NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoKnjizevnost
TIA Janus

Branko Miljković

Izabrane pesme

Rukopis priložen Projektu Rastko ljubaznošću gospodina Danka Šipke (Univerzitet u Poznanju, Poljska). Original u FTP arhivi Serbo-Croatian Text Corpus, Adam Mickiewicz University Poznan, Poland.
Konvertovanje i priređivanje ove verzije uradili aprila 2000. Zoran Stefanović, vebmastering Milan Stojić (Projekat Rastko)

Sadržaj:

  • Jovan Deretić: O Branku Miljkoviću
  • Za one koje volimo

    1. Uzalud je budim
    2. Prvo pevanje

    Sedam mrtvih pesnika

    1. Branko
    2. Grob na Lovćenu
    3. Laza Kostić
    4. Dis
    5. Tin
    6. Momčilo Nastasijević
    7. Goran

    Noć s one strane meseca

    1. Sonet
    2. Triptihon za Euridiku
    3. Orfej u podzemlju
    4. Slepi pesnik
    5. Građenje pesme
    6. Raspored reči
    7. Rondel
    8. Sonet o ptici
    9. Sonet o neporočnoj ljubavi
    10. Usnih je od kamena

    Tragični soneti

    1. Početak sna
    2. Kula lobanja
    3. Odbacivanje sumnje
    4. Početak putovanja
    5. Početak traganja za bićem
    6. Poistovećivanje bića i reči
    7. Ispaštanje
    8. Sećanje na pokojnika
    9. Početak zaborava
    10. Izmišljanje sveta
    11. Začaravanje
    12. Propovedanje vatre
    13. Kraj putovanja
    14. Propovedanje ljubavi
    15. Magistrale
    16. Posveta elegija

    Četiri pesme o snu

    1. Crni jamb sna
    2. Daktil sna
    3. Sonet
    4. Sunce

      Smrću protiv smrti

    1. Hronika
    2. Odbrana zemlje
    3. Requiem
    4. Jugoslavija

      Svest o pesmi

    1. *
    2. **
    3. ***

    Ariljski anđeo

    1. Ariljski anđeo

    Utva zlatokrila

    1. Frula
    2. Gojkovica
    3. Zova
    4. Bolani Dojčin
    5. Sluga Milutin
    6. Utva
    7. Tamni vilajet
    8. Ravijojla
    9. Kolo
    10. Dodole
    11. Raskovnik

    Pohvale

    1. Pohvala bilju
    2. Pohvala svetu
    3. Paralelna pesma
    4. Pohvala vatri

    Patetika vatre

    1. Dva prelida
    2. Feniks
    3. Bol i sunce
    4. Noć jača od sveta
    5. Svest o zaboravu
    6. Feniks(1)

    Lauda

    1. Lauda
    2. Balada
    3. More pre nego usnim

    Osećanje sveta

    1. Prošlost vatre
    2. Budućnost vatre
    3. Zemlja i vatra
    4. Osećanje sveta

    Kritika poezije

    1. Radni cvet
    2. Orfička pesma
    3. Pesnik
    4. Beda poezije
    5. More za radnike
    6. Moravska elegija
    7. Nizvodno
    8. Ljubav poezije
    9. Kap mastila
    10. Kritika metafore
    11. Pripremanje pesme
    12. Provetravanje pesme
    13. Zamorena pesma
    14. Sunce iskorišćeno kao epitaf
    15. Crna vatra
    16. Sudbina pesnika
    17. Poeziju će svi pisati

    Smeli cvet

    1. Agon
    2. Rudari
    3. More bez pesnika
    4. Epitaf
    5. Cveta
    6. Pesma
    7. Spavači

    O Branku Miljkoviću

    [Iz knjige: Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, BIGZ, Beograd 1983.]

    Nov naraštaj pesnika, koji se afirmiše u drugoj polovini 50-ih godina, došao je na pripremljen teren i vec na samom pocetku pokazao niz prednosti što su im omogucile brz prodor u književnost: znatnu književnu kulturu, poznavanje stranih jezika i svetske poezije, negovanost izraza, ovladanost raznim pesnickim tehnikama, preuranjenu zrelost. U tom naraštaju javlja se nekoliko orijentacija. Najizrazitija je neosimbolicka. Njoj pripada glavni pesnik ovog pokolenja Branko Miljkovic (1934-1961). On je prekratio život u dvadesetsedmoj godini i tim cinom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od pocetka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke Uzalud je budim (1957), Poreklo nade i Vatra i ništa (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama Smrcu protiv smrti (1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Šcepanovicem (1934-1966). Pisao je takode eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog. U celom tom opsežnom radu pokazao je neumornost i žurbu ali i umetnicku disciplinu i samosvest. Miljkovic je pesnik intelektualac, uveren da je pesma izraz patetike uma, a ne srca, da se ona dostiže umom" i da izražava "stanja uma", a ne duševna raspoloženja. Po obrazovanju filosof, on je verovao da se mogu prepevati filosofski sistemi. Zato se vracao prvim grckim filosofima, narocito Heraklitu, dovodeci u vezu njihovo ucenje o praelementima s modernom filosofijom bica. U pesnickom izrazu težio je da spoji moderna istraživanja s klasicnim zahtevima, zalagao se za savršenstvo kao najveci ideal pesme, smatrao da "nema velike poezije bez stroge i odredene forme", bio vrstan versifikator i jedan od obnovitelja soneta u našoj posleratnoj poeziji. Odbojan prema tradicionalnoj subjektivnoj lirici, on je na drugoj strani pokazao otvorenost prema nekim drugim tradicionalnim vrednostima: negovao je socijalnu i rodoljubivu poeziju, nadahnjivao se motivima i simbolima iz naše narodne pesme.

     

    Za one koje volimo

    1. Uzalud je budim
    2. Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
      zbog neba razapetog između prstiju
      budim je zbog reči koje peku grlo
      volim je ušima
      treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
      budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
      ovde
      zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
      zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
      budim je zbog ove naše planete koja će možda
      biti mina u raskrvavljenom nebu
      zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
      dve bitke
      kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
      nego aerodrom
      moja ljubav puna drugih je deo zore
      budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
      drugih
      budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
      pticu zauvek sletelu
      sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
      nema
      ta žena sa rukama deteta koju volim
      to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
      uzalud uzalud uzalud
      uzalud je budim
      jer će se probuditi drukčija i nova
      uzalud je budim
      jer njena usta neće moći da joj kažu
      uzalud je budim
      ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
      uzalud je budim
      treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
      u pesku

    3. Prvo pevanje
    4. Obreh se u nekoj mračnoj šumi
      DANTE

      To je bila šuma koja je pojela nebo
      šuma iz koje kad izađoh videh
      da nisam izašao da su me zveri pojele
      i znah da će biti gorko da pričam
      o tome šta sam video i nisam
      video kad uđoh u njen mrak i ne izađoh
      iz te šume što je zelenim čeljustima
      pojela svoje staze i izgubila se u sebi
      postoji jedna topla obala breg zelenila i jedna
      Beatriča
      ali su tri čeljusti tri makaze i tri noža
      da voleo bih povratak
      išao sam ispred sebe po isplakanom
      putu i pesak je ujedao za stopala
      ko staklo i videh pse koji su grizli zemlju
      videh grešnike kako ih vitla zli vetar
      nebo što laje i kišu prokletstva tešku
      i večitu
      videh slepe vode Stiksa i blato mržnje
      videh grad u plamenu i žene čije su ruke zmije
      videh zid plača bez zvezda
      i čuh reči bola u vrtlogu
      onih koji su postali drvo ili kamen
      i ne mogu se smrti nadati
      onih jadnih koji se nikada nisu rodili
      videh videh videh i čuh i zaplakah
      svirala od zemlje od šume
      od krvi
      dozivala drugu obalu
      na kobnom žalu stajo narod i plako
      o jao jao vama duše uklete
      s balsamovanim rukama i usnama od krvi
      videh videh videh čuh i padoh mrtav
      o Aheronte Aheronte
      sve strane sveta stiču se na tvojim obalama.

      Sedam mrtvih pesnika

    5. Branko
    6. Noć ispod zemlje razveselim
      Izraste vetar u nežnu biljku
      iz tog podzemlja gde svetiljku
      i pticu nikad da doselim

      Nepronađene proplanke krvi
      i peščano podne sam odbolovo
      al topli hleb tvog imena još mrtvim
      ptico među predelima, Stražilovo

      zemljo preko moga zaspalog uma
      dok list po list umire šuma
      Dete sakriveno u jednom poljupcu pati

      sutra rođeno. O nek se vetar s biljkama izmotava
      Neka se kamenje pred nevidljivim raskršćem
      uspava
      Samo da l će na skeletu osmeh moj prepoznati?

    7. Grob na Lovćenu
    8. Ali ne, to još uvek nije vreme
      To je jedno mesto
      koje prepoznajem u prostoru

      Mrtve su gore odakle ta reč dođe
      Svingo s pticom lažljivom umesto lica koje
      Svlada
      tajna iza slepe maske. Rođenje je jedina nada.
      Vidim smele mostove preko kojih nema ko da
      prođe.

      Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo,
      kruta
      gde provejava smrt i ljubav ne spasava.
      Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas
      obasjava.
      Taj san je u noći produžetak dana i puta.

      Šta si ptica ili glas koji luga
      pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog
      na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo
      gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta
      negde u visini čuva otisak tvoga lica.
      Čoveče tajno feniks je jedina istinska ptica.

    9. Laza Kostić
    10. Oprosti, majko sveta, oprosti,
      što naših gora požalih bor.

      Da li ćemo je naći u povratku noći
      u povratku cveta u povratku sna i gora
      na zbunjenom horizontu u gorkom kristalu
      nemoći
      od naše žeđi i mrtvog anđela gde se skamenila
      mora

      Lice svih doba u očekivanju vatre da l će moći
      da sačuva uspomenu na nju od zaborava i prostora
      Neka Veliko Sazvežđe u smrti tvojoj zanoći
      O pusti žali i žalosna mora

      Koji su predeli u tvome srcu sada?
      Mrtva je a negde još traje dan, o laste
      Svi mrtvi su zajedno bio si pun mračnih nada

      U pustinji si što u praznoj svetlosti raste
      dok u dvostrukoj tišini slepe je oči slute
      Santa Maria della Salute

    11. Dis
    12. O moje sunčano poreklo ta potonula krv
      Neka se zaboravi prijateljstvo drveća i ptica
      Neka se zemlja razvenča sa suncem Žica
      od vode prodenuta kroz uši bolja je nego crv
      Otišao Izašao na vrata kojih nema
      U svim vodama zeleni psi me traže
      Ovde niko ne dolazi odavde niko ne odlazi,
      tople laži
      poljubaca zakopa u pesak ova pustinja gde se
      sprema
      krvožedna tišina koju svojom ljubavlju hraniti
      treba
      u ovom izobličenom prostoru čija smo
      polomljena rebra
      iz čijeg kamena čudovišne ptice vire
      Ruko ispružena prema drugoj obali kloni
      Ako smo pali bili smo padu skloni
      Ovde je noć što se životu opire

    13. Tin
    14. S druge strane groba živa zvezda kuca
      I zapaljeni vetar na početku dana sniva
      Noć u mome glasu više ne doziva
      prostore izgubljene koje poseduju sunca

      Krv moja zaspala pod kamenom ne bunca
      zbog pakla iz zemlje iskopanog ko živa
      Ovde kamenje peva i ptica se skameni siva
      Ovde su svi prvi put mrtvi iza poslednjeg sunca

      O zašto smo tako sami i slabi i krti
      Dok se zemlja okreće oko svoje smrti
      negde ispod zemlje zri tišina zla

      Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli
      Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se
      voli

      Neka niče cveće iz prokletog tla

    15. Momčilo Nastasijević
    16. Umesto zvezde slavuj iz nekog zida
      što se od nje razlikuje tek oblikom i maštom.
      Predeo kome sam se privoleo, plaštom
      čuva svoju providnost za one koji vide.

      Neka muzika čudna nečujna iznad gorja
      razmešta predmete u prostoru i staje
      kad zapljusne tajna mramorja sred morja:
      dozivano nedozvano šta je?

      O nežna maglo koja me izdvajaš,
      evo vraćam se čist na svoje prvobitno mesto.
      Tišino u svetoj senci što snove moje vajaš
      hoćeš li primiti to telo ukleto,
      koje nastanjujem poslednji i prvi
      zatočenik odbegle tajne i svoje krvi.

    17. Goran
    18. Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
      u nekim šumama crnim nepoznatim
      I drvo je reklo nemoj. Jutro moje belo
      ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim

      Pčele sleću na leš koga nema
      Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem
      Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema
      san moj iza brda gde mrtav sebe ištem.

      Ovde dole svako svoju tamu ima
      Moj mrak je senka ptice. O ne ima
      puta kojim bi do mene mogli doći

      Ko proleće koje zaboravi da cveta
      sad ležim mrtav na severu sveta
      Smrti ljubomorna najveća moja noći!

      Noć s one strane meseca

    19. Sonet
    20. Ti prostori me užasavaju
      PASKAL

      Prostor koji ničim ne podseća na sebe,
      pticama pomeran, vetrovima sličan,
      sam u sebi, sam za sebe, ničemu vičan
      večiti početak užasan, bez potrebe.

      Prostor jezikom trajanja prepričan
      i pretvoren u večnost koja nikom ne treba,
      večnost za prokletstvo, koje budno treba
      pod svežom humkom plen svoj nepomičan.

      Zaboravimo mračno poverenje
      sebe sa sobom, u strašno podozrenje
      prostori se ruše i crna nailazi plima.

      U škrtosti tišine bez sebe i imetka
      mi smo poslednji zatočnici početka
      pod kamenom što ime ima.

    21. Triptihon za Euridiku
    22. I

      Na ukletoj obali od dana dužoj, gde su slavuji
      svi mrtvi, gde je pre mene crveni čelik bio,
      gorki sam ukus tvoga odsustva osetio
      u ustima. Još mi smrt u ušima zuji

      Noć s ove strane meseca često ogrezne
      u nepotrebne istine i oduševljena klanja.
      O, ispod kože mlaz krvi moje čezne
      noć s one strane meseca, noć višanja.

      Al sva su zatvorena vrata. Svi su
      odjeci mrtvi. Nikad tako voleli nisu.
      Da li ću iznenaditi tajnu smrti, ja žrtva.

      Gorka suza u srcu. Na kužnom vetru sam.
      Nikad da se završi taj kameni san
      Probuditi te moram Euridiko mrtva.

      II

      Na dno slepog predela gde me nema, jezoviti
      gde su prizori, s one strane krvi gde voće
      otrovno raste, siđoh, tamo gde uskoro noć će
      pokrasti sazvežđe suza koje će u oku mi zriti.

      O, u slepoočnice se svoje nastaniti.
      Evo me bez odbrane ispred strašne samoće.
      Ne okrenuti se ma koliko da se to hoće.
      Lice bez očiju na pustome zidu biti.

      Crvene ptice pevaju u mome mesu.
      Crne ptice obleću oko moje glave.
      Neka mi čelo bude načeto u lesu

      gubom i kamenom ispod letnje trave,
      ako izgubim tvoje divno lice
      na ovoj gorkoj obali od mraka i groznice.

      III

      Noć to su zvezde. Iz moje zaspale glave izleće
      ptica.
      Između dve gorke dubine jedna ptica: I rt
      dobre nade. O mrtav da sam. Al ne pomažu
      kletve. Smrt
      svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i lica.

      Izgubio sam te noći podzemnoj daleku
      ja divlji lovac zvezda krivotvorno suočen
      sa neistinom, nepomirljivi spavač uočen
      od sudbine, ja čije suze sada niz tuđe lice teku.

      Gde si osim u mojoj pesmi divna Euridiko?
      Prezrela si svaki oblik pojavljivanja o sliko
      moga crnoga grada i izgubljenog cilja.

      Svuda u svetu užasna ljubav vlada.
      Na horizontu se ukazuju kao poslednja nada
      Oblaci puni ptica i budućeg bilja.

    23. Orfej u podzemlju
    24. M. P.

      Ne osvrći se. Velika se tajna
      iza tebe odigrava. Ptice gnjiju
      visoko nad tvojom glavom dok beskrajna
      patnja zri u pogledu i otrovne kiše liju.

      Zvezdama ranjen u snu lutaš. Sjajna
      ona ide tvojim tragom, al od sviju
      jedini je ne smeš videti. O sjaj
      na tebe njen dok pada nek je i sakriju

      ti ćeš naći ulaz dva mutna psa gde stoje.
      Spavaj, u zlu je vreme. Zauvek si proklet.
      Zlo je u srcu. Mrtvi ako postoje
      proglasiće te živim. Eto to je
      taj iza čijih leđa nasta svet
      ko večita zavera i tužan zaokret.

    25. Slepi pesnik
    26. Filipu Višnjiću

      O čelo moje od sna i vetra mapo
      čudnih otkrića vidu ispod kože
      u izmišljenoj senci cvete i lampo
      umesto reči koja se ponoviti ne može.
      O čelo moje od sna i vetra mapo!

      Odajem se mrtav suncu posle mene
      jer nesreća i posle smrti traje.
      Slepi jasno vide sudbinu pred kojom šene
      predeli nebesni satvoreni od izdaje.
      Odajem se mrtav suncu posle mene.

      To je sve što je ostalo od moga glasa,
      taj odjek u kome su zatočeni svi dani.
      Je li spomenik grob? Izdvojen zvezdama stasa
      predeo koji ću zauvek da nastanim.
      I to je sve što je ostalo od moga glasa.

      U tihom se cvetu neke vatre pale.
      Izgubljene u svetu varke mi oko snuju.
      O tužne noći preko sna mog pale!
      Nek nebo usni oganj i oluju!
      U tihom se cvetu neke vatre pale.

      O čelo moje od sna i vetra mapo
      čudnih otkrića vidu ispod kože,
      u izmišljenoj senci cvete i lampo
      umesto reči koja se ponoviti ne može.
      O čelo moje o moja slepa mapo!

    27. Građenje pesme
    28. Stanislavu Vinaveru

      Zimska muzika svira
      Osobino praha i kremena
      Oproštaj sna iza temena
      Kada me pokojem dirala

      To vreme uzme i ostavi
      Tu gorku šumu da se plavi
      Usred večnosti na domaku
      Nestvarnosti ptici i oblaku

      Prahptico sunčevog uroka
      Skok od pepela i let
      Nek budu jedini putokaz

      Za napor smisla i rast
      Suštine u vrlet
      Kada joj osvanu glas

    29. Raspored reči
    30. Plod neumoljen vidom slep
      Dozivanje zdravca pokoj i san
      Vek njiše se peskom i sen
      Padom i harfom probuđen slap
      Isceljen zabludom pretvoren u kip

      Javu kad zbuni pesnik i mag
      Krije početak tajnu i mig
      Od jezera dublja stoji kap

      Poverene boli dostojan stih
      Marljivim zaboravom izmenjen lik
      Veni u gromu kasna za lek
      Prognane šume gde nogom stah

    31. Rondel
    32. M. D.

      Slepi hod da te od prostora skloni, posustalog,
      od noći osvetljene pozajmljenim zvezdama, i tu
      da zaboraviš, zaboraviš svakog dana po malo,
      ako je ime uzrok tome snu.

      Ne viđaj ljude sa opasnim rukama u dnu
      gde je pepeo svedok krvi i sve pospalo.
      Zaboravi, zaboravi svakog dana po malo.
      Jedno je ime uzrok tome snu.

      Ruke koje upotrebljavaju kamen i vreme stalo
      na pomerljivoj liniji između dva vremena,
      gde mru
      dva glasna kamena i otvoren je put,
      neka uzmu pustinju za svedoka il sunce palo,
      da je jedno ime uzrok tome snu.

    33. Sonet o ptici
    34. Ispili se iz bačenog kamena
      i bude zenica neba oslepelog,
      malo života zbilja poletelog
      s naših beskrilnih pognutih ramena.
      O čudna ptica čija namena
      da bude let zemlje i pesma opustelog
      neba, koja se čuje al ne shvata. O, belo
      udvaranje vetra toj ptici od plamena.
      Ptico uzidana u mozak i zid
      koju nikad nije upoznao vid
      koju je sluh našo u prostorima šumnim,
      u našem uhu tvoja se smrt zače.
      O kamena ptico nek te noć oplače
      zvezdama vrelim zvezdama nerazumnim.

    35. Sonet o neporočnoj ljubavi
    36. Nema je ovde, sve je više gubim
      U časnom krugu kog zaborav rubi.
      Oh, gipka sliko varke, varko živa,
      kad kamen vida njeno lice biva.

      Daj mi snage da neporočno ljubim
      dane započeo tužno. Tu se skriva
      bol bez odjeka i reč bez odziva.
      O, daj mi snage nad silama grubim.

      Vrati mi sličnost da usnim, dok strava
      tišti mi čelo i niče na stolu.
      Ona je deo predela što spava.
      Pomešana s vetrom dok ćuti u sjaju
      iscrpem budućnost u svirepom bolu
      što sanja krv leta i pakao u raju.

    37. Usnih je od kamena
    38. Neka tvoji beli labudi kristalna jezera sanjaju,
      ali ne veruj moru koje nas vreba i mam.
      Prostore nevidljiva snaga sanja kojoj se
      suncokreti klanjaju
      vidiš li okrenuta zaboravljenim danima u
      tami?

      Tebe tri sveta vole tri te vatre prže. A mi
      idemo ispred nade koju lutajuće pustinje
      proganjaju.
      Oni smo što su sve izmislili i ostali sami,
      ženo od svetog mermera bela uteho kojoj se
      priklanjaju.

      Na zvučnim obalama gde drevno završava more
      kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo.
      Nek traje lepota sunca do poslednjeg sna, gore
      prema vrhovima koji zagubiše nam trag. Al ludo
      ne veruj tome moru koje nas vreba i i mami.
      Kristalna jezera sanjaj u tami.

      Tragični soneti

    39. Početak sna
    40. Neka me nedostojnog vetar obavije
      Kulo s vrhom van vremena na koju dišem
      Tesno je nebu u ptici ptici još više
      Moje izdvojeno oko van glave bdije.

      Oduzimam svetu ime da ga u predstvarnost
      skrijem
      Kad ništa ne počinje jer nema mesta više
      Kad noć od uspavanih sila i smrtonosne kiše
      Zveri šumom uklete i mene snom ubije.

      Čistom vatrom gonjen o šta ću sa onim
      Što sam video i čuo kada nenađen ronim
      U prostor pre reči gde trune moja glava
      Kada letim i ne mičem se ko čovek koji spava
      Ružo bez sraha, suzo, odbegli ždrale,
      Žalbo crnih ptica i tužne pohvale?

    41. Kula lobanja
    42. Žalbo crnih ptica i tužne pohvale
      Prazno ime iza smrti i obijen vid
      To nije ljubav to je patnja i stid
      Kad odjeci pomeraju mesta i obale.

      Podzemni vetar uspava zaspale
      Ulaz čuvaju dve tišine i hrid
      To nije ljubav to je patnja i zid
      Od lobanja gde trunu zvezde što su sjale.

      Nestajem bdijem postajem glas i vreme
      Cvet veći od noći prazni talas bez uspomene
      Zvezde koje se nad glavom mojom pale
      Kojima zamenih vid i ime svoga pravca
      Lađo puna zaborava i vetra bez pramca
      Nekoga sveta teške sene pale.

    43. Odbacivanje sumnje
    44. Nekoga sveta teške sene pale
      Robe napornog brega i zlih vesti
      Dockan je da posumnjamo u ono što je u našoj
      svesti
      Celoga života reči su nas krale.

      Neuspela ljubavi oka i varke uzdrhtale
      U jedan kraj mnogo prisniji me smesti
      Gde reč ima vrednost sudbine i podsvesti
      Gde su veličanstvene senke a stvari male.

      Kad oslepim sve pojave vode kuda vode?
      Deca dužna da porastu neka se rode
      Za smisao tajne koja u Prividu snije.

      Frulo nespokojna u svome vazduhu
      Kad sunce izmišljene vatre poklanjam zloduhu
      Šta je to što se u dnu pesme krije?

    45. Početak putovanja
    46. Što je to što se u dnu pesme krije
      Kad isti dar negde je jutro a negde noć mira?
      O daljino sna gde jug vlašiće svira
      Skrij me od slepog kamena koji u nebu bdije.

      To pitome doline postaše provalije
      U ovoj pesmi u kojoj nemam mira.
      Srce puno mraka anđela svoga bira
      Da bdi nad gorkim morem i nameru mi krije.

      Crno jedro mog vetra plovidbo oslepljena
      Mojoj oholosti more do kolena
      Nad mojom glavom opasnost simetrije
      Svetova poređanih umom u privid.
      S čime da te združim kad ti izgubih vid
      Lepi moj dane s dušom elegije!

    47. Početak traganja za bićem
    48. Lepi moj dane s dušom elegije
      Kad od Bića senka biva predelima
      Lutam u suzama strah me obuzima
      Zvezdani uticaj nada mnom - ko da ih suzbije (!)

      Neizdvojen pojavom još niko nije otkrio sebe, svete, u tvojim prizorima
      Vrati mi dan ako ga negde još ima
      Zemljo ponovo nepoznata kad u lobanji legu se
      zmije.

      Poređane glave u zaboravljenom vremenu
      Sa uzaludnim mislima i poslednjim rečima
      Slute svoj lik u mutnome kamenu.

      Tražim te u vetru ako te još ima
      Izgovorena reči za svetove pale
      Tražim početak sjaj i sate stale.

    49. Poistovećivanje bića i reči
    50. Tražim početak sjaj i sate stale
      Da žive moj život i da ga vaskrsnu
      Iz ostatka zbilje prerušene u snu
      Kad ušav u pustinju nataji pospale.

      Ponavljam reči koje su mi dale
      Taj cvet taj kamen pticu što iskrsnu
      Iz ničega, sunce koje se rasprsnu
      Nad svetom koji su same odabrale.

      Osluškujem pun nade strane sveta.
      Zalazi mesec vreme. Nepokretna
      Reč je nad svetom za reči ostale.

      Dan slepe ljubavi minu polustvaran.
      Ne prođe pamteći svet balzamom začaran
      Kad su ti dve tužne ptice večnost dale.

    51. Ispaštanje
    52. Kad su ti dve tužne ptice večnost dale
      Strpljivost prostora i svoj lik po kazni,
      Glavo niz crne stube u neprolazni
      Dan patnje, kakve se vatre rasplamsale?

      U dnu je sunce i vreme je vatra. Ždrale,
      Gde mu je odjek u snu il smrti? Porazni
      Svedoci mora i promena ispraznih
      Usnuše mir i skameniše vale.

      Svet pretvoren u vreme otet zlome zmaju
      Mirovanjem vatre i bolne nejasnosti. Grade
      Nema osuđenih noćas svi sanjaju
      U vrtovima gde raste nepovrat i paprat, i nade
      Nema, ali nema ni straha od zmije
      Pred vratima iza kojih prostor gnjije.

    53. Sećanje na pokojnika
    54. Pred vratima iza kojih prostor gnjije
      On je zbunjeni zlatnik i dvosmisleni rast
      Mutne reči sve dublje koja čeka na nas
      Da nam srž klijanjem kroz koru probije.

      U raspevanom plamenu ko da ga otkrije
      Trava raste iz njegovog imena i spas
      Jedini je budan a samo je glas
      Čuli su ga al ga niko vido nije.

      Prostor i vreme između svega što biva
      Bezgrešnim govorom prevaziđe u svetlosti
      Kad gore gradovi u samoodbrani.

      On je zvezda nad prazninom govor koji otkriva
      Zdrobljeno sunce podzemlja kao živu u kosti.
      Tu izgubljeno sećanje pustinju hrani.

    55. Početak zaborava
    56. Tu izgubljeno sećanje pustinju hrani
      Pred malim žbunom vatre ticom ubijenom u
      letu
      Tu je živo što živi a nema ga u svetu
      Što traje početak u kraju a prošli su davno
      dani.

      Tu je sve ime ili reč. U vremenu porani
      Sunca i drugih zvezda i suncokreta.
      Noć će izaći iz mora i probudiće se u srcu.
      Kometu
      Proreče mraku snu rosu lek rani.

      Zanet okretanjem neba što melje naše kosti
      Dok mudraci proturaju laži o budućnosti
      Vidiš li ono čega nema to da braniš?

      A nema ljubavi, dokaz je ova obala i ova voda.
      Trunu ostaci ukletoga broda
      Kraj vatre kojom ne hrane se dani.

    57. Izmišljanje sveta
    58. Kraj vatre kojom ne hrane se dani
      Izobličeni oblici od žestokog rastvora
      Sna i praznine. Istino govora
      Sve je zamenjeno rečju na nejasan poj mami.

      Svet sa vetrom ispod svakog lista u tami
      Koji se završava zvezdama iznad naznačenih
      gora
      I nakazom u poljupcu koja se roditi mora
      Svojim dolaskom izmislili smo sami.

      Al vrebaju nas visine gde stvari smisao gube,
      Gde je suština okrugla i oblik sebi sličan,
      I od cele jave ostale su tek reči. A boje?
      A zvukovi i miris? Mogu i da se ljube
      Al ne postoji ljubav. Događaj prepričan,
      Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.

    59. Začaravanje
    60. Zakopani lelek i nenađeno blago stoje
      O zvonka roso tu gde smo mi pali
      U čarolije kasne koje nismo znali
      Kad vode ne teku, jer ništa ne postoji
      Ako prestalo nije. Predele razdvoji
      Odjek te reči. Časovi su stali
      I vali ukroćeni nad ponorom. Da li
      Stvarnost se priviđa il šum progonjen doji
      Odbegla svest mutnim izlazom u nigde?
      O pustinjo najsličnija suncu ima li igde
      Finijeg peska uspavanog srcem i beskrajem!
      I koja strana sveta poklon biva
      Kad bdiš jedina zvezdo nad izmišljenim krajem,
      Ljubavi moja mrtva a ipak živa?

    61. Propovedanje vatre
    62. Ljubavi moja mrtva a ipak živa
      Nek u svom danu nedorečen gori
      Nek igra se pesnika dok pesmu ne stvori
      Pticom osvetljeni pevač koji u meni prebiva.

      O zlatni talog vremena prostori
      Puni sunca! Senko, gde se ta zemlja skriva
      Gde materija sva od zaborava otkriva
      Vatru u sebi i dan bez jutra u gori.

      Kako se zove pre nego se rodimo
      Spremni u tuđoj nadi i bezbolnom ognju sve to?
      Zdravo, o moguća zvezdo koju i ne slutimo,
      Il me zaboravi pesmo, jer želja je moja kriva.
      Pod zemljom će se nastaviti trajanje započeto.
      O sve što prođe večnost jedna biva.

    63. Kraj putovanja
    64. O sve što prođe večnost jedna biva.
      Sen koja beše drvo koje traje. Budan
      Ispod svoga imena koje budi
      Ruka sa cvetovima krv što sebe okiva.

      Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
      Siva praznina vetar koji bludi,
      Mesto koje nema mesta u želji al nudi
      Zlo da nas spase i istinu otkriva.

      To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
      Ljubav nikada nije završena.
      Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
      Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
      Prazne ruke prazno srce pusta sena
      I nema mene al ima ljubavi moje.

    65. Propovedanje ljubavi
    66. Nema mene al ima ljubavi moje;
      Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
      Dovršava se an u njenoj zahvalnosti
      Slično muzici slično praznini, spokojem.

      Ona će sačuvati namere moje i tvoje
      I vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti.
      U podnožju vetra nemerljiva sen oholosti
      Nestaće u pepelu onih što više ne postoje.

      U pusto srce u mrtvo vreme me zovi,
      Minula čežnjo, da se svet ponovi.
      Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
      Pa mi je prazan dan koji još došao nij,
      Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
      Neka me nedostojnog vetar obavije.

    67. Magistrale
    68. Neka me nedostojnog vetar obavije
      Žalbo crnih ptica i tužne pohvale
      Nekoga sveta teške sene pale
      Šta je to što se u dnu pesme krije?

      Lepi moj dane s dušom elegije
      Tražim početak sjaj i sate stale
      Kad su ti dve tužne ptice večnost dale
      Pred vratima iza kojih prostor gnjije.

      Tu izgubljeno sećanje pustinju hrani.
      I kraj vatre kojom ne hrane se dani
      Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.

      Ljubavi moja mrtva a ipak živa
      O sve što prođe večnost jedna biva
      I nema mene al ima ljubavi moje.

    69. Posveta elegija
    70. Glasnice predgorja kakvu pticu pod
      srcem nosiš? Svet zamenjen okom
      nad rekom zlo zaspala sanjaš i gorki plod
      podneblja zagonetke nad svojim krvotokom
      kad minulo vreme i jaz postaje svod
      gorkih nam dana zabludelih tokom
      zvezda pod kojim sam u zanosu pao.
      Pašće sunce tamo gde sam ja klečao.

      Progovorite seni slutim li prevaru
      mutnoga potiljka. O tužni severu tela nebo od četiri vetra pretvori u paru
      nad širom otvorenom vodom koja je raznela
      tamu oka po celome telu. Žaru
      neveseli kada pesme u meni pronađu
      mračno obilje što me mori glađu.

      Sve što imam to su naše reči
      nad vodama što slute tajni splet
      tokova kad otkrije vrh bol u meni gde kleči
      pred mojom srži što sanja bezbolni cvet.
      To što reku iz zemlje izgoni neka nas leči
      kad hleb nam u kamen pretvori svet
      kad ogledalo biva njeno mrtvo lice
      za ptice krilatice iznad zle litice.

      Glasnice predgorja kakvu pticu pod
      srcem nosiš? Svet zamenjen okom
      nad rekom zlo zaspala sanjaš i gorki plod
      podneblja zagonetke nad svojim krvotokom
      kad minulo vreme i jaz postaje svod
      gorkih nam dana zabludelih tokom
      zvezda pod kojim sam u zanosu pao.
      Pašće sunce tamo gde sam ja klečao.

      Četiri pesme o snu

    71. Crni jamb sna
    72. Ja posle velikog sna poduzeh put tužan
      MALARME

      U uhu zvezda za sna tamni zvuk:
      zri zvučni cvete tužnim predelima
      u toploj kori mozga gde me ima
      taj san moj izvijen u zvezdani luk.

      Taj san je smeli silazak pod tle
      gde slepe ptice pevaju u tami.
      U svakoj ima jedna šuma. Gle
      što više govorimo sve smo više sami.

      O vetar sa crnom kičmom tamni roj
      i pakao raznosi svetom, menja tok
      onesvešćenoj reci. Onda moj
      zaluta među zvezde krvotok.

      U uhu zvezda za sna tamni zvuk:
      zri zvučni cvete tužnim predelima
      u toploj kori mozga gde me ima
      taj san moj nezavijen u zvezdan luk.

      II

      U snu to stojim ispod zapaljenog drveća
      pred čudnim znacima i više nemam ruke
      u prostor prognan i u vreme. Veća
      sve biva senka moja daleko od huke
      gde ćuteći dok ostali su mrtvi usnuh.
      Joj vazduh vene umiru svi oblici!
      O milosti za ono što sam bio u snu.
      To paklena mi ljubav u nedoumici.
      Noć slepih žiljkova me prikova za tlo.
      Pod zemljom mračni predeli se mešaju.
      Pomeraju se mora užasi se premeštaju
      sa jednog mesta na drugo mesto zlo.
      O strašni preobražaj moj u srcu sna
      gde vasiona počinje mi pticama,
      s dva oka varnica da l će da zna
      da put mi nađe letom ili klicama.

      III

      Sam u snu svome - ko će da me spasi!
      Od svega malo pepela u rukama
      za buđenje mi osta kad ugasi
      krv moja ime što ga rekoh mukama.

      Krv moja ima ime jednog cveta;
      da uzberem to ime u sleđenoj krvi hoću
      za nju što kroz moje užase mirno šeta,
      kad zveri beže zle u naše reči noću.

      Te zvezde - s njima ko i bez njih noć.
      O kulo snage gde je plavi dan
      stvar svaka kada ima lekovitu moć
      i kad se rađa smisao umire mi san

      u vazduhu kad se putevi produže
      za mirise i anđele da prođu!
      Pred kapijom sam koju crvi glođu
      za zlatno groblje gde se sahranjuju ruže.

      IV

      Ne, više nije važno šta ću reći.
      Već beše sve to nekad ko zna kad
      u nekom snu il nekoj čudnoj reči.
      Ja posle sna tog ne znam kuda sad.

      Ti, snu moj, moje tamno podne, sen
      zar svedok predela nestvarnih ja
      za svet od tople gline umešen!
      Kuda da odem posle ovog sna.

    73. Daktil sna
    74. Stoje izmišljeni bregovi
      od zlata gde zvezda sjala je.
      Tu smrti nema. Vetrovi
      u nebo se vraćaju. Pala je

      lobanja niz crne grebene.
      U mračne dubine nosi li
      to što sam čuo.
      Ledene obale senkom rosi li

      jezive vode za zakletve
      od želje strašne smrznute.
      Na putu ostale su kletve
      I zvezde spore omrznute.

      O nema šumo na obali
      noć gde besvesna počinje
      da l snaga me slatka obali
      ili me san moj opčinje.

      Zatvoren je taj predeo
      u sebi. Ta mesta nemaju
      svoja sunca. Pod zemljom to
      oblik sna moga spremaju

    75. Sonet
    76. To su reči uvek iste koje kasne
      gorku ljubav i svet. One su uspešni
      prestanak jave, al ne san kad se izjasne
      sunca za noć, već nešto treće, neutešni
      zbog čega jesmo. Izvod iz čudesne basne
      sna. Gorke obale na kojima neumešni
      stojimo okrenuti svome početku grešni
      zbog gubitka vida kada svetlost zgasne.

      U snu smo oni čije zaljubljene usne traže
      reči bez cilja, bez izmišljenih predela.
      Oh te reči kako mogu da ublaže
      ako su od sna. Lepoto neuvela
      reči bez senke kada ko čašu sunce
      držimo usnu gledajući u crne vrhunce.

    77. Sunce
    78. Ovo će se neizvesno kretanje završiti
      suncem. Osećam to pomeranje juga
      u svome srcu. Majušno podne se ruga
      u kamenu, varnica što će osvetliti

      zvezdani sistem moga krvotoka.
      A dotle sve što bude nek je zbog pesme. Druga
      uteha nam ne treba. to trajanje se ruga
      pretnji crnog i otrovnog nekog soka

      Ne, neće se otrovom to putovanje završiti.
      Neki će svemir ponovo da nas stvori.
      Makar slepog lica i mračnog srca reč pravu
      izgovori.
      U kamenu spava malo sunce što će nas osvetliti.

      Čuješ li zvezdani sistem moga krvotoka!
      Ponavljam: neki će svemir ponovo da nas stvori
      makar slepog lica i mračnog srca dok sunce ne
      progovori
      nad pretnjom crnog i otrovnog nekog soka.

      Smrću protiv smrti

    79. Hronika
    80. Prvoga dana pomreše ptice i zmije nastaniše
      gnezda i vetrove
      Drugoga dana ribe izađoše iz vode i voda oteče
      prazna
      Trećega dana šuma je pošla prema gradu a grada
      nigde
      Četvrtoga dana sazidaše ćele-kulu od lobanja
      i škrguta
      Petoga dana šuma je skupljala kraj reke
      obezglavljene leševe
      Šestoga dana malo vatre zaljubljeno nalik na
      sunce
      Sedmoga dana ne zapevaše anđeli
      Osmoga dana u ponedeljak prvi put zapeva ptica
      od pepela i zid progovori

    81. Odbrana zemlje
    82. U srcu ljubav jača od smrti
      U glavi misao veća od glave
      I to je odbrana zemlje

      Strašni su ratnici pod zemljom, vojnici
      odbrane
      Zaliha snage spremna ako živi klonu
      I to je odbrana zemlje

      Velika reč ni iz srca ni iz glave
      Već iz zemlje ko biljka ili cvet
      Raste, i to je odbrana zemlje

      Namučeno zrno misli cvet
      Dan misli sunce
      I to je odbrana zemlje

      Koliko je zemlje iza nas
      Toliko je snage u nama
      I to je odbrana zemlje

    83. Requiem
    84. I

      Moja je krv moj put do tebe

      preludijum

      To je zemlja avaj ponekad često
      ponekad isuviše, baština vetrova
      i onih što imaju manje nego ništa
      velika urna sa pepelom jedne
      i zajedničke smrti koja se ponavlja
      ali ne pregoreva sa vremenom nikad
      zemlja na koju ćete pasti čelom
      vi i ja i moje čelo moj obračun
      sa mnom taj nokat neba i pejzaž zadnje
      svetlosti, to su predeli preslikani
      sa očiju mrtvaca čije reči
      zalud smo hteli da nikad ne odu sa zemlje
      sve smo zaboravili osim svoje
      vlastite smrti koju živimo

      molitva

      treba se moliti smrti za svoj život
      a tišina će sačuvati skamenjene lobanje
      za kišu lica i neba za vrata
      od peska i crne će ruže procvetati
      duž puteva otvorenih za sve vetrove
      kojim odlaze nerođeni po svoju smrt

      II

      Gledali smo kako umiru stojeći
      oni koje volimo sada vidimo
      mrak koji ne vide slepi sklopite
      oči da vidite one koji su
      dali večnoj noći dan svojih očiju
      oni drže zemlju na leđima i nepokretne
      nikada iz stići nećemo o nikada
      nikada se neće izjednačiti vreme
      naše smrti i njihove večito
      bićemo razdvojeni i mrtvi

      post scriptum

      Crvene ptice piće nam s usana
      videti ih nećemo
      vrištaće trave u oblacima kržljavim
      čuti nećemo

      III

      Krv otkucava korake i smrt
      i jedne večeri posle života
      krv prestane da bude ptica postane
      zmija u travi pa svu noć deca plaču
      mrtvi su na levoj strani uzalud
      upaljene vatre čekaju njihov povratak
      njihova noć sa našim danom meša se
      ne zaboravite da to deci kažete

      uspavanka

      To više dan nije niti noć snom treba
      dočekati razbojnike ptice su nebo
      na jug odnele spavaj oni neće
      doći njihovi koraci su teški
      spavaj ljubav ide gradom na štakama
      spavaj al im glas ne sanjaj

      IV

      Noć je puna mračnih anđela
      ukleta lađa
      nosi teret izgubljenog vremena
      i naše mrtve prijatelje
      u šumu bez ptica

      trebalo je preći more
      vreme i prostor koji su se pomešali
      sada su za jednu smrt daleko od svake
      obale

      svetlost i senka
      igraju na vodi
      igru života i smrti
      daleko protiče reka
      večita i uzaludna
      ptice lete za vetrom
      i žene plaču na obali

      čovek pada na svoju senku
      oni su bez senke sišli u dubinu
      i bez imena

      za istoriju

      od slepog lica brodoloma u njihovim
      poslednjim očima stvorena je istorija

      pouka za ostale

      ljudi su mrtvi a ne smrtni sunce će
      proći i kroz naše oči neizmenjeno

      V

      Uzidali vas u zid nevidljivi
      i svi ste bili spremni da umrete
      jedni u drugima i bilo je tako
      zdravo čudna reko spasa
      tražili vas zalud u mračnome spletu
      onesvešćenih čula na granici
      vas i iznenađenja nisu vas našli
      zbogom grade gde se prekida moje sećanje
      sada ste mrtvi i vaše je telo
      neopipljivo sećanje i topla
      pregršt zemlje pregršt Srbije i nas

      refren:

      Usta su bila ispunjena peskom i svi su
      ćutali
      zbogom grade gde se prekida moje sećanje
      zdravo čudna reko spasa

      VI

      Zvezdo crvena rano oblaka
      maramico krvi u noći zaključanoj
      crnim ključevima gde su mrtvaci
      sahranjeni jedni drugima pod čelom
      smrti pomnožena sa hiljadu grobova
      joj na kordunu oblaci su uzeli
      cvet vatre iz njihovih ruku koje su
      poslednjim pokretom podelile predeo
      na dve tišine gde plaču ptice od pepela

      post scriptum

      U zemlji gde se poštuju suncokreti
      pali su licem prema istoku
      čini mi se da sam i ja pao s njima
      različit od onoga što ću reći

      VII

      Zelengoro hoću da izgovorim tvoje ime
      zelengoro začeta u trbuhu vetra
      zelena goro neba i zvezdo moje krvi
      strane sveta su se otimale za njihovu
      smrt koja je bila početak
      a ne kraj putevi su ih tražili
      po celom svetu nema ih
      profil njihovog odsustva čuva
      noć zelengore njihove su smrti
      najdivnija sazvežđa na jugu neba
      zemlja miriše na mrtve zelengoro
      čujem te ušima svoga srca i njih
      tu niko nije umro ko je umro
      zvezdo moje krvi i njihove zelengore

      VIII

      Za one koji su iskoristili smelo
      mogućnost umiranja za one koji
      su prekoračili preko svoga leša za
      njihovu
      smrt tako potrebnu protiv smrti
      za one koji su sada jedno
      jer svet je podeljen ljudskom možom
      na dva dela a dva i dva su
      jedan kad padne poslednja noć
      za one koji su se utopili
      u vodama večitog sna kao što umre
      sunce udunu dalekih pejzaža
      zakopano za one čije su reči
      nikle iz zemlje ko lek i buna
      neka pognu glave daleki suncokreti.

    85. Jugoslavija
    86. Evo kako je počela u dan svoje nužnosti
      Sve što nema vatre u sebi sagori
      Što sagori postaje noć
      Što ne izgori rađa dan
      Treba zapaliti sve što može da gori
      Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno
      Treba u svemu i posle svega pronaći nadu
      Revolucijo, ono što ostane je čovek
      Ono što prođe je prošlost
      Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost
      Svaka stvar svaki čovek je detalj tvoje nade
      Eto tako je počela u dan svoje nužnosti
      Obala jednome Moru
      Zvezda na Poluostrvu
      Rt Dobre Volje
      Oivičena beskrajem
      Savetuje plodovima ljubav i razum
      U fabrikama ljudi konzerviraju sunce
      Koje se javlja na najrazličitije načine
      U plodu i kamenu podjednako
      Prvi put slatko drugi put vrelo
      Sada ima sve što je njeno
      Na jugu More na severu oblake
      Na istoku trešnje na zapadu maslinjake
      I sazvežđa nad Fruškom, zvezdane strofe
      najlepše
      U kamenu i na vodi:
      Grozd je uspomena na njihov raspored
      Ima svoju budućnost i njenu prošlost
      Ima svoj put i njegovu istinu
      Savetuje plodovima ljubav i razum
      Obala jednome Moru
      Zvezda na Poluostrvu
      Rt Dobre Volje
      Oivičena beskrajem
      Tuđa presahlost bi joj izvore otrovala
      Tuđe pustinje klevetaju njeno sunce i zemlju
      A ona bez milosti prema onome što je stvarno
      Ali ne i istinito, ne prestaje da se bori
      Srce njenih gradova je belo sunce svih ljudi
      Ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu
      Koji venčava Šumadiju i Zagorje
      Međusobno i sa budućnošću
      Istraživači pod zemljom, u smrti, vojnici i
      rudari
      Istraživači u vazduhu, pevači i ikari
      Istraživači pod vodom, pesnici nesvesnoga
      Tražite, nađite, pretražite sva blaga,
      sve mogućnosti i sva imena svom Jugu
      Koji savetuje plodovima ljubav i razum.

      Svest o pesmi

    87. *
    88. Mene ničega više nije stid.
      Klonu sunce preko svega. Željen plod
      pun je noći. Glas što sebe sanja, zid
      otkri u daljini gde zazidan mi brod.

      U tom zidu čuvam svoju gordost, pevam
      iz te zazidanosti lepše no na slobodi.
      Otkud ta moć da sebi odolevam,
      a ne odoleše vinogradi rodni!

      Je li to čudna želja da se živi
      bez sebe? Želja za pesmom bez pesnika?
      Od prošlosti i zaborava vreme što se divi
      izdajstvu moga zaustavljenog lika?

      Da li to znači reći promeni: neću!
      I ostaviti pesmu da se sama menja?
      Pokloniti sebe životinjama i cveću
      i snagu svoju dati gladi crnog korenja?

      U ovoj noći mene nije stid
      što pevam iz zida lepše no na slobodi.
      Sunce mi u peti bridi. Blešti zid
      na kraju puta što nikud ne vodi.

    89. **
    90. Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim
      toj reči čiju posedujem moć da je kažem.
      Njen pepeo je zaborav. Ako pred tom reči skrivim
      pod čelom mi poledica i dan poražen.

      Reč krv! najlepša reč koja se ne sme.
      A koliko ptica i zveri u krvi mojoj prenoći!
      Možda izvan moga srca i nema pesme,
      jer krv je vanvremena mastilo bez moći.

      Reč žudnja! jedina još smisao ne nađe;
      I ptica u paklu kroz tužnu mi glavu.
      O gorko more za moje bele lađe
      kroz ispisani predeo i verbalnu javu!

      Reč smrt! hvala joj što me ne sprečava
      da otputujem u sebe ko u nepoznato,
      gde ako ne nađem sebe i smisao što spasava
      naći ću svoga dvojnika i njegovo zlato.

      Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim.
      Reč smrt hvala joj što me još ne preči
      da volim samog sebe i da se divim
      svojoj ljudskoj moći da izgovaram reči.

    91. ***
    92. Verujem da bih mogao da govorim
      da izađem iz sebe s nadom na povratak,
      makar kroz pustinju do mesta gde gorim,
      makar kroz smrt do istinskih vrata.

      U pogrešnom rasporedu reči utešno vreme
      možda ću naći. Ili ću otkriti
      kako je besciljno ljubim ko kiša, kao vreme,
      ko onaj što menja reči a ne svet skroviti.

      Verujem, mada bez nade ući mora
      u noć, u zaborav kroz koji se prostirem,
      ta pesma bez zavičaja, ta ptica bez gora,
      da smrt svoju ne izdam, da živim dok umirem.

      Onaj ko peva ne zna je li to ljubav
      ili smrt. Kada miris pomeri cvet,
      gde je cvet, da l tamo gde miriše sa ruba
      sveta punog a praznog, il tamo gde mu je cvet?

      Svaka je pesma prazna i zvezdana,
      Ni bol ni ljubav ne može da je zameni.
      Ona je sve što mi osta od nepovratnog dana,
      Praznina što peva i mir moj rumeni.

      Pesmo prazna i zvezdana, tamo,
      tvoj cvet mi srce slaže, kroz krv šeta,
      ako ga uberem ostavlja me samog,
      ako ga napustim za leđima mi cveta.

      Ariljski anđeo

    93. Ariljski anđeo
    94. Anđele gorki praznine i snage,
      Kad ukaza se sunce kakav nije
      Svet, gde nevoljan jače ću voleti drage,
      Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije
      Ako namere dobre srcu voću
      Podari, kakvom vatrom vođeni idu,
      Dok pčela stavlja žaoku u slatkoću
      Za smisao leta na iskusnom zidu.

      O, opija me vatra tako trezna
      Oko tvoje glave ko proleće!
      Ko tebe nije video taj ne zna
      Sebe, ko tebe ne vide taj neće
      Nikuda stići, jer beskrajan je put.
      Gle mesec bliski iznad rujnog cveta
      Dobi oblik srpa: lepota je smrt
      Gde vrlina otkri mogućnost uzleta.

      Nepomičan si, zato te ne mogu stići;
      Tako blizu mene drugi vazduh dišeš
      Dok silazak u dubinu obećava sve više
      Zvezda na koju treba se tek navići.
      Divno praznoverje što izmišljaš krila
      Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti,
      Tvoja je mladost pre svih mladosti bila
      I ostala na zidu ko slika milosti.

      O sretna mladost koja proći neće!
      Da bi bio razumljiv srcu osta
      Mlad u izdvojenom danu koji posta
      Svetlost što me miri sa večitim prolećem.



      Prah ružama taknut do mirisa se vinu
      Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu
      Vatru, vatru, slepo to obožavanje
      Elemenata, koje sagore sopstvenu
      Budućnost i sunce pretvori u senu
      Nebeskoga bilja pred mračno svitanje.

      Ti me zgušnjavaš na mestu gde padoh,
      Iza poslednje misli poslednja nado!
      Tvoja čula sebe osluškuju, svoju
      Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu;
      Tvoja praznina svet i zvezde krenu
      U čudno poimanje tvog duha u Broju.

      Sričem fosil tvoga imena u suši
      Vere i lažnog rasta lažnoj duši,
      Jer i da te nema, praznina u kojoj
      Zamišljasmo te, ipak, nikad ne bi
      Prestala da nas opija, u sebi
      Uvek druga prevarenoj srži mojoj.

      Da nisi anđeo koga strah moj krotki
      Čudovište bi bio u svojoj lepoti
      Čije poreklo u mojoj je želji
      Da uništen budem tamo gde postaje
      Moja nemoć moja snaga koja daje
      Istinu rečima u lažnoj povelji.

      Zbog tvoje nadmoći ostah pust i sam,
      Što snih zaboravih, pa me prože plam,
      Dok na kraju tvog imena butki baršun
      Ptice što prelete svet unazad varav
      Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum
      Naslikane grane da pomeri narav

      Bilja! Kako da te sačuvam od tuđih
      Misli u meni, dok bivam sve luđi,
      Za vrednu gorčinu, šuplje dvojstvo lika,
      Čiji je rast odjek budućnosti prazne,
      Što podatno traži načine prolazne
      Da bujalost svoju neprolazno slika.

      Još malo i zaćutaću pred tobom,
      Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom,
      Anđele pred neumoljivom lepotom kraja
      Gde mir i zrelost pesmu zamenila,
      I mramor gde mrmor večne vode spaja
      Sa kamenom kome izrastaju krila.

      Sve što postoji teži nejasnosti,
      Galeb oponaša litice plahosti,
      Što vrtlog odrazi samo vrtlog biva;
      Ima li dokaza lepote pomerene
      Čulom u nebiće koje zaodene
      Oblikom bekstva stvarnost što se skriva?

      Oh naše srce kog dostojni nismo
      Ni onda kada najmudriji mi smo,
      Dok budni pred onim što nas snom prevlada
      Ne zavapimo: milosti! To pelud
      Nekorisnog pada na nevinost belu
      Cveta treznog čije ime posta nada.

      O anđele blagi uprkos svojoj moći,
      Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noći,
      Kako se zbi divno da biće ti izbegne
      Mesto koje bi izvan tebe bilo,
      Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo
      A sjaj koji kasni najdublje dosegne.

      Naše ime neće berbu doživeti
      Svega što može sebe da seti
      Pojedinačno nas, joj, unerazumi;
      Opšte nas zaslepi. Zabuna je sličnost.
      Moje lice tone u čudnu bezličnost
      Koja mermerom svoje oči umi.

      Ah, nado koju vrisak zna izreći,
      Teskoba i griža, pre no mir u sreći,
      Slabi smo i lomni kao list liskuna
      I ne usuđujemo se da budemo drukčiji.
      Preselili smo cveće pod rep zmiji.
      A ipak nam je duša nade puna.

      Daj lobanju za preživale laži;
      Neizbežni dodir sna i praha traži
      Imena posna trostrukih odraža.
      Vlastito me srce porazi. O, krah.
      Kad krv svoju buri podmećem, i plah
      Penjem se na vrh presahnulog mlaza.

      Vratiće te vreme. Klečaće i vlati
      Ko u Matejči, na gori što pati,
      Dok te u dubini preuređuju zvezde,
      Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost
      Presvislu u vodi bez čari što zanos
      Tvog srca troši za hridine trezne.

      Moja te ljubav pretvori u nešto
      Što se ne može voleti. Al vešto
      Tvoj kostur prazno prepozna sazvežđe.
      Ko će preživeti Plod, ako ga bude,
      Sićušan ispod drveta, kog lude
      Pokušaše tresti u zore sve bleđe.

      Tu vrsta tla progovori sa grane
      Zavedena od sunca u nepojamne dane,
      Kada znam šta mi okružava vid,
      Al ne znam sunce što ga ispunjava
      Na ulasku u zemlju koja spava
      Sanjajući trule lobanje i zid.



      Prazno je dublje. Jao vreme, gde te
      Plamen preseca. Osporeni svete!
      Nije li strašan let koji je dokaz
      Praznine u stvarima. Cvet umesto oka
      Isto sunce vide. Slepo slepim samo
      Videti možeš. Zaleđeni plam
      Ogledalo posta onome što sanja.
      Oblik je vrline strela ugledanja
      Što svetlost raskopča orlu ispod grla:
      Zapamćena zimo bit je neumrla.
      Jao, vreme, ustah, al se ne probudih:
      Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim,
      Asketska ružo, seni oplođena
      Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena.
      Tu nema sunca, jer sve sobom zrači
      Mesto uzalud pokušano. Jači
      Postaje koji svoju slabost spozna,
      Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna
      Sviralo koja presađuješ vlati
      Iz pitome doline na liticu što plamti!
      Gluv da čuje nemoć kako vešto svira
      Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira
      Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu
      Prepriča rosu i nevericu usnu
      Mameći sene iz svirale prazne
      Iščezlim danom. Jao, reči razne
      Isto znače. Nikad cvet ne mogu reći
      Ako ne mirisah necvet mnogo veći.
      Najbliži dan je koji prođe davno,
      Smirenost seni primaknuta slavno.
      Jao, vreme strmo izraslo iza lažnog
      Susreta čula u umu. Nevažno
      Sprema u svemu viđenom poraze
      Oku i uhu dok sazvežđa silaze
      Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo
      Štivo korenju. Tu sam iznemogo,
      I višak vatre posta suncem zlobe,
      Zlatni početak otrova i teskobe.




      Sve je nestvarno dok traje i diše;
      Stvaran je cvet čija odsutnost miriše
      I cveta, a cveta već odavno nema:
      Bespućem do nade pesmu mi priprema,
      Kad izdan još volim onu koja spava.
      Uspomeno zlatni praže zaborava!
      Iz presađenog otrova dan raste i sprema
      Početak lepote, a lepote još nema:
      U prekomernosti i izobilju se gubi,
      Lepo je manjkanje u sebi što ljubi
      Prazninu i mesto još neoporavljeno
      Od odlaska anđela, svislo bilje. Seno
      Na tragu odlutalog cveta čije ime
      Miriše izvan vrta i vodi me
      Do čistih mesta, nestvarnih bez nade,
      Ružo pomerena najslađi moj jade,
      O kako divno traješ izmerena
      Svojom odsutnošću, odvažno mislena.
      Vatro bezbolna, o žestino daha
      Onog čega nema, primedbo mog praha,
      Što prista na sebe, ali nade pun,
      Zbog koje je svaki svršetak nepotpun,
      Odsevom cilja neprozirnost smiri,
      Uvredu gline suncu, sjaj raširi.
      Zid mutni što se pod freskom otrezni
      I ojača prazni zanos neoprezni,
      Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu,
      Gubljenje vida i put u dolinu.
      Jer i pad je let dok se ne padne
      U sebe; a tamo - nema nas, već gadne
      Kljuju nas ptice i ruglo smo svima;
      Ko nema više srca taj ga ima.
      I pakao je ljubav kad dozrevanje oka
      Ružu u sliku pretvori, duboka
      Rasanjanost da joj ludi miris kroti
      I oduzme srce vedrini i lepoti,
      Jer ako krajnosti isto sunce doji
      Suvišno je srce gde pesma postoji.
      Providnost lepotu opsednu da plane
      Kad prezirom kazni sve izlišne dane
      Gde dosada je vrlina bez nade
      Pepeo odbleska koji upoznade
      Ispražnjen jug i posvećene ruke
      Sjajem nove zvezde za prastare muke
      Kad pakao je ljubav i isti oganj gori
      U zločinačkom srcu i na gori.




      Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode
      Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom.
      Al pristani na svet koji zvezde vode
      Izlasku mutnom s bezbožnim poletom.

      Srce rodi ponoć glave, al izbavi
      Sebe anđelom kada vreme stade.
      I oplođen prahom mutni cvet objavi
      Pomeranje porekla, dan veći od nade.

      Biljka te misli; moj um se iseli
      Smelo u cvet koji ironično gleda
      Lobanju praznu. Ko pticom isceli
      Ponor proleću bezazlenost preda.

      Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro,
      Proleće prođe i niko se ne stidi da preostale dane kao budućnost vidi,
      Koju preletaju gmizavci s ptičjom maštom.

      Preporađanjem ispiraj sjaj svetu
      I zvezdi koja ponore zataji;
      Neka se trulež otrezni u cvetu
      Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji.

      Držiš u ruci vatru kao da je
      To nešto stvarno, anđele sa zida.
      Na ulasku u zavičaj koji daje
      Lobanju trulu za zlato mog vida.

      Primi i cvet koga preziru ljiljani
      Zapamćene mudrosti u susret mom prahu.
      Istinske su reči tužne; pravi dani
      Prazni. U prašini trag nađi uzdahu!

      Kao oni što se oslobodiše ljubavi
      Ljubeći silno, sići ću jednom prazan
      U svet polutame, gde zaborav plavi
      Polja, a zvezde tamani zaraza.

      Trešnjo neverice bez oblika srca
      Ljudskog, zvezdane padavice vruće,
      U poljupcu se ništavnost koprca,
      A put je samo upoznato bespuće.

      Iz srca mi slavuje izmami gora,
      Pa prazan klečim pred onim što pade,
      Sred nepokretnih vetrova i mora
      Praznih: pakao - predeo bez nade!

      Šumor bez šume i cvrkut bez ptice,
      Prazno što traje; ne čuje se što jeste.
      Dok s mrtvog oca skidam nasleđeno lice
      Vatrom se zveri i zvezde pričeste.

      Čista reč koja kaže sebe manom
      Izbeže tvom biću, ali upozna zoru;
      Dovrši ti nebo u neiskazanom,
      da ti ime čeznu ostrva u moru.

      Da umesto mene pati, pesme eto!
      Ispražnjeno srce još je uvek živo.
      Za veliko sunce u kamenu sažeto
      Kristal isturi prozirnost ko sečivo.

      Kamen je potčinjen govoru i zimi.
      O reči koje rečeno potkupi!
      Zvezdo, moj pakao i moje srce primi
      Ugašenom rukom što beskraj iscrpi.

      Oslepljenom rosom u nadanje i veče
      Vara me azur poklonom tebi sličnim
      I strah stvarniji od onih što kleče
      U strahu od promena pred zlom nepomičnim.

      Ogovaraju vode odraženo
      I dan pronađen pre nego što sine;
      Početak sveta vide poraženo
      Ime svetlosti koja svetom mine.

      A tvoja milost puteve odvodi
      U ružičnjake jasne, sestro krina.
      Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi
      Nad kojom lebdi njezina dubina.

      Pjan od udaraca srca još teturam
      Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak,
      Jer nestvarnost je jača i najžešća je bura
      Na moru kog nema, a huči i đipa.

      Zvonke ruke pružam gradu koji spava
      Pometenih jezika, sa suncem u bari,
      Uzidanih majki u zid muških glava,
      S anđelom u voću i oku što stražari

      Lukavstvo pozajmljenih događaja,
      Neizrecivo a naučeno ko vreme,
      Varko, u tebi udes i slučaj spaja,
      Gde preraste sliku i sjaj uspomene.

      Nek ti ime čeznu ostrva u plimi,
      Anđele, i pesma koja mesto mene
      Pati, jer pakao i moje srce primi,
      Da bela iznutra crnim tragom krene.

      Pomeranje porekla dan veći od nade
      U kalemljenom plodu reči slutim,
      Ponor u ruci anđela što stade
      S vatrom na ulasku u zavičaj mutni,

      Da dan pronađe pre nego što sine,
      U oku i voću tamni obris raja,
      Nestvarnost punu volje i žestine
      Koja u nama kob i slučaj spaja.

      Glavo sve dalja od srca mom prahu
      Trulež u cvetu otrezni i celu
      Noć kroz predele bez nade, u strahu,
      Prazno i zemljano vapi zvezdu belu.

      Utva zlatokrila

    95. Frula
    96. Groznice nežne poremećenog cveta
      Slutiš. Gle, bilju klanjaš se opet.
      Tragom pjanog juga i iščezlog leta
      Požuri, opevaj pre praznika svet.
      Ponovi an zbog nezahvalnog tela
      Što suncu uzvraća senkom i pesmu kvari.
      Vrati čoveku usamljenom pticu:
      Pod praznim nebom plaču sokolari.
      Dozovi utve s gora u predanje.
      Sastavi čula pesmom da ne venu
      U noći tela. Nek bude sve manje
      Vidljivog da ostvariš uspomenu.
      Prazniš mi koleno i uzimaš srce
      Žuri, krug opevaj, nesreću prevari
      Smederevo otvori, ptici se dodvori
      Pod praznim nebom plaču sokolari.

    97. Gojkovica
    98. I tako budućnost mračnoj nadi posta
      Sužanj i talac zlo životu verno.
      Grlicu opeva kamenje što osta
      U predelu koji raste lakovern.
      Jesi li živi stub grada il mrtva
      Beli bedem dojiš prevaru sve veću?
      Prazno ime nade i prelepa žrtva
      U zidu bez zvezda pravedno se sreću.
      Tela čistijeg od izgubljenih reči gori
      Dan posle vremena kojeg se svi boje,
      Noć niz Bojanu otiče u tvoje
      Srce prodano nesigurnoj zori.
      Trgovci časni što kupuju vatrom
      Iz tvojih ruku istinito blago
      Na tvome telu grad crtaju jatom
      Žrtvenih ždralova umiljatom snagom.

    99. Zova
    100. Iz zove koja se sobom zabavlja
      Predelom slepim poguban je poj.
      Izdajstvo i bruka ko pesma se javlja;
      Uspomena traje u nameri zloj.
      Cveće nas ogovara; šuma se prikrada
      Našoj nakaznoj samoći. Nema tajne.
      Svirala se ruga. Rugoba i čežnja
      Izjednačiše se pred kraj leta. Sjajne
      Zablude vatre ništa ne savlada,
      Intrige sunca u plodovima glasnim.
      Sirene biljne pustolove mame
      I čine svet smešnim i opasnim.
      Reči su izdajstvo: truljenje sunca vajnu
      Slast ploda kukavičlukom označi.
      Mulj i progonstvo zvezda koje tajnu
      Kazaše ponoru bezvučno pomrači.

    101. Bolani Dojčin
    102. Je li istinito ono što je stvarno
      Il samo vlada? Pobednici beže.
      Prazan je praznik biće je utvaio
      Dok dostojni šetnje kroz vrt mrtvi leže.
      Sunce je bolest i slabost je strela
      U snu odvojeni vodom dok se mrznu.
      U visini vatre hladno je bez tela.
      Ko pojede svoje srce taj se drznu
      Da pesnik bude predelu bez pamćenja,
      Cvet nedovršen kad proleće već prođe.
      Svet će spoznati onaj ko ga menja.
      Slabi su pozvani da postanu vođe.
      Dozivaj pepeo bez straha jer nema
      Pepela već samo plamen koji spava
      U kamenu mutnom što potajno sprema
      Izlazak sunca iznad mrtvih glava.

    103. Sluga Milutin
    104. Poslednju svetlost sablasti prate i bilje...
      Upotrebljiv samo u snu, svet nas vara!
      Varnicom nežnom niz crno kovilje
      Doželjen predeo obuze prevara.
      Što je duboko nit leti nit tone,
      Nit varkanjem varke bogojavno plane,
      Da noć koja ih naizust zna trone
      Potkupljivim srebrom mudrosti prerane.
      Gorka pričest sluha u sebi vas krije,
      Čemerni labudi izlišnosti britke.
      Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije
      Svako u svom mraku izgubljene bitke.
      A kad zid lobanja sve vreme opčini
      Niko neće znati je l rano il kasno
      Za ljubav za put il smrt dok sunce jasno
      Kuva odbeglu gorčinu u visini.

    105. Utva
    106. Daj nesanicu grane s koje slete
      Zvučno u dane poslednje i tužne
      Zlatokrila koje ne mogu da se sete
      Crne šume iza glavobolje ružne.
      U tvrdu zemlju da l odlete šuplja
      Od neba, prazna kao sve što traje?
      Vatra koja te vidi biće skuplja
      Od zlata koje sebe ne poznaje.
      Osta samo ime: dosta da se rodi
      Pesma u letu sjaj daleke zore.
      Sanjam te dok pevaš u skamenjenoj vodi
      Morem bez molitve pro neprelet gore,
      Odlete tragom izdajničke sreće,
      Od bleska srca rukom sklanjam lice.
      Ne kuni vodu izgoreti neće,
      Udahnuo te kamen krilatice.

    107. Tamni vilajet
    108. Tuđom su pesmom očarani. Teška
      Nevarstva kriju u srcu što strepi:
      Slavuje stranputica. Sunce je greška
      Plaćena viđenim užasima slepim.
      Noć umesto oka lukava vatra nudi,
      Al stoje kužni u istrošenom vazduhu
      I slede vidljivost različito ljudi,
      Biljke i zvezde podmićene u sluhu.
      Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava;
      Samo su slabi izvan opasnosti.
      U zločin je umešan i onaj ko spava.
      Nikoga nema da jakima oprosti
      Što siđoše u tamni vilajet i zlato
      Što god da činiš zlo činiš jer blato
      Iz tog podzemlja slavno je sve više.

    109. Ravijojla
    110. ...tužna vila nije sjena puka
      Tin

      Tvoje je srce uzrok dana i noći
      Vreme slično suncu dubokom i prazni
      Zabranjeni slavuji slavni al bez moći
      Tvoje je srce uzrok dana i noći
      Da sve što prođe vrati se po kazni
      Tužna posestrimo čemera ibune
      Pelen je jedini lek i gorka nega
      Srcu još gorčem što se tobom kune
      Tužna posestrimo čemera i bune
      Jetkih mudraca s izmišljena brega
      Tvoje je srce u drugima ti samo pevaš
      I tvoja ih praznina sve više očarava
      Oproštena im oporost dosneva
      Tvoje je srce u drugima dok pevaš
      O iskri iskrenoj koja očajava
      U taštom predelu kome odolevaš.

    111. Kolo
    112. Van njega sve je beskraj, varka i zloba,
      Praznina u vetar pretvorena tašto.
      Samo je budnost pesma, i teskoba,
      Beščulno mesto prevareno maštom.
      Izmišljanje slepog u kovitlac oka,
      O saplitanje kroz izmišljen vrt!
      Iskustvo oslobođeno pamćenja
      Opčini bilje nežnosti i smrt
      Okolo vremena, okolo kostura,
      Okolo današnjeg dana opraštanje.
      Dok se srce igra svojom prozirnošću
      Ugasla jasnost čeka ispaštanje.
      Čikaju svet za potiljkom. Čuj
      Šta zakasnela frula kaže svetu.
      Iz pepela oka izleće slavuj.
      Krilatost klisure odmeni sujetu.

    113. Dodole
    114. Ko sat bez kazaljke svetom otkucava
      Pronađena praznina danu sagorelom
      Što posvađa budno sa onim što spava
      I let zaustavljen s laži odletelom.
      Pa pevaju: daj nam budućnost ko sećanje,
      Svet više iza nas negoli u nama.
      Da bi čeznuli i pevali daj manje
      Nego što nam treba. Padaj kišo tamna!
      Ružu nutrine nude bezazleno
      Promuklom dodiru dana da se svlada.
      Između njih i sveta strmog, eno,
      Kao u jamu teška kiša pada.
      Žuborniku biljno pesmom dozivaju
      I dan iza leđa ko potonji cvet.
      Bela im vrana na jeziku. Znaju
      Sa lažnom slikom da pomire svet.

    115. Raskovnik
    116. To je nekakva (može biti izmišljena) trava za koju se misli da se od nje (kad se njome dohvati) svaka brava i svaki drugi zaklop otvori sam od sebe.
      Vuk St. Karadžić

      Otvori kam u kom iskra malaksava,
      Da lepši od praznika običan dan bude.
      Iznesi blago iz lažnih ostava,
      Iz izmišljenog pakla lekovit jed rude.
      Pokloni svoju biljnu mudrost danu.
      Otvori put u reči, u riznicu golje.
      Oko zahodi za suncem, ne srce. Osvanu
      Varka, rekavši: hajdemo u polje!
      Biljni sezame otvori obzorje
      Za sve koji su se rodili prerano;
      Nek uđu u tuđe srce ako su otvorili svoje,
      Otvori semenku u kojoj nežno čami
      Zaboravljeno proleće. Otvori
      Kamen što prećuta zvezde svojoj tami.
      Otvori put ptici, čoveku i zori.

      Pohvale

    117. Pohvala bilju
    118. Došle su iz jednog sažetog dana nepoznate
      i poznate
      Snebivljive u našoj upotrebi mnogobrojne
      biljke
      Čine vidljivom liniju kojom se graniči
      izmišljeno i stvarno
      Svuda gde ima minerala i vazduha vode i
      mašte
      Biljke koje nam probadaju telo zračnim
      kopljima mirisa
      Koje nas zaustavljaju otrovom i produžuju
      belančevinom
      Skupljaju nas po svetu i hrane našu iznemoglost
      Iz zemlje zaključane pred našim moćima
      Vade neophodna blaga iz zatvorene brazde
      Iz crne brave za koju nema drugog ključa osim
      bilja
      O vrlo smele i inventivne biljke
      Sve što pronađu nesebično pokažu
      Stoje između nas i praznine kao najlepša
      ograda
      Biljke što žderu prazninu i vraćaju nam vazduh

      II

      Iznalaze puteve između krajnosti: između
      minerala u kome nikada nije noć, gde
      sunce ne zalazi, gde je simetrija
      stalna i našega srca
      Ona rastu van jave pa nam se onda jave
      Čine paralelnim prošlost i budućnost i staraju
      se da ne bude više mrtve stvarnosti
      nego žive nestvarnosti
      Idu do smrti i natrag i čine vreme potrebnim
      Pomešaju dan i noć i začnu slatke plodove
      Pripremaju ljubav

      III

      Tu sve počinje ako u njima zaista ima
      prilagođene svetlosti
      (Tamo gde ne posreduju između nas i našega
      sunca pustinja je)
      One stvaraju svet pre njegove očiglednosti pre
      prvoga dana
      Cvetaju ptice na granama ljudi od gline otvaraju
      stabla i uzimaju otud srce slično ruži
      One su najmanje izmišljene
      Ne menjaju nedelju za ponedeljak

      IV

      Dva sveta je izmišljaju: podzemni i onaj čiji
      je dan imitacija nevidljivog sunca
      Biljka sa korenom izvan ovog sveta
      Otvara vetar i ulazi u prazno ne kucajući
      Prodre kroz materiju i takne beskraj njen
      nagovoreni cvet
      Njeno biljno iskustvo: presipanje jednog sveta
      u drugi
      Zelene vradžbine biljni đavo cvet a ne svest
      Njena bezbolnost dodirnuta čudesnim

      Vrati zrno u zaborav
      Oslobađa me boga njena providnost
      Slična pticama koje preletaju mora
      (Konfuzne ptice ne shvatajući prostor)
      Njena bezbolnost njen cvet bez pamćenja lišiše
      je beskraja iako je delo dva sveta
      Iako eksploatiše jednu supstancu nimalo
      konkretnu u dubinama dana
      Biljke!
      Izmišljam im imena da žive sa mnom poklanjam
      im vrt
      Približavam im svojim navikama i potrebama
      Koristim se njihovim zaboravom

      V

      Ja znam tvoj koren
      Ali iz kojeg zrna senka tvoja niče
      Biljna lepoto dugo nevidljiva u semenci
      udaljena
      Našla si pod zemljom moju glavu bez tela što
      sanja istinski san
      Zvezde poređane u mahunu
      Sve što je stvoreno pesmom i suncem
      Između moje odsutnosti i tvojih biljnih
      ambicija noć
      Koja me čini potrebnim i kada me nema
      Zeleni mikrofonu moga podzemnog glasa zovo
      Što ničeš iz pakla jer nema drugog sunca pod
      zemljom

      O biljko gde su tvoji anđeli slični insektima
      I moja krv što vezuje kiseonik i vreme

    119. Pohvala svetu
    120. Ne napuštaj me svete
      Ne idi naivna lasto

      Ne povredite zemlju
      Ne dirajte vazduh
      Ne učinite nikakvo zlo vodi
      Ne posvađajte me sa vatrom
      pustite me da koračam
      Prema sebi kao prema svome cilju

      Pustite me da govorim vodi
      Da govorim zemlji
      I ptici koja živi od vazduha
      Glas moj ispružen kao živac
      Pustite me da govorim
      Dok ima vatre u meni
      Možda ćemo jednom moći
      Da to što kažemo dodirnemo rukama

      Ne napuštaj me svete
      Ne idi naivna lasto

    121. Paralelna pesma
    122. hajdemo proste vode ama ne
      hajdemo svet je onakav kakav je
      prazno u punom
      to je mala šetnja do
      nepoznatog i natrag pesma koju svi znaju i
      da je niko ne ispeva
      uvežbanim navikama da se niko ne izdvoji
      najobičnije reči mi
      nabavljaju sve što mi
      treba i ne treba da nijedan grad ne bude
      prestonica
      drugim gradovima
      to je najlepša kuga to su
      najređe bolesti ne, nema razloga da
      pišem pesme
      tako potrebne mom
      tamnom žaru ako umem da približim
      stvarnost
      kada pokušam da
      izdvojim onome što radim
      praznini kojoj se
      prilagođavam
      malo čistog vremena -
      pesmu šta inspiracija
      za muzičku fotografiju
      praznine šta njena zlatna ludost
      misao koja se premešta
      koja se penje
      slična praznim
      vodoskocima iz jednog sveta u drugi
      zvezdi crnoj ko
      sklopljeno oko kad velikim rečima
      prethodi pustinja

      hajdemo proste vode
      hajdemo
      to je mala šetnja do nepoznatog i natrag
      uvežbanim navikama koje nas izjednačiše

    123. Pohvala vatri
    124. I

      Ona nema nikoga
      osim sunca i mene

      II

      Ona se ukazuje lutalici
      ukazuje se lukavom
      ukazuje se zaljubljenom

      Ništa nije izgubljeno u vatri
      samo je sažeto

      III

      Na krajevima vatre
      predmeti koji ne svetle
      niti se nečim drugim odlikuju
      traju u tuđem vremenu

      Ptica koja sama čini jato
      iz nje izleće

      Uzmite šaku svežeg pepela
      ili bilo čega što je prošlo
      i videćete da je to još uvek vatra
      ili da to može biti

      Patetika vatre

    125. Dva prelida
    126. I

      U zaborav zašto reče
      Što nepogrešnom pogreškom steče
      Kad bljutavi svet s druge strane
      Tače te da ti ukus zgrane
      Tu ptica bez ptice drugo posta
      Reči bez smisla poklon za gosta
      Što svojom dosadom se zabavlja
      Svi smo mi bolesni od zdravlja
      Od sunca kome je najbliža
      Naša rana nedostižna

      II

      O hladna vatro koja izgaraš
      Svud oko mene a dan ne stvaraš
      Ne znaju kuće gde odoše ljudi
      Nit pozna jutro one koje budi
      Al zna ih ponoć puna suncokreta
      Biljni petao na krovu sveta
      Koji ih samo zato budi
      Što mrtvi znaju da budu budni
      Da slede reku zvezde i ptice
      I nastave život kriomice

    127. Feniks
    128. Da l varkom čaraš po mom čelu
      O ti u meni odsutnost mene
      Mogućnost krila u mome telu
      I neke svetlosti zaleđene
      I neke svetlosti zaleđene

      Jesi li možda java pozna
      Kada se kasno ostvaruje
      Obećanje cvetova za porozna
      Vremena kojim sjaj putuje
      Vremena kojim sjaj putuje

      Cvet si što živi u mrtvom telu
      A ne zna ime događaju
      Koji rascveta ružu belu
      Za potonuli plamen u maju
      Za potonuli plamen u maju

      Sjaj koji sebe ne upozna
      Gorkim stvarima blagost vrati
      Da l će ta svetlost ikad sjati
      Da l će ta svetlost ikad sjati

      Da l varkom čaraš po mom čelu
      Ili si možda java pozna
      Cvet što živi u mrtvom telu
      Sjaj koji sebe ne upozna
      Sjaj koji sebe ne upozna

    129. Bol i sunce
    130. I

      Sunce koje podgrevaš u novom
      Svetu stare laži o seljenju praha
      Naša je nada očajna i plaha
      Naš pakao poče pesmom labudovom.

      Ti što nas ne razlikuješ a osvetljavaš
      Slikama od juče, danas van vremena,
      U pustinji se pretvara svet koji spasavaš -
      Zalud ptice kruže oko tvog imena.

      O stub sunčev zanet beščulnom muzikom
      Ubija nas snom o savršenstvu, slikom
      Pustinje što očisti sunce od vremena
      I belih svetlošti čula što nam srce kradu.
      Hvalite sunce koje osvetljava bez promena
      Suprotne stvari zavađene pojave očajnu nadu.

      II

      To u šta se sjaj i bol pretvara isto
      Biva: ljubav koju još pesnik ne reče
      Jarki cvete kojim vrtovi se leče
      Iz prvobitnog nerva rasteš bolno i čisto.

      Daj mi da vidim svršetak tvog leta
      Mir tvoga kretanja što mi nemir snio
      I nepokretnost moja kad sam mrtav bio
      Sam u svom srcu bez munje i cveta

      Gde je uteha za ono što znamo
      Nada bez onoga koji se nada, san
      Bez onoga što sanja, svet bez seni!

      Je li to ljubav što se iz srca tamnog
      U vatru premešta iz vatre u dan
      Ljubav van nas i u uspomeni?

    131. Noć jača od sveta
    132. O, koje li je vreme u kosmosu
      Sazdan od zvezda rujni ponor cveta
      Prevazilaziš se maglom preko sveta
      Nema uspavanke za srditu joj rosu

      Jača od sveta noć tajnih prepleta
      Očara prazninu zaspalog tela što se osu
      Zvezdama kad san ti sadi u potiljku lozu
      I ptice sleću u kamen sa dleta

      Nek župlja senka nestanak tela slavi
      Jedno je vreme u srcu drugo u glavi
      Bujnu nevidljivost sa svih strana čuje

      Mi znamo da je od prošlosti veće
      Sve čega nema i što biti neće
      I da svet ovaj prazno odjekuje

    133. Svest o zaboravu
    134. Nada je luksuz. Večna noć u krvi
      izmišljenom oku slepim zidom preti.
      O vatro tamna iza sebe, ko prvi
      da ljubim tako ljubim, ne mogu da se setim.

      Zar znam što sam znao zar znam što ću znati:
      skelet usamljeni izgubljeno ime
      divno usklađene s prazninom što pamti
      jalovost cveta i jalovost zime.

      Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cveta
      što mami iz mene sunce i prazninu
      pretvara u slavuja, kad različit od sveta
      predeo me tače i pretvori u prašinu.

      Al zaboravom svet sam sačuvao i čuvam
      za sva vremena od vremena i praha
      O gde su ta mesta kada vetar duva
      i pustoš pomera? Gde zvezda moja plaha?

      Niskosti uzalud čeznu pesmu! Čitam
      na kolenima predeo koji se otvara
      u biću u kamenu praznom gde je skrita
      poslednja zvezda čiji sjaj ne vara.

    135. Feniks(1)
    136. Smrću izmenjena kamen otvara
      Prazno polje doziva glasom umiri mora
      Jedina ptica što samu sebe stvara
      Iz pepela zlih vesti i praznih dogovora.

      Ona je računanje inspirisano zvezdama
      Sjaj koji ruku srce i um spaja
      Ona je cvet što procveta al utaja
      Predelu ime. Peva iz neznana.

      Jedina ume da pepeo pobedi
      I da iz vatre iznese svoj glas
      Obećana u odgovoru na pakao leti
      Sama u sebi čeka svoj čas.

      Lauda

    137. Lauda
    138. Najlepše pevaju zablude. O, vali,
      Rimuje se more! Tad smo na žal pali.

      Malo je imena ispisanih na vodi.
      Svi puze il lete, al malo ko brodi
      Gordijim morem opasnoj slobodi.
      Dan je u sebi noć, a sunce pali.

      Izgubi put ako putovanju smeta.
      Ah što je lepo i opasno: cvetradicveta!
      Posveti gorkoj zvezdi uvrh leta
      Lekoviti rečnik bilja u uvali.

      Kroz potajne gore goren lek ti je
      Da zemlju zemljom ljubiš vek ti je.
      Al ako je u oči poljubiš nek ti je
      prozračan poljubac ko prazni kristali.

    139. Balada
    140. Ohridskim trubadurima


      Mudrosti, neiskusno sviću zore,
      Na obične reči više nemam pravo!
      Moje se srce gasi, oči gore.
      Pevajte, divni starci, dok nad glavom
      Rasprskavaju se zvezde kao metafore!
      Što je visoko iščezne, što je nisko istruli.
      Ptico, dovešću te do reči. Al vrati
      Pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.
      U tuđem smo srcu svoje srce čuli.
      Isto je pevati i umirati.

      Sunce je reč koja ne ume da sija.
      Savest ne ume da peva, jer se boji
      Osetljive praznine. Kradljivci vizija,
      Orlovi, iznutra kljuju me. Ja stojim
      Prikovan za stenu koja ne postoji.
      Zvezdama smo potpisali prevaru
      Nevidljive noći, tim crnje. Upamti
      Taj pad u život ko dokaz tvom žaru.
      Kad mastilo sazre u krv, svi će znati
      Da isto je pevati i umirati

      Mudrosti, jači će prvi posustati!
      Samo nitkovi znaju šta je poezija,
      Kradljivci vatre, nimalo umiljati,
      Vezani za jarbol lađe koju prati
      Podvodna pesma javom opasnija.
      Onesvešćeno sunce u zrelom voću će znati
      Da zameni poljubac što pepeo odmara.
      Al niko posle nas neće imati
      Snagu koja se slavujima udvara
      Kad isto je pevati i umirati.

      Smrtonosan je život, al smrti odoleva.
      Jedna strašna bolest po meni će se zvati.
      Mnogo smo patili. I, evo, sad peva
      Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva.
      Isto je pevati i umirati.

    141. More pre nego usnim
    142. Svet nestaje polako. Zagledani svi su
      u zažljivo vreme na zidu: o hajdemo!
      Granice u kojima živimo nisu
      granice u kojima umiremo.
      Opora noći mrtva tela,
      mrtvo je srce al ostaju dubine.
      Noćas bi voda samu sebe htela
      da ispije do dna i da otpočine.

      Putuj dok još ima sveta i saznanja:
      bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
      Oslepi svojim koračajući putem, al znaj:
      lažno je sunce, istina je njegova putanja.
      Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
      ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
      dok kleče bele zvezde pred zatvorenim
      morem i ima
      u tebi snage koja te raspinje.

      Praznino, kako su zvezde male!
      Tvoj san bez tela, bez noći noć,
      pridev je čistog sunca pun pohvale.
      To što te vidim je l moja il tvoja moć?
      Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
      pusta providnosti koje me strah hvata,
      tvoj cvet je jedini zvezda iznad grada,
      tvoja uzaludnost od čistoga zlata!

      Svet nestaje polako, tužni svet.
      Ko će naše srce i kosti da sahrani
      tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
      gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
      Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
      počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
      Sutra će sigurno i kukavice moći
      ono što danas mogu samo hrabri i pravi
      koji su u prostoru između nas i noći
      našli divne razloge drugačije ljubavi.

      Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
      u misao koju još ne misli niko,
      u prazno mesto, u penu kada s prazninom
      pomeša se more i oglasi rikom.

      Osećanje sveta

    143. Prošlost vatre
    144. Ona uči zvezde da budu jetke
      Spava sa svojim mrakom iz zagriženosti
      Spanđala se sa vremenom
      Mešajući svoj pepeo sa svežinom zore

      Ona svetli: to svetli njena praznina
      Njena će nemoć osvetliti naše puteve
      Sunce je ime njenog nasilja
      Njena izdajstva skriva ljudsko srce

      Ona je priznala sever
      Ona je pod starost blagosiljala ciču
      Ptica koja sebe stvara iz svoje nemaštine
      Čita led iz njinog uma

      Na način umiljat i strašan
      Dani su različiti al svetlost zore je ista
      Zagađena vatra u glavi, bivša reč
      Buduću zoru uči surovosti

    145. Budućnost vatre
    146. Sakriću te u moju zimu
      Večito proleće zaleđena zoro
      Sunce je tvoj neprijatelj
      U ime pravde i u ime pustinje

      Sunce se okreće istina menja mesto
      Onima koji ostaju verni ostaje samo laž
      Al na istinitom mestu je hladno
      Na istinitom mestu niko ne diže dom

      Ledena ptica vatre je jedino znanje
      O kamenu koji žvaće svoj pepeo
      O pepelu koji ugovara novu nadu
      O nadi iz koje ona izleće napuštajući je

      Čudni dijalog između vatre i ptice
      Obećava pticu čarobniju vatru pametniju
      Ako pronađu zajednički jezik
      Ptica i vatra mogu da spasu svet

    147. Zemlja i vatra
    148. Dubina je sama svoj neprijatelj
      Moje oči bez mene lepšu zoru vide
      Dobroveče sa zvezdom u srcu
      Dobardan sa suncem u ruci

      Sve što leti uvećava prazninu
      To znači daleko od sebe voditi život pun opasnosti

      U vatri bez dima u pesmi bez reči
      Izgubiti znanje čast i snagu

      Tako ćemo bez gorčine lepše ljubiti zemlju
      I šumu koja se ne usuđuje čelu
      Noći iza leđa cvet sasvim logičan:
      Budnima trn, usnulima ruža

      Nek svako bude nasamo sa svojom srećom
      Eno munje visoko iznad dosade i nade
      Između blata i vatre mi smo za vatru
      Pozdravljam te nepotkupljiva zoro sveta

    149. Osećanje sveta
    150. Pronicljiva vatro ne iskušavaj me toliko
      Dok me ne shvate pevalju neometen
      U mome srcu sunce i noć postaju ljubavnici
      Kad sanjam u vrtu ispod jorgovana

      Miris je zgusnuta praznina u biću
      Koje se udaljava od sebe kao u molitvi
      I tako starimo ja i moj plamen
      I tako se opijamo svojim životom i pepelom

      Miris cveta je miris njegove buduće smrti
      To miriše njegova senka njegovo ime
      Toliko proslavljeno u vazduhu
      Toliko traženo u rečnicima

      Taj iskren miris nežna magla u glavi
      Kaže da je osećanje sveta u jeziku
      Al nepokretna reč brzo iscrpe svoj smisao
      A cvet ustupi svoj nežni koren zvezdi

      Kritika poezije

    151. Radni cvet
    152. To nije cvet ispod nule,
      niti cvet vatre,
      niti cvet koji je spokojno sličan
      svome ispražnjenom imenu.

      To nije zemlja na stolu: cvet za žvakanje,
      mičurinsko obeščašćivanje vrtova,
      ali to nije ni cvet koji odbija
      oslepljen u plod da se pretvori.

      To nije napušten cvet,
      ali to nije ni cvet koji se može presaditi,
      to je prazan cvet
      za sve koji nemaju hrabrosti.

      To je cvet u ispruženoj ruci,
      to je cvet koji se približava.
      to je cvet koji priznaje pravo
      oku i uhu da prisvoje istinu.

      To je cvet iza uha
      bučni cvet,
      cvet što raste na nakovnju
      i na radnikovom dlanu.

      to je cvet govora,
      cvet reči
      manje očiglednih, manje nepravednih.

      To je iskren cvet,
      cvet koji pomera istok
      ne odvajajući ga od sunca.

    153. Orfička pesma
    154. Telo prostire svoju uzaludnost.
      Velika noć
      ispunjava vreme do pesme
      kojoj slušaoci potrebni nisu.
      Smrt je
      podivljalo ništa, prohodala praznina.
      Pun je noći kako da uspavam tu reč budnog mraka
      koju ne može urazumiti nikakva pesma
      koju ne može ni zemlja upiti
      ni vatra izmeniti ni voda odneti!

      Ja imam svoju noć, ali u kakvom
      mutnom kamenu ja sam
      zamenio svoje srce za tešku varnicu? Zar novim
      telom osvežiti lomnu krv? Kako se usuditi
      zameniti put putovanjem, biće vatrom
      miris umesto senke izdan iznutra!

      Mrtva ona je izgubila sve moje dokaze
      protiv vetra, smrti, zime.
      Ljubio sam sramno, nežno, časno,
      to telo koje osvetljava sebi put ka svojoj smrti.

      Zar pesma? zavera protiv srca to je!
      Pakao je paklen jer nije pravilno raspoređen,
      jer ima jedna reč koju ne možeš ukrotiti,
      koju ne možeš ni izdati,
      reč suviše budna za naše blago srce.

    155. Pesnik
    156. on poznaje sve puteve i vetrove,
      vetrove i njihove vrtove,
      vrtove u kojima rastu reči
      i puteve od reči do nade.

      Odnese ga put niz svet,
      odnese ga đavo među reči,
      da se udvara svojoj vlastitoj senci,
      da peva u lažnom vrtu:

      trice i kučinu svoje čarobne mesečine,
      pseću ružu i svoju gadljivost,
      da oslepljuje predeo izvađen iz tuđeg oka,
      da vrati noć u ime nežnosti.

    157. Beda poezije
    158. Reci mi nesto što je šuma
      Reci mi nešto što je more
      Ko zna šta je to što treba reći
      Bos i gorak potucaš se od reči do reči

      Vatra gorča od dima
      Pod čelom ti gori
      Ona će ti pribaviti mnoge počasti
      Ako ne sagoriš pre vremena

      Ali ako budeš hteo
      Da učiniš stvarnim tuđe reči
      Da pohvališ tuđe srce
      Onda ćeš zažaliti što si pesnik

      Jer pesma se ne piše ona se živi
      Pesma nije pesma ako nije radosna
      Ko nikad nije pohvalio tuđe srce
      Taj se predao na milost i nemilost rečima

    159. More za radnike
    160. Dok se u tvojim stihovima dosađuju reči
      beznadežne i na smrt osuđene,
      ovo je more poema koja se ne ustručava.
      Njene su metafore plovne, opasne,
      urnebesne i umiljate, sasvim fotogenične.
      Možda bi ti ukrao njihovu so i učinio ih
      bljutavim
      ali pred morem ti si nedostojan.
      More samo sebe opeva, bezobrazno i slobodno
      rimuje se čime god stigne,
      iako nevično srodnosti zbog svoje nadarenosti.
      Njegove su dubine mudrije
      od svih tvojih aforizama.
      More voli ribare koji ga potkradaju puni
      ljubavi
      i mornare koji koriste opasnosti što im pruža
      dok ne zalutaju i posle.
      More ne voli one koji mu se udvaraju
      kao svojoj vlastitoj mudrosti sporo i oprezno.
      More, ako voli, voli radnike na odmoru
      koji tri noći ne spavaju dok dođu do mora;
      a kad dođu, kažu: "lepo je naše more",
      požure da pocrne i da se vrate kućama.

    161. Moravska elegija
    162. Gledaj visoka ptica gorama vrhove mami.
      Okružena nekim večito bludnim sjajem zru brda
      uokolo.
      dan će da me zaboravi, tajno dovršena u sebi
      kaži se.
      Kada prelazim iz jedne tišine u drugu pod
      veliku senku sunca
      je li to drveće na tvojim obalama okoštali
      mlaz gorkoga soka,
      vodoskoci koji se bude izvan moga sna?
      Duž tebe kasnimo duž tebe smo izdani,
      duž tebe u našem odlasku rastu omorike
      prokazane vazduhom kolebljivih ždralova.
      To dole je li mržnja? Ili ja koji svojim
      poreklom
      učestvujem u svim prizorima?
      Ah, kakva užasna svetlost
      probuđena prvi put nad sklopljenim očima.
      Eto to je ono što se naziva
      pesnikom: biti licem u lice svetu
      preko puta pustinje i neke zvezde naopake
      i videti sve gde drugi vide samo noć.
      Vezo fina između pepela i oka i kamena čarolije
      ne prepirem se
      sa sličnostima, ali jedan je vaj,
      i nema druge smrti osim smrti.
      To svemiri se začinju u mojoj nesvesti
      u raskoraku čiji je odjek ovo videlo
      sa izmišljenim vremenom i suncem
      pola u zemlji pola na nebu
      O pesnici svuda i uvek
      okrenuti licem prema prividu
      sa zvezdom umesto iščupanog srca pred
      nepojatnim.
      kada je pred nama samo jedan dan, nepomešan,
      kao cvet koji se u snu našem budi.

    163. Nizvodno
    164. Dok lutam predelima svoga sklopljenog oka
      gde ni jedan cvet nije uzaludan niti izmišljen
      ona mi ispere glas i smiri ga, pesma bez reči
      pošao sam negde a udaljavam se o vodo

      Ti si glas ptice posle ponoći vremena
      anđeo s dvostrukim licem i potaja
      daleko iza svetlosti daleko iza časova
      kada je smrt velika maska sunca

      Izmenih se pevajući kasnim te reko
      u noći zasađenoj najlepšim baštama
      duh mi valovlju sličan al istrošen na bizarne
      cvetove
      što cvetaju u našem oskudnom znanju

      Dan se udvaja gde se rađa vreme buduće noći
      veliki vodeni duše nad gorama kad grom mi
      snuješ
      u sluhu kad mi prostore pomešaš
      reko sa srcem od vetra kada mi sve nade zbuniš
      Možda bi trebalo da pevam tako
      da se ne razlikujem od drugih koji silaze po
      vodu
      ali pored tebe najbolje sazreva moja podsvest
      smeštena između sunca i meseca

    165. Ljubav poezije
    166. Ja volim sreću koja nije srećna
      Pesmu koja miri zavađene reči
      Slobodu koja ima svoje robove
      I usnu koja se kupuje za poljubac

      Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
      I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra
      Cvetove koji se prepiru sa vremenom
      U ime budućih plodova i prolećne časti

      Ja volim sve što se kreće jer sve što se kreće
      Kreće se po zakonima mirovanja i smrti
      Volim sve istine koje nisu obavezne

      Ja volim jučerašnje nežnosti
      Da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje
      Prste oči sluh drugačije raspoređene
      Ušumi negoli u telu

    167. Kap mastila
    168. šta sve može da stane u kapi mastila
      jedno nenapisano sunce
      jedna nepotpisana ptica
      jedan nenacrtani cvet
      i još će ostati toliko
      da se napiše epitaf:

      dve su zvezde zanoćile
      u čijem srcu u čijoj noći
      zatim su dva cveta nikla
      iz čije krvi iz čije krvi
      i dve su ptice poletele
      iz čije glave u čiju noć
      dve zvezde dva cveta dve ptice
      niko ne zna čije su
      niko ne zna odakle su

    169. Kritika metafore
    170. Dve reči tek da se kažu dodirnu se
      I ispare u nepoznato značenje
      Koje s njima nikakve veze nema
      Jer u glavi postoji jedna jedina reč
      A pesma se piše samo zato
      Da ta reč ne bi morala da se kaže
      Tako reči jedna drugu uče
      Tako reči jedna drugu izmišljaju
      Tako reči jedna drugu na zlo navode
      I pesma je niz oslepljenih reči
      Ali je ljubav njihova sasvim očigledna
      One žive na račun tvoje komotnosti
      Sve su lepše što si nemoćniji
      A kad iscrpeš sve svoje snage kad umreš
      Ljudi kažu: bogamu kakve je taj pesme pisao
      I niko ne sumnja u reč koju nisi rekao

    171. Pripremanje pesme
    172. Da nema tvoje srdžbe ostario bi set
      Prave reke teku mutne uzvodno
      Hoćeš li zagristi tamni vrt
      U plodu koji te lažnom gozbom kinji

      (Sat otkucava
      Sunce zaverenicima
      Nečitke ptice
      Tvoga rukopisa)

      Rečima se završava pustinja
      Slepoća je bela i okrugla, suprotna noći
      Pred bezbožnom gomilom
      Mudrost i čednost beže u metaforu

      (Lažna zvona -
      velika zvonjava
      Vatra sišla s uma
      Računa na tebe)

      Reči koje se sele i reči nepokretne
      Hoće li se sresti u prezdraveloj rečenici
      Ili će ih usred pesme, nasred druma,
      Usred šume u tuđoj glavi zateći noć

      (Nož naježen u srcu
      Niz dve oštrice peva
      Nadošle slavuje nasi#a
      I sunce bez svedoka)

      Reč po reč primoravaš sebe na pesmu
      Izabrao si put i putuješ ga u sebi
      Kao reči koje ne izgovaraš
      Kao pesmu koju ne umeš da prepešačiš

      (Ptice uleću u ključaonice
      Otvaraju se teške kapije
      Potomci imitiraju tvoj krvotok
      Zgražavanje je sveopšte)

      Još jedna slepa reč i pesma će progledati
      Na mestu gde se to najmanje očekuje
      Još jedan prazan dan
      I radovaćemo se prazniku

    173. Provetravanje pesme
    174. Ceo jedan narod
      Izmišlja reči za pesmu
      Koju će se usuditi da napiše
      Jedan čovek posle sto godina

      Ne boj se reči
      Nije to ništa
      Al ipak pazi
      ne ljubi prošlost u ruku

      Pevaj kao da ništa nije bilo
      Juče ili pre sto godina
      Nemamo vremena za rimu
      Zvezdi sa severa ptici s juga

      Ne boj se pesme
      Reci, gde ćeš sutra
      Zamka ti u zamci
      ...varaj vrata, piše na vratima

      Poezija zija u svoje glupo p
      Pesme sme svako da piše
      I onaj koji ne zna kako se pišu
      Velika slova od danas nepotrebna

      Što je više gluvih
      Pesma dobija u vremenu
      Pokaži svoje srce i umri
      Niko dva puta nije bio pesnik

      Kao lekar zaljubljen u bolesti
      Ljubavi pitam te čemu si me naučila
      Kakvim nepotrebnim znanjima
      Pticama zaljubljenim u sonet i ćirilicu

      U vatri - noć
      Izaći iz sna
      Al poneti i blago
      Kad sanjaš noć je tvoja sluškinja

      I govorim ti kao što ptica leti kroz
      lišenost
      Ko ljubi opasnost ljubi izgubljeno vreme i
      plamen
      Slučaj živi u nedostatku strasti
      Ja preplivavam da i ne mora uzaludnog

      Treba ljubavi moja
      Objasniti miris
      Definisati vatru
      Malo dublje malo visočije zemlja je
      nekorisna

      Vreme prošlo je vreme stvarnije
      Kao prošlogodišnja žetva koja se vratila
      u zemlju
      Treba sve ponovo i drugačije reći
      Život još nije završen iako je prošao

    175. Zamorena pesma
    176. Oni koji imaju svet
      Neka misle šta će s njim
      Mi imamo samo reči
      I divno smo se snašli u toj nemaštini

      Utešno je biti zemlja
      Ponosno je biti kamen
      Premudro je biti vatra
      Pobožno je biti ništa

      Prljav od suviše opevavane šume
      Pesnik peva uprkos poeziji
      Bez srca bez nasilja i bez žara
      Kao reč koja je prebolela mužiku

      Sloboda je zastarela
      Moje pravo ime čeka da umrem
      Ptico iza sunca usred rečenice
      Kojom nasilnički ljubimo budućnost
      Sve izgore; to je praznik

      Poslušni pepeo
      Brašno ništavila
      Pretvara se
      Iza mojih leđa u šugavog psa
      Ispred mene u žar pticu
      Govori mi istinu iza leđa

      Grlice
      Ti si pravi naglasak umrle nežnosti
      Načini zoru od našeg umora
      Miris je vreme koje je posedovao cvet

      Al nereč kaže
      kasno
      je
      Necvet
      kaže
      noć
      je
      Neptica kaže
      plam
      je
      A je kaže nije
      Na to ptica opsuje
      Cvet kaže to je pakao
      Prava reč se još rodila nije

    177. Sunce iskorišćeno kao epitaf
    178. Uzeh zmiju i uđoh u vrt
      Leševi se raspadaju od posmrtne nežnosti
      Trave iza smrti i mokraća
      Imitiraju jarost žutih pasa

      Zelena boja uma i plava slovenska nežnost
      Nagrizaju pluća bubreg i jetru
      Crna milovanja umesto uralskih snegova
      Opominju nas da je leto na izmaku

      Zaluđeni vatrom očarani alhemijom
      Precenjujemo pesmu potcenjujemo čast
      Bolesti pevaju iz vazduha
      Preklinjem da me vežu za jarbol

      Ako si postao pesnik tako ti i treba
      Sad poštuj nasleđeno blago
      Budi tuđa pesma tuđa sreća
      Budi grom zarđao u moru

      Onima koji svode svet
      Na prvu reč nedovoljno odgojenu
      I pticu koja nalazi svoje zakone u vetru
      Prepustimo sav rizik poezije

      Podelimo ovaj mrak između sebe
      Spava svet al biju smutljivci
      Svojim mirom svojim zlatom svojom čašću
      Hoćemo li moći da platimo noć ljubavnika

      Ne, mi ćemo se zaustaviti
      Pred njihovom pišljivom ružom
      Mi ćemo postavljati teška pitanja njihovom
      suncu
      Ili će odgovoriti ili pasti

      Jedna noć drugoj noći put
      Dodirnut ciljem svetlosti
      Mrak cveta u vrtu - kada naučite
      Da govorite biće kraj pesmi

    179. Crna vatra
    180. Noći o noći trostruka vatro
      Jedom vatrom ubijaš
      Drugom vatrom lečiš
      Trećom se vatrom šališ

      (Treća vatra je crna)

      Glad vari mrak
      Priroda avaj još nije stvorena
      Pesmo mani se margina
      Peva se odozgo nadole

      (O radosti brzog perja)

      Nežnost je životinjska lenjost
      proždiranja
      Za vreme ljubavi jedan ludak ždere
      dugu
      I peva, mladi čuvar zore, kloakom
      slavuja
      Na nizbrdici pesničkih poređenja

    181. Sudbina pesnika
    182. Sada je to još uvek opasnost koja peva
      Plamen koji prozirnost proglašava za
      prijateljstvo
      Muzikalnije ptice umaknu sudbini
      Ali umaknu i rečima

      Reči greše pesma se stvara
      Drugačije niko nije postao pesnik
      Svet s deli na one koji su zapevali
      I one koji su ostali robovi

      Ali dolazi dan velikog oslobođenja
      Pesme će se otvoriti ko tamnice
      Pesnici će biti uništeni
      Pesme će biti prilagođene

      Kad narod otkrije tajnu kako se postaje
      velik
      Trgovi će ostati bez spomenika
      Nekad samo pesnicama dostupne tajne
      Biće proglašene svojinom naroda

    183. Poeziju će svi pisati
    184. san je davna i zaboravljena istina
      koju više niko ne ume da proveri
      sada tuđina peva ko more i zabrinutost
      istok je zapadno od zapada lažno kretanje je
      najbrže
      sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
      bolesti
      cvet između pepela i mirisa
      oni koji odbijaju da prežive ljubav
      i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
      vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
      i zemlja koja ostaje verna smrti
      jer svet ovaj suncu nije jedina briga

      ali jednoga dana
      tamo gde je bilo srce stajaće sunce
      i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
      kojih će se pesma odreći
      poeziju će svi pisati
      istina će prisustvovati u svim rečima
      na mestima gde je pesma najlepša
      onaj koji je prvi zapevao povući će se
      prepuštajući pesmu drugima
      ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
      jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
      ja primam na sebe osudu propevale gomile:
      ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju

      ali:

      hoće li sloboda umeti da peva
      kao što su sužnji pevali o njoj

      Smeli cvet

    185. Agon
    186. Dok su obale u svađi
      Vode će mirno proticati

    187. Rudari
    188. Siđoše u pakao po nepravdu
      Na kojoj se može ogrejati

    189. More bez pesnika
    190. Ti čekaš trenutak da se prilagodiš rečima
      Al nema takvog pesnika
      Ni imena potpuno slobodnog
      O gorko o slepo more
      Zaljubljeno u brodolom

    191. Epitaf
    192. Ubi me prejaka reč

    193. Cvet
    194. Evo cveta dovoljno smelog da miriše
      Na praznom mestu i u uspomeni

    195. Pesma
    196. Varka prodre u reč
      Vatra dostojna proleća

    197. Spavači

    Budan ja kradem ono što oni sanjaju

    // Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Poezija //
    [ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]