|
|
 |
Pavle Solarić (1779-1821)
|
|
CIP – Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 886.1-1 SOLARIĆ, Pavle |
Čudesni poetski hram Pavla Solarića u kome se susreću i zbore naša stara, srednjovjekovna duhovna riznica i nova srpska poezija i koji - po dubini, polifoniji, uzletima imaginacije, unutarnjem obilju i ponornotananom, filigranskom jezičkom vezu - zauzima jedno od ključnih mjesta u svekolikom srpskom pjesništvu, gotovo dva vijeka nakon nastanka ostao je, uglavnom, kao pod zemljom, skrajnut i širim čitalačkim krugovima neznan.
Solarićevi stihovi posthumno objavljeni u Letopisu Matice srpske (1826-1834) mogli su, doduše, biti inspirativni za Steriju, koji mu je posvetio pjesmu, a njegova metafizička poezija - u kojoj svijetli božansko kosmičko bezmjerje i zbivaju se, u raskošnom jeziku, nebesnozemni ukrštaji - morala je odjeknuti u Njegoševom djelu, što bi trebalo da bude predmet posebnih istraživanja.
Stariji pisci istorija srpske književnosti (Stojan Novaković, Jovan Grčić, Andra Gavrilović, Tihomir Ostojić, Pavle Popović) Solarićevu poeziju ako i registruju o njoj govore uzgred, u okviru ondašnjih stereotipa, dok je jedinu monografiju o Pavlu Solariću napisao, na početku ovog stoljeća, Nikola Andrić,1 pomno prateći njegov život i stvaranje, ali Solarićevi stihovi u njemu ne nalaze odziva, pa pjesniku zamjera što, poput Lukijana Mušickog, ne reaguje na aktuelne događaje i ne pjeva o dizanju gimnazije i otvaranju biblioteke.
Jovan Skerlić (koji Miloša Crnjanskog podsjeća na žandarma) svoju presudu Solariću izriče u jednoj rečenici: "Najzad, bavio se i poezijom, a posle njegove smrti štampan je u Serbskomü lútopisu priličan broj njegovih stihova, prevoda iz Ovidija i slabih originalnih stihova".2
Skerlićeva presuda imala je nesumnjivo pogubne posljedice; drugi su je, u ovom ili onom obliku, samo ponavljali. Književni istoričar Jovan Deretić piše da je Pavle Solarić "tvrd, opor, jezički nespretan stvaralac. Njegovi rimovani četrnaesterci kotrljaju se sporo i teško kao po neravnom putu".3 Za stihove:
Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
ili:
Kad priroda praznujući soveršava tajne,
Od’jeva se il’ u vodu il’ u luče sjajne.
kao i za stotine drugih Solarićevih stihova radije bismo rekli da su vrhunska jezička muzika nego "kotrljanje".
I književni istoričar Miroslav Pantić u Solarićevoj poeziji nalazi "neizbrušenost" i "razvučenost", ali ističe da je Pavle Solarić, kao pjesnik, uspijevao da "izluči komade pravog bisera".4
Znatniju pažnju Solarićevom djelu posvećuje tek Milorad Pavić, smjestivši ga u predromantizam i trudeći se da ga tumači u onovremenom srpskom i evropskom književnom kontekstu, drugačije od prethodnika.5
Mladen Leskovac u prvo izdanje svoje Antologije starije srpske poezije (1953) Solarića ne unosi, a u drugo izdanje6 uvrstio mu je čak osam pjesama. Ni to, međutim, nije bio dovoljan povod da se "iskopaju" svi Solarićevi stihovi, odnosno oni koji su sačuvani.
Kao filolog koji u zvonkoj kovačnici kuje nove riječi, radi na utemeljenju terminologije u više naučnih disciplina i sudjeluje - uvažavan od najvećih imena slavistike - u reformi srpskog jezika i pravopisa, Pavle Solarić dao je prinose koje valja valorizovati, kao i sve što je uradio, prevodeći filosofske, geografske, istorijske i druge spise i okušavajući se kao autor na raznim područjima. Ovaj samotnik, koga od mladosti prate bolest i materijalna oskudica, erudita i korektor od osobitog kova u štampariji Pane Teodosija u Veneciji, učinio je sve što je mogao na polzu srpskog naroda i u mnogim praktičnim poslovima uložio je ogroman trud.
No, kao pjesnik nije bio niti je želio biti didakt, duboko prožet spoznanjem da poezija ne ispunjava nikakve utilitarne zadatke, da je "čudo svi’ čudesa" i da pjesnik pjeva u božanskoj slobodi, stižući uvijek do zlatonosnog jezičkog jezgra (gdje se združuju najudaljeniji svjetovi) prečicom, u nadahnuću, otkrovenju, a ne okolišnim, racionalnim putevima. Dragocjena ruda pjesme može da se obrađuje, ali najprije mora da dođe i da ima nebesna svojstva. Ove mene pjeti uče, sloge same vežu, / Iz svog gaja sa mnom tajno ustaju i l’ježu - pjeva Solarić o muzama.
Posjedovao je svijest o izuzetnoj vrijednosti svojih pjesama, a zašto ih nije sabrao i objavio u knjizi - ne umijemo odgovoriti. Uzroke, pak, neadekvatne recepcije njegove poezije, u minulom i ovom stoljeću, lakše je naći, o tome smo poneku riječ već rekli. Solarić je čisti pjesnik božanskog, ozaren i uzvišen (određene pukotine i nanosi u njegovom poetskom djelu ovu ocjenu ne obaraju), fluid njegove poezije nije dostupan svakome. U Solarićevim pjesmama nećemo naći stihove rodoljubivog zanosa (mada je, inače, bio stameni Srbin), kao ni ispunjavanje nekih socijalnih naloga ili bilo šta drugo što nije isključivo u službi poezije. Kao atipični pjesnik "čudnjačkih" stihova, Solarić je bio i ostao neprikladan za sortiranja i fijočice, njegova poezija nije dobra "građa" za ilustrovanje vladajućih ideja, Uostalom, Solarić jeste najveći, ali ne i jedini skrajnuti srpski pjesnik: u ovom vijeku nisu objavljene ni knjige Vikentija Rakića, Jovana Došenovića, Jovana Pačića, Nikanora Grujića, Jovana Subotića, Mede Pucića - a lista se ovdje ne završava. Ovi pjesnici, izgleda, nisu dovoljno "glatki", "lagani" i uklopljivi u gotove rasporede i vrednosne ljestvice u koje se ne dira.
Solarićev stih je četrnaesterac - rijedak u srpskoj i slovenskim poezijama (nalazimo ga u narodnom pjesništvu i ponekim pjesmama naših pjesnika, od Dinka Ranjine do Zmaja) - gibak, dinamičan, tečan, zvučno i značenjski prebogat, krcat asonancama i aliteracijama, semantičkim nijansama, prelivima i svježim poetskim slikama.
Srpsko pjesništvo poslije Solarića, bez njega, išlo je svojim putem, odmjeravajući se ponajviše prema narodnom desetercu kojim je spjevana veličanstvena poezija, ali ga je Pavle Solarić smatrao zaključenim, zatvorenim, nepodesnim za vlastito pjevanje. Isti odnos prema narodnom desetercu imali su i značajni pjesnici srpskog pjesničkog moderniteta (Stanislav Vinaver) koji Solarića, gotovo sigurno, nisu ni čitali, a prošlovjekovni pjesnici domogli su se vlastitog glasa jedino kad su izmicali narodnom desetercu, ne gubeći se u pukom kopiranju folklornog nasljeđa. Bilo je i radikalnih proboja iz deseteračkog oklopa, poezija se otima iz uza, uništava ih - ili je nema.
Pjesnički jezik, mogli bismo kazati, radi (i) sam.
A jezik Pavla Solarića je narodni, armatura je srpska,7 sa crkvenoslovenskim i ruskim leksičkim elementima. Ovaj dio leksike današnjem čitaocu otežava primanje pjesnikovih stihova, ali bez crkvenoslavenskih i ruskih riječi Solarićeva poezija bila bi lišena nesvakidašnjih čarolija, ne bi ni bila ono što jeste. Solarić je svoja voznesenja, kladence duše i gustinu i čistotu čuvstava što ih je slušao, znajući da čovjek u sebi nosi "molvu neodrješene besjede", mogao iskazati jedino u jeziku koga je, bogonadahnut, stvorio, jeziku u kome čujemo bruj i romor drevnih jezičkih i duhovnih vrela - kroz slovo pjesnika u novom vremenu.
Solarićeva poezija je jedinstvena himna, pojanje radosti, velika pohvala Tvorcu, čovjeku i prirodi, beskraju, čudesima i preobraženjima vaseljene, jedinstvu i tajni vidljivog i nevidljivog. Svaka stvarca prožeta je i okupana nebesnom, sveprožimajućom svjetlošću (u njegovim stihovima nalazi se čitav jedan svjetlosni vokabular) i proste podjele na gore i dole ovdje ne važe. Erotske igre, humor i govor svakodnevnice javljaju se skupa sa uzvišenim, tijelu se ne uskraćuje što mu pripada.
Ovom pjesniku su neprihvatljivi oni koji nas raspolućuju i "kao na mučilu čoveka rastežu, vukući ga jedni za dušu, a drugi za tijelo" - kako je zapisao u jednom od svojih predislovija.
Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje - u ovom stihu sažima se pjesnikovo viđenje čovjekovog mjesta u kosmičkoj harmoniji. Kod Solarića nema, u pravom smislu, zla, ono je bez supstancije, "ljubve tama", ljubav je u središtu i svuda, u svemu je njen pečat:
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Mi smo pozvani na kosmičku gozbu, zajednicu svetih, da praznujemo, sa čudima u sebi i oko sebe, sa svim što je nedokučivo (nepostižno), u nepropadljivom (netljenom) svemiru. Čovjek, ipak, "rado izvan sebe živi", zaboravlja suštinu, sve želi opipati (osjaziti).
Nebesni darovi stižu pjesnicima, Božijim izabranicima, koji posreduju između Tvorca i čovjeka. Solarić je pjesnik jedinstva, njegova poezija nastaje prije pjesništva moderniteta, kada na red dolazi "rasulo apsoluta", iščezavanje božanskog i lament zbog tog iščezavanja, mada ni u modernom dobu svi ne putuju istim stazama.
Solarićeva poezija naseljena je grčkim, rimskim i slovenskim bogovima, kojima pjesnik pridodaje svoje, moćni antički gradovi, spomenici i čitave civilizacije u njegovom pjevanju postaju simboli, slike, metafore, stare forme (ekloga, poslanica) odjevaju se u nove odežde, Pindar, Vergilije i naročito Ovidije njegova su lektira, kao, uostalom, i francuski enciklopedisti i evropski pjesnici XVIII vijeka i, dakako, od početka i stalno Biblija, liturgijske srpske i ruske knjige, djela vizantijske mistike i njegovih savremenika koji su pisali na srpskom, ali sličnu lektiru mogli su imati i drugi, a Solarić je jedan. Kompletno štivo (prirodu, ljudske građevine, knjige) pretopio je u božansku muziku o kakvoj kasnije govori Vinaver: "Zamišljam... pesnika i pesmu kao melodiju kojom ječi cela vasiona, kao zračenje koje obuzima ogrezla bića. Pesnik traži da obuhvati celu vasionu."8
A Solarićev stih o povezanosti prividno udaljenih stvari Miluju se neka dreva s različni ostrova neodoljivo asocira na sumatraizam Crnjanskog. Čini se da ovo dovođenje u susjedstvo Solarićeve poezije i naših modernih pjesnika ima čvrstu podlogu u njoj samoj, a rekli bismo da Solarić susjedstvuje i sa Blejkom, Helderlinom, i Puškinom. Sa svjetlosnim vizijama, ukidanjem jaza između zemnog i nebesnog i slavljenjem Boga koji je po suštini nedostupan i nadimen, ali se njegove energije, što proishode iz suštine, otkrivaju i saopštavaju čovjeku, Pavle Solarić je, na specifičan način, u fascinantnoj blizini isihasta i Sv. Grigorija Palame (1296-1359).
Kao pjesnik božanskog, koga obasjava i prožima svjetlost Svete Trojice, čudotvorac i mistik, blistavi bogoglasnik Pavle Solarić neće biti blizak opsjenjenima koji stenju "pred licem kumira", u ovom vremenu kada kuga progresa čini svoje.
Ali, njegova poezija sada je ovdje - namijenjena onima koji su za njene gozbene darove spremni.
Zdravko Krstanović
1 Nikola Andrić: Život i književni rad Pavla Solarića // Rad JAZU, knj. 150, Zagreb, 1902, 103-194.
2 Jovan Skerlić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1967, 121.
3 Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983, 214.
4 Miroslav Pantić: Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja // Dnevnik, br. 8980, Novi Sad, 31. X 1979, 9.
5 Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd, 1991.
6 Mladen Leskovac: Antologija starije srpske poezije, Novi sad * Beograd, 1964.
7 Pavle Ivić: O jeziku // Republika Srpska Krajina, Topusko — Knin — Beograd, 1996, 151.
8 Stanislav Vinaver: Nadgramatika, Beograd, 1963, 43.
Čudesa se pjesnom slave, ljudi pjesne ljube
Slova mogu obvetšati, nigda slične trube.
Ja bi pjevo, drzni muzo, čudo svi’ čudesa,
Tim su štedra ublažila život nam nebesa!
Trisvjato je kolo što me danas k tomu budi, 5
Poj, što voliš, ljupko vješta, nitko te ne sudi.
Brjacajte mi čtene glase prsti s razni struna,
Iz c’jevnica gortana mog jasnost zlatnog runa.
Sprip’jevajte, mili druzi, ognju moje grudi,
Žar u pjelu, to su neke previsprene ćudi. 10
Ovidij se pjesnej kaje, pjesne pjesnom tuži,
Priklad daje da i b’jednom pjetij voplj služi.
Drevnost šilje na potomstva što je uvjedžbano,
Spomen oca sinovom je svjatilo gadano.
Skazuje se bezponjatna, velika i krasna - 15
Bodro, muzo, kad zagrme vselenoj užasna!
Divni žrebij sozdanija ovoga je sveta,
Straovito zemlja s nebom oko nas zakleta.
Samo s’jeva da se smrkne i brže dan mine,
Što živi da izumre, kako jedva dine. 20
Sve što vreme na svet daje, i kamen i drevo,
Sve propada u nesito Saturnovo črevo.
Rano, kasno njegova smo trebišta svi žertva,
Ljuto čadam proročestvo, tu ste i vi mertva.
Iz utrobe svoje stvara on divna i huda, 25
Kao pauk paučinu časti svoga uda,
Čada svoja on pojeda da nova preživa,
Tak pučina r’jeke glota, izvore podliva.
Ništa za njeg ni velika ni malena nema,
Da se zbude i postane il’ u ništo sprema. 30
Sva su vsuje imuščestva gordi bogatira,
Stada tune i pažiti ubogi pastira.
Tamo tone grozna slava silni vitezova,
U vremena njedri trune ljepota gradova.
Veličiju carstva stoje ljeta zapisana, 35
Ruka čezne, čeznu djela rukama sozdana.
I budući jedno carstvo i sudbina mira,
Isti zakon i u zvezde sve valja da dira.
Kažu da je nebo negda više člo svjetila,
Ina drugda preko reda oku vidna bila. 40
Sve na zemlji lice menja, prerađa se, prazni,
Sva priroda, rekao bi, ko bjegle sna blazni.
Gore silne i dubrave trus i oganj kvari,
Od potopa jedva spase Noev kovčeg tvari.
Gdi su danas rajska mila na Gionu lona? 45
Stolpost’jena neboparnog kamo Vavilona?
Kamo zlato gileadsko, utvari s Ofira,
Kamo pričet i tainstva memfidskoga pira?
Ista mudrost človečeska ima rok i vreme,
Sad se digne, sad posrne, ka’ i opšte sjeme. 50
Grecija se svali u tmu, digne predjel Rima,
U Haldeji i Egiptu glupuje sad zima!
Ništa tvrda kad ga nije na nebesa visu,
Ništa tvrda čem se godi čisle v’ ljetopisu.
Preminjuju isti bozi (prilike od ljudi), 55
Ini v’jeci, i jezikom inog boga sudi!
Gdi su hrami Apolona i hvala Siona,
Gomorejska judol kamo, molbište Amona?
Sedmerično mira čudo, u prahu Dijana,
Str’jele strte Jupitera, poprata dver Jana? 60
Rodi bježe ispred rodov’, v’jek ne vidi v’jeka,
Svuda grabi, svuda topi zabvenija r’jeka.
Drjahli samo ostanci se nanova prelažu,
I rvine istošteno predstvo svuda kažu.
Tak i naši britki struje strmoglavce dani; 65
Sreća li je, čudo li je, mi smo na to zvani!
Zbogom mili običaji, zbogom slasti žizni,
Paguba je u sudbina svem čtena glavizni!
Sva se mudrost izumljava i duh strahom kruši,
Kad u miru ničtožestvo korači da vnuši. 70
Čuvstva zamru kad vselena nebitije tiče,
Kuda gluho mrak i praznost bezdna bezdni riče.
Ali basna, vsegda smešna, vsegda učna kaže
Da prostrana gadateljstva ne znadu šta traže.
Evo što nam ona na to prip’jeva iz knjiga, 75
Poslušajmo, volja svakom, um je bez veriga:
Što j’ god stalo u bitija svoje sušte pleme,
Imalo je neodstupno i mjesto i vreme.
Ovo trojstvo vsegda bude, misal svakom lasna,
Inače smo, sva vselena - ničto, naga basna. 80
Da isteku sva vremena, da nestane mjesta,
Da iščezne prisnosušna tušta mirskog t’jesta:
To nek’ koji lžeprorok pustoj vperi glavi,
Ničto nije nigda bilo slično Boga slavi!
Čudesa su sva prestala, drugim ko se nada? 85
Mečtanija zemlja pozna i za nji da strada.
Vpročem ljudi, premda znadu poprišta svog metu,
Žiteljstvuju kao da kane vovjeki na svetu.
To je pjesne moje čudo, hoća povsednevno,
(Ko bi reko?) jošte pozno koliko je drevno. 90
Kratkovječni, raduje se čovek svojej žizni,
Svaki j’ čas nov, dvojevremen, kojih nije blizni!
Što je prošlo, tog za njega ovde više nema,
Uživeno, neužito, sve zabvenjem drema.
Šta će biti, to nek’ Edip kom’ oće odgada, 95
Ja ću rado plod ne znati grjaduščega sada.
Čado časa nasušnoga, Saturnove vreže,
I gdi stoji, kuda hodi, sjedi ili leže,
Nevjež svega, čovek rado izvan sebe živi,
Sve osvoji, sve prikusi, da mu se mir divi. 100
Sad bog zemni (vreme sudi), a sad rab pod igom,
Sam se smjeje drugda svojim i divi podvigom.
Sreću traži? Prazna je reč, veli, među ljudma,
Pak’, ko oće, prestolstvuje svakome u grudma.
Zemljerodni, ne tužimo, tog međ nama nema, 105
Kom’ je sreća tako loša da mu vsegda drema.
Ko se danas s njome grli, ko da s’ od sto ljeta,
Ko što lasno stogodišnji zao čas sve smeta.
Blago za nas, o neznanstvo sutrašnjega dana!
Pusti, nek’ se s nam nadežda, kći ti, igra rana, 110
Pak nas zapri, kolik’ oćeš, međ sutra i juče,
Samo nam daj od danaske sve u ruke ključe.
Mila muzo, sad mi pristroj divne tvoje glase,
Praznuj sa mnom, čim se piri tvoga dvora krase:
Nizzovi mi drevna ljeta časom zlatnog v’jeka, 115
Da uskipi i nam r’jekom stolj meda i mleka.
Vitaj s nami (tako reci) svako neba nuće!
Blagi bozi, sljezte danas (nebo je moguće!).
Vi ste negda svašta ljudskog učasnici bili,
U Sodomi, o vremena, s ljudma jel’ i pili. 120
Na Olimpu (pamti zemlja) najkrasnij’ dni bjahu,
Kad se lici, kad piršestva i gozbe vođahu:
U veselju, žiznodajni, vi ste mir sozdali,
Ljubve puni, radovat se tvari proizvali.
Mene neki podilazi sveti trepet, druzi, 125
Duša moja okov trza, mni Bog bit u uzi.
"Ti si s neba po poreklu”, sve mi nešto kaže,
"Ta i s t’jelom voznešeni gore, što se blaže.”
Otverzite, nek’ se dveri i prozori mire,
Neka zjaju sve po domu k čuvstvam našim dire: 130
Bozi s nami i boginje neka človječstvuju,
Dan i neba, ljudem sveti, evo, božestvuju.
Cari naši, zemsti bozi, s ljudma drugda lade,
Zemsti bozi? S bozi valja da o nečem rade.
Čemu lučše podobiti Boga? Čelovjeku. 135
To s’ i bozi najvoljeli u svakome v’jeku.
Zato neka sve čudesno ostave u dvoru,
Pak pod zrakom raba dođu suvim i po moru,
Ne jezici žarki samo kao s burnim virom,
No čitavi ljudi ljudski ko negda k pastirom. 140
Zapjevo bi veleglasno i k nesitnoj duši,
Da me sv’jeti, da me v’jeci, da me gluhost vnuši!
Letio bi na molnije neboparnom krilu,
Vozvještaja preizbitnu tvari tvorca silu.
Kazao bi nezabveno i sv’jetu i v’jeku, 5
Ej, vječna je to istina, da mi svuda reku!
Da se popnem na visotu vavilonskog stolpa,
Nek’ se mete nedoumna čelovječja tolpa;
Glagolj bi moj svud obrjeo razumivo uho,
Kako spori červ nahodi vsegda svoje ruho. 10
Niti čudo (bivalo je veće među ljudma),
Da se takvi dari rode u izbranim sudma;
Vid za mira soglasije i besjede rjesne
Predizbro je like pače i pjevaca pjesne.
Vozdusi su mu v’jesnici, a puti vjetreni, 15
Sluge jego (car mu poje) plamen su ognjeni.
Ništa nije besposleno u njegovom domu,
Urok je dat od vladike čitavu i romu.
Trava travu, sve podobno, pčela pčelu rađa,
Pomeša se i rod drugda i nastane svađa. 20
Koji zvezde prstom vrti, po buduščem šeće,
Ninješnosti prestolstvuje, mimošla proleće;
Koji prisno sam iz sebe svakolika stvara,
Prima u se opet natrag preživajuć stara;
(Ibo, premda nikad nije bez poretka bilo, 25
Sva veštestva, ran’je kašnje, ko u vodi milo,
Plivala su rastopljena u plamenoj r’jeci,
To su naši, to su pozni iskusili v’jeci).
Vsedržitelj (to prozvište pristoji se Vidu),
Voljeo je ovci jagnje, uši dati gnjidu, 30
Svakom rodu potvorimo svoje pokoljenje,
Nežel’ s čudom užasavat svaki čas stvorenje.
I kad na tvar djejstvuje, služi se sa tvari,
Da objavi sirječ, vnjatno, kako za što mari.
Ove sile djejstvija, kad budu na javi, 35
Kratkovidno oko raznoj pripisuje glavi.
Otud pjevac auzonski bistrim stihom s’jeva:
Strah je boge počinio, u miru, pop’jeva.
Jest i nije, tu sad misli mogu biti naše,
Da je prido: blagodarnost, pogodio bjaše. 40
Što su vešti, kojih je zlost il’ štedrost na glasu,
(Sve je dobro u svom rodu i u mjere vlasu),
Mjestom više il’ vremenom od nas razmaknute,
Ljubiti i’ il’ se bojat’ proče zrimo pute.
Projezdi ko gdi kroz selo u pišnom od’jelu, 45
To je dosta, za čas bude sve u smutnom melu;
Drug se druga dopitiva, jagmi znati, ko je:
Car li volje posjetiti dostojanje svoje?
Tom se divi što ko nije učiniti kadar,
Većem djelu veću silu doumjeva na dar, 50
I budući razna djela, razne duma sile;
O, uslište, to su vine bogorodne bile.
Ako obraz, sjena cara, odežde ometa,
Strah il’ ljubov kod prostaka silno zanoveta:
(Koji ljudi nisu sprva svi prostaci bili?) 60
Da šta neće samodršca puti biti svili?
U neznanstvu kromje onog što u čuvstva dira,
Vitajući rodne strane pražitelji mira,
Kako su kad iskusili, ugodno il’ žalko,
Tom su užas vmjenjavali, srce slali žarko. 65
Svako čuvstvo (to je rado čovek dužan sebi),
Da kad nibud krivo stalo il’ nazadno ne bi,
Razbralo je sve predmete: tu hudi, tu blazi,
Razdrlo se carstvo jedno međ bozi i vrazi.
Burni vihor po vozdusi tu ime poluči, 70
Pre se zbilo bogom biti, mira žitkoj luči.
Vonje cv’jeća uhale su iz njedara Cv’jete,
Snjedi ljudske sipale su iz pregače svete.
Štogod t’jelo osjazava, inog boga danje,
Ista čuvstva imala su govjeno klanjanje. 75
U svakoj je vešti ime skupa s bogom stalo,
Ništa ne bi pogr’ješili da je jedno palo.
Međ njima je i Bog bio, otac bogov, ljudi,
I kad ovim još sudbina veljevaše: budi!
Nek’ mi ide ko god zove mnogobošce drevne, 80
Protivnožnik da mi bude, i čem munja sevne.
Božestvo je premudrosti pravilo, načalo,
Koje sudbu k sluhu zove, ko što je i zvalo.
Jest čoveku što prirodno djelatelja mniti,
Gdi god djela trag se vidi i pravosti niti. 85
Niti dosta: on sve prstom osjaziti teži,
U svačemu, premda čezne ko voda u mreži.
Tvorca hoće ko pripetu, licem vidi k licu,
Što nestašni vade lesno ribu na udicu.
Evo kako blagodarnost sama vuče ljude, 90
Da u onom, što vjeruju, lasno svi zablude.
Kako bistro ljeti rone luče s’ žarkog sunca,
No točila hladna poje jelena i junca!
Ko što voli neka pjeva i glase prebira
Na c’jevnici sedmozvučnoj, il’ u svirjel svira.
Nije svakom jedna želja, niti igra uma:
Šta bi bilo da drug drugu u svem ravno duma?
Nit’ bi mogo iskusnoga poučiti mudri, 5
Ili da su svi nevježe, tu bi išlo: udri!
Svud bi sami sveci žili, ili ljuti zv’jeri,
Razno pjeti ne b’ umjele boga pjevca kćeri.
K’ čem’ ko stremi, tamo žarko nek srce vospari,
Tamo zavjet’, tamo ljubve nek’ mu idu dari. 10
Javorove ište l’, evo! (gusla zvonko skripi),
Ko oseća da mu uz nji boljma grud uskipi,
Ima koji na stern poju i od slame pisak,
Slavuj slaže blagoglasje, sova ljubi vrisak.
Ne varaj se, čado zemlje, što ti neki kažu, 15
Da su ljudi ravni bili; lovka, slova lažu!
Od rebra je žena svome mužu pokorena,
Nauči se oca bojat d’jete iz malena.
Plemenuje otac prvi, dostojno vladika,
A sinovi il’ sramota il’ družine dika. 20
Ovo je već prvorodni otac sjetovao,
Kad je Avelj pod Kaina brata mišcom pao.
Što je pao, koji vele: zlo s’ je pripetilo,
Zar ne vjedu da je tako bogu Vidu milo?
Što su drevni gdi plakali, to mi sad pjevamo: 25
Brjacajte nam vetho, novo, dajte like, dajmo!
Nek’ vozdunu, koji ljube, u rožane trube,
Nek’ podimu timpan s klikom na nebesne klube.
Šum gradova, tihost sela, nepogode mora,
Il’ vitežstvo, slavu ljudi i pišnost kod dvora, 30
Pozorišta i čudesa vsesilne prirode,
Il’ kud vile il’ kud volhvi, volkodlaci hode;
Neka pjeva kom se rači i kako zna slaže,
Što god hoće (sve se može) neka braći kaže.
Moje vrste vispr idu u svojej glavizni, 35
Vnušite mi (ja znam ko će), vkušenije žizni.
Ta užiće, velim, vita svagda i posvuda,
Šta je zato u kom vidu ovud, u kom tuda?
Uživa se i po goram visu do oblaka,
I žitelje prenebesna ‘rani zvezda svaka; 40
Uživa se, pravda tebi, u glubini mora,
Što nam umre, prestavi se, novom žiću zora.
Jug i vostok, kako i mi, zapad i liv dišu,
Svakom svoja nužna učast, kak’ orlu i mišu.
Da gdi život poprestane il’ da se istrebi, 45
Masna bi neba stala, salo više ne bi;
Verse se razglavile bi prostranome miru,
Duž i preko zvezde strle po vselene viru.
Uživa se i kad s’ stužom svud skrežeće zima,
Kad pasnjačij znoj pripeče, i tad gođe ima. 50
Ko jeseni ne zna polnost, ko radosti vesne?
Ovde budi moji krila, dolja moje pjesne.
Vozri okom, vispr k nebu, gore se sve ljubi,
Ponri k adu, preispodni ad se milo snubi.
Cv’jet se šali na livadi, ptica pticu blaži,
Po dnu voda riba svoga dragoljuba traži.
R’jeka r’jeku k sebi mami, u pučinu vuče, 5
Polje zove u planinu, odziv roni ključe.
I dolina soobštava drugi svoje slasti,
Črevo zemlje ljubvom grije duboke propasti.
Neka dreva miluju se s različni ostrova,
Daljna drugda i jezera isti su plodova. 10
Vjetar se k tli prismikava, oburjava mora,
Zavire se u peštere, ljubi iznad gora.
Sunce ljubi zemlju našu, lučam ju cjeliva,
Svu blagodat čadam zemlje iz sebe nizliva:
I toplota, oganj, i svjet, sve su otčji dari, 15
Čim v’ utrobi zemlje svaku sunce žizan vari.
Nježna zemlja jer ju mjesec umiljato gledi,
Miluje ga i rada mu mjesečinom bl’jedi.
Ljubov je svud vpečatljena, sva priroda ljubi;
Silna svuda kao sušti Saturnovi zubi. 20
Vječni zakon i jedini sviju tvari mira,
Koji, kako zemljom vlada, i nebesa dira:
Zv’jezda zv’jezdi put skazuje, ljupko lice kr’jesi,
Nit’ je pomnit možno šta su bezljubezni b’jesi.
Svakom djelu istočnik je vsegda ljubov sama, 25
Veća ljubov, lučše dobro, zlo je ljubve tama.
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I Bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Ko podobno sebi mrzi, bježi, malo važi,
Vrag je ljudski, ili druga il’ čtitelja traži. 30
Tuži, srce jadno moje, za te je tek tuga:
Sve se grli s milim svojim, a ti ne imaš druga!
Ridanija tebi tokmo nek’ budu po ćudi,
I najslađe sjetovati b’jednoj tvojej grudi.
Svi gobzuju u radosti, ti žertva pečali, 5
U sladosti za te gorest i vražda u šali.
Goruj o svem, koliko je čuvstvo tvoje jako,
I sve, što te okružava, primaj naopako.
Tužba tvoja nek’ se čuje gdigođ što diše,
Nek’ se i kamenu dobro upiše. 10
Potok nek’ ju istočnikom, odziv goram skaže,
Svirala se po dolinam tok u nju prelaže,
Zefir poljam nek’ oglasi a ptice vozduhu,
Ribe sinjim svim pučinam’ i r’jekam’ na suhu,
Zv’jeri od nje po dubravam’ neka grozno ciče, 15
Nek’ s njom grmi, i daleka bezdna bezdni riče;
Kroz vertepe do dna čreva zemlje nek’ zaječi,
Do vrh neba kroz sve zv’jezde tužba tvoja zveči.
Jeda sam ja zar najgori, da ljubovce nejmam,
Da sav život u žalosti bez ploda prodremam? 20
Golub ima golubicu, junica za bika,
Hištni jastreb diže kuša dolju milosnika.
Ako nisam l’jep i krasan, ja nisam ni ružan,
Ne premudar, ni jurodiv. Da u čemu dužan?
Ja ne imam s kim da drugujem, da se razgovaram, 25
Da se tješim, sovjetujem, ljubve nosim jaram.
Ja, komu bi (da mi nije ščastije zaspalo),
Ne djevojku, no boginju dati nadležalo!
Jer, o sudbo, kunem ti se da iz moji vrsta
Did bi više naučio neg’ ja s njeg’vi prsta. 30
A ovako više ljubim, i više se kaže
Da predmeti ljubov moju izbjegnuti traže,
Da me svašto samo draži i sa mnom se ruga,
I odredu moju javlja: biti mi bez druga.
O kako je, srce moje, bez njeg biti tužno, 35
Kako svašto u prirodi bez veselja ružno!
Zora svoje rumenilom prste ne umiva,
I Danice b’jelo lice sve tamnije biva.
Jutru, kom se lug raduje i njivjani klasi,
Niz plave se, mjesto rose, župelj c’jedi vlasi; 40
Ono tebi vozvještava čase pune žala,
I vzračni dan tebe cv’jeli, kad blaži ostala.
Može li ko vjerovati da najljupče strasti,
Ako nam se ne namiri, grozne su učasti?
Ev’ u z’o čas ja osjećam (nije usta drzost), 45
Bez ljubovi žalost vlada, iz nje na sve mrzost.
Sve kud vlada sm’jeh, krasota, slatki pjesan glasi,
Teb’ je černo naličije, muka i užasi.
Tebi gore voplj šilju, potoci plač daju,
Zv’jeri stenju i ptičice uzdišu po gaju. 50
Glas odziva iz peštera s žalostiju ječi,
Doline su bez svirala, nit’ gdi lira zveči.
Tihe sjene iz dubrava ko bezdne ti riču,
I drevesa među lišćem jao, jao, viču.
Ako mene, ah, Venera, pričina mog žara, 55
Ćudljivo (jer vine ne znam) oće da pokara;
Ako, što je meni pjesne o ljubvi šaptala,
Meni krati što je kroz nji često obećala;
Zašto nije u bogova ko što je u ljudi,
Da mi drugi bud’ u pomoć’ i vešt moju sudi? 60
Sve prizivljem, i sve vsuje, da nigdi ni traga,
Zavjet nosim, no nuća su posvud mjesta naga:
Pođem kamo do boginje, stranu nađem samu:
U pešteri nejma Nimfe, ni boga u hramu.
Tražim vile po planinam, pusti stoje l’jesi, 65
Iščezle su mi vještice sa zemlje i b’jesi.
Sade vidim kako se to na zlo moje sprema:
Sudbina je sverh bogova, zato ti nji nema!
No sudbina nek se prezne na pitanja vruća:
Pristoji li da ovako bude svemoguća? 70
I da, koja rukom vodi ščastije sveg’ sv’jeta,
I božestva prevoshodi, a da nije sveta?
Da mi dade nježno srce i s njim želju spregne,
Da naznači i predmete, pak mu ij ustegne?
Tuži, goruj, srce moje, tebe mi sve vređa, 75
Tebe mori glad kod jela, i kod vode žeđa.
Zlak je tebi uvenuo, plod se s dreva kruši,
Studenci su usanuli i sok se svak’ suši.
Tebi bilje, mjesto vonje, izdiše jad para,
Trava nejma sile više, ni ruža svog šara. 80
Može l’ biti što po volji kad nam onog nema,
Što sve volje opredjelja, ne ume da drema?
Slatkopjevna soborišta i grada prelesti
Nisu kadre krute tvoje žalobe pomesti.
Nema selo ugodija, plandišta su pusta, 85
Oko r’jeka neveselo, poljem magla gusta.
Vertograd je izgubio ljupkost svoju za me,
Stope moje traže tokmo hodnice nasame.
Ja sam organ zapustio, prsti su mi kruti,
Gortanu mom glas promuko, strune ću rasuti. 90
Jezik boljma pelin ljubi, oko maka slapi,
Nozdram mojim ugodnij’ su zadušljivi vapi;
Uho samo kukavice pjesni vnima sramnoj,
I kertini sve mi svojstvo zaviduje tamnoj.
O ljubovi, silna ti si, gdi bi za me bilo, 95
Gdi je mjesto kud ne vije žitko tvoje krilo?
Ili zašto tako kteste, o vi bozi durni,
Da kroz ovaj meni proći treba vozrast burni?
Drugim zanat Ovidijev, inim bapski čari,
Komu kupjel, kom pomažu nekog piva dari, 100
No pomoščnog za me nije prozjablo korena,
Ni boljezni l’jeka nejma srcu mom od žena,
Koliko je od vostoka do mrkog zapada,
I od juga do surovog sjeverovog lada;
Koliko je sinje nebo pod zemljom propeto, 105
Toliko je srce moje tugom obuzeto.
Večerom se ova bolest ka’ i druge zledi,
Što na družbe sviju tvari iz samoće gledi,
Kako sirječ svašto svoga dragoljuba mami,
Da u duplju, logovištu, gn’jezdu nisu sami. 110
Našto razum i čoveku bogovidna glava,
Kad u nečem zaviditi može sreći mrava?
Našto pjesne dosadašnje, da i’ oganj spali?
O, da može, i pamet ih u meni umali!
Zaklinjem sve, ko me čita, da me meko sudi, 115
Niti nježno čuvstiteljstvo pom’ješa sa bludi,
Da se istom opominje da nejmade zida,
Kog probiti ne bi mogle ostre str’jele Dida,
Da, nestašni ovaj božić svemu je sam buna,
Ni čoveka, ni na nebu ne štedi Peruna, 120
Da se ovaj na prestolu višnjem uznemiri,
Da se čudno preobrazi i zemlju priviri:
Pak u zraku zlatne kiše, labuda i bika,
I inače, sve u ime ljubovni prilika,
Dostoji se da djevojke ko čovek osjeni, 125
I neki čas carstvo mira za ljubov prom’jeni.
Meni, kome čuda sila ne može da služi,
Šta ostaje, nego da mi srce gorko tuži?
Koje zato ni počem već sunce nisko zađe,
Nigdi svoga jošt pokoja ne može da nađe. 130
Zv’jezde plaše oči moje, prete mi, ne sv’jetle,
I na nemir svaki čas mi uši čuju p’jetle.
Žurčanije potočića, pjenije slavuja,
Zefirovo šeptanije, meni su oluja.
Žižci noćni gdi zakr’jese ko iskre rasuti, 135
Il’ zatrepti plamen zemni, sve to na zlo sluti.
I tako sad na me zjaju namršteni mraci,
Mjesečinom šataju se od sjena prizraci.
Ni sam ne znam, bi li svemu, što god bdi na danu,
Ili noćnom, uvi, više zavidio vranu! 140
Luna tokmo, koja tiho vrh oblaka pari,
Podobna se meni čini izmeđ sviju tvari,
Na visini, u samoći, muči i sva bl’jeda,
Rekao bi da ju tiče, ka’ i moja b’jeda.
No i ona svoga dragog valja da imade, 145
Premda retko sastaje se, slasti ljubve znade.
Zašto krije lice od nas, kamo li se sprema?
Svaki mjesec, gdi je onda kad je kod nas nema?
Nejma ljubov različija, no svuda jednaka,
Nebo, zemlja, sva su puna silni njeni znaka: 150
I boginja ono traži u čertogu sunca,
Što junicu na livadi priteže uz junca.
Ovako sva uživaju, tim, da žive znadu,
I nastoje da vselenu ni časom okradu.
A ti samo, srce moje, do konca bez druga, 155
Za tvoje je objatije jedina tek tuga!
Dan se kloni, druzi, vreme nastoji,
Da se poje o čem’ gostom pristoji!
Pristoji se o svem tome, što veselje daje,
Dajte slične zato glase, da nam slađe traje.
***
Se čto dobro, druzi, ili čto krasno, 5
Nežel’ žiti braći vkupje i časno!
Jesti, piti, šaliti se, biti dobre volje,
To su našeg zdje blaženstva s’ neba date dolje.
***
Hvala tebi, Tvorče, prva na svemu,
Na životu, zdravlju, miru našemu! 10
Teb’ je radost ugodnija veseloga pira,
Nego trepet i stenjanje pred licem kumira.
***
Domaćinu počest na ovoj gozbi,
Hvala što nas skupi, njegovoj prozbi,
Što predlaže vseserdečno tolike nam dare, 15
Brati, svoji, tu gospoje, tu sve gospodare.
***
No nadleži pjesan više dignuti,
Aki b’ s trubom, s’ glasi silno viknuti:
Blagodarja sve desnice, koje ovo blago,
Ili hrane, ili daju, ili brane drago. 20
***
Raduj se, o knjaže, nam dobri oče!
Da te Bog poživi za dugo jošte!
Jer tvoj žezal pravdu tvori, vrage otražava,
A štit širi svud tišinu, ljude ublažava.
***
Slava hrabroj vojski, doblom vitezu, 25
Svakoj mirskoj vlasti, što za nas ljezu;
Oni s mačem u pogibelj na poljama brani,
Ovi s perom, s uredbama, u gradu i strani.
***
Čest crkovnom pričtu, po svojstvu ploda,
Učiteljem blagim svoga naroda, 30
Što oboj nastavlju i dobru nas uče,
Da i’ samo Bog umudri, da nas ne uzmuče.
***
Blagodarnost od nas budi pastiru;
Budi zemljedjelcu i njegovom miru;
I na vodi i na suvu hvala budnom lovcu; 35
I koji sve pridobavlja, brižnome trgovcu.
***
Komu slava ovde jošte dostoji?
Neka pjesna kaže, i šta on stroji.
Ime mu je blagoglasno i ukaz zanata,
A dari mu na trapezi pače suvog zlata. 40
***
Piruj, piruj, gozbo, gortan razverzi!
Svak’ ljubvom nek diše, nitko ne merzi,
Čaše pune nek brizgaju vrhom iz putira,
Jer se tako ime slavi bodrog vincilira.
***
On nam krasi holme, hodnice svodi, 45
Kud je trnje raslo, tu grozdje rodi,
Vincilir je vospitatelj mladog loze sina,
Popečatelj reskog mosta i vožd starog vina.
***
Klikni s čašom, druže, desno i l’jevo!
Vino žeđu gasi i grije črevo, 50
Čini više, jer se pije drugda i od l’jeka,
Prorok veli da veseli srce čelovjeka!
Černa zemlja vlage pije i dreva napaja,
More pije dožd i rosu i reke svi kraja,
Sunce more, a sunčane mjesec pije zrake,
Zašto, braćo, i ja lozne da ne c’jedim zlake?
Ja sam htjeo Jugoviće, htjeo pjeti Janka,
Slavu serbski obnoviti s’ starine junaka.
Ali strune, kad se mašim do moje samvike,
Vostrepeću o ljubovi, nježne zveknu like.
Ja pristrojim nove strune, soglasim samviku: 5
Načnem Marka Kraljevića, hrabrog v’jeka diku,
Dušanovu veličati stanem silu rubov,
No samvika vozglašaše opet samo - ljubov.
Zbogom dakle vitezovi - kad samvika neće,
Ja ću pjeti šta je milo, ljubve brati cv’jeće! 10
Nek’ se Pindar po strmome visi Elikonu,
Vergilij muze snubi po Tempea lonu,
S Ipokrene neka pije Ovidij struje,
Nek’ vozdusi od Pegaza s Oracijem zuje;
Nek’ se rvu dosjetljivi s Famom pjesnoslovci, 5
Jurodivi nek’ se muče za stih stihotvorci.
Ja, kad šećem po holmovi rujnolozni gora,
Previše sam, za okladu, olimpijski dvora!
Kad se šalim u družestvu serbski djevojaka,
Ja sudbini ruke vežem, sa mnom je nejaka. 10
Kade c’jedim dušne vlage iz vinova grada,
Um moj žali mečtanija parnasidski čada.
A kad ljubu moju grlim, blagujem na krilu,
Svu obimljem previspreni Empireja silu.
-------------- 15
--------------
Nit’ je kome lučše pjesan tada blagovolna,
Nit’ vječnosti izvjesnija, nego meni volna.
Preizredna neba kćeri, kćeri treh boginja,
Amarila, dostojna bit u čislu boginja!
R’jetka ženo želji našoj u ninješne dane,
Pobjeda ti, blagodati sve nosiš sobrane!
Lucina je o roždestvu nastojala tvome, 5
Zdravje tebi prisudila vsepodobno svome.
T’jelo, koja u ostrovu Idaliji vlada,
Dala ti je od utrobe Venera svog sada,
Ukrasila lice tvoje, milotom oblila, 10
Il’ si ona, il’ ni ona lepša nije bila.
Iz mudrosti napojena Minerve putira,
Prevoshodiš slovom ljepost, evo mog nemira!
Što gracije i što muze, što ume Kupido, 15
Ti si u svem vladičica, moga srca Dido.
I Fortuna služila se sa svojimi dari,
Da toliko svojstva bliste ko Danice žari.
B’jednog mene, ta godina, to je kratko vreme,
Da baš za me jednog samo svi se časi spreme, 20
Ja polazim, ali meni, zašto si poznata?
Da sam slušo, rekao bi, nije mi predata.
Predata si, uznao sam, eto nam pečali,
Niti možeš, niti mogu: vjeru bi si dali.
Ti sudbinu zaslužuješ lučšu od ti’ ljeta, 25
Loša sreća, što i možno, meni svuda smeta.
Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
Gle, vesna je mila došla, ruža se razvija,
More l’jepo priutihlo, volne ne uzbija;
Patka plije, lasta pjeva okolo prozora, 5
I prišelci ždralovi se viju iznad gora;
Kako sunce sve podgr’jeva s bistrijimi zraci,
Čeznu magle udolija, čeznu svi oblaci;
Danica se prije diže iz sonoga lusaka,
Zemlju trave pokrivaju bilijem svog zlaka; 10
Maslina se po holmovi listvijem od’jeva,
Po dolinam ljubičicu bere vonu djeva;
Gle, kišicu toplu kropi sedmošarna duga!
Orošava šumarice i zelija luga;
Poji cv’jeće po livadam i pupe drevesa, 15
Tmu tem tisjašč zlatni klija po polju potresa;
Stada riču ispod gora, dim tinja koliba,
Postav’ blaži slatkopjevna svirjel krasnog Priba;
Sve se kreće i ponavlja, vertep daje glase,
Sve ljubovi dare nosi, ljubvom se sva krase.; 20
Gle, ptičica za ptičicom kako svud prileće!
Prevoze se jedna k drugoj neba noćne sveće.
I nama je vesna došla, naše grudi kažu,
Mene tvoje, mila **, Tebe moje tražu.
Prođ’te me se veseljaci, nek’ vam drugi piše! 25
Ne zna vakha, golubinje ljubov pero diše.
No velite: Polza žezal Veneri Evana,
Polza budi. Pjesna ramlje kako je nagnana.
Slatkopjevne da vas pojem, ptičice dvokrile,
I zašto ste čiste svagda priklad ljubve bile! 30
Jest u nami neka sila, ovo nije vsuje,
Tajna sila koje su nam nepostižne struje.
Glava prestol, a sve t’jelo njezina država,
Ako udi i pozaspe, ona nam ne spava.
Vsegda budna, djeistvuje u noći i danu, 5
Obilazi nevidimo koju oće stranu.
Sastaje se ko je s kime, kad snom plot uživa,
Da otkuda biti može, što se noću sniva?
Ja sam snio da si sa mnom mila N. bila,
Kad se prenem, sav se sostav moji trese žila: 10
Ne inače, no ko da smo licem k licu stali,
Blagorodno na tom času k svecu našem zvali,
Veče bjaše, ono ljubve bezstrašija vreme,
Gdi se stidu junošeskom tme na pokrov streme.
Ne znam ni sam kako si mi s prozora znak dala, 15
Voskresno sam pokraj tebe, začela se šala.
Ni na umu da se za to kome ne dokaže,
Kako l’ prođo, gledeće te, ja tolike straže.
Il’ su bili svi van doma. il’ u tulu str’jele,
Ele ne bi tu zlotvora, sile i’ sapele. 20
Ti si stala na prohladi, za toplotu dana,
Odjevena ko po lovu na kupjelj Dijana,
Ja sam predsto s onim žarom jedva-dočekanja,
Što graniči do samoga za sebe neznanja;
Pripao sam, tvoja ruka klonula je na me, 25
Sve mi t’jelo črezvičajne osjetilo čame.
O, sjeli smo ko na odmor od nekoga truda,
Srca sama govorahu, usta kao luda;
Drugda bi se jezik opet, da nam sve iskaže,
Razvezao na toliko što pamet ne smaže, 30
Drugda bi nam vzdihanije, lobzanije, ...
Tok presjeklo razgovora moga ili tvoga.
Ovakovo svidjeteljstvo, da si oće blago,
Srca naši razvrglo je ugodije drago;
U vostorgu zagrljenja, san krila razvuče, 35
Svega vshoda sl’jed ostane, srce što mi tuče:
O, daj, N. koliko je sreće ti na glavi,
Da mi se sni moji zbudu skoro i na javi!
U mene je bio spretan sandučić od dreva,
No od dreva kedarskoga što vonju izjeva;
Verige su zlatne bile, il’ podobne zlatu,
Ključenica i preruči, sve čest svome mlatu;
Rogljeve je sve kitilo izrjadno kamenje, 5
Po stranami uvajani obraza znamenje.
Jednim slovom, ko u čem se svete mošti hrane,
No svetinje druge ovde bijahu sobrane,
Što sam pjevo o ljubovi, o zanatu Dida,
Tu je išlo što je tajno, da mu nije vida. 10
Jastučić je gore ležo od golubnja perja,
I na njemu Did sjedio posredi iverja:
Iverija sirječ svoji već satreni str’jela,
Koliko je u kovčešcu ispjevani djela.
Ne znam otkud, pronre Molva (za nju nejma čavla!), 15
Ne izleti a već izda nebogoga Pavla.
Djevojke se dogovore (a šta nisu kadre!
Ovakove svetotatce negdi zovu ladre!) -
Dogovore da ukradu pak da hitro vrate,
Ako bi što pokvarile, da storično plate. 20
Dođu, uzmu, da otvore - no kako bez ključa?
Zgrabe od stra’ c’jel sa sobom, pobjegnu bez luča.
Kad obiju, sve se preznu od djetinje str’jele,
Brže-bolje, da čitaju pjesne si pod’jele -
Uznadu sve i osvetu odma mi zaključe: 25
Da sandučić već ne vrate i duboko muče.
No nek’ znadu, ako sada većma neg’ pre ljube,
Da ja umem i jošt većma naoštriti zube,
I da neće truda biti dotle mojej grudi,
Dok se koja žrtvovati za pl’jen ne usudi. 30
Ja sam pjevo što je milo nježnog pola puku,
Didom vođen kroz ružične gajeve za ruku.
Jedva budu sonmu javni lici moga glasa,
Svolnuje se, kao vjetrom, njiva gobza klasa.
Bake breknu jetko na me, da mi satru zube, 5
(Videći zar što sva čeljad, sam’ one ne ljube).
Tuže, viču, da su žene i bez mene lude,
Da ij pjelom poduštati ne treba na ljude;
Tuže, viču: kakvo vreme u stare im dane,
Da ljubovna jazva razi mladi karavane! 10
Sve propade, što domaši više petnajst ljeta,
I ako zlo poustraje, to je konac sv’jeta!
Tako bake, i još gore, na me srce kale,
Pak da mogu ko zlotvora živa da me spale.
Digne se glas iz množestva, starice umuče, 15
Trista usta k pjesni mojoj složno mi zazvuče:
Zima nek’ se vjetrom grije, u snu sladost traži,
Ishod ljeta, našu jesen, živost vesne blaži;
Još je cv’jeće, još su šari, uhanija trazi,
Još s’ oko nas ljupki vozduh umiljato mazi; 20
U nami su jošte soci, u nami su žari,
Pravo doba, koje zrelo slatke plode vari.
Na to neve k udovicam da im r’ječ potvrde:
Šta slušate, što matere na mlade se srde?
Vladale su pređe one, carice sad mi smo, 25
Rabina je kojoj je Did uskratio pismo.
Otkako smo na prestolu, sve nam boljma kaže,
Da je divno što nam srca djevičanska traže.
Nevjeste su, pravo s’ rekli dobri naši stari,
Jer ne znamo do udaje šta su višni dari. 30
Muž i žena, žena i muž, red ovaki l’jesa,
Dosižu vis do božiji presveti nebesa.
Da na što bi, vele tiho, lepa četa, djeve?
Ova jedrost, ova čuvstva, podvig desn’ i l’jeve?
Ova živost i veselost sviju t’jela udi, 35
Do trepeta, koji drugda pronimlje nam grudi?
Zar priroda, kade s’ srcem nami pohot spregne,
Može biti tolj svirjepa da predmet ustegne?
Da nas muči od zle ćudi, ne za našu vinu,
Ne dajući veličat se pokraj ruže krinu? 40
Pojte slično, drugarice, uzvisite glase,
Ljub’te žarko, ljuboviju djevojke se krase;
Kad bi same mi ljubile, mi bi lude bile,
Ko lišene muškog pola po gorama vile;
No našega srca tajne junoše proriču, 45
Znati daju da s’ i oni ljubvom našom diču.
O, ljubimo, nije nami straha od ugleda,
Koji ljubi, svaki ženih, dal’ko je od vreda;
Koji poje i veliča ljubovi prelesti,
Još je dalje on uklonjen od lukave mesti; 50
Njegovo je srce mekše, umiljati nravi,
Čuvstva ljupka, kao v’jenca voni cv’jet na glavi.
Toliko je meni dosta za podvig pjesana,
Dosta, da mi s’ od c’jevnice svaka ori strana;
Da ja pjevam neustrašim krasnog pola dare, 55
I ne marim što babuške za mene ne mare,
Toliko je meni dosta, bodra družbo, mlade,
Da me nadežd’ sada jedne, sada druge krade,
Da se jedna mnom pobjedi, zagrli me druga,
I objavi: nije pravo, da je vov’jek sluga. 60
Odi, sjedi Radovane, da ti Miloš kaže
Novi slučaj koga mnogi sve zaludu traže:
Bio sam ti ukraj gaja s one holma strane
Gdi potočić ispodmiva šumarice grane.
Jedno mjesto zeleni se usred gustog lada, 5
Okruženo sa tri strane kao svodom grada,
Odovuda pod zaklonom bistra voda šušti,
Tu i onde s grana dole kao kiša pljušti;
Ništa se tu vid’lo ne bi, takva je tma mraka,
Da dve luče ne ulaze sunčanoga zraka; 10
Okolo ti stoji cvrka da nestašni ptica,
Ko na čudo il’ od straha nekakva tu lica:
Dovrebam se, pronre oko - šta da ti sad kažem,
Kako l’ da ti, što nemožno, slovami izlažem?
Sedi sama - ne znam, vila - roda ma višega - 15
Mlada, vzračna, ko Danica nakraj zlačnog brega;
Odežd’ b’jela raspuštena nemarno po t’jelu,
Gore kaže vrat i grudi, dole golen b’jelu;
Pojas joj se crven vidi, razdrešen niz stranu,
Niz vrat vlasi vlažni jošte vozvještuju pranu; 20
S jedne strane leži žezal obmotan u cv’jeće,
S druge s biljem košarica, koje ljubov kreće;
Na krilu joj šareni se, ona se osm’jeva,
V’jenac plete, v’jencu tiho, reko bi prip’jeva;
Sjetivši se iznenada, drugda se ogleda, 25
Na oprezu da pobjegne, skupi se sva bl’jeda;
A najviše od potoka, što brizga i šumi,
S mjesta moga skrivališta, ne čemu se glumi.
Ubojim se da ne spazi da joj se ja divim,
(Ne bi ju rad uvrediti, koliko što živim!) 30
Pouzmaknem, odolim se, premda srce žalko
Sovjetuje da postojim još i jošte malko.
No ja sam ti namjerio (ko tu da ne krade!)
Kradom staze ispitati, šta ti veliš, Rade?
Kradom danju, kad se može, noću na mjesecu, 35
Obiskati svetu guštu, s’ zavjetom mom svecu.
Ako bude ugodnica, naši strana vila,
Da joj predjel dare nosi od svi svoji sila;
Ako l’ bude, srećom mojom, podgorska pastirka,
Te dolazi da se kupa i tu cv’jeće birka: 40
O, ja ću ju umiliti s okladom u pjelu,
Zla ne može duša vitat v’ onom krasnom t’jelu.
Svirjel moju čuće ona, ti znaš ove c’jenu,
I kol’ko sam jagnjat’ imo ja na silu njenu;
Ja ću zaći izdaleka, zametnuti trage, 45
Nek’ pomisli: veseo je, taj nije bez drage;
Drugda ću se blizu čuti sa tužnimi zvuci,
Drugda opet ko da mi je djevojka na ruci;
I da budu neizvjesni glasi mi i r’ječi,
Kad daleko svirjel bude, oću da joj ječi; 50
Neću da zna urečene ni čase ni dane,
Ovako se misli love, vode nas nezvane.
Kad usmotrim ljubopitstvo, nevešt ću gdi proći,
Brzo, nek’ joj srce kucne, da li ću još doći.
Tople čase, kad s’ odmara, umiva i kupa, 55
Sa stadama svud planduje utomljena župa,
Ja ću svirjel ugoditi na podmukle glase,
Da se jasno do nje čuje, a otkud, ne zna se;
Pjevaću joj drugu pjesnu, kad sjedne na travu,
Kad se svlači, drugu pjesnu, i razvjenča glavu; 60
A kad vidim (biću blizu) da u vodu stupa,
Daću mojoj ja svirjeli udarenja tupa,
Da se slažu, nek’ osjeti, s pljeskanijem volna,
I da duša tu nečija ljubvom taje bolna.
Drugu ću joj pjesnu pjeti, kad nadvija grane, 65
Drugu, kad ju nagu uzrim s te, il’ s one strane;
I kad pliva, i kad rone, i kad rezvo priska,
Ja ću svirjel ugoditi, sterni moga piska.
Kad iziđe, i na bregu tare se od vlaga,
Pod odeždu sokrovišta svoga stavlja blaga: 70
Ja ću opet, da uznade, ko da netko strada,
Sad na ovo, sad na ono pjeti iznenada.
V’jenac plete, ubira se, ili se k snu sprema,
Sve uz pripjev dalko nečij, straha blizu nema.
Neka zaspi s pjesnom mojom, dosta za krat pervi, 75
Ovako ću zadjeti joj mreža moji vervi;
Te daj danas, te daj sutra, srce mi se nada,
Neće proći ni pet dana da se mnom oblada;
Da pitoma tako bude, da ju svirjel mami,
I kol’kogod jogunastoj uzbude se čami; 80
Plašiti se, ako prođem, kad odbira cv’jeće,
Ni srditi, da se prene, ona na me neće;
Više puta nek’ se šumom mimogred probudi,
To će dati da o meni sve to blaže sudi;
Nek’ me svidi i zaželi da me duže gledi, 85
Ja ću proći kao nevješt, šta se njojzi bredi;
Dok vnezapu jednom zazrim i noga k njoj stupi,
Pak neka ju od to doba ko može iskupi.
Ako bude do potrebe, tako t’ tvoje mlade,
Milošu ti bud’ u pomoć, je l’ da oćeš, Rade? 90
Teb’ Miloje, sve saleće mladež, rad’ pjesana,
Mladež ljubi: umiljat je glas tvoga gortana.
Zapjevaj nam slatku pjesan, radost onog braka,
Koga prostor još rastavlja jedne noći mraka;
Sve te misli, sve nadežde predvkušene slasti, 5
Što će dvoje uživati sutra s punom vlasti.
Ili nam poj zadovoljstvo po dugom rastanku,
Kako negda s ljubom bješe Sibinjanin Janku.
Poj seljanske žizni dolju, ljubve drevno žilje,
Ili kako pod Rodopom djeve beru smilje. 10
Skaži što su sprva bile serbski gora vile;
Poj što voliš, samo nam poj, ta oćeš li, Mile?
Ja milujem vsegda pjesne, ja milujem mladež,
No ljubov je štekotljiva, svoj razbira padež:
Tu se oće hitrost Pinda, tu c’jevnica lepa, 15
Tu pripjeva kolik’ oči paunova repa.
Svaki bi rad da se poje žar njegove grudi,
Ovome su javor-gusle, tom svirjel po ćudi.
Jedan ište da se pjesna s pravom ljubve slaže,
Drugi da mu ja pogodim šta joj srce kaže. 20
Ljubve Bogu, za okladu, tu bi bio zamor,
Nit’ je posla težeg imo, otkako je Amor.
Da ti pojem o ljubovi, njoj su muze blage,
Al’ izberi od pjesana što su tebi drage.
Poj mi ljubov iz Prizrena, potajenog pira, 25
Lobzanija Ljubosave kod svoga pastira.
Poj kako s’ je omilila Milica Nenadu,
Ostavivša vezen pojas pod lipom u ladu.
No, ne, to je davno bilo, pov’jest sada mertva,
A ljubovi našoj živa podobaje žertva. 30
Poj, koja je sreća onog koji ljubljen ljubi,
Jogunasti kako dane u pustoti gubi;
Kako ljubov, kud god ide, preobraža tvari,
Što se ljubi, sve zagrlja, za drugo ne mari;
Poj tainstva čijeg nibud zavjeta ljubnoga, 35
Oćeš moga, sad izberi, ili voliš tvoga.
Obećo sam, zaljubljeni, pjesnu sam vam dužan,
Čovek ničij, svoga slova valja da je sužan.
Ja bi pjevo ono vreme, iskoni u svetu,
Što vozrastu svakom svoju razakriva metu. 40
Kog’ oseća naitije, i stado, i drevo,
Istočnici po gorami, tamno zemlje črevo.
Vreme milo, mog’ dostojni gananija dani!
Da vas pastir u dolini, ptičica na grani,
Da vas težak, s njive svoje, vosklicajuć hvali, 45
Jek odziva slavoslovi po vsemirnoj dalji!
Kad svešteni oganj našu utrobu podiđe,
Srce dotle bespristrasno dvojno želi biće;
Sva priroda izm’jeni se, onemile ljudi,
Duša sama - no ne dugo - po pustinji bludi, 50
I sve traži, i sve pita, vjere ne imade,
Sve joj smeta, sve je malo, jedno joj se krade.
No vnezapu kad ovako sjetujuć razbira,
Davni sudi nedvižime sudbine su mira!
Vnezapu joj drug predstane u odličnoj rizi, 55
Koga istom stazom vode podobni podvizi,
Dvoumije sve iščezne, istini su trazi,
S ovom zorom tma prestane, ljudi nisu vrazi,
Tak’ u ono sveto jutro, jutro nove žizni,
Kad se sresmo, mila Vido, jednog duha blizni, 60
Moj je žrebij divno r’ješen sreće ovog sv’jeta,
Godine mi iz vesana nastale i ljeta.
Otkako su oči tvoje men’ srce urekle,
I sve strasti mog suštestva za tobom potekle,
Meni drugi vozduh diše, drugo sunce sv’jetli, 65
Drugi noćne prozivaju slatke čase p’jetli.
Svud se junost, svud krasota, svud veselost kaže,
Sve ščastiju mome novu otradu prilaže.
Stado veće vozigrava meni ispod gora,
Njiva oko pastirskoga razbotjeva dvora; 70
Dolina mi novu ljupkost jutrom daje rosna,
Novu sladost s ladom svojim dreva plodonosna;
Sunce s neba, mjesec, zemlja i sve mira tvari,
Rekao bi da su dužni čuvstvam mojim’ dari.
Kud pogledam, svaki holmić ružu prozjabava, 75
Kud god stupim, s ljubičicom meša mi se trava.
Misli moje, kud s’ obrate sretaju blaženstvo,
Sni na odru zautrašnje slave predprazdenstvo.
Pak kad svega toga uzrok, što je sve zazido,
Tebe pomnim, duši mojej, vozljubljena Vido! 80
Sreća, velim, u slobodi čoveka počiva,
A sloboda u ostenu razumnome živa.
Prisustvija tvoga na me sila je tolika,
Ko materi svega zemlji sunce, neba dika.
Kako holmi u Danice vzigravaju žaru, 85
Tako u tvog ja pogleda vozsijavam daru.
Sm’jeh na licu i prijazan svega struka tvoga,
Netljena je, do dna srca, pažit oka moga;
Gledeći te ja utapam u plameno more,
Ko što trepte kade sunce oblistava bore. 90
Uhu mome slovesa su ono tvoji usta,
Bez šta b’ meni zemlja bila sva gluha i pusta;
Što su nebu jasne zv’jezde, njivi zlatni klasi,
To besjede sluhu mome ljupki tvoji glasi.
Duha tvoga blagovonom uhaniju nema, 95
Ni što gora, ni dolina, ni što polje sprema,
Podobni mu ostrov nema uhanijem cv’jeta,
Divni sostav pristrastijam vozmužavši ljeta!
Lobzanije usta tvoji prevoshode mleka,
Prevoshode grozda sladost, rosu zlatnog v’jeka; 100
Gortanu mom med i saća nisu takve slasti,
Slađi nije nježni pokoj, nego tihe strasti.
Tvoja, Vido, objatija, Vido, tvoje lono,
Tvoje blago, srcu mome srce kad je sklono,
Ja sam viši od careva, ja prezirem v’jence, 105
Ja uživam stada moga pasući prvence,
I budući tajno neko čuvstvo meni kaže,
Kako što se Bog s prirodom u stvaranju slaže,
Tako da je, vseljubezna, i u našej vlasti,
Samo sušte sozdatelstvo črez ljubovi slasti: 110
Mi smo dosta jedno drugom, dosta za potomstvo,
U nami sva sokrovišta, tu naše lakomstvo,
Svako naše vnušenije, svaki podvig t’jela,
Dvolična su duše naše jednosuštne djela.
Mi drug druga magnovenja staramo se bljusti, 115
Ugađati seb’ vzaimno i srcem i s usti,
Neka teče, nek’ proteče takve žizni r’jeka,
O mi ćemo, gdi god bude, živiti dov’jeka.
(odlomak)
Mili,
Di je pokoj, di je ljubov,
di jaganjce pase,
Serbske mome di je čuti
umiljate glase, 5
Tam di potok bistrosjajni
kroz travicu grede,
I di nema (izedeno) stari
i di nije bede,
Di Milica vence vije 10
i cv’jeće zal’jeva,
Di se čisto srce serbsko -
Radoje osmeva,
Tam’ bi, druže, želja moja
iz ovi uzina, 15
Tam’ bi ona u družestvo
takovi milina,
Tam’ bi ona da zapeva
pesnu milu, lepu,
Udes ovi, što se jošte 20
priča po svijetu.
Čovek trpi i podnosi svakojake strasti:
Svagda malen, s’ silnom voljom, a svagda bez vlasti.
Ali ima (ko bi reko?) žizni magnovenja,
Gdi sam ne zna kakova je čovek pokoljenja.
Božijega? Bozi sami s neba silazahu, 5
S ljudma neke probavljati čase milovahu.
Dusi žive polovinom, bez vidimi udi,
No mi s dušom i sa t’jelom cjelivamo, ljudi.
Časi sveti! Da se čovek svega dobra liši,
U vami su jošte pred njim ispolini miši; 10
Stogodišnje splaćujete u jednom dnu trude,
Stogodišnjim prekositi tad visite grude!
Samo ljeta, i s ovima nek’ je meni zdravje,
Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje.
Nek’ s’ u bezdnu bezčuvstvenu, ko mrzi, uglubi, 15
To s’ u časi, da ne šapćem, kade čovek - ljubi!
Ja ne mogu mirovati, što navada radi!
Što se kome svagda mili, nigda s’ ne dosadi.
Ohote nam može biti i mudra i luda,
Ali droplje preutile l’jenost samo huda.
Pust nek’ l’jeni snom propada, koji meni smeta, 5
Ta biće mi sna suviše, živi ovog sveta.
Svi imamo ćudi svoje, svakom svoja draga,
Ako snosiš, prijatelje si, inače sto vraga,
Vražda srcam u djetinstvu i ljupkost se vliva,
Još dok otrok četveronog, što muž i ne sniva. 10
Blago grudi koja ljudski vospitana diše!
Kad to velim, znam da mnogi, bud’ je tako, kiše.
No daj, gdi je, ko se sebi zlovospitan viđa?
Crnomastnu bolja crna, plavu kosa riđa.
Ko je kakvu sreću imo, s kakvim svojstvom t’jela, 15
Takav mu s’ je srastvorio duhu konac djela.
Ko god leti, nek’ se prezne, kad o nami sudi,
Što ko takav, više s’ uzrok, neg’ on, proći ljudi.
Zamjeriti nikom neću, nek’ mi ne zamjera,
Sve iz dobrog proishodi, zlo - dobro bez mjera. 20
Nek’ se gordi Grand u Spanji, kako bolje znade,
Angličanin neka blago svega sveta krade,
Gal Veneri nek’ se kaje, ona nek’ mu sudi,
Nek’ zavide (gr’jeh je s oka), i Rusi su ljudi.
N’jemcu neka sreća pliva u veselom pivu, 25
Pamjatozlob išt’ osvetu Talijan svom krivu.
Turčin neka noge skrsti, dugi danak z’jeva,
Svak po umu, kako bolje, neka svom usp’jeva:
Jer najposle, sve što biva, tako oće ljudi,
Njeki hodi neporočno, njeki gr’ješno bludi, 30
Ti je malo: smjesa pače sv’jetom našim vlada.
Scjepljenoga vkusniji su soci plodu sada.
Čoveku, mnje, čovečeskog ništa čuža nema,
Kako svakog srce k čemu, i moje se sprema;
Različije negli samo (neko biti mora), 35
Što ja polzu vući umem od moji zlotvora.
Smiriti se, što vi gore, to ja bolje dnevno,
Lučše bude, svoskliknimo, ljubvi slatkopjevno.
Mrzosti je tako malo dostojni predmeta,
Da je pače sama ljubov duša ovog sveta. 40
Za nju sozdan, to je uzrok, što ja ne univam,
Ljubim danju i na odru o ljubovi snivam.
Lepo djeva iz Galije Skideri nam kaže,
U čemu se prava mjera zasluge pokaže.
Prava mjera dostojnosti valja da se snima 45
Sa prostranstva te kadrosti, što ko v’ ljubvi ima.
Namršteni nek’ se mrze, neka žale hudi,
O našoj se, po ljubovi, c’jeni pravo sudi.
Kako novo što ponikne, nemirni su ljudi,
Ako li se žena tiče, jošt s’ oštrije sudi.
Pjesne moje čitaju se, onaj ono kaže,
Namršteni, znam, da vele, ne lukavnuj vraže!
Ima, koji gore misle, i gotove zube, 5
No tim čine da mi drugi pjesne većma ljube.
Zaljubljeni kad me čita, sve to više traži,
I kad nađe, gdi se grli, gdi se ljubov draži,
Domišlja se, je l’ to i to, što i nije bilo,
Krivi mene, krivi pjesne zategnuto krilo. 10
Za to lasno, no druga se na me četa sprema,
Žene ištu da dam uzrok, ispričanja nema.
Da dam uzrok, zašto svaka ljubvi mi prip’jeva,
Svaka pjesan ime nosi snaha ili djeva.
Ja bi rekla, on je dobar, ne daj mu odavle, 15
Druga na to u svom srcu: zaljubljen si Pavle!
Ja sam čeko do najposle to slovo odavno,
Što sam takav, evo budi svemu sv’jetu javno.
I slušati i pjevati svakojake like,
Milo mi je od skazaljke bilo i kavike. 20
Stanem i ja probirati, zapnu strune prsti,
Načnem prvu, ljubov nađem već u drugoj vrsti;
Vratim pjesnu, vještajući da se od nje čuva,
Ako stupa s ljubvom, gluva, ako sluša, suva.
To mi kaže da s’ pjesana istočnici razni, 25
I zbitija i snovidno uhištrene blazni.
No da ljubov, ko pod gorom šumarice jela,
Sve daleko prevoshodi, pjelo izobrjela.
Vozrast pjesnej naše žizni najlepši su dani,
Mladenčestvo čeka ljeta, starost svoje brani. 30
Svi narodi baš u v’jeku junošestva svoga,
Puni snage i ljubovi, viteštva svakoga,
Najviše su i pjesana ostavili krasni,
Vsegda više umiljati negoli užasni.
Sad’ nek sudi tko mu drago i na koju stranu, 35
Ljubov mora sve pobjede održati granu;
Više ima, koji ljube, mlada i junaka,
Nego djece s drjahli starci i matori baka;
I veseli čada više u silnog Peruna,
Neg’ ugrjumi mudričara i sveti morguna. 40
Pak evo, što srce moje vsegda ljupko kreće:
O ljubovi pjesne nigda ostariti neće!
Tužnoj meni (Milica se s’ sobom razgovara),
To je grozno, ako ljude Bog ovako kara!
Zdrav je, vele, a i mlad je, to mu oči kažu,
Pak sjetuje, Prib sjetuje, reči se ne slažu!
On je mudar, najoštrija međ junošam glava, 5
Ljupka krotost svim je znana njegovi narava.
Ukrašen je i jezici - ta šta bi mu bilo?
Obišo je i gradova, strane zemlje krilo.
Prib da tuži! Više ištem, i više mi smeta,
Da mu nije - nije, vele - sreća čim uzeta? 10
No nesretan, ah i Bogu, on se meni kaže!
Misli meni svašto šapću, luč u magli traže.
On je priznat kod velmogi, vješt svakome stanju;
Nedostojan, podležati takvom sjetovanju.
Ima svoji, kažu da je roda gospodskoga, 15
Da i nije može slavu početi od svoga.
Netko ga je obidio, šta li mu se neće?
Šta li mu se pače hoće, kad prezire cveće?
Platila bi mnogo nešta, da mi se dokaže,
No da za to nitko ne zna, ni onaj ko kaže. 20
***
Meni bi se nešta ktelo, to znam da svak znade,
No da lasno ko pogodi, toga ne imade.
Ja ne marim za izborni izlišestvo jela,
Moj se gortan ne lakomi na rujna, ni b’jela.
Čist’ od’jelo, to je dosta, da t’jelo prikriva, 25
Žilje dobro, ako s’ u njem zdravo spi i sniva,
Šetati se i vozati? To nek’ čine prazni,
Raskošnikom pljesanija, igre, lici blazni.
Mudričanje udi zdravju, pjelu daje sušu,
I najbolju ružno gadi svjatošestvo dušu, 30
Milovidnost na što mome, da sve pl’jeni stasu?
Malo dobra, da mi s’ ime raspadne po glasu.
Ja ne ištem veličija, nek’ bude poznato,
Ni za Boga našeg vjena, ne marim za zlato.
A da zašto mariš dakle? - netko me već pita, 35
Il’ si prostak, ili gori od hudog nesita;
Zdravje, mir i potrebno, to nek’ mi se dade,
Pak slobodno izlišestvo nek’ mi se sve krade;
Samo djeva čuvstviteljna da me nježno ljubi,
Sreći mojoj šta adovi tada mogu zubi? 40
Se što dobro, što li krasno svuda među ljudma,
Nežel’ žiti braći skupa s ljubve punim grudma!
Žiteiske skorbi taru b’jedna nama čuvstva,
Šta bi bilo, da nam nije iskrenoga družstva?
Prijateljstvo, iskrenosti blagorodno čado, 5
Stegnulo je nježnom svezom družestveno stado:
I drug drugu sve tegote nositi pomažu,
Med je sladak, zašto pčele ovako se slažu.
U počinku, u odmoru, pokoju, prazniku,
Gdi se srce naslaždava, i uho u liku, 10
Mladost, krjepost i ohota vosparuju volju,
I na zemlji človečeskog ugodija dolju.
Sad nas jedan ljupkom pjesnom, drugi igrom blaži,
Ovaj milim pljasanijem, ini vkusom draži:
Ov’da selskim ljepotama duh naš preizbiva, 15
On’da tiha razgovora sladost nas opiva.
Starci ljube rujno vino, kao djeca mleko,
Ima koji i suviše srebroljubiv djeko.
Uz peć toplu bake ljube drevne pripov’jetke,
Šta se mili udovicam, ne znam, jer su jetke.
Udovci se rado kite, često briju bradu, 5
Kostreše se gdigod vide koju lepu mladu.
Mladoženje - (nek’ ostane, ta mi se svi znamo),
A supruge voskištava bračno lože samo.
No djevojke, pravdu reći, ni same ne znadu,
Ni šta ljube ni ne ljube u selu i gradu; 10
Trista želja, trista ćudi i trista izbora,
Kao sušte volšebnoga žiteljnice dvora:
Nek’ viluju, no žalko je, što se pouglube,
I što drugda više pjesne nego pjevca ljube.
Naše žene rado čuju da ij kogod hvali,
To je pravo, i ja činim, rjesno i u šali.
Neka vnuše sva kadila ščastljivi naroda,
Sve pohvale s gaditanski do pontiski voda.
Da su krasne ko u Kipru Venerine kćeri, 5
Žizni našej, što pravednim -----
Veledušne, kao sušte žiteljnice Rima;
Čtenonravne, duhu našem atinejska klima.
Da su vječne zemlji s nebom i volšebne sponke,
Hrabra srca, što najvole, kao Amazonke. 10
Sila njina na sve ljude, jerihonske trube,
Samo to je: vitjaginje ženiha - ne ljube.
Basne poju drevle svetlo ( da li je ukleto?),
Veličaju zlatnog v’jeka vreme kao sveto,
Zlatno vreme, gdi s’ pastiri bozi selstvovahu,
Plodi zemlje pišča ljudem, voda piće bjahu;
Gdi rogozom poljski hodeć prepojasan žitelj, 5
Šuplje drevo imađaše il’ vertep v’ obitelj;
Blago njino u zdraviju i miru stojaše,
I sve sreće preimućstvo ubožestvo bjaše.
Tako basna iz starine, nova ino kaže,
Da čujemo - ta si ime istine prilaže! 10
Danaske je sv’jetlo vreme, zlatnog v’jeka dani,
Gdi je zlato vsemoguće, nit’ mu se što brani.
---------------------
---------------------
--------------------- 15
---------------------
O, naši su, vjera pjesni, uprav zlatni dani,
S’ zlatom svašto prevozmažu bogatoga dlani.
On ispravlja zlatnim mlatom što je pred njim krivo,
Srebren koto: čest je kao povsednevno pivo. 20
Šta je duše blagorodstvo, on za to ne pita,
Zlatna bronja i štit srebren, pak eto ti Tita.
Mudrost r’jetku, što bogatir vadi ‘z zlatnog gruza,
Ne bi menjo Minervinom i sve devet Muza.
Da u vkusu prevoshodi Solomona pjenje, 25
I malog mu prsta kaže spojeno kamenje.
Prijateljstvo, slatka mana srca cjelomudri,
Zlatno runo prozjabava u svakojoj kudri.
Zlatno vreme, kad zlatnije za dušu i t’jelo?
Ljubov stoji na prodaju, _ _ _ _ 30
Vkus i mudrost izbrali su na sonmištu ljudi,
Da im sv’jetle, da ij vode kroz sve magle bludi.
Sočetanim dom je sozdan i ispeštren l’jepo,
I zakoni: da se više ne postupa sl’jepo.
U čertozi ženskog pola vkusa viša slava, 5
Mudrost sjedi u gornicam mužeskije glava.
To je, što bi mudrost bila udova bez vkusa,
Vkus toliko bez mudrosti preispunjen trusa!
Zato, Serblji, čtite žene; žene, posluh mužu,
Vkus je preči: ja ženama prvu nosim ružu! 10
Teško onom ko ne ljubi, i teško ko ljubi:
Al’ najteže ko nam ljubov bez padeže snubi.
Razum, mudrost i naravi i čest malo važi,
Zaljubljeni, ljubov danas samo zlato traži!
Da pogibne i kromječno da se upropasti, 5
Ko je prvi zlat’ i srebra vozljubio slasti!
Zlato čini srodnim vražde, braća da se dave,
Rađa vojne i državam okrnjava glave.
Srebroljupcem rve pokoj, da skrežeću s’ zubi,
I od sveg zla što j’ najgore - nadeždu, ko ljubi. 10
O, graždani, vas svešteni zavjet sad poziva,
Glas družine, svak da drza, nitko ne univa!
Vi branite zemlju vašu, s koje vaša ‘rana,
Vi obitelj, prvo mjesto roždenoga dana;
Vi branite ocev’ vaši grobna pepel kruga, 5
Vi kolevku čada vaši, vi postelj supruga!
Mal’ i nejak rođeni su da, što mogu, služe,
Ne, da trpe, ni pod igom zlu sreću da tuže:
Vel’ i krjepki da vozbodre i hrabro da brane,
Ne, da grabe, ni pritežu s’ svake lihvu strane.
Svak’ tolj moćnij u družestvu s’ počituje, hvali, 5
Što mu većma posobija trebuju ostali;
Tolj častljivij, i preotet zabvenija dremu,
Štogod više blagodenstvu prinosi opštemu.
Ništa nije više sm’ješno, što svi uzmu ljudi,
Bilo sramno, bilo podlo, bili skverni bludi;
Oni pravdu i svetinju prave ili kvare,
Gdi zakona njina nije, za sve to ne mare.
Kuju misli, kako oće, zavjet s neba, kažu, 5
I kumira, kom’ se mole, u Boga prelažu.
S ovim bogom, koje čudo, da prirodu blazne,
Da po sv’jetu proklijaju zlobe mnogorazne?
Samo jedno zapitaću, ko može, nek’ diči,
Što do Boga na prestolu vispar gorko kriči: 10
Dvoje mladi zaljube se, predadu si dušu,
Van sojuza inu sreću ne mogu da vnušu;
Posljeduju ljupkom svome prirode podvigu,
Da podnesu viju srca blagodatnom igu.
Soznade se: mati otud, odund baba gunda, 15
Na ocu se od jarosti trese duga bunda,
Skoči tetka, skoči strina, ujak i svak, viču,
Svi nebogu nesretnicom djevojku nariču;
One oće da se ženih rodom možno hvali,
Ovi da im v’jeno mošnjom debelom prevali; 20
Da se piše visoko-pre i ot da imade,
Da slugama valbe daje, ko je, da se znade.
Trista ti mu mana nađu, nije l’ im po ćudi,
Sve iz ljubve k čadu svome, makar da poludi!
Vas ja zovem u moj sovjet, zaljubljene mlade, 25
Vas junoše, je li pravo da to starij rade?
Poimlju li oci vaši što ste vi izbrali,
Mogu l’ u tom postupati ko u nekoj šali?
Kane l’ oni žizan svoju vašem pridat drugu,
Ili srcem ne pl’jeniti vaše kao slugu? 30
Zla gordinjo i lakomstvo nečestivo sv’jeta!
Nigda li vam nije dosta nit’ šta ovde sveta!
Mila čuvstva prodaju se, tu već nejma zajma,
Zemlja mora sva propasti s ovim običajma.
Sluga bi rad bit gospodar, ovaj ište vlasti, 35
A vlastelin da do cara pruža svoje strasti.
Čovek oće da je angel, angel se zlo gordi,
Da pogibnu svi lukavi s’ svojima oskordi.
Da propadnu i da idu svi od nas bez traga,
Koji kćeri kad udaju, motre samo blaga; 40
Kojima su prava njina nizašto priznata,
Svojom ćudi, kome oće, otvaraju vrata!
Slušao sam onomadne (da Bog ne usliši,
Da uslišav’ klevetnicu jezika ne liši!)
Slušao sam, o Serbkinje, vami bolje misli!
Zlorječivu, koja nam se zlo u rod naš čisli.
Kazaću vam, otrovnici da se ime znade, 5
Zove vam se ------ ne, nek’ česti stiha mog nemade.
Djevojka je, djevstvovala dabogda dov’jeka!
Ni bez onog na što huli, ne bilo joj l’jeka!
Mrzi Serblje i što je god tom imenu slavno,
Odvraća se srcem od nas i kleveće javno. 10
Njoj su ti običaji (ima zli navada),
Čak od lutke svi skaredni do popovski brada;
Nejma čina, nejma pola, nejma ni vozrasta
Kome ona zgrebla ne bi trista jetki krasta.
Načini su naši grubi, surovi nam nravi, 15
Krupan jezik, ko ga zbori, oće da g’ udavi,
Ona voli inorodnim, roda se svog stidi,
I da može, svukla bi se, sva joj koža bridi.
Kad prolazi, s ramena nas krivovrato gledi,
Kad pozdravlja, samo zato, da koga uvredi. 20
Svi ubori, sva obuća, što je ženski riza,
Nejma c’jene razvje tuđe, razvje iz Pariza!
Ko bi reko? - rado čita i iz naši knjiga,
Da prigari, u čem može, znak svojega žiga;
Traži navlaš u svačemu najružniju stranu, 25
Da je čisto kao sunce, našla bi mu manu.
Sve nek’ ide, ali evo moje ljute tuge,
Što ni pjesne nisu s mirom od njezine ruge!
Da suvkusne kao sušti pijemontski smrčak,
Ona b’ rekla pjevac Serbin da je b’jedni čvrčak. 30
Čvrčala joj, da je nema, metla oko glave,
Njoj i babi što joj nosi očarane trave.
Ne slušajte cjelomudre kletvu, serbske djeve!
Kukolj valja iz pšenice čiste da se pl’jeve.
Vi, koje ste bez Serbina ko bez lista ruža, 35
I tek Serblja ščastljiviti sve želite muža,
Vi ćete se radovati, uživati slasti,
Imajući svog supruga, budući u vlasti,
I ljubovi mili zalog, grliti svog sina,
Dok ženiha ona čeka još iz Nedođina! 40
Vrh bregova (sluh skazuje) Kozijega mora,
Drevle bjahu sretne strane silni carej dvora.
Tu bje slovo na prestolu, slava u državi,
Ljubov s pravdom zagrljena, v’jenac svakoj glavi.
(Otuda je i Slovaka i Slavjana dika, 5
I čisleni ime sišlo s plemeni jazika).
Jošte žive tu ostanci, s imenom Kozaka,
Hrabar narod, pomniv slave negdašnji junaka.
U nji ljubov vsegda bjaše boginja vrhovna,
I do danas u golubu svetinja duhovna. 10
Gr’jeh je njega umertviti, a jesti ga - dva su:
Tolika je sovjest k milom srca svoga glasu!
Ne div’te se serbske kćeri, što vas ljube druzi,
Što vas ljube i vnje doma i u čužej uzi!
Vi ste slavne u ljubovi, prva slave grana, 15
Mi po pravdi k ljubvi vašoj, potomci Slavjana!
Rodi rodom to skazuju, da baš oni ljudi,
Koje taru svakojaki mnogovječno trudi,
Ako samo soserdije stazu bljude pravu,
I na moru i na suši gordu dižu glavu.
Bljudte stazu, ta je prava, bezstrašni Sorabi! 5
Ta zavesti neće više da budemo rabi.
Nije nami onaj uzrok, ko skitnoga puka,
Da nas črevo dlja pšenična rasprodaje tuka:
Što je negda jedno pleme, od kog nam poreklo,
Iz otčizne svoje željno drugud se izvleklo. 10
Da na njine mirne žilce pozno udaramo,
Hanaanske stjažatelje razbojno paramo:
Pod izvjetom, ko bi reko? Volitelja s više,
Što je skverna da je sveto svačem, što gdi diše.
Nit’ je naše vešti meta, ko grečeski četa, 15
Za skopiti otud-odund sjeme svoji ljeta,
Tuzemaca zanimati zlo žilišta stara;
Ko se neće tu da stopi: zla sreća varvara.
Ti su bjegci pom’ješani u kruh raznog t’jesta,
Bez opštega dugo, s svojim prozvištami mjesta, 20
Jošte tada obidjeli tu ime Panona;
Lesni jezik otriguju naša zato lona.
Nit’ je nami vrtoglavo tjeme Makedona,
S kojim žezal zemlju ruši pod čadom Amona;
Kome, da su preko sveta ratna prešla krila, 25
Vselene bi Divobogu žertva mala bila,
I tvoj povod Serbom pada, o Romule nagli!
I na te je voplj ljudski: zli bog li si, vrag li?
Mrsko čuti, ti si digo na tvog brata ruke,
Tvoja rota svoje na mir napregnula luke. 30
Niti dosta, na Tivru je šake razbojnika,
S’ carej igom željna bila vozati se dika.
Nami, kojim jezik slovo, slovo slavu daje,
I jazika i Slavjana iskon’ ime traje,
Koji s’ toga čužim da smo il’ prozime Daka, 35
Il’ besjedom našom skudim N’jemac i Bezjaka;
Nami kako vladičestvo u dve časti sveta,
Tako tuda toga stope s’ bespamjatni ljeta,
Od ob on pol Kozijega il’ Jarčeva mora,
Pokraj Blatskog i Adrijskog, zemlje naši dvora, 40
Sjever i sad ponovljenom Slavjan’ slavom zveči,
Slova, risa, smokve, to su južniSlavjan reči.
Bozi naši (mi smo vsegda govjeini bili),
I s nami su zlatne v’jeke na zemlji požili.
Zlatne v’jeke! To glagolj naš svedoči nam javno, 45
Kog krasota čista kaže slavu i odavno.
Niti carstva sjati mogu bez jezika sjajna,
Ni bez vlasti gortan blistat, to već nije tajna.
Po jeziku (i pravi sud), mi smo pređe Greka,
U Aziji, više Raja i njegovi r’jeka, 50
Visili se sa prestoli i slovom cvjetali,
Pismo naše ne primili, no drugima dali.
Černog mora breg sjeverni žilišta Slavjana,
Kao Kavkaz, preko Istra vsegda vtora grana.
No slučaj, ka’ i ina, naša razsnu carstva, 55
Razženu nas i sm’ješaju u krjepča varvarstva.
Mnogima se ime zatre, mnogi novo prime,
Mnogi jezik svoj izgube, i božestva s njime.
Razbotjeju opet neki, kao pustinje krasna,
Opet v’jenac svoj obrjete s žezlom carska rjasna. 60
Sve od Istra do Istrije, niži viši strana,
Od Bojara do moravski i dalje Slavjana.
Ovaj pozdrav Dositeju (ako možno kome,
Ko ga pozna, zdravlje bez njeg’) Pavel šilje svome!
Čudno negli, slova moja, što se vru u vrsti,
I otkuda Melpomene ovog grada trsti!
Grada, sirječ, kud je negda ljezla Amfitrite, 5
Prve hiže gdi po glibi s trošću bjahu svite.
Kraj je pravda, ovde Krajnci po slavenski žive,
Pjesne stroje i djevojke, da se N’jemci dive.
Nije u nji ishod zabven, ni od muža musi,
Ni od ruže da se vodi slovo naše: rusi. 10
Rusa kosa svim se trese po rumenom vratu,
Červlenu je narod rizu predpočtio zlatu.
I citara kojom hitro otroci svi zveče,
Bagrjana je, rujne vlage, čim se starci l’ječe.
Riđa marva, i s njom snjedni rdiv zv’jer i hudi, 15
Vrsi gora crvene se i sav predjel rudi.
Veselosti i ljubovi, i što ova mari,
Nježni pjesan’,prirodni su simvol ovi šari.
Ako li nam po imenu veli ko iz Rima,
Da se drevna r’ječ Trgeste s trgovišta snima; 20
Toržište je slavenskoga iz starine vkusa,
I Merkurij vsegda bio pospješitelj musa.
Ove mene pjeti uče, sloge same vežu,
Iz svog gaja tajno sa mnom ustaju i ležu.
Podunavske, čujte (želim) mila četo, djeve! 25
Ljubve naše dostojne su karnijnske neve.
I da jednom različije i srodstvo se kaže,
Što od Istra u naroda do Istrije traže:
To Serbija eto budi, po svom gradu b’jela,
Ovo čermna već odsele takvi radi djela. 30
Pismo moje odmiče se: nek’ ti srce blaži,
Svud svedoči da su duhu mom skaredne laži.
Fama tvoje, svešteniče boginj’ Elikona,
Ponesla je davno ime od Temze do Dona;
Vsegda jasna, razvje uho rožano kom’ bilo, 35
Svuda blaga, kromje gdi je srce izunilo;
Prozvala te i po rebri sjeverovi dvora,
I, na sreću, po ostrovi Sredizemnog mora.
Ista molva onomadne brižne digla sluhe,
Da s’ glasovi serbski besjed ispune vozduhe; 40
Krila bjaše otsustvija uzrok veli tvoga,
No, podmukle, sitni čopor, skaske, žezla svoga
Zlo obstregla: one pronzu i predvare glase,
Kamo, pitaš, Dositej? Svi govore: zna se.
Znalo se je, no odsele nek’ se javno znade 45
Da radosti serbske koren ti nosiš,Obrade!
Vsegda velik i ispolin prevelebni djela,
Žizni ljupke i dostojne vjekovječnog pjela.
Razlivo si živu vodu iz tvoga kladjaza,
No najpače pod carstvijem Georgija knjaza; 50
Ti profeji podobaju i ta tebi grivna,
Neka mladež serbska uzna,musa kolmi divna.
O, ja vidim u napredak ščastljivu otčiznu,
Koja svoji ljetopisa takvu čti glaviznu.
Njen će predjel --- ---- 55
Bez sveštenog Egerije razbotjet’ lukavstva,
Eto žetve, neka mišce pril’ježu djelavca,
V’ Dositeju naći možno svakog zakon’davca.
Sobor s njime sobesjedi visoki vještnika,
S nastavnikom svog djetinstva, koja mužu dika! 60
Njemu zakon Sparte vjedom, vjedom i Atina,
I skrižali vethog Rima i veljbe Odina;
Tezoimnog ume Petra i krotkoga Pena,
Ume, što je svakom bilo neborima st’jena;
Kako ume? Jer je svuda njemu noga bila, 65
Koja s’ Serblji sad utjeha, gdi pre nije žila?
Kad bi devet muse bile iz devet oblasti,
I jezika žertve svaka svog voljela slasti,
On bi želji ugodio vsekolikog vkusa,
On pre bio i sveštenik vsedostojni musa! 70
Sokrat serbski, učitelju, oče, pusti, druže!
Pusti da ti blagodarno serbska usta služe;
Sokrat serbski, prorok serbski stari,
Danas svoji očevidac predgadani tvari.
Pozivlješ me u svjatilo novosvitog gn’jezda, 75
I još nudiš: nepodvižna bud bi bio zv’jezda;
Zv’jezda da sam: pače tamna sozvjezdija tvoga,
Nego mjesec gdi, bez tebe, neba širokoga.
Vinograd je, mnim, povelik: davni pun nedelja,
Potrebuje sad usrdni, vjerni djelatelja. 80
Nastao je ponedeljnik, ajde da se radi,
Kogod neće, tog’ paguba vječna pustoj bradi.
Bodro, ko je vavilonske stolpe do nebesa,
Ko sodjeo sedam drevni u miru čudesa?
Sodjeli su s’ slogom volja napregnuti trudi, 85
Ispolina? Ne, obični, kao Serbi, ljudi.
Pismodođe (i ja pišem) i abije strasti,
Zašto meni zanat nije Dedalov u vlasti
Već vopijem k Joni milno - no dvojaki strasti:
Moć boginje, pero v ruci - naježe mi vlasi; 90
I što treće molbu brže naprasnu vospeti,
Paun, srodno ptice ime s mojim njojzi sveti.
Neću više, ne boginjo, ja pernati krila:
U Serbiji s’ ljudi oće, ne sova ni vila!
Ja ću poći po putevi, kud se nogom stupa, 95
Baš u vreme kad se vesna razvija iz pupa.
Ravnice će smejati se, veseliti luzi,
S glasi pratit šumski pjevci, ljubve puni, druzi.
Tim glubine budu ljezni na vište dolina,
Poda mnom se hrebet gnuti naduti planina, 100
Potoci će gonzajeme brizgati mi struje,
Po vozdusi vonji sunce raspuždat oluje;
Most prehođa naručiću skorotečnoj Savi,
Da me s pjenom u Bjelgradu mom drugu predjavi,
Prijatelji meni tvoji (zlotvora ti nema, 105
I ne bilo tata nebu i usta mu n’jema,
Pravda Bogu, ljude ljubim, ali tvoga lica,
Prvi bi zlog navjetnika ja bio ubica).
Prijatelji meni tvoji na put žele blago,
I od sviju, vseljubezni, duša naša, Drago. 110
Eto korist prijateljstva: ljubi pak otidi,
I kad ideš obziri se, gdi su druga zidi!
No ljupko je i spomenom zagrliti druga,
I nadeždan svak’ rastanak, dok nam nije s kruga.
Nadežda je rastavila, nadežda nas skuplja, 115
Nadežd’ negdi bje boginja, nigdi basna šuplja,
Koja radost po rastanku, kad se svide druzi,
Slađi nego da se nisu rastali sojuzi!
Ovde pusti, nek’ se peru mom zadjene meta,
Tebe nebo da spodobi Nestorovi ljeta. 120
Tako serbskotebi srce prip’jeva bez lesti,
Tebi poje, a praznuje svete blagovesti.
Gdi ohota bdi otčizni, i slabi su jaki,
Ljubitelju, ljubitelju, zdravstvuj pak’ i paki!
Ja polazim, a vi mili ostajete druzi!
O, zašto su tako nježni ljubovi sojuzi!
Jeda ne bi lučše bilo da ljubezni žive,
Da se grle, dok je v’jeka, i drug drugu dive? 5
Ili (kad je takva sudba) da ljubovi nema,
Da nam srce, ah, ne puca, kad se na put sprema?
Družestvo je gobza loza, a rozge joj druzi!
Plodi, slatka ljubov v zlim, gdi ne mogu pruzi.
Je l’ ikada rastaviti možn’ od stabla granu, 10
Da ne svene u najbolju presađena stranu?
Čezne mlada i mučno se gdi prima nejaka,
Izumire prenešena u nevreme zlaka.
No nadleži da se dragi rastaje od drage,
Prijatelji na razdvižne postavljaju vage; 15
Da odlaze u predjele jedva li poznate,
Tu se bave, i drugda se već natrag ne vrate.
Il’ je vražbom na to došo ili vidom Lune,
B’jedni priklad s kolovratne il’ uz’o Fortune,
Ko je prvi kolesnicu smislio da nađe, 20
Il’ od glupe guske učen, da sostrio lađe.
Orudija o rastanku sugub’ okajana!
Skorobjegla, pogibeljno čoveku sozdana,
Da nji nije, nigda ljudi ne bi išli dalko,
Svak u svome uživao lonu svoje malko; 25
Ako bi se i rastao, to bi blizu bilo,
Dokle brižno prijateljstva za njim stiže krilo.
Koja mene b’jeda goni od vašije grudi,
Sudba li je propadati moja izmeđ ljudi?
Kakva zemlja, na što li me daleka poziva, 30
Zar i meni ralo dati svoji pusti njiva?
Rabota je ova teška, tvrdo opšte ralo,
Odveć meko, da mi dade gospodstva držalo,
Za imena počestej srce mi ne mari,
Mrzi svagda na bogatstvo, jer se njime kvari: 35
A šta mi zna drugo dati, il’ od mene pita,
Kadzakteva da mi od vas noga se poskita?
Evo sreća, koja vara, kade dobro d’jeli,
Što mi blaža sprva bjaše, to sad većma cv’jeli!
Proročestvo (na što vjera) mojej dato glavi, 40
Što je njegda na snu bilo, nije sad na javi.
Još‘ u djetstvu san je bio da me Trijest mami,
Pred očima živi obraz, ko grad stajo sami;
U posletku sve je nešto tajno mi šaptalo,
Da je nebo na tom mjestu meni žrebij dalo. 45
Došao sam i prošao, vratio se paki,
Srce moje osjetio u okovi jaki:
Okovi su, slatka družbo, ljubov vaša prava!
Userdije, koje k meni nikada ne spava.
Vi ste mene gostoljubno obimali blazi, 50
I u domu i vnje doma s iskrenosti trazi;
Sve ste dali, najtajnija otverzli mi dverca,
Da je štogod, dali bi mi još cjenje od serca!
Usta vaša često bi se nalaz’la u trudu,
Da iskažu, što želite, da nije zaludu; 55
Od nas nije nikog grizo ni porok ni mana,
U besjedi drugda dužoj, nego časi dana.
Uljudbom su ukrašeni vaši ljupki dari,
Koje nježni, kao drugdi, jošte pol ne kvari.
Tebje, pole, srce moje premnogo je dužno, 60
Nit’ je peru mome ovdje to priznati ružno;
Ja sam od vas iskusio ščastije plemena,
U vas ljubov i milošću slavni nam o žena;
Ljubezne ste bez proderstva, l’jepe bez ogleda,
Ukrašene bez gordosti, bogatebez vreda, 65
Dobre kćeri i supruge, matere dječica,
Dobre redom u zvaniju domuvladičica.
Izlišno je da imena u stih vaš se slažu,
Ako srca, kad čitate, vami ino kažu;
Ne, ne tako, vi ste sebi dovoljno poznati, 70
Skromnost vaša meni ovdje vam imjarek krati.
O, pređe će Istrijanu žeđu gasit Drina,
Serb u Banat prek’ Adrijski plivati pučina,
Pređe nebo strme gore, crna zemlja sunce,
Voda ptice, suša ribu, vozduh nos’ti junce: 75
Nego će se štedrost vaša iz moje pameti,
Gdi godbudem, s imenama ikada izneti.
Serbija je, kamo idem, mati naša draga,
Koja njedra otvorila, odagnavše vraga,
Pak sinovom na sve strane svu bojazan snima, 80
Milostivo nji prizivlje i rado ij prima.
U domu će njenom svatko za se posla naći,
Veća plaća djejateljem nego oni plaći.
Ja polazim, a vi, mili, šta mislite druzi!
Proljeće je, sve veselo, zelene se luzi; 85
Hod’te sa mnom, da zajedno utješimo majku,
Naći ćemo na Dunavu i na Savi šajku:
Ako li je nevozmožno, ostan’te u dalji,
Gdi ste biti na poslugu otčizni izbrali;
I hran’te bar ime moje (ljubov se tom nada) 90
U spomenu, kad ja budem dalk’ od vašeg grada.
Čitaćete, kad me od vas, dol i gora d’jele,
Ovaj Pavla, mili Drago, listak knjige b’jele,
Čitaćete, neka znadu roda vašeg udi,
Da za njima i u dalji moje gore grudi:
Da se srce sve spominje kako mu je bilo, 5
Prikrivenu pod golubnje doma vašeg krilo.
Slatki spomen! Sad najpače dvoumiju mome:
Kakova je sudba opet nisposlana po me?
Idem, što ću? (sovjest trpi), i više sam puta
Izgnan moro prah otresti s mojije oputa: 10
Ići, kuda nova sreća prstom sl’jepo kaže,
Ostaviti što m’ je tada stalo da pomaže.
Nisu mogli pristanište udobnoda nađu,
Gdi da spasu bezopasno doma našeg lađu,
Grebenska m’ je otuždila, radi svoje suše, 15
Bistra Sava raspalila žeđu moje duše;
Prvo mjesto stranstvovanja blažili Križovci,
Jazvili me pet godina, treće su Karlovci,
Dunav nije napojio, nije Fruška smjela,
Ni za Zagreb paki sreća nije me pripela; 20
Nisu mogli udržati dvojestruki v’jenci,
Pisaničke i venetske ljubve mi prvenci.
Primorije, slatka željo od moji dnej juni,
I iz tebe mora nešto da mene uzbuni!
Da vkusiti duhu dademom tvoje prelesti, 25
Pak za kratku sladost da se sad ljuće odmesti!
U Trijestu vjekovati, šta bi draže bilo,
Razvje Drago, kog se ime dikom preuzvilo.
Vjerujte mi ( ja znam da su vami gnusne laži),
Vrsnika vam među Serblji, dangubi, ko traži. 30
Za opkladu, ni u sv’jetlo serbski cara vreme,
Gdi se strasti blagorodne rvenijem streme,
Od vašega veledušn’je nije srce tuklo,
Ni za opštu većma polzu grlo je promuklo.
Nebo vam je vsepodobnu (javni dar promisla), 35
Pridružilo i suprugu, dobrotom bez čisla;
Udalo s’ je, i to jošte na izlišak blaga,
Da je u nje sva imena, koje nosi, snaga:
Sofija je vaša mudrost, što vam domom vlada,
O dostojnom vospitanju rači vaši čada. 40
I tast, i svast, i punica, i svak su te vreže,
I kolko vas rod sa četom slavujevom spreže.;
Braća vaša ko i snahe, južiki ostali,
Svi su meni na vov’jeki pamtiti se dali.
Nek’ Adrija već ne vidi, zaboravi R’jeka, 45
Nit’ me čuje već Istrija, Liburnije seka;
Kranjsku valja ostaviti, krajnje serbske neve,
Bodre pjesnom ispod Istra zasnubiti djeve;
Nek’ se čujem od Bulgara dokle teče Drina,
Od Bjelgrada do bogati Rodope visina. 50
Znaće Bosna i Velebit, i ob-on-pol skupa,
Panonija koju Serbin iz nužde ustupa,
Znaće gdi je moja najpre propjevala musa,
I njoj blizo ubježište želiti bez trusa:
Imenu će pjesan’ moji razići se glasi, 55
Čitaću se od množajih neg’ na glavi vlasi.
Ovako se nebog tješim, kad se sreća mi’enja,
Ko kad zima na nji stupi, bezlisna korenja:
Kad odlazim s mjesta koga, i strah mi se ježi,
Jeda l’ bolje drugdi naći, kamo noga teži; 60
Što premda mi srce trza, nemir daje ljuti,
Vedrije mi nebo biva, nego oblak sluti.
U otčiznu! i može li što više bit blago?
Ja polazim u otčiznu, ne već ime nago.
Sinovi smo, mati zove, ljupke su nje r’ječi, 65
Pridigla se da dom stroji, kog’ boli da l’ječi.
Svaki otčić to je dužan, ko se na nju nada,
Pročno želi da se spase i već ne postrada.
Ovako se negda vraćo pust iz Vavilona,
U pradjednja pozn’ Izrailj hanaanska lona; 70
Radovo se Spasitelju, no svom prašto trudu,
I sve čeko s neba samo, pak mu sve zaludu.
No u nas je drugo zname, novi mira zavjet,
Na vraždebnog krvoloka hristijanski navjet;
Gdi otčiznu, čim ko može, procvjetati traži, 75
Što je podlo il’ svirjepo, goni ka’ i laži.
Slab je zanat, no veseo, pletenje pjesana,
Slavan Bogu, slavan carom, a bez žulja dlana;
Ljubak svakom, a najpače mladom i junakom,
Meni skazan samouke muze prsta znakom: 80
S ovom ću ja, jer joj žetve u Serbiji zjelo,
Tisjaščukrat obnoviti svakojako pjelo;
Ljubov pjeti, ka’ i do sad nevinost pastira,
Seoskoga slavoslovit zadovoljstvo pira;
Vospariti da veliča zasluge muževa, 85
Čananije moje vispar da vitezom s’jeva.
No svegda će (vjeru dajem), kad me ćud namane,
Moj pomisal u te vaše doletati strane:
Vas grliti nevidimo, i četu ostalu,
Suštu ljupkost stiha moga, pjesan moji hvalu, 90
Da, dok bude pamet vaša, u rodu serbskome,
Konca nije nju pratećem ni pjeniju mome,
Idem dalje, ovoliko sad s puta mog čujte,
I, gdi sam god, vozljubljeni, vi mi tu zdravstvujte!
(u vesni 1807)
Poči, milo negda, perce nježnoga goluba,
Pjelo moje već ne mazi nevjesta ni ljuba.
Bolje meni sad pristoje sedmocjevne sterni,
Poljska musa, bez ubora zlatni i sreberni.
U otluki bezmolvija, pod sjen’ju drevesa, 5
Tvoji čajem, o boginjo, ja silu čudesa!
Ne negoduj, tvoj pol višnji rado ima ljude,
Slatke šale proderzljivi narekli su blude.
Ti ćeš meni (o bud’ štedra milosniku tvome)
Tvoje staze ukazati, drugda doći po me. 10
Seljanka si, preziru te gradski zato gordi,
Veličavo tvoje stružu pjesni sa oskordi.
No, seljanka, prizri na me, tvog novog seljaka,
Uči slogu domišljana, tvoji veseljaka.
Daruj lakost, ko djevojkam, pjeti iznenada: 15
Kakovo je različije od sela do grada;
Rascv’jeljenoj uloži mi grudi tvoga žara,
Glasu jasnost, da se čuje, šta hvali šta l’ kara.
Prirode su puti prosti, svobodna država,
Čuvstva puna ugodija, a bez lesti glava. 20
Zdravje niščem zadovoljstvu tučna mezda t’jela,
A spokojstvo, mila dolja, duha, dobri djela.
Sama ljubov tu carstvuje, ne zna se za krivde,
Pravda nejma bojati se Scile i Harivde.
Na selu su krotke volje, krotke sviju ćudi, 25
I tu se jošt reći može: ljube sebe ljudi.
Koliko se čovek više od tuda udali,
I prirodu među hitre grada st’jene svali,
Toliko se u njem više nove strasti bude,
Da odsele nezlobivi postrada za blude. 30
Gn’jezdo plete, ah, nevježa, naljacava sjeti!
Podobi se nekom bogu, a mora umreti.
Blesk i raskoš kad već jednom tu srce zamame,
Obajana čuvstva uđu u volšebne hrame;
I kad korist zato umom jedina oblada, 35
Svašto želi, sve dobavlja, i višem se nada -
Mrski porok (jer uljudba sve ume i krasi)
Zakon daje i carstvuje, premda ježi vlasi.
Dobrodjetelj, kukolj odsad, pl’jeve se od zrnja,
Uglada je gradu mila, srami se on trnja. 40
(odlomak)
Danju ti je sve u poslu, sve se trudi, radi:
Čovek i skot i vodeni, preispodni gadi.
Tolika se svud života pučina razliva,
Rekao bi, voda, kamen, i zemlja je živa.
U ljetu su čuda javna visokoga neba, 5
Strašna čuda, krasna čuda, zemlji daju hljeba.
Po njivama volnuje se zlatoklasno more,
Koje hrani blagi Lado do njegove ore.
Daljne vide tad ostrovi bogati korablje,
Iznad bezdna stazu grebu drskog plovca grablje. 10
Oni plode zemljam nose i nrave narodom,
Da je zemlja naša krugla, svojim uče hodom.
Tu se ne zna, kom je bolje, gdi će sreća sjesti,
Kod bogata, il’ seljana, koji ima jesti.
Al’ kad dnevni var ohladni, djela časi prođu, 15
Iz vertepa, iz dubrava s rosom mraci dođu.
Kad se pastir u kolibu i žnec s polja vrati,
Koje s čadam mila ljuba već čeka na vrati,
Stol se prostre, sir i mleko, hljeb, što doba daje,
Sa srebrenim zarenijem mjesec večer sjaje; 20
Tu je odmor, tu je volja, tu ljubve milota,
S dihanijem tankog vjetra diše slast života.
Ovakvo je praotaca naši žiće bilo,
Dok se nije među ljudma žao i zlo svilo.
Kaže nam se da su s njima sami bozi žili, 25
Ne zavidi ni sad carskom pastir zlatu, svili.
Gadao bi šta nam zima priutihla sluti,
Kakovi su tajni Vida i skvozje smrt puti.
Kad se glasi po dubravam’ ptičica ugase,
Kruto r’jeke pokrivalo kad navuku na se,
Zab’jele se s’jede glave ozebli planina, 5
Duh zan’jemi britkim mrazom usnuvši dolina.
Kad razuzda sjever svoje, koji nose bronje,
Upitane na jaslama vječnim sn’jegom konje,
Pak pojezdi, ne motreći ni polja ni mora,
Ni kolibe seljanina ko ni carskog dvora: 10
Pčela čuva kl’jetku svoju, vertep ištu zv’jeri,
Ugroženi svud pripiru ljudi doma dveri.
Kud god pozriš, sve ostanci, drugo kao zamrlo,
Rekao bi daće nebo, il’ da je tlju strlo.
No u tvrdoj kori zrija sladost svake jezgre, 15
Kost probiti ljutu valja ko je rad do mezgre.
U trnju se ruža krasi, svega cveća hvala,
I med i sot obstregava jetki svud tma žala.
Mrko zlato gora kriju tušte preogromne,
Za biserom u glubine gnjurci mora rone. 20
Za pšenicu s lihvom žeti, pre treba obrjada,
S’ sjejatelja potom sjeme tleju da postrada.
K većem blagu suđeni su i poveći trudi,
Kaži, šipka il’ jabuke, čij’ plod pre zarudi?
Kad priroda praznujući soveršava tajne, 25
Od’jeva se il’ u vodu, il’ u luče sjajne.
S vjetrom diše, s čim je svašto po vselenoj živo,
S ognjem živi, što sozdaje: to je zemlji divo!
I da tvari k njenom djelu oko ne priviri,
U vnutrenja zavire se i otud se širi. 30
Jeda nisu toga znaci noću ob mjeseca,
Sjajni v’jenac kada inje vozdušno pros’jeca,
Kad se mračna zarumene žilišta sjevera,
Ili juga, šta je ino svakog sn’ješka mjera?
U zimi se, ko mudruje kao i ko bunca, 35
Čudi, divi, izumljava, videć po tri sunca.
Čije srce, kad pomotri o ponoćnoj straži,
Kako bistro sverkanijem zv’jezda zv’jezdu draži,
Ne pronzaje veličestvo previsprenjeg kruga,
Ispovedit s’ zemljom nebu, da Vidu njest druga? 40
No tainstva ispod nas su po glibi spretana,
Kojabliže kasaju se žizni našeg stana.
Stuža ono što toplota razgne i razveže,
Sovokuplja nevidimo i sve brižno steže:
Ona zapne neko vreme sjemenu, korenu, 45
Ne umertvi, samo stazu zaživiči trenu.
Žiće bi se, da ne staje, ko slabo točilo,
Strujeć pročno za navavek jednom oročilo.
Šta bi bilo koje nisu za trajanje prave,
Da potrpe sve u zlaku po livadam trave? 50
Dokle bi se produžila životni porekla,
Kad utroba bi s to-huđim trudna ptenci tekla?
Zima hoće preizbitak da nam predohrani,
Da naspori, ne ukrati, radost svakoj strani.
Zato i mi u pokoju radost nahodimo, 55
Niti u njem provedene čase kad žalimo.
Mogu zimni dani biti srećni i veseli,
Onom koji pravo teče, i krivo ne želi.
Ko pominje da prirodi prkositi kadar,
Čovek zimu uljetiti ima žrebij na dar. 60
Kad uzavre po vozduhu i vjetri i sn’jezi,
Da on žizan svu vkušava u domovoj njezi.
Koja gođa, ko ne prizna, u tihom snu mraka?
I što gata kod ognjišta djeci svojej baka!
Pominjući dane svoje, starci srce pasu, 65
Kad šaljiva oko vatre mladež pleše k’ glasu.
Tu se pjeva, tu se smjeje, i igra i svira,
I sve, čim god čistoserđe ljudske prsi dira.
To je doba kad Nadežda žezal carstva prima,
Ljupko bodri, brigu s čela smrtni mnogu snima. 70
Ugrjeju se pri besjedi ljupko mili druzi,
D’jele s’ sobom, d’jele s čadom svu nježnost supruzi.
Otroci se šaleć kr’jepe k’ njegda svome djelu,
Mnoge su se posestrile i na prostom prelu.
Kad zamuknu budni glasi i gusak’ i pasa, 75
I čtec noćni prepolavlja pjeti čislo časa:
Magnovenja kad priroda (jer se tako čini),
Duh stvorenju poustavi, u sebi se vini,
Milobl’jeda s kolesnice srebrom okovane,
Izmeđ jata prenebesni prolazeći strane, 80
Boginja se noći sama molčaniju divi,
Usnula l’ je tlja, dvoumna, ili jošte živi:
I tad ljudi žizan žiju, ne da se vraćati,
Šta je žiće, ako nije gođu osećati?
U zimi je građa mira (kažu da je s’zidan), 85
Jer nit’ oganj (tu spropretan), ni sv’jet bjaše vidan.
Kad dan i noć, sve stušteno, i mokro i suvo,
Skroz i okrest lakog teško tud ležaše gluvo.
Iz sjemena nevječnimi k slogi ulučena,
Vselena je, što bi stužom tušta udručena! 90
To je za nas prevelebna sve redom utjeha,
Pjeniju mom ja ne želim inoga uspjeha.
Šta bi bilo jaro ljeto, da mu nije zime?
Uzmi sv’jetu s međe mrake, uzećeš mu ime.
Neka tvari ne prestaju, šta je onda vreme? 95
Prostor mniti bez veštestva, jest bez mozga tjeme.
Ja sam s vami, druzi moji, živite, likujte,
Zima ima svoj izbitak, više ne vziskujte.
Ženski pole (a kuda ću?), mile misli moje,
Sprip’jevajte, stuža ode, da smo si što svoje. 100
Ko je za to, nek’ se ženi, sada mu je ora:
Život dati, ko ga ima, život novi mora.
Sve je drugo kad nam vesna prirodu probudi,
Padne obraz umertvija, i prestanu studi.
Vosprjanuvša Živa hodi, kolevke nadgleda,
Doji čada i razvija, toli uzrok vreda.
Sjemena se razgrijana po utrobam kreću, 5
Pleme pleme, i koleno svoje na dan meću.
Zemlja i zamatorjela čudi se slučaju,
Se nevjesta nenevjestna, od nje ploda čaju!
Tihi dusi naitijem svakolika snube,
Tvorca slovo svud se čuje: da se tvari ljube. 10
Did se krije, luk naprego, po novome lišću,
Vreba svašto, podstrekava k’ življem od sad biću.
Ložesna se tle otpiru, čadski svud vre glasi,
Nije čislu p’jesak ravan, nisu glave vlasi.
S gore žurče kroz doline, jer su prošli trudi. 15
Potoci ko rodilnice brizgajuće grudi.
Po duvbravam’ ovdje-ondje zelen se promalja,
Koje pređe uranilo drvo drvu javlja.
Ali je sve predvarila ljubičica rana,
Pronirujuć po holmovi ispod nagi grana. 20
Tolika je to naglost, naprasita volja,
Vozduh bio ili voda, gora, kopna polja,
Gdi si sinoć omrknuo, osvanuo nisi,
Kad se zbude do večera: opet pitaš, gdi si?
Tu se ne zna, ili ako više posla ima, 25
Bilo rano, kad san pokrov zemlji tajno snima,
Kad se prene i s postelje u odeždi vzračnoj,
Sluge svoje, čase, zove u pogodi mračnoj.
Kad ustane, i k njoj stupe služevnice Ore,
(Mudrac veli to: Zaora, knjižnik ime S’ore), 30
Mi s pastiri i s’ seljani zoru našu znamo,
Utrenjujuć’ govjejino Danicu čekamo.
Jer počemu časi konje suncu ponaprežu,
I s ružica v’jenci Zori Ore ubor svežu;
Kad se krene odjevena i preispeštrena, 35
Rujnoprstne ruke prostre, da jošt zatvorena
Neba vrata žiznodavcu tle otverze lica,
Proziva se i praznuje vesela Danica.
Al’ kad otac dana na prag s kolesnicom sine,
I problede svi sobori strahom sa visine, 40
Kako sunca prediteče prve blesnu luče,
Zlatna rumen gora vrhe ljepotom obuče.
I k prazdenstvu jutra bude sve od svuda spremno,
Prigvaždajuć sve k vostoku oči svoje stremno:
U proljetnoj Vesna rizi, što je Cv’jeta vezla, 45
Tu predstaje na sretenje vjetvom u znak žezla.
Sunce svane, ognjevarne ostavi čertoge,
No niski su ljudski glasi, što je pjet’ za boge.
Visoko je pozorište vesne stihu mome,
Proljetnoga jutra, priznaj, Pindare, i tvome! 50
I da su se, kad Danica od dveri odstupi,
Veleljepje s’ zemnim svoje nebo sovokupi,
Prospe sunce po tli sebi nevečerne žare,
Prospe i tlja osvještena neisčetne šare,
Sve što diše, tamo lebdi, Vida zavjet hvali, 55
Ljubve iskrom i radosti travka travku pali,
Svega sveta k predprazdenstvu pjevci skupa stekli,
Sve da reku što umedu, nisu ništa rekli.
Svim potomkom ostaje se o tom struke plesti,
Boljma mogu osećati neg besjedu vesti. 60
Da si samo oko, ne bi sit se nagledao,
Vsuje bi ti i zenice sav svet svoje dao.
To je jutrom, ali pitaš, danju i u veče?
Gdi si zaspo, ne vješ, kako dan proljetni teče?
Veče nosi obraz jutra, a počne od podne, 65
Rani časa pada konac u poludnju shodne;
Milo doba, samog jutra nanizane pore!
Po svem polju b’jelog dana visi svoje dvore.
Šta nam uši, šta nam nozdri skupa osećaju,
Šta sve tvari, um se d’jeli, toliko v’jećaju! 70
Što dubrave pupe nose, što poljane klija,
Koliko se po holmovi rosni kaplja sija;
Ptice kolik’ perja nose, sunce breca luča,
Šta se s brda suše stremi u pučinu ključa:
Sve ćeš pređe pročisliti nežel’ mješe čuvstva, 75
I prirode ne priznati sile premogućstva.
No gradska se o tom malo dremna molva brine,
Dangubeći jutro u snu, dok’ ju stuk ne srine .
Vsuje lasta ob prozora, na dimnjaci, cvrči,
Vsuje vješta s čim pastirka u grad s’ zorom trči. 80
Tu se ne zna kakav praznik sela, luzi, svete,
Kak’ u gaju neistovij gn’jezdo slavuj plete.
Zašto ševa vosklicava pareć’ po vozduhu,
To je samo c’jelom vnjatno seljanina vnuhu,
Grad ne čuje u dubravi sjekire težaka, 85
Ispod gora jasni pjesan’ jedri djevojaka.
Kako dusi, kad se prenu iz njedara cv’jeća,
I gornicu negasima mira os’ja sv’jeća,
Pronose svud’ i kadila, krjepke žića drazni,
Hlad i toplo srastvaraju vsec’jeloj prijazni. 90
Što se tuđiš, tvoja krivda, b’jedno čado grada!
Mačihaje što ne mari da pastorak strada,
Al’ priroda, mila mati, djecu svoju ljubi,
Što tlju skučnim (vjeruj meni) radom orač glubi,
Ni sjejatelj, što pristaje brazdom čteći njivu, 95
Ni kod stada boderstvujuć koji poljski živu,
Neće ovdje pače tebe biti uštedreni,
Dođi, pak će teći boljma tvoji dni vedreni.
Mudrovati, mislit, u nas n’je zgode ni mjesta,
Da je Mudra u st’jenama vašim samo česta? 100
Spomeni se kad su bozi zemnorodni žili,
Gajevi su i peštere, gore, hrami bili.;
Tu su pravde iistine učilišta stala,
I odziva jekom miru svoje sudbe zvala.
Gdi su kašnje zakondavci svoju hitrost čerpli, 105
Posobiti (il obteštat) človečeskoj terpli?
I nasušno ti predjeli sveti užas daju,
Ko zadnjaja silnog Vida med nami ostaju.
Šta sudrevni proročice, premudre Sivile?
Sa Vračara zle vještice, velebitske vile. 110
Svrhu svega Vid u ognju svoju volju kaže,
Voskliknite, pjevci druzi, on ju u stih slaže!
Svjetozarnog dnem oblaka ko ne zna čudesa?
O ognjenom stolpu jošt su punasva ušesa.
Kupini je nespalimoj i sad veličije, 115
Što ponese od Horiva s trnjem černičije.
Skaži, gde su načertane dv’je skrižali sv’jeta?
Je da li ne na planini, med molnijam sv’jeta?
Gdi s’ je god ko preobražjo, to je u svjet bilo,
Mnogose je i s vodama čudo zemlje svilo. 120
Zerduštovi praunuci pradjedu svom vjerni,
Po holmovi vatru lože, kad idu k večerni.
Zato sunce svim’ iskoni prestol Vida bjaše,
Svjetilnica krotka noći sestra mu se zvaše.
Vječni oganj, što hranjahu djevice u Rimu, 125
Ine tajne uvječnjaše, nije to za zimu.
Al’ jezika pak ognjeni sošestvije s’ više,
U tome je sve rečeno, nit’ se može više.
Voshvalite svi jezici istočnik jezika,
U vami je podobije njegovoga lika. 130
Prinosite tom kadilo, na dar, plamen sveća,
Obraćeni svi k vostoku, otud naša sreća.
S vostoka je pramuž izgnan iz svog vertograda,
Vida i Tlje prvo čado, da odsele strada.
Preblaga strast, nad izvorom naši slasti sjena, 135
Mačem, kažu, ognjevitim da je ispunjena!
Šta sui sad po pustinjam trepetni plameni?
Putnik gada: čudni dusi, blaga znaci meni.
O rumene, primte zavjet pjesan’ glasa moga.
Žrečestvujte, budi volja Lade milimoga, 140
Kolo vaše oko vatre moj je povod slovu,
Što vas samci Vruške pravo bjelonoge zovu.
I ta gora inogda je s čudesi cvjetala,
Otkuda bi još Vilina Vodica tu stala?
Da je negda Velebitu ina slava bila, 145
Serbski negli bogov sovjet i čertoga krila,
Svedoči nam sveto ime jošt Perun-Dubrave,
Gremjaštega, i s molnijom boga, bogov’ glave.
Selski žilci vidjeli su i potomkom kažu,
Koliko se nebo i tlja žitkim ognjem slažu: 150
Kako oblak plameniti čak sa zemlje ljude,
K nebu nosi, kolesnice sjajne tamo blude.
A kad čuješ za ognjenu ljestvu do nebesa,
Priznaj da su sva i svagda od ognja čudesa,
I sv’jet i svjat jednosuštno, nerazdjelno ime, 155
Ko u ovce, iz kog ml’jeko mora biti vime.
Ne prišelstvuj, sela tebe ljupko k sebi zovu,
Nauku ćeš vethu čuti, al’ sujeti novu.
Ako želiš obraz uzrjet’ sozdanija sv’jeta,
Ostavi grad u proljeću, ništa ti ne smeta. 160
Siđi k‘ r’jekam, prozri debre, vozljezi na gore,
Posvuda ćeš usmotriti Trojice sobore.
Otčja sila od vječnosti Sina svoga rađa,
Iz šta mudri Um sozdaje, Sin je tvari građa.
Za vječnost me tu nepitaj, mir vremena nema, 165
Što se menja i pretvara, krajev’ pore sprema.
Duh je žizan svud razlita, dviženija vina,
Koji, vidiš, da iz oca, ne ide iz sina.
Sva tri čine jedno samo, da što su razlučno?
Tvorca izvan tvari, žizni, misliti je mučno. 170
Mi velimo, da si čovek dušu i plot hrani,
Jeda s time ne dajemo biće trojnoj strani?
Čovek, to je svakom jedno, inače osoba,
Duša ima pute svoje, a t’jelu tlja groba.
Ne vidi se, ne zataji, da je svašto dvoje, 175
Sili dvoga podaj ime, pak će biti troje
Zemlju našu kako čine svu more i suša,
Tako i mir, sve veštestvo i Bog toga duša.
Nisu preci u prirodi čteti ne vjedali,
Kad su ime malog mira čoveku pridali. 180
Priliv odliv neusipni što je sinjem moru,
To ti nam jeporod i smrt u života dvoru.
Što su ovdje pitke r’jeke i bistri potoci,
Stupi niže, pučine su sviju vkusov’ soci;
A zapitaj, otkud goram’ ishodišta vodna, 185
Otvjet: opet (je li možno da su?) moram’ so dna.
Jest svud njeko grjadenije u vselene veščma,
Ko u pjesne slične glasu i spletenim rečma.
Ina javlja više sile i života moći,
Ina može k višem step’nu soveršenstva doći. 190
Ruda, kamen, sol i zemlja, voda, vozduh, pare,
Sve podleže ognja toku, njim se razno vare.
Um složiti (čij nevidi?), um se za to hoće,
Uzmi t’jelu iskru neba, nek’ ga grije tko će.
Ognja nema bez veštestva, ni prostora nema, 195
Gdi je prostor, tu veštestvo, a oganj ne drema.
Bog je oganj koji vsegda vezdje suštestvuje,
Koga nebo, koga zemlja, vselena čestvuje.
Imeniče! S mačem k čreslam, odolj održasmo,
Mi u njemu svi živimo, dvižemo se, jesmo. 200
Nije misal ta neskladna, da se čiste duše,
Čistilišta mogu biti i ugodne suše.
Ali vječnim žarom muke krvoločnog boga,
Ko god uči i vjeruje, ne vjeruje moga.
Sad neka mi kaže, ko zna, otkud proishodi, 205
Da žitelji Inda, Tivra, mnogi ini rodi,
Na lomači mrtvih strve sažizahu smjerno,
Zašto i mi užižemo sveće mrtvim vjerno.
Vsesoženja, žrtve, šta su izbranoga puka,
Šta l’ koljivo ognjem naše od pšenična tuka? 210
Sve to od nas, s polja naši svoj početak vuče,
Poglumi se gradoljupče, na ti k svemu ključe!
Mi pitamo, što ne znamo, mater našu dragu,
I priroda uči svašto, svačeg držeć vagu.
Ona hodi vsegda rjesna i vesela ravno, 215
Ali vesnom (to su stari uvjedžbali davno),
Od radosti gdišto više djeci svojej kaže,
Kaže drugda, što se boje da u nje i traže.
Ko kad jutrom na potoku (srce ju uhitri),
Gdi pastirka u zrcalo struja gleda bistri, 220
Vidi da joj svježi v’jenac, ruža, stoji l’jepo,
Pak još pita drugu svoju: stoji li mi l’jepo?
Ne seća se da tim drugoj baš ono otkriva,
Što vjerila, da zna, ne bi, ni po što je živa.
Evo ti me kod djevojke čisto iznenada, 225
Pak u vreme kad nad svačem, slovo: ljubov, vlada.
Vesna, jutro, s gaja potok, livada, djevojka,
Tu je čuvstvo sve od kape do rosnog obojka!
Ljubov mora božestveno naitije biti,
Ona srce slatko grije, rada se izliti. 230
U njojzi se osećaju pravog ognja sl’jedi,
Evo, ljubov topla, hladna, ko zna az i vjedi.
Ali što ju Boga čini baš rođenom kćeri,
Jest, k mudrosti u svačemu što otpire dveri.
Pravda onim, koji vele: Bog sozdaje tvari, 235
Mati, otac, Bog posredi, to ništa ne kvari,
Iskoni bje slovo, slovo bjaše, vele, k Bogu,
I Bog bjaše slovo, zri sad okruglu dorogu.
Slovo sinom nazivaju, to ljubov izdaje,
Sozdavati i ljubiti, tako skupa traje. 240
No, šta traje? Vreme, vječnost, to su naše reči,
Bog biv’ s tvarma, jest i biće: ovo je put preči.
Ko je kadr’ji, sad mi kaži, uživati vesnu,
Ko dan drema, il’ ko svetu ume pjeti pjesnu?
Bog je u nam, trogajućim, grijemo se njime, 245
Pjevci vele: al’ ti nisi zadovoljan s time.
Veleć da su srećno moji napereni luci,
Što ja držim pjevajući milotu na ruci.
U Misiji (drevno ime inoplemni usta,
Zemlji koja dotle bila nigda nije pusta;
Jer Mezija i Misija i Miznija tuži,
Da je mati svim mužicka gdi vitahu muži),
U Misiji, u državi roditeljskoj muza, 5
Gortanu mom nije treba čuži boginj’ vkusa.
Mečtanija mom odavna neka laste umu,
I srce mi ne bdje tune k čuvstva moji glumu.
Vetha ljeta vmještena su u vašem spomenu,
Vetha ljeta nuća vaša k nami da okrenu, 10
O sestrice, jelonosnog diko Elikona,
Vi ste snišle, ja osećam, u maternja lona.
Obišle ste, po rastanku, čudne družbe Lina,
Posjetile drska čada iga Apenina,
Sjedališta iza Zlatnog Luga postojana, 15
I kod morem otlučeni od sveta Britana,
Imale ste, po krajevi i Dubrave Černe,
I prinesle daže prestol u strane sjeverne;
Sve ste vidle, i osto je svud trag vašeg vida,
Vrativše se, sad grlite st’jene vašeg zida. 20
Prišelnice, tuđite se, vidjet se ne date,
Poznom rodstvu, ko nevješte, sputno se javljate;
No vašeg su stope svježe božestvenog traga,
Naitija vašeg svašto vosparuje snaga.
Svirjel moja sličnije mi njekud daje glase, 25
I tučnije s račenijem stado zlake pase;
Sav se predjel nešto menja, ni tome odavno,
Bliže nebo, tlja razbotje, vreme stiže ravno.
Kad zalazi, sunce pušta nevečerne svjete,
Zora zoru natkrašuje, sumrak noći mete. 30
Jutra lepša polju našem sviću na poltamu,
Nego negda Mojseovom u raju Adamu,
I vozdusi, i potoci, i ptice po gaju,
I odzivi iz peštera, sva bodrost izdaju.
Pravda vječnom gadaniju, što su rekli stari, 35
Da pastirom blagi bozi lučše štedre tvari,
Koji česnost hrane hotnu, dušu čistoserdu,
I prirodno ocev vjeru bljudu vsegda tverdu.
Rano, kasno, kad i s trudom neki minu v’jeci,
Prosti da se opolčaju opet čelovjeci. 40
Ova polja, mila dolja od očinstva djeda,
Već su bila, kao glava zadrjahljela, s’jeda.
Dubrave su kozne ljezle do vrhova gora,
Žitelj sa svog, strahom pronznut, bježo selskog dvora,
Poprestale kod volova i šale težaka, 45
S udolija jasne pjesne jedri djevojaka.
Sve pažiti, i blagoslov koliki je Pana,
Što Pomona voća nosi, divjači Dijana,
Koliko god i Cerera s klasa siplje tuka,
Sve je turska razgrabljala krvoločna ruka. 50
Nitidosta, da nevično junci igo vuku,
I junoše pod čitapom svoje pleme tuku,
Kako vodom oganj gasne, ognjem gori s’jeno,
Tako skverna pohot cv’jeli djevičesko vjeno;
Nit’ supruga samog ima s v’jencem gospodara, 55
Nit’ u bratu koja pomoć sblažneni sestara;
Praznik zabven po njivama krasnog čtiti Ladu,
U vesi je voplj bio, a užas u gradu;
Neki bježo u dubrave jav oružje na se,
Taj otčiznu ostavio, da ga čuža spase; 60
Samo kud su žadatelstvu zaronjeni puti,
Gdi pod ništim kolibami srećabolje sluti.
U pastira ovde-onde (ko proroci da smo),
Što god tiše življaše se, mi bolje čajasmo:
Dočekasmo. Naši teku preobrazno dani, 65
Bolje danas nego juče, ljetos nego lani,
Našim pastvam zavid’la bi stada sa Evfrata,
Gumnam našim u Libijipšenica sabrata,
Predivo je serbsko tanje, tletočivi Nile,
Tvoje ljudi, naše nose (jesu što i) vile. 70
Jagnjat’ naši prevoshodi Gedeona runo,
Febe b’jelo, rumeno bi nadjet mogla, Juno.
R’jeke daju Inda plode, planine utvari,
Zelja kaplje, ko rosnoga neba suncem šari.
Vješte bake svud nalaze sovolšebne trave, 75
Asklepija ne pitaju, mrtve c’jele glave.
Loza toke sa holmova sladosti nizlija,
Slast, što Liej pobjeditelj prinese Indija.
Aravija i Golkonda, Kitaj do Japona,
Meksik, Peru, Brasilija, Etiopska lona, 80
Nek ostanu, tko sve želi, vzračni imen’ glasi,
Serbsku našu predovoljno sokrovište krasi;
Sokrovište, ne takovo da se roje bludi,
No da živi, kako naši, po prirodi ljudi.
Čudno vreme, vreme (mislim) da je ispolina, 85
Tog uspjeha (sumnja) sama l’ človječeska vina.
I što vidim, i što više daljni putnik kaže,
Sve gadanom preobličju istinu prilaže.
Nije vsuje, onomadne žrtvovasmo Panu,
Soko noseć sa Avale javorovu granu, 90
Granu pusti, i gdi padne, javorse sad krili,
I kosovi polja našeg, što su skriti bili,
Tu odonda jato kupe, gn’jezda stroje javna,
Poju radost, rekao bi, čajanu odavna,
I kad poju, mile zvuke sveto ječi drevo, 95
Plandišta se vzigravaju, zemlje miče črevo.
Takve žrtve. tebi, prosti, podobaju, Pane!
Takve odsad gledaj te nam nizpošiljaj dane.
I vi nešto hrabrite se, slatka četo, djeve,
Mužate se, koja bolje, serbijiske neve! 100
Bilo ovud ispod gora kod pokojni stada,
Bilo dalje, kako kažu, oko B’jelog Grada,
Boginja se lova vašem krjepkom struku divi,
Belona je jedna bila, vi ste čopor živi.
Šta će iz tog proče biti, ko zna, nek se nada, 105
Otkako je, evo dosta, zemlja manje strada.
Ili Ponta Amazone basna kod nas hrani,
Ili Sparta podunavskoj voskrešava strani!
Il’ se vraća v’jek negdašnji Deukaliona,
Ili žizni pastušeske vljudnog Apolona! 110
Ja sam bolje vsegda ča’o, jer su bozi blazi,
Bolje ča’o, jer su ništa pred božestvom vrazi.
Vele da je za gr’jeh otčij nebo kazn’ dalo,
Da gr’jehovno čada jazvi ocev naši žalo,
T’jelom nisu pregr’ješili, hrebet je naš snažan, 115
Žalu duha, ih gluposti, nije do nas sažan,
No u svakom vozodrastu može se umreti,
Svaki narod svim na čudo dokle se popeti,
Vsegda kad se knjiga ljudski navrši sudbina,
Bozi dižu od tle sebi čelovjeka sina; 120
Odvijaju i zavjesu koja i’ zakriva,
Zemlju tješe, da odsele nadeždno počiva.
Vnušavati bodro valja što međ nami biva;_ Svaki da se šta prihvati, nitko ne univa.
Časi su se približili opet našeg Carstva, 125
Časi lučši iskušenog Serbljem gosudarstva.
Str’jelodržac razgaljuje Perun tme oblaka,
K obnovljenju toržestvija neba s zemljom braka.
Koje višno začatije veseli godina,
U Serbiju žrebij nosi s zapustjeli trina. 130
Ključilo se na Olimpu otpre zlatnog v’jeka,
Nije piće vječni bogov’ zabvenija reka.
Sobor njiov, dosad vnimav veličestvu svome,
S gore svoje sad priniče k narodu serbskome.
Istinu mi budi lasno skazati po redu, 135
Usta moja o nebesnim lagati ne smedu;
Vjera valja, kolko se god vešt vidi črezmjerna,
Ja kriv nisam svidjetelja ne imavši vjerna.
Rano bjaše, ja se dignem da obiđem ovce,
Hoća rano, no ko negdi da već čujem lovce. 140
Pođem dolje od obora, zora se užaže.
Il’ ja snivam, il’ je tako što mi sepredlaže?
Obuzme me neki trepet, sveti, jer me blaži,
Oči moje mutne nisu, nisu ovo laži.
Da kamo su, svanulo je, u polju pastiri, 145
Kamo naši s pastirkama ovda vični piri?
Kakva rosa, šta l’ je ovo? Oganj, vlaga žizni?
Polje naše jošt se nezna u takvoj novizni!
Prizrak nije, proniče mi skvozje plotno t’jelo,
Oseća li jošte kogod ovo čudno zjelo? 150
Obratim se, put nastavim po prvome tragu,
U prsima čuvstvujući sve to veću snagu.
Stado nađem, i preznem se, jer mi jošte spava,
Niti glasi gdi svirala, nit’ se pase trava.
Šta će biti, jablanovi nad kolibom kr’jese, 155
Što je dotle sjen bacalo ozarjava l’jese:
Ne znam, pređe na desno li poći il’ na l’jevo ,
Da vozljezem toga jutra proročesko drevo.
Budem gore, i vnezapu, drevnost se pomladi,
Gora gori voznasjela, do neba su grjadi. 160
Sav mi predjel, ko pod maglom, oko mene muči,
Ispod mene jošt mrak noći, sa mnom zore luči.
Silna gora preda mnom se na vispar proteže
Podnožije sve u dimu, vrh se s nebom veže.
Nit’ je Osa ni Pelije, mostnice k Perunu, 165
Ni strašilo egipatskom sinajsko bjegunu,
Već planina s tmom tem tisjašč ispeštrena zv’jezda,
(Nisu zv’jezde, no naroda sviju vremen’ gn’jezda).
Mnoge su se pogasile, nema već ni traga,
Mnogim stoji jošt gdikoja samo luča naga, 170
Neke bliste, kao srasle, s pom’ješani žari,
Neka sviće iznenada gdi se druga kvari,
Jedne vsegda po podlome podgoriju puze,
Druge snuju s okrestnima družeske sojuze;
Ova ljeze na strmotu, ona dolje teži, 175
Ta višekrat pomrčala zrake paki ježi;
Ina svuda obilazi, i na svašto sluti
Njoj unakrst, do tjemena gore jezde puti;
Kako jedne bistro sjaju, te se klubom jaču,
Ove bliže vozaju se, one ko da skaču! 180
Preko mnogi prevlače se drugda ko oblaci,
Drugda im se, kad stranpute, pozamrse zraci.
I kad vzorom prigvoždeni’ sve motrim zjenica,
Ko da mi se zrak mojega preobrazi lica;
Čuvstva mi se porazverzu ploti moje gusta, 185
Ispune se vdohnoven’ja i čoveč’ja usta
Pronese se šumnamolva, iznad moje glave,
Vostrepeću i listvijem grane dreva plave,
Blisnu luče s vrha gore (luče, pravda, blage)
I abije oči moje ne imahu snage. 190
Bude tiho i vrh gore u zlatnom oblaku,
Oblak spleten, kao v’jenac na krasnom junaku.
Nemezda je sirječ nebo nad gorom otperla,
(Nemezis bje strano ime, boginja nemerla),
Ista vrata tvrdi neba, podobije kruga, 195
Spustila je kao oblak povrh gorskog luga,
Tu je bogov’ sudeiska hramina vsevidna,
Tu vselene mzda djelam štedra i postidna;
Tamo prestol trisjedalni od zlatnoga runa,
Mudre l’jevo, desno June, po sredi Peruna, 200
Sjudu, sjudu tad boginja vitko prepasana,
Mart u bronji i uokrug proča pričta strana.
Junino se djelo vidi, brižno Mudru pita,
Ište, da se sudeb knjiga razgne davno svita:
Bude. I gle, Minerva si paladij nad’jeva, 205
I abije iz oblič’ja sviju sloga s’jeva:
Mart se maši k svome kopju, Pluton mošnju dr’ješi,
Mane glavom, da je doba, i Saturn plješi,
Pan c’jevnicu naperio (zvali su i Pana),
Dijani je Luna pala, stid joj sm’jeh Divana. 210
Merkurij se za svoj žezal, Cerera za grudi,
Za trezubac hvati Neptun, svak po svojej ćudi,
Pri začelju Vid se smije s rukovet’ju luča,
Prama njega Iris ređa niz Junini ključa.
Tad gremitelj vdovletvoren zagrli Nemezdu, 215
Da naredbe, i sam pođe novu zr’jeti zv’jezdu;
Jedva pođe, vselena se svakolika strese,
Rukom grane, okom lovim, kud svjetila kr’jese
Niti vidim, tarem oči, i ko da se budim,
I budim se, i na odru ne znam šta da sudim, 220
Letim brže iz kolibe, sjaje vrh jablana,
Noć bje prošla nastupajuć jutro b’jelog dana;
Vrsi gora naokolo gobzuju u žaru,
I sva s višem ko da radost trožestvuju daru,
Uznam i ja moga Vida i Iridu mladu, 225
Sunce sjajno na vostoku, dugu na zapadu.
San je, dakle, koja vjera, što nije na javi?
Što poželi, to se sniva vidovitoj glavi.
Malovjere, da s’ je tvome to duhu odvilo,
Kleo bi se da s’ je negli vježdoma ti zbilo. 230
Ti da uzmeš nebu silu naitija nizu,
Hvatajuć se vsemogućstva, koje nije blizu!
Ajde, reci: Ljestvica Jakovlja je sumna,
I sedmeri klasi lažni za Egipta gumna;
Reci, da je faraonu budna šala bila, 235
Što na bregu krave tvore sedmoustog Nila.
Strano jutro! I sam pitam, je l’ sve tako bilo?
I otkuda da tolj nebo na me prostre krilo?
Jedno se koleba i kruši, da se drugo složi i sazida; jedno živiti prestane, da počne drugo; jedno već postaje, gdi je drugo još jedva iščezlo; u prirodi pokoja nejma, nejma uničtoženija, u prirodi nejma smrti. Ovo je tok vešti prirode, koji od nečuvstvujemog, od oživotvorenog trunka, preko skota, človeka, angela, ide do Boga, gdi je svega izvor.
1804.
Ljubov i prijateljstvo jesu prvi osnovateljni zakoni koji kroz sve oduševljeno, a i bezdušno, vladaju jestetstvo. Njima tako posljeduje trudoljubivi mrav i blagoslovena pčela, kako i poluslovesni slon i bogomudri človek; nji ne manje nabljudava u sunčanoj luči plivajući trunak, nego i preko nebesni pučina okolojezdeći četiri-mesečni Jupiter. Svakom svoj osobiti povod i odmjer, no svima sovokupno jedna nepromašima krajnja velika končina; dosta, ovo je nerazpoimi lanac vselene, s kojim katkad samo, ko bi igda i pomislio, smešno - bezumije potresa. A kako ćei ne potresati, kad ustran reda izostaje, u kom se, kao u nevidimom nekom okovu, samo napredovati mora?
1804.
Po tomu, zlatni vijek pjesnotvoraca, filosofičesko stoljeće mudroljubaca i posvemstveni mir mirograždana, ovo su slatka snoviđenja, koje su sebi muževi u vostorgu voobraženija vozmječtali, no na ovom svijetu, među ovim ljud’ma, niti su kad mogli, niti će moći naći.
1808.
"Lepa je stvar čovek, ako jest čovek" - veli jedan drevni Rimljanin. Zaisto, imamo dve noge i dve ruke, ispravni stas i pet čuvstava, u glavi klupče zamršenoga uma, u usti molvu neodrješene besjede i u srcu skopite kramolni strasti, sve ovo jošte nije dosta, da se takovo stvorenje čovekom nariče. Ništa nije čoveku bliže, nego on sebi; pak sa svim tim on tako teško i retko zna za se, poznaje sebe i pravo ščastije svoje.
1808.
Narod koji nejma vkusa, nejma ga jer nije imao vospitanija, a vospitanija nije imao, najviše, jer nejma narodnje gordosti. Narodnja gordost, ovde valja razumjeti, da nije nadmeno nekakvo i visokomjerno predpočitanije naroda svojega, to nek bude Turkom i drugim poluvarvarom, no razumno-visoko mnjenije o harakteru i povedeniju jegovom, koje se rađa iz čuvstvovanija dostoinstva naroda.
1809.
Potraživati prve početke naroda, to je danguba; no evo povijest naša, tako je osobitom nesrećom nekom, isprelamana i pozarubljena, u mrak sva zamotana, da se o davnašnjim sasvim ništa, o srednjim jedva-li-što-god, a o posljednjem vremenu našem malo s izvjesnostiju može kazati.
1809.
Da nije gromova, zemlja bi ožestjela i da vihorova nije, usmrdilo bi se more!
1809.
Mojsej imao je Adonaja među munjama i grmljavinom; Numa boginju Egeriju, u jednom gaju blizu Rima; Isus oca nebeskoga, na Gori Maslinovoj, u vertogradu; Muhamed arhangela Gavrila u pustinji. Svi su s Bogom počinjali, i svi bezpredjelno, slijepo povinovanije slovesam svojim od ljudi trebovali. Jedini Bogočelovjek naš samo SOVJETUJE. On sve vješta o ljubovi i premudrosti Oca vsih Nebesnog, sve uči ljubov i mudrost; UOŠTRAVA samo, i vrage svoje ljubiti.
1809.
Um je čelovječeski upravo za istinu sozdan: duša naša nemirna je, kad se u čemu do istine udostovjeriti ne može; nitko s ravnodušjem ne prima da mu se reče: LAŽEŠ; u nas svakog kad osetimo da nam ko što pod istinu oće da prišije, vozbuždava spravedljivo negodovanije naše; družestvo čelovječesko ne može bez istine obstajati; Bog; u kojemu se svi sojedinjavamo, ljubeći ga, velimo svi, da je sama sušta istina; pak sa svim tim, šta biva? Veritas odium parit, rečeno je, ima blizu dve tisjašče godina; pak kako onda, onako istinstvuje i danas: ISTINA NENAVIST RAĐA. Ljud’ma je žao, kad im se čista otkrije istina, a navlastito kakva velika, i koja se koga voosob najbliže tiče istina! Ne bi čovek žalio, da ju znadu i vsegda pamte. Ovo biva, i što svaki čovek nejma dovoljno razuma za svaku istinu. Je li skupost prirode? Je li nesreća ili sramota čoveka? No nek znadu ljudi da su istina i laž tako tijesno jedna do druge, da se poizmeđu nji ništa, ne staviti, no ni pomisliti ne može; i, ko dakle neće prvu, morajući nešto hotjeti, evo -mu kratka izbora - laž. A ovo je kći mraka, njeno je obilježestvo žalo grjehovno, i otadžbina njena ad. Napersnici njeni poznadu se takožde lasno; to su svi oni što VSEOBŠTE ISTINE ZA OSOBENE PRIMAJU OBIDE; njima je ime: SINOVI POGIBELjI.
1809.
Čovek u svojem govorenju podoban je pauku u njegovoj mrežici. Kako ovaj mrežice svoje končiće snuje iz sebe, i u sebe ih prima, kako njemu svaki končić jest produžena, rekao bi, njega istoga jedna častica, črez koju on osjeća; i kako on samo u sredotočiju mrežice svoje jest sve ono što u njemu vidimo čestito, soveršeno i udivitelno; isto tako primijetiti se sve to može, u ime jezika, govorećemu ili slovesnom čoveku.
Između 1818. i 1821.
Autografi pjesama Pavla Solarića, koliko se zna, nisu sačuvani; sve su objavljene posthumno u Letopisu Matice srpske (u daljem tekstu LMS) od 1826. do 1834. godine,1 izuzev odlomka Poslanice Mihailu Vitkoviću, koji je izišaou Godišnjici Nikole Čupića, 1905.
U LMS-u je objavljeno 40 pjesama (neke su fragmenti), kao i jedna pjesma bez riječi, ostao je samo njen grafički trag. Stihovi u LMS-u rđavo su odštampani, sa nizom grešaka, samo 14 pjesama ima naslove (možda svaki i nije Solarićev), a neke su odvojene jedino grafičkim razmakom.
U LMS-u su objavljene poeme Zima i Vesna, te odlomak koji nesumnjivo pripada poemi (nesačuvanoj ili nepronađenoj?) Ljeto, pa se može zaključiti da je autor napisao i poemu Jesen, odnosno kvartet o godišnjim dobima.
U LMS-u, 1825, sv. 3, str. 128-132, izišao je popis rukopisa iz Solarićeve zaostavštine, uključujući i tri pjesme (navedena su prva dva stiha), što ga je uredništvu poslao tršćanski učitelj, pisac stihova i prevodilac, Dimitrije Vladisavljević (1779-1829), a u LMS-u je objavljena samo jedna.
Potpuno je, dakle, sigurno da je poetski opus Pavla Solarića znatno obimniji od onog koji nam je dostupan, a čini ga 41 pjesma.2
U svoju Antologiju starije srpske poezije (u daljem tekstu ASSP), Novi Sad * Beograd, 1964, Mladen Leskovac uvrstio je osam Solarićevih pjesama: Moja samvika (kod Leskovca Ja sam hteo Jugoviće), Miloš i Radovan, Mladen i Miloje, Kovčežić nebogoga Pavla, Ženidba po modi, Huda Serbkinja (kod Leskovca Srpkinja), Poslanica Dragi Teodoroviću Triješćaninu (kod Leskovca Tršćaninu) i O ljubavi pjesne nigda ostariti neće (kod Leskovca nikad).
Izbor stihova u ASSP-u pokazuje da je Leskovac tražio "zemaljskog", a ne metafizičkog Solarića, ali - i takav - nije mimoišao antologijske pjesme i priređivaču ovog izdanja bio je od pomoći.
Iz ASSP-a neki antologičari su preuzimali pjesme, i ne zavirujući u LMS, gdje se nalaze ostale, a kako su radili književni istoričari pokazuje činjenica da se poezija Pavla Solarića našla u knjizi bezmalo dva stoljeća nakon nastanka - u ovom izdanju.
LMS, sv. 1833,. 34, str. 58-94.
U svoj Cvetnik srbske slovesnosti (u daljem tekstu Cvetnik), sa podnaslovom Čitanka za više gimnazije u Austriji, Beč. 1853, str. 517-520, Jovan Subotić ovu pjesmu uvrstio je pod naslovom "Gozba" izostavivši stihove 87-120 i 129-140. U njegovoj verziji pjesma nije podijeljena na strofe i nije jasno kojim se kriterijumom rukovodio u njenom "preuređivanju". U propratnoj bilješci Subotić zapisuje: "Pavle Solarić, ljubimac i učenik Dositejev. Kad se ovaj spisatelj rodio i kada je umro nisam mogao do sada doznati."
U Antologiju srpskog pesništva, Beograd, 1964, str. 96-97, Miodrag Pavlović unio je odlomke Pjesne o gozbi 1807. kojima je Solarić u njegovoj antologiji jedino zastupljen. Od 35 strofa u antologiju je uvršteno 8, sljedećim (ne)redom: 6, 7, 14, 20, 24, 25, 34 i 35. Sastavljač antologije, koja je od 1964. do 1998. doživjela 9 izdanja, nijednim slovom nije objasnio ovaj postupak,
5 - trisvjato je kolo - kolo koje blista svjetlošću Svete Trojice.
8 - Iz c’jevnica gortana mog - iz svirala grla mog; jasnost zlatnog runa - u grč. mitu o Argonautima tesalski heroj Jason, sa najvećim grčkim junacima, kreće u osvajanje zlatnog runa, onoga što razum smatra nemogućim; zlatno runo simbol je čistote, slave, besmrtnosti, božanskog.
11 - Ovidij - Ovidije Nazon Publije (43. pr. Hr. - 17. ili 18. posl. Hr.) je veliki rimski pjesnik, tvorac spjeva Metamorfoze, autor Elegija i Pisama s Ponta. Godine osme izgnan je u Tome, današnju Konstancu, na Crnom moru, Gdje je i umro. Njegova poezija imala je znatnog odjeka u potonjoj evropskoj književnosti. Za Solarića, koji ga je prevodio, bio je jedna od trajnih fascinacija; se pjesnej kaje, pjesne pjesnom tuži - pjesmom se žali, pjesmi pjesmom jadikuje.
12 - Priklad daje da i b’jednom pjetij voplj služi - primjer daje da i nesrećniku plač (u poeziji) pomaže.
14 - Spomen oca sinovom je svjatilo gadano - očevo pamćenje sinovima je svetilište prorečeno.
20 - ovaj stih je trinaesterac - odstupanje od četrnaesterca nije slučajno.
22 - Saturnovo črevo - Saturn je u rim. mitologiji bog plodnosti i vremena, izjednačen sa grč. Kronom i povezan je sa podzemnim svijetom.
24 - čadam - djeci.
36 - čezne, čeznu - iščezava, iščezavaju.
45 - na Gionu lona - vjerovatno se radi o štamparskoj grešci i moguće da je u pitanju Dion, makedonski grad poznat po tome što ga je u 1. st. pr. Hr. opustošio rimski vojskovođa Lukul, odnijevši sa sobom 50 figura u prirodnoj veličini koje su predstavljale heroje toga kraja, a izradio ih je Lipis iz IV st. pr. Hr. To je bio jedan od najmonumentalnijih spomenika čovječanstva.
46 - Stolpost’jena neboparnog kamo Vavilona - gdje je kula (stolpost’jena) Vavilona koja prodire kroz nebesa? Vavilon je, sa svojim visećim vrtovima bio jedno od sedam svjetskih čuda, a kula vavilonska, koja je trebala doprijeti do nebesa srušena je, nastala je pometnja među jezicima graditelja koji su, umjesto Boga, poštovali idole.
47 - Kamo zlato gileadsko - Gilead je biblijska zemlja; Jaup Gileađanin bio je jedan od izraelskih sudija, sudio je 22 godine i imao 30 sinova koji su držali 30 gradova; utvari s Ofira - blago s Ofira, daleke čarobne zemlje u biblijskim pričama, odakle su feničanski mornari jevrejskom kralju Solomonu donosili sandalovinu, zlato i drago kamenje.
48 - tainstva memfidskoga pira - Memfida je kćer rječnog boga Nila Epafova i Libijina majka. U njenu čast Epaf je podigao grad Memfis.
57 - hrami Apolona - u grč. mitologiji Apolon je sin Zevsa i Lete, brat blizanac boginje Artemide, bog sunca, pjesništva i muzike, pokrovitelj umjetnosti, prorok i ljekar, simbol mladenačke ljepote (Feb); posvećeni su mu brojni hramovi, od kojih su najznačajniji u Korintu i Termu (VII st. pr. Hr.), u Selinutu (VI st. pr. Hr.) i u Basama (V st. pr. Hr.); hvala Siona - Sion je Smirna, grč. grad u Maloj Aziji.
58 - Gomorejska judol - dolina Gomore, starojevrejskog grada grijeha, koji je zajedno sa Sodomom, takođe gradom čovjekovog pada, uništen Božijim ognjem, na njihovom mjestu danas je Crno more; molbište Amona - Amon je jedan od egipatskih bogova, poistovjećen sa Ra, kao Amon Ra, vrhovni bog Egipta.
59 - Sedmerično mira čudo, u prahu Dijana - sedmo svjetsko čudo, veliki Artemidin hram u Efesu.
60 - str’jele strte Jupitera - potrošene Jupiterove strijele; u rim. mitologiji Jupiter je vrhovni bog panteona, bog vremena, svjetlosti i neba, poistovjećen sa grč. Zevsom; poprata dver Jana - Jan je rim. božanstvo vremena, svakog početka i svršetka, prikazivan je sa dva lica (mladenačkim i staračkim), njegova otvorena vrata znače rat, a zatvorena mir.
92 - dvojevremen - u LMS-u je odštampano dvoé vremen.
95 - to nek’ Edip - u grč. mitologiji tibetanski kralj koji je iz neznanja ubio oca i oženio se majkom. Riješio je zagonetku Sfinge i oslobodio Tebu nemani koja je ubijala prolaznike.
115 - časom zlatnog v’jeka - Ovidije u svom spjevu "Metamorfoze" zlatnim vijekom (aurea aetas) naziva doba u kome su ljudi živjeli srećnije nego u kasnijim vremenima. Solarić smatra da zlatni vijek na zemlji nikada nije postojao niti će postojati
118 - Blagi bozi, sljezte danas (nebo je moguće) - u LMS-u je odštampano Blagi bozi i sljezte danas boginje (nebo je moguće!). Nesumnjivo se radi o gršci, konstrukcija je nezgrapna i stih, umjesto 14, ima 18 slogova.
119 - učasnici - u Sodomi - u LMS-u je odštampano učasnica; v. bilješku uz stih 58.
121 - na Olimpu - Olimp je planina na granici Tesalije i Makedonije, u grč. mitologiji boravište besmrtnih bogova.
7 - na visotu vavilonskog stolpa - vavilonski stolp je vavilonska kula, v. bilješku uz stih 46 Pjesne na gozbi 1807;
8 - čelovječja tolpa - u LMS-u je odštampano čelovúča.
13 - Vid za mira - u slov. mitologiji bog bogova, svevideće božanstvo; u Solarićevoj poeziji Vid je svemogući Bog, Tvorac, Svedržitelj;
22 - mimošla proleće - mimogred prolijeće.
37 - otud pjevac auzonski - pridjev od Auzonija (lat. Aussonia, pjesnički naziv za Italiju (prema Ausonu, sinu Odiseja i nimfe Kalipso); ovdje je pjevac auzonski pjesnik Ovidije.
47 - prostranom - u LMS-u je odštampano prostranom.
50 - pasnjačij znoj - pasja vrućina.
72 - iz njedara Cv’jete - u LMS-u je odštampano cvúte; Solarićeva boginja vegetacije.
87 - čezne - iščezava.
88 - lesno - u LMS-u je greškom odštampano desno.
2 - na c’jevnici - u LMS-u je samo na ovom mjestu odštampano na cevnici, ainače sa jatom.
22 - Avelj i Kain - u biblijskoj priči Kain je prvorođeni sin Adama i Eve, koji je ubio brata Avelja.
47 - prostranome miru - u LMS-u je odštampano prostrannomü miru.
19 - vpečatljena - u LMS-u je odštampano včečatrljena.
20 - Saturnovi zubi - o Saturnu v. bilješku uz pjesmu 1, stih 22.
29-30 - Ko podobno sebi mrzi, bježi, malo važi, / Vrag je ljudski, ili druga, il’ čtitelja traži - u ovim stihovima prenesena je ideja engleskog klasiciste Aleksandra Poupa (1688-1744) čiju je poemu Esej o čovjeku Solarić čitao u francuskom prevodu (Lion, 1761). Iz ovog djela Solarić, u Predisloviju spisu O samosti, Venecija, 1809. str, VII, navodi Poupove riječi: "Onaj koji bježi, onaj koji nenavidi ljude, ili ište udivitelja ili želi prijatelja."
LMS, 1826, sv. 9, str. 42-43.
10 - Umjesto četrnaesterca javlja se deseterac.
38 - Danica - zvijezda koja navješćuje dan; u srpskim narodnim pjesmama javlja se kao sunčeva ili mjesečeva sestra i sunčeva kći; naše ime za Veneru (vidi sljedeću bilješku.
49 - voplj - u LMS-u je odštampano vopalj.
55 - Venera - u rim. mitologiji boginja ljepote i ljubavi, poistovećena sa grčkom boginjom Afroditom.
60 - bud u pomoć - u LMS-u je odštampano u pomoći, pa je, slogom viška, narušen četrnaesterac.
99 - o Ovidiju v. bilješku uz pjesmu 1, stih 11.
115 - ostre str’jele Dida - u Solarićevoj poeziji Did(o) je bog ljubavi.
120 - Perun - u slov. mitologiji bog groma, bog neba; nalazimo ga u mnogim topografskim imenima; njegov kult sačuvan je u običajima i vjerovanjima vezanim za poštovanje hrasta; neki i cvijet peruniku dovode u vezu sa Perunom.
134 - Zefirovo šeptanije - u grč. mitologiji Zefir je bog zapadnog vjetra; lahor.
137 - namršteni - u LMS-u je odštampano nameršeni.
141 - Luna - rim. boginja mjeseca.
LMS, 1826, sv. 6, str. 81-84
52 - Prorok - U LMS-u ova riječ je označena zvjezdicom uz objašnjenje David.
LMS, 1833, SV. 6, STR. 58.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
U svoju Antologiju stare lirike grčke, Zagreb, 1916, Koloman Rac unio je 52 anakreontske pjesme, koje je sam preveo. Osamnaesta po redu (str. 365) glasi:
Sve zemlja crna pije,
Nju drveće mi pije,
A more pije rijeke,
A sunce pije more,
A mjesec opet sunce.
Što karate me, druzi,
Kad i sam piti želim.
Lako je uočiti da Solarićevi stihovi poetskom konkretnošću, neposrednošću i dinamikom visoko prevazilaze prevod Kolomana Raca koji, inače, zaslužuje poštovanje već i zbog toga što je sačinio jedinu antologiju starogrčke lirike na srpskom jeziku.
LMS, 1827, sv. 9, str. 38.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
Pjesma je uvrštena u ASSP (str. 90), pod naslovom Ja sam hteo Jugoviće, koji je dao Leskovac. Koloman Rac je u svoju antologiju (vidi podatke uz pjesmu 7) uvrstio i ovu, kao dvadesetu po redu, u nizu anakreontskih pjesama (str. 359-360):
Atride ću da pjevam,
O Kadmu ću da pjevam.
A s barbita mi strune
Gle samu ljubav ječe.
Promijenih jednom žice,
I svu promijenih liru.
Herakla slavna djela,
Ja uz nju pjevat uzeh,
Al’ s lire opet žice,
Otpjevaju mi ljubav.
Oj zbogom zauvijeke,
Junaci - jere lira
tek samu ljubav pjeva.
Atridi - sinovi kralja Atreja, Agamemnon i Menelaj, vođe grčke vojske pod Trojom.
Kadmo - tebanski kralj, osnivač tebanske tvrđave Kadmeje.
Heraklo - Herakle, najslavniji grčki junak, sin Zevsa i Alkmene.
LMS, 1827, sv. 9, str. 39-40.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
1 - Pindar - liričar (318-438 pr. Hr.) koji je uživao veliki ugled u staroj Grčkoj i Vizantiji, cijenili su ga Rimljani Kvintilijan i Horacije, uticao je na kasnije evropske pjesnike, Ronsara, Getea, Lomonosova; Elikon - Helikon, gora u Beotiji u Grčkoj na kojoj je, po predanju, bilo sjedište muza.
2 - Vergilij - Vergilije Publije Maron (70- 19 pr. Hr.) rimski pjesnik, autor Bukolika (pastirske pjesme) i Georgika (pjesme o zemljoradnji, te monumentalnog spjeva Eneida. U kasnijim vijekovima bio je izuzetno cijenjen, od mnogih više nego i sam Homer; Tempea - dolina u Tesaliji u Grčkoj.
3 - Ipokrena - Hipokrena, izvor na Helikonu u kome su se kupale muze; Ovidij - vidi bilješku uz pjesmu 1, stih 11.
4 - Pegaz - krilati konj Zevsov (iskočio iz trupa Meduze); pod udarom njegovih kopita izbio je čudesni izvor Hipokrena čija je voda nadahnjivala pjesnike; Oracije - Horacije Flak Kvint (65-5. pr. Hr.), rimski pjesnik, pisao ode, poslanice, satire. Ugledajući se na Grke, veoma je obogatio rimsku metriku, uticao je na Persija i Seneku, glavni uzor evropskog klasicizma.
5 - s Famom - u rim. mitologiji krilato čudovište koje kretanjem postaje sve veće; personifikacija glasina i javnog mnjenja.
8 - olimpijski dvora - na planini Olimpu Hefest je sagradio raskošne palače, u Zevsovom dvoru sastaju se bogovi da se goste nektarom i ambrozijom, da slušaju svirku Apolona i pjesmu muza i da se savjetuju o sudbinama smrtnika.
12 - parnasidski čada - pjesnici. Parnas je visoka gora u Grčkoj gdje su, po vjerovanju, stanovali Apolon i muze
14 - Empireja silu - u grč. mitologiji najviši dio neba ispunjen vatrom i svjetlošću, obitavalište bogova.
15-16 - Nedostaju stihovi.
LMS, 1828, sv. 10, str. 58-59-
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
5 - Lucina - Juno Lucina, u rim. mitologiji boginja porođaja, grč. Ilitija.
8 - na ostrovu Idaliji - po gori Ida na Kritu, na kojoj je prema grč. mitu odgojen Zevs.
9 - od utrobe Venera- o Veneri vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 55.
12 - Minerve putira - u rim. mitologiji boginja mudrosti i pokroviteljica nauke, umjetnosti i zanata, grč. Atena.
15 - što ume Kupido - Kupidon je u rim. mitologiji bog čulne ljubavi, zamišljan kao ćudljivi, krilati dječak.
16 - moga srca Dido - v. bilješku uz pjesmu 5, stih 115.
17 - i Fortuna - u starorimskoj mitologiji Fortuna je boginja slijepog slučaja, sreće i nesreće.
LMS, sv. 7, str. 43-45
1 - ponavlja - obnavlja
18 - krasnog Priba - u Solarićevoj poeziji Prib je zaljubljeni mladić.
27 - Polza budi Veneri Evana - o Veneri v. bilješku uz pjesmu 5, stih 55. Evan je u etrurskoj mitologiji mlada žena s krilima na leđima; kućno božanstvo sa ogledalom, pisaljkom i cvijećem.
LMS, 1828, sv. 10, str. 59-61.
22 - Dijana - u rim. mitologiji kći Jupitera i Latone, boginja nebeske svjetlosti, plodnosti i lova; poistovećena sa Lunom i grč. boginjom Artemidom.
31 - Nedostaje riječ.
35 - vostorg - u LMS-u je pogrešno odštampano vastrog.
LMS, 1833, sv. 35, str. 58-59
Pjesma je uvrštena u ASSP (str. 98-99) i naslov joj je dao Leskovac.
3 - verige - u LMS-u je pogrešno odštampano verse, grešku je u ASSP uklonio Leskovac.
4 - čest svome mlatu - počast čekiću koji je napravio sandučić.
8 - bjahu - u LMS-u je odštampano bjau.
9 - o zanatu Dida - o Didu vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 115.
15 - Molva - isto što i rimska Fama, boginja koja raznosi glasine.
LMS, 1827, sv. 8, str. 51-54.
2 - Didom vođen - o Didu vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 115.
10 - da ljubavna jazva travi mladi karavane - da ljubavne rane, patnje uništavaju povorke mladih.
52 - cv'jet - u LMS-u je odštampano cvúti.
LMS, 1828, sv. 8, str. 46-51.
Pjesma je uvrštena u ASSP (str. 91-93)
16 - ko Danica - o Danici vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 38.
29 - da joj se ja divim - u ASSP-u je ja odštampano u uglatoj zagradi.
LMS, 1827, sv. 9, str. 45-52.
15 - hitrost Pinda - vidi bilješku uz pjesmu 9, stih 1.
19 - razdrešen - u LMS-u je odštampano razdrežen.
22 - otkako je Amor - u rim. mitologiji bog ljubavi.
(odlomak)
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
Pjesma je objavljena u radu Andre Gavrilovića "Devet priloga istoriji srpske književnosti" // Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, 1905, str. 146-147.
Pridjev serbski Gavrilović je transkribovao kao srbski.
Mihailo Vitković (Jegra, 1778 - Pešta, 1829), rođen u srpskoj svešteničkoj porodici koja potiče iz Hercegovine, ugledni advokat, mađarski i srpski pjesnik, reformator mađarskog jezika, sarađivao u LMS-u, prevodio na mađarski srpsku narodnu poeziju, poznavao Vuka i bio u prepisci s njim, kao i sa Solarićem, koji mu je, sa primjerkom svoje knjige Rimljani slaventvovavšiji, poslao stihovano pismo, od koga je sačuvan samo prvi list, a vidi se da je sa drugim činio cjelinu.
8 - Ovdje je uništen dio teksta.
LMS, 1827. sv. 9, str. 38-39.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
3 - silnom - u LMS-u je odštampano gilnom.
11 - /d/nu - u LMS-u je odštampano -nu.
LMS, 1827, sv. 8, str. 44-46.
21 - nek se gordi Grand u Spanji - Granađanin u Španiji.
22 - Angličanin - Englez.
23 - Gal Veneri nek se kaje - Francuz Veneri nek se žali.
43 - djeva iz Galije Skideri nam kaže - Madlen de Skideri (1601-1701) francuska književnica. Objavljuje niz romana koji daju pravac i ton čitavoj precioznoj literaturi.
LMS, 1833, sv. 33, str. 55-57.
Pjesma je uvrštena u ASSP (str. 107-108) i naslov joj je dao Leskovac, samo što kod njega umjesto nigda stoji nikad.
39 - i silnog Peruna - o Perunu vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 120.
41 - vsegda ljupko - u LMS-u je odštampano svegda ljupko.
LMS, 1826, sv. 6, str. 84-86.
O Pribu vidi bilješku uz pjesmu 11, stih 18.
11 - ah i - u LMS-u je odštampano ahi.
LMS, 1833, sv. 32, str. 40.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
LMS, 1833, sv. 33, str. 54-55.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
8 - voskištava - u LMS-u odštampano voshištava.
LMS, 1827, sv. 9, str. 41.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
5 - ko u Kipru Venerine kćeri - na Kipru je bio čuveni Venerin Hram.
6 - Nedostaje riječ.
8 - atinejska klima - atinsko vrijeme.
10 - kao Amazonke - u grč. mitologiji žene ratnice, njihova država nalazila se u Kapadokiji i bila je na vrhuncu moći u vrijeme koje je prethodilo trojanskom ratu, borile su se na strani Trojanaca.
11 - jerihonske trube - Jerihon je prastari grad u Palestini, po biblijskoj priči Jevreji, da bi osvojili Jerihon, sedam puta su trubeći obilazili grad, i kad su sedmi put zatrubili padoše zidine i oni uđoše u grad.
LMS, 1827, sv. 9, str. 44-45.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
13-16 - Nedostaju stihovi.
30 - Nedostaje dio stiha.
22 - pak eto ti Tita - Tit Tacije,kralj Sabinjana, Romulov savladar, postao je pojam branitelja i zaštitnika.
25 - Salamona pjenje - Solomon, jevrejski kralj (vladao 970-930. pr. Hr), graditelj jerusalimskog hrama i pjesnik Pjesme nad pjesmama.
28 - zlatno runo - vidi bilješku uz pjesmu 1, stih 8.
LMS, 1827, sv. 9, str. 57-58.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
3 - ispeštren - u LMS-u je odštampano isprešten.
Pjesma je objavljena kao prva u nizu, sa još 9 pjesama, a iznad nje se nalazi moto: "Innocous censura potest permitere Iusus - Martial". U prevodu: "Nezlobivima zakon može da dopusti igru".
LMS, 1827, sv. 9, str. 41-42.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
LMS, 1833, sv. 32, str. 57.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
Pjesma je zacijelo fragment.
5 - Vi branite ocev’ vaši grobna pepel’ kruga - vi branite grobni pepeo otaca, prostor predaka.
LMS, 1833, sv. 33, str. 57
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
LMS, 1828, sv. 13, str. 30-31.
Pjesmaje uvrštena u ASSP (str. 100-101).
LMS, 1827, sv. 9, str. 56-58.
Pjesma je uvrštena u ASSP (str. 102-103).
LMS, 1828, sv. 10, str. 57-58.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
Pavle Solarić u svom pisanju o veličini i drevnosti Slovena koji su, tvrdi se, stariji od Grka i Rimljana, prošlost im seže do Vavilonske kule pa i dublje - nije usamljen. Niz autora pisalo je o tome prije njega (Vinko Pribojević, Mavro Orbin, Ignjat Đurđević), u njegovo vrijeme (slovenskom starinom bavi se, pored ostalih, poljski pjesnik Jan Voronjič) i danas, kada knjige o milenijskom postojanju Slovena i srpskog naroda privlače sve veću pažnju. Savremena nauka, uglavnom, odbacuje ovu struju mišljenja i istraživanja, ali to ne znači da se mogu odbaciti i svi rezultati, u arheologiji i filologiji i drugdje, do kojih njeni privrženici stižu, i da mnoga pitanja o porijeklu i kretanjima Slovena i Srba odista nisu otvorena.
1 - Kozje more - Baltičko more.
LMS, 1833, sv. 35, str. 59-52.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
5 - bezstrašni Sorabi - neustrašivi Srbi.
10 - Hanaanske stjažitelje - pridjev od Hanaan - staroegipatski naziv za područje od rijeke Jordana prema zapadu do obala Sredozemnog mora, tj. današnji Izrael; po Bibliji "Obećana zemlja."
25 - Vselene bi Divobogu - Divobog je Div, ime starogrčkog vrhovnog boga Zevsa.
26 - O Romule nagli - po starorimskoj tradiciji osnivač i prvi kralj Rima, sin Reje Silvije i boga Marsa; vladao od 753. do 716. pr. Hr.
30 - na Tivru je - na Tibru je
34 - prozime Daka - Dačani, stanovnici rimske provincije na području današnje Rumunije.
38 - pod Kozjega il’ Jarčeva mora - v. bilješku uz pjesmu 33, stih 1.
39 - Pokraj Blatskog i Adrijskog - pokraj Blatskog (jezera) i Jadranskog mora.
42 - slova - u LMS-u je odštampano slona.
49 - U Aziji, više Raja - Raj - prostor u Aziji između Amurdarija i Sirdarija.
55 - trinaesterac.
60 - od Istra do Istrije - od Dunava do Istre.
LMS, 1828, sv. 10, str. 61-68.
Uredništvo LMS-a ovu pjesmu dobilo je od Vuka Karadžića
4 - I otuda Melpomene - Melpomena - muza pjevanja i tragedije.
5 - ljegla Amfitrite - išla Amfitrite, u grč. mitologiji boginja mora, žena Posejdona, boga mora.
14 - rujne vlage - rujno vino
19 - veli - u LMS-u je odštampano voli.
22 - Merkurij - u rim. mitologiji Merkur je bog krasnorječivosti, trgovine i puteva, grč. Hermes.
27 - od Istra u naroda do Istrije - v. bilješku uz pjesmu 33, stih 60.
33 - Fama tvoje - v. bilješku uz pjesmu 9, stih 5; boginj’ Elikona - gora u Beotiji u Grčkoj na kojoj je, po predanju, bilo sjedište muza.
50 - Georgija knjaza - Karađorđa.
55 - Nedostaje dio stiha.
56 - Egerije razbotjet lukavstva - Egerija, u rim. mitologiji boginja izvora, u kultu povezana sa Dijanom iz Aricije, žene su joj prinosile žrtve da bi im olakšala porođaj.
63 - Pena - penati su u rim. mitologiji kućni bogovi koji štite porodicu kao i cijelu državu.
71 - Sokrat - grčki filosof (470-399. pr. Hr). Svoje učenje nije izložio u pisanom obliku, ono se rekonstruiše na temelju Platonovih dijaloga, Ksenofantovih spisa i dr. izvora. Obilježava preorijentaciju filosofa od kosmološko-ontoloških ka antropološko- etičkim pitanjima. U etici je zastupao ekstremni intelektualizam (znanje o tome šta je ispravno nužno vodi do ispravnog postupanja), osuđen je na smrt zbog kvarenja omladine.
88 - zanat nije Dedalov - Dedal je napravio krila od perja, slijepljenog voskom, kojima je Ikar odletio iz zarobljeništva, napustivši Kretu.
89 - vapijem k Joni - Jona - starozavjetni prorok, po Bibliji poslao ga je Jahve u Ninivu da tamošnji narod nagovori na pokajanje. Jona to nije htio učiniti jer je mrzio Asirce, nego sjedne na feničku lađu i htjedne otputovati u Tarz. Bog ga je kaznio da provede tri dana u utrobi ribe. Pokajao se i izvršio Božiju zapovijed.
104 - u Bjelgradu - u Beogradu.
120 - Nestorovi ljeta - Nestor je bio najstariji od grčkih vojskovođa pod Trojom, iako sam nije sudjelovao u borbama, pomagao je savjetima.
LMS, 1826, sv. 7, str. 39-45.
18 - vidom Lune - vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 141.
19 - il’ uz’o Fortune - o Fortuni vidi bilješku uz pjesmu 10, stih 17.
73 - prek adrijski - preko jadranskih
LMS, 1834, sv. 36, str. 32-36.
34 - grlo n’je - u LMS-u je odštampano ć’e.
46 - već Istrija, Liburnije seka - Liburnija je stari naziv za krajinu koja se duž mora protezala od Raše do Zrmanje.
87 - vsegda - u LMS-u je odštampano svegda.
LMS, 1830, sv. 22, str. 65-66.
24 - Scila i Harivda - Scila i Haribda, u grč. mitologiji čudovišta koja gutaju pomorce; žive u Sicilijanskom moreuzu, ispod planine Pedora kod Mesine.
25 - krotke volje - u LMS-u je odštampano kratke volje.
LMS, 1833, sv. 33, str. 53-54.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
8 - blagi Dido - vidi bilješku uz pjesmu 5, stih 115.
LMS, 1833, sv. 32, str. 40-46.
10 - ko - u LMS-u je odštampano kao pa stih ima petnaest slogova umjesto četrnaest.
43 - isto kao stih 10.
101 - sada mu - u LMS-u je greškom odštampano ovda.
LMS, 1833, sv. 34, str. 46-58.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
3 - kol’jevke nadgleda - u LMS-u je odštampano nagleda. Iznad ove riječi je zvjezdica sa bilješkom na dnu stranice: Ko čoveka probudi kad se sit naspava? Sam; a prirodu? - - - -
4 - vospranuvša Živa - Solarićeva boginja plodnosti, darovateljica života.
11 - Did se krije - v. bilješku uz pjesmu 5, stih 115.
27 - vzračnoj - u LMS-u je odštampano zračnoj.
29 - služenice Ore - u grč. mitologiji boginje godišnjih doba, pogodnog trenutka, one vedre i oblače, daju kišu i lijepo vrijeme.
30 - Mudrac veli to: Zaora, knjižnik ime S’ore - Zaora - zora, jutro; S’ore - skup ora.
35 počemu časi - pošto časovi.
45 - U proljetnoj Vesna rizi, što je Cv’jeta vezla - Vesna je u slov. mitologiji boginja proljeća; Cv’jeta - Solarićeva boginja vegetacije.
50 - priznaj, Pindare - v. bilješku uz pjesmu 9, stih 1.
100 - da je Mudra- Solarićeva boginja mudrosti, isto što i grč. Atena
109 - premudre Sivile - Sibila, proročica u klasičnoj starini.
113 - Svetozarnog dnem oblaka - iz Biblije, gospod govori iz oblaka.
114 - o ognjenom stolpu - iz Biblije, ognjeni stup je išao pred Jevrejima, pokazujući im put u obećanu zemlju.
116 - što ponese od Horiva - Horiv - Harazin, grad u kome je Isus učinio čudo da je trnje rodilo plod, divlju smokvu.
121 - Zerduštovi praunuci - vjerovatno Zaratustra, iranski propovjednik i filosof (između 7. i 5. vijeka pr. Hr.), osnivač staropersijske vjere.
125 - djevice u Rimu - čuvarice vječne vatre u rimskom svetilištu posvećenom Vesti.
134 - Vida i Tle - Tla je Solarićeva boginja zemlje, o Vidu v. bilješku uz pjesmu 2, stih 13.
140 - Lade milimoga - Lado je slov. bog proljeća, mladosti i ljepote.
142 - vruške - u LMS-u ta riječ je obilježena zvjezdicom i na dnu stranice u napomeni piše: gore.
152 - kolesnice sjajne - Febova kola.
153 - ognjenu ljestvu - U LMS-u stih je obilježen zvjezdicom, uz napomenu: Tri otroka. Odnosi se na biblijsku priču po kojoj je car Navukodonosor načinio zlatni lik, tražeći da mu se poklone svi narodi, plemena i jezici, inače će biti bačeni u ognjenu peć. Tri jevrejska mladića: Serdah, Misah i Avdengo odbili su naređenje i bili bačeni u užarenu peć, ali im oganj nije mogao nauditi, s njima u vatri hodio Sin Božiji.
LMS, 1833, sv. 33, str. 43-55.
Naslov pjesmi dao je priređivač ovog izdanja.
1 - U Misiji - antička zemlja, Troja i njena okolina.
3 - Jer Mezija i Misija i Miznija - u LMS-u je odštampano Moezijaumjesto Mezija - rim. provincija na području današnje Srbije; Miznija - vjerovatno Misinija na području današnje Italije; Solarić je smatrao da su u svim tim zemljama živjeli drevni Srbi.
5 - U Misiji - u LMS-u je odštampano U Musiji.
7-8 - Mečtanija mom odavna neka laste umu / I srce mi ne bdje tune k čuvstva moji glumu - neka maštanja odavno daju krila (perje, snagu) mome umu i moje srce uzalud ne bdije, ne okreće se uzalud ka igri mojih osjećaja, utaman se ne uzbuđuje.
11 - diko Elikona - v. bilješku uz pjesmu 34, stih 33.
13 - čudne družbe Lina - u grč. mitologiji pjevač. sin Apolona i Isamite ili muze Uranije, izumio liru sa tri žice, a pripovijedalo se da je izmislio i tužbalicu.
14 - iza zlatnog luga - svetilište šumske Dijane kod Aricijskog jezera u Italiji.
16 - Britana - Britanaca.
43 - Dubrave - u LMS-u je odštampano Dubravne.
47 - i blagoslov koliki je Pana - u rim. mitologiji bog stada i pastira.
48 - što Pomona - u rim. mitologiji boginja plodnosti, drveća, voćaka kojoj je bilo posvećeno svetilište između Rima i Ostije.
49 - i Cerera - u rim. mitologiji boginja plodnosti, poistovjećena s grč. Demetrom.
52 - krasnog čtiti Ladu - v. bilješku uz pjesmu
67 - stada sa Evfrata - sa Eufrata.
71 - Gedeona runo - Gedeon je biblijska ličnost, izrailjski sudija, pobijedio je veliku vojsku Madijanaca ratnim lukavstvom uz pomoć male čete od 300 vojnika. Po njegovoj želji, da ga uvjeri da će mu poći za rukom da spasi Izrailjce, Bog je runo koje je ostavio na gumnu natopio rosom dok je sve okolo ostalo suvo i tim čudom ga uvjerio.
72 - Febe bijelo - Feb, "sjajni", "blistavi", jedan je od nadimaka boga Apolona; mogla Juno - Junona je glavna boginja u rim. panteonu, sestra i žena Jupitera, grč. Hera.
76 - Asklepija ne pitaju - Asklepije je u grč. mitologiji bog ljekarske vještine, sin Apolona i Koronide, kćeri tesalskog kralja Flegija.
78 - slast što Liej - ?.
79 - Aravija i Golkonda - Arabija i Golkonda, antički grad u Indiji, razrušio ga 1687. Aurangzeb, riznica nebrojnog blaga indijskih sultana.
97 - Pane - Pan je u rim. mitologiji bog stada i pastira.
102 - oko Bijelog Grada - oko Beograda.
104 - Belona - u rim. mitologiji boginja rata.
107 - Ili Ponta amazone - Pont je stari naziv za Crno more i zemlje oko njega, gdje su, po predanju, živjele Amazonke.
109 - v’jek negdašnji Deukaliona - Deukalion je u grč. mitologiji kralj u Tesaliji, jedan od helenskih praotaca, sa ženom Pirom spasao se od opšteg potopa.
127 - razgaljuje Perun - o Perunu v. bilješku uz pjesmu 5, stih 120.
165 - Nit’ je Osa ni Pelije- Osa - osa svijeta, prečnik koji spaja polove nebeske sfere i stoji uspravno na nebeski ekvator; Pelija - kralj Jolka, sin Posejdonov, ubile ga njegove kćeri Pelije. One su, vjerujući lukavom Medejinom savjetu da će mu tako vratiti mladost, isjekle njegovo tijelo da komade i skuvale ga.
166 - strašilo egipatsko sinajskom bjegunu - u LMS-u je odštampano egepatsko; strašni svijetleći grm koji je išao pred Jevrejima kad ih je Mojsije izveo iz Egipta.
193 - Nemezda je sirječ - u grč. mitologiji boginja osvete.
202 - Mart u bronji - Mars u oklopu, u rim. mitologiji bog rata.
205 - Minerva si paladij - u rim. mitologiji boginja mudrosti, pokroviteljica nauke, umjetnosti i zanata.
208 - I Saturn plješi - v. bilješku uz pjesmu 1, stih 22.
210 - Dijani je Luna pala, stid je sm’jeh Divana - Dijana - u rim. mitologiji kći Jupitera, boginja lova, mjeseca i noćnog čaranja, isto što i grč. Artemida; Divan - Div, ime grčkog boga Zevsa (uzeto prema grčkoj deklinaciji: nominativ Zevs, genitiv Dios, dat. Dii, ak. Dia).
211 - Merkurij se za svoj žezal, Cerera - O Merkuriju v. bilješku uz pjesmu 34, stih 22; Cerera je u rim. mitologiji boginja plodnosti, poistovećuje se s grč. Demetrom.
212 - za trozubac hvati Neptun - u rim mitologiji bog mora, isto što i grč. Posejdon.
213 - Vid se smije - v. bilješku uz pjesmu 2, stih 13.
214 - Iris ređa - Iris - isto što i Irida, u grč. mitologiji glasnica bogova i personifikacija duge.
233 - ljestva Jakovlja - iz Biblije, Jakovljeve ljestve kojima se uspeo na nebo.
234 - I sedmeri klasi lažni sa Egipta gumna - u biblijskoj priči faraon je sanjao sedam bogatih i sedam sasušenih klasova pšenice. Josif mu je taj san rastumačio kao sedam rodnih i sedam gladnih godina koje dolaze i tako spasio Egipat od gladi, jer su za sedam bogatih godina skupljali hranu za sedam gladnih.
1
Predislovije // Novo graždansko zemljeopisanije, Venecija, 1804, str. VI-VII.
2
Predislovije // Ključić u moje zemljeopisanije, Venecija, 1804, str. 5-6.
3
Predislovije // Ulog uma čelovječeskoga u malenu, Venecija, 1808, str. 7.
4
Isto kao 3, str. 5.
5
Predislovije // Sverh vospitanija k’ čelovjekoljubiju, Venecija, 1809, str. 13.
6
Isto kao 5, str. 14.
7
Predislovije // O samosti, Venecija, 1809, str. LXIII.
8
Isto kao 5, str. 17.
Adonaj - Gospod
9
Isto kao 5, str. 10-11.
10
Vhod k’ pismenici i jezikoznaniju// LMS, sv. 24, str. 16-17.
7. avgust - U Velikoj Pisanici kod Bjelovara rodio se Pavle Solarić. Otac Nikola (1760 - 3. IV 1794), sveštenik, majka Sara (rođ. Dimić, 1762). Kršten je 10. avgusta u velikopisaničkoj crkvi Četverodnevnog pravednog Lazara; krstio ga je jerej Teodor Omulić, a "kum jemu bist Josif Berzin, Lat. iz Gerđevca". Imao je braću Petra (7. X 1781-28. XI 1783) i Andriju (1785-4. VI 1786) i sestre Jevimiju (r. 17. X 1783) i Pelagiju (r. 19. IV 1793).
Ugledna porodica Solarić, koja je dala šest sveštenika, doselila se u Veliku Pisanicu iz Bosne u prvoj polovini XVIII vijeka. Nićifor Popović, arhimandrit u Severinu, posinio je Pavlovog djeda Pauna (1710-4. V 1778), potonjeg kapetana, koji se oženio arhimandritovom kćerkom Teofanom (1729-1. IX 1787) i postao administrator eparhije severinske. Paun je završio teološke nauke u Rusiji i odatle je donio grčke i latinske knjige.
Pavlov otac Nikola napisao je, pored sitnijih djela, geografiju na "slavenskom jeziku", koju je namjeravao da objavi, ali na tome je ostalo. Pavle je, prije odlaska na učilišta, "imao sreću polučiti poznanije pisma našega, njemeckoga i latinskoga”. Odrasta u domu u kome su se, uz druge, nalazile i srpske liturgijske knjige štampane u štampariji Božidara Vukovića u Veneciji u prvim decenijama XVI vijeka. Strasni je čitalac, u svom domu gdje su se muze milovale, čita žitija, u samosti razmišlja o zemnim i nebesnim pitanjima, sniva da ode u manastir.
Diše s knjigama, a s druge, pak, strane, otkriva čarobni svijet narodnih vjerovanja. U njegovom zavičaju srpsko folklorno blago, izuzetne snage i ljepote, skuplja se i u XX vijeku. Velikopisaničke žene "bajaju, čaraju”, dječak Pavle zapisuje basme i provjerava njihovo djelovanje, sve dok mu otac to ne zabrani. Već u mladosti u sujevjerice ne vjeruje, prožima ga misao da je "najveće znanje čovjekovo poznavati samoga sebe.”
Narodna vjerovanja, transponovana u pjesmu i priču, docnije će komparativno izučavati, baveći se grčkom i latinskom mitologijom. U vrijeme Pavlovog djetinjstva i mladosti, Srem, sa svojim fruškogorskim manastirima, bio je za Solarićeve zemljake sveta zemlja, poput Jerusalima, starci i starice iz varaždinskog generalata, sa štapom u rukama, hodočastili su na Frušku Goru. Tako Pavle Solarić, od djetinjstva, roni kroz mitsko nasljeđe, hrišćanstvo i knjigu.
U Solarićevoj pjesmi Poslanica Dragi Teodoroviću Triješćaninu nalazi se stih Prvo mjesto stranstvovanja blažili Križovci, Nemamo podatke o njegovom boravku u Križevcima. U ovom gradu vjerovatno se školovao tokom 1791/2 i 1792/3. u gradskoj školi ("Urbana schola").
U škol. god. 1793/4. učenik je zagrebačke gimnazije. Završava prvi gramatični razred, ocijenjen kao drugi po redu od 75 učenika.
Solarić pominje svoj petogodišnji boravak u Sremskim Karlovcima. Nismo našli podatke o njegovom školovanju u Karlovačkoj gimnaziji u škol. god. 1795/6. - tokom godine 1795. u Sremu vlada kuga, nisu sačuvane upisnice - učenik ove gimnazije bio je u škol. god. 1796/7. (upisan u III gramatičnu klasu) i škol. god. 1797/8. (I humanitarna klasa).
Tutor mu je bio Jovan Solarić, kapetan.
U škol. god. 1797/8. prima mjesečno 7 forinti iz nacionalne kase. Stanuje kod Teodora Stefanovića. Tokom školovanja daje i repeticije svojim školskim drugovima, a već 1796. poznat je i mitropolitu Stratimiroviću.
U III gramatičnoj klasi bio je po uspjehu drugi po redu. I u I humanitarnoj klasi bio je drugi po redu među učenicima prve klase. Bolji od njega bio je jedino "eminens" Avram Branković.
U Karlovačkoj gimnaziji Solarić je imao dvojicu izuzetnih profesora: Jo(v)an Gros, prvi direktor, predaje mu humanističke nauke, a Andrija Volni prirodno-matematičke. Gros, Nijemac, luteranske vjeroispovijesti, studirao je istoriju kod pjesnika i estetičara Fridriha Šilera, filosofiju kod Rajholda i filologiju kod Šica, nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Vajmaru, doktorirao u Jeni. Bio je priznati stručnjak za latinski jezik i književnost, objavio je i raspravu o načinu predavanja latinskog u gimnaziji, Latinsko društvo u Jeni izabralo ga je za svog počasnog člana.
Andrija Volni, Slovak - katolik, medicinar i prirodnjak, sa kojim se Solarić sprijateljio, osnovao je zbirku minerala u Karlovačkoj gimnaziji, a najbolje rezultate postiže u botanici, proučavajući bilje u karlovačkoj okolini i šire po Sremu, odabire rjeđe primjerke, slaže ih u herbarijume i naučno obrađuje. U poslu mu pomažu njegovi đaci i botaničari-amateri. Objavio je knjigu iz osnova prirodopisa i bio počasni član Minerološkog društva iz Jene i Regenburškog botaničkog društva.
Tokom školovanja u Sremskim Karlovcima Solarić je bivao u fruškogorskim manastirima, u jednom cijela dva jesenja mjeseca, ali želju da u manastiru vjekuje ne osjeća. Manastirski život, u nečemu, činio mu se groznim, ponašanje prema umobolnima u manastirima bijaše surovo, a ne bogougodno, počesto se neuki i priprosti monasi nisu držali Božijeg slova, njihovu surovost iskusio je i Sava Mrkalj (1783-1833), jezikoslovac i pjesnik izuzetne darovitosti i zasluga, koji je, kao i Solarić, krčio nove puteve srpskog jezika i kulture.
Jednom prilikom Solarića su poslali u manastir Kovilj, kod arhimandrita Jovana Rajića, da s njim dođe k mitropolitu Stevanu Stratimiroviću u Sremske Karlovce; tada je, u Rajiću, vidio jedinog istinskog srpskog monaha - "pustinjičesku pešteru - pustinjika Serbina" - i mililo mu se da tu, među njegovim knjigama, zauvijek ostane.
Nakon petogodišnjeg boravka u Sremu, gdje se školovao kod umnih učitelja, upijajući narodni, slavenoserbski, latinski i njemački, Solarić odlazi u manastir Orahovicu, ali ne da se zamonaši. Ostaje u njemu osam dana.
Manastir Orahovica bio je duhovni centar Srba slavonske Podravine i Baranje, kao srpski postoji od druge polovine XVI vijeka, a ime je dobio po planinskom vijencu Orahovica. Sa tri strane opasan je visokim brdima, obraslim jakom šumom, sa sjevera mu je Ozeblo brdo iza koga se diže Djedov nos, na zapadnoj strani je Sokolovina, na južnoj Petrov vrh, a na trista metara poviše manastira izvire potok Iskrica, jedan njegovrukavac izbija uz same manastirske ćelije, primivši sa jugozapada potočić Hladnu vodu. Iskrica se južno ispod manastira smiruje, taj dio toka zove se Babska prala, imenovan je po monahinjama koje su tu prale svoje i manastirsko rublje. Priroda je ovdje veličanstvena i Solarić nije odolio a da o tome ne piše svom učitelju i prijatelju Andriji Volniju.
Orahovica bijaše bogata rukopisnim knjigama, a Solarića je dočekao arhimandrit koji je govorio latinski i njemački, dok su neki monasi govorili ovaj drugi jezik.
Jugoistočno od manastira nalazi se brdo Pustinja i u njemu Pustinjakova pećina, gdje je živio posljednji orahovački pustinjak i kad je Solarić, sa svijećom, ušao u pećinu, našao je kamenu klupu ili krevet i ostatak kamenog stola, neka rukotvorenija i slova urezana u kamenu. Tu mu se desilo nešto čudesno, obuzeo ga je svešteni trepet: "Obletio sam umom u jednom magnovenju sva čitana žitija" - zapisaće kasnije, obletio je kroz sve svoje uspomene i prisjetio se i Ovidijevog opisa kimerijskih peštera i u njima boravišta boga sna. U pustinjakovoj pećini Solarić je u stanju poput onoga kad se rađa i zablista pjesma, kad se duša voznosi u božanskom: um se bistri, a slike smjenjuju nevjerovatnom brzinom, sve je čisto. U takvom je stanju morao biti kada je pisao Pjesnu o gozbi 1807, Zimu, Vesnu, Il’ ja snivam, il’ je tako i druge pjesme.
Iz Orahovice Pavle odlazi u zavičaj, odakle 13. X 1779. godine piše mitropolitu Stratimiroviću, moleći ga za pomoć, kako bi mogao nastaviti školovanje, jer nema volje ni za ženidbu ni za sveštenički poziv. Ne zna se kakav je bio mitropolitov odgovor.
U jesen 1799. Solarić je ponovo u Zagrebu.
Grad ima 10.000 stanovnika, četiri katoličke i jednu pravoslavnu crkvu, kao i hram za grkokatolike, akademiju nauka, učilište za muziku i slikarstvo, sjedište je bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a tu je i stolica biskupa. U njemu žive Hrvati, Srbi, Grci, Jevreji, Nijemci i Italijani.
Početkom škol. god. 1779/1800. Solarić započinje, a krajem škol. god. 1802/1803. završava studije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji nauka (Regia Academia Zagrebiensis). Spočetka nije se potpuno snašao, kasnije bio je je među najboljim učenicima, druguje sa Gavrilom Bajčevićem, potonjim direktorom srpskih narodnih škola u Bačkoj, koga će u pismima nazivati "bivšim součenikom", vseljubeznim i milim, vjernim drugom, izdržavaju ga majka i severinski protoprozviter Jovan Nikšić, a već u drugoj godini izdržava se i poučavanjem.
Profesori su mu bili: Matija Kirinić (istorija), Andrija Minković (filosofija - logika, metafizika i istorija filosofije), Juraj Šugha (fizika - teorijska i eksperimentalna fizika, geometrija, mehanika i "rei rusticam"). Franjo Klohamer (matematičke discipline - matematika, arhitektura i hidrotehnika), Mijajlo Štivalić, Pavao Marković i Mirko Domino (pravo) iFran Lenau (političke nauke i kurijalni stil). Kirinić, Klohamer i Minković bili su katolički sveštenici.
Među Solarićevim školskim drugovima malo je Srba; pored Gavrila Bajčevića, tu su Jovan Belić, sin zagrebačkog trgovca Đorđa i Maksim Popović, sin Kuzme, paroha u Kuli, sa kojim se školovao u Karlovačkoj gimnaziji.
Završivši, kao odličan, studije filosofije i prava, Solarić odlazi u Italiju, gdje će se posvetiti književnosti (o tome je i ranije razmišljao) i nauci.
U Padovi je definitivno odlučio "sveštenoslužiti muzama", kada se 10. decembra 1803. sastao sa Dositejem Obradovićem i Atanasijem Stojkovićem. O dvodnevnom susretu sa srpskim prosvjetiteljima Solarić piše: "Svešteni dni! Tajna večera Trojice na krajnjem iza sviju žilišta slavenski zapadu."
Dositejeva uloga u Solarićevom životu jeste značajna, ali se preuveličava. Solarić je posjedovao veliko znanje, po sudu Pavla Popovića možda veće od Dositejevog, a kada je o poeziji riječ - učitelj mu je Bog.
Solarić živi u Veneciji, moćnom centru štamparstva, sa glasovitom bibliotekom "Marčana", gradu u kome će ostati - svakodnevno sa Italijanima i Grcima, postojan u svom srpstvu i pravoslavlju, u materijalnoj oskudici, kao svjetovni isposnik - sve do smrti.
Radi kao korektor u štampariji Pane Teodosija koju je 1755. osnovao Dimitrije Teodosije, Grk iz Janjine u Epiru, dobivši dozvolu od Mletačke republike da štampa knjige za pravoslavne Srbe, koje su počele da izlaze 1799.
U ovoj štampariji odštampano je Novo graždansko zemljeopisanije, prva srpska geografija, spis Adama Hristijana Gasparija, koga je Solarić preveo sa njemačkog. Pješij zemljepisnik (atlas sa XXXVII karata) štampan je "pri Joanu Antoniju Zulianu, mjedorescu", a Ključić u moje zemljeopisanije štampan je takođe u štampariji Pane Teodosija.
Solarićev mecena je imućni tršćanski građanin Drago Teodorović sa svojom porodicom. Njihovom domu, dobrotvoru Dragi, braći mu, ženi, domuvladičici Sofiji i njihovoj djeci Solarić podiže poetsku spomenik. Godinama prijateljuju, dopisuju se. Tršćanski Srbi u to vrijeme, a i ranije, raspolažu, kao brodovlasnici i trgovci, ogromnim bogatstvom. Četrdeset galija porodice Teodorović plovi do Amerike i Istočne Indije, austrijski nadvojvoda Ludvig posjećuje 5. maja 1807. srpsku crkvu u Trstu i tom prilikom tršćanski guverner predstavlja mu "sirotog" Srbina Stefana Riznića, koji posjeduje pedeset galija. Srbi iz Trsta mnogo su učinili za našu knjigu i kulturu, pružili su i veliku pomoć Karađorđevoj Srbiji.
U predgovoru Zemljeopisaniju i u Ključiću, Solarić govori o položaju čovjeka u kosmosu i ulozi nauke, koja je stepenica prema Bogu, a ne njegova negacija, kako tvrde moderni varvarski učitelji.
Zemljeopisanije je odjeknulo u onovremenoj srpskoj kulturi. Dositej Obradović u pismu Solariću (Trst, 2. oktobra 1804) sa ushićenjem govori o Zemljeopisaniju i Ključiću koga naziva zlatnim. "Sami duh presveti, duh svemogući, Bog, to jest duh goreće ljubavi Vaše k milom rodu, od koga ste proizišli, na to Vas nastavio i tomu Vas umudrio" - piše Dositej - a pismo završava riječima: "Ima Serbija Solarića i črez njega imati će mnoge!"
U pismu, što ga je Solariću uputio 5. juna 1804. iz Trsta, Dositej kaže: "Koliko Vam manje pišem, toliko Vas više i srdačnije ljubim". Obavještava ga da je juče završio devetu glavu svoga djela "Sobranija vešti" i nastavlja: "Ako što bude bez soli i vkusa, znaj dobro, prijane, da će sva na tebe krivica pasti, zašto ću ja svakom kazati da me je moj Solarić na tu navukao bezdelicu, potežući me za uši kao mlado prase u bostan dinja i kao staro magare na mladu salatu." Dositej piše kako bi Solariću bilo lako da je u Padovi, gdje protiče čista rijeka, "a u Veneciji dosta će ti mučno biti, ibo sam vidiš kakovi su kanali."
Kao pomoć Karađorđevim ustanicima Dositej je dao pola od svega što ima, četiri stotine forinti, od Solarića očekuje da zatraži pomoć od imućnih građana u Veneciji.
Godine 1805. Solarić se u Veneciji upoznaje sa ruskim putnicima, slavistima Andrejom S. Kajsarovom i Aleksandrom I. Turgenjevom. Godine 1806. "iznevjerava ga zdravlje". Klica bolesti, tuberkuloze, u njemu se začela ranije. Kada je bivao u fruškogorskim manastirima i u Orahovici, krijepio ga je čist vazduh. U Veneciji, u štamparskom olovu, njegovo krhko tijelo bilo je ugroženije nego što bi drugdje bilo.
U predzorje, 13. juna 1806. Dositej iz Trsta kreće u ustaničku Srbiju. Prethodne večeri oprašta se "u pregradskom jednom vrtiću nasamo" sa prijateljima i ljubimcima, među kojima je i Teodor Zaharić, koji je sa Solarićem bio u istom razredu Karlovačke gimnazije. Potom na večeri, u srpskoj kafani, okupilo se trinaestoro ljudi, kao na tajnoj večeri, a oko ponoći, pred vratima Dositejevog obitavališta, Solarić i Dositej se, fizički, zauvijek rastaju.
Ovu godinu proboravio je u Trstu, svih dvanaest mjeseci pobolijeva, ali nije vezan za postelju. U jednom pismu piše da je "pljuvao kamenje" (izbacivao krv). Razmišlja o odlasku u Srbiju, kod Dositeja, koji je živo želio da ga vidi u matici.
"U oslobođenoj od Turaka Serbiji, kakvagod posle njena političeska bude sudbina - govorio je Dositej Solariću u Trstu - valja da primer, bratac, našemu rodu damo da učitelji njegovi ne zaslužuju da se uvek bore i dangube s nevoljnim ubožestvom i s bednom skudnošću. Kupit ćemo dom i senoizobilni vertograd, i vi valja da mi se oženite i to s takvom ženom, ljubimi moj, koja će, kako vi mušku dečicu, tako ona mlade kćeri naših vitezova obučavati i obrazovati."
No, Solariću "ne bi puta" u Srbiju, muči ga bolest, Turci su svaki čas pod Beogradom, međunarodne prilike su nesigurne.
Piše Pjesnu o gozbi 1807, i Pjesnu strasnu na gradsku molvu i selsko spokojstvo (u vesni 1807).
Bolest mu ugrožava tijelo, ali njegova poezija zrači božanskom vedrinom.
Piše, vjerovatno početkom godine, Poslanicu Dragi Teodoroviću Triješćaninu i Dositeju.
Nastaje njegova Pjesna o putešestviju u vesni 1808.
Bio je pošao iz Trsta, namjeran da stigne do Beograda, ali ga na putu onemogućava bolest, u Karlovcu ga snađe nov i jak napad izbacivanja krvi, opet pada u postelju u boluje. Kod svog ujaka Jovana Dimića, u Karlovcu, preležao je gotovo sav ostatak godine.
Objavljuje spis Ulog uma čelovječeskoga u malenu, prevod sa njemačkog djela Karla fon Ekarthauzena (1752-1803), autora više stotina djela, teosofa koji je bio inspirativan za Novalisa, a objavljivan je i u drugoj polovini XX vijeka.
Na kraju ove knjige (str. 164-176) nalazi se Solarićev Slovar.
Solarić uveliko radi na svojoj Jeroglifici, koju nikada neće završiti. Izlaze mu tri prevoda: Mudroljubac indijski, posvećen Sofiji Teodorović, prevod sa francuskog (original je na engleskom) djela Filipa Česterfilda, Sverh vospitanija k čelovjekoljubiju, prevod sa njemačkog djela Petera Viloma i O samosti, prevod sa njemačkog spisa Johana Georga Cimermana. U predgovoru knjizi O samosti, "koja je izišla iždivenijem (troškom) blagopočtenorodnoga gospodara Vasilija Vukovića, graždanina trijestanskoga", Solarić, pored ostalog, pripovijeda o svom djetinjstvu i mladosti, pominje i one koji mu prigovaraju zbog jezika jer piše kao što govori i kao što i oni govore.
Ove tri knjige objavljene su građanskom ćirilicom
Želi da ode u Dalmaciju i tamo utemeljuje srpske škole.
U Budimu je izišla zbirka pjesama Liričeska pjenija Jovana Došenovića (Počitelj, Lika, 20. X 1781 - Budim, 1813), pjesnika i književnog teoretičara; jedna pjesma posvećena je Solariću.
U Veneciji izlazi Besjedovnik iliričesko-italijanski Vićentija Rakića (Zemun, 17. IX 1750 - manastir Fenek, Srem, 9. IV 1818), pjesnika i prevodioca čija djela u XX vijeku nisu štampana i koji čeka revalorizaciju. Predgovor (koji je dio Jeroglifike) napisao je Pavle Solarić. Iste godine Solarić objavljujePominak knjižeski u kome govori o štampanju slovenskih knjiga, o pravoslavlju i azbuci i donosi katalog slavenoserbskih knjiga štampanih u Veneciji od polovine XVIII vijeka do 1810.
Sava Mrkalj objavljuje u Budimu značajnu raspravu Salo debeloga jera libo azbukoprotres, a u predgovoru Solarića naziva "dika i milota serbska" i kaže da je Jovan Došenović krenuo njegovim stopama.
Solarić se upoznaje i sprijateljuje sa poljskim naučnikom grofom Juzefom Sjerakovskim (1765-1831), članom varšavskog Društva prijatelja nauke, koji je političkim poslom putovao u Rim i skupljao građu o istoriji Slovena. Solarić mu daje na čitanje Jeroglifiku, spis koji smatra svojim krunskim djelom. Sjerkovski je spis visoko ocijenio, ali bilo je i primjedbi, što je Solarića nagnalo na dodatna istraživanja.
U to vrijeme poljska nauka o Slovenima veoma je bujna, a Solarić, koga je slovenska prošlost očaravala, u Juzefu Sjerkavskom našao je pravog sabesjednika, ovaj je o njemu razgovarao sa Jernejem Kopitarom i poljskim knezom Adamom Čartoriskim.
7. aprila - Dositej Obradović umire u Beogradu. Godine 1812. Solarić objavljuje Bukvar slavenski triazbučni, u predgovoru (str. 4) kaže da je: "najljepše ustrojeno pismo gdje kako govori se, tako piše se, i kako je napisano, tako čita se!"
U ljeto 1812. odlazi u svatove svom ujaku, trgovcu, Jovanu Dimiću, u Karlovac, a svraća i do Zemuna. U to vrijeme žive su mu dvije sestre i majka. Vozeći se iz Velike Pisanice prema Karlovcu, susreće, između Božjakovine i Sesveta kod Zagreba, majku koja se, takođe, zaputila u Karlovac. U ovom gradu Solarić ostaje mjesec dana i pismima se javlja prijateljima, a u pismu Lukijanu Mušickom obavještava ga da mu šalje osam knjiga štampanih u štampariji Božidara Vukovića i devetu urađenu trudom Hristifora Žefarovića - a sve su pripadale Solarićevim precima. Piše da mora odgoditi namjeravano putovanje u Dalmaciju, ali će zamoliti episkopa Kraljevića pismeno da mu dostavi "opisanije sviju stari knjiga i rukopisa, koji bi našli se u njegovoj eparhiji", u manastirima ili u crkvama ili u sveštenika i drugih lica; "dotle može Bog dati da ja i sam otidem do dubrovačkoga knjigohranilišta (biblioteke)".
Objavljuje Zlatnu knjižicu, prevod sa italijanskog djela Frančeska Soave (1743-1806) koji je svoj filosofski sistem izložio u Logici, Metafizici i Etici, a naročitog su uspjeha imale njegove Moralne pripovijetke, doživjevši do 1782. od 1907. preko stotinu izdanja. Dositej je preveo dijelove Soavine Etike.
Jernej Kopitar prima Solarićev Bukvar slavenski triazbučni i odmah ga šalje "patrijarhu slavistike" Jozefu Dobrovskom koji piše recenziju.
Izlaze još dva Solarićeva naslova: Azbuka izjasnena rimskom po pravopisaniju dalmatinskomu, horvatskomu, slavonskomu i kranjskomu i Objasnenije ko snimku podlinoga diploma Stefana Dabiše kraljem serbskoga danoga županu Volkomiru Semkoviću.
Glavna djela, izuzev Gramatike(Vhod k pismenici) napisao je prethodnih godina u kojima su nastale i njegove antologijske pjesme.
Putuje Dalmacijom, želja da bude nadzornik srpskih škola u ovoj pokrajini i Hrvatskoj nije mu se ostvarila. Piše predgovor Dositejevom Mezimcu koji će izići docnije, u njegovoj redakciji. Tokom 1814. i 1815. u pismima upućenim Urošu Nestoroviću, vrhovnom nadzorniku srpskih škola i carskom savjetniku, potanko govori i prilikama i ljudima u Dalmaciji, Boki Kotorskoj i jednom dijelu Hrvatske.
U januaru 1816. Jernej Kopitar piše češkom naučniku Hanki da je poslao Solariću "sve knjige učitelja Dobrovskog".
Za knjižicu "bezimenoga sočinitelja" o ponovnom porobljavanju Srbije 1813. godine, izdanu sa dozvolom cenzora, Solarić je morao, zajedno sa cenzorom, pismeno opravdanje poslati u Beč. Stvar je krenula od tamošnjeg ruskog poslanika koji je naveo krivce za izdavanje knjižice i išla preko Visoke policije. Solariću su konfiskovana tri egzemplara i zabranjeno mu je da tri dana izlazi iz doma, što je okončano 1. juna.
U pismu Vuku Karadžiću (Venecija, 19. jula 1816) piše o skupljanju prenumeranata za njegov Rječnik, smatrajući da treba da bude "serbsko-njemačko-italijanski" inače neće imati pretplatnike u dalmatinskoj eparhiji - "Nek Rječnik serbski iziđe, kako valja, na svijet", piše Pavle Solarić - a polgodine dana ranije ili poznije, to je svejedno narodu: niti se tu gleda nestrpljiva želja toga i onoga Serbina, no polza i počest svekolikog naroda serbskog."
U pismu Vuku (Venecija, 25. oktobra) ponovo je riječ o prenumerantima za Rječnik. Solarić smatra da je Vuk dobro postupio snabdjevši samoglasnike akcentima i savjetuje mu da svuda izostavi ü.
Pominje da mu Mušicki jošte nije pisao i interesuje se "Je li dovršio slovar staroga našega jezika?"
U pismu Vuku Karadžiću (Venecija, 30. XII 1816) piše: "Ne soglasujem se s Vašim mnjenijem o našoj staroj azbuci."
Solarić je sa Vukom u višegodišnjoj prepisci, skuplja mu prenumerante, iznosi svoje ideje o jeziku i pravopisu, pišući i o detaljima i o načelnim pitanjima.
Godine 1816. upoznaje se sa lordom Frederikom Gilfordom (7. II 1716-14. X 1827), nekadašnjim guvernerom Cejlona, koji se interesuje za Slovene. Solarić ga podučava jeziku, lord napušta Veneciju kada mu je umro brat, u proljeće 1817. ponovo se sastaju, a početkom 1818. počinju krstarenje Mediteranom, u maju te godine su u Beču. Lord Gilford, koji je uživao poštovanje u najvišim slavističkim krugovima, otputovao je za Rusiju, Solarić ga nije pratio.
U maju 1817. Solarić se u Veneciji susreće s arhimandritom Gerasimom Zelićem, koji kod njega ostavlja svoje "Žitije", "da ga pročita i razvidi je li dostojno da se izda na svijet", te produžava put za abanske banje. Kada se Zelić vratio iz Abana u Veneciju, gdje boravi tri mjeseca, Solarić mu savjetuje da svoje djelo objavi. Arhimandrit nema gotovine, prodaje burmuticu, optočenu brilijantima, koju je dobio od svog nekadašnjeg imperatora Napoleona, ostavlja Solariću 200 talira-orlaša za štampanje "Žitija".
Solarić nije dospio da se dadne na posao. Zabavljen je lordom Gilfordom i, dakako, vlastitim rukopisima, potom ga ruši teška bolest.
Godine 1818. u Budimu izdaje posljednju knjigu Rimljani slavestvovavšiji (najveći njen dio čini rječnik riječi kojima Solarić traži slovenski korijen) i Dositejevog Mezimca.
Iste godine u Beču izlazi Vukov Rječnik kome je dodana i mala Srpska gramatika. U predgovoru Vuk pominje Solarićev poziv da se sačini gramatika, pa kaže: "nadam se da će biti mila G. Solariću, i ostalim učenim Srbljima".
Objavljivanje Rječnika,kao jedan od osobitih dobrotvora i skupljač prenumeranata, Solarićev mecena i vozljubljeni prijatelj Drago Teodorović, pomogao je sa "blizu četiri stotine forinti u srebru", ali nije dočekao njegov izlazak.
Kiril Cvjetković (Baošić, 26. IX 1791 - manastir Bezdin, 10. X 1857) šibenski paroh i pisac Avtobiografije, u pismu (Šibenik, 26. aprila 1819) obavještava Solarića da mu šalje Dositejeve propovijedi, spise i prepise pisama koje je našao u Šibeniku, Zadru i manastiru Dragoviću.
Sredinom 1919. Solarić se upoznaje i zbližava sa književnikom Ivanom Kreljanovićem (Kaštel Stari, Dalmacija, 1777 - Venecija, 3. VIII 1838) koji se iz Zadra preselio u Veneciju. Mjesecima zajedno rade na jednoj knjizi o slovenskim korijenima, čiji rukopis nije sačuvan, potpisuju članak o "ilirskom" jeziku i književnosti. U članku su dominantne Solarićeve ideje, "ilirski" jezik je srpski, ova raspravica objavljena je u tršćanskom listu L’osservatore triestino (br. 55 i 56, 6. i 9. V 1820) i uskoro je prevedena u bečkim Novinama serbskim.
Pismo Vuku (Venecija, 17. XII 1819), umjesto uobičajenim Pavel Solarić, potpisuje sa Paun Solarić i u zagradama napominje: "Ovako su me iz malena zvali po imenu djedovi". Piše da protresa svoje rukopise, davne i novije, iz kojih sačinjava knjigu Roda slavenskoga početak, razmnoženije, porode i izrodi.
Dimitrije Frušić (Divoš, 1790 - Trst, 1828), pokretač, sa Dimitrijem Davidovićem, Novina serbski 1813. u Beču, potonji predsjednik Srpske pravoslavne opštine u Trstu i "upravitelj" tamošnjeg literarnog udruženja Minerva, u pismu Vuku iz Trsta (22. III 1820) piše: "Vuče brate, ili mi godine teže dolaze, ili se nešto u meni jače meša, nego što sam do sad osećao; ali za tebe i Solarića dišem, čuvstvujem, i u rđavi života moga časovi, na vas pomisleći novim neispunjenim željama sebe predajem".
Gerasim Zelić iz Beča (1. XI 1820) Solariću upućuje pismo i oprašta mu dug: "Ja više ljubim Solarića nego li 200 talira orlaša znajući da svi filosofi i spisatelji bijedno živu na ovome svijetu." - piše arhimandrit.
Kada je primio Zelićevo pismo, piše Solarić je ostao "za nekoliko minuta kao drven", potom su mu briznule suze umiljenija i duboke blagodarnosti. Iznuravaju ga svakodnevno groznica i kašalj, pri kraju pisma Zeliću kaže: "Već 23 dana nisam izišao iz kuće. Ima već više od četiri mjeseca od kada nikakvoj književnoj ne prilježavam raboti. Nemoć moja sluti mi jošte sam Bog zna koliko podobni prazni mjeseci."
18. januara - Na Bogojavljenje, u Veneciji, umire Pavle Solarić.
U pismu Lukijanu Mušickom (2. II 1821) Dimitrije Frušić javlja: "Naš veliki prijatelj i blagodjetelj g. Solarić prestavio se na dan našega Bogojavljenija. Bolovao je od suve bolesti više od 4 meseca, ne digavši se sa postelje. Krajnja ga je nužda morila do same gladi. Sve ga je ostavilo živo, što je naše bilo. A od Engleza lorda Gilforda pomoći primati u šterlingama odbacivao je pod izgovorom da kod svoji u nuždi neće propasti. A pred samu smrt, kad je amo preko mene pisao moleći se 200 fl. srebra u zajam da dobije, nije ni dobra odgovora dočekao. Da nije mene bilo, moga prijatelja Koste Radosavljevića, kasira Riznićeva, i Maksima Nožinića, lajtnanta likanske regimente, koji smo mu mesečno 20 fl. ima veće 7 meseci šiljali, i poslednji put na dva dana pred smrt njegovu 100 fl. izručiti dali, zaista bi upravo reći od gladi umreti morao".
Ne zna mu se za grob.
01. PJESNA NA GOZBI, Letopis Matice srpske (u daljem tekstu LMS), Novi Sad, 1826, sv. 6, str. 81-84.
02. PRIB I MILICA, LMS, 1826, sv. 6, str. 84-86.
03. LjUBOV, LMS, 1826, sv. 6, str. 86-94.
04. PJESNA O PUTEŠESTVIJU U VESNI 1808, LMS, 1826, sv. 7. str. 39-45.
05. PROLjEĆE I LjUBOV, LMS, 1826, sv. 7, str. 43-44.
06. LjUBOV, LMS, 1827, sv. 8, str. 44-46.
07. MILOŠ I RADOVAN, LMS, 1827, sv. 8. str. 46-51.
08. LjUBOV DJEVOJAKA, LMS, 1827, sv. 8, str. 51-54.
09. VKUS I MUDROST, LMS, 1827, sv. 9, str. 57-58.
10. MOJA SAMVIKA, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 58.
11. SVETI ČASI, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 58-59.
12. NEK’ SE PINDAR PO STRMOME VISI ELIKONU, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 39-40.
13. Pjesma čije su riječi izostavljene, ostao je samo grafički trag:
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
___ ___ ___ ___ ___ ___
LMS, 1827, sv. 9, str. 40.
14. NAŠE ŽENE RADO ČUJU, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 41.
15. LjUBOV I SREBROLjUPCI, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 41-42.
16. SVA VSELENA LjUBVOM DIŠE, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 42-43.
17. ZLATNOG V’JEKA DANI, objavljena bez naslova, LMS, 1827, sv. 9, str. 44-45.
18. MLADEN I MILOJE, LMS, 1827. sv. 9, str. 45-52.
19. HUDA SERBKINjA, LMS, 1827, sv,. 9. str. 56-58.
20. PJESNA O DREVNOSTI SLAVJANA I, objavljena bez naslova, LMS, 1828, sv. 10, str. 57-58.
21. PREIZREDNA NEBA KĆERI, objavljena bez naslova, LMS, 1828, sv. 10, str. 58-59.
22. SAN, objavljena bez naslova, LMS, 1828, sv. 10, str. 59-61.
23, DOSITEJU, LMS, 1828, sv. 10, str. 61-66.
24. ŽENIDBA PO MODI, LMS, 1828, sv. 13, str. 50-51.
25. PJESNA STRASNA NA GRADSKU MOLVU I SELSKO SPOKOJSTVO (U VESNI 1807), LMS, 1830, sv. 22, str. 65-66.
26. PRIJATELjSTVO, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 32, str. 40.
27. ZIMA, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 32, str. 41-46.
28. VESNA, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 32, str. 46-58.
29. IL’ JA SNIVAM, IL’ JE TAKO, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 43-53.
30. LjETO (odlomak), objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 53-54.
31. ŠTA KO LjUBI, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 54-55.
32. O LjUBOVI PJESNE NIGDA OSTARITI NEĆE, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 55-57.
33. O, GRAŽDANI, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 57.
34. MAL’ I VEL’, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 57.
35. ČERNA ZEMLjA VLAGE PIJE, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 33, str. 58.
36. PJESNA O GOZBI 1807, LMS, 1833, sv. 34, str. 58-64
37. KO ŠTO VOLI NEKA PJEVA, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 35, str. 52-54.
38. KOJI ZVEZDE PRSTOM VRTI, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 35, str. 54-56.
39. KOVČEŽIĆ NEBOGOGA PAVLA, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 35, str. 58-59.
40. PJESNA O DREVNOSTI SLAVJANA II, objavljena bez naslova, LMS, 1833, sv. 35, str. 59-62.
41. POSLANICA DRAGI TEODOROVIĆU TRIJEŠĆANINU, objavljena bez naslova, LMS,1834, sv. 36, str. 52-56.
42. ZIMA, Jovan Subotić, Cvetnik srbske slovesnosti, čitanka za više razrede gimnazije u Austriji (u daljem tekstu Cvetnik), Beč, 1853, str. 514-517, Subotić je naslovio pjesmu.
43. PJESNA O GOZBI 1807, Cvetnik, Beč, 1853, str. 517-520. Izostavljeni su stihovi 87-120 i 129-140. Pjesma je objavljena pod naslovom O gozbi.
44. POSLANICA MIHAILU VITKOVIĆU (odlomak), Andra Gavrilović: Devet priloga istoriji srpske književnosti // Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, 1905, str. 146-147.
45. MOJA SAMVIKA, objavljena pod naslovom JA SAM HTEO JUGOVIĆE, Mladen Leskovac: Antologija starije srpske poezije, (u daljem tekstu ASSP), Novi Sad, 1964, str. 90.
46. MILOŠ I RADOVAN, ASSP, str. 91-93.
47. MLADEN I MILOJE, ASSP, str. 94-97.
48. KOVČEŽIĆ NEBOGOGA PAVLA, ASSP, str. 98-99.
49. ŽENIDBA PO MODI, ASSP, str. 100-101.
50. HUDA SERBKINjA, ASSP, str. 102-103.
51. POSLANICA DRAGI TEODOROVIĆU TRIJEŠĆANINU, ASSP, str. 104-106.
52. O LjUBOVI PJESNE NIGDA OSTARITI NEĆE, ASSP, str. 107-108.
53. PJESNA O GOZBI 1807, Miodrag Pavlović: Antologija srpskog pesništva, Beograd, 1964, str. 96-97. Od trideset i pet strofa ovdje je objavljeno osam: 6, 7, 14, 20, 24, 25, 34, 35.
54. MOJA SAMVIKA, Zoran Gavrilović: Antologija srpskog ljubavnog pesništva (XVIII-XX vek), Beograd, 1967, str. 29. Pjesma je preuzeta iz ASSP i objavljena je pod naslovom JA SAM HTEO JUGOVIĆE.
55. MOJA SAMVIKA, Vladislava Kosijer: Srpska ljubavna poezija, Sremski Karlovci, 1996, str. 21. Pjesma je preuzeta iz ASSP i objavljena je pod naslovom JA SAM HTEO JUGOVIĆE.
56. O LjUBOVI PJESNE NIGDA OSTARITI NEĆE, Pero Zubac, Slovo ljubve, I tom petoknjižja pod naslovom Najlepše pesme o ljubavi. Beograd, 1997, str. 53-54. Pjesma je preuzeta iz ASSP.
57. O, GRAŽDANI, Književne novine, br. 955, Beograd, 1. VII 1997, str. 7. Priredio Zdravko Krstanović.
58. KO ŠTO VOLI NEKA PJEVA, podaci isti kao za pjesmu br. 57.
59. SVETI ČASI, podaci isti kao za pjesmu br. 57.
60. PROLjEĆE I LjUBOV, objavljena pod naslovom VESNA I LjUBOV, Književnost, br. 11-12, Beograd, 1997, str. 1906. Priredio Zdravko Krstanović.
61. PJESNA NA GOZBI, Književnost, str. 1907-1908. Podaci isti kao za pjesmu br. 61.
62. LjUBOV, objavljena pod naslovom TUŽI, GORUJ, SERCE MOJE, Književnost, str. 1909-1912, ostali podaci isti kao za pjesmu br. 61.
63. PJESNA O GOZBI 1807, Ljetopis srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" (u daljem tekstu Ljetopis), br. 2, Zagreb, 1997, str. 127-128. Priredio Zdravko Krstanović.
64. KOJI ZVEZDE PRSTOM VRTI, Ljetopis, str. 127-129.
65. SVA VSELENA LjUBVOM DIŠE, Ljetopis, str. 131.
66. KOVČEŽIĆ NEBOGOGA PAVLA, Ljetopis, str. 131.
67. ČERNA ZEMLjA VLAGE PIJE, Ljetopis, str. 132.
68. MLADEN I MILOJE, objavljeni stihovi 37-118, pod naslovom OBEĆO SAM ZALjUBLjENI, PJESNU SAM VAM DUŽAN, Ljetopis, str. 132-133.
69. MOJA SAMVIKA, Milorad Jevrić: Carski Prizren u srpskoj umetničkoj poeziji, antologija, Priština, 1998, str. 9. Pjesma je preuzeta iz ASSP-a i objavljena pod naslovom JA SAM HTEO JUGOVIĆE.
70. ŠTA KO LjUBI, Književne novine, br. 968-969-970, Beograd, 15 II - 15 III 1998, str. 43. Priredio Zdravko Krstanović.
71. ŠTA KO LjUBI, Milovan Vitezović, Pohvala ljubavi, antologija srpske ljubavne poezije, Beograd, 1999, 24.
72. LjETO (odlomak), Književne novine, br. 997/998, Beograd, 15. IX - 1. X, 1999, str. 9. Priredio Zdravko Krstanović.
73. NOVO GRAŽDANSKO ZEMLjEOPISANIJE, Venecija, 1804. Prevod sa njemačkog spisa Adama Hristijana Gasparija.
74. PJEŠIJ ZEMLjEPISNIK (atlas sa XXXVII karata), Venecija, 1804.
75. KLjUČIĆ U MOJE ZEMLjEOPISANIJE, Venecija, 1804.
76. ULOG UMA ČELOVJEČESKOGA U MALENU, Venecija, 1808. Prevod sa njemačkog djela Karla fon Ekarthauzena.
77. SVERH VOSPITANIJA K ČELOVJEKOLjUBIJU, Venecija, 1809. Prevod sa njemačkog djela Petera Viloma.
78. MUDROLjUBAC INDIJSKI, Venecija, 1809. Prevod sa francuskog (original je na engleskom) djela Filipa Česterfilda.
79. O SAMOSTI, Venecija, 1809. Prevod sa njemačkog djela Johana Georga Cimermana.
80. POMINAK KNjIŽESKI, Venecija, 1810.
81. PREDISLOVIJE BESJEDOVNIKU ILIRIČESKO-ITALIJANSKOM Vikentija Rakića, Venecija, 1810.
82. BUKVAR SLAVENSKI TRIAZBUČNI, Venecija, 1812.
83. ZLATNA KNjIŽICA, Venecija, 1813. Prevod sa italijanskog djela Frančeska Soave.
84. AZBUKA IZJASNENA RIMSKOM PO PRAVOPISANIJU DALMATINSKOMU, HORVATSKOMU, SLAVONSKOMU I KRANjSKOMU, Venecija, 1814.
85. OBJASNENIJE KO SNIMKU PODLINOGA DIPLOMA STEFANA DABIŠI KRALjEM SERBSKOGA DANOGA ŽUPANU VOLKOMIRU SEMKOVIĆU, Venecija, 1815.
86. RIMLjANI SLAVENSTVOVAVŠIJI, Budim, 1818.
87. PREDISLOVIJE MEZIMCU Dositeja Obradovića, Budim, 1818.
88. PREDISLOVIJE DISERTACIJE "ISTOVETNOST SKITA I SARMATA...", LMS, sv. 2, 1825, 126-130.
89. ISTOVETNOST SKITA I SARMATA, DOKAZANA IZ PEČALIJI I IZ POSLANIJA PONTISKI P. OVIDIJA NASONA, LMS, sv. 2, 1826, 126-150 i sv. 3, 1826, 49-65. Dio ovog spisa čine stihovi iz Ovidijevih Elegija i Pisama s Ponta, koje je Solarić preveo na srpski.
90. VHOD K’ PISMENICI I JEZIKOZNANIJU (Srpska gramatika), LMS, sv. 24-27, 1831.
91. PRIRODA I BOG, Odlomak iz Predislovija Novom graždanskom zemljeopisaniju. Podaci isti kao 72.
U Arhivu SANU, Stara zbirka, nalaze se sljedeći rukopisi Pavla Solarića:
Inv. br. 197
Jeroglifika serbska, inače samouki bukvar Pavlom Solarićem. U Veneciji pri Pani Teodosiju 1809. Naslovni list, tri koncepta obrade, poziva na pretplatu i početak predgovora.
Inv. br. 193
Fizički zemljopis i deržavoopisanije (statistika) u pitanjima i odgovorima, 23 tabaka, prepis.
Inv. br. 214
Povijest o čovjeku. Nesvršeno (I odjeljak u 4, od II dvije glave i naslov treće, 3 1/2 tabaka, prepis.
Inv. br. 194
Vremjaslovije povjestveno drevni Skita i Sarmata i neki Germana kao ljetopis od potopa (od stvaranja svijeta godine 1656, prije Hrista godine 2348.) do 552. god. posl. Hrista jedna sveska od 6 1/2 tabaka. Nedovršeno.
Inv. br. 220
Roda slavenskoga početak, razmnoženije, porode i izrodi. Samo ovaj natpis srpski, a cijeli rukopis talijanski, u 4 sveske, 2 koncepta, a 2 trećine (oko 80 tabaka), nedovršeno.
Inv. br. 201
Različne bilješke na talijanskom jeziku o Slovenima, jamačno kao građa za rukopis pod brojem 162.
Inv. br. 213
EXCERPTA EX STRABONE (Stravonü), na 25 polutabaka, nesvršeno.
Inv. br. 213 1/2
Nekolike sitne bilješke o narodima kao ispisi i nekoliko riječi jermenskih, na talijanskom jeziku.
Inv. br. 198
Ispis iz pogovora liturgije Božidara Vukovića, štampane u Mlecima 1554. i nekoliko riječi ispod nje kao opis.
Ispod toga bilješka: Gorestni plač slavnija inogda Serbji svojih carej, knazej, voždov gradov že i zemel lišenija, i na čužih predjel v žalosnom podanstvu sjedjaštija, črez sobstvenoga sina jeja objavlenij. V grečeskopravoslavnoj v Veneciji ljeta, mjeseca novembra i ima 16 obrazov (Bibl. St. Novak br. 12 u napomeni).
Svi podaci nalaze se u Katalogu rukopisa i starih štampanih knjiga, str. 215-217.
Andrić, Nikola: Život i književni rad Pavla Solarića // Rad, JAZU, 150, Zagreb, 1902, 103-194.
Borčić, Vera: Predgovor "Bukvaru" Pavla Solarića // Srpska riječ, br. 311, Zagreb, 26. V 1950. 3.
Bubalo, Đorđe: Solarić, Pavle // Enciklopedija srpske istoriografije, priredili Sima Ćirković i Rade Mihaljčić, Beograd, 1997, 640.
Gavrilović, Andra: Devet priloga istoriji srpske književnosti u devetnaestom veku // Godišnjica Nikole Čupića, XXIV, Beograd, 1905, 145-148.
Gavrilović, Andra: Zašto Pavle Solarić nije došao u Srbiju // Nastavnik, list profesorskog društva, Beograd, 1912, 347-351.
Gavrilović, Andra: Istorija srpske i hrvatske književnosti narodnoga jezika, I, Beograd, 1910, 88-92, 101-102.
Grčić, Jovan: Istorija srpske književnosti, Novi Sad, 1906, 92-94.
Denić, Čedomir: Školovanje đaka iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Karlovačkoj gimnaziji 1791-1848. godine // Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 3, uredio Vasilije Krestić, SANU, Beograd,1995, 86, 95, 178.
Deretić, Jovan: Solarić, Pavle // Enciklopedija Jugoslavije, 7, Zagreb, 1968, 427.
Deretić, Jovan: Solarić, Pavle // Nova enciklopedija u boji," Vuk Karadžić" * Larousse, Beograd, 1978, 1651.
Deretić, Jovan: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983, 209, 214.
Durković Jakšić, Ljubomir: Prilog istoriji srpske pravoslavne opštine u Trstu // Bogoslovlje, br. 1-2, Beograd, 1970, 100-104.
Živanović, Đorđe: Pavle Solarić i Poljaci // Srpski književni glasnik, knj. LXI, Beograd 1940, 432-438.
Zaninović, Vice: Pavle Solarić 1779-1821 // Književna hrestomatija: Iz kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj, glavni i odgovorni urednik StankoKorać, Zagreb, 1979.
Ivanić, Dušan: Književnost // Republika Srpska Krajina, zbornik radova, urednik Zoran Kaličanin, Topusko-Knin-Beograd, 1996, 194-195.
Ivanić, Dušan: Književnost Srpske Krajine, Beograd, 1998, 49-57.
Ivić, Pavle: O jeziku // Republika Srpska Krajina, zbornik radova, urednik ZoranKaličanin, Topusko-Knin-Beograd, 1996, 151.
Jovićević, Tatjana: Ljubavno pesništvo Pavla Solarića // Književno nasljeđe Srpske Krajine, zbornik radova, glavni i odgovorni urednik Marija Kleut, Novi Sad, 1997.
Josifović, Stevan: Rimska starina i Solarić // Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. 2, Novi Sad, 1954, 200-202.
Karadžić, Vuk: Primječanije na predgovor g. Pavla Solarića k Mezimcu // Sabrana dela Vuka Karadžića, XIII, O jeziku i književnosti II, priredio Milorad Pavić, Beograd, 1986, 21-28.
Kašić, Jovan: Odnos Pavla Solarića prema leksici književnog jezika // Leksikografija i leksikologija, posebna izdanja, zbornik radova, knj. LXXXV, ANUBIH, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 21, Sarajevo, 1988, 181-187.
Korać, Stanko: Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj, Zagreb, 1987, 87-89.
Krstanović, Zdravko: Zaboravljen kralj poezije // Politika ekspres, br. 11905, Beograd, 11. V 1997, 8. Ovaj tekst objavljen je i u Glasu srpskom br. 8273, Banjaluka, 19. V 1997, 19.
Krstanović, Zdravko: Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavlje // Književne novine, br. 955, Beograd, 1. VIII 1997, 7.
Krstanović, Zdravko: Pavle Solarić // Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", 2, Zagreb, 1997, 124-143.
Leskovac, Mladen: Antologija starije srpske poezije, Novi Sad, 1964, 329-331, 400.
Marinković, Borivoje: Prilozi bibliografskom izučavanju pisama Pavla Solarića (štampani izvori) // Prilozi za književnost, jezik, istoriju folklor, knj. XXVIII, sv. 2, Beograd, 1962, 127- 144.
Mileusnić, Slobodan: Rodoslov porodice Solarić // Glas svetih ravnoapostola Ćirila i Metodija, VII, br. 104, Zagreb, januar - april, 1980. Ovaj tekst objavljen je i u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", Zagreb, 1997, 124-126.
Mladenović, Aleksandar: Pavle Solarić, Jovan Došenović i Sava Mrkalj o srpskom književnom jeziku svoga vremena // Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 2, urednik Vasilije Krestić, SANU, Beograd, 1991.
Moačanin, Fedor: Iz zemljeopisanija Pavla Solarića // Srpska riječ. br. 323, Zagreb, 18. VIII 19950, 3.
Novaković, Stojan: Istorija srpske književnosti, Pregled urađen za školsku upotrebu, drugo sasvim prerađeno izdanje, Beograd, 1871, 202-203.
Ostojić, Tihomir: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1923, 131-132.
Pavić, Milorad: Predromantizam // Istorija srpske književnosti, 4, Beograd 1991, 13, 16, 44-48, 51, 54-55, 64-65, 102.
Pantić, Miroslav: Solarić, Kreljanović, Apendini // Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XXIII, sv. 1-2,Beograd, 1957, 22-42. Ovaj radobjavljen je i u autorovoj knjizi Iz književne prošlosti, studije i ogledi, Beograd, 1978.
Pantić, Miroslav: Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja // Dnevnik, br. 8980, Novi Sad, 31. X 1979, 9.
Petrović, Dušan: Šest pisama Pavlu Solariću // Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. 4-5, Novi Sad, 1956/1957, 247-256.
Petrović, Teodora: Školovanje Pavla Solarića u Karlovačkoj gimnaziji // Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XVI, sv. 1-2, Beograd, 1936,107-108.
Popović, Pavle: Jugoslovenska književnost (književnost Srba, Hrvata i Slovenaca), Beograd, 1923, 82.
Popović, Pavle: "Zlatna knjižica" Pavla Solarića // Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XIV, sv. 1-2, Beograd, 1934, 47-49.
Purković, Miodrag: Istorija srpske pravoslavne crkvene opštine u Trstu, Trst, 1960, 78-81.
Radojčić, Jovan: Srbi: Srpska Krajina, Slavonija, Dalmacija, Hrvatska: biografski leksikon, Beograd, 1994, 502-504.
Skerlić, Jovan: Istorija nove srpske književnosti, Beograd, 1967, 119-121. Ova Istorija, u kraćoj redakciji, objavljena je prvi put 1912. godine, a u dužoj redakciji 1914. u Beogradu.
Solarić, Mihailo: Dan rođenja Pavla Solarića // Srpski književni glasnik, knj. XXXI, br. 8, Beograd, 16. X 1913.
Stefanović, Mirjana D. : Poezija Pavla Solarića // Književno nasljeđe Srpske Krajine, zbornik radova, glavni i odgovorni urednik Marija Kleut, Novi Sad, 1997.
Sučević, Branko: Pavle Solarić - prvi srpski zemljopisac // Srpska riječ, br. 27, Zagreb, 19. VII 1949, 3.
Fancev, Franjo: Zagrebačko školovanje Pavla Solarića // Nastavni vjesnik, knj. 38, Zagreb, 1929/1930, 1-8.
Čurčić, Lazar: Pavle Solarić: dva veka posle rođenja // Godišnjak biblioteke Matice srpske za 1980. godinu, knj. 5, Novi Sad, 1982.
Čurčić, Lazar: Solarić, Pavle // Jugoslovenski književni leksikon, urednikŽivan Milisavac, Novi Sad, 1984, 762.
G. Pavlu Solariću kad je Zemljeopisanije serbsko izdao
Ja risujem, Pavle, tvoga truda divno djelo!
Svanu zora, i danica rano sjajna niče,
Kroz dubrave i kroz šume njene siplju luče,
Navješćuju do večera lepi danak zjelo.
Glasno poju ptičice raskošeći veselo,
Slavuj slavi, kos prevrće, i gorlica guče,
Orač njivom ojka i pastiri stada luče,
Derva gorom, r’jeke poljem i jestetstvo celo,
Svi radosti razglašuju blagodatno stanje,
No ja čujem, gdi mi veliš, ili za lepotu
Jestastvenu, ili za te to je risovanje?
Mili Pavle, jednog jutra pevam i krasotu,
Kad si ono Ti skupljao krasno spisivanje,
Koje tebi samo sobom daje čast večitu.
Liričeska pjenija, Budim, 1809.
Duše krepost i ustrajnost srca,
Dobrodjetelj preizradna, umje,
Vidovitost i besmrće Spasa -
Imenom se ovjenčava Pavla.
Serbskog uma naprv svešteniče,
I velikog Dositeja sledče,
Sam si sebi izabrao društva;
Ovjenčavši čelo svoje divno.
Ti u bivše pogledo si zorno,
Za buduće radeć besprekorno -
U nebeskom zvezda t’ jatu sjaje,
Nespokojnom blagi pokoj daje.
Godišnjica Nikole Čupića, 1905.
Spomenik seni književnika glavni,
Spremaju Srblji, tako glasi vest;
Rajić, Mušicki, Dositej preslavni,
Pavlović isti tu uživa čest.
Da l’ tko i tebe, Solariću, gledi?
Naroku sudba osudi te zlom.
Celog života jednoj poznat bedi,
Ostaješ zabven i u grobu svom.
Spomenik tebi! Smemo l’ to izreći?
Koj’ si prosjakao hleba zalogaj,
Trudio s’ gladan o narodnoj sreći,
Sad da ti plati mrtav stub ovaj.
Kaštra tvrdoća na mermernoj ploči
Neće l’ postidet čuvstvo roda tvog?
Hladno, kao stena, naše suve oči
Pratiše bedu vrla muža svog.
Natpisi kakvi? sjajni, ili prosti?
Istinit natpis ne budi nam sram:
"Ovdeka leže Solarića kosti!
Narod ljubivši, prezren bješe sam.”
Kosti jadovne, jeste l’ sve na broju?
Nije l’ vas hištni povredio čas?
Vreme razlaže nepogodu svoju,
Trideset leta rasturuje nas.
Prođ’te se Srblji nagrađat’ pokojne,
Gluva za hvale crna zemlja jest,
U srcu ljubov, ne gomile strojne,
Srušenom vencu izlišna je čest.
Jošt mnogi služe svenarodnoj sreći,
Teškoj u borbi sa nevoljom zlom,
Služe i pište oskudnost noseći,
Podvigu žertva da podlegnu svom.
Pruž’teim ruku, živa alče usta,
Živ kad se trudi nek za mezdu zna,
Spomenik mrtvom nagrada je pusta,
Sujetna hvala našeg praznog sna.
Danica, br. 2, Novi Sad, 1860.
Njemu se otvaralo
Smotri
Holmić
U holmiću
Ružu
U ruži
Prsten
Od osobite građe
(Kojom se skupo naplaćuje
Propast)
Mrak u Mlecima
Zatiče Solarića
Dok gazi zelenom rečenicom
Gladan
Sam
Prepun praha iz koga niče
Buduća šuma
Kuća, Zagreb, 1978.
Pavlu Solariću
ognjeno-rosna ružina dverca
pootvaraju sve druge dveri
priutihle blistaju zvijeri
brizga kladenac rasu se smerca
Beograd, 26. VI 1997.
Ljetopis srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", Zagreb, 1997.
Pjesnik, prozaista i prevodilac Jefta Popović (Sase, Srem, 1797 - Sandžak, 1833) napisao je 17. oktobra 1821. "Odu sjeni Pavla Solarića", koja je izašla u dodatku Novina serbski, br. 85, 1821, 7. Pjesma ne posjeduje književnu vrijednost pa je ovdje ne objavljujemo.
Sabrane pjesme Pavla Solarića priredio sam nastojeći da njihov jezik ostane netaknut, ne upuštajući se u "dotjerivanje" i "prilagođavanje". U Bilješkama i komentarima markirane su nesumnjive greške i sporna mjesta u LMS-u gdje su pjesme prvobitno objavljene.
U Literaturu o Pavlu Solariću uvršteni su i naslovi koji - osim pogrešnih podataka i proizvoljnih ocjena - drugo gotovo i ne nude. Pažljivom čitaocu i Literatura može štogod reći o našim književnim i kulturnim, minulim i današnjim, prilikama.
Solarić je preveo niz stihova iz Ovidijevih Elegija i Pisama s Ponta, koji čine dio njegove rasprave O istovetnosti Skita i Sarmata. Nismo ih unijeli u ovo izdanje - riječ je o razasutim fragmentima.
U priređivačkom poslu suočio sam se s raznorodnim problemima. Za odgonetanje pojedinih riječi i sintagmi ponekad su bili potrebni dani i dani, enciklopedijska Solarićeva znanja donosila su nedoumice i stručnjacima u nekolikim naučnim oblastima, koji su mi pomagali.
Zahvaljujem se na dragocjenoj pomoći: akademiku Miroslavu Pantiću, dr Dušanu Ivaniću, Aleksandru Ševi, dr Aleksandru Mladenoviću, dr Žarku Ružiću, arheologu dr Aleksandru Jovanoviću, dr Golubu Dobrašinoviću, književniku i sekretaru Matice srpske Ivanu Negrišorcu, književniku Milosavu Tešiću i književnom istoričaru Jovanu Pejčiću.
Koristile su mi i sugestije koje nisam prihvatio.
Osobito sam zahvalan svojoj ženi Sonji, koja je u priređivanju ove knjige, s ljubavlju, učestvovala od početka, pomažući mi u rješavanju kako "tehničkih" tako i delikatnih jezičkih i drugih pitanja.
Priređivač
I Zaharija Orfelin: Sv. Petar i Pavle sa izgledom Donje crkve u Sremskim Karlovcima, bakropis, 1770.
II Manastir Orahovica, s modernim zgradama i starom crkvom.
III Zagreb, 1827. Bakrorez iz Šemanove zbirke.
IV Kolorisana litografija Trsta, s panoramom grada viđenog iz nekog vinograda, štampana u Beču sredinom XIX vijeka. Original se nalazi u bečkoj Austrijskoj nacionalnoj biblioteci.
V Gravira Venecije s kraja XVIII vijeka.
VI Faksimil Solarićevog pisma Dositeju Obradoviću, Venecija, 18. III 1810. Pismo se čuva u Muzejsko-arhivskoj zbirci Vukovog i Dositejevog muzeja, inv. br. 18/3.
grč. - grčki
ital. - italijanski
lat. - latinski
njem. - njemački
neol. - neologizam
pokr. - pokrajinski
rus. - ruski
tur. - turski
csl. - crkvenoslovenski
abije (csl.) - odmah
ad (grč.) - podzemni svijet, pakao
adovi (grč.) - pakleni
aki (csl.) - kao, kao da
bagrjana ( csl. - rus.) - purpurna, crvena, skerletna
barbit (grč) - muzički instrument s mnogo žica, nalik na liru
basna (csl.) - bajka, priča; laž
bezdna (csl.) - bezdan, ponor, provalija
bezljubezni (rus.) - opak
bezmolvije (rus.) - tišina, mir
bezpamjatni (rus.) - zaboravan
bezpolezno (csl. - rus.) - beskorisno, uzaludno
bezponjatna (rus) - nepojamna, nepojmljiva
bezstrašije (csl.) - neustrašivost
bezstrašni (csl.) - neustrašivi
bezumije (csl.) - bezumlje, ludost
bitije(csl. - rus.) - biće, život
bjegle (csl.) - brze, lake, slobodne
bjeglac (rus.) - bjegunac
blagovoni, blagovono (csl.) - mirisan, mirisno
blagoglasje (csl.) - harmonija, sklad
blagodarje (csl. - rus.) - zahvalnost
blagodenstvo (csl.) - sreća, blagostanje
blagorodan (csl.) - plemenit, otmjen, dobar
blažiti se (csl.) - usrećivati se
blazan (csl.) - sablazan
blazi (csl.) - dobri (blag - dobar)
blesk (rus.) - blještavilo, blještavost, sjaj
bliste (rus.) - sijaju, blistaju
blud (csl.) - grijeh
bljusti (csl.) - čuvati
bogatir (csl.) - bogataš
boderstvovati (rus.) - bdjeti
božestvo (csl. - rus.) - božanstvo
božestvovati (csl.) - živjeti kao Bog
boljezn (csl.) - bolest; bol
bran (csl.)- rat
brati - braća
breg (csl. - rus.) - obala
brediti ( rus.) - buncati
brekati ( rus.) - galamiti
brjacati (csl.) - svirati
bronja (csl.) - oklop
buditi - pobuđivati
budušči (rus) - budući
v - u
vakha - bahantkinja, bludna žena
valba (csl.) - hvaljenje
vapi (csl.) - boje
var (csl.) - vrućina
variti (rus.) - prethoditi
vdelotvoren - stvaralački
vezdje (csl.) - svagdje, svuda
vekovečan (rus.) - vječit, trajan, stalan
veledušnje (csl. - rus.)- velikodušnije
velebnost (csl.) - veličanstvenost, uzvišenost
veli (csl.) - velik
veličestvo (csl. - rus.) - veličanstvenost
veličije (csl.) - veličina
veliše (rus) - zapovjediše
veljba - autoritet (Solarićevo tumačenje)
veljevaše (rus.)- zapovijedaše
venetski (ital.) - venecijanski
verv (csl.) - žar, polet, zanos
verse (ital.) - stihovi
vertep (csl.) - pećina, jazbina
vertograd (rus.) - vrt, bašta
ves (csl.) - selo
vesna (rus.) - proljeće
vetho (csl.) - staro, trošno
većma - više
vešt (csl.) - stvar, predmet
veštestvo (csl.) - tvar, materija
vešč (rus.) - vidi vešt
vzaimno (rus.) - uzajamno
vzdihanije (rus.) - uzdah
vzigravati (csl.) - skakati, igrati se
vziskati (csl.) - tražiti
vzor (rus.) - pogled
vzračni (csl.) - vedar
vidimi (rus.) - vidljiv
vija (csl.) - vrat, šija
vina (csl.) - uzrok
vincilir (njem.) - vinogradar
visiti se (rus.) - uzdizati se, uznositi se
visota (rus.) - visina
visp(a)r (csl.) - vis, visina
vitati (csl.)- stanovati; gnijezditi se
vitjaginja (rus.)- uvijuša
vični - vješti
višnji (csl.) - gornji
vjetva (csl.) - grančica
vjed (csl.) - znanje
vjedjeti (csl.) - znati
vježda (csl.) - obrva
vjeno (csl.) - dar, miraz
vjeriti - povjeriti
vječnosušni (csl.)- vječni
vješta (csl.) - koja govori
vještati (csl.) - govoriti
vkupje (csl. ) - skupa, zajedno
vkus (csl. - rus. ) - ukus
vkusiti (csl. - rus.) - iskusiti, okusiti
vkušenije (csl.) - iskustvo, iskušenje
vladičestvo (csl.) - vladavina
vladičica (csl.) - vladarka, gospodarica
vljudni (rus.) - u ljudskom liku, očovječen
vmjestiti (csl.) - primiti
vnezapu (csl.) - iznenada, odjednom
vnimati (csl.)- paziti, čuvati se
vnutrenja (csl.) - unutrašnja
vnušenije (csl.) - slušanje
vnušiti (csl. ) - slušati, čuti
vnjatno (csl.) - jasno, razumljivo
vnje (csl.) - van, izvan, napolju
vovjeki (csl.) - vječno, zauvijek
vozještavati (rus.) - javljati
vozvještaj (rus.) - javljanje, oglašavanje
vozglavje (csl.) - uzglavlje
vozdunuti (rus.) - dunuti
vozduh (rus.) - vazduh
vozljesti (csl.) - uspeti se
vozljubljena, vozljubljeni (rus.) - draga, mila; dragi, mili
vozmutiti (rus.) - uzmutiti, smutiti, uzbuniti
vozmužavši (csl.) - muževni, zreli
voznasjela (rus) - uznasjela, sjela jedna na drugu
voznešen (csl.) - uznesen
voz(od)rast (csl.) - uzrast
vozriti (csl) - pogledati
vozsijavati (csl.) - svijetliti, blistati
voji (csl.) - vojnici
vojno (csl.) - vjerenik, mladoženja
volitelj (csl.) - ljubitelj
volkodlak (neol.)- vukodlak
volna (rus.) - talas, val
volnovati se (rus.) - talasati se
volhv (rus.) - vrač, čarobnjak, mag (kod starih Slovena)
volšebna (rus.) - čarobna
volja (rus.) - sloboda
vona (rus.) - mirisna
vonja (csl.) - miris
voplj ( csl.) - vapaj, uzdisaj
vopros (rus.) - pitanje
voskištavati (rus.) - ushićivati
vosklicavati (csl.) - klicati; gromko pjevati uz muziku
vospariti (csl.) - uznijeti se, uzdignuti se, uzvisiti se
vospitatelj (rus.) - vaspitač
vospješitelj (rus.) - pomagač
vosprjanuvša (rus.) - osokoljena, obodrena
vostok (rus.) - istok
vostorg (rus.) - zanos, ushićenje
vostrepetati (csl.) - ustreptati,zatrepetati
vperiti (csl.) - okriliti, osnažiti, ojačati
vpečatljena (rus.) - utisnuta
vpročem (rus.) - uostalom
vražda (csl. - rus.) - neprijateljstvo
vraždebni (csl. - rus.) - neprijateljski
vred (csl.) - rana, povreda, ozljeda; šteta
vreža - izdanak, puzava stabljika ili lozica
vrsnik - vršnjak, parnjak
vrsta (rus.) - red, stih
vruške - rusalke, vodene vile
vsa, vse (csl.) - sva, sve
vsegda (csl.) - svagda, vazda
vsedržitelj (rus.) - svedržitelj
vselena (rus.) - vasiona, svemir
vseljubezna (rus.) - najmilija
vsemirna (csl. - rus.) - svemirska, kosmička
vsemoguće (rus.) - svemoguće
vsemogućstvo (rus.) - svemoć
vsepodobno (csl.) - potpuno slično
vseserdačno (csl.) - najsrdačnije
vsesoženje (csl.) - žrtva paljenica
vsuje (csl.) - uzalud, bez uzroka, naprazno
vshod (rus.) - uzlaženje, uvođenje
vtora (rus.) - druga
gad (csl. - rus.) - gmizavac, crv
gaditanski - gibraltarski
gadanije (csl. - rus.) - zagonetka
gadano (rus.) - prorečeno, predviđeno
gadateljstvo (csl.) - proročanstvo
gadati (csl.) -odgonetati, pogađati
gananije (csl.) - zagonetka, nagađanje
gibelj (csl.) - pogibelj, opasnost
glavizna (csl.) - uzrok, osnov, početak
glagolj (csl.) - riječ
glotati (rus.) - gutati
glotina csl. - rus.) - nečistoća
glubiti (csl.) - dubiti
glubina (csl.)- dubina
glum (csl.) - brbljanje
gluhost (nlg.) - tišina
gnuti (rus.) - uginjati se, sagibati se
gobza (csl.) - bogatstvo
gobzovati (csl.) - živjeti u izobilju, biti srećan
govjeni (csl.) - pobožan, častan
god (csl.) - godina
gođa (csl.) - ugoda, prijatnost
golen (csl.) - goljenica
grad (csl.) - ograda, zaklon
gordinja (csl.) - gordost, oholost
gorest (csl.) - gorčina, bijeda, žalost
gornjica (csl.)- gornja soba
gortan (csl.) - grlo, grkljan
goruj - gorko žali, tuži
gosudarstvo (rus.) - država
graždanin (rus.) - građan
grebsti (csl.) - ploviti
grjadušči (rus.) - budući
grjadenije (rus.) - poredak
grozno (rus.) - strašno
gruz (rus.)- teret, breme
gundati - gunđati
gušta (rus.) - gustiš
daže (csl.) - čak, štaviše,
dalko (rus.)- daleko
dalj (rus.) - prostranstvo, daljina
dverca (csl.) - vratašca
dviženije (rus.) - kretanje
debar (csl.) - dolina
dvoumije - nedoumica, dvoumljenje
derzost (csl. - rus.) - drskost
divan (tur.) - vijeće, sabor, savjet
diviti (se) (csl.) - čuditi (se)
divo (csl.) - čudo
dira (csl.) - rupa, pukotina
dihanije (csl.)- duvanje, popuhivanje
dihnuti (pokr.) - dahnuti
dičiti - činiti divnim
djejstvovati (csl.) - djelovati
djelavac (csl.) - radnik
djelatelj (csl.) - stvaralac
dlja (csl.-rus.) - za
dnej (rus.) - dana
dobli (rus.) - hrabri
dobrodjetelj (csl.) - vrlina
dožd (csl.) - dažd, kiša, pljusak
dol (rus.) - dolina
dolja - dolina, dno
domuvladičica (rus.) - domaćica
dopitivati - propitivati se
doroga (rus.) - put, cesta
dostojanje (csl.) - imanje
doumjevati - domišljati
drevesa (csl.) - drveće
drevle (csl.) - nekada, najprije, davno
drznuti (csl. - rus.) - usuditi se, osmjeliti se
drjahli (rus.) - oronuli
drski (csl. - rus.) - smjeli, hrabri
drugda (rus.) - ponekad
družestvo (rus.) - društvo, prijateljstvo
dumati (rus.) - misliti
durni (rus.) - rđavi, loši
žadateljstvo (csl.) - težnja, želja
žal (csl.) - bol, žalost
žalko (rus.) - bolno, žalosno
žalo (csl.) - žalac, žaoka
žaloba (rus.) - žalost
žezal (csl.) - carski žezao, skiptar
ženih (rus.) - ženik, mladoženja
žertva (rus.) - žrtva
žizn (rus.) - život
žiznodajni (csl.) - životodajni
žila, žili (csl.) - živjela, živjeli
žilište (csl. - rus.) - boravište
žilci (rus.) - žitelji
žiteiske (csl.) - svakidašnje, obične
žitelj (rus.) - stanovnik
žiteljnice (rus.) - stanovnice
žiteljstvovati (csl.) - živjeti
žiti (csl.) - živjeti
žnec (rus.) - žetelac
žrebij (csl.) - kocka, prava mjera
žrečestvovati ( csl.) - prinositi žrtvu, žrtvovati
župelj (csl.) - sumpor
žurčanije (rus.) - žubor
žurče - brže
zabvenije (csl.) - zaborav
zabvenje (rus.) - zaborav
zavjet (csl.) - savez; zavještanje, testament
zadrjahljela (rus.) - ostarjela
zanimati (rus.) - ugrožavati
zapriti (rus.) - zatvoriti
zar (rus.) - sjaj, svjetlost, odsjaj, odsjev
zarenije (rus.) - zarenje, obasjavanje
zasnubiti (csl) - zaželjeti, žuditi
zautrašnje (csl.) - sutrašnje
začatije (csl.) - začeće
zašto - jer
zblažene (csl.) - užasnute, sablaznute
zdje (csl.)- ovdje, tu
zelije (csl.) - zelenilo, bilje
zemljerodni (rus.) - rođen na zemlji, čovjek
zjati - zjapiti
zjelo (csl.) - vrlo
zlak (csl.) - vlat trave, rastinje
zlačan (csl.) - travnat, travan
zlost (rus.) - zlo, zloća
zname (csl.) - znak
znoj (csl.) - vrućina, žega
zrak (csl.) - lice, obličje
zriti (csl.) - gledati, vidjeti
ibo (rus.) - jer, pošto
igo (rus.) - jaram
iže (csl.) - koji
izbitak (csl.) - bogatstvo, obilje
izvjestije (rus.) - vijest, novost
izvjet (rus.) - izgovor
izdati - objaviti, obznanjivati
izjevati - izlijevati
izlišan (csl.) - suvišan
izobrjeti - otkriti, pronaći
izrjadno (rus.) - izabrano, divno
izumljavati (csl.) - iz uma izlaziti, zbunjivati se
imuščestvo (rus.) - imanje
ina, ini, ino - druga, drugi, drugo
inogda (csl. - rus.) - nekada, ponekad
inoplemni (rus.) - koji pripada drugom plemenu, narodu
iskusiti (csl.) - iskušati
ispeštren (csl.) - išaran
istoštati (csl.) - rušiti, prazniti
ishod (csl.) - početak, izlazak
javljati (csl.) - ostavljati tragove
javno (csl. - rus.) - jasno
jagmiti se (tur.) - lakomiti se
jazva (csl.) - rana
jazviti (csl.) - raniti
jego (rus.) - njega
jeda (csl.) - zar
jej (rus.) - njenoj
jestestven (rus.) - prirodan
jestestvo (rus.) - priroda
judol (csl.) - dolina
južik (csl.) - rođak
juni (csl.) - mladi
junost (csl.) - mladost
junoša (csl.) - mladić
junošeski (csl.) - mladićki
jurodiv (csl.) - lud, bezuman, "božiji čovjek"
kade (pokr.) - kada
kadilo (csl.) - tamjan; kadionica
kaje ( rus.) - žali (se)
karnijnske - koje pripadaju ilirsko-keltskom plemenu Karni
na lijevoj obali Dunava
kasati (csl.) - doticati se
kašnje (pokr.) - kasnije
kertina (rus.) - krtica
kladjaz (csl.) -kladenac, studenac
klija (pokr.) - listić sa licom
kluba - odvrtna naprava za podizanje tereta, čekrk, vitlo
kljetka (csl.) - komorica, sobica
ključ (csl. - rus.) - vrelo, izvor
ključenica - rupa za ključ
ključiti - desiti se
knjižnik (rus.) - književnik
kozn (csl.) - lukavstvo
koznodjejstvo (csl.) - zamka, zasjeda
kolesnica (csl.) - velika dugačka kola; kočija
kolo (csl.) - krug
končina (csl.) - kraj, svršetak
kramolni (csl.) - uzbuđen, uznemiren
krat pervi (csl.) - prvi put
krilo - okrilje, oslonac
krjepka (csl.) - snažna
kromje (csl. - rus.) - van, osim
kromječno (csl.) - krajnje
kropiti (csl.) - škropiti, prskati
krotost (rus.) - krotkost
krug (rus,) - prostor u dometu nečega, zatvoreni tok,
povezani niz zbivanja
krušiti (rus.) - drobiti se, mrviti se
ktelo, kteste - htjelo, htjedoste
kupjel (rus) - krstionica
lade - slažu se, složno žive
ladra (ital.) - kradljivica
lasno (pokr.) - lako
last (rus.) - peraje
lesno (csl.) - lažno
lest (csl.) - laž; prevara
lestni (csl.) - lažni
liv (neol.) - sjever: ovu riječ Solarić je skovao na osnovu imena Livonija. To je pokrajina na Baltiku, na krajnjem sjeveru Latvije; Livonci su narod srodan Estoncimai Fincima; Solarić ih naziva Livi.
lik (csl.) - lice, oblik
likovati (csl.) - igrati
lihva (csl.) - korist
lobzanije (csl.) - poljubac, ljubljenje
lovka (csl.) - zamka, zasjeda
lovko (rus.) - spretno, vješto
logovište (rus.) - jazbina
ložesna (csl.) - materica
lono (csl.) - njedro, krilo, naručje
lukav (rus.) - đavolji, zao, podmukao
lusak - vjerovatno od italijanskog lusso: raskoš, sjaj
luč (rus.) - zrak svjetlosti
luča (rus.) - svjetlost, zrak svjetlosti
lučše (csl. - rus.) - bolje
ljes (rus.) - šuma
ljesti (csl.) - ići, kretati se
ljuba - žena, supruga
ljubva - ljubav
ljubov (csl. - rus.) - ljubav
mazda (csl. - rus.) - nagrada, plata
mezda - vidi mazda
melo - pometnja, metež
merzost (rus.)- mržnja
mertva (rus.) - mrtva
mest (csl.)- osveta, kazna
mete - pomete, zbuni
mečtanije (csl. - rus.) - maštanje
milo (rus.) - sapun
milosnik - ljubavnik; miljenik, ljubimac
milota - milina
mimošla (rus.) - mimogred
mir (csl. - rus.) - svijet, kosmos
mirski (csl. - rus.) - svjetovni
misal (csl.) - misao
mlat (cls.) - čekić
mniti (csl.) - misliti
množestvo (rus.) - mnoštvo
moguće (rus.) - moćno, silno, jako
možno (rus.) - moguće
molbište (csl.) - pagansko svetilište
molva (csl. - rus.) - buka; vreva, metež; glasina
molčanije (csl.) - ćutanje, šutnja
most (csl.) - mošt
mošnja - kesa, torbica
mužati se (csl.) - sticati muža, udavati se
mužeskije - muških
muž - čovjek
mužicka - ljudska
muza - svaka od devet boginja, kćeri Zevsa i Mnemosine;
izvor pjesničkog nadahnuća
musa - vidi muza
nabljudavati (rus.) v. bljusti
navjet (rus.) - kletva
navjetnik (csl,) - klevetnik
nadežda (rus.) - nada
nadeždno (rus.) - s nadom
naitije (csl.) - obuzimanje, strast
najpače (csl.) - naročito
naljacavati (csl.) - zatezati, zapinjati
napersnik (csl.) - miljenik
nareći (csl.) - nazvati
naskoravati (csl.) - obnavljati; podmlađivati;približavati
naslaždavati (csl.) - naslađivati, uživati
nasporiti (csl.) - pribaviti, podariti, povećati
nasušni (csl.) - potreni
nahoditi (rus.) - nalaziti, pronalaziti
načalo (csl.) - načelo
načeti (csl.) - početi
našta - radi čega; čemu
nebitije (csl.- rus.) - nebiće, nepostojanje
neboparan (csl.) - koji uzlijeće na nebo, prodire kroz nebesne sfere
neborima - neoboriva
nevečernje (csl.) - gdje nema večera, koje ne zalaze
nevidimo (rus.) - nevidljivo
nevjedali (csl.) - ne znali
nevježa (csl.) - neznalica,prostak
nevječimi - propadljivi
negasima - neugasivog
negda - nekad
negli (csl.) - možda; dakako
nedvižime (rus.) - stalne, nepromjenjive, nepokretne
nedoumna (csl. - rus.) - u neznanju, u nedoumici, zbunjena
neže (li) (csl. - rus.) - nego, nego li
nezabveno (rus.) - nezaboravljeno
neznanstvo - neznanje
neistovij (rus.) - snažan
neisčetne (csl.) - nebrojene
nejma - nema
nemožno (csl. - rus.) - nemoguće
nenavidjeti (csl.) - mrziti
nenavist (csl.) - mržnja
nenevjestna (csl.) - bez ženika, neudata
nepalim - nespaliv
nepodvižna (rus.) - nepomična; kod Solarića nedodirljiva
nepostižan (rus.) - nedokučiv, nedohvatan
netljen (csl.) - neraspadljiv, vječan
neužito - neproživljeno
nečestiv (csl.) - bezbožan, grešan
nibud - štogod, koji god; nikada
nizvrći (csl. - rus.) - pasti u bezdan, provaliju
nizlijati - izlijevati
nizu (csl.) - dole, nisko
ninješne (rus.) - sadašnje
ninješnost (rus.) - sadašnjost
ničto (rus.) - ništa
ničtožestvo (rus.) - ništavilo
nišči (rus.) - siromašan
novizna (rus.) - novina
nozdri (rus.) - nozdrve
no (rus.) - ali; nego; već; da
nrav (csl.) - priroda, narav
nuće - božanski časak; višnja ljubav i samo božanstvo (Solarićevo tumačenje)
njest (rus.) - nema, nije
njivjani - koji pripadaju njivama
obajana (rus.) - bajna
obvetšati (rus.) - ostariti, pohabati se
obida (csl.) - uvreda
obidjeti (csl.) - uvrijediti
obiskati (rus.) - pretražiti, pretresti
obitelj (rus.) - stan; obitavalište, kuća
objatije ((rusa.) - njedra, zagrljaj, naručje
oblistavati (neol.) - činiti blistavim
obojak - tkanina kojom se obavijaju stopala
obraz (csl.) - lik, slika; obličje; um
obratiti se (csl.) - okrenuti se
obrjeti (csl.) - naći
obstregavati (rus.) - čuvati, vrebati
oburjavati (rus.) - uzburkavati
ovda (pokr.) - ovuda
odar (csl.) - krevet, postelja
odežda (rus.) - odjeća
odziv - odjek
odreda - ono što je određeno, predodređeno
odsele - odsad
ožestjeti (rus.) - otvrdnuti
okrest (rus.) - okolina; okolo
okrnjavati - krnjiti, otkidati
onda (pokr.) - onuda
opivati - opijati
opolčavati (rus.) - naoružavati
oputa - kožna vrpca kojom se vezuju opanci
ora (ital.) - čas, doba
osvještena (csl.)- obasjana
osjazavati (csl.) - opipavati
osjeniti (csl.) - pokriti sjenkom; obljubiti
oskorda (csl.) - sjekira
ostan - ostatak
ostrov (csl.)- ostrvo
otverzite (csl.) - otvorite
otvjet (csl. - rus.) - odgovor
otluka (rus.) - odvojenost, isključivost
otperti (csl.)- otvoriti, otključati
otrada - utjeha
otražavati (rus.) - odstranjivati, odbijati
otrok (csl.) - dijete, mladić
otsustvije (rus.)- odsustvo
otužditi (csl.)- otuđiti
otčizna (rus.) - otadžbina
otčij - očev
otčić - sinotadžbine
paguba (csl.) - propast, nesreća
padež (csl.) - padanje, pad, greška
pažit (csl.) - paša
paki (csl.) - opet
paladij - štit boginje Atene
pamjatozlob (nlg.) - zlopamtilo
pariti - letiti
pasnjačji - pasji
pastušeski (rus.) - pastirski
pače (csl.) - štaviše
pečal (csl. - rus.) - žalost, tuga, muka
peštera (csl.) - pećina
pivo (csl.) - piće
pir (csl.)- gozba
piršestvo (csl.) - gošćenje, čašćenje
pisak (rus.) - vrsta svirale
pića - hrana
pišno (csl.) - veličanstveno, divno
pišnost (csl.) - veličanstvenost, divota
pišča (rus.) - hrana
pjevac (rus.) - pjesnik
pjelo - pjevanje
pjenje (csl.)- pjevanje
pjesna (csl.) - pjesma
pjeti (csl.) - pjevati
pjetij - slavan, dostojan poštovanja
pliti (rus.) - plivati
plot (csl.) - tijelo
pljasanije (rus.) plesanje
pljeskanije (rus.) - zapljuskivanje
plješi (csl.) - ćelav
pobjeditelj (csl.) - pobjednik
povinovanije (csl.) - pokoravanje
povod - uzda, ular
povsednevno (csl.) - svakodnevno
pogibelj (rus.) - opasnost, propast
pogibnuti (csl.) - poginuti, postradati, propasti
poglumiti se (csl.)- zamisliti se, promisliti
pogoda (rus.) - vrijeme
podvig (csl. - rus.) - borba, napor
podimiti (rus.) - podignuti
podobaju (rus.) - sliče; priliče, dolikuju
podlivati (rus.) - dolijevati, dosipati
podoban, podobna (csl.)- sličan, slična
podobiti (csl.) - ugledati se na nekoga, biti sličan
nekome, biti kao neko
poduštati (csl.) - podstaknuti, podgovoriti
požiti (csl.) - poživjeti
pozriti (csl.) - pogledati
pojati (csl.) - pjevati
pokoj (csl. - rus.) - mirovanje, počinak
pokojni (csl. - rus.) - mirni, spokojni
pokoljenje (csl.) - rod, porodica
pokrov (csl.) - pokrivač
polza (csl. - rus.) - korist
polnost (rus.) - punoća
pomniti (csl. - rus.) - pojmiti, sjećati se
pomisal (csl.) - pomisao
pomoščni (rus.) - pomoćni
ponavljati - obnavljati
pone (csl.) - bar, barem
popečatelj (csl. - rus. ) - staratelj
poprati (csl. - rus.)- pogaziti, uništiti
posobiti (csl.) - pomoći
postav (csl.) - osnova u tkanju platna
potajeni (rus.) - skriveni
pouglubiti (rus) - udubiti se; uživeti se
počest (rus.) - počast
počemu (rus.) - zašto
počiti (csl.) - odmoriti se, otpočinuti
počitovati (rus.) - poštovati
pravost (csl.) - zakonitost
prazdnost (csl. - rus.) - besposličenje
prevelebna - preuzvišena
previspren (csl.) - duhovan, preuzvišen, veleuman
prevozmažu (rus.) - snaže, jačaju
prevoshoditi - prevazilaziti
predvara (rus.)- preticanje, preduhitrenje
predvariti (rus.) - preduhitriti, predusresti
predgadan (csl.) - prorečen, predviđan
predpočtiti (csl.) -učiniti važnijim, više cijeniti
predprazdenstvo (csl. - rus.) - pretpraznik
predstvo - prvenstvo
pređe - prije
preizbitak (csl.) - preobilje
preizredna (csl.) - izvanredna, prekrasna
preispodni (csl.) - podzemni
preispeštrena (csl.) - išarana, puna šara
prekositi - presiti
prelagati (csl.) - premještati
prelest (rus.) - draž, čar; ljepota
preminovati (csl.) - mijenjati se. prolaziti
preminjuju - vidi preminovati
preobličje - preobražaj
prepojasan - opasan pojasom, prepasan
prerađati se - preporađati se
prestolstvovati - držati prijesto
preh - nad, preko
prečisliti (csl. - rus.) - prebrojati
prigvoždavati (csl.)- prikivati
prizrak (csl.) - priviđenje
prizirati (csl.)- gledati na nešto
prizriti (csl.) - pogledati
priklad (csl.) - primjer; obrazac
prikusiti (csl.)- okusiti, probati
prilika - izgled, slika, predstava
prinesti (csl.) - prenijeti
prinicati (csl.) - pažljivo gledati
pripeta (rus.) - događaj
pripetiti (rus.) - desiti se
priska (csl.) - prska
prismikavati (rus.) - puziti, gmizati, priljubljivati se
prisno (csl.) - vječno
prisnosušni (csl.) - vječni
pristrastije (csl.) - naklonost
prisustvije (rus.)- prisustvo
pričet (csl.) - sveštenstvo, kler
pričina (rus.) - uzrok
prišelnica (csl.) - pridošlica, koja je prispjela
prišelstvovati (csl.) - prebivati, nastaniti se
proderzljivi (rus.) - drski
prozba (rus.) - molba
prozvište (rus.) - ime, nadimak
prozime- ime
prozirati (csl.) - proviđati; progledati; predviđati
prozjabavati (csl.) - nicati, procvjetavati
prozjablo (csl.) - niklo
proizvati (csl.) - želiti
promisal (csl.) - promisao, staranje Božije o svijetu
pronzati (csl.) - pogađati, nagađati; bosti
pronirati - pomaljati se, prodirati
pronre - prodre
propast (csl. - rus.) - ponor, provalija
proročesko (csl.) - proročansko
proročestvo (csl.) - proročanstvo
protivnožnik - protivnik
profej (grč.) - prorok
prohođe (csl.) - prolazak
proči, pročno (csl.) - ostali, ostalo
pruzi (csl.) - skakavci
ptenci (csl. - rus.) - goluždravi ptići
putir (grč.) - čaša; kod Solarića krčag
rab (csl. - rus.) - rob
rabina (csl.) - sluškinja, robinja
ravno (csl.) - isto, jednako
razbojno - razbojnički
razbotjevati (csl.) - umnožavati se
razvje (csl.) - osim
razgnuti (csl.) - otvoriti
razdvižne (rus.) - različite
razženuti (csl.) - rasturiti
raziti - poražavati, uništavati
različije (csl.) - razlika
razlučno (csl.) - razdvojeno
razsnuti - raskinuti
račiti (csl.) - voljeti
račenije (csl.)- ljubav
rvenije (csl.) - takmičenje
rvine (csl.) - ruine
rdiv (rus.) - crven, rumen
rezvo (csl.) - nestašno, živahno
ridanije (csl.) - ridanje, jecanje, jaukanje
risovanje (rus.) - prikazivanje, crtanje, opisivanje
riza (csl.) - odjeća, haljina, plašt
rjesno (csl.) - stvarno, zbiljski
rogalj (csl.) - ugao
rogoz (csl.) - trska
rodilnica (csl.) - porodilja
rožane (csl.) - koje su od roga
rozga (csl.) - grančica
rok (rus.) - sudbina
roniti - ispuštati
rota (csl.) - kletva; zakletva
rusi - crveni
sad (csl.) - vrt, bašta
sažan - dosežan
samvika (csl.) - starohaldejski muzički instrument
s tri žice
sverkanije - svjetlucanje; blistanje
sverh - iznad
svetotatac (csl.) - oskrnavitelj svetinje
svidjetelj, svidjeteljstvo (csl.) - svjedok, svjedočenje
svirjel (csl.) - svirala; frula
svjatilo (csl.) - hram, svetilište
svjet (csl.) - svjetlost
svjetilo (csl.) - nebesko tijelo
svještiti (csl.) - svijetliti
svjatošesto (rus.) - pokloništvo
svojej (rus.) - svojoj
se - sve
sedmošarna (csl.) - sedmobojna
selsko - seosko
si - ovaj
sirječ (csl.) - to jest, zaista, dakle
sjejatelj (csl.) - sijač
sjeni (csl.) - čula
sjeti (csl.) - zamke, mreže
sjudu (csl.) - ovamo
skazaljka (rus.) - kazivačica, pripovjedačica
skazivati (csl. - rus.)- kazivati, objašnjavati
skverni (csl.) - nečist, prljav; ružan, postidan
skvozje (csl.) - kroz
skopiti (csl. - rus.) - skupiti
skorb (rus.) - briga, tuga, žalost
skorotečni (csl.) - brzi
skot (csl.) - životinja
skrežeće (csl.) - škrguće
skrižal (csl.) - zakon; stijena; daska; tablice
skroz - kroz
skudim (csl. - rus.) - oskudni
skupost (rus.) - škrtost
sladost (csl.) - naslada, uživanje
slap (rus.) - vruće usparenje kao od ognja
slovo (csl.)- riječ, um, razum; zapovijest; propovijed; razgovor
slovesan (csl.) - razuman, duhovan
služenica - sluškinja, služavka
sljezti (csl.) - sići
smrčak - smreka, bor, jela
snimati (rus.) - skidati
snubiti (csl.) - željeti, žudjeti za nečim
snjed (csl.) - jelo
snjedni (csl.) - koji je za jelo
sobor (csl.) - sabor, zbor
sobrane (csl.) - sabrane
soveršavati (csl.) - ispunjavati, izvršavati, svršavati
sovjest(csl.) - savjest
sovjet (csl.) - savjet
sovokupi (csl.) - skupi
sovolšebne - čarobne
soglasije (csl.) - saglasje, sklad
sodjeo (csl.) - sagradio
sozvjezdije (csl.) - sazviježđe
sozdana - vidi sozdati
sozdanije (csl.) - građevina, tvorevina
sozdati (csl.) - stvoriti
soznanje (rus.) - saznanje
sojuz (rus.) - savez
sokrovište (csl.) - riznica, skrovište
sonmište ( csl.)- zbor, sud
sonoga (csl.) -snenoga
soserdije (rus.) - srodstvo
sostav (csl.) - sastav, sklop, spoj
sot (rus.) - saće
sočetani (csl.) - sjedinjeni
sošestvije (csl.) - silazak
splačivati (rus.) - zbijati, spajati
spretan - sputan, zatvoren
spropretan - skriven
sputno (rus.) - otežano
srastvoriti (csl.) - sliti, spojiti, smiješati
stern (rus.)- svirala od strnjike (strni)
stjažatelj (rus.) - posjednik
stolpostijena (csl.) - vavilonska kula
stolj (rus.) - tako, toliko
strekotati (rus.) - kreštati
storično (csl.) - stostruko
strast (csl.) - stradanje, bol, muka
stremiti (csl.) - navaljivati
strlo - satrto, satrveno, uništeno
strojiti (csl.) - graditi, uređivati
stuža (csl.) - studen, hladnoća
sudeb knjiga (csl.) - sudnja knjiga, knjiga sudbina
sumna (csl.) - sumnjiva
surov (csl.) - mračan, neveseo
suša (rus.) - kopno
sušt (csl.) - pravi, istinski
suštestvo (csl.) - biće, priroda
scjepljen (rus.) - kalemljen
tainstvo (csl.) - tajanstvo, tajna
tak (rus.) - tako
takožde (rus.) - takođe
tvar (csl.) - tvorevina, stvorenje, ono što je Bog stvorio
tegota (rus.) - teškoća, nevolja; teret
tezoimni (csl.) - istoimeni
timpan (grč.)- mali bubanj, talambas
tisjašč (rus.) - hiljada, tisuća
tlja (csl.) - trulež, glina; crv
tma, tme (csl.) - tama, tame
tmu-tem - mnoštvo
tokmo (csl.) - samo
toli - toliko, toliki; dotle
tolp - dno stupa
tolpa (rus.) - rulja, svjetina, gomila
tolj - toliko
toržestvo (csl.) - slavlje, svečanost
toržište (csl.) -tržište
točilo (csl.) - korito kroz koje teče voda niz brdo ili
planinu
traviti (rus.) - tamaniti; uništavati
treba - imati potrebu, trebati
trebište (csl.) - idolski hram; zemljište posvećeno
božanstvu, sa hramom
treh - triju
trina - utrina
trisvjato (csl.) - koje blista svjetlošću Svete Trojice
trogajući (rus.) - ganuti
tron (grč.) - prijesto
trost (csl.) - trska
trošće (csl.) - tršće
trud (csl.) - stradanje, muka
trus (csl.) - potres, zemljotres
tuzemac (csl.) - urođenik
tuk (csl.) - salo, debljina, jedrina; obilje
tul (csl.) - tobolac za strijele
tune (csl.)- uzalud
tučan (csl.) - debeo. masan, ugojen; plodan, rodan
tušta - mnoštvo, velika količina
ubirati se (rus.) - spremati se za odlazak; sklanjati se
ublažiti (csl.) - uzvisiti, učiniti blaženim
ubožestvo (csl. - rus.) - siromaštvo
ubor (rus.) - odijelo; ukras, nakit
uvi - jao
uglubiti (rus.) - udubiti se, uživiti se
ugodije (rus.) - ugoda, zadovoljstvo
ugrjumi (rus.) - mrzovoljni, sumorni
uderžati (rus.) - zadržati; biti jači; svladati, pobijediti
udolije (csl.) - dolina
udručena (rus.)- ukroćena
užasna csl.) - čudna, strašna
uževeno (csl.) - proživljeno
užiće (csl.) - užitak
uza (csl.) - okov, veriga, lanac
uzina (csl.) - tjesnac
uzmnožni - moćnici
ulog - zakon (Solarićevo tumačenje)
umertvije (rus.) - mrtvilo, smrt
umertviti (rus.) - ubiti, usmrtiti
univati (csl.) - klonuti duhom, malaksati
upitane (csl.) - nahranjene
urok (csl.) - zadatak
určen - utvrđen, određen
uročiti (csl.) - odrediti, označiti
userdije (csl.) - dobra volja
userdni (csl.) - predani, dobrovoljni
utvari (csl.)- blago
utomljena (rus.) - umorna
uhanije (csl.) - miris, mirisanje
uhati (csl.) - mirisati
uhištren (csl.) - prepreden
učast (rus.) - sudbina, udes
učasnik (rus.) - učesnik
uštedren (csl.) - milostiv ili sažaljiv prema nekome
hiža (csl.) - kuća
hištnji (csl.) - grabežljivi
hodnica - staza
holm (csl.) - brežuljak, hum
hoća (csl.) - mada, premda
hramina (csl.) - dom, kuća
hrebet (rus.) - kičma
hud (csl.) - zao, rđav; žalostan
carej (rus.) - careva
cijevnica (csl.) - svirala, frula
cijeliti - iscjeljivati, liječiti
citara - citra, vrsta lire sa oko četrdeset žica
cjenji - cjenjeniji
čado (csl.) - dijete, čedo, sin
čajati (csl.) - čekati
čami - čula
červen (rus.) - crven
čermna - crvena kao vatra; kod Solarića vatrena
človistvuju - čovječuju
čast (csl.)- dio, komad
čeznuti (csl.) - iščezavati
čelovjek (rus.) - čovjek
červ (rus.) - crv
červen (rus.) - crven
černa (csl.) - crna
černinija (csl.) - šumska divlja smokva
čertog (csl.) - palata, dvor, ložnica
česnost (csl.) - svetost, dostojanstvo, poštenje
čest - (csl. - rus.) - čast
čisliti (csl. - rus.) - brojiti, ubrajati
čislo (csl.) - broj
čistoserdna - iskrena, prostodušna
čistoserđe - iskrenost, prostodusnost
čitap (tur.) - pismeno naređenje
člo - vidi čisliti
črevo (csl.) - utroba, materica
črezvičajni - izvanredan, neobičan, osobit
črezmjerna (rus.) - pretjerana, prekomjerna
čresla (csl.) -bokovi, bedra
čtene (rus.) - svete, pobožne, poštovane
čtenonravne - časne, poštovane
čtec (csl.) - služitelj za vrijeme obreda
čtitelj (rus.) - poštovalac
čtiti (csl.- rus.) - poštovati
čto (rus.) - što
čuvstviteljstvo (rus.) - osjećanje
čuža, čužej, čuži (csl.)- tuđa, tuđoj, tuđi
šeptanije (csl.) - šaputanje
štedar (csl.) - darežljiv
štedrota (csl.) - darežljivost; milostivost
štekotljiva (rus.) - škakljiva, golicava
ščastije (rus.) - sreća
ščastljiv (rus.) - srećan
ščasljivivši (rus.) - usrećivši
// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Poezija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
GOZBA