NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoLingvistika i filologija
TIA Janus

ODBOR ZA STANDARDIZACIJU
SRPSKOG JEZIKA

Komisija za odnose s javnošću i reљavanje

neodložnih pitanja

Kom. br. 7, 25. jun 2001. godine

Odluka br. 19

Beograd, Đure Jakљića 9

Tel.: 183-175, 181-383, 635-590; faks: 183-175, 182-825

 

Okončan veliki poduhvat

Komisija za praćenje i istraživanje pravopisne problematike i Komisija za standardni jezik u љkolstvu, administraciji, izdavaštvu i javnim glasilima  na zajedničkoj sednici održanoj 4. juna 2001. godine  zaključile su da je objavljivanjem poslednje verzije Pravopisa srpskoga jezika (Priručnika za škole), u ekavskoj i ijekavskoj redakciji pravopisnih pravila, okončan najveći pravopisni projekat u naљoj kulturi i nauci o jeziku, započet joљ 1989. godine objavljivanjem Priloga Pravopisu, nastavljen izlaskom "velikog" (1993) i "srednjeg" Pravopisa (1995) i, najzad, dovršen izdavanjem "malog" Pravopisa (u proleće 2001). Te dve komisije predložile su Odboru da nadležne državne organe (vlade i ministarske resore, naročito ministarstva prosvete, kulture i nauke) u Republici Srbiji, Republici Crnoj Gori i Republici Srpskoj, zavode za udžbenike i nastavna sredstva, univerzitete, srednje i osnovne љkole, te izdavačka i druga preduzeća na celokupnom govornom prostoru srpskog jezika a, preko javnih glasila, i najširu javnost  upozna s ovim značajnim naučnim, prosvetnim i kulturnim događajem.

Tim povodom, Odbor za standardizaciju srpskog jezika  koji su u decembru 1997. godine osnovale tri akademije nauka i um(j)etnosti (Srpska akademija nauka i umetnosti, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske), osam univerziteta (Beograd, Novi Sad, Niš, Priština, Kragujevac, Podgorica, Banja Luka i Srpsko Sarajevo) i još tri naučne i kulturne institucije (Matica srpska, Novi Sad, Institut za srpski jezik i Srpska književna zadruga, Beograd)  utvrđuje da su se stekli svi uslovi za bitno unapređivanje ortografske pismenosti. Tri verzije Pravopisa namenjene različitim korisnicima (od osnovne љkole do univerziteta, za niže, viљe i najviše ravni ortografske pismenosti), s ekavicom i ijekavicom, dostupne su svakome ko je zainteresovan, a svako ko piše morao bi imati barem najnoviju pravopisnu verziju, koja zadovoljava pravopisne potrebe većine ljudi.

Ortografski vid pismenosti nije najvažniji u jezičkoj kulturi (važniji su drugi vidovi pismenosti, sintaktički, stilistički i leksički, odnosno terminoloљki ...), ali je najupadljiviji i najvidljiviji, pogotovu kad je praćen ozbiljnijim ogreљenjima o dobre običaje i prihvaćene norme. Stoga nijednom standardnom jeziku, za razliku od gramatičkih priručnika, ne odgovara postojanje viљe naporednih, a neusaglašenih pravopisa.

Odbor se odlučno zalaže za to da se sve tri verzije Pravopisa srpskoga jezika, čiji su priređivači Mitar Pešikan, Jovan Jerković i Mato Pižurica, љto doslednije primenjuju u školstvu, administraciji, izdavaštvu i javnim glasilima, u jednu reč  na svim područjima javnog života Srbije, Crne Gore i Srpske. Ovog časa, nažalost, ni mnogi udžbenici koje izdaju zavodi za udžbenike i nastavna sredstva, a kamoli druge knjige i druge publikacije, nisu usaglaљeni s Pravopisom, što znači da lektori zavoda i lektori uopљte imaju pune ruke posla, tj. lektori zavoda imaće ga u pripremi novih udžbenika ili novih izdanja starih udžbenika. Što se tiče samog Odbora, on će obezbediti da priručnici koji se objavljuju pod njegovim okriljem budu pravopisno korektni.

Obrazloženje

I pre raspada bivše SFRJ bilo je jasno da je nužno izmeniti i dopuniti odavno zastareli Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika/Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika (Novi Sad – Zagreb, Matica srpska i Matica hrvatska, 1960), pogotovu stoga što je u Zagrebu 1986. godine objavljen odelit Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika kao svedočanstvo zasebnoga hrvatskog pravopisnog puta, mada još ne i formalnog raskida četvororepubličke jezičke zajednice i njenog pravopisnog saglasja. Iz te jasnoće i nužnosti proistekli su Prilozi Pravopisu (Novi Sad, Matica srpska, 1989), iza kojih je stalo 11 uglednih lingvista iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, još uvek uverenih da je moguće spasavati srpskohrvatsku standardnojezičku zajednicu. Te Priloge priredili su Mitar Peљikan, Mevlida Karadža-Garić i Mato Pižurica.

S raspadom SFRJ 1991. godine i formalno se raspala srpskohrvatska standardnojezička zajednica, što će ubrzo biti overeno u ustavima, odnosno jezičkim zakonima bivših i zvanično istojezičkih socijalističkih republika (SRS, SRH, SRBiH i SRCG). Radikalizam jezičkog raskola  mada je bilo bočnih udara i u tom smeru  nije pogodio Srbiju i Crnu Goru. One su novim ustavom, Ustavom SRJ (1992), potvrdile privrženost srpskom nazivu jezika, srpskom standardnom jeziku, sa dva izgovora, ekavskim i ijekavskim, i sa (od prethodne Jugoslavije) nasleđenom dvoazbučnošću. Njome je overena prednost ćirilice, primarnog pisma srpske jezičke kulture.

U Hrvatskoj je raskid poprimio i ekstremne razmere, koje su zahvatile i pravopis, a ne samo leksiku, dok puna verifikacija hrvatskog naziva u svemu pa i u jeziku nije uzimala u obzir, još davno pre egzodusa 1995. godine, postojanje srpskog naroda u toj zemlji. Raspad SRBiH, razdešene ratnim sukobom triju narodnih zajednica, najpre na tri zasebne teritorije a potom na dva teritorijalna entiteta, povukao je za sobom neočekivanu trojezičnost (srpski, hrvatski i "bosanski" jezik), overenu Dejtonsko-pariskim sporazumom krajem 1995. godine. Raskid je potvrđen i overen Hrvatskim pravopisom (Zagreb, 1994) i Pravopisom bosanskoga jezika (Sarajevo, 1996), ali je naziv "bosanski jezik" osporen i u Hrvatskoj i u hrvatskim kantonima u BiH. U Srbiji, pak, Odbor za standardizaciju srpskog jezika, u svojoj prvoj odluci, početkom 1998. godine, primajući k znanju novouspostavljenu trojezičnost, takođe je osporio ne samo valjanost nego i održivost etikete "bosanski jezik" u srpskom jezičkom standardu. Odbor je, u stvari, utvrdio normativnu zamenu bošnjački jezik, čiji je atribut usklađen s novoprihvaćenim etnonimom Bošnjaci (i formalno "priznatoj" manjini u Srbiji u proleće 2001. godine s najviљeg mesta nove vlasti SRJ), koji treba upotrebljavati kad je nužno označiti treći standardnojezički idiom, treću varijantu i dalje istoga standardnojezičkog sistema i u BiH i inače.

Odbor za standardizaciju srpskog jezika, kao telo koje udružuje istaknute stručnjake iz Srbije, Crne Gore i Srpske, kao i institucije iz kojih potiču, nasledio je ne samo četvorostruku složenost srpskoga jezika (srpskoga jezičkog standarda)  ekavsku i ijekavsku, ćiriličku i latiničku, u njihovoj isprepletenoj kombinaciji  nego i nepovoljne sociolingvističke okolnosti i u SRJ i u Republici Srpskoj kao delu dejtonske Bosne i Hercegovine. Nedugo po osnivanju, Odbor se suočio i s jezičkim secesionizmom u Crnoj Gori, što ga je samo delimično prihvatila njena vlast u vreme zaoštrenih sukoba s bivšim režimom u Srbiji (joљ u proleće 1998. g.), bez forsiranog nastojanja da novu "dvojezičnost", odnosno "četvorojezičnost", unese u ustav i zakon.

Kad je posredi pravopisna problematika, Odbor je nasledio: (1) veliku naučnu i univerzitetsku pravopisnu verziju, tj. Pravopis srpskoga jezika (Novi Sad, Matica srpska, 1993, odnosno 1994.  izašao u proleće te godine ) u dve naporedne knjige potpuno istog sadržaja (s ekavskom i ijekavskom redakcijom pravopisnih pravila uz integralan ekavsko-ijekavski Rečnik uz Pravopis), i (2) Pravopis srpskoga jezika  Školsko izdanje (Novi Sad – Beograd, Matica srpska i Zavod za udžbenike i nastavna sredstva), opet u dve naporedne knjige, kao i prethodni.

Procenivši da je druga verzija nepodesna za osnovne škole (u kojima se, praktično, jedino i izučava pravopisna problematika) Odbor se založio za pripremu i treće pravopisne verzije, podesne za osnovne škole i najširu javnu upotrebu, prihvativši ideju da se autorski Pravopis srpskog jezika, s podnaslovom Priručnik za škole (Zemun, Nijansa, 1994, 1995) prof. Filološkog fakulteta u Beogradu Milorada Dešića i nazivno i normativno potpuno uskladi sa zvaničnim pravopisnim projektom kako bi, takođe u dve naporedne knjige, taj projekat bio dovrљen. Pošto u završnoj fazi dorade toga dopunskog projekta nije došlo do sporazuma između prof. Dešića i Matice (odnosno Matice i Zavoda), Mato Pižurica i Jovan Jerković, dvojica živih priređivača Pravopisa, profesori Filozofskog fakulteta u Novom Sadu (akademik Mitar Pešikan umro je u julu 1996), priredili su i objavili i treću pravopisnu verziju, tj. (3) Pravopis srpskoga jezika  Priručnik za škole, opet u dve naporedne knjige (ekavska i ijekavska redakcija), i dalje s Mitrom Pešikanom, rodonačelnikom pravopisnog projekta (1989–1996, odnosno 1989–2001) i glavnim priređivačem Pravopisa.

Prve dve pravopisne verzije recenzirali su akademik Pavle Ivić (umro u septembru 1999), najznamenitiji srpski lingvista druge polovine 20. veka, naučni savetnik Drago Ćupić, dugogodišnji direktor jedinoga Instituta za srpski jezik (sada u penziji), dok su treću verziju recenzirali Drago Ćupić i prof. Ivan Klajn, dopisni član SANU, član Odbora i njegov predsednik od januara 2001. godine.

Prve dve pravopisne verzije prihvatili su i nadležni državni organi u Srbiji i Srpskoj (1996, odnosno 1997. godine), dok je treću pravopisnu verziju zasad prihvatilo samo Ministarstvo prosvete Republike Srbije, i to neposredno pred njenu predaju u štampu, krajem 2000. godine. Odbor je pokušao privoleti zavode za udžbenike i nastavna sredstva u Podgorici i Srpskom Sarajevu da se prihvate suizdavaštva poslednje pravopisne verzije, ali u tome nije imao uspeha. U četvrtom izdanju Dešićevog pravopisa, na neki način uspostavljenom kao pravopisna verzija (4), Pravopisa srpskog jezika – Priručnika za škole (čiji su suizdavači zemunska Nijansa i Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u Srpskom Sarajevu, 2000)  koji je u velikoj meri normativno usklađen s Pravopisom srpskoga jezika trojice priređivača  stoji da ima odobrenje nadležnih ministarstava prosvete u Crnoj Gori, Srpskoj i Srbiji, ali on nema preporuku Odbora za standardizaciju srpskog jezika, čiji je član i sam prof. Dešić.

Odbor za standardizaciju srpskog jezika  i iz stručnih, i iz načelnih, i iz etičkih razloga  stoji iza Pravopisa srpskoga jezika trojice priređivača, od kojih su dvojica, prof. Pižurica i Jerković, članovi Odbora, čiji su članovi bili ili jesu, uostalom, i njegovi recenzenti (P. Ivić, D. Ćupić i I. Klajn). Odbor očekuje da sva tri nadležna ministarstva prosvete potvrde privrženost stručnim razlozima i razlozima narodne sloge, bez obzira na to što nju bitno ne ugrožava ni dodatni, Dešićev, pravopis. On takođe očekuje da će zavodi za udžbenike i nastavna sredstva u Beogradu, Podgorici i Srpskom Sarajevu ubuduće sarađivati u pripremanju i izdavanju novih pravopisnih priručnika, naročito onih pod (2) i (3). Što se tiče izdanja pod (1), Odbor je prihvatio predlog dveju komisija da se Rečnik uz Pravopis može dopuniti sa još 1500 novih odrednica, potpuno usklađenih s pravopisnim pravilima.

Odbor očekuje od svojih članova da pripreme svoje mišljenje o i dalje postojećim i delujućim pravopisnim dilemama i predloge za smanjivanje pravopisnih dubleta gde god je to moguće kako bi se u jesen 2001. godine moglo izraditi pravopisno uputstvo koje bi bilo osnova za rad na izmenama i eventualnim dopunama budućega novog pravopisa. Njegova bi izrada bila gotova 2004. godine, kada pada desetogodišnji jubilej sadašnjeg Pravopisa, koji se slučajno poklapa s godišnjicom Prvoga srpskog ustanka. Odbor će na jesen predložiti i imena priređivača budućega novog pravopisa, a za pomenuto pravopisno uputstvo tražiće podršku nadležnih državnih organa, sličnu onoj koju su 1996. godine dali organi Nemačke, Austrije i Švajcarske za reformu novoga nemačkog pravopisa, objavljenog prvi put te, 1996, s tim što je stupio na snagu 1. avgusta 1998. godine.

Odbor preporučuje školama, izdavačima, javnim glasilima i administrativnim organima u upravi, privredi i drugde da se služe isključivo pravopisnim priručnicima koji uživaju njegovu podršku. Za škole je osobito važno da odbiju ponudu alternativnih pravopisnih priručnika lišenih bilo čijeg zvaničnog odobrenja. Ako je normalno imati alternativne udžbenike i priručnike drugih predmeta i drugih naučnih i stručnih disciplina, pa i drugih jezičkih poddisciplina, pravopisni pluralizam ne može biti poželjan, jer se pravopisom uređuje najpovršniji sloj pismenosti, za koji je najnepoželjnije da bude neujednačeno uređen, tj. da bude neuređen.

S obzirom na cenu treće pravopisne verzije (150–180 dinara ili 5–6 DEM), ona je zaista dostupna svakome i može zadovoljiti pravopisne potrebe ogromne većine onih koji pišu  u školi, administraciji, izdavaštvu i javnim glasilima, u celokupnom javnom životu, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Srpskoj, ali i u dijaspori, bližoj i daljoj, svugde gde ima govornika i korisnika srpskoga jezika u njegovom normativnom, standardnom vidu.

Što se tiče drugih, i važnijih, standardnojezičkih priručnika, njihova je priprema u toku. Ove godine, na primer, očekujemo objavljivanje i dovršetak jednotomnog rečnika i dvaju gramatičkih priručnika (prva knjiga Tvorbe reči i prva knjiga Sintakse). Kad se oni pojave, Odbor će se potruditi da najšira javnost primi k znanju da se standardni jezik, ni u kojem slučaju, ne može svesti na pravopis.

* * *

Odluku br. 19, s obrazloženjem, prihvaćena je na sednici Komisije za odnose s javnošću i rešavanje neodložnih pitanja održanoj 25. juna 2001. godine.

// Projekat Rastko / Filologija i lingvistika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]