumenta nekada nose pečat starine prepuna arhaičnih izraza i obilježena dvojezičnošću čine teškoće svakom istraživaču. Mi bokeškoj publici pružamo mogućnost da sama, cijeneći bliskost njenoga autohtonoh stanovništva sa jezikom ovih isprava, i sama dokuči smisao nekih zapretenijih dokumenata i njihove tananije poruke ispisivane ''između redova''.

Drugo što želimo naglasiti je opredjeljenje za pružanje jedne interpretacije tvrdoško–savinske istorijske misije koja će biti oslobođena političko–ideoloških stega i okvira koji su, moguće, optrećivali poratne istraživače. Ova je knjiga, ipak, najprije namjenjena srpskoj omladini.

Ovim djelom željeli smo otvoriti i neka zanimljiva pitanja iz savinske dublje prošlosti jer ponuđena dokumenta iz dva arhiva zaista nose u sebi odjeke dublje starine. Ukoliko se nešto važno moglo nagovjestiti, pa makar se i ne moglo do kraja osvjetliti, mi smo nastojali dati smjernice.

Na kraju želim istaći zaslugu uvaženog arhimandrita Justina, starješine manastira Savina, čije je upravljanje Savinom došlo na izmaku jednog očiglednog tristagodišnjeg životnog ciklusa ove svetinje. Njen početak, koncem 17. vijeka, obilježila je obnova. Završetak jednog životnog kruga manastira opet obilježava obnova, i manastira i njegovog grada i svekolike Crkve u njegovom gradu. Savina opet u tome procesu uzima svoje prirodno mjesto svjedočeći istinu koju smo u protekloj deceniji mogli poznati: srpsko kaluđerstvo je onaj osloni kamen koji će sprovesti crkveno–narodnu misiju u napaćenom srpskom narodu iznurenom dugačkom tuđinskom vladavinom.

Zaključujemo ovaj rukopis u času kada novi unijatski nasrtaj na Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori dostiže veoma opasni nivo i obim, ali, u uvjerenju da će tvrdi pravoslavni nasip primorski odoljeti svim iskušenjima kao što je odolijevao kroz sva vremena.

// Projekat Rastko - Boka / Duhovnost //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.