Milovan Miković

O prekovremenosti u romanu Prosjački banket Zvonka Sarića

Iz povijesti književnosti znamo – svaki rat sa sobom nosi svoje romane. Na zapadu ništa novo Ericha Marije Remarquea i Zbogom, oružje Ernesta Hemingwaya – obilježili su I. svjetski rat. Goli i mrtvi Normana Mailera II. svjetski rat. Glasovita Grupa 47 u njoj su među ostalima bili Günter Grass, Heinrich Böll, kasnije jedan filozof poput Habermasa, smogla je smjelosti pokazati svojim sunarodnjacima veliko zrcalo – evo vam! – izvolite se uvjeriti što je urađeno u ime njemačke nacije. Gesta koja je do danas postala europski društveni, uljudbeni standard. I Sarićev roman Prosjački banket nastao je u ozračju ratova – valjda proteklih? – na prostoru bivše Jugoslavije, koji su započeli u Sloveniji 1991, a završili na Kosovu osam godina kasnije, s NATO bombardiranjem Srbije. Za razliku od mnoštva nacionalističkih publicističko-literarnih rukopisa kojima se hoće obasegnuti to razdoblje, u Sarićevu djelu, nema ni traga višestoljetnih omraza, tamnih vilajeta, zle balkanske krvi.

Sarić nije opsesivno opsjednut „zanatom ubijanja“, taj je obrt daleko od njegove optike, makar je Prosjački banket zbroj nekoliko različitih povijesti o trenucima uoči nestanka, uoči smrti pojedinca ili i urbane strukture čijim je dijelom. Pisac ne prestaje ispisivati nagovještaje mogućeg sumraka ljudi i grada, čak zalaska života, općenito, ali eksplikacija toga strahovanja ne poprima kod njega morbidan, sablažnjiv diskurs. Očito dijeli spoznaju Hansa Georga Gadamera prema kojoj su književnost, likovna umjetnost, arhitektura i glazba umjetnosti koje suupravljaju cijelom metafizičkom baštinom zapadnjačke tradicije[1], stoga su i suodgovorne za svijest suvremenika. U tom je kontekstu potrebno sagledati njegovo navođenje čitatelja na pomisao kako je tekst koji ima pred sobom romaneskna struktura „dana uoči“, dio piščeve književne strategije rođene u razumljivom strahu od mogućeg nestanka i zatiranja, napisana uoči brisanja traga prethodnim naraštajima i uskraćivanja kisika višeznačnosti sadašnjim i budućim pokoljenjima. Sarić zna kako uistinu svako / rušenje započinje izokola, mnogo godina prije prvog hica / noću u glavama neznanih junaka koji spavaju i sanjaju / unutar i izvan gradskih zidina / nepripremljenih na pustoš osvojenoga[2].

Pisac se samo usputno i neizravno dotiče onih stanovnika grada koji su nosioci „niti-gradskog-niti-seoskog“ formata, koji još uvijek nisu ovladali uporabom gradskih resursa, koji temporalno, socijalno, kulturno i uljudbeno nisu osvjedočeno pozicionirani u urbanom prostoru, i ne prestaju se tiskati na margini s koje se kane jednoga dana uputiti prema središtu grada (možda bi trebalo reći i države?) hoteći biti njegovim sudbinskim čimbenicima, još uvijek „neobaviještenih da se cjelokupno bogatstvo gradova / može naći u bilo kojoj ulici, u jesen, ispod suhog lišća / koje već stotinama godina, u isto vrijeme / na istom mjestu, prekriva mudrost opstanka, svakome na dohvat ruke[3]„.

U književnosti kroz koju posljednjih desetak-petnaestak godina uz nacionalističke oluje pušu i paraknjiževni pasati, poput opijatičnog vrtloga Paula Coelha, pisac Sarić, razumljivo, neće postati više književnikom ako se upusti, nedajbože, u opis uvjetovanosti kulturnih stilova građana, koji su ovisni od niza predisponirajućih faktora kulturne socijalizacije i adaptacije, ili modela osposobljavanja pojedinih kategorija stanovništva za participaciju u pluralizovanoj kulturnoj atmosferi koja nužno vlada gradom i u Prosjačkom banketu. On dobro zna kako su siromašni ljudi, svakodnevno pritisnuti egzistencijalnim problemima, zaokupljeni zadovoljenjem primarnih ljudskih potreba, a u kulturi u pravilu traže tek mogućnost bijega od života ispunjenoga brigama, pa radi toga preferiraju umjetnost blisku životu, koju intelektualne elite drže za banalnost, kič, smeće. Pored toga, predominacija kapital-logike i s njom industrije zabave koja poprima globalni razmjer, gura težište vrijednosnog sustava gotovo isključivo prema sferi materijalnog bogatstva i jeftinom glamuru, što nužno postaje dodatni katalizator eskapističkih fenomena tipa turbo-folka, big brothera i drugih invalidnih paradigmi i autističnih sustava – unutar kojih se nezadovoljene potrebe, želje i očekivanja ljudi stalno uvećavaju proporcionalno porastu gospodarske bijede i klasnoga raskola društva.

Glede vlastita spisateljskog postupka Sarića, razumljivo, ne zanimaju korelacije između klase, nivoa obrazovanja, mjesta rođenja, boravka, itd. Ono što hoće reći on postiže jezikom junaka koje opisuje, likova veznih uz grad, ali ne nekakvim lancima, kao posljedica nečije težnje monolitizmu na što se onda navezuju ekstremisti i pojedinci nedostojni svega onoga što vrijedi u gradu. Takvi nikada nisu ni saznali da je posao književnosti, kao i svake umjetnosti, uostalom, anarhoidni posao koji se ne da disciplinirati. Uzgred, posao književnosti mogu disciplinirati samo stil i forma. Stoga su posve uzaludni nasrtaji njihove političke publicistike nižega reda, osim što njome ostaju osvjedočeni nosioci reakcionarnih ideja i primitivni ideološki batinaši koji se nadaju postati „kolateralni dobitnici“.

Otuda je Sarićev roman Prosjački banket, sa svim njegovim značenjima već iz naslova, djelo urbane književnosti, dio uzavrelog šarenila današnjice ispisan jezikom ironije i groteske, u njemu autor svjedoči o prepletanju velikih zamisli i sitnih interesa svojih junaka ostvarujući zanimljiv spisateljski sraz i uvjerljiv književni rezultat, izmjestivši ih u budućnost. Radnja se ovoga romana ispisivanog iz retrovizora, zbiva 2412. godine u urbanom prostoru ukopanog grada koji bi se mogao nazvati: Forum-Subotica, u dva ista lica njegove pojavnosti, u njegovom nadzemlju i podzemlju, gdje obitavaju ljudi na čiji život presudno utječu lideri zarobljeni zavodničkom strategijom umnožavanja iluzija. Stanoviti Velja koji predvodi Progresivnu partiju i po potrebi, od vremena na vrijeme, potiče i organizira prosvjede, gradonačelnik Attila Kövér i Mrtvac, pročelnik Organizacije, koji se u jednom trenutku popustivši nagovorima pisca knjige, odluči osloboditi snage promjene. Istom, „bakterija-ljudožder je bila spremna za svijet fikcije“! Snaga determinacije ove, u laboratoriji stvorene, bakterije-umotvorine tolika je da za jedan dan proždire cjelokupno tkivo čovjeka. Neprolaznom snagom pameti za jedan dan uklanja ono što je, i inače, kvarljivo i propadljivo, smrti sklono i prolazno! Ovo nije tek usputno izrugivanje dvoprega Erosa i Thanatosa kojega je pisac upregao, napose ne iz paradnih već funkcionalnih razloga. I mi se s nelagodom pitamo: je li ova bakterijska prijetnja moguća i stvarna, ili je hinjena i, najvjerojatnije, motivirana iznudom? A čega drugog do novca! Tog virtualnog medija od najvećeg značaja, kojim se u životu može zamijeniti sve, pa i sam život i čovjek u njemu. Uostalom, za čim ovdje posegnuti, kada je sve unaokolo namještaljka? Gdje naći uporišnu točku? Što se uopće može poduzeti u svijetu, pretvorenom u supermarket laži, formatiran opsjenama, određen elektroničkim prostorom, hologramima, procesorima, drogom, slabijim ili jačim halucinogenima svih vrsta, u slobodnoj prodaji, uz državni monopol, dakako, u kojem još uvijek (svima i svemu usprkos!?), postoje žene poput Emme Bovary – kako zapisuje Sarić. A zapravo ironizira, jer kada se danas spomene topli dom, ne rijetko govorimo o nečemu čega više nema – građanskog doma, u kojem je žena bila stožer sred svoga čipkastoga carstva. Za hladne radijatore više se ne može kriviti Toplana. Dobar dio odgovornosti snosi Flaubert koji je još u XIX. stoljeću oslobođen optužbe za moralne uvrede, nakon čega se europska književnost izborila za autonomiju, a fikcija emancipirala od zbilje. Odabravši trilersku fabulu za svoj roman, Sarić ga je načinio napetim, u potrebnoj mjeri. Tome pridonosi i zapletska križaljka, rađena prema uzoru na dobre akcione filmove. Njegovi junaci među ostalim svjedoče kako nitko nema samo jedan identitet, a budući da je svaki čovjek u manjoj ili većoj mjeri mreža više identiteta, može biti sretan svaki onaj koji ima hrabrosti prepoznati ih, spojiti i usuglasiti. Sretan što nije jednoznačno monolitan, makar zbog toga izazvao bijes kakvog lokalnog spisatelja bez književnosti – koji vikend provodi vitlajući ideološkom bejzbol palicom, poput i drugih samozvanih nezavisnih eksperata zadojenih neoboljševizmom. Za razliku od tih vrzmala Sarić iz raspoloživog zbira različitosti svijeta gradi roman kao pokušaj približavanja i uspostavljanja veza između suprotnosti svijeta koji nas okružuje. U njemu pomalo brine hoće li njegovi sugrađani shvatiti kako grad i zajednice koje u njemu žive ni u kom slučaju ne smije završiti u rukama ološa oslonjenog na birokrate jer će tada prestati funkcionirati, strepi poput svoga književnoga subrata i suletača Predraga Daraboša koji je napisao knjigu pripovjedaka pod naslovom Grad u nebu[4], suptilno poetsko i mistično tkanje o Varaždinu – o misterioznom čovjeku sa šeširom i fantomu koji straši sugrađane slobodom. A nje nema bez istine. A istinu nam neće donijeti zagovornici neoboljševičkog monolitizma. „Književno djelo kojemu priznajemo književni rang govori nam preko svih vremenskih razmaka ukoliko smo samo upućeni u taj jezik. Isto tako treba nas neposredno dosegnuti slika koja je umjetničko djelo. Oboje nas formalno prisiljava da se zaustavimo, a i u objema je, da kažemo s Kantom, potrebno misliti na mnogo toga što se ne može imenovati[5].„ Mi koji u svakom slučaju odlazimo, ostajemo ako naša djela traju. Ostajemo ako smo ovladali umjetnošću riječi, ostajemo i kada smo već uvelike odsutni, s djelima koja su postala prekovremena.

[1] Usp.: Riječ i slika – tako istinito, tako zbiljsko 1992., in: Hans Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., 189.-225.

[2] Filozofija praznine, in: Milovan Miković, Praznina, Subotica 1993., 78.-79.

[3] Isto

[4] Varaždinsko književno društvo, 2001.

[5] Hans Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., 199.