|
|
 |
 |
 |
 |
|
|
Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji Drago ĆupićSrpskohrvatsko-albanski odnosi u dva leksičko-sintagmatska slučajaIzvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godineGovoreći o čestim čarkanjima između Kuča i Klimenata, u svom djelu Život i običaji plemena Kuča,[1] Stevan Dučić kaže: "I sad se među Kučima i Klimentima dešavaju česta čarkanja, a rijetko da koje ljeto prođe a da ne bude povike protiv Klimenata, a đekad i protiv Hota. Takve povike Kuči zovu "vike" ili "kojunaci", a Arbanasi "kuštrimi". Vika se i sad po potrebi čini starijim uobičajenijem pokličom: 'A, ko junak! a đeco kučka, a pomozi Bože, na staroga krvnika! Arbanasi u sličnim prilikama viču: "A kuš trim! a djelte kučit! a dimo zot!" Uz takvo klikovanje se ispali po jedan puščani metak obično s uzvišenog mjesta. Poklič se vazda čini od nevolje, kad neprijatelji udare ili se podalje opaze. Svako bez razlike prihvati poklič "Ko junak" odnosno "Kuš trim" s najvećom gotovošću, te iza prve puške i pokliča začas zapucaju puške s kraja na kraj plemena ..."[2] U kazivanju Tomaša Martinovića zašto su Martinovići zakasnili na sastanak crnogorskih glavara u Gorskom vijencu se, između ostalog, kaže: Mi igrasmo u kolu s gostima,/ ređasmo se naokolo vinom,/ dokle puška izviše Pišteta/ puče jedna i čovjek pokliče:/ "Ko je vitez, ko je dobri junak! / povede se roblje crnogorsko!" / Pokliči se onoj narugasmo; / kakvo roblje sasred Crne Gore? / Pjan, rekosmo, pa misli da poje. / Dokle dvije jedna iza druge: / cik! cik!, izdušit ne daše; / i klikuje čovjek kao prijed. / Ono nije bez nekakve muke! / Ugrabismo puške, potrčasmo. / Kad onamo, imaš što viđeti: / Mujo Alić, turski kavazbaša, / odveo nam Ružu Kasanovu / i uteka s bratom najmlađijem."[3] Imamo, dakle, izraz, termin, ili sintagmu koja se javlja naporedo, paralelno kod Arbanasa i kod Crnogoraca. Ujednoj raspravi prof. Idriz Ajeti kaže: "U crnogorskom govoru plavskih i gusinjskih Muslimana često se čuje izraz koji se paralelno upotrebljava i kod Arbanasa, naime kao poklič za borbu upotrebljava se izraz kuštrim, čak se čuje da učini kuštrim, sačinjen na osnovu arbanaškog te ba kushtrim; te qitë kushtrimin. .U govoru kučkih Crnogoraca nahodimo kalk par excellence: kojunaci (gdje se poziva na gore citirani tekst S. Dučića - D. Ć.), što se u dlanu slaže sa arbanaškim kushtrim (kush+trim = ko junak). Kako vidimo iz leksikografskih priručnika, izraz je nastao u arei gegijskih govora. Sva je prilika da je navedeni izraz kuštrim u crnogorski govor pograničnog pojasa uzajmljen iz arbanaških govora, dok je kučni izraz kojunak (pl. kojunaci), kako smo napred istakli, čist prevod arbanaške reči kustrim, što ukazuje na činjenicu da je taj deo predstavnika kučkih Crnogoraca u to vreme još govorio arbanaški, u najmanju ruku on mu (arbanaški jezik D. Ć.) nije bio nepoznat." [4] Ovom razmišljanju I. Ajetija bi se, u nečemu, moglo povjerovati (ne, svakako, onoj sintagmi, tj. apriornoj tvrdnji da je dio kučkih Crnogoraca još govorio arbanaški, što bi značilo da su to bili Arbanasi pa su slovenizirani) kada sintagma "ko je junak" ili "ko je vitez" (što je isto) ne bi bila raširenija u srpskohrvatskim govorima, odnosno kada bi se nalazila samo u govoru Kuča ili plavsko-gusinjske oblasti (ovdje nećemo govoriti o pretežno kučkom porijeklu današnjih Muslimana plavsko-gusinjske oblasti, to je posebna tema). U svojim Poslovicama Vuk Karadžić kod izraza "Ko je vitez!" (dakle, sa uzvičnikom a ne upitnikom na kraju) kaže: "Reče se u Crnoj gori i Hercegovini, kad se zove u pomoć protiv neprijatelja. Đekoji još dodadu i ime onijeh ljudi među kojima se živi, n. p. ko je vitez i brat Crnogorac! ili: ko je vitez i brat Cetinjanin! i t. d."[5] Kod Vuka, međutim, nema uzvika "ko je junak", već se ovaj spreg javlja kao upitna fraza: "Ko je dobar junak?", iza čega je rečenica: "Dosta ljudi dobar junak." Dakle, u ovoj konstrukciji nije riječ o našem izrazu, o dozivanju u pomoć. Nas, međutim, interesuje sintagma koja nije upitnog tipa već se njom poziva u pomoć, u neprilikama. Sintagma "ko je vitez" poznata je u svim starocrnogorskim govorima (a Vuk kaže - i u hercegovačkim, nije ispitivao srpske govore zapadnije od Hercegovine), i uvijek znači poziv u pomoć. Mitar Pešikan u svojoj studiji o starocrnogorskim srednjokatunskim i lješanskim govorima bilježi: "kojevitez" (kao jednu riječ), zatim glagol kojevitezat, kao nesvr., u značenju vikati; zapomagati.[6] Iz mojih bilježaka iz raznih krajeva stare Crne Gore imam potvrde da je sintagma "ko je vitez" postala uzvik, termin, sa značenjem - upomoć! Na svim tim područjima, kako nalazi i Pešikan, imamo i glagol kojevitezat - zvati u pomoć, a u Zagaraču sam zabilježio i glagolsku imenicu kojevitezanje. Kolege iz Instituta za srpskohrvatski jezik u Beogradu koji su porijeklom sa prostora hercegovačkog tipa govora u Crnoj Gori svi su mi rekli da u njihovim govorima postoji i sintagma "ko je vitez" i glagol kojevitezati. Ni sociološkog, ni lingvističkog, ni istorijskog, niti pak, čini nam se, kakvog drugog razloga ne bi moglo biti da se sa sigurnošću tvrdi da je u navedenoj sintagmi, odnosno uzvinu (bez obzira na to je li u pitanju osnovna riječ junak ili vitez, jep je jasno da su u pitanju sinonimi) riječ o kalku prema albanskom jeziku, tj. da je u pitanju prevod iz albanskog, u ovom slučaju - iz nekog od gegijskih govora. Srpskohrvatski supstantivski glagol kojevitezati, postao od složenice kojevitez, imao je u crnogorskim i hercegovačkim govorima samostalan razvojni put, pa ga nije logično izvoditi iz albanske perifrastične konstrukcije te ba kushtrim, odnosno te qitë kushtrimin značenju "da učini kuštrim". 2. Možda je nešto drugačiji slučaj s terminom konjski kamen, u značenju plavi kamen. Ajetijevo tumačenje ovog sprega kao kalka prema albanskom gurkali odnosno gurkalj ne bi bilo nelogično, gdje je kal, kaltë, kaltër - plav "istisnuto i značenjski se poklopilo sa apelativom kalë (konj) i tako je dobijeno gurkalj",[7] što je u plavsko-gusinjskom govoru prevedeno kao konjski kamen. Nevolja je, međutim, i ovdje u tome što se i ovaj termin, kao dvočlani izraz, javlja u srpskohrvatskim govorima i mimo prialbanskog područja, u terminologiji narodnoj, odnosno u književnom jeziku.[8] Ajeti kaže da se ovom izrazu značenje "prenošenjem u govor plavskih i gusinjskih Muslimana u dlaku podudara sa arbanaškim izrazom." [9] Još veća se nezgoda javlja kada zavirimo u Vukov Srpski rječnik i ovaj dvosložni termin nađemo kao "konjski kamen" i sinonime za njega: očni kamen, plavetni kamen, plavetnjak.[10] Vuk ne stavlja određenje "Cg" ili "u Crnoj gori", kako je uvijek činio kada bi riječ zabilježio samo u Crnoj Gori, što znači da je ovaj naziv plavog kamena u Vukovo vrijeme živio na širim prostorima srpskohrvatskog jezika, uključujući i njegov Tršić, odnosno hercegovačke govore. Iznio sam ova dva primjera da ukažem na to da je rizično govoriti o jednosmjernim međujezičkim uticajima, kako je to u ovim slučajevima učinio prof. Idriz Ajeti, koji inače ima solidno utemeljenih rasprava ovoga tipa, i uopšte rasprava koje se odnose na međuuticaje albanskog i srpskohrvatskog jezika. Beograd, juna 1990. Napomene1. Stevan Dučić, "Život i običaji plemena Kuča", Srpski etnografski zbornik, knj. XLVIII, Život i običaji narodni, knj. 20, Beograd 1931. 2. S. Dučić, nav. djelo, 181. 3. P. P. Njegoš, "Gorski vijenac", stihovi 454-471. 4. Idriz Ajeti, "Studije iz istorije albanskog jezika", ANUK Priština, Odeljenje jezičnih i književnih nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knj. 4, Priština 1982, 61-62. 5. Vuk St. Karadžić, "Poslovice... ", izd. Prosvete Beograd, 1965, 152. 6. Mitar Pešikan, "Starocrnogorski srednjokatunski i lješanski govori", Srpski dijalektološki zbornik XV, Beograd 1965, 247. 7. I. Ajeti, nav. djelo, 62. 8. Up. rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika". SANU - Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd 1975, knj. 9, 154, cf konjski (kamen), kao izraz a. 9. I. Ajeti, nav. djelo, 62. 10. Vuk St. Karadžić, "Srpski rječnik", Beograd 1935, cf konjski kamen. |
