Petar Kočić

Jezik u zakonskim tekstovima

Beseda u Saboru BiH u Austro-ugarskom carstvu

Petar Kočić: Visoki Sabore (poslaničke besede u Saboru BiH u Austro-ugarskom carstvu), izdavač: Zadužbina Petar Kočić, Beograd - Banja Luka, 1994. Priredili: Mr. Rajko Kasagić i Borivoje Vulin

Visoki Sabore!

Povodom pretresanja ove zakonske osnove učiniću nekoliko napomena o zvaničnom jeziku i jeziku uopšte i njegovu razvitku od okupacije, pa ovamo. Kao što je okupacija donijela mnogo zla i učinila nam mnogo nepravdi u svim pravcima narodnog života, isto je tako uticala štetno i na razvitak našeg bogodavnog zvučnog i ljupkog jezika.

Taj je uticaj tako štetan i tako očevidan da mi moramo strahovati da nam se naš krasni jezik, najljepši među slovenskim jezicima, sasvim ne iskvari, ne izblijedi, ne izgubi svu onu svoju kristalnu jasnoću i ljupku zvučnost kojoj gotovo nema ravne.

To nas, kao stare i dobre Bošnjane, mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama, koji se je razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse. To govore stari spomenici, to govori, između ostalog, i ovaj poletni nadgrobni natpis:

"A sije biljeg počtena i glasita vojvode Radivoja Oprašića. Dokle bih, počteno i glasito prebih i legoh u tuđoj zemlji, a biljeg mi stoji na baštini".

Ta se njegova ljepota sačuvala kroz duge i duge vijekove, a u novije vrijeme, kad se stvarala naša nova književnost, hrvatska i srpska, kad se stvarao naš književni jezik, naš je dijalekat bosansko-hercegovački uzet za zajednički književni jezik dvaju bratskih plemena jednoga nam naroda, za književni jezik hrvatskog i srpskog plemena. Osnivač naše novije književnosti genijalni Vuk Stefanović Karadžić napisao je ovo:

"Srpski se govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i Bosni", a danas, poslije 32 godine austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, sa bolom i ogorčenjem ja parafrazujem ovu preciznu Vukovu rečenicu: "Srpski se piše najnečistije i najnepravilnije u Bosni i Hercegovini". Pa ko je tome kriv? Ko bi drugi mogao biti kriv nego naša vlada, nego njezini činovnici, mali i veliki, viši i niži, njene zvanične novine, zakoni i naredbe, njene škole i njezine školske knjige, njeni raznoliki uredi i sudovi. (U dvorani odobravanje). Sve je to krivo i sve se to zavjerilo protiv čistoće i ljepote našeg jezika, i u tome se mnogo uspjelo! Ako bi se sve drugo i moglo osporavati austrougarskoj upravi u Bosni i Hercegovini, u ovoj stvari, u kvarenju i nakaživanju našeg narodnog govora, doista joj se ne bi moglo prigovoriti, već ako bi čovjek htio dušu griješiti.

Ona je u tome posve uspjela, i nadam se, visoki Sabore, da će to i evropsko javno mišljenje i bez sjajnih banketa bezuvjetno priznati. Mi smo dobili u novinama, zakonima i naredbama i po sudovima nekakav jezik koji stoji u vrlo labavoj, često puta nikakvoj vezi sa živim narodnim govorom. To je jedna odurna nakaza, teška i usiljena, često puta potpuno nerazumljiva, bez gipkosti, elastičnosti i zvučnosti, tih bitnih osobina našeg divnog jezika. To je jezik kao naš, a nije naš, naše su riječi, ali jezik nije naš. Iz tog jezika ne provejava duh našeg jezika, to nije jezik koji smo slušali i naučili sa majčinih usana, koji je krasniji od pjesme, jezik Vukov i Daničićev i naših novih pisaca. Ovu odurnu nakazu narodnog jezika stvorili su stranci i naši ljudi, Srbi i Hrvati iz Hrvatske. Prvi su ga, stranci, naučili samo leksikalno, a drugi, Srbi i Hrvati, došli su sa jednim prilično nakaradnim jezikom, koji se opet razvio u Hrvatskoj pod uticajem njemačkog kancelarijskog jezika ili graničarske komande. Jedni i drugi bratski i zajednički počeli su kvariti naš jezik, kako veli naš mlađi pisac dr Ćorović, išli su iz ureda u ured, uvađali novotarije, a sarajevski zvanični list širio ih je i popularisao. Stranci često puta nisu razumjeli ni pravog značenja pojedinih riječi, kao na primjer suci, kojima bi kao čuvarima javnog dobra i morala do u najsitnije pojedinosti morao biti poznat živi narodni govor. Zbog tog nepoznavanja, visoki Sabore, došlo je na sudovima često do komičnih i tragičnih scena. Da vam samo jednu ispričam. U nekom okružnom sudu pita predsjednik optuženika, koji je ubio čovjeka, zašto je ubio. Optuženik sliježe ramenima i ćuti. Predsjednik ga ponovo pita zašto je ubio, a optuženik odgovara: "Sam me je šejtan na to nagnao". Na to skoči državni tužilac i veli: "U smislu, recimo, paragrafa 301 protežem optužnicu i na šejtana i predlažem kazneni progon". (Smijeh). Prisjednici pogledaše se, a jedan stari musliman reče: "Carevina vam je naredna i upravna, ali da i za šejtana imate paragrafa, to mi ne može ići u glavu".

I ja sam takođe imao da odgovaram za jednu riječ, i to za riječ "sudanija". Mogu, ako hoćete, svoju osudu donijeti, pa da vidite. Državni odvjetnik tužio me je da sam drugim padežom te riječi, koji glasi "sudanije", mislio da ismijem sud i da kažem da nema suda, da "suda nije". (Smijeh). Našem se jeziku ne može prigovoriti da nije razvijen, da se njim ne može izraziti sve što je potrebno, da se ne mogu logički i precizno zakoni i naredbe ili pravni stručni spisi izraziti. Ovo mišljenje nije na mjestu! To najbolje pokazuje novo zakonodavstvo kraljevine Srbije i mnogi stručni spisi i pravne publikacije pojedinih stručnih pisaca. Treba samo pogledati djela Slobodana Jovanovića, profesora biogradskog univerziteta, pa ćete vidjeti kakve se teške stvari mogu kazati našim srpskim ili hrvatskim jezikom, i to posve jasno i logički. Samo jedno treba na umu imati, a to je da je bitna osobina našeg jezika da nije imenički jezik, kao njemački, nego da je jezik glagolski.

Visoki Sabore, svi narodi cijene ljepotu i čistoću jezika. I mi treba da cijenimo i čuvamo ovo dragocjeno narodno blago u svoj njenoj ljepoti i čistoći. Protiv našeg jezika već se 32 godine stalno i neprekidno vojuje s jedne strane, i sada je došao čas da toj strani odlučno podviknemo: "Uzeto nam je sve, na svim linijama narodnog života poraboćeni smo, ali ne damo vam svoga jezika! To je naša nada i utjeha, jer veliki pisac ruski Turgenjev veli: "U danima kada me sumnja, kada me crne i nemile misli more zbog sudbine otadžbine moje, ti si jedini koji mi ne daš da klonem, o veliki, silni, sjajni i slobodni ruski jeziče! Kad tebe još ne bi bilo, morao bih očajavati gledajući šta se sve dešava u otadžbini mojoj".

II

Pošto smo se uvjerili da je jezik i stil u podnesenim zakonskim osnovama nečist i nenarodan, predlažemo da se izabere odbor od trojice poslanika, koji će sve zakonske osnove pregledati i pogreške u jeziku i stilu ispraviti.

Petar Kočić i drugovi.

III

Visoki Sabore!

Kao član odbora za stil i jezik u zakonskim osnovama, pregledao sam zakonsku osnovu o odabiranju atova. Iako je i u privrednom odboru i u plenumu saborskom posvećeno dovoljno pažnje stilu i jeziku u ovoj zakonskoj osnovi, ipak se u njoj nalazi nešto što nije ispravljeno i što se nije dalo ispraviti, a to je onaj osnovni ton i stilizacija jezika koja je potpuno strana našem jeziku. Po svemu se čini da je taj zakon ili prevođen ili su ga prema raznolikim orginalima sastavili ljudi koji ne poznaju dovoljno duh našeg jezika. Tesali smo i glačali svi, ali je ipak jezik u osnovi ostao takav da ga ne podnosi duh našeg govora. Vremena smo imali malo za ovaj posao, a da bismo se mogli upustiti u radikalno čišćenje. Pa da smo ga i imali dovoljno, ne bismo to smjeli činiti, jer je ta osnova stigla u treće čitanje, pa mislim da nije oportuno upuštati se u opširnije raščlanjivanje i stilizaciju pojedinih rečenica. Na taj način moglo bi se desiti da jedna rečenica dobije drugi smisao nego li je htio zakonodavac.

U stilu i jeziku malo se ispravilo; na primjer, u svim osnovama, pa i u ovoj o atovima, dolazi često i redovno glagol "treba", "valja", "mora" i "smije" sa neodređenim načinom. To nije u duhu jezika. Mi bismo prosto upotrebili ili prezent ili futur. Na primjer: mjesto "treba odrediti" mi kažemo "određuje se" ili "odrediće se". To je i sa zakonske strane mnogo bolje i preciznije rečeno. Ovo "treba", "mora", "ne smije" nije naše, ono nemilo zvuči u jednom zakonu. U današnjoj državi i društvu ionako je teško živjeti, pa ako i u svakom zakonu nalazimo "mora", "smije", "ne smije", to se nekako neugodno osjeća, jer na svakom koraku, i pored tih prijetnja, sretamo žandare, vidimo otvorenu tamnicu itd., pa sad unositi i tu tvrdoću i oporost u zakone ne valja, osobito kad to ne odgovara duhu našeg jezika.

I u jeziku se je moglo mnogo riječi zamijeniti drugim podesnijim narodnim riječima, kao na primjer; riječ "područje" mogla se zamijeniti riječju "oblast", ali smo mi tu ostavili tu riječ. Iako je to područje nespretna kovanica, ostavili smo je, jer je ušla i ukorijenila se u jeziku i često dolazi u samom tekstu. Prema svemu rečenom, mi smo u ovom popravljanju bili vrlo skromni; § 1. nismo niukoliko izmijenili.

Istorija • Ljudi • Zemlja • Umjetnost • Duhovnost
Promjena pisma • Linkovi • Kontakt

© 2002 - Projekat Rastko; Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus; Naučno društvo za slovenske umetnosti i kulture;
nosioci autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne sme se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti.