Projekat Rastko / Projekti Rastko - Skadar / Shkoder  
Biblioteka slovena u Albaniji i albansko-slovenskih kulturnih veza

Autori
Jezik
Folklor
Istorija
Umetnost
Prevodi
O Albaniji
Bibliografija
Linkovi
 

Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji

Blagoje V. Marković

Vraka i Vračani

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

Uzdržano se osjećam jer sam prvi put pred ovakvim naučnim skupom iako sam sarađivao sa zainteresovanim naučnicima, čitao i domorodac 1911. godišta iz drevnoga sela Raš u Vraki. Kroz izlaganje pokušaću da ispravljam izvjesne greške u nauci o Vraki koliko sam zapazio da je na licu mjesta drugojače po domaćem gledanju. Spomenuću nadzemne kulturne ostatke koji su manje ili nimalo pomenuti neuočljivi strancu i domaćem izvanjcu. Dodaću nekoliko karakterističkih topovima, izraza i pojava iz davne i vrlo promjenljive etničke i političko-upravne anarhične prošlosti okoline Skadra gdje spadaju Vraka i Vračani, konzervirani u leksici Vračana što sobom mogu da kazuju i određuju etape i vrijeme nastajanja.

Riječ je o stanju u Vraki do 1933. godine.

Vpaka

Prema novim izvorima naše istorijske nauke prostor Vrake je južni dio prostrane župe Kupjelnik, na tokovima tekućice "Vraka", velike bujice "Banuša velja" ("Benuš") i niz Skadarsko jezero, izdvojen u "novu župu" pod upravom Saganeca Vojislavljevića u XI vijeku, i, svakojako prostranija nego li je to Vraka 1933. g. bila. Središte nove župe bila je "župska crkva" sv. Jovan raški (u Malisora "kiša rašit") sa selima u ruševinama, odnosno, sada, u raspoznavanju sela: Raš i Kule. Obzirom da se po sv. Jovanu raškom i Rašu južnije preko tekućice "Vraka" nastavljaju toponimi: Raš Mali u strani (malisorski "Raši vogelj"), Raške livade, Raški ublovi u tim livadama močvarne potoline bijele ilovače, široki, neozidani, neduboki u koje vri podzemna voda, nije utvrđeno gdje je župi bila međa na toj strani i koliko se je po Štoju, tuda, u pravcu sela: Dragoč, Boksa ona protezala ka Drivostu. Župska Crkva sv. Jovana raškog prvi puta se pominje 1166. u kancelariji episkopa Maja, u Kotoru, prilikom osvećenja nekih oltara sv. Tripuna. Prisustvovali su arhimandriti sv. Jovana raškog, Mihailo, i sv. Srđa i Vaha na Bojani, Petar, obojica odbili titulisanje "abbas" i prihvaćeno njihovo izvorno grčko-šizmatičko titulisanje: arhimandrit.[1]

Nova župa je latinskim rastegnutim tekstom ubicirana uzduž obala tekućice Vraka naziva "Barezi", [2] u daljem "Barici",[3] što u slovenskom jeste "Barice". Niz vode koje smo pomenuli i dnom kad tokovi presuše, gledao sam, zadržavalo se je mnoštvo prirodnih bara i, "živo oko Ambo" u koritu Stare Vrake nalik na "oka" u Skadarskom jezeru, ali nije ispitivano je li "Ambo" istog nivoa, i, vještačkih "loukava" kako se one imenuju u Dečanskim hrisovuljama predjela s. Kuševo i Kupjelnik, u katunarskom zvane "brak-a", rjeđe, "lom-a". Kao domorodac pamtim 5-6 tih vještačkih lokava poimenično, položajima poljem između Raša i Gromira "Veljeg-novog" i ka s. Omara - velike, nalik na izvrnutu malisorsku kapu "pustinjaču", za napajanje krupne stoke sušnim letom. - U Leksici starih Vračana nema jedinice "bara", već je redovno: lokva. - Tvrđe b vlaško-katunarskog priješlo je u mekše za izgovor v. Od "braka" postalo je "vraka", odnosno naziv tekućice i nalegli prostor gdje je imalo vještačnih lokava i rukavaca obalom Skadarskog jezera. Niz tok tekućice Vrake, u atarima sela Kule i Starih Borič, koji naležu, imalo je toponima za njive: "Vrake", "Vrakice". Kroz promjene, mješavine, nestalo je staro "Barice" i priješlo u "Vraka". Neki prelaznici sa tog područja još od polovine 14. vijeka prenose naziv "Vraka" prije pomena da to može da bude "polovina Rakaa" ili "Vurakha", epizodične pojave i tako isčezle. Posjedanjem tla Vrake predjela, od polovine 18. vijeka "Vračani" su rasprostrli izmijenjen stari pojam predeoni "Barice" i prihvatili "Vraka" i sebe nazvali "Vračani". Za zamjenu b u v nalazimo potvrdu u Hotima: "vrak presje"[4], prevedeno "lokva krvi", a jezički bi pravilnije bilo da je "lokva sječe".

Poznato Škrivanićevo "Polovina Rakaa" ne opojmljuje ni selo ni predeo "Vraka"; tamo se u više krupnih naučnika pominje velika crkva na Rioli - sv. Vrači, Vračevi. "Rake", darovnica sv. Nikoli na Vranjini je potez Ćemovskog polja od Mataguža ka "Nikolj crkvi" usred toga polja. Pojam "Vurakha", polatinjeno "Vraka" prenijeli su Hoti ili pribjegli stanovnici sa šireg područja, predeono se sabili spremni da se isele u doba seoba Srba. Slično okupljanje se desilo u Grilju, sada najbližem selu vračkom ka Jezeru u procesu iseljavanja Vračana 1933. Na mjesta iseljenih Griljana prišli su desetak domova Krstovića izniže Skadra, Drignjata, 1 dom iz Raša spremni da se iz datog polazišta krenu na sjever, no zastali iz nekih varljivosti nabolje, a poslije 1948. nije se smjelo. Primjećujemo da su Hoti izraženo imali uticaja na pomen "vraka-Vraka" iako je opšti utisak da se taj pojam pomjerao - "šetao" datim prostorom, novodošli Vračani ga zatekli, primijenili - sigurno je da ga nijesu donijeli iz starevine.

Vraka toponim odavno se pominje u staroj Crnoj Gori oblikom "Fraka", a stanovništvo "Fračani". Tako je Nikola I Petrović meće u usta Stanka Crnojevića: "Eto mi vojska ide od Frake"[5]. Vraku pominje Vuk "60 kuća" i Cvijić "1000 duša". Gdje je Vraka označena "selo" pogrešno je, jep je čine šest sela: Raš, Kule, Stari Borič vezirov, Mladi Borič muktarov, Grilj i Omara i tri zaseoka: Kotrobudan, Turajlija i Begove kuće (Kranjske). Na malom prostoru, ondje, sela nijesu kao velikoravničarska, već mala. Po mletačkom katastru 1416.1 kuća i poreska glava je selo. Vračka stara sela su zbijenog tipa raspoređena obodom, osim, kasniji, Mladi Borić rastegnuto. Iz tjeskobe ravnog prostora sudbonosno za smještaj i odbranu u odnosu na kamenjarsku pasivnost okolo. Još od katastra 1416., bez promjene do 1933. pominju se sela: Raš i Kule[6] u više izvora sva sela po Vraki se nabrajaju Jastrebov [7]; dr Đorđije-Đoko Pejović "šest sela Vrake"[8]; sami Vračani u dvije molbenice "Gospodaru" u Cetinju[9], u Memorandumu Crne Gore 1919. u Ženevi[10] i zaredom u štampi odskoro.

U odbrani srpskih kulturnih spomenika, ostataka srednjeg vijeka svuda oko Skadra od latinskih prisvajanja, po pravilu svega od slovenskog značenja, Ivan Jastrebov nam je ostavio poimenično mnoštvo podataka o selima Vrake i o Vračanima u Glasnicima i Spomen-knjigama izdanja SUD (SANU) bez kojih mi bi, danas, jako oskudijevali oslonom na strane istraživače koji, često, nijesu sasvim pouzdani kad su emisari Venecije i "Propaganda fide" radeći sistematski da unište "šizmatičke" tragove sve dok nijesu doveli fašističku Italiju i zvonjavom svih latinskih crkava u Skadru tri dana oglašavali okupaciju Albanije 1939. i stvorili "Veliku Albaniju". Valjda je separatistima jasno, da je slučajno Italija pobijedila u drugom svjetskom ratu i Jugoslavija pred rat 1941. prihvatila ponudu razmjene Šiptara za Slovence [11], danas bi imali balkansku Libiju i nestale sve marionetske tvorevine s istočne obale Jadrana. Oko sela po Vraki ostalo je mnogo razvalina nepoznatog porijekla, "talijanskog" pravopisa toponimije okolo. To se očituje kod Stojana Novakovića, "Selo"[12]: s. 98, 111, 112, 136, 143. s jedne strane, a sa druge ni čuveni naučnik Henri Barić nije mogao da raspozna veliko selo, koje je tražio, koje je odjednom imalo deset sveštenika, a nije mislio na postojani Kupjelnik[13]. Mi, pak, mislimo da je to selo jedino moglo da bude oko sv. Jovana raškog atarima sela Raša i Pula oko kojih je i po broju i po vrsti ostalo najviše spomeničkih ostataka: zidina, zaraslih kućnih temelja, zemljanih humki "glavica", grobalja na nekoliko mjesta, starodrevnih stabala drveća. Na jednom od velikih mlinarskih brestova atara sela Kule Crnogorci su 1912. postavili osmatračnicu pogleda na štojski front i ka Skadru.[14] O gustini naseljenosti položaju širem smislu, u starih Vračana zabilježio sam predanje: "Ot staroga Gromira ("Gromir keć") preko Raša i sv. Jovana do Drišta (Drivast) mogla je mačka s kuće na kuću da mine a da zemlju ne takne".

Pokušaj J. Erdeljanovića da posredno obradi Vraku (i Skadar?) preko studenta Sava Filipova Vučkovića iz Skadra, nije uspio niti je u SANU nađeno izvještaja.[15] Nije uspio ni neposredni pokušaj An. Jovićevića da na licu mjesta prouči Vraku, 1923., jer mu prefekt novonastale države Albanije nije dozvolio da iz Skadra zađe u Vraku. Zabilježio je samo da Vraka ima "130 kuća". [16] Ta prilika ne može da se nadomjesti, pošto je Jovićević radio pod rukovodstvom J. Cvijića i predstavnika SANU.

Persida Tomić, iz Beograda, iz svoje monografije "Vraka i Vračani" objavila je separat "Vračani" 1971.[17] Tekst je naučnog nivoa i, korisno bi bilo da objavi cio rukopis. Po našoj ocjeni u separatu ima propusta, valjda zbog manjka kazivača ili nije dolazila u Vraku, kao: da kuću "čardak" u Vraki imaju samo Martinovići, a imalo ih je šest, da su svi Vračani znali da govore arbanaški jezik, da su sela bila razbijenog tipa, Rešetari da su "starinci" u Vraki, a nijesu već nekoliko drugih. Diskutabilno je da li se Vraka kao predio pominjala prije XIX vijeka, čemu će, možda unijeti više jasnosti neki izvori koji do sada nijesu korišćeni. Dosta navedenog do 1933. bilo je drugojače ili djelimično. Samo na mapi kod Tomićeve našao sam ispravno da se tok Vrake ne duži uzbrdo tokom bujice Banuša velja, već je kako jeste u prirodi, jep Vraka izbija iz vrela "Pelk" na nulta tački strana-ravnica i, tu je razdvojena u dvije Vrake: "Stara" i "Mlada" za natapanje baština "podvodnica" i dva mlina sela Kule i, opet Mlada skrenuta u staro korito. Ima vijesti da je Mlada Vraka produžena za natapanje naleglog tla. Predlažemo da se greška začeta u EJ I o toku tekućice Vrake ne nastavlja u nauci ubuduće. Navedena greška je dovela do druge greške - sv. Jovan je lociran lijevo Vrake, a desno je nje i podalje. Novost donosi mapa u separatu "Vračani". Arnautsko selo "Raš Mali" - toponim, spušten je na mjesto vračkoga Raša, te, sada, drevni Raš se naziva "Raši vogelj". Po nekim vijestima naš Raš je srušen i planiran iznova, a sv. Jovan "Crkvina", služi u druge svrhe.

Zbunjuju dva pozivanja na katastar 1614., po Bolici, a prilika je da ne mogu da se slože, isključuju se. Novakoviću je nedostajao Ljubićev popis varoši Skadra kada je Vraka išla sa njim, "Selo",[18] a koristila ga je P. Tomić od Skadra na sjever.[19] Tomić: "U Skadarskom kotaru, u to vreme, bilo je 12 sela od kojih je 7 bilo u ravnici na putu prema Podgorici. U to vreme, prema Bolici, sva su sela arbanaška i katolici". - Ovo je uopšteno jep nedostaju imena sela kojih je mnogo ravnicom od Skadra na sjever do katoličkih Kastrata i Hota. Međutim, istim položajem ka Kopliku, Bolica kaže da je narod "de rito serbiano". Nije logično da se katolicizam masovnije širi na domaku turskoga Skadra, već islam i, nije lako bilo da se tu propagira kao u nepristupačnoj visokoj Malesiji od strane unijatskih popova, kod Turaka prikazani kao "doktori" a u brđana "popovi sa bradom" i, tobože, ne priznaju papu. Iako oni varaju negdje mitom, negdje zaostalošću ljudi, pa, opet, preobraćenje zapinje. Jedan visoki latinski prelat "prijateljski" se žalio pravoslavnom svešteniku u Skadru i uglavnom prvaku Đuru Popoviću da ne može "svoje" Brđane da odvikne od tri prsta i krste se šakom. Jastrebov dalje kazuje da još 1880. iz Koplika dolaze 4 pravoslavna doma u crkvu u Vraki, da Kopličani u raspri na sudu u Skadru čiji su sv. Jovan raški i sv. Petka griljska, svjedoče 1857. da je sv. Jovan bio i njihova crkva dok nijesu priješli u islam, a ne latinski.[20]

U imenima starešina sela po Vraki 1614. opaža se zalaženje islamske homonimije, kao, "Vuko Sula". Srpsko "Vuk-o" u Arbanasa je "Ujk". U polisu stanovništva i katolika u Albaniji, Jovan Tomić za Grilj kazuje "kaze kristijane 24 sa 210 osoba" 1703., neprecizno kojeg su hrišćanskog obreda, ali izričito gdje su katolici stvarno: "Gruemira 1 dom katolika sa 9 članova".[21] (Da! To su Kerići kojih je do 1933. nastalo 4-5 domova, B. M.). Doskora živi starci iz susjednog Raša pričali su mi da povremeno u Gromir dolazi latinski pop, raširi ponjavu na ledini umjesto u kući i, čita, a oni drugih obrednosti se čude ne znajući da je to vid propagiranja i da njih kojega privuče i prevede. Gromir je 1933. bio veliko selo sa preko 100 domova.

Lazar Roganović, iz Titograda, privatno je objavio knjigu u dva dijela, od kojih prvi pod naslovom "Pod suncem tuđeg neba (Vraka i Vračani)". Ne izgleda da je postupio po ocjeni pregledača Svetozara Piletića, književnika, pa i nema što da se prida. Ipak, Vračani su se rađali, živjeli i umirali pod suncem rodnog neba vjekovima. Roganović je uporno isključiv da niko prije njega nije pisao o Vračanima.

Vraka predio bila je nepristupačna od stvaranja nove države Albanije, posebno od rezolucije 1948., nije postojao nikakav pretekst da znatiželjnik započne obradu Vrake i nije imala domorodačnih kadrova obučenih za takav rad. Može da se zaključi da je Vraka i dalje ostala neobrađena naseljski cjelovito, no samo geografski opojmljena: "Vraka kod Skadra". Vraka je ravna; ima jedno rebro sredinom Raškog polja pravca c-j sa kojega se odlično zapaža spuštanje tla, navodno tektonsko spuštanje u nauci i-z, ka Jezeru i sv. Jovanu raškom. Do 1933. nije katastarski mjerena, već "ralo" za njivu i polje, i "kosa" za livadu. Grubo računato površina Vrake je oko 70-80-90 km2.

Otkada se Vraka kao predio može da pominje ostavljamo procjeni stručnjaka pomene u Spomenicima u Kotoru od polovine 14. vijeka i dalje, koji u nauci nijesu korišćeni do sada - navešćemo ih kasnije u ovom prilogu.

Vračani

Nikada od pojave Slovena u 7. vijeku prema Skadru nije bilo bez slovenskih pripadnika, trajno nastanjenih ili prolazećih do danas na tlu Vrake. Figurativno rečeno, kroz sve vrijeme do rastura većeg dijela Vračana 1933/4., slovenski pripadnici su se uzinom niz Skadarsko jezero, naseljima od Kamenice i Vrakom, kretali kao šipka kroz puščanu cijev kad se ona čisti i obratno i, konversno. Kratkotrajan vakuum je mogao da se zbije tokom i iza dvije velike seobe Srba zahvatanjem i oblasti Skadra 17. i 18. vijeka s pojavom malisorskih Riolaca u opušćenom Rašu na istoku i zbijanja ostataka u "Vuranha" na zapadu, kako to slikovito opisuje St. Novaković obrađujući katastar 1416.: "narod je prešao na drugu stranu". Ni u doba seoba tlo Vrake nije bilo bez slovenskih ostataka srpske etničnosti, staroga obreda, svježe prevjerenih za biološko održanje sa čuvanjem tradicije (badnjak, slavska svijeća), predanja. To prenose prelaznici sa tla Vrake, "Starovračani" od polovine 14. v., obično u prezimenu mjesto poticanja. Proces zbijanja - "prelaženja na drugu stranu" - ponovio se je rasturanjem Vračana prvo iz Vrake 1933., zatim iz naselja u Metohiji šezdesetih godina XX v., kroz sredine u Srbiji, kao: Peć, Barajevo, Kragujevac, čitave kolonije: "Vraka-Vračanin-Vračani", u svoj okolini Titograda gdje Vračana ima mnogo, te Goričane u Zeti narod već naziva "Mala Vraka".

U početnoj fazi dolaženja ka Skadru, Sloveni su potisnuli Romane u gradiće istočno Skadra, miješali se sa njima sa međuuticajima, opkolili Skadar župama: Gorska, Kupjelnik, Krajina-Prapratna, Oblik, smjestili prestonicu u njemu od kneza Višeslava korjenićske struje do Dušanova dvorca na Drimu nemanjićke kosovske struje "la corte de lo imperador",[23] nastanili prostrane plodne ravnice niže Skadra: "Za-drimu", "Za-bojanu", "Velipolje" latinski "Uilipoja", srpsko-arbanaški "Filipoj-a", ukupnog naziva: srpski "Podskadar", arbanaški "Nonškoder", latinski "Subskutari". Po analogiji u tu kategoriju bi stavili i "Tropoju" slovenskog stanovništva [24] po "poja"-tri polja. Međutim, od prevlasti Mlečića Skadrom iza Srba, kroz pronijarstvo, Mlečići su dovodili Brđane: Hote, Škrelje i druge na mjesta iseljenih Slovena i nepokornih prevjeravanju koristeći ih vojnički i bezdušnim oporezom, te se slovenski elemenat iseljavao prisilno. Slovenske migracije pod Turcima bile su masovnije, grublje i duže su trajale. Za turskim osvajanjima su se kretali narodnosni elementi s juga, od Epira i južne Albanije, bez etničkog raspoznavanja: Vlasi, Kucovlasi, Goge, Aromuni, Arvanitovlasi, Serboarvanitobulgari, već kako ih ko naziva, pretvorni u vjeri jeziku, naciji, zainteresovani trgovačkim profitom i zanatima svi albanizirani s ruke turske, badžibozuk za borbu protiv "kaur-a", "škie" uspostavljajući političku granicu državnu dokle su Turci osvajali prema Crnoj Gori, iz ravnice u kamen.[25]

Dugo su Mlečići na sebi svojstven način, i Turci, zavađali i jedne s drugima tukli domorodačke etničnosti i, vladali. Tako su primijenili i Italijani u drugom svjetskom ratu preko pridobijenih fašista Albanaca parolom "Grande Albanija". Poučna je trajno priča jednog skadarskog Albanca o pijesku i vodi. Pijesak su domoroci Albanci i Crnogorci, a "plima" su okupatorske vojske koje kao voda splinu a "pijesak" ostaje. Slična je druga istina: s obije strane granicom Albanije ne zna se koliko je krvi jedne etničnosti u krvi one druge, pa i dubljim klinovima.

Početkom 15. vijeka prvi puta se pojavljuju "arbanaški nukleusi": "Malisor" u Griži sjeverno od Vrake, "Skiptar" u Drivostu i "Miridit" ka Matu. U tom "kutu" vjekovima su se "trli Rumuni, Sloveni i Arbanasi sa simbiozama: etničkim, jezičkim i vjerskim" [26] - dodajmo na srpskoj osnovi. Rumuni su se pretopili u Malisore i Srbe, ili se iselili preko Starog Vlaha ka s-i Srbije ostavljajući toponimije, da istaknemo "Ursula" u Levču-Belica, te, prema legendi i Bukurešt dolazi od albanizma: "bukur onšt" - lijep je bio neki čobanin ovčar. Vlaho-Malisori su se držali planine, a Sloveni ravnice. Oni to iskazuju: "Srbima su dati puška i ralo, a nama leđa i mazga". Sloveni i Arbanasi su nastavili te i danas žive u susjedstvu, ili izmiješano.

Iz govorne simbioze i "trenja" sa Romanima, kasnije i sa Albancima, u Vračana su sačuvane dvije stare brojalice u igrama mladeži, do deset: jedunija, dudunija, trilija, čegrlija, pegan, šegan, sekman, dukman, divuljilji, dušman, sa Arbanasima: ljiđiđilji, papaljiđi, o mrkača (smokva), petrovača, june (jun mjesec), škune (beri), bićbić (pentranje po granama), katić, njeto mere (ovu uzmi - zrela), njeto ić (ovu ostavi - zelena). Ove igre su igrali dva i više igrača stavljajući tri prsta na koleno jednoga igrača. Na kojem bude "dušman" i "njeto ić" on se podvije. Ko ostane najzadnji s prstom na kolenu, taj žmuri, a drugi ga igrač "štroka" u čelo dok ne pogodi kojim je to prstom, pa igra nanovo. U mješavini govora prihvatamo kao slovensko-arbanašku složenicu "Brdanjolt", gdje je "njolt-njaljt" visoko (B. M.) ili ka Baru, gdje su katunari pasući stoku za sobom ostavljali izraza: "Mala i velja Škurta" (škurt - kratak), potoci u Ravnju atara Dobre Vode-Pečurice. Analogno, u istom periodu vremena, jezičkim obrtima, spontano bez pismena, mislimo, oblikovalo se je od "Barice-vrak-a" predeono naziv Vraka.

Vraka, najšira sa Štojom sjeverno Skadra, ima i odigrala je položaj prohodišta. Otuda je mnogo ruševina oko sela u njoj i, istovremeno mnogo nadzemnih kulturnih ostataka: zemljanih gomila, masovnih grobalja nepoznate pripadnosti, prastarih drevadi, podivljale loze plotovima od nekadašnjih vinograda od kojih su toponimi "vinogradine" srednjeg vijeka i slično, "loznica" uzdignutih uz krupno drveće. Možda ćemo se ponoviti: na jednom od grandioznih brestova, zasječene krune, bila je crnogorska osmatračnica ka Skadru. Preko tla Vrake prohujali su Mongoli 1242., pregonili se kralj Dečanski i sin Dušan i dosta drugih zala. Tim položajima odstupili su kraljevi Crne Gore i Srbije s većinom srpske vojske i, izgrađena železnička pruga širokog kolosjeka za Skadar.

Mistović je postao "Misto",[27] a književnik Miloš Đoka Nikolić je "Miđeni". Tim akrostihom: Mi-Đe-Ni pošto je prethodno "Đoko" postao "Đerđ" nosilac je diskretno sačuvao svoje porijeklo. "Miđeni" je bitoljac, završio je bogosloviju, u prelaznom periodu nastave sa s-h na arbanaški u Vraki bio je kraće vrijeme učitelj kao bilingvista i kao pravoslavca narod prihvati.

Od skadarskih Bulatović-Popovića sačuvan je znameniti Arhiv Popovića. Njega je započeo Aleksa Đurov (Skadar: 1819-1904.), nastavio sin Jeremija-Đoko (Skadar: 1850-1932.). Jeremija A. Popović je u narodnoj skupštini predratne Jugoslavije oglašen za nacionalnog radnika. Nad odrom na groblju Brdanjolta govorio je jugoslovenski konsul u Skadru, Milivoje Miličić: "Zanjihao se stari hrast pod teretom bremena...". Poslednji od ovih Popovića bio je Risto Jeremijin (Skadar: 1891-1975. Beograd), penzionisani starosni jugoslovenski konsul u Solunu. Nýime se ugasila ta plemenita srpska loza. Nije imao poroda. Arhiv je negdje u Beogradu ili Cetinju. Od poslednjeg držaoca, naslednika po ženskoj liniji, počivšeg Momčila P. Šoća iz Beograda, čuo sam da se za Arhiv interesovala Patrijaršija u Beogradu. Đorđe-paša (Skadar 1842-1925. Dubrovnik), - Od Berovića ističemo: akademika SANU i jedno vrijeme Titovog ličnog ljekara, Radivoja Berovića i narodnu vidaricu Janicu Berović u Skadru, glasovitu.

Ko je od Crnogoraca proputio niže Skadra tonuo je u asimilaciju, ili u Turskoj nestajao etnički. - Nije toga iseljavanja bilo što malo ili kratkotrajno, već rijeke pojedinaca, grupa, kako kad i neprekidno. Istorik dr Đ. Pejović iznosi da se samo u jednom slučaju "u Turskoj skadarsku državu", 1817. steklo oko "3000" crnogorske čeljadi i buljukom prodavani kao stoka, ili 1888. 13 domova prošlo za Anadoliju, pa se iz te grupe izdvojio 1 dom Brajovića sa 7 čeljadi i nastanio u Vraki [28] - da, i jeste Brajović iz Bjelopavlića, u Grilju, od kojih je do 1933. nastalo 6 d. Brajović-Radičića. To je bio vrlo zakasnjeli dolaznik u Vraku. Ivan Jastrebov na pomenutom sudu u Skadru dokumentuje: "Porta traži preko Ismail-paše skadarskoga, 1857. da se za dug Carigradske patrijaršije isplati od pravoslavnih kuća (doskoro se računalo da ih je tamo dve hiljade) iz Zadrime patrijašiska mirija",[29] a 1880. je zabilježio niže Skadra svega: u Gorici 4 pravoslavna doma, u Trunšima 6, u Brdici 3, u Drignjatu 8 domova.

Na tlu Vrake je nađen "Zbornik popa Dragolja" iz 14. vijeka, sada u Biblioteci Srbije u Beogradu, rodio se veliki srpski slikar Kosta M. Miličević, otvorena je škola sedamdesetih godina, pedeset godina Vračani su pretposlednji sloj Crnogoraca iz masa koje su se zbog zavada i gladi kretale ka Skadru i dalje, pa se, poneko, pojedinačno zadržavao na čivčiluke po Vraki. U vremenu od prve polovine 18. do polovine 19. vijeka posjeli su svu Vraku. Dolazili su zadržavajući se po Zeti, preko releja Kamenica u Raš i iz Raša po ostaloj Vraki, a manje preko Bojane u Podskadar: Brdicu, Goricu, Trunše, Drignjat. Kroz Vranu su se zadržavali, kasnije ugledni Skadrani: Berovići, Vučkovići, Vučinići, Stanići, Kadići, od kojih je gdjeno ostavio čestica na svoje ime, kao "Mnjin Vučinića na Viji sueđon", "Zabelj", "Uba Ćepa Stanića"... Crnogorci u Skadru okupljali su se oko srpsko-pravoslavne crkveno-školske opštine kojom su predvodili čuveni Bulatovići-Popovići davno iz Rovaca, od kojih je bio vojvoda Vuksan iz pjesme tri sužnja u tamnici paše skadarskoga. Oni su u Skadru bili nasledni sveštenici. Ko se zadržao u Skadru i Vraki očuvao se je etnički uz podršku Crne Gore od polovine 19. vijeka (Vaclik), ruskih konsula stalno. Najugledniji Popovići, Berovići, Gligo Vulev Perović bili su tumači "terzomani" kod konsula velesila evropskih: Rusije, Engleske, Francuske, Ugarske i štošta štetnoga za sunarodnike predupređivali, jer se Skadar po prisustvu konsula, stepenom njihova odlučivanja, mišljenja, nazivao "Mali Carigrad". U crkveno-školskom smislu podržavala je i Mitropolija iz Prizrena, kasnije i arhimandrit i vikarni episkop u Skadru, Viktor Mihailović iz Pipera. Od 1918. škole u Skadru i Vraki iz položaja crnogorske zagranične priješle su u manjinske jugoslovenske sa zasebnim nadzorništvom (Haralampije Andrić) bogato izdržavane, a djeca iz Skadra i Vrake slata na dalje školovanje u bogoslovsko-gimnazijskom internatu u Bitolju. To su bili tzv. "Bitoljci" - djeca nižih slojeva društva, među kojima je bilo mnogo "ortodoksa" uzduž cijele Albanije do Podgradeca. Sinovi visokih feudalaca, osim Rima i Bukurešta školovali su se i u Beogradu u tzv. "Arbanaškom internatu" (u kojemu sam probavio 15 dana, ali nijesam bio primljen i vidio bogatstvo i raskoš o jug. državnom trošku). To se nazivaše: "viši državni interesi". Studenti te klase su postajali ministri i na drugim visokim položajima i, svi izreda, protivnici Jugoslavije. Znatno se napredovalo u manjinskim pravima stečenim pod Turskom i, kad je izgledalo najbolje, ugaslo je sve odjednom prevlašću fašističke Italije u Albaniji, albaniziran je sav javni život naše manjine: škole, crkva, protjerivani su prvaci iz Vrake sa sveštenikom u logore po donjoj Albaniji sa tučom ljudi, cijepanjem crnogorskih kapa i izvješavanjem po bagremima kod žand. stanice na "Han-Vraka". Zabranjen je maternji jezik da se šaputalo čak i u kući, izmijenjena prezimena. Tokom tridesetih godina XX v. albanizirane su društvene kulturne i sportske organizacije u Skadru, među ostalim prezimena trojice narodnih heroja Albanije i jednog književnika, đaka srpske škole skadarske: Kadić je postao "Kadija", Kušević je postao "Kuši", prije svake svjetovne škole na selu u širokoj okolini Skadra, pa 1909. postala crnogorska zagranična i poslat učitelj Aleksandar-Leno Bojović iz Buča kod Ivangrada rodom. Još 1850. ugovorom srpsko pravoslavne crkveno-školske opštine u Skadru sa učiteljem Đurom Aleksićem, data je mogućnost da on upisuje i djecu "što nijesu Skadrani, od Vrake, Gorice, Bara i Podgorice i do 15 djece katoličke."[30]

Tokom velikih seoba Srba i, od skadarske oblasti, Vraka se narodnosno svela u slovenskom smislu, kao Raš u kojem se nastaniše nekoliko malisorskih Riolaca. Ostatak Slovena se sabio u "Vurakha" spremni da krenu na sjever, zadržavajući imenom sela predioni pojam ili su to "Vurakha" zasnovali Hoti i zajedno nestali od povodnje ili nailaskom prvih Vračana. I susjedni Grilj je u tom vremenu svježe prazan, što svjedoče prvi doseljenici u njega, Đurčevići. Prostom analogijom sličan proces se ponovio iseljavanjem Vračana 1933.: opet se Raš ispraznio i iz njega u Grilj pošao 1 preostali dom, a iz Drignjata prišlo desetak kuća Krstovića, te Grilj postao kao neko sabiralište, po našem mišljenju baš kao što je to mogla "Vurakha" skoro dvijestotine godina ranije.

Osim pomenutih razaranja mongolskih 1242. i osveta oca kralja St. Dečanskog sinu, razorna pustošenja nanijeli su Turci svojim napredovanjima prema Skadru boreći se sa Mlečićima, Skenderbegom od Kroje, Crnojevićima, žestoko rušeći, pljačkajući, paleći. Tako su porušili mali Danj, spalili Lješ i opljačkali mletački kraj oko Skadra, gdje je, nesumnjivo spadala Vraka. "Beglerbeg Anadolije osvoji Drivost i uništi potpuno njegovo stanovništvo čime se ugasi istorija ovoga srednjevekovnog grada", a rumelijski Begler-beg "opusti sve okolo Drivosta i štojsko polje".[31] Turski vojni pokreti zaobilazeći tvrdi Skadar i ljuti na branioce domoroce zauzeše Žabljak Crnojevića pa, u povratku uzeše Skadar od Mlečića te pade Zeta njime krajem XV vijeka. U nastavku razvila se je feudalna anarhija, bezvlašće; prvi vrački dolaznici pričaju da Malisor ubija na putu, u čobanstvu i slično čovjeka da proba može li mu pušta da probije kožuh na nečijim leđima, po danu ubijaju čovjeka na spavanju u hladu podalje od kuće - baš se desilo u Rašu, nailazile prelazne bolesti, kuga, razorni zemljotresi i druge nedaće.

Brojni prelaznici sa tla Vrake prenose u nova staništa čist naziv kraja, sela svog poticanja od prve polovine 14. v. do naših dana ili mogu da budu iz povezane okoline sa njom. Drugo je to je li zapisivano ime mjesta izvornim govorom ili jezikom tuđe sredine, pa se čita izmijenjeno, osobito glas i znak c kad je u pitanju italijanski pravopis, koji i nema neki glas s-h govora, ili može biti štamparska greška. U EJ, uz jedinicu "Kosta Miličević", npr. stoji da je on rođen u "Vrace" kada je oblik "Vraka" bio postojan. Među dio izvora koji nijesu korišćeni u pisanju o Vraki posebno su oni koje donosi Risto Kovijanić i, ujedno su najraniji, u svojim djelima: "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI)". U knjizi 1 započinje imenom "Marin Mihailov Vlakijen... iz poznate porodice Vrakjen", 1335. i "Grgur Grila" 1589. možda porijeklom Zećanin, iz Vrake. U registru knjige su naređani mnogi "Vrakjeni", njih devetorica, a 1754. Stefan Vrakjen, kojega je istakla i "Politika": "Da li znate?", 12. maja 1967. Beograd. U knjizi II, u registru se pominju "Vrakjeni" 6-7 puta. - Gdje je Arbanas, naznačeno je, kao "Arbanas Nikola" II 164, 187, 221, "Pear" 233.22 Očigledno pomeni "Vrakjen", "Grila" podsjećaju na Vraku predio i Grilj selo u Vraki, i prethode pomenima: "Rakaa...", "Vuranha", "Santa Auracio". - Andrija Jovićević u crnogorskoj Krajini kazuje: "Vračaj", "Rašaj", dabome albanizirano do popisa 33.

- Danilo Vujačić, penzioner iz Bara, inače rodom iz Crmnice, kazuje rodoslovom od "Vuja Pepeljavoga" da je prastarinom od Hota, u Vraku i iz Vrake u Podgor u Crmnici, 1546.

- Jedni bjegunci iz Vrake od krvne osvete prije "Carskog umira" 1905., u Baru su "Vračanin-Vračani", kao Panto i brat mu Blažo Radinovići, dok jedan crnogorski musliman u Starom Baru nosi prezime "Vraka". Od prelaznika Vračana ka Baru ostajalo je rođaka po Krajini: Popovići, Đinovići i još koje prezime, svi su prevjerili ali sačuvali -ić u prezimenu.

- Bečići. - Bečići su sa Čeva, od Ozra, rođaci vračkih Đorovića[34] (i Šunjevića, B. M.). Bečići se kreću od "Bečić" u Velestovu u Gluhi Do u Crmnici gdje ostaviše crkvu Sv. Petka, pa Zetom ka Skadru i, otuda zasnovaše selo Bečići u Paštrovićima. Preostali u Vraki prozvaše se "Jočkovići", pa zbog pogibije dva brata, na prevari, majka sa djecom izbjegne u Bar, u kojemu ih danas ima 5 domova prezimenom Mrgudovići. Više tih Bečića je, ranije, priješlo u Zetu i jako se razmnožili u starom prezimenu "Bečići" u Balabanima. Jedni su kao izbjeglice iz Metohije 1941. živjeli u izbjegličkom logoru u Baru, pet brata, pa se naselili u Vojvodini 1945. Svi rodovi Bečića slave, kad slave, sv. Arhangela Mihaila. Pronosi se da u Vraki ima još 1 dom, Šunjevići, iz roda Bečići.

- "Barče i Vrače, dvije potpuno nove nahije predjela Jeleč, 1469." uzimamo jer jako podsjećaju oblikom na Borič, s. u Vraki i na Vraku i što su zajedno, možda izbjegli tokom ratovanja oko Skadra pred pad Zete. Doseljenika sličnog naziva, ni pojedinačno ni zajedno s druge strane nijesam našao.[35]

- "Kulize" - prema naučnim izvorima su s istočne strane Skadra. Opšti nadimak im je po "kulo", prljavom i nedoličnom u romanskom, mislim predjela Drivosta ka Vraki. Tim položajima odavna je popularna kuća "kula", možda još od Grka, kojih je 1933. imalo nekoliko, a držaoci ka Dragoču i Boksli nazivahu se "Kuladži". ("Kulat e Boksit" - "Pol. svet", br. 192, Beograd, avgust 1989, karta, s. 36). Eto u Vraki i danas selo Kule, a kuća "kula" nema. Jedno vrijeme selo se zvalo "Jukića Kule". Mislimo, da uz nastajanje "Kulize" treba uzeti da je i od kuće "kula", čak i sa prednošću. Po predanju starih Vračana kad je despot Stefan Lazarević napustio Drivost i prevario Mlečiće daje Drivostu došlo srpsko pojačanje, okretom potkova za 180° po mokroj zemlji, odstupio je mirno sa mnogo naroda preko Dukađina. Biće to "Kulize" ponamještani u Belici i ka Kopaoniku. Dabome, presjelice su došli iz krajeva relativno iskvarenih romanštinom, različite nošnje, običaja, u prirodniju, neizveštačenju sredinu, ljudi sasvim druge kulture: "internaciones perversas posita".[36] Služeći kao učitelj u selu Šantarovac kod Jagodine (Svetozarevo) u Belici, 1935-1938., moj upravitelj Ljuba Simić i nekoliko domova Ristića imahu nadimak "Kuliza". - Nije li iz te struje selo "Skadar" kod Osečine valjevskog kraja?

- Dobrilovići i Petranovići. Sem pomenutih prezimena starinom iz Vrake prema R. Kovijaniću, an. Jovićeviću, D. Vujačiću i drugih, izdvajam Dobriloviće i Petranoviće koji iznose da su "iz Vrake prije trista godina",[37] a to je doba srpskih seoba. Dobrilovići su rod iz Pive, rođaci Toda i Stojana Dobrilovića-Čupića, "Zmaja od Noćaja" u Mačvi. Tri brata Dobrilovića nastanili su se u Gluhom Dolu u Crmnici. Razmnožili su se u podbratstva: Šušteri, Ćetkovići, a Lukići i Popovići su se odselili u Srbiju pošto su, navodno, prethodno olovom zalili grobove svojih umrlih. U Ćetkovića je akademski slikar Veliša Leković našao i za Zavičajni muzej u Baru otkupio Molitvenik na crkvenoslovenskom, sa zapisom: "Mitar Milov Dobrilović, iz Gluhog Dola, u Crmnici, pisa 1745-1747. u Mlecima molitvenik". - Petranovići su razgranato bratstvo u zaseoku Boljevića, Zabes, u Crmnici. Među njima je 1 dom Popovića davno iz Vrake. Mnogi od ovih rodova danas žive po Baru.

- Đurišići, sada u Baru i Lješanskoj nahiji su od tri brata iseljeni iz Vrake.

Većinu ovih prelaznika od Vrake, starijih i mlađih, kao pred Vračane naših Vračana od polovine 18. vijeka nazvao sam "Starovrani".

(Prema Danilu Peroviću-Tunguzu, po kazivanju Stefana Lukačevića iz Podgorice, dinastičkog prijatelja kralja Petra I, ima vijesti da su i preci Karađorđevi prebivali u Vraki prije prelaska u Mataguže i dalje [38]).

Tokom i iza seobe Srba plodno i pitomo tlo Vrake je zakorovilo i gdje su se mogli naći Malisori, kao ono Riolci u Rašu, 3-5 d. 1703-1708. Begovat se razmnožavao, dobrim dijelom je siromašio diobama pa jači kupovao imovinu pauperizovanih. Malisori su bili slabi zemljoradnici a dobri stočari i koristili ispašu, a Bušatlijama trebalo žito i duvan. S druge strane dobrodošli su im bili gladni Crnogorci za čivčijanje. Zato su age, da zadrže nove čivčije, na primjer u Rašu, ispodizali nove tvrde kuće "erevije", 4-5, jednolične, podešene za 2-4 porodice, bez prozora iz straha ubistva "na zdraku"; viđelica je ulazila samo vratima i "sunčaricom" na krovu. Tano je Raš poslužio jakim bratstvima od releja Kamenica "pravo u Raš", kao: Popovići, Martinovići, Senići i iz Raša kupovali poljane i zapuštene njive te prelazili "na svoje" po Donjoj Vraki. Aga je davao stoke napolice dok se zapati svoja, veresije žita, čak i novca za kupovinu svinja samo da se čivčija zadrži i, inače štitio kod turske vlasti u Skadru i ne idu u nizame. Aga je od žita uzimao treće zrno, od duvana polovinu ali se duvan krao, od silne ispaše i zatečenog voća, smokava, ništa, osim ko hoće, a činilo se, jagnje u dar o Đurđevdanu i crvena jaja o Uskrsu, čemu su se radovala djeca i bule pošto su Bušatlije pričali u domu da potiču od St. Crnojevića, ni od ispaše "skadarskih livada" pošto se podigne sijeno mašinski vezano u "dengove". Svako vračko selo imalo je svoj dio polja na ispaši zajedničkoj samo odnosnog sela.

Oglasili su se dobri uslovi za čivčijanje, prazna namješća. Jedan ustaljeni čivčija privlačio je drugoga došljaka, aga od Podgorice i Spuža agi u Skadru preporučivao, iznalazio bezdomnika po Zeti. Za oko sto godina šest sela Vrake i dva-tri zaseoka posjedoše Crnogorci bez ikakve tuđice napunili je "ka oko" da zakasnjeli pojedinac nema gdje već zabataljenim krajem i uz pomoć Vračana. Vrijedni Vračani, željni ravnice, razradili su zapušteno, iskrčili draču, trn, sitnogoricu "prošmu". Ulegnućima, zvane "đolje" debele crnice i brazdama nekadašnje njive, opažalo se je pod bujnom paprati da se ne vidi čovjek na konju, svjedočaše o nekadašnjoj gustoj nastanjenosti atarima sela Raš i Kule. Bilo je pokušaja da se krče i "đolje", ali ondašnjim radnim sredstvima samo ljudskom snagom nije uspijevalo jer se paprat svake godine obnavlja da prekrije i uguši usjev. No paprat je korišćena kosidbom za prostirku stoci i dobijano od nje dobro obilato đubre, opšivane su staje gdje nedostajaše ražana slama i "barina" iz lugova pokraj Jezera. Pamtim u Rašu, dobrovoljca iz Amerike balkanskog rata, Boža Šoća kome su Rašani ustupili po komadić agačke zemlje kad je izjavio da bi kod njih živio, sagradili mu tvrdu pojatu za stan u dvorištu Marka Rackovića, pa je ostalo: "Čivčija u čivčija". Agi je bilo svejedno ko radi, samo da dobije odgovarajuću trećinu. Dosta rano su age prestale da popravljaju čivčijske kuće i podižu nove, no čivčija sam da mu kuća ne "pritisne čeljad". Plastičnu sliku stanja po Vraki prenose Vračani iz prvih godina doseljenja. Jedan Đurčević, za kojeg se misli da je prvi stalno ostao u Vraki, u Grilju, a možda je još prije njega jedan Martinović od Jovana Martinova iz prvoga braka dospio u Vraku, u Stari Borič, uselio se u praznu kuću punu pokućstva i ambare pune klasova u oboru, a u selu nije imalo žive duše. Nije utvrđeno je li selo Grilj prazno od pomora, no prije će biti seoba. Dabome, 5 d. Đurčevića (ranije Stanovići iz Kuča) živjeli su bogato stalno na svome do 1933. Martinovići iz Raša, grane od Batrića Martina Bajice, "prva tri rala poljane kupili su u Cigana" u Mladom Boriču "Muktarovom". Priča se da je jedan Senić kopajući temelj za novu kuću u Ml. Boriču, koji se naseljavao, da iz Raša tamo prijeđe, "našao ćup para" i zabogatio, te 6 d. Senića do 1933. živjeli na svome i bogato. Od njih je ostalo čestica u Rašu i državini: Krš Galjičanski Senića - šuma, kamen, livada, Pale galjičanske - šumica sa zaraslim temeljima kuća. Nema tragova je li ko stručno ispitivao nađeni novac, koji je mogao da bude od Grka, Rimljana ili kojeg mlađeg sloja. Begovat se isprodavao osim rijetko, a Bušatlije su, u četiri najglavnije grane držali Raš u četiri dijela: njivu, polje, šumu i nijesu ga rasprodavali zbog apsolutne pogodnosti za život, osim ono Senićima, čuvajući ga da za nevolju posluži kome bude potreba da iziđe na selo i sam radi zemlju, kao i jeste učinio Ćazim beg dvadesetih godina XX v. pa mu se šaljivi Rašani rugali: "A, bek Ćazim, da vidiš kako je orati i kopati!"Tako do socijalizacije u Albaniji, iza revolucije i Ćazim krio u Rašu rođaka Suljčo bega pa obojicu pogubila nova vlast.

U starih Vračana "jednom svezanu paru" domaćin je vadio samo za kupovinu zemlje. Štedjeli su oni od prodaje duvana, sira, masla, vune, jaganjaca i postaralih ovaca iz stada od 50-300 i više grla, od zarade "u svijet" - po Carigradu, Americi po nekoliko braće, kao: Kavarići, Martinovići, Pelevići i drugi, a age pohlepni za srebro i zlato. Trajno u Skadru nije prolazio papirni novac osim u menjačnici kod "seksera", ni za augarske okupacije 1916-1918. Za Skadar je važilo: "Potonujo ot zlata", pa ga izvezla Italija u svoje banke plašeći bogataše - "tudžare" pojavom komunizma te, najzad, ostali bez zlata, čivčiluka i bez glava, mnogi.

Pretežan broj bratstava u Vraki bili su iz okoline Cetinja. Imalo je Pipera - Bašanovići, Bjelopavlića - Brajovići i Pelevići, iz Kuča - Đurčevići, Zlatičani, kosovskih starinaca - Popovići od Koplika i Lambulići od Griže do Vukovaca u Zeti, Majići od Majina, Dambarića - Popovića prastarinom od Kastrata; najstariji su bili Šoći, te je Vraka nazivana "Mala Crna Gora". Pod Turskom Vraka je bila u sastavu skadarske opštine pod upravom seoskih prvaka kmetova, "kneževa" "kodžobaša", prostonarodne samouprave, pod glavnim kmetom "subašluk". Upamćen je subaša Tomo Kavarić, koji je živio 115 godina (Vraka: 1816-1921), znao je turski jezik iz pečalbe u Carigradu, učestvovao u krimskom ratu 1852. Ima nazivanja u Kavarića da su Toma kao starca-pamtišu ispitivali "neki tuđi ljuđi", mislimo Šuflaj, Taloci, Nopče. Pod Turskom Vraka je ostvarila osnovna manjinska prava: svevračku sabornu crkvu 1869., školu ali je pod Zogističkom Albanijom sve albanizirano odjednom i, od tada do danas, 1989., pored svih promjena u Albaniji, u školi u Vraki nema ni jedan čas nastave na s-h govoru, što preteško pada Vračanima uočavajući neravnopravnost sa Šiptarima u Crnoj Gori-Jugoslaviji, jer su i tamo, oni, ljudi kao Šiptari ovamo. - Tokom vremena Vraka je izrastala, pored Skadra, u drugo svježe etničko središte na toj strani i uzdanica ne samo Crnogorcima Podskadra do Kamenice, nego i naših Skadrana gdje je albanizacija lakše nagrizala gradsku nego seosku sredinu. Zato su fašisti napali i genocidno rasturili Vraku kao takvu i prvu čistu slovensku naseobinu u zavođenju "novog poretka" na Balkanu. No koliko je Vraka položajno istaknuta, a Vračani vrijedni i da joj zagube trag, svjedoči njeno oglašenje za ugledno zadružno dobro (ustvari radni logor) za izvođenje stranih gostiju, velikodostojnika, kao Ču En Laja iz Kine s prijetnjom da Vračani u jednoj ruci drže pušku prema Jugoslaviji, a u drugoj motiku i slušaju Tiranu,[39] i lovište. Po Vraki su lovili E. Hodža i M. Šehu, i niži ako je smio, uz lično obezbjeđenje nekih Vračana u službi, dok i oni nijesu emigrirali preko Jugoslavije u Ameriku (dva brata Ceklići).

Po našem domorodačkom poznavanju do 1933. dopunjeno anketom iseljenih u Jugoslaviji, 1962. i njihovih kazivanja za preostale u Vraki, broj domova po bratstvima u selima Vrake je 1933. bio:

- Selo Raš: Roganovići 5 d., Bjelanović-Markovići 2 d., Krstovići 2 d., Uskokovići 2 d., Rackovići 1 d., Krkotići 1 d., Malisora 2 d. Ukupno vračkih Rašana 13 domova. - Svi se iselili.

- Selo Kule: Rešetari 6 d., Bašanovići 3 d., Milogorići 1 d., Malisori 1 dom. - Ukupno vračkih Kulana 11 domova. - Svi se iselili.

- Selo Stari Borič: Martinovići 3 d., Zlatičani 4 d., Žarići 2 d., Majići 1 d., Vukčevići-Vesnići 2 d., Šabanovići 2 d., Stajkići 3 d., Sekulići 3 d., Ajkovići 4 d., Kontići 2 d. - Ukupno 26 domova vračkih Staroboričana. - Iselili se 7 domova.

Selo Mladi Borič: Senići 6 d., Mrenovići 5 d., Bašanovići 3 d., Krstovići 1 d., Pelevići 12 d., Martinovići 9 d., Matanovići-Vujovići 14 d., Mikulići 9 d., Pejovići 1 d., Popovići Dambarići 1 d. Ukupno vračkih Mladoboričana 61 dom. - Iselilo se 57 domova.

- Kotrobudan - zaseok: Kavarići 2 d., Ajkovići 3 d., Šoći 1 dom. Ukupno vračkih Notrobuđanana 6 domova. - Iselili se 2 d. Navarila.

- Selo Grilj: Đurčevići 5 d., Popovići 4 d., Đinovići 2 d., Banjevići 2 d., Peličići 3 d., Radičkovići 1 d., Lambulići 1 d., Brajovići 6 d., Zlatičani 3 d., Camnići 1 dom. Ukupno 28 domova. Iselilo se 20 domova (a prišlo desetak domova Krstovića, van ov. popisa).

- Selo Omara: Ceklići 4 d., Krakovići 5 d., Nikići 2 d., Krstovići 3 d., Vučići 2 d., Kračkovići 2 d., Andrijević-Obrenovići 1 d., Bašanovići 1 d., Milogorići 3 d., Mačkići 1 d., Markovići (Piperi) 1 d., Marđonovići (katolici iz Šestana) 2 doma. - Ukupno 27 domova. Iselili se 13 domova.

-Turajlija i Begove Kupe - zaseoci zapadno Omare imali su vračkih pripadnika promjenljivog broja domova, bratstava, pa ih ne utvrđujemo, prolazeći.

Ukupno u Vraki 1 933. bilo je 183 doma. Iselilo se 131 dom, a ostalo 51 + 3 d. vračkih pridošlica iza 1 933. Iseljeno osoba oko 900.

O iseljavanju Vračana protestno na vladu u Beogradu pisali su bivši ministri Crne Gore Savo Vuletić, dr Pero Đ. Šoć i dr. u listu "Zeta". "Politika" iz Beograda je samo notirala iseljenje. Broj iseljenih porodica ili čeljadi u "Zeti" može da bude uvećan radi izdavanja najskromnije pomoći, ili i manji da se ne slaže s ovim popisom, jep, poneko je pristizao šumom ili se sklonio kod rođaka po Zeti i okolo Podgorice. - U članku "Vraka", dr Šoć je iseljavanje Vračana nazvao: "Afera vračka", "ruglo obije susjedne zemlje" s pozivom vladi u Beogradu da krivce pozove na odgovornost.[40] Godine 1936. dr Šoć je, po cijeni života, obišao rođake u Skadru i Vraki i slikao se pred vratima crkve i škole u Vraki. Oba snimka čuvam u slikovnici iz Vrake. Iseljenici iz Vrake zadržani su u ondašnjoj Podgorici oko pola godine do dozvole da otpute u Peć, gdje je kgr. kukuruza bio 2 groša a u Podgorici 2 dinara. U min. in. djela u Beogradu, kod Bogoljuba Jevtića održan je sastanak svih živih crnogorskih konsula u Skadru do 1916. i Jugoslovenskih od 1918, e ne bi li se našao način međudržavni i Vračani vrate u Vraku, neuspješno, jep su kupci imovine vračke odmah sudski prevodili u svoj posjed. U Beograd toga vremena je bila i jedna delegacija Vračana sa zahtjevom da svi prebjegli Vračani budu naseljeni najedno i, odbili da se nasele u Vojvodini zbog slabe vode.

Vračani su se ženili mladi i, srazmjerno brzo namnožavali. Više se rađalo muške nego ženske djece pa je nedostajalo djevojaka za ženidbu. Zbog raznih vidova oprijateljenja među vračkim bratstvima episkop iz Skadra, Viktor, smanjio je jedan stepen srodstva crkvenih pravila. Bogatiji su hitali da "objeleže" buduću snahu čekanjem svadbe i po tri godine samo da je Vračanka. Siromašniji, stariji udovci ili momak pod kakvom tjelesnom manom, ženili su se iz Zete i porod donosili napredniji. Preko državne granice se prelazilo bez pasoša, samo se razgrne drača na drumu. Prvi porodični pasoš je izdan jednom Vračaninu, na araku papira na francuskom i arbanaškom pismu 1922. Taj pasoš sam fotokopirao. Razvod braka u Vračana je nepoznat. Vračani su pretežno živjeli u većim kućnim zajednicama i čuvali je da ne uđe ljuta snaha i razdijeli je. Prateći razmnožanje iseljenih Vračana, do 1962., od jednog iseljenog doma nastajali su 3-4. Analogno, od pedesetak ostalih domova u Vraki 1933. treba očekivati da ih već ima najmanje 200 domova. Nadamo se da je većina u matici - Vraki.

- Muhadžerimi. - Muhadžerimi su rasni Crnogorci muslimani i najmlađi slovenski sloj koji je u velikom broju pošao za povlačenjem Turske ka Skadru iza berlinskog kongresa 1878. Dijelom su nastanili zapušteni Štoj od Vrake prema Skadru - "ksolat e muhadžervet",[41] a većina se je pogubila kroz Skadar i ka Draču. Jako su ekonomski postradali iza bogatih imanja po Zeti i slično, pa se snalazili vrlo umješno zanatima i preprodajama. Po Vraki bijahu oglašeni kao "vrhači" s konjima po guvnima. Nimalo se nijesu htjeli sa Malisorima, nije im pri srcu bila ni Albanija ni albanski jezik. Sa druge strane ubijali su se sa Vračanima da je samim početkom XX v. to ličilo na "malu istragu" sve do "carskog umira" 1905. kod paše u Skadru, pred stranim konsulima i trojevjerskim poglavarima, pa poslije ne. Postavljena je tzv. "unutrašnja granica" duž vode Vrake i posjednuta taborima nizama za tri godine. Vračani su to stanje nazivali dvostruka okupacija. Muhadžeri su nastojali da Turska preseli Vračane na napuštena njihova imanja po Zeti i oni posjednu Vraku. Međutim, njihova imovina već je bila izdijeljena crnogorskim ratnicima, odnosno, Bušatlijama je Vraka s Vračanima služila kao "most" sa Cetinjem ako Skadar, u predviđanju prilika, pripadne Crnoj Gori.

Neki poturice su našli rođaka iz starevine u Vraki, kao: Alunovići Mikuliće, Rkočevići Đurčeviće, ali kad se dva predjela biju, pucao je rođak na rođaka prema vjerskoj pripadnosti. Ponekad je to rođakanje služilo za razgovore manjeg spora, ali nijedna zavada nije sređena kumstvom, pobratimstvom, kao što je unutar Vračana i Vračana sa Malisorima. Za opstanak Vračana bilo je rizično da se jednovremeno brane od dvije jače strane, Malisora i Muhadžerima s ubistvima i međusobnim. Dojadilo je to i "Gospodaru", pa je knjaz Nikola smirio odjednom u Vraki "24 glave i rane", s Malisorima je nastalo oprezno zatišje osim sa katoličkim Kerićima iz Gromira, i svom snagom se branili i odbranili od Muhadžerima. - Karakteristično je da se nijedan Muhadžer nije nastanio po Vraki iza raseljavanja 1933., kako su se ranije grabili, valjda su uvidjeli da umjesto Turske nastupa katolička struja u Albaniji sa premoću fašističke Italije. Ima priča iz Vrake da su štojski Muhadžerimi branili ostatak Vračana za vrijeme okupacije od zloglasnog baliste Asan Jusufa: "to su naša braća", zajedno sa barjaktarom iz Hota: "Dići ću svu Malesiju u odbranu Vračana od tebe!" - U punom smislu Muhadžerimi su živjeli "na sebe". Govorili su čistim s-h jezikom staro podgoričkog dijalekta. Nosili su se "alaturko" s dubljim bijelim fesom, a žene umotavale šarenim čaršavima do peta s izraženim podbratkom, a lice poluslobodno. Nedostatak međusobnih ženidbi jako su popunjavali od Podgorice (Titograd), održavali veze sa rođacima u Crnoj Gori, te oni i danas više od drugih to čine u datim uslovima za međuposjete.

Naši etnografi u svojim djelima popisali su mnoga bratstva iseljenih crnogorskih muslimana: J. Erdeljanović, An. Jovićević, Pet. Šobajić, a Đ. Pejović kazuje da se samo iz Nikšića, do 1879. iselilo 283 doma.[42] Nedavno je L. Roganović kazao Jovanu Dujoviću poimenično 43 iseljena bratstva, "... bilo je nekada 2345 muslimanskih porodica od Štoja do Miridite srazmjerno po 5 članova", ali nema izvora.[43] Jedno vrijeme mojega djetinjstva u Rašu živio je crnogorski musliman Tahir Ademović sa oženjenim sinovima Zenjel i Bišo, a pamtim i preprodavce iz Skadra, muhadžere, Sadika i Ilju "jajčare", krstati u ramenima kao grane iz debela trupa drveta, koji su po vračkim selima, i u Rašu, mijenjali za jaja ženske potrebe: "Olji što, Vasojce?" - kopčice, đinđuve, đerdanje, igle i konac u "čiljicama" za vez i šivenje, sapun, ukosnice, "čekme" (dugmad). Od prvih poturica Crnojevića prelazilo je mnogo njih ka Skadru do masa iza 1878., toliko, da ih po Albaniji niko, mislim, ne bi mogao da popiše, posebno uz prinove množenja, u domovima to li u čeljadi. Smiješne su vijesti 1989. da po popisu stanovništva u Albaniji ima samo "sto registrovanih Crnogoraca".[44]

Davnji toponimi i sl. u leksici Vračana. - Tu građu stavljam nabacano ili u približnu hronologiju:

1. - Uba Kasara su tri ubla u starom "Gromir keć", od kojih je samo jedan imao vode stalno i obilato za ljude i stoku. Malisori ih nazivahu množinom "Pusat e kasarit". Toponim podsjeća na knjeginju Kosaru kneza Vladimira iz Krajine. Po predanju, Kosara je "izvadila" i uba u Rašu i kod Prečiste krajinske. Blokovi tesanika za "kampanjelo" (zvonik) crkve u Vraki su od kamena s kraj ubla Kasara.

2. - Pergula je "pergola", držač loze u Primorju crnogorskom. Ostao je toponim za njivu u čijim je plotovima imalo mnogo podivljale loze s dosta krupnim zrnom grožđa. Podsjeća na ljudstvo iz Primorja koje je probivalo u manastiru sv. Jovan raški.

3. - Suk Marona je pobrđe na atarskoj granici Raša i Gromira Novog u kojem je imalo mnogo drevnih stabala koštanje-koštanjar "Kašnjet". Čobani su krali ježeva koštanja sa tih stabala i kupili kad se omoti rasprsnu. Podsjeća na mletačku upravu tim krajevima; u njih "maroni" je kesten, a "suk" je u arbanaškom brdo.

4. - Mljesec ot pčenice je"božja brada"doprla u Vraku, izvorno iz Ukrajine, pa od Kikinde u Vojvodini. [45] Podsjeća na dolazak Slovena prema Skadru i dalje. U Vračana je "mjesec ot pčenice" obučenih ramena klasjem i time se razlikuje od slikane "Božje brade", izvorne. Visio je iznad naćava u domu moga oca u Rašu. Gledao sam ga i u drugim domovima u koje sam dolazio djetetom, kao u ujčevini Martinovići.

5. - Pale, pomenuto uz Seniće-Galičane, atara Raša, zarasla kućišta sitnogoricom. Podsjeća na nečiju paljevinu tim položajem oko sv. Jovana raškog.

6. - Selite, atara Kula, u kojima je bilo staro groblje "grčko" pa iskrčeno za njive. Možda je u tom groblju bio sahranjen grčki vojskovođa ranjen u bici kod Bara 1042., "la kroče de Kursilio" u nauci. Podsjeća na prisilno iseljavanje stanovništva paralelno sa "Pale".

7. - Jedunija, Dudunija... brojalica, pomenuta.

8. - Ljiđiljiđi,... brojalica, pomenuta.

9. - Velji Put je nastavak imena "Velija cesta" doba vladavine Nemanjića u Zeti; vodi sredinom Vrake od Skadra na sjever.

10. - Burk Bišof su dva brda zapadno od Gromira, u ravnici kao odlijepljeni od krševite strane. Na većem se viđahu iz Raša crne zidine razvaline. "Burk" je u tursko-arbanaškom zatvor, a van Skadra nije bilo potrebe takve. Jedan poznati dijalektolog u priči, odmah mi je rekao da će to biti "biskupov grad", po engleskom "bišop". U nauci našoj se zna da je latinski episkop Manuil iz Skadra, na nalog pape Pija II zabranio imenovanje Petra Slavjanina da upravlja iz sv. Jovana raškog, već da sjedi u gradu "Ptisti" ka Kopliku.[46] Inače, naša nauka istorijska traži još jedan "grad" iz katunarskog perioda onuda. Nije li "Burk bišof" "Ptista" i traženi grad?

11.- Kam Bijelji - usred Raškog polja nazivala se tako jedna rupa, veća. Mogao je tu da bude veliki kamen, okrečen, kao jedan međnik razgraničenja srpske despotovine i Venecije jer prirodnog biljega nije imalo okolo.

2. - Kam Marka Kraljevića i Sedlo Marka Kraljevića su predanja u Vračana. Kam je stupa iz sv. Jovana, tobože Marko bacao kamen sa vrha Maranaja i prvi dobacio u Raš, drugi je "Kam bijeli", a treći u Jezero pa se ne vidi od vode. "Sedlo M. K." je presedlasta stijena na Suki Uskokovića iza koje su mladi zetovi gađali nišan o Novoj godini.

13. - Štringa je dječja igračka samostrel. U svemu podsjeća imitacijom na srednjevjekovno srpsko naoružanje te vrste. Zvonik-kula sv. Jovana imala je proreze na sve četiri strane za odapinjanje samostrelom. Štringa je bila opasna igračka kad se u glavu strijele zabode igla opančarica, pa se krilo od roditelja. Šta im "đavolja" djeca rade, otkrio je prasac zabodenom iglom u leđa dobjegao u košaricu. Imao sam štringu čuvajući svinje.

14. - Grnčarski Put i Put Banušom Veljom su bili dva puta jako prometni. Grnčarskim putom su se kretali razni Malisori od sela Grnčar kopličke Podgore dijagonalno sredinom Vrake za Skadar. Utapao se u Velji put u Štoju. - Put Banušom veljom vodio je od Ćaf biškaizi uvalom između Maranaja i Paruna padinom gdje brijegom, gdje koritom - ljudska i konjska postopica, pored sv. Jovana na Štoj kod "Kofćela veljih" pa za Skadar. Njime se kretahu Šalja, Puljti i usputni Malisori. - Stari put od Drivosta za Koplik, inače urbanizovan (Đ. Bošković), išao je pored sv. Jovana, kroz Raš i Gromir, ali je bio isprekidan upotrebom cijele dužine.

15. - Malj-Sor, Bok-Sor, Brega-Sor su tri vrste Malisora nazvani po reljefu: malj=planina, bok=rupa, breg=vode (Bojana). R. Kovijanić kazuje u Kućištu tri bratstva vlaškog porijekla: Fradeli, Topali, Soraji; nema im pomena kasnije u kotorskim spomenicima[47], a to se poklapa sa pojavom "Malisor" u XV, prema Šuflaju u Griži.

16. - Vukašinov Grob, usamljen, bio je u ataru Raša južno atara Gromira, pravougaone osnove razmere 3 h 5 m približno. Sav je bio od većih i jednakih tesanika u oburdavanju kad se volovi očešu o njega, neutvrđene visine strana i izgleda s gornje strane. Ništa se ne zna u narodu kad je i kojem "Vukašinu" to bio mauzolej, a sigurno nije pripadao Vukašinu Mrnjavčeviću. Poljem oko njega se naziralo grobnog kamena ugaženog u ledinu, a u susjednom plotu njive poširem, u gustišu kupine i cera još dubljahu pročelni kameni grobova. Čujalo se je tuda "vaktilje" postojala crkva - možda "S. Alesandro soto Balezo?"

17. - Velebrodi - veliki i plodni dio atara kraj Grilja sjevernozapadno ka Jezeru i ušću Riole. Mislim, Velebrodiće, reći mnoštvo brodica kojima se iskrcala vojska Crnojevića u pomoć Mlečićima za odbranu Skadra 1474. K. Jireček je doslovan: "... pomogao je Ivan Mlečićima na suhu, dok su, opet, njegovi ljudi na barkama preko Jezera došli gradu u pomoć."[48] Ima staro predanje da je u Velebrodima bilo neko groblje, da su se sudarile dvije vojske i bilo pazarište. Ako je postojalo i primitivno pristanište za čunove i slično, sve je poplavilo Jezero. Jezero već dopire do sela Grilja koje je znatno dalje od "Vurakha" tu i "Sartri" tuda.

18. - Cucka i Taratačka su igre vračkih mladića i čobana. Jakim štapovima sa glavom na donjem kraju se tjerao okrugao kamen "cucka" u veću rupu "kotljan". Oboje podsjeća na hokej na travi. Stari Vizantici su, prema izvorima, to igrali sa konja, naziva "cikanion", a igrači "kereziontes".

19. - Pustopoj-a je naziv u oba jezika tu za Pusto polje ka Kopliku, sastava kao Ćemovsko polje. Tamo je i Suvi potok, u arb. "Proni that".

20. - Stari Borič Vezirov, selo i cio atar "Vezirovo-Vezirovina", podsjeća na "carski has" pod upravom St. Crnojevića[49] Vrakom i šire, sa pratećim nazivima: Pašin mlin, Pašinasuka, Vezirovo polje...

21. - Meraje - polje i njive atara Mladi Borič, značenja "carsko dobro", u nastavku Vezirovog polja: Meraje Pelevića, Martinovića...

22. - Makine i Pamuke su nazivi njiva atara Raša u dva sinora, mislimo podsjećaju na pokušaje Mahmut paše Bušatlije da trguje sa Bečom, uvozi kakvu mašinu za poljoprivredu i sije pamuk. Bilo je pokušaja i u mojem djetinjstvu da otac oproba u nekoliko redova sijanje pamuka i, pamtim kokice koliko najveća pesnica, ali je prednost imao kukuruz i otpalo. Svaku i, najmanju mašinicu, i onu za šišanje, stari Vračani nazivahu "makina".

23. - Sartri i Besi uzimamo iako ima malo veze sa Vrakom, no, možda preko njih može da se objasni predanje o "Crkvi na Rumiji". Prema Petru Gaguliću "Besi" su iz planine drevne Remesijane u Ponišavlju; gradili su paganske hramove po vrhovima planina otvorene za izdimljavanje ljudske žrtve koju su prinosili uz veliko orgijanje, da su se sa njima kretapi i živjeli srodni "Sartri", da su ih uništili Sloveni u nadiranju.[50]

Međutim, oni će biti izbjegli uništenje kao vrlo "otporni" ili su ih Rimljani izmjestili u mirniju unutrašnjost. I danas na zapadnoj strani Skadarskog jezera postoji selce Bes-i i slovenizirani toponimi "Za-bes", "Bes-ac" kod Virpazara pa će i nekropola u Mijelama biti besačka. Po Dukljaninu su "Besi popolo de la Tracija".[51] Sartri[52] su ostali na istočnoj obali Jezera, predjela Velebrodi i pojavljuju se 1417., pa više ne, osim po grofu Kapatou 1838.[53] kada ih nema niti ih Vračani pominju. Biće Kapato koristio stari izvor, a da je izlazio iz Skadra ka Vraki, ne bi veće selo Grilj smjestio desno druma, jep je Grilj lijevo i podalje. Došavši u masiv Rumije, besi će prirodno nastaviti gradnju svojih hramova, pa i na vrhu Rumije.

Sveti Jovan Raški je istaknut srednjevekovni spomenik u širem smislu, a u Vraki najvažniji slovenski kulturni spomenik u ruševini "Crkvina". Okolni Malisori ga nazivahu "Kiša rašit" u smislu srpski, pravoslavni. U mnogo pisanja o njemu nije se načisto je li ga srušila ljudska ruka ili zemljotres, no svakako jedno drugom pridavalo, no da je počeo zemljotres prije bi pao visoki zvonik-kula kome je samo krov smaknut, pa izloženi zidovi se krunili. Mislimo da su prvobitnu građevinu srušili Mongoli na putu za Drivost 1242. kako smo već naveli, pa bogatim donatom obnovila kraljica Jelena, katolikinja Uroševa i dala Benediktincima. Po tome je on "Srpski benediktinski manastir" mi svojatali ga Latini da je njihov iako je ostao istočnog postavljenja. Da li su ga srušili "šizmatici", moguće je sasvim i to crkveni seljaci pravoslavni Vlasi, pomali sorčeni, zaključujem po dva osnova: a) predanje u njih da su vraćali tesanik odnošen za strane vrata i prozora na kućama jep su im bili učestali pomori čeljadi i stoke "zbog staroga grijeha" i b) držali su crkvene zemlje kao ranije u svojini od Ljinde do Dragoča a da begovat nije posegao nikada - valjda za nagradu zbog prelaska u islam, ali su čuvali stari "amanet" da ne zaborave badnjak i slavsku svijeću, što i činjahu. Nijedan Rašanin ni Kulanin nije držao ni parče tla crkvenog. Potvrdu za raznošenje, pak, fino obrađenih predmeta nalazimo u iznošenju iz crkvenog kruga "lomburu" tanane obrade iz bijela mermera sa crnim granama na bunar u Rašu i "Markov kam" nasred Raša. To su prenijeli Riolci i, nijesu vratili jep "njih nije kinjio "stari grijeh", i bili su izdalje i ostali u Rašu privremeno. - Ta dva predmeta nije vidio nijedan istraživač sv. Jovana. Latinskoj vjerskoj propagandi bilo je dovoljno da manastira nema i, uopšteno, u nauci da ostane krivica, uzimajući posrbljake kao čiste Srbe "šizmatike": "Gum... monasterium S. Benedikti Drivostensis dioklesis in Renjo Rasciae konsti et ab ipsius Renji scismaticis totalitdr dissipatium per abatum kuandam Andreae Ultimi abbatis dikti monasteri."[55] Vrački Rašani su poznavali i čuvali manastirski krug, dizali krote i pop služio o sv. Jovanu jesenskom službu jedan dan umjesto, po predanju, četiri dana i noći ranije sa noćenjem naroda u prostranim konacima manastira. Tri puta su vodili ka sv. Jovanu, na tri kapije kruga optočenog zidom. Južna kapija je bila svoltana primorskog veza zdrava i stajaše dio ogradnog zida s istočne strane, a otvor bunara razgolićen. Rašani prenose da je na jednom tesaniku s čela zvonika bila četvorolisna djetelina i napis da je pojedeno 150 tovara boba po 150 kgr. dok je gradnja trajala. Unutar zvonika, pri dnu, bila je pričvršćena mermerna ploča ispisana da ni pop ni učitelj vrački nijesu znali da pročitaju "omrkla i jednom ne osvanula" - ukrali je noću latinski popovi i odnijeli u Skadar. - Nije pomenuto u nauci manje crkvište "Šimrija" (sv. Marija) na istoimenom brdu sjevernije od sv. Jovana u pobrđu "Begačne gore". "Šimrija" je bila postavljena s oltarom na zapad, raspoznatljivih temelja, veća niša ispod oltara, dvorište popločano i sve proraslo sitnogoricom. Nedaleko, niže, krajem velike njive, ka sv. Jovanu, još dubljahu zidovi jedne kuće sa tri stepeništa - sve u tesaniku. Nikada kod "Šimrije" nijesu dolazili latinski popovi iz Skadra, koji su, često, skrnavili, lomili slovenske znake po prostranom groblju oko sv. Jovana i, Rašani ih tjerali tek čobani dojave, jednom čak do u Skadar "12 popova". Od svih pisanja o sv. Jovanu najuspešniji nam se dopao rad "Graditeljska škola Pomorja".[56] Na osnovi pisanja i domorodačkog poznavanja sačinio sam rad "Sv. Jovan raški".

Osnovne greške u nauci o Vraki. - O nekim greškama o Vraki govorili smo u dosadašnjem tekstu. U osnovne, pak, greške novijeg vremena, ponavljamo, jeste produžavanje toka vode Vrake uzbrdo tonom Banuše i, njome izazvano izmještanje sv. Jovana raškog. To se vidi iz "Starinara".[57] Al. Deroko je na licu mjesta snimio zvonik-kulu "do 15 m visine", u julu 1929. kada svi tokovi presuše a ukrštaju tu, pa se ne zna što je što, a Banuša zjapi, vara, još iako mu je vodič bio iz Skadra.

Druga greška je izmještanje Vračana u Zetu u jednom naslovu, nepoznatog razloga. [58] Poslije izvorne opomene da to može da zavede čitaoca ako, stvarno, ne zna ili nije čuo za Vraku da je ona kod Skadra u Albaniji i daje riječ o govoru Vračana u Vraki, a ne Z-4 kuće u Zeti, pa u dalja tri naslova o govoru Vračana dr Petrović je izostavio ono i... u Zeti".

Treću grešku je učinio nekontrolisano italijanski botaničar istraživač Antonio Baldači, citiramo: "Uostalom, Vračani, zbog otpora i mržnje prema Crnoj Gori, od turskih vlasti su imali izvjesne popuste i povlastice, kao recimo, pri kupovini zemlje."[59] Vračani nijesu bili "kolonisti" u smislu nečije organizovane radnje već istorijski etnički kontinuitet, pojedinci u dužem trajanju potražnje zemlje za ishranu porodice; nijesu imali popusta u kupnji zemlje van što jecy bili ljudi uzdani da plate na vrijeme. Ako ima mjesta priči o povlasticama, to mi uzimamo kupovinu cijelog sela s atarom od strane kraljevine SHS 1925, naime kupljen je Stari Borič Vezirov: njiva, livada, polje u posjed koliko se je u kojeg čivčije čega zateklo. I moj otac je držao i zadržao "15 rala" polja Vezirovoga. Inače, Vračani su kupovali zemlje od osiromašenog begovata. Pamtim brata najimućnijeg i najuticajnijeg Suljčo-bega, Šaljćeta, da se po Skadru nosi malisorski, onemao. Članak Baldačijev je s kraja 19. vijeka, kada su Vračani crnogorskog vladara smatrali kao svoga "Gospodara"; Crna Gora je pomagala pri sklapanju "Carskog umira" 1905, vračku školu uzela za crnogorsku zagraničnu i poslala učitelja Crnogorca 1909. Među više sačuvanih molbenica "Gospodaru", pojedinačno, grupno za pomoć, zaštitu, pušku i sve Vrake same ili udruženo sa Skadranima, govore dvije molbenice i, obijema je udovoljeno. U prvoj Vračani su molili "Gospodara" da pomiluje Vračanina Kosta Krkotića koji se osvetio u Baru 1894. pa ga crnogorski sud osudio na robiju 15 godina. Molbu, datiranu 1.1 1903. potpisali su krstićima 14 uglednika svih vračkih sela, 4 kodžobaše (kneževi) i sveštenik vrački uz crkveni pečat, Petar Mrenović.[60] Druga molbenica je zajednička "Srba iz Skadra i Vrake", iz 1907. Potpisali su je 7 prvaka iz Skadra, članovi srpske pravoslavne opštine, a iz Vrake 12 članova opštine i predsjednik opštine Petar Mrenović, sveštenik. Tom molbom se moli "Gospodar" da ne ukine crnogorski konsulat u Skadru. Dajemo isječak molbenice:

"Gospodaru... ne puštajte ovo nekoliko stotina porodica u varoši i po sela na milost i nemilost jednih, a na drugoj strani fratara, jezuita i učitelja talijanskih koji se trude da izgube ime naše narodnosti u ovom kraju... Koliko je samo zaštite i odbrane učinio Vaš slavni Konsulat našoj braći Vračanima i što bi sa nama bilo da nije ovdje na licu Vašeg Konsulata." Dakle, umjesto "mržnje" Vračani su prema Crnoj Gori bili stalno privrženi. Konsulat u Skadru je postojao i vrlo uspješno radio svoj posao do postojanja Crne Gore kao samostalne države, a poslije ujedinjenja odavno nema ni jugoslovenskog konsulata u Skadru.

Besmislene su i prevaziđene sitnije greške o Vraki kroz štampu, na kartama, kao: "Hani Vrakes" da je selo: "Beljo Pašanin" umjesto Andrija "Beljo" Bašanović; da u Vraki ima "3000" duša, "200" đaka; selo "Gukaj" mjesto Kule - arb. "Kulaj"; "Rapa" umjesto Raš; "Griba" umjesto Grilj; "Vrace" mjesto Vraka (i to u El I, s. 111 ?); "Borloč-Borit" za Borič; da je sv. Jovan ka Kamenici, a "Raši Vogelj" je umjesto drevnoga Raša iz 1416. Greškice se i dalje nastavljaju, izvorno nekontrolisane, objavljene ili ne, na primjer, da je Miloš Đoka Nikolić - "Miđoni" u akrostihu - "Miđeni" u albanizaciji, književnik, da je rođen u Vraki, a rođen je u Skadru; tako i Kosta M. Miličević da je arbanaški umjesto srpski slikar. Kosta je rođen u Vraki, a Miloš za kratko bio učitelj u Vraki. "Lapsus" je da je u Vraki 1933, ostalo "300 domova" umjesto da je od neiseljenih 50-60 domova do 1989. moglo da se namnoži tih "300 domova" (Lj. O. "Politikin svet" br. 192, "Dosije (Jugo) Sloveni u Albaniji", Beograd, avgust 1989, s. 38).

Vračani 1989. - Vračani žive predvojeni - dvije trećine u Jugoslaviji, ostatak u Vraki-Albanija do danas. Ukupno ih ima 700-800 domova - raspale su se zadruge. Upadljivo je, iseljeni su se triput raskućivali za malo vremena: iz Vrake 1933. i Metohije 1941. i šezdesetih godina od istog progonioca faši-zavojevača u svrhe stvaranja "Velike Albanije". Jugoslovenski Vračani žive u trouglu: Peć-Beograd-Titograd sa prigradskim naseljima: Barajevo, Mirijevo, Kruševac, Kraljevo, mnogo ih je u Kragujevcu, u Titogradu i svud oko njega, gdje u Zeti selo Goričane narod naziva "Mala Vraka". Niko se od njih ne zanima čistom zemljoradnjom. U prosjeku dobro stoje ekonomski od rada u preduzećima, službi, u inostranstvu i pomažu domovini. U svim sredinama su dobro prihvaćeni jer ih još krase stare moralne vrline i građanska ispravnost. Željni su napredovanja, lako se prilagođavaju i ljube zajedništvo. Na stotine ih ima: visokoobrazovanih, magistara, u diplomatiji, u vojsci, prosvjeti, zdravstvu i sl. Najviše prilike da ne zaborave stari kraj imaju vračke dobjeglice oko Titograda po srodnosti s mještanima, folkloru i blizine Vrake. Oni po Albaniji su u teškom položaju, razbijeni, ali pretpostavljamo da ih je najviše u Vraki izmiješani sa Šiptarima sa raznih strana.

Napomene

1. Istorija Crne Gore, 1, Titograd 1967, 295, 318, 320/21, 310, 355/356, 402/403 i karta "Dukljanska država"; Risto Kovijanić, "Pomeni crnogorskih plemena u Kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), II, Titograd 1974, 59 "Kupelnik".

, 2. Ferdo Šišić, "Ljetopis popa Dukljanina", Beograd-Zagreb, 1928 - karta u prilogu; Slavko Mijušković, "Ljetopis, popa Dukljanina" - uvod, prevod i komentar, Grafički zavod, Titograd, s. 226/227, 255.

3. Ivan Jastrebov, "Stara Srbija i Arbanija" - Spomenik XV 48, SKA, Beograd 1904,151.

4. Andrija Jovićević, "Malesija" - Srpski etnografski zbornik, knj. XXVII, SANU, Beograd 1923, s. 76.

5. Nikola I Petrović, "Balkanska carica", Novi Sad, 1894, s. 122.

6. Ivan Jastrebov, navedeni Spomenik, 169.

7. Ivan Jastrebov, nav. Spomenik - Glasnik 385, 386.

8. Dr Đ. Pejović, "Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku", Istorijski institut SRCG, Titograd, 1962, 47.

9. Vidjeti primjedbe: 60 i 61.

10. Dr Pero Đ. Šoć, "Memorandum Crne Gore", Ženeva, 1919, 36.

11. Aleksandar Karađorđević, London, "Ne dam, dok sam živ, ni pedalj naše zemlje", dnevni list "Politika", Beograd, 5. jul 1989.

1 2. Stojan Novaković, "Selo", SIZ, Beograd 1965: 98, 111, 112, 136, 143. (dalje: Selo).

13. Po kazivanju poslednjeg Bulatović-Popovića, Rista, iz Skadra koji je sarađivao sa X. Barićem.

14. Mitar Đurišić i drugovi, "Prvi balkanski rat 1912-13. - Ilustrovana hronika, kolo, drugo izdanje, Beograd 1960: 170, 181, 182/3, 185, 374.

15. Iz prepiske sa dr P. Đ. Šoćom; Vučkoviće je poznavao i R. Popović.

16. Andrija Jovićević, n. d. 132.

17. Persida Tomić, "Vračani", Radovi XI savjetovanja etnologa Jugoslavije, knj. I, Zenica 1970.

18. "Selo", 214 - s. 136.

19. Persida Tomić, n. rad, s. 124.

20. Uporediti: Filip Lainović - knez Danilo - šeste godine vladavine (1857), - "Zapisi", mart, Cetinje 1937, s. 132: isto, maj, Cetinje 1939, s. 306; Marko Kažić, "Filip Lainović", Titogradska tribina, Titograd 27. I 1964; Pavle S. Radusinović, "Zetska kotlina Titograd, 1962, s. 63; - O svjedočenju Kopličana i starih Skadrana priča i Iv. Jastrebov: Spomenik SNA 41, Beograd 1904, s. 149, 150.

21. Jovan Tomić, Spomenik SKA 242, "Popis stanovnika u Albaniji 1703 i katolika 1707", Beograd 1905, s. 65 i 74.

22. Lazar Roganović, I dio, "Pod suncem tuđeg neba (Vraka i Vračani)", Titograd 1978.

23. K. Jireček, Jovan Radonjić, "Istorija Srba" II, Beograd 1952, 10.

24. Pavle Ivić, "NIN" ?, Beograd 1 989? (* zagubljen podatak, B. M.).

25. Dr D. J. Popović, docent univerziteta: "O Cincarima - prilozi pitanju postanka naše čaršije", Beograd - nema godina izdanja.

26. Dr Milan pl. Šuflaj, "Arhiv za arbanašku starinu, jezik i etnologiju, Povijest sjevernih Arbanasa", knj. II, sv. 2, Beograd 1925, s. 198, 200. i "Arhiv-I, 1 -2, Beograd 1923, s. 212.

27. Vladimir Dedijer, "Jugoslovensko-albanski odnosi 1939-1948", "Borba" Beograd, 1949, s. 117.

28. Dr Đ. Pejović, n. d., s. 338.

29. Ivan Jastrebov, "Glasnik 48", n. d. s. 400.

30. Iz "Arhiva" Al. Popovića, "Zapisi" Cetinje, maj, 1939, s. 309/310.

31. K. Jireček, Istorija Srba I, Beograd 1952, s. 402.

32. Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u Kotorskim spomenicima (XIV-XV) I, Istorijski institut SRCG, Cetinje 1963, s. 19, 88; registar 259; Arbanas s 241...; II, Titograd 1974, s. 248. "Vrakjen", "Arbanas", s. 231.

33. Andrija Jovićević, "Crnogorsko primorje i Krajina", Srpski etnografski zbornik, Beograd 1922, s. 50, 55.

34. Dr Jovan Vukmanović, "Paštrovići", Cetinje, 1960, s. 81.

35. Milovan Ristić, "Stari Vlah", Beograd 1965, s. 152. 153.

36. K. Jireček-J. Radonić, IS II, 1952, s. 76.

37. Petar Šobajić, "Korjenići", Glasnik Etn, muzeja, Cetinje 1964, s. 167-168.

38. Iz "lične propiske sa dr P. Šoćem.

39. "Borba", dnevni list "Kinesko-albanski razgovori na našoj granici" - "Zadruga u selu Vrak", Beograd, 1. III 1961, s. 2.

40. Dr Pero Šoć, "Vraka", list "Zeta" broj 52, s. 6, Podgorica (Titograd) 27. XII 1936.

41. E J, I, s. 360. - karta Bara.

42. Dr Đ. Pejović, n. d, s. 294.

43. Jovan Dujović, "Skadarski Crnogorci prerastaju u vrbe", list "Pobjeda", Titograd, 29. mart 1989.

44. "Tanjug": "Popis stanovništva u Albaniji - Nacionalne manjine desetkovane", list "Politika", 10. jul 1989.

45. Kulišić-Petrović-N. Pantelić, "Srpski mitološki rečnik" -"Nolit" - "Biblioteka sinteze", Beograd, 1970, s. 38-39.

46. Iv. Jastrebov, Spomenik 41, n. d, s. 150.

47. R. Kovijanić, n. d. I, s. 186.

48. N. Jireček, IS, I, n. d, s. 401.

49. Dr Đ. Pejović, n. d, s. 47; "Vezirovina, carski has".

50. Petar Gagulić, "Pravoslavna misao", VII, sv. 2, - "Antički grad Remesijana i njegovi episkopi", Beograd 1964, s. 86-95.

51. Ferdo Šišić, "Letopis popa Dukljanina", n. d, s. 22.

52. Georgije Ostrogorski, "Pronija", SANU, Beograd 1951, s. 171, "Saitri".

53. Ljubomir Durković-Jakšić, "Srbijanska štampa o Njegošu i Crnoj Gori" Beograd 1951 - na karti u prilogu selo "Sartsi".

54. Stanoje Stanojević, "Sveznanje" - "Narodno delo", Zagreb 1937, s. 402, jedinica "Vraka".

55. Dr Ivan Marković, "Dukljansko-barska mitropolija", Zagreb 1902, 111.

56. Vojislav Korać, Graditeljska škola Pomorja", SANU - Posebno izdanje, knj. 49 Odeljenje društvenih nauka, Beograd 1965, 65-68.

57. Akademik Al. Deroko, "Starinar", knj. V (1928-29-1930), Beograd, 1930, s. 130, 136 i skica Vrake u prilogu.

58. Dr Dragoljub Petrović, "Glasovne osobine govora Vračana u Zeti", Godišnjak Fil. fakulteta u N. Sadu XV/1 (1972), Novi Sad 1972.

59. Antonijo Baldini, "Crnogorska kolonija u Vraki", preveo s italijanskog Danijel Vinčec, dnevni list "Pobjeda", Titograd 9. april 1989.

60. "Molbenica" 19 vračkih predstavnika "Gospodaru" na Cetinju od 1. I 1903. Državni muzej Cetinje "Nikola I", 15. l 1903. - prepisao B. M. 13. VIII 1963.

61. "Molbenica" br. 88, od 28. novembra "Gospodaru" na Cetinju uz popise 7 predstavnika Skadrana i 13 iz Vrake - objavio Risto Dragićević, "Zapisi" - Glasnik Istorijskog društva Cetinje, god. XIII, knj. XXIII. Cetinje. januar 1940. s. 49-51.

Autori | Jezik | Folklor | Istorija | Umetnost | Prevodi | O Albaniji | Bibliografija | Linkovi
Naslovna | Promena pisma | Novosti | Mapa | Kontakt