Radoslav Bratić

PROZA

Putovanje po Hercegovini

(Odlomak iz još neobjavljenog romana Trg soli)

Neki silnik vojskovođa – ko zna da li oduševljen ili razočaran, da li pobjednik ili poraženi, i ko zna gdje i na kojem jeziku – rekao je da na zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine, da toliko može opsjeniti i prevariti nevještog putnika. Čas se čini mala i neprohodna, čas golema i raštrkana. Ljeti žedna, tvrda i ispucala, s puno jametina i provalija; snijegom i ledom okovana i zamrzla. U rano proljeće, čim nameti i do tri metra, počnu da se tope – mokra i blatnjava. Čas je otvorena i svijetla, kao u ljetno podne, čas zakopčana i mračna kao šinjel vojnika na Vučjem dolu kraj Bileće, pred početak krvave bitke. Danju koliko je god pregledna i prozračna, noću je mračna i teška. Kada se otkine glas od usta onog što doziva kao da se sve ruši i na nebu i na zemlji. To pokreće rzanje konja, u čijoj blizini vrebaju gladni kurjaci, zatim ptičiji žagor kao pred najveću oluju. Nije ni čudo što se tada čuje blejanje jagnjadi, večanje kozlića i plač djeteta u kolijevci. Svako živi tada očekuje glas tužaljke koja oplakuje i žive i mrtve.

Prepričavaju se proročke riječi tog silnika – vojskovođe da će Srbi prije kraja šeste decenije petnaestog vijeka izgubiti državu, a da će se Hercegovina dvadesetak godina i poslije toga održati. Svako ko je čuo tu priču u strahu je ponavljao i pljuvao tri puta na manitog proroka. Ali nikada se ne zna iz čijih usta govori đavo, a iz čijih anđeo. Zato se u Hercegovini bacaju tolike čini da se nečastivom prekine put. Kada taj što priča osjeti da mu više ne vjeruju, da nije ubjedljiv, on iz vrata pusti malo krvi da se svi u strahu razbježe. I onaj koji ni u šta nije vjerovao – sada vjeruje.

I šta god u Hercegovini putnik u glavi donese u ovaj kraj već na sljedećem koraku se mijenja i ne važi.

Iz Hercegovine su se vijekovima ljudi selili ili bježali gdje je ko mogao i stigao, milom ili silom. Oni što su ostajali govorili su: «Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli».

Ranije, dok nije bilo dobrih ili bolje reći nikakvih puteva, u vrijeme grčkih kolonija i vlasti Nemanjića, ovdje su sporo n teško stizale vijesti o događajima u svijetu. A možda je tako bolje bilo. Vijesti o dobru nama nikada nijesu namijenjene niti slate, a onima o zlu uvijek se nadamo. Bez obzira šta se gdje ružno dogodi i ko je za to kriv – nas će stići kazna. Tako nam je gore zapisano. Mi smo stvoreni za muku i patnju. Lakše nam je zaplakati n zakukati nego reći dobar dan.

Neki putnik iz Mletaka je negdje pričao, a glas se do nas ko zna kako povratio, da mu Hercegovina liči na pali list jasike, koji nošen zviždukom vjetra izgleda poput lica mlade žene pred porođaj. Išarana uskim kamenim drumovima kojima u žurbi prolaze trgovački karavani, često krvavih konjskih kopita, noseći svakojake tovare, u žurbi da na cilj stignu što prije i što više zarade. Razgovaraju i mrse na svakojakim jezicima, ali se trgovci lako razumiju. Svakome od njih je u glavi kantar ili vaga kojima mjere i procjenjuju svoju dobit. Ko zna šta se sve krije u njihovim njedrima i u konjskim bisagama. A ne znaju da je ispod svakog većeg kamena, za koje stopalima zapinju, bezimeni grob i da su mnoge ploče u ozidanim ogradama nekada bile uzidane u visoke turske kule, stražarnice ili porušeni čardaci.

Neki kaluđer, svuda gdje bi došao, pričao je o crvenoj liniji koja se jedino u ponoć vidi u ovom kraju, dok traje mjesečeva mijena, što spaja žive i mrtve, Istok i Zapad, zemaljsku stvarnost i ljudske snove.

Ta staza osvjetljava tajnoviti put što vodi u nepoznato. Ko to ne umije da vidi, kažu da će kroz život lutati kao kroz pomrčinu. I neće znati odakle je pošao ni gdje se uputio. Onaj ko prnmijeti svjetleću putanju umjeće da raspozna razna čuda i da ostvari što je naumio. Ta svjetlost će mu dati snage da hrabro pogleda i smrti u oči. Neće se više plašiti glasa koji doziva niti šušnja u grmlju. Plač i suze će zamijeniti osmijeh na njegovom licu. O junaštvu će govoriti s divljenjem, o istoriji s gorčinom i katkada prezirom — najčešće kroz pjesmu i legendu, jer ionako niko to više ne može posvjedočiti.

Trgovci koji dolaze iz raznih pravaca i puteva svraćaju u krčme na konačište, da odmore i sebe i konje, bježeći od noći i

svega nepoznatog. Sklanjaju se od nevremena i raznih iznenađenja, jer noć je svačija. Konji su im očešljani i čisti, mirišu na svoje gazde; samo da se ne pomiješaju sa našim – puni su konjskih muva, obadova i krpelja.

(Nije istina da je duvan tek poslije Kolumba stigao u Hercegovinu, jer su u krčmama pušili osušeni list krtole od kada je svijeta i vijeka. Ćat se pravio umjesto od hartije od lista lepušine ili vinove loze.)

Iza sebe i oko sebe, putnici uvijek ponešto ostavljaju od svojih navika i običaja, iz krajeva odakle dolaze. Donose i prepričavaju vijesti koje su čuli ili sami dodali jakih začina, onako kako se to radi u nepoznatim krajevima, među nepoznatim ljudima, gdje ih niko ne može dopuniti niti ispraviti. Oni što ih slušaju učtivi su koliko i sumnjičavi, jer nikome osim Bogu ne vjeruju. I u šta ko može ubijediti vratara Hercega Stefana, koji je već odavno više na nebu nego na zemlji.

Među putnicima ima čudnih lica i faca, koji pričaju o ratovima i epidemijama iz kojih su sami izuzeti. Kada im priča ne uspije – ozari ih po licu kopriva ili kakva druga otrovna trava. Češljanje ne pomaže ni oštrim noktima, jer bukne nateklina i potekne krv. Među njima ima razmetljivaca i faldžija, kao i onih što sporo otvaraju usne i cijede kroz zube vodu koja je zagađena. Vidi se da riječi prodaju za skupo zlato. A možda je to samo izraz njihovog opreza i nepovjerenja, da sakriju svoje tajne i loše namjere. Sve što pričaju ostaće da lebdi dok ne stignu novi putnici sa svojim vijestima, da još više zamute i ono što je izgledalo kao istinito. Rijetke od njih moguće je pročitati kao prostu knjigu koja ima loš početak. Sve je bolje nego da započnu priču o Kosovskom boju, jer o tome najviše zna Hercegov puškar Jerg iz Nirnberga. Tobož žale zbog srpskog poraza, a niko od tolikih zemalja ne htjede da pritekne u pomoć. Prave se da tuguju, a osmijeh im izbija ne iz lica već iz obrva.

Kada se neko od putnika upusti u komplikovanu priču i osjeti da će propasti od prevelikog šoka koji izaziva, samo doda: „Rekao mi jedan važan čovjek, na putu". I tako skine odgovornost sa sebe i uzdigne se da zna velike ljude. Osjeća se tada spašen i zaštićen. Istina je vazda negdje tamo a ne ovdje, a vladari su kod njih dobri i pravedni, a mi treba sami da zaključimo kakav je naš. Hercegov vratar odmah zna da nas ti podbunjuju svojim lukavstvom. Govore ono što možda i znamo, a prećutkuju ono što je glavno.

Kakvih je sve čudaka među nas dolazilo i šta nam sve nisu pričali. I trgovaca i diplomata i špijuna i oficira i ko zna kakvih sve lutalica i ludaka. Uvijek pričaju o drugima, a o sebi ćute.

Neki trgovac iz Zadra, koji se predstavio kao Jejina, valjda zato što ima nos i oči kao u istoimene ptice, navraćao je često u Ključ i Cernicu, Hercegovu prestonicu. Čim malo popije hvalio bi papu i njegovu vjeru i pravednost. Upamćen je po crnoj dugoj kosi koja je prekrivala njegov vrat i čelo, kao u ovna. Kao da se krio da ga niko ne prepozna, ili je bježao od kakve potjere. Kada je ponovo stigao, kroz dvije godine – bio je gotovo potpuno ćelav. Svi su ga gledali u čudu i odmicali se od njega kao od kuge. Uzalud je vadio sviralu iz torbe i svirao ne bi li osvojio pažnju makar djece. Na kraju je rekao da mu je periku zgulio i oteo usput neki napasnik. Mnogi prvi put tada čuše šta je perika.

Napasnika i razbojnika je bilo svuda: pravili su zasjede, otimali robu i novac trgovcima i onda kada bi im oni ponudili milostinju.

Hercegov vratar upita da li žene na moru nose perike i na onom skrivenom mjestu. Ali teško je vidjeti crvenilo na licu tih putnika, bez obzira šta im ko rekao.

Izvjesni Francisko Stupa, ispričao je u proljeće 1422. godine, da se u Dubrovniku uveliko proizvodi staklo (ars vitrei) i da su hercegovačke zanatlije na Primorju usavršile izradu prozora, murala i vitraža. Kada je za to čuo herceg Stefan, odmah je ugovorio porudžbinu raznih bokala, pehara i čaša.

U Hercegovini se momci rano žene, pa putnik nije načisto ko je otac, a ko sin. Ne može se lako zaključiti ko je potomak, a ko predak. Žene se kriju, a djeca su mahom siročad – očevi poginuli u ratovima. Već od deset godina – muškarci su ratnici. Život ih natjerao i tako naučio. Zbog toga matičari mrtve zapisuju kao žive – da su se ponovo rodili; plaše neprijatelja da nas tri puta ima više nego što nas stvarno ima. To je istina i zato je ponavljamo. Muškarci su brzi i naprešiti, začas planu kao munja, a opet se brzo smire i spremni su da se našale i na svoj račun pošprdnu. Kada stariji čovjek navuče kapu šajkaču na čelo – nikada ne znaš hoće li se potući ili zakukati. Čim istegnu vrat i dignu glavu put nebesa – to razgovaraju s Bogom, sabiraju račune.

Sretneš li putniče nekog čovjeka u prolazu, upitaš li ga za zdravlje ili kuda vodi put, dobićeš kratak i rezak odgovor s melodijom brzog okreta ključa u bravi. Nepovjerenje i prezir, odbrana i nevidljivi mač, ili sve to zajedno. Shvatiće neznanac da je tu samo sićušni gmizavac ili vrabac, šta mu se već dopada. A možda će dobiti odgovor u vidu poslovice ili zagonetke, kao udarac u pleksus, pa neka odgoneta. Ako se čovjek koga pitaš nasmije – znaj da se ruga, ako skoro zaplače – žali bližnjega svoga.

Ako putnik, pak, prođe ćutke pored čovjeka u Hercegovini, ovaj će misliti da je to kakav lopov ili gluvo-nijemi stvor.

A kada hoće da te zbuni, Hercegovac će ti izgovoriti toliko naziva mjesta ili prezimena ljudi da te uplaši: Ćulibrk, Guzina, Ovčina, Jazavac, Kenjalo, Strašilo, Vukojeb, Gloginja, Šršljen, Vrtirep, Puvalo, Šišmiš, Gluvić, Mučibabić, Koljibaba, Gavran, Maslać, Popara, Kuronja, Zaklan, Jarac, Šupljeglav, Kerović, Grba, Kubura, Motika, Mucović, Peško, Zec, Vukorep, Vrana, Derikučka, Surutka, Rikalo, Divljak, Grubijan, Budalić. Šta ostaje putniku nego da zanijemi ili da pobjegne bez duše tamo odakle je i došao. Jer on ne zna da se ovako Hercegovci pošprdaju vlastima. Još gori su nazivi imena mjesta i puteva. Prezimena se rijetko izgovaraju; ona su više registar vlasti nego šta drugo. Izgovara se ime i ime oca – Stefan Vukčev; kakav otac – takav sin.

Putnik se može uplašiti i glasa narikače koji se čuje u svako doba i na svakom mjestu. Iz jednog kraja se čuje glas tužaljke, a iz drugog melodija gange, praveći tako čudan kontrast, miješajući kuknjavu i pjesmu. A zvuk gusala je već tiši i prati pjesmu protiv ropstva i tiranije.

Putnika koji, ne daj Bože, završi život na putu, svejedno da li od bolesti, straha ili kuršuma, ma ko i kakav bio, sahraniće sa najvećim poštovanjem i običajima. Stvari će mu ukopati sa njim zajedno i ostaviti biljeg s imenom i prezimenom ako doznaju ili samo napisati „nepoznati putnik". Tako mjesto čuvaće od nasrtaja stoke i svakoga drugog. Ne dira se, drže ga za svetinju.

Dječak koji je bio za sve kriv

Slušaj, ovo je istinska istina

(Odlomak iz romana Smrt spasitelja)

Majka povika:

Dabogda Gospod Bog naredio i svi sveci božji pa se kuća džombosala u kojoj si ponikao na ovaj svijet... Što te odmah ne zadavih, čim si se pomolio na bijeli dan, nesretna ja bila. Bolje bi bilo da sam po kile krkale rodila, pa nagnojila onu krčevinu, a ovako ništa. Da ti đavo crnu sreću ponese, ko je i ponio, ne boj se! Uvatila te nakva sotona u svoje šake, pa te uzeo nakav zlić pod svoje, pa ne znaš kuda udaraš. Beter, ništa drugo. Što se ne zastidiš od svijeta, vidiš li šta radi drugi narod, prekukavo ko što si, za majkom. Nikad od tebe neće biti ništa, vazda ćeš ostati onaj crni smlaćenko što se vucara i zaviruje u svaki kokošinjac i krmedar. No si se usmrdio i ubazdio u tim gaćetinama, nijesi kader ni da ih skineš sa sebe, a kamoli da ih opereš i ispeglaš. I nemaš u njima ništa više no nesretni. Ožgoljo si i omlitavio ko da jedeš slamu, a ne mrs i krmetinu. Više ličiš na kastig no na čeljade. Ni u đevojke ne gledaš ko i drugi momci, no blejiš ko tele u šarena vrata, ko da ćeš se bosti, a ne zboriti i razgovarati. Zuriš ko june kad se vodi krava i samo se nakva đavola keseriš, sve ti je smiješno, a da znaš kakav si, kukao bi iza glasa, ne bi se smijao. Ispala ti košuljetina pa po tebi tandrče i landara, a na guzici ti pet oka pljeve i gliba, ko da nemaš ni jedne ruke, odbrani Sveta Trojice.

Nijesi kader otići ni do omeđine, no se mokriš uz kućni prag, mimo svu đecu na ovome svijetu. Samo dopaneš u podne, pa se nabacaš pure i druge 'rane, pa ajd' u skitnju. E, evo ti ga na što ću te ja 'raniti. Radi, ima da te iljad-iljada znojeva poškropi, da se zabaviš o veliku jadu dok ne zaradiš sebi koru ljeba, ko što je i mene ubilo dvanes iljada jada. Misliš li da ću cijelog života živjeti zbog tebe da ne skapaš i ne crkneš, avetinjo, najpošlje ćeš krepati od gladi. A bio bi velik zijan, ne treba ti. Kakvog si to poganca utuvio u glavu, što se ne protegneš malo i ne mućneš tom tikvom. Vrednije je svako žensko, koje ima malo damara u sebi, više bi ti suknja pristajala no gaće. Đe su ti tolike godine i pamet?

Vidi tebe, nikad tu neće biti domaćina ni čoeka. Magare ostaje magare vavijek vjekova. Bolje im je da te u kakav cirkus odvedu, imali bi čemu da seire. Takvi su otprije bili filanci, šmucali su se po selima i otimali narodu muku, pa ostavi po punu kuću đece bez iđe išta. Barem da si kakav zanat izučio, manje bi mi jada bilo, da praviš sinije ili šporete...

Niti ćeš se kad oženiti niti umiješ, ne znaš one ženske jade ni naći, ako te kakva ne nasjetuje. A što će te sjetovati, nije luda. Nijesi nikad ni vidio ono čudo među ženskim nogama niti znaš šta je žensko...

Ne umiješ ni čiviju u gredu zakucati, no bi prije raspalio po palcu pa da joj je glava koliko pola kuće. Ni te gaćetine ne umiješ zapučiti, u njih bi se... da možeš ikako. I ne spavaš ko drugi narod, no sve nešto brbljaš i trabunjaš u snu, ko da si se lijepo povampirio.

Grdan si ko niko tvoj, dvades ti godina u prknu, a nosiš tregere. Nijesi no otišo pa se bogu pomolio, a biva džaba ti se moliti, baksuzu niko ne pomaže. Đe god budeš, vazda ćeš biti najgori, uvek će ti sline visiti iz nosa. Bolje ti je da se odmah ubiješ, ali se takvi bogami ne ubijaju.

Oćeš li se kad god dozvati i opametiti? Svašta li ovaj bog daje da migolji na ovom svijetu bijelom... O, jadna ti sam ja pa ništa više...

(1973)

Đavolja priča

(iz knjige Strah od zvona, odlomci)

Đavola je sve više, množe se na svakom koraku. Nasrću neprestano i ničega se ne plaše. Svuda su umiješali prste i bacili svoje čini.

Đavo se ne da opisati, prerušava se i mijenja, bježi od svjetla dana u noć i tamu. U Hercegovini ga zovu Zeleni Desilo, u drugim krajevima ima hiljadu imena.

Sve je više stvorenja s anđeoskim glavama i đavoljim grudima, sve više djece s anđeoskim licima i đavoljim očima: razrokih, prekavih i buljavih. Đavo se skriva pod raznim imenima; kada bi se moglo zaviriti u božiju matičnu knjigu, zaprepastio bi se svako koliko je anđeoskih lica dobilo đavolja imena a koliko je đavoljih utvara primilo oreol dobrote i mučeništva.

Skoro sve što Hercegovci u životu rade, od rođenja do smrti, nije ništa drugo do odbrana od đavola. Žena u drugom stanju se krije i sklanja od svih mjesta gdje đavo voli da priviri. A takvih mjesta ima najviše. Kada se dijete rodi, nema vremena za radost, odmah nadvlada strah i smišlja se zaštita od đavola i vještica. Majka djetetu stavlja tisovinu za uvo, amajliju pod kolijevku, gorku travu u pelene.

Nigdje se toliko ne psuje kao u Hercegovini i u Crnoj Gori. A psovke su đavolji rječnik i đavolje djelo. Kako neko može da ti psuje sisu iz koje si zadojen ili ponjavu na koju si ispao iz majčinog stomaka, i još da ti kaže da je na njoj ranije đavo spavao? Kako neko može psovati tavu na kojoj sveti Nikola priga priganice, kada je on najzaprečitiji svetac? Ili da psuje magare na kome je Isus Hristos jahao? Kako neko može da psuje jaja na kojima leži kvočka, iz kojih će se izleći pijevac da kukurikanjem budi narod iza pola noći, opominjući ga i braneći od đavola? Kako neko može psovati kišovit dan i nevrijeme kada je to djelo Svevišnjeg? Sve to đavoli rade a ljudi opsjenjeni samo izvršavaju njihova djela.

Zar nije Grigorije bio krenuo pravim putem a đavo ga skrenuo i sve mu zabrljao? Đavolji glas čuo – đavolji mu ga čovjek donio. Zar Ješna nije đavo a ne žena kada smije onakve riječi govoriti svom mužu, kada ga onako prekida usred priče? Zar Milun, onako proždrljiv, nije pao pravo u ruke đavolu? Od onakvog božijeg čovjeka postade šejtan, garib, đavovrat, đavomraz, vraško, đalasan, đavoluk, zlojeb, đavomud, zloguk, nekrst i čuma. Samo je đavo mogao usred zime da presuši izvor na Grigorijevom imanju, koji nikada od postanka nije presušio. Samo đavo – niko drugi – može donijeti tolike snjegove i mrazeve u Hercegovinu. Kad mećava udari i mraz sve zaledi, tada đavo kupi svatove i kćerku udaje. Svaki Hercegovac misli da je ta mlada baš njega zapala.

Nigdje kao u Hercegovini nema toliko đavola i njihovih djela. Kamene gomile su njihovi dvorci, tu staniji đavolji carevi i kraljevi. Nigdje toliko đavoljih imena: Đavolja jama, Vražje podine, Đavolje brdo, Vražje jezero, Đavolja ustikolina, Vražja glavica, Đavolji most, Vražica, Đavolje police, Vražji kamen, Đavolji do, Vražje livade, Đavonja cesta, Vražje guvno, Đavolji vrh, Vražja pećina, Đavolji greben, Đavolje preskakalo, Đavolji strmenac, Đavolja njiva, Vražje lokve, Đavolji potoci, Vrašji dub, Đavolja umetaljka, Vražje vododerine, Đavolje korito, Vražja čatrnja, Vražje kotilo, Vražje stupe, Đavolji prnjavor, Vražja usta, Đavolja usjeklina, Vražje uvo. Vražji palac, Đavolji opanak Đavolje koze, Vražje bukve, Đavolje vlake, Đavolja planina, Vražje bare, Đavolje lukovače, Vražja prodo. Nigdje ni jednog božijeg imena. Je li zaista tu Bog davno rekao: laku noć, a đavo: dobro jutro! Da nije svetog Ilije koji gromom ubija demone, mi bismo se načisto zvali đavolji stanovnici, đavolji narod.

Kako đavoljiču Hercegovci i Crnogorci i koliko kunu, dobro je da i trava niče, da i sunce izbija. Grešniji smo nego cijeli svijet na zemaljskoj kugli. Ne znaju se Hercegovci ni nasmijati ni našaliti a da đavola ne udjenu svuda. Sve će ti đavo maknuti. Đavo mu donio, đavo će mu odnijeti. Đavo ti odrao kožu i pod jezik ti stavio trn. Đavo ti spava u torbi i ručak će ti pojesti. Miliji im je đavo u ustima nego komad najbolje pršute na tuđoj svadbi. Draže im je spomenuti đavola nego najljepši glas da čuju. Prvu riječ koju izgovore babe kad ugledaju dijete jeste – đavole mali. Prva riječ koju dijete izgovori jeste – đavo. I prva riječ koja je pri postanju Hercegovine uopšte izgovorena mora da je bila – đavo. Kada vidiš kako je smrknut i crn u licu Grigorije, odmah znaj da je tog dana sve što je radio đavolisao.

Đavo ti odnio crnu sreću. Đavo ti iskrenuo večeru. Đavo ti džigerice polizao. Sreća ti kukala, a đavo ti uz gusle pjevao. S anđelima spavao, a đavolima pogaču lomio. Bijesan s đavoljijem rogovima skakao. Manit đavolje more lokao.

Grigorije u svakoj ženi vidi đavola a ne ženu. Za svaku će reći da je đavoluša, đavolica, đavoljača, đavlistruk, đavletina, đavlimajka, đavlika, đavolmuza, đavlijezičara, đavoruk, đavokoza, đavoglava, đavliprut, đavetalo, đavosuknja, đavetinja, Lucifer, podzemljuša, kusulja, andrak, crnjula, nepomenik, ustrijeljenica, bradaljuša, đatara, naltenica, crna pogan, anatematenjakuša, đavosmrad. Za svaku će reći da ne zbori kao drugi narod nego đavosilja, đavoliče, đavoljiše, đavovlači, đavlija, đavleka. Đavoli joj jezik tresu. Da to i nije žena nego satanailo. Za svaku će reći da bi joj prezime bolje pristajalo Đavo, Đavolović, Đavletić, Đarepina, Đasnaja, Đavotić, Đaketalo.

Možda će i Hercegovci jednom prestati da đavoljiču. To mi je vjerovati taman koliko je vjerovati da će đavoli početi činiti dobro. Ako je đavo hrom i u tako prisnim odnosima s vukom, moglo bi se pomisliti da je i naš Vuk Karadžić bio đavo a njegova slova đavolja azbuka. Ali nije tako. On je slova izmislio, pjesme i priče sakupljao i tako se protiv đavoljih sila borio.

Pi, gdje đavola pomenuh – nalet ga bilo.

(1991)

Lastavica koja mi u san dolazi

(Odlomak iz knjige priča Strah od zvona)

Pred proslavu Dana škole zvono je oštro zazvonilo, poslije čega je u našu učionicu banuo školski inspektor, u neubičajeno vrijeme i nenajavljeno. Niko od nas drugačije ne bi saznao koliko nam je učionica neuredna i zapuštena. Sva opuštenost oko spremanja priredbe naglo je nestala, a ozbiljnost učiteljevog lica popila je svu graju i galamu u školskom dvorištu. Kao da je među nas ušla vijest o nečijoj smrti a ne vijest o dolasku školske inspekcije. Dotrčao je čak i prodavač iz zadružne zgrade, sa zabrinutim obrazima, da pita i da vidi odakle takav nagli muk, da se nije desila kakva iznenadna katastrova ili da nije zaraza potamanila đake.

U pratnji učitelja koji je vječito držao šipku u ruci švićkao njome kroz vazduh (zato smo ga i zvali Šipka), među nas je banuo čovjek ni dovoljno mlad ni dovoljno star, pa opet ni dovoljno mrk ni dovoljno nasmijan, da bi se išta iz njegovog izgleda i držanja moglo zaključiti. Ide tako kao da mu jedna noga zaostaje pa je trza i vuče. Buljili smo svi u njegove guste i umotane brkove, čekajući neće li se iz njih odmotati kakav glas ili zuj koji bi pustio da ovaj dan normalno i do kraja istekne.

«Ovo je školska inšpekcija»! rekao je najzad učitelj i odmah htio š da pretvori u s, ali mu je nije pošlo za rukom. Š se razvuklo i prijeteći glas, dok ga nije cijelog progutalo. Školska tabla je odjednom bila neuredna pa čak i nakriva, peć je dimila, na školskim klupama vidjelo se mnogo škrabotina i brazdi. Sve je nekako zapalo u zbrku, čak su i školski prozori bili zamagljeni i neoprani. A tek kako su izgledala naša lica, uši i ruke. Kao da se nijesmo od rođenja prali ni češljali. Učitelj je naredio da izvadimo sveske iz maternjeg jezika i da ih pokažemo inspekciji.

Inspektor je pitao da li smo učili sva slova – ali nema ga ko će zinuti da mu odgovori. Spašavaju nas poslužiteljevi oštri koraci ispred vrata, koji opet gazi u pravilnom ritmu tamo-amo, tamo-amo, kao da je na straži.

Učitelj počinje prvi, za njim na znak ruke svi sričemo: A-Avram, B-Bogdan, V-Vodu, G-Gazi, D-Djeca, Đ-Đaci, E-Erojski, Ž-Žive, Z-Zimi, I -i, J-Jeseni, K-Kao, L-Lopovi, Lj-Ljiljan, M-Milan, N-Nikola, Nj-Njegoš, O-Ovo, P-Pravo, R-Rekoše, S-Stekoše, T-Tomo, Ć-Ćufić, U-Ufer, F-Fijaker, H-Htjedoše, C-Cijelom Č-Čaršijom, Dž-Džabe, Š-Šetaše.

«R nije Rekoše, već je R Revolucija, T nije nikakav Tomo – naročito ne sveti Tomo, već Tito, božiju vam majku. Ni J nije Jesen, već Jajce – gdje je bilo Drugo zasjedanje AVNOJA i udareni temelji našoj novoj državi. K nije Kao, već Vuk Stefanović Karadžić koji je izmislio ova slova što ih vi ovako neruredno po tekama škrabate. Izgleda da na njima doručkujete... U nije Ufer (šta je ufer, božiju vam majku?), već novi Ustav. S nije kao Stekoše, već Staljin koji nas je napao, a mi mu se jedini u svijetu suprotstavili i odbranili, reče inspekcija.

Školski inspektor pruži ruku i dohvati Milijinu svesku koja miriše na kajmak iz mješine. Ne zagleda je, pravi se da i ne primjećuje. Poče da čita slova i riječi koje smo učili i da za svaku daje novo objašnjenje.

A kao ABADžIJA. – Riječ je turskog porijekla. Pet stotina godina su nas Turci gazili i izrabljivali. Upropašćavali našu kulturu, zlostavljali i ponižavali nas. Krv nam miješali. I vi opet hoćete turski jezik. Turcizmi su nešto strano, strano tijelo u zdravom organizmu. Riječ dva puta prekrižiti i izbaciti.

A kao APOSTOL. – Takve riječi nam ubacuje trula reakcija. Apostola više nema – treba svako da zna, bez izuzetka. Njihovo je carstvo na nebu, naše na zemlji. Riječ brišite iz svezaka i iz glave. Kad smo već kod crkve – sve crkvene kalendare da pokupite od roditelja i donesete da ih ovdje uništimo, na licu mjesta. Za nas su božije zapovijesti pravila države i narodne vlasti. Drugih zapovijesti nema, niti će ih biti.

A kao AFŽ.- Antifašistički front žena. U kapitalizmu žena je izrabljivana i nije ravnopravna s muškarcem. Za isti rad se žena i muškarac plaćaju različito. Smatraju ih nižim bićima. U socijalizmu pak, žene su u svemu jednake s muškarcima. Ima da svako ženu poštuje, da s njom dijeli sve kućne poslove – a to znači i da pere i da kuva. Svoju rođenu ženu svi imaju ubuduće da zovu drugarica! Je li jasno? («Jasnooo!») Organizacija AFŽ će lično nadgledati ponašanje drugova komunista i ocjenjivati kako teče zacrtani program prevaspitanja.

B kao BADNjAK. – Upotrebljavaju ga pravoslavci za Božić; ne znam da li ga prinosi i katolička vjeroispovijest. Koje si ti, učo, vjere? To i nije važno – svi smo mi iste vjere, komunističke. Neće više biti bajanja, ni mistike, ni kađenja, ali bogami ni pustošenja šuma uoči Božića. Badnjake koje ste mislili brati, biće najbolje grede za krov zadružnog doma i nove škole. Jasno? («Jasnooo!»)

B kao BANAT, kao BARANjA, kao BAČKA. – Tri srca junačka! Mjesta gdje se naseljavaju naši kolonisti. Oko šezdeset pet hiljada kolonista dobilo je ili će dobiti nove domove i zemlju. Priče da nova vlast raseljava Srbe da bi ih razbila, a zemlju njihovu dala drugima – neprijateljske su.

B kao BANOVIĆ STRAHINjA. – Čuveni junak u narodnoj pjesmi, koji svojoj ženi prašta nevjerstvo i izdajstvo. Praštanja nema, niti ga more biti. U školi – učo, ima da se junak kao takav kritikuje.

B kao BEZGREŠAN. – Bezgrešnih – ja da znam – nema. Ako ih i ima, onda su to Bog, Narod, Tito i Partija. A pošto Boga nema – njegovo je mjesto upražnjeno. Svi drugi su grešili, pa i ti, učo, i svi vi, i svačiji ćaća i mater. Riječ se briše.

B kao BESKUĆNIK. – U socijalizmu neće biti ni Be kao beskućnika ni Be kao besposličara. Ni Be kao bijede, ni Be kao buva – uništićemo ih praškom koji smo dobili preko Crvenog krsta. Lično će učo obući bijeli mantil, dobiti pumpu i zaprašiti sve i svakoga, izvršiti potpunu dezinfekciju i deratizaciju. Smrt fašizmu – sloboda narodu!

B kao BOSANAC. – Svi vicevi o Bosancu, kao i o vlasti i političarima, zabranjuju se i smatraće se krivičnim djelom. Narušavaju bratstvo i jedinstvo.

B kao BUČANjE, kao RIKANjE. – Može, ali samo kada se da odobrenje. I za potrebe narodne vlasti.

V kao VEČATI. – Večaće svako ko ne bude za ovo danas!

V kao VUK STEFANOVIĆ KARADžIĆ. Otac naše pismenosti. Ercegovačkog porijekla. Uzeo naše narječje, naš dijalekat za književni jezik. Izmislio slova, sakupio mnoge riječi. Ali ima nepotrebnih i nazadnih, nova narodna vlast će ih izbaciti iz rječnika.

I kao ISTINA. – Samo je jedna istina – i to narodna. Narodna vlast je vlast istine. Suprotna toj istini je nenarodna vlast, okupatorska i izdajnička.

«Vrlo dobro!» – reče inspekcija i baci svesku tik ispred Milijinog nosa. («Sužimo naroduuu!»)

Tako je na jednom času ispravljen rječnik Vuka Stefanovića Karadžića. Mnoge su riječi precrtane i izbačene a nove unesene u naš život, i nanovo objašnjene.

(1991)

Slika bez oca

(odlomci iz zbirke Slika bez oca)

Svi smo pritisnuti težinom očeve pogane guke na grlu od koje kopni i tanji se kao pritka za dozreli grah. Topi se pred našim očima a da mu niko ne zna beknuti ni riječi.

Raspukla očeva rana cvjeta i rasprskava se na sve strane. Neka mu otrov izlazi iz mesa. Po rubovima se hvata kora, stvrdnjava se u gustu sluz. Iz nje zjapi crna sukrvica, steže mu dušnik i đavolski pokreće bolove – preobraća oca u karikaturu. Živac koji ide od uha i grana se po licu – okiva mu glavu, titra i sijeva punoćom otrova i čemera. Ljuto ga opominje na krhkost života.

Rana očeva, koja iznova i naprečac buknu – zadobio je u potonjem ratu – sada ga vraća u blatnjave rovove da se prisjeti svih stradanja i muka. Tako se život zaokružava i srasta u patnju.

Dok su se, gotovo preko noći, svi izjašnjavali: ko je za Tita a ko za Staljina, otac je ječao i tako izazivao Špirovu sujetu. Ništio je svaku politiku, činio je lažnom pri svojoj muci.

«Ko zna zašto on ječi i za kim sve žali?!» govori Špiro koji bi bio spreman da ga odmah ispita i uhapsi da može. Ali se i on plaši očeve pogane bolesti, crne kao otrov atomske bombe bačene na Hirošimu.

Bolesniku ne bi lijeka. U tajnama koje je razmjestio i ostavio po škrinjama i po kutijama u kući, otac se smiri bez riječi i bez jauka. Ukoči mu se lice, smrskano i puno žutila. Glava mu je oborena nadesno, ruke uzdignute u zamahu, uhvatio je tren raspeća.

Majka ne kuka već cvili. Jelisaveta plače i tuži, pominje pretke (nekima brka imena) zaklinjući ih i opominjući da se na onom svijetu lijepo gledaju. Pala na kućni prag, onako u crnjadi poklopila ulaz, pa ne da nikome ni da uđe ni da izađe.

Tek kada mrca uredno okupaše (da ne ulazimo u pojedinosti jer sve je kuknjava i patnja), uviše ga u novi bijeli čaršaf i spustiše u Uglješin sanduk (Uglješa je pijan i ne shvata događaj); žene u crnjadi odmah napadoše na stare škrinje i fioke tražeći očevu sliku. Ješna zariva nokte u tkanje i s naporom izvlači kašete ispod kreveta. (Iskupi se masa svijeta za tren, tu su i oni kojima otac nikada nije rekao ni: «Pomoz-Bog!») Ko se ne bi zakleo da je otac stajao uslikan na zajedničkoj porodičnoj slici koja je visila iznad kreveta? A sada se svi čude i krste kako taj lik sa slike nestade... Neki, opet, vele: «Možda je slika izblijedila i nestala kada je Ognjen izdahnuo. S njim se povukla u ništavilo.» Sve ispreturaše ali slike nigdje, kao da se nije slikao ni za vojnu bukvicu.

«Kako ćemo ga oplakati, kako će tužaljka nabrajati kada nema slike? U šta će gledati? Puknuće bruka!» viče Gospava. Jer mrtvac se u Hercegovini, kad čovjek umre od teške bolesti ili se utopi, odmah zatrpava i zabravljuje. Sprečava se bolest da ne izađe kroz sanduk koji se ušipljuje, a ponekada i voskom spajaju se daske.

Usred tog traženja, prevrtanja i rušenja, Čelava u štali snažno riknu i iskaza svu kravlju bol. Žedna je, prejela se soli.

Prekopaše sve sanduke i torbe, kutije sklonjene s očiju i od čađi, još jednom se uvjeriše da slike nema. Kada sve tumbe izokrenuše što je godinama kućeno i ostavljano, Gospava (koja cilja pravo u moje čelo) viknu: «Neka mali stane uz sanduk – čiti je otac, ko da mu je glavu otkino! U njega neka gledaju dok mrca oplakuju!» Svima laknu. Njen glas odzvoni kao spasenje, kao da se nešto odlomi i pred noge im pade. Smanjiše se opšta pometnja i zbunjenost. Crnilo ženskih marama, i onima koji gledaju izdaleka, govori da je smrt užas, bol, plač i kuknjava.

Onako umrljanog i uplakanog, zgrabiše me dvije žene i počeše da me svlače. Ješna vuče džemper na ovu, Gospava na onu stranu. Ne boli ih što glava ne može da mi prođe i što porubi režu kao oštrica noža. Tegle i vucaju na sve strane, kao da hoće da me razapnu. (Znam, ovo mi se Gospava sveti što sam joj onomad razbio prozor.) Uzalud se otimam i krijem, skinuše me do gole kože. Kao da sam iz majke ispao, jedino nema sluzi ni pometine. Vidim kako očevu odjeću iznose iz kuće – bolje reći za krajeve je vuku, bacaju na gomilu i peru po hiljadu puta ruke. Zgrabiše me naprečac i skuljaše u limeni škip s vrućom vodom, u onaj isti u kojem su maločas oca okupali. Osjeća se hladnoća ivica metala, osjeća se da ga je prije tren smrt dodirnula. U jecajima i plaču ne čuju se moji krici. Drljaju me noktima i sudoperama, pritiskaju.

Neko reče da je mrtvac spreman. Taj isti me zgrabi i posadi uz očev sanduk. Čuo sam neko mrmljanje i kriještanje vampira koji su se radovali lešu. Tri žene u crnjadi kleknuše kraj lijesa; marame im same popadaše na zemlju. Kao da su se zaželjele plača i kuknjave.

Neka Kosara tužeći reče da će duh umrlog ostati u majstorijama koje je iza sebe ostavio. Opisuje mu stas, lice, ruke, noge, kao da je bila smrtno zaljubljena u njega. (Majka bi crkla od ljubomore da je pri svijesti. Možda bi je ćušnula od sanduka.) Veliča ga, ali ne umije ništa da smisli što bi sliku smrti nadjačalo.

Dok oplakuje čas mene čas oca, čuje se krkljanje jagnjadi koje Nebojša kolje za ručak poslije sahrane. Zamahuje nožem i bode ih pod grkljan, strah je to gledati. Otkuda mu tolika čelična hrabrost i vještina?

Riječ uze Špiro, upravnik zadruge. Gleda negdje visoko iznad sviju nas. Ne dopiremo mu do oka. Kao da će se obratiti samom Bogu. Beči mu se zamašćeni vrat od zadružnog kajmaka. On pohvali mrca, tek ga spomenu, a potom reče: «Sve ibeovske zablude – zbrisaće zemlja!» I odmah pređe na govor o izgradnji jezera, popravkama škole i urećenju novog groblja. Sica, na sve strane mu štrca pljuvačka iz usta. Kao da je na kakvom zadružnom zboru. Započinje govor o obnovi i izgradnji, o prolasku novog puta preko ledina i njiva. Stradaće mater svakom ko pisne drugačije. Tu malo i oca dira, ali je odmakao u govoru pa ga ne spominje. Narod se utišava, narikače ne znaju da li i dalje da plaču. Kad završi govor o putu, Špiro zastade. Kao da je tu očekivao pljesak makar đaka, ali nema ni njih ni učitelja. S leđa ga gura njegov pomoćnik, opominje ga da mrca treba zakopati. Ali Špiro tjera svoje. Može mu se, tako ga je zapalo. Ipak, neće ničija dovijeka!

Kum Nikodije, koji me dodiruje laktom, čim tužaljke završiše kuknjavu i nabrajanje, podiže me i htjede da me spusti u raku. A kad dođe k sebi, kad vidje šta radi, gorko zaplaka... Tek kada shvati da sam živ i da sam samo očeva slika za oplakivanje.

(1985)