Olivera Doklestić

Srpska kreditna zadruga u Herceg Novom

kratak prikaz od njenog osnivanja 1904. do osnivanja hercegnovske banke 1921.

Opšte prilike na početku 20 vijeka

Ekonomija, zamajac svim aktivnostima, na materijalnom i duhovnom planu, snažno je obilježila kraj 19. i početak 20. vijeka, u razvijenim zemljama Evrope, i svakako Austrougarskoj monarhiji. Opstanak, ma koje zajednice, jeste egzistencijalno pitanje zasnovano na ekonomskim pravilima ponašanja, dok je ono što podrazumijeva etika ili estetika, nadgradnja.

Pod Austrougarskom vlašću, kraj 19 i početak 20 vijeka, obilježava narodni pokret u krajevima gde su živjeli Srbi, sa jasno izdiferenciranim pridjevom «srpska...», tako su oformljene kreditne zadruge, biblioteke, čitaonice, udruženja. Naime, liberalizacija zakonske regulative stare austrougarske države, u kojoj se osjećao duh revolucionarnih godina 1848. Bahov apsolutizam, ustanci, kao hercegovački, krivošijski, nevolje, koje su se javljale pod turskom upravom, u neposrednoj blizini, naveli su Beč da se pozabavi problematikom svojih podanika, u «Ilirskim krajevima», u neku ruku, brižnije, odnosno, ozbiljnije nego do tada; da im da priliku da se razvijaju u okviru sopstvenog entiteta, da iskazuju sopstvenu nacionalnu volju, najzad, da ulažu i privredno se razvijaju. Ustavni poredak, zaveden 1860. godine, donio je veću autonomiju i promjene u organizaciji lokalne uprave^[1]. Svi koji su plaćali porez imali su aktivno i pasivno biračko pravo.

Januara 1865. stupio je na snagu «Opštinski pravilnik» i «Izborni pravilnik za općine», koji su dobro prihvaćeni u narodu, jer su obezbjeđivali razvoj autonomne lokalne vlasti. S druge strane, austrougarska vlast je pojačavala svoje garnizone u Boki, popravljala i gradila nove utvrde, povećavala broj žandarma i policajaca, davala im koncesije na gradnju, a na osnovu kojih su se, i po završetku službe, nastanjivali u hercegnovskom kraju.

Paralelno sa aktivnostima austrougarske uprave jača i pokret za nacionalnu svijest. Ta se borba na planu kulture najlakše ostvarivala, pa je 1862. godine u tadašnjoj opštini Dobrota osnovana « Slavjanska čitaonica», dok je u Herceg Novome osnovana 31. decembra 1894. «Srpska čitaonica». Od 1866. do 1872. godine djelovale su na primorju, pa tako i u Boki podružnice «Ujedinjene omladine srpske». Njen povjerenik u Herceg Novom je bio Jefto Gojković, budući predsjednik opštine Herceg Novi.

Početkom 20 vijeka Herceg Novi je bio najveća bokeljska opština sa oko 8.000 stanovnika ^[2], na cijelom području duž obale i sa selima u zaleđu, iako je sami grad brojao 1.484 stanovnika, prema Kotoru sa 30213. Privreda je bila slabo razvijena. U gradu i bližoj okolini turizam je tek bio u začetku. Dolazak željeznice pospješio je ovu granu privrede. Zelenika, kao lučko mjesto, naročitu afirmaciju dobila je izgradnjom željezničke pruge, nakon 1901. godine. Najznačajniji dohodak obezbjeđivao se od trgovačkih i pomorskih veza, uglavnom u gradu, i poljoprivredom, stočarstvom i ratarstvom, na seoskim gazdinstvima. Veliku pomoć domaćinstvima pružali su naši iseljenici u Americi i Africi, odakle je stizao kapital kroz zdrav novac, koji se investirao u vidu obrtnog kapitala ili u nekretnine.

Iako je bilo i ranije pojedinačnih pregalaca u privrednim zahvatima, u trgovini i pomorstvu, koja su davala i dobar materijalni dobitak te investiranja u kulturne i prosvjetne djelatnosti, tek je početak 20. vijeka donio značajne korake. Bilo je jasno, tadašnjim preduzimljivim ljudima u Herceg Novom, da je potrebno obezbijediti ekonomsku bazu, povezati i udružiti trgovce, zanatlije, i bogate seljake^[4], naći zajednički imenilac kroz ekonomske interese, a to je najbolji garant boljeg i bržeg prosperiteta društva. Prvi korak je štednja, potom, ulaganje, ostvarenje dobiti, koja se, dalje obrće investiranjem u neke druge i nove djelatnosti, a što znači da se dio dobiti investira i u širi društveni razvoj, za škole, puteve, vodovod.

Narod samosvjestan i siguran u sopstveni identitet, materijalno obezbijeđen, ima dobru priliku da ojača i svoju duhovnu bazu. Uopšteno se može reći da srpski identitet počiva na duhovnosti, religioznosti, odnosno privrženosti srpskoj pravoslavnoj crkvi. No, shvaćeno je da samo ekonomski ojačani mogu obezbijediti snagu svom entitetu i izboriti se za neka statusna i politička, odnosno nacionalno pitanje.

Naravno, Austrija je dobro znala što znači davanje ekonomskih sloboda, ali je njena politika bila u postepenom popuštanju tamo gde je mirisalo na nezadovoljstvo i sukobe, zbog kojekakvih birokratskih zastoja. Službeni jezik je i dalje bio, u Dalmaciji i Boki, talijanski, iako su borci za narodna prava i delegati, u Carevinskom vijeću u Beču i Zemaljskom odboru u Zadru, insistirali na uvođenju maternjeg, srpskog jezika. Zato je ćirilica postala neka vrsta identifikacionog pisma.

Osnivanje SKZ 1904.

Herceg Novom su novim idejama prednjačili Velimir Lombardić, dr Rudi Sardelić, Jefto Gojković, Uroš Mandić, nešto kasnije Mirko Komnenović. Komnenović je nadgrađivao ideje i pokretao mehanizme da se iz teorije pretvore u praksu, kroz aktivno političko djelovanje. Oni su imali kapital, on znanje i vještinu da ih provede.

Jedan od najznačajnijih ekonomskih koraka bio je osnivanje SRPSKE KREDITNE ZADRUGE. Srpska kreditna zadruga, protokolarno udruženje sa ograničenim jemstvom (Associazione registrata a garanzia limitata) osniva se u Herceg Novome 3. januara 1904. godine, a na osnovu austrougarskog Zakona o zadrugama od 9. aprila 1873. godine.

Pristupnica, ili dokument, čija bi paralela u današnjem vremenu bio osnivački akt potpisnika za osnivačku skupštinu, glasi ovako^[5] :

« Mi, potpisani ovim izjavljujemo da pristupamo kao članovi «Srpske Kreditne Zadruge u Hercegnovome» (protokolisano udruženje sa ograničenim jemstvom) i to svaki sa ... određenim brojem udela svaki udio po 2 kruna i da se u svemu podvrgavamo pravilima zadruga a naročito po određenju § a koja su nam dobro poznata a tako što i kasnijim izmjenama istih i zaključcima glavne skupštine.

Hercegnovi 3 januar 1904.

Svojeručnim potpisima osnivači, njih 22, dali su novčani temelj Srpskoj kreditnoj zadruzi. Odnosno, lična sredstva od 59 kruna bio je početni kapital. Na dokumentu su potpisani:

1. V (elimir). Lombardić šest udela ... 6 k

2. J (efto) Gojković dva udela .... 2 k

3. Dr. Đ(orđe) Marić dva udela ... 2 k

4. Miloš Popović dva udela ...2 k

5. Uroš Mandić petnaest udela ...15 k

6. Milosav Gligov Đurasović jedan udio .. 1 k

7. Gligo Gojković dva udela ...2 k

8. pop Marko Stanišić jedan udio .. 1 k

9. Nikola Doklestić dva udela .. 2 k

10. O. Militin Radulović dva udela . . 2 k

11. Mirko Komnenović pet udela ...5 k

12. Marko Popović, protoprezviter dva udela ...2 k

13. Dušan Perčinović dva udela ..2 k

14. Jovan Sekulović dva udela .. 2 k

15. Nikola Zloković jedan udio .. 1 k

16. Petar Sardeliž dva udela .. 2 k

17. Veljko Vasiljević jedan udio .. 1 k

18. Janko Porobić dva udela .. 2 k

19. Kosta Tušup dva udela .. 2 k

20. Sardelić dva udela ... 2 k

21. Maksim Sardelić dva udela .. 2 k

22. Mato Baletiss jedan udio ... 1 k

Dva su imena nečitka i precrtana, a dobijen je početni saldo od 59 kruna^[6]. Prvi predsjednik SKZ bio je Velimir Lombardić, potpredsjednik Dr Đorđe Marić, kontrolor je bio Maksim Sardelić, a blagajnik Uroš Mandić. Tokom 1904. i 1905. godine pristupnice su potpisivane u prisustvu Lombardića, Mirka Komnenovića, Uroša Mandića. Tako je «Srpska čitaonica» u Herceg Novom potpisala pristupnicu 1. decembra 1905. godine, a «Srpska čitaonica» u Kamenarima 1908. godine^[7].

Poslovanje SKZ u periodu 1905 do 1914 godine

Iz knjige uloga na štednju za period 1905 – 19158, vidi se da je ubrzo počelo ulaganje sopstvenog novca, pa je u ovoj knjizi upravo prvi ulagač Mirko Komnenović, koji je 13. januara 1905. godine uložio 1800 kruna. Među trgovcima, zanatlijama i obrtnicima, u zadruzi su štediše i oni koji nisu imali sopstveni prihod već nasljeđe ili ušteđevinu, sa kojom su, prethodno je oročivši, postizali skromne obrte, kao samohrane majke – udovice, djeca – đaci, obalski radnici, gradska sirotinja i sl. Po tome je SKZ bila novčano preduzeće koje se staralo i štitilo najniže društvene slojeve, dajući im priliku da okreću i raspodeljuju novac i time, po prvi put, budu aktivni činioci ekonomskog sistema.

Kamatne stope, koje je davala SKZ na štedne uloge, iznosile su 3,5 i 4,0 %, na godišnjem nivou, u zavisnosti od oročenja novca^[9].

Iz knjige «tekućih računa stranih osoba» ( taj je termin obuhvatao sve one firme, udruženja i privatna lica nastanjena i sa sjedištem izvan područja opštine Herceg Novi), za period 1905 – 1914. godine vidi se velika aktivnost u tranzitu novca sa štedionicama i bankama u bližoj i daljoj okolini, što svjedoči o razvijenim poslovima , ponajviše, trgovine sa Bečom i Trstom. Na popisu su, onim pismom kako stoji i u originalu^[10]:

1. Kredit Anštalt – Trst,

2. Dubrovačka Trgovačka banka – Dubrovnik,

3. Srpska Štedionica – Dubrovnik,

4. Jadranska banka – Trst,

5. Srpska banka – zagreb,

6. Srpska Bokeška Štedionica – Kotor,

7. Srpska štedionica – Trebinje,

8. Banca Commerciale – Trieste,

9. Filijalka Izvozne banke – Beograd.

10. Središnja banka Čeških Štediša – Trst,

11. Slovenska banka – Beograd,

12. Filijalka Živnost. Banke – Beč,

13. Srpsko Trgovačko udruženje – Novi Sad,

14. Risanska Kreditna Zadruga – Risan,

15. Centralna Kasa srpskih Privrednih Zadruga na Primorju – Dubrovnik,

16. Hrvatska Vjeresijska Banka – Dubrovnik

17. Podružnica Ljubljanske Kreditne Banke – Spljet,

18. Đuzepe Banafio – Trst

18. August Stege – Hercegnovi

Najveća učestalost poslova bila je «Srednje banke čeških šte-diša iz Trsta», zatim «Dubrovačke trgovačke banke», a jačanjem i povezivanjem zadruga na primorju, najviše zbog kupovine i prodaje potreba za seoska gazdinstva, ojačali su i poslovi sa «Centralnom kasom Srpskih privrednih zadruga na Primorju»11.

«Srpska bokeška štedionica» iz Kotora bila je od značaja za umrežavanje lokalne bokeljske privrede i snaženje protoka kapitala.

Poslovanje Srpske kreditne zadruge, u nastavku skraćeno SKZ, u skladu sa zakonskim aktima, nalagalo je ozbiljnu organizaciju, po propisanoj hijerarhiji i drugačije imenovanje funkcija rukovodećeg tijela. Zadaci SKZ, organizacija, upravljačko i nadzorno tijelo, precizno su određeni pravilnikom, a urednost u poslu, koja se vidi iz redovnih godišnjih izvještaja, te povećan broj zadrugara, iz godine u godinu, govore o rastućem povjerenju u ovo novčano preduzeće. Tako se navodi u «Pravilniku», koji je, naravno, pisan ćirilicom, da je zadatak Zadruge «da unapređuje privredu svojih članova zajedničkim poslovanjem i davanjem kredita u novčanom saobraćaju koji im je potrebit za njihov privredni rad. U ime toga Zadruga će obavljati sljedeće poslove^[12]:

1. primaće novac na uloge i na štednju;

2. naplaćivaće udele od svijih članova radi obrazovanja zadužnog kapitala;

3. davaće svojim članovima svakovrsne zajmove;

4. eskontovaće im mjenice i čekove;

5. otvaraće im tekuće račune za ulaganje i uzimanje novca u zajam;

6. prodavaće im i kupovaće od njih vrijednosne papire i strani novac; kad im ustreba;

7. primaće od njih ostave;

8. u opće će vršiti bankovne i mjenjačke poslove, potrebite

svojim članovima a naročito reskopmt njihovih mjenica;

9. nabaviće zajmove kod većih zavoda, u slučaju potrebe, i podržavaće s njima one poslove koji budu potrebiti da se ostvari zadružni zadatak.».

Sudeći po dokumentima iz prvih godina rada SKZ^[13], zemljo-radničke zadruge su bile privredni osnov SKZ. Prva zemljoradnička zadruga je u novskom kraju osnovana 1902. godine u Kamenarima, potom u Mokrinama 1904. i, potom, dalje u drugim selima, na Kamenome 1904, Radovaniću na Luštici, Bijeloj 1911, Kutima iste 1911. i td. Zemljoradnička zadruga u Mokrinama je bila među onima koje su najbolje poslovala pa je 1914. proslavljeno uspješnih deset godina rada. Zemljoradnička zadruga u selu Kameno brojala je 44 člana. 1906. godine je u Baošiću osnovana ribarska zadruga, sa članovima iz Jošice, Bijele i Kumbora. Bio je to pravi poslovni poduhvat, za vrijeme početka 20. vijeka, jer je zadruga sklopila ugovor sa firmom «Braća Mardešić» iz Komiže za preradu ribe u novosagrađenoj fabrici u Bijeloj, koja je zapošljavala oko 60 radnika, uglavnom, žena^[14]

Iz godine u godinu je rastao kapital zadruge i povećavao se čist dobitak, koji je predstavljen završnim računom, redovno svakog 31. decembra. Završni račun od 31. decembra 1905. godine govori o budžetskim sredstvima od : 54.394,84 krune, a čista dobit je 1413,61 kruna. Račun je potpisao tadašnji upravnik Velimir Lombardić. Godinu dana kasnije, 31. decembra 1906. imovina SKZ je uvećana za skoro tri puta, odnosno, iznosi: 171.223, 56 kruna, a čista dobit je ostvarenje od 4274,51 krune. Dvije godine kasnije, za 1908 godinu imovina SKZ je procijenjena na 351.872,66 kruna a dobitak je ostvaren sa 12.722,71 kruna. Upravnik je bio Mirko Komnenović, blagajnik je bio Uroš Mandić, a kontrolor Rade Pavković^[15].

U Dubrovniku je u avgustu 1908. godine održan «Prvi zbor srpskih privrednih zadruga na Primorju» na kome je Mirko Komnenović aktivno učestvovao i, potom, izabran za potpredsjednika Saveza.

Pored zemljoradničkih zadruga, SKZ u Herceg Novom poslovala je i sa drugim značajnim akcionarskim društvima i preduzećima, čiji su članovi upravnih odbora bili i pojedinačni akcionari u ovom novčanom preduzeću, pa time predstavljali lični garant u poslu.

«Akcionarsko društvo za građevine i saobraćaj stranaca u Herceg Novome» osnovano je 1906. godine, na temelju državne koncesije, udijeljene Velimiru Lombardiću, Urošu Mandiću i dr Rudolfu Sardeliću i postaće jedno od najznačajnijih preduzeća u opštini sa najvećim obrtnim kapitalom kod «Srpske kreditne zadruge». U listu «Boka» br. 1 od 23. januara 1908. godine pisac članka o ovom preduzeću govori o svrsi osnivanja i značaju za opštinu. «...svrha mu je da gradnjom hotela i drugih ustanova podigne saobraćaj stranaca u Boki , a naročito, u Hercegnovome i njegovoj krasnoj rivijeri. To je grana privrede od velike važnosti za Boku, ali je ujedno i dužnost Bokelja da je očuvaju u svojim rukama. Braća Bokelji po svijetu najbolje znadu koliko ova grana unapređuje narodnu privredu, da ne sumnjamo, da će i oni pomoći, da se što bolje razvije. Akcija iznosi 100 kruna.

Oni, koji su bili voljni učestvovati u preduzeću, mogu poslati novac na «Srpsku kreditnu zadrugu u Hercegnovome». Naročito braći iz hercegnovske krajine stavljamo toplo na srce ovo patriotsko a , ujedno, korisno preduzeće, koje može biti polaznom tačkom za mnogo veći razvitak ove grane zarade i Boka, a naročito, novska rivijera, stvoreni su za saobraćaj stranaca. Prirodne krasote i blagost klime daju joj sve uvjete da stranca privuče. Još nešto, između braće Bokelja na strani ima, znamo, vrsnih hotelijera. Ovo bi bila zgodna prilika za njih da čežnju za otadžbinom dovedu u sklad sa svojim interesom i željom rada«.

Ovaj tekst, iz lista «Boka», odiše propagandom Herceg Novoga i Boke po ambijentalnim i klimatskim vrijednostima, i predstavlja početak turističkog marketinga, a «AD za građevine i saobraćaj stranaca» bilo je prvo turističko preduzeće, sa veoma dalekovidim ambicijama. Najznačajniji poduhvat ovog akcionarskog društva bio je u gradnji jedne od najljepših građevina na Jadranu, hotela «Boka». Zamisao o gradnji , za tadašnje prilike, modernog hotela, potekla je od Dr Rudolfa Sardelića, već 1908. godine. Za njega se govorilo da je bio «unicum» u zadrugarstvu. Projekat za hotel je bio besplatan, poklon češkog arhitekte Modlitbe, čiji je otac bio ugledni hercegovski ljekar. Dozvola za gradnju hotela dobijena je od uprave grada na proljeće 1909. godine, a zemljište su kupili sami akcionari – Novljani.

U velikom ilustrovanom kalendaru «Boka» za 1912. godinu, piše da je «prva radnja ovog društva, lijepi, moderni hotel sa 43 sobe, najljepšom zgradom u Boki, a među hotelima duž Dalmacije sa najljepšim položajem(prim. aut: riječ je o hotelu «Boka»).

Mirko Komnenović je 1909. godine izabran za člana uprave »Akcijskog društva za građevine i saobraćaj stranaca» umjesto preminulog Lombardića, a već 1912. godine je bio njegov predsjednik. Zamjenik mu je bio dr Sardelić.

Drugo značajno preduzeće bila je «Prva Bokeška glinena industrija», koju su osnovali u Krtolima, 1908. godine, pravoslavci iz Kotora, Grblja i Krtola. «Pod ovim imenom obrazovano je društvo koje ima zadatak da upotrebi naslage gline u Soliockom polju za fabrikaciju opeka, tigala i sličnih proizvoda^[16]. Udeli iznose najmanje 500 kruna, koji se mogu potpuno uplatiti i to odma. Za Bokelje na strani najbolje će biti da iznose pošlju «Srpskoj Bokeškoj štedionici u Kotoru» ili «Srpskoj Kreditnoj zadruzi u Hercegnovome».

Za godišnju skupštinu SKZ za 1907 godinu^[17] daju se uporedni podaci poslovanja, koje je usvojio upravni odbor Zadruge 31 decembra 1907. Godišnja skupština je održana 5 aprila 1908. godine. Novinar lista «Boka», koji prati rad skupštine, konstatuje da nije, ni iz daleka, onakav odaziv građana kakav bi trebao da bude. Upoređenjem brojnih vrijednosti konstatuje se vidan napredak, iz godine u godinu:

Kretanje broja članova SKZ i udela je sljedeći:

Kraj 1905 god. upisano I kolo sa 209 novih članova i 396 «udela»

Kraj 1906 god. upisano II kolo sa 63 nova člana i 124 «udela»

Kraj 1907 god. upisano III kolo sa 50 novih članova i 74 «udela»18.

Ukupno je SKZ evidentirala, tada, 322 zadrugara – dioničara. Na ovoj je sjednici skupštine za predsjednika upravnog odbora izabran Mirko Komnenović.

Austrougarska banka je 1908. godine, u dogovoru sa ministarstvom finansija, naložila svim svojim novčanim zavodima u državi da se u novčanim transakcijama služe jedino srebrnim novcem u krunama, a da se «svijet navikne» na račune u krunama umjesto forinti», zabilježeno je u kratkom članku u listu «Boka».

Prvi Zbor «Srpskih Privrednih zadruga na Primorju» održan je 7 avgusta 1908. godine, u Dubrovniku^[19]. Upravu saveza tada su činili: Predsjednik Matej Šarić, članovi uprave su bili: Nikola Babić i Mićo Maličić. Na tom prvom zboru pominju se zasluge zaslužnih članova – zadrugara i posmrtno je pohvaljen Velimir Lombardić, kao jedan od pokretača privrednog rada, uopšte na primorju, a posebno meću Srbima. Tada su u odbor iz Herceg Novog izabrani Dr Rudolf Sardelić, Mirko Komenović i Lazar Bronzić, trojica od ukupno 9 članova odbora Zbora Srpskih Privrednih Zadruga na Primorju. Potrebno je odati priznanje i dr Sardeliću na samoprijegoru i neumornom dosadašnjem radu.

Završni račun SKZ za 1913. godinu, od 31. decembra^[20], donosi izvještaj o kapitalu od 821.639,60 kruna a dobitak za 1913. godina sa prenesenom dobiti iz prethodne, 1912. godine, od 5.437,33 krune, iznosi: 17.099,34 krune. Upravnik je bio Mirko Komnenović, blagajnik Lazar Doklestić, koji će preuzeti dužnost upravnika od Komnenovića zbog njegovog političkog angažovanja. Kontrolor zadruge bio je Marko Terzović.

Srpska kreditna zadruga za vrijeme prvog svjetskog rata i nakon njega (1914 – 1920)

Tokom ratnih godina 1914-18, pored svih nedaća, zapamćeno je veoma savjesno vođenje poslova sa zadrugarskim novcem uz neminovno davanje kredita austrougarskoj vojsci^[21]. Naime, iako su se dobro znala pravila u bankarstvu te se poštovali zakoni, a poštovanje tadašnje Austrougarske države moralo biti prevashodno, ipak je primjetan blagi otpor, koji je SKZ pružala, štiteći interese svojih povjerenika, dakle štediša i dioničara, i sopstveni kapital. Austrijska vlast je, odlukom kotarskog poglavarstva od 3. oktobra 1916, dopis br. 2826322 zaplijenila sljedeće objekte, koji su u vlasništvu Zadruge, na području opštine Herceg Novi: Srpski Dom, Srpski Soko, Srpsku sokolsku župu na Primorju, Srpski soko u Đenovićima, Srpski soko u Bijeloj, stavljajući ih na raspolaganje austrougarskoj vojsci. No, uz otežano poslovanje, mobilizaciju vojno sposobnog kadra, smanjeno poslovanje i privređivanje kao i prihodovanje od štediša na osnovu slanja novca iz iseljeničkih krajeva, SKZ je, ipak, poslovala pozitivno^[23]. Tome su najviše doprinijeli kontakti sa našim iseljenicima iz Amerike i Južne Afrike i njihove pomoći rodbini u rodnom kraju.

Austrija je raspisala ukupno 6 ratnih zajmova. Uprava SKZ se opirala davanju novca opravdavajući to poslovanjem i zaštitom štednje i povjerenja svojih ulagača^[24]. No, bio je to prikriveni otpor, čak i u najtežim momentima po austrougarsku vlast. Trebala je prava vještina i mudrost ne zamjeriti se vlastima, tokom rata, imati povjerenje svojih štediša, ne obarati vrijednost osnovnog kapitala, a lično se radovati pobjedama srpske vojske na bojištima.

Stvaranje nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pokrenulo je novi zamajac vođen rodoljubivim duhom, pa je srpski, kao uostalom čitav slovenski narod, Dalmacije i Boke, požurio da se deklariše pozitivno prema novoj državi, dajući joj punu podršku. To je bilo od velikog značaja u 1918 godini kada je Italija pretendovala na dio teritorije, a posebno na Boku Kotorsku.

Srpske (privredne) kreditne zadruge, njih 52, na području Boke i Dalmacije, bile su u savezu, a sjedište predsjedništva bilo je u Dubrovniku. Već 4 decembra 1918. godine istupili su u javnosti svojom izjavom sljedeće sadržine^[25]:

«1. Ushićenjem pozdravljamo Narodnu Slobodu i kao jedan podvrgavamo se zaključcima i nalozima Narodnog Vijeća u Zagrebu, kao sadašnje vrhovne vlasti te Zemaljske Vlade u Spljetu kao pokrajinske vlasti.

2. Čvrsto stojimo na stanovištu ujedinjenju slobodne države Srba, Hrvata i Slovenaca po žezlom opće ljubljene dinastije Karađorđevića.

3. Da čitava država Srba, Hrvata i Slovenaca, a osobito Dalmacija sa svojim kopnom i otočjem, ostane neokrnjena cjelina.»

Izjavu je potpisao predsjednik Saveza Srpskih privrednih zadruga, Bono.

Potom su se svi Savezi zadruga, pa i Savez Srpskih privrednih zadruga na Primorju, u novoj državi Kraljevini SHS ujedinili u «Glavni zadružni Savez u Kraljevstvu SHS» sa sjedištem u Beogradu. Hrvatsko – slovensko Gospodarsko Društvo, kao središnja zadruga, u Zagrebu, kao mandatar Glavnog Zadružnog saveza, vodilo je brigu o nabavci iz inostranstva svih poljoprivrednih alata, mašina, sredstava za poljoprivredu, plave galice i dr. Sve kupovine obavljale su se preko Centralne Banke.

Srpske kreditne zadruge, i uopšte zadrugarstvo, imalo je značaj za Srbe mnogo veći od čiste ekonomske dobiti. Nova država i novi elan očekivali su punu afirmaciju snaga i snaženje kapitala a kroz njega i svih drugih aktivnosti na materijalnom i duhovnom planu. Savez Srpskih Privrednih Zadruga na Primorju uputio je 19. avgusta 1919. godine svim svojim članicama apel za podnošenje završnog izvještaja ali i prikupljanje podataka za «Maticu zadruge»26 . U stavu 4 ovog dokumenta apeluje se na zadruge da dostave spiskove svojih zadrugara koji su usljed rata nastradali , izgubili život. U taj spisak trebalo je unijeti zanimanje zadrugara, čast u zadruzi (zadrugar, poslovođa, član uprave, član nadzornog odbora i sl.) navesti od čega je preminuo (poginuo u vojsci, strijeljan, vješan, umro u tamnici, umro u internaciji, poginuo u austrougarskoj vojsci, umro od rane, umro od bolesti u ratu za dobijene, umro u ropstvu (prim. aut. u zarobljeništvu), umro od gladi, umro od ratnih napora, poginuo za vrijeme sloma i td.). Izvještaj sa imenima podnosili su zadrugarski odbori. Zadruga je ovim potvrdila i svoj patriotski, ali i socijalni princip, uostalom, kakav ju je krasio sve vrijeme postojanja.

SKZ je bila u obavezi da redovno obavještava Savez Srpskih Privrednih zadruga na Primorju o svom poslovanju^[27]. Iz takvog izvještaja, koji je podnio 4 septembra glavni savezni revizor, saznaje se o poslovanju i revnosti uprave. Izvještaj je načinjen 29. avgusta 1919. godine i zatečeno stanje o Zadruzi je: članova zadruge – 391, upisanih delova: 1401, poređenje sa 1913, kao repernom posljednjom predratnom godinom, je porast za 15 članova i 691 delom. Razumljivo je da je priliv članstva mali zbog rata, a revizija je prva nakon 5 godina. Interesantno je da kontrolor konstatuje da je rat djelovao povoljno usljed velikog priliva stranog kapitala. «Tim su i više nego opravdane i najoptimističnije nade, koje su u rad zadruge polagali njeni osnivači i voditelji. To ističem s osobitim zadovoljstvom, ali uz to moram da naglasim, da se u tolikom uspjehu može kriti i klica za buduće potrese, poteškoće i neugodnosti, jer jedna zadruga sa tolikim ogromnim stranim kapitalom, a sa tako neznatnim vlastitim kapitalom, ako se posve obzirno ne vodi, lako može da dođe do poteškoća u podmirivanju svojih obaveza.»

Po izvještaju kontrolora u ratu su razvijene zadružne aktivnosti, pa je udio od 57.446 kruna iz 1913 godine porastao na 96.888 kruna u 1919 godini, rezervni fond je sa 24.946,63 krune porastao na 96.395,07 kruna a ulozi na štednju od 652.750,64 krune u 1913 godini na 2.261.377,80 kruna u 1919. Aktivni promet po tekućem računu u aktivi od 5.063.542,96 kruna, a pasiva 4.248.685, 46 kruna. Sopstveni kapital zadruge iznosio je 193.283,07 kr, a strani kapital oko 3.000.000,00 kruna. Veliki broj sitnih ulagača, oko 750 njih, govori o velikom povjerenju u Srpsku kreditnu zadrugu u Herceg Novom.

Na dan 30. jun 1919. godine «Srpska kreditna zadruga Herceg Novi» kod stranih zavoda, (termin «strani» se odnosi vjerovatno na ulaganje izvan Herceg Novoga) ima kapital od 1.005.276,12 kruna, dok je dug zavodima svega 12.585 kruna^[28].

Iz dokumenata hercegnovskog arhiva^[29] vidi se, pored brojnih, individualnih, zadrugara, članstvo i poslovanje firmi, preduzeća i preduzetnika. SKZ je imala svoj ulog kod: «Slovenske banke» u Beogradu, «Srpske Štedionice u Dubrovniku», «Centralne kase srpskih privrednih zadruga na Primorju» u Dubrovniku, «Srpske bokeške štedionice» u Kotoru, «Dubrovačke trgovačke banke» – «Banca Commerciale Ragusea» – Dubrovnik, «Srpske banke D.D«- Zagreb, «Jadranske banke» u Trstu, podružnica Opatija, «Središnje banke čeških štedionica» – filijala u Trstu, «Srpskoj štedionici» u Trebinju, «Risanskoj kreditnoj zadruzi» u Risnu, «Srpskoj zemljoradničkoj zadruzi», «Ljubljanskoj kreditnoj banci» – podružnica Split.

Kao pokretač ekonomskih transakcija u zapadnom dijelu Boke, od 1905 pa sve do 1920. u njoj su imali svoje uloge ili preko nje realizovali poslove: «Boka – brodarsko društvo sa ograničenim jemstvom», «Akcijsko društvo za građevine i saobraćaj stranaca u Herceg Novome», «općinski opskrbni odbor u Spiču», «Okružna opskrbna poslovnica u Ercegnovome», Simo Sekulović u ime svog preduzeća skladišta drvlja i cementa, trgovina željeza i pokućstva – Kamenari, «Ribarska zadruga» – Baošić, «Srpski dom u Herceg Novome», (potpisnici su bili Mirko Komnenović i Savo M. Terzović), «Jadranska banka» – podružnica Dubrovnik, «Srpska kreditna banka u Budvi», «Srpska štedionica u Kotoru», «Prva bokeška glinena industrija», «Risanska kreditna zadruga u Risnu», «Hrvatska vjeresijska banka», D.D «Srpska banka» – Zagreb, «Slovenska banka« – u Beogradu (smještena u palati «Rosija»), «Srpska zemljoradnička zadruga» – selo Mokrine i sve seljačke zadruge na području Herceg Novog^[30].

Vremenom, a posebno nakon svjetskog rata, najveće uloge, najbolje poslovanje, ostvarivali su Akcijsko društvo za građevine, saobraćaj stranaca u Hercegnovome», «Prva bokeška glinena industrija» i «Okružna obskrbna poslovnica» – Ercegnovi.

Kapitulacijom Austrougarske monarhije došlo je do prekida veza sa Bečom pa su, jedno vrijeme, bile obustavljene i novčane transakcije sa glavnim austrijskim gradom, te su tako i austrijski ratni zajmovi ostali, dobrim dijelom, nerasprodani. Od njihovih vrijednosti je 50 % otpisano u novoj državi Kraljevini SHS, kada je dinar zamijenio austrougarsku krunu kao sredstvo plaćanja. Zamjena je izvršena po tečaju od 1 dinara za 4 krune, zato se u žargonu u Herceg Novome, sve do 1941 godine, 25 para zvalo «krunom».

Kontrolor^[31] ne štedi riječi hvale tadašnjoj upravi SKZ, a naročito savjesnom radu blagajnika, koji «osobitim marom i zauzimanjem radi na zadružnim poslovima.»

Osnivanje Hercegnovske banke kapitalom Srpske kreditne zadruge

Razvijanje posla u pravom bankarskom smislu i preduzimljivost uprave, na čijem čelu je bio Lazar Doklestić, naveli su SKZ da oktobra 1920. godine osnuje dioničarsko društvo «Hercegnovsku banku» sa sjedištem u Herceg Novom. Osnivački kapital bio je 600.000 dinara, podijeljen u 6.000 dionica, svaka po 100 dinara nominalne vrijednosti^[32]. Pri formiranju je uslovljeno da SKZ zadrži bar 500 akcija, kategorije 4 i 3, SKZ je banci ustupila sve poslove sem zadrugarskih. SKZ trebala je da preuzme u korist «Hercegnovske banke» 1000 akcija «Bokeške banke» iz Kotora, a da se za iste uslove ustupi «Bokeškoj banci» od akcija «Hercegnovske banke». Interes^[33] je da oba novčana zavoda preuzmu što jače svote novca. Preporučuje se osnivačkim aktom da «Hercegnovska», «Bokeška» i Srpska Centralna banka u Dubrovniku stupe u što je moguće intenzivnije i bliskije kontakte radi jedinstvene i dobre saradnje u transportu novca i kredita.

Iako umanjenog značaja i kapitala, SKZ je , uprkos državnim mjerama gašenja, opstala sve do drugog svjetskog rata.

Olivera Doklestić

Summary

Serbian Credit Cooperative, registered society with limited liability (Associazione registrata a garanzia limitata) was founded in Herceg Novi on 3rd January 1904. The admission application was personally signed by 22 citizens of Herceg Novi, giving voluntary contribution, of rather symbolic amounts. The applicants were mostly reputable people of Herceg Novi, predominantly merchants, landowners, who in the time between the two World Wars would be the spiritus movens of all significant events, from politics to economy, in building up the town and creating its prosperity, such as: Velimir Lombardi, Jefto Gojkovi, Dr. ore Mari, Uroš Mandi, Miloš Popovi and the others. The first manager was Velimir Lombardi. The Serbian Credit Cooperative comprised farming cooperatives of the Herceg Novi municipality. In 1908 the Serbian Credit Cooperative joined "The association of Serbian Business Cooperatives on the Coast" and was its active member. The capital of the Cooperative was growing each year and its net profit was increasing, and as a result the trust in its operations by the members and the holders of savings accounts was also increasing. In spite of hard war conditions the Serbian Credit Cooperative survived during the World War I; it survived thanks to the conscientious business operations of its management. In the beginning of 1918 the Serbian credit cooperatives, 52 altogether, in the area of the Boka Kotorska and Dalmatia issued a public declaration in which they "enthusiastically salute the National Freedom and firmly support the united free states of the Serbs, Croats and Slovenians, reigned by the widely beloved Karađorđević Dynasty..."

Good relations with other credit cooperatives, with our emigrants to America and South Africa, as well as political, economic and national flywheel provided by the new State, the Kingdom of SCS, had a positive impact on the development of the events which enhanced the development of capital and trade, so that in 1920 the Serbian Credit Cooperative founded the company "The Bank of Herceg Novi" with the initial assets of 600,000 dinar.

FUSNOTE

1. Zbornik Boka br. 12/1980, str 35-78 M. C. Pejović – Organizacija i rad opštinske uprave Herceg Novoga (1870-1940)

2. «Pravilnik Društva «Srpske čitaonice u Herceg Novom» predstavlja dokumenat o obrazovanosti onih snaga hercegnovskog primorja koje su na osnovu trgovačkog kapitala i pomorstva bile utemeljivači Društva «Srpska čitaonica». Te snage su generacijama unazad predano sticale i čuvale podjednako materijalna i zavičajno-duhovna dobra, posebno svoj maternji jezik i svoje pismo. Čvrsto organizovane u razvijenoj gradskoj komuni, svojim sopstvenim opredjeljenjima i inicijativama, vodile su i ekonomsku i prosvjetnu i jezičku politiku. Pravilnik Društva «Srpske čitaonice» nesumnjiv je dokaz urbane razvijenosti i obrazovnih usmjerenja pothranjivanih narodnim izvorima...» (Dr. J. Subotić, «Boka» br 13/14, str. 421 – 430)

3. «Boka» antropogeografska studija, str. 404, 433, Savo Nakićenović, 1912.

4. Zbornik Boka br. 12. – M. C. Pejović.

5. ARHIV HN, SKZ – 77

6. isto.

7. isto

8. ARHIV HN, SKZ – 5.

9. isto

10. isto

11. isto

12. ARHIV HN, SKZ – 76

13. ARHIV HN , SKZ – 77.

14. Zbornik «Boka»

15. ARHIV HN, SKZ – 76

16. List «Boka», br. 2 od 23 januara 1908.

17. ARHIV HN, SKZ – 76.

18. isto

19. isto

20. isto.

21. ARHIV HN, SKZ – 77.

22. ARHIV HN, SKZ – 77.

23. ARHIV HN, SKZ – 76.

24. ARHIV HN, SKZ 76, 77.

25. ARHIV HN, SKZ – 76, Zbornik «Boka» br. 15–16, str. 138–140 «Herceg Novi poslije prvog svjetskog rata po zapisima Toma K. Popovića» – M. C. Pejović, 1984.

26. ARHIV HN, SKZ – 78.

27. isto.

28. ARHIV HN, SKZ –76, 77.

29. ARHIV HN, SKZ – 77,

30. ARHIV HN SKZ, 1,2, 3,4.5, 76, 77, 78.

31. ARHIV HN SKZ – 78.

32. ARHIV HN SKZ – 76.

33. isto.

// Zemlja / Povijest / Ljudi / Duhovnost / Umjetnost //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001-2003. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan dio ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.