![]() |
![]() |
![]() |
Stefan Prvovenčani: Sabrani spisiHilandarska poveljaOriginal se čuva u Hilandaru. Pisana je na pergamentu, dugom 63 a širokom 32,5 cm. Donji deo je sužen, počevši od 50. cm pa do kraja, tako da ima oblik nepravilnog trougla. Tekst je pisan ustavnim pismom, crnim mastilom. Ima ukupno 75 redaka. Na kraju je Stefanov potpis ispod njega je datum ("meseca septembra 29. dan"), pa potvrda kralja Vladislava. Pečat nije sačuvan, ali prorezi na dnu, za vrpcu, ukazuju da je on morao postojati.*** Kada u početku stvori Bog nebo i zemlju i ljude na njoj, i blagoslovi ih i dade im vlast nad svakom tvarju svojom, postavi jedne carevima, druge knezovima, treće gospodarima, i svakome dade pasti stado svoje i čuvati ga od svakoga zla koje bi naišlo na njega. Stoga, braćo, Bog premilostivi utvrdi Grke carevima, a Ugare kraljevima i razdeliv svaki narod, i zakon dade, i običaje ustanovi, i gospodare nad njima po običaju i po zakonu rastaviv svojom premudrošću. Zato po mnogoj svojoj i neizmernoj milosti čovekoljublja, darova našim pradedovima i našim dedovima da obladaju ovom srpskom zemljom i sve kao Bog čineći na bolje ljudima, ne hoteći ljudske pogibli, postavi gospodina mi oca za velikog župana, nazvanog na svetom krštenju Stefana Nemanju.(1) I obnovi svoju dedovinu i bolje utvrdi Božjom pomoću(2) i svojom mudrošću, danom mu od Boga. I podiže propalu svoju dedovinu, i priobrete od morske zemlje Zetu i sa gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje Lab s Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Lepenicu, Belicu.(3) I kad Božjom pomoću svojim trudom sve to zadobi i kad s pomoću Božjom mir i tišinu primi država njegova odasvud, poče pooštravati misao svoju i poučavati um svoj, i želeti sa žurbom,(4) i starati se o duši svojoj, gospodin mi sveti blagoverni časni starac Simeon,(5) podvizavajući se da na dan Strašnoga suda bude pribrojan u neki broj sa onima koji su ugodili Bogu(6) i kako bi stekao ono rajsko i neizrečeno žilište nekim običajima,(7) i naročito željaše da primi anđeoski i apostolski lik.(8) I podvizavaše se da bi sa pospešenjem sledovao Vladičinoj reči, koju reče.(9) "Uzmite igo moje na sebe i naučite se od mene, kako sam blag i krotak i smeran srcem. Jer igo moje je blago i breme moje je lako." Pošto Sveto Pismo javlja: "Ljubav Božija u vernima privezana je", ovome, dakle, priveza se najčvršće.(10) A kada je minulo mnogo vremena, i pošto smo mi deca njegova othranjena do sitosti, on poče da uzašilje molbe Premilostivom Vladici, da ga ne liši onoga što želi, već da ga, prikloniv uho svoje, usliši.(11) Ovaj mišlju beše uznesen i željaše: kao da stoji na uzvišenom mestu, u proletnje vreme, u veselu danu, tj. sunčanu; vide izdaleka ravnu livadu, krasnu izgledom, lepu stvorenjem. Sred nje stajaše drvo divno, okruglasto granama, punim lišća, preukrašeno cvećem i puno ploda, blagi miris odajući. A sred drveta nastanila se beše pticslatkoglasna, krotka u sedenju, tiha u pesmama, vesela u cvrkutanju, jasna u šaptanju, jedna od mudrih ptica ljubavnih, slatki njegov detić, koji je nekada bio meni vezom rođenja brat, zvani Sava monah. Ovaj seđaše u drvetu, tj. u Svetoj Gori i neumuklim glasom, visokim grlom, jasnim zvukom, izmenjujući glasove prelepe i predivne, i neobične pesme pojući. I taj glas uđe u ući prečudnog i divnog gospodina mi svetoga Simeona, časnoga starca. A njoj i ostale ptice, na donjim granama sedeći, slatkom njenom glasu svojim glasovima veselo pomagaše. I ovoga gledajući, ovaj divni muž ljubljeno i slatko čedo svoje, koje beše otišlo i odvojilo se, pređe u svetu tu livadu, i lepo drvo i predivne ptice pomisli u sebi ovaj glas: "Da siđem na krasnu tu livadu; došavši, lepotu drveta sagledaću, i blizu njega stavši, nasitiću se krasnoga glasa predivne one ptice.(12) Dok je on ovo pomišljao, Vladika njegov premilostivi ne prezre moljenja njegova, koja iz dubine srca uzdizaše, nego kao štedri trudoprijemac i davalac nagrada reče neskrivenim ustima svojim: "Ne dođoh prizvati pravednike, nego grešnike na pokajanje". Kada je prispelo pogodno vreme, svu slavu i čast ovoga sveta ni u šta uračunavši, a krasota ovoga sveta postade mu vidima kao dim; Hristova pak ljubav rasla je u njemu i razgaralo se srce njegovo u njemu, jer beše kao stan spremljeni mu i kao sasud prečisti Njegovom svetom Duhu.(13) Ostavi državu svoju, od Boga njemu darovanu,(14) i sva svoja izvrsna i različita imanja,(15) jer je Hristos Bog tako hteo i presveta Vladičica Gospođa Bogorodica. Nasiti ga neizrecive svete želje i učini ga učesnikom neizrečenog i časnog anđelskog i apostolskog lika, malog i velikog.(16) Kada se ovo svršilo, pošto je nekim priloženjem Hristos to u um njegov postavio i poučio tako časnog mi i blaženog starca svetog Simeona, ostavi mene, u Hristu darovano mu čedo, na prestolu svome i u Hristovom darovanoj mu državi, mene, ljubljenog sina svoga, Stefana velikog župana i sevastokratora, zeta bogovenčanog kir Aleksija, cara grčkog.(17) I ovaj kao podvižnik i čedoljubivi i slatki starac, gospodin mi sveti Simeon, ako sam i nedostojan da se nazovem njegovim sinom, blagoslovi me izvrsnije od ostale moje braće, kao što blagoslovi Isak Jakova, sina svoga, svakim blagoslovom.(18) I poče me učiti da se potrudim na svako blago delo u državi mojoj, i da milosrdan budem narodu hrišćanskom koji mi predade, i zapovedi mi o crkvama da se brinem i o monasima koji u njima služe i ni u kojem običaju da ne budem zazoran od Vladike svih i Gospoda.(19) Potom, izvoljenjem Vladike našeg Isusa Hrista, kao što javlja Sveto Pismo: "Uklonite se iz mesta svojih i rođenja; ni jedan prorok u otačastvu svome nije primljen", nego spasenje dobija sa onima koji žive Hrista radi,(20) izađe iz države svoje i od dece svoje, i podružja svoga, da bi postigao livadu onu pređe opisanu, i krasno drvo i slatku pticu, i tu spasenje stekao.(21) I ne ostavi ga Vladika Gospod naš Isus Hristos jer se više raduje zbog jednog grešnika koji se kaje.(22) Brzo idući s gore one siđe na ravan, tj. u Svetu Goru, gde i ču da se živi miran i nemetežan život na livadi toj, i da se pravoverje dobro ukorenilo i da svetlo sija, kao neko drvo koje divno stoji, a grane su mu osvećeni i bogobojažljivi i hristoljubivi monasi i sav osvećeni crkveni zbor; a sred njih svih kao slatkoglasna ptica, Sava monah, mila uteha hristoljubivom starcu; čisto, pak, lišće i prekrasni cvetovi proročke propovedi, tj. časnih jevanđelja učenja i apostolska predanja i zapovesti svetih otaca; a mnoštvo plodova, to je uzdanje, koren vere, a dobre nade plod, sa ovim što je napred rečeno, i blagi miris. Zažele i vaistinu otpočinu na drvetu, u kome pojaše ptica izmenjujući glasove. To izmenjivanje glasova, o bogoljubivi gospodine moj, napisaću pet tvojih premudrih čuvstava viđenje: slušanje onoga drveta, mirisanje, pojanje, milovanje ptica i izletanje i ostalo.(23) Jer izađe iz otačastva svoga u svetu onu livadu, tj. u Svetu Goru, i nađe manastir neki bivši, zvani Mileje,(24) Vavedenje svete i preslavne Vladičice Bogorodice, gde ne beše kamen na kamenu ostao, nego razvaljen odasvud. I potrudi starost svoju, i mene ako i nedostojna da se nazovem sinom njegovim, podižući me da obnovim mesto sveto. I ja, posledujući zapovestima Vladičnjim, koji reče tri stvari u svetim jevanđeljima: "Uzljubi Gospoda Boga svom dušom svojom i bližnjeg svoga kao i sam sebe", treće: "poštuj oca i mater", pošto mi je svedočio gospodin moj sveti Simeon. Volju njegovu ispunih o crkvi i o drugim stvarima, na koje me prinudi.(25) I sećajući se časnog života slavnih mojih roditelja, kako lepotu, kako vladanje narodom, kako slavu i bogatstvo ka ništeljublju uskoro Božja ljubav k sebi privuče, pomislih u sebi da me udostoji Vladika moj Isus Hristos da budem poklonik tu u presvete Vladičice naše Bogorodice, i da bude neugašeno svetilo u hramu njenom i kraj groba časnog i blagovernog starca, gospodina mi svetoga Simeona monaha. Bih udostojen da mu budem, s njim, ktitor i služitelj. I obnovih ga molitvama njegovim,(26) i dadoh sela manastiru: Đurđević, Petrović, Kruševo, Knina, Rubač, Potok, Drstnik, Grebnik, Govan, Zaljug, i planinu Dobre Dole, a vinograda dva i trg Kninac; a u Zeti polovinu Kameništa, i sa ljudima. I potom dodadoh Viden i Beličišta s gornjim Vranićima do Gradišta.(27) Po ovome, molim vas, gospodo moja i braćo, kome Bog daruje ovaj presto posle mene i ovu državu, da ne uvredi svetu Bogorodicu u svim ovim pravima pisanim ovde, i da ne bude potvorena reč moja ni dar. Ako li ko potvori i uvredi svetu Bogorodicu, da ga Bog prokune i sveta Bogorodica i da mu je suparnica pred Sinom njenim na dan onoga Strašnoga sudišta Hristovog. Jer ako izmeni reč moju, to ako sam satvori što god svetinje za dušu svoju, neće mu biti tvrdo od drugih, koji budu gospodari posle njega. Delajući ne potvorih dela, davanja gospodara koji su bili pre mene, nego još priložih k tome i dovoljno satvorih, ispunjena u svakom potrebovanju, u veke vekova, amin. Krst velikog župana Stefana, namesnog gospodina sve srpske zemlje. KOMENTARI* U komentarima se neće davati napomene u vezi sa onim delovima Stefanovog teksta gde postoji potpuno slaganje sa Nemanjinom poveljom. Za to nema nikakve potrebe jer postoje izvrsni komentari Dimitrija Bogdanovića uz Nemanjinu Hilandarsku povelju u knjizi: Sveti Sava, Sabrani spisi. Pripremio prof. dr Dimitrije Bogdanović, Prosveta, Srpska književna zadruga, Beograd, 1986 (Stara srpska književnost u 24 knjige, knjiga druga).
// Projekat Rastko / Književnost / Liturgička / Stefan Prvovenčani: Sabrani spisi // |