NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoArheologija
TIA Janus



Dragoslav Srejović

Arheologija na Velikoj školi Univerziteta u Beogradu

 

 

Elektronsko izdanje
Zajednički poduhvat TIA Janus i Ars Libri
Ars libri i Kremen
Beograd
2001
Biblioteka Lavirint
Knjiga 10

Razvoj arheologije kao nauke u Srbiji uslovljen je i u mnogome određen mestom koje je arheologija zauzimala u nastavnim programima Velike škole, odnosno Univerziteta U Beogradu. Ako se izuzme aktivnost J. Šafarika sredinom XIX veka, početak sistematskog rada na arheologiji u Srbiji tesno je povezan a aktivnošću profesora Velike škole J. Žujovića, D. S. Milutinovića, J. Boškovića, S. Nikolajevića i M. Valtrovića. Njihovi radovi na izučavanju i zaštiti spomenika kulture, iako u početku uzgredni i neorganizovani, omogućili su da se već sedamdesetih godina prošlog veka zahtevalo da se arheologija kao posebni predmet uvede u nastavni plan Velike škole. Prvi značajan korak u tom smislu predstavlja akt upućen 1880. godine ministra prosvete i crkvenih dela u vezi s "načinom popunjavanja katedara u Velikoj školi", u kome se između ostalog, kaže: "Što se tiče popunjavanja upražnjenih ili novo predloženih katedara koje pripadaju istorijsko-filološkom odseku filozofijskog fakulteta, Savet Velike škole nalazi da se ni jedna od ovih katedara ne bi mogla odmah definitivno popuniti, pošto ni za jednu za sada nema spremnih kandidata osim Arheologije, koja se ima spojiti sa Narodnim muzejom i koja bi se mogla stečajem popuniti".

Ubrzo, već 17. aprila 1881. godine, na predlog ministra prosvete i crkvenih dela St. Novakovića, postavljen je ukazom Milana Obrenovića za profesora arheologije na Velikoj školi i čuvara Narodnog muzeja Mihailo Valtrović, profesor arhitekture i poznavanja građe u Velikoj školi. Ova odluka imala je veliki značaj. Njome su ne samo postavljeni temelji proučavanja arheološke nauke na Univerzitetu, nego je obeležen i početak nove etape u istoriji Narodnog muzeja i omogućeno organizovanje Srpskog arheološkog društva.

Podaci o nastavi arheologije, o programu predavanja, broju studenata, pripremi kadrova i naučnoistraživačkoj delatnosti za period od Valtrovićevog postavljenja do 1904. godine sasvim su oskudni. Tako prva etapa u istoriji Katedre za arheologiju ostaje još dobrim delom pokrivena zaboravom.

Predavanja iz arheologije na Velikoj školi početa su, čini se, tek 1882, jer u spiskovima ispita Velike škole iz 1881. arheologija još ne postoji kao predmet, a Valtrović se pominje kao profesor arhitekture. Tek godine 1882, u spisku profesora Velike škole i nauka koje oni predaju, Mihailo Valtrović se pominje kao profesor arheologije. Verovatno je iste godine organizovan i Kabinet za arheologiju: iz 1884. postoji Valtrovićev izveštaj rektoru Velike škole o pregledu primanja i izdavanja Kabineta za arheologiju u 1882/83. Mada nedostaju prilozi, iz ovog izveštaja se vidi da je u školskoj 1882/83. godini nabavljeno 117 knjiga za biblioteku Kabineta za arheologiju.

Kabinetom za arheologiju rukovodio je profesor arheologije na Velikoj školi, koji je u isto vreme bio i čuvar Narodnog muzeja. Program i plan predavanja nisu sačuvani, tako da se o sadržaju predavanja M. Valtrovića može suditi jedino na osnovu njegovih radova objavljenih u "Starinaru", čiji je on bio prvi urednik, odnosno njegove aktivnosti u Srpskom arheološkom društvu. Metod i cilj svog rada na Velikoj školi izneo je M. Valtrović u Pozivu na upis u članstvo Srpskog arheološkog društva sledećim rečima: "Na narodu koji danas u srpskim zemljama živi i koji im je današnje ime dao, ostaje da tragove očuva, pribira i nauci na upotrebu preda. Na narodu srpskom ostaje da sve to istorijsko gradivo, kojim mu zemlje obiluju, na svet iznese, da ga očuva od propasti i rasturivanja van granica i da ga sakupi na mesta udesna za naučni raspored i izučavanje".

Pored predavanja iz arheologije i organizovanja Kabineta za arheologiju sa stručnom bibliotekom, M. Valtrović je odmah po postavljenju otpočeo istraživačke radove. Septembra 1882. godine on obaveštava rektora Velike škole da će po odobrenju ministra prosvete i crkvenih dela otpočeti u Kostolcu otkopavanje rimskih starina. U avgustu 1885. ministar prosvete određuje M. Valtrovića i prof. D. S. Milutinovića da pregledaju i ocene živopis u manastiru Ravanici, a odmah zatim obaveštava rektora Velike škole da je pomenutim profesorima, koji se nalaze u Pešti kao vladini izaslanici radi snimanja fruško-gorskih starina, dozvolio desetodnevno odsustvo radi pregleda naučnih i umetničkih zavoda, muzeja, galerija i biblioteka. Kao čuvar Narodnog muzeja, M. Valtrović je obavio istraživanja u Niškom gradu, manastiru Ljubostinji, Barajevu, Radošinu, Banjici i Kruševcu, koja su sigurno upotpunila njegova predavanja iz arheologije na Velikoj školi.

Pre nego što je počeo da obavlja dužnost profesora arheologije, M. Valtrović je, do 1866, bio profesor realne gimnazije u Beogradu; od tada je radio u Ministarstvu građevina, a 1875. postavljen je za profesora Velike škole na Katedri građevina. Mada je predavao arhitekturu, M. Valtrović je putovao po Srbiji kao izaslanik Srpskog učenog društva radi precrtavanja, opisivanja i snimanja srpskih umetničkih spomenika i starina po manastirima. Njegov uspešan rad na ovom poslu omogućio je da 1881. godine bude izabran za profesora arheologije na Velikoj školi i za čuvara Narodnog muzeja u Beogradu. zajedno sa svojim kolegama J. Žujovićem, D. S. Milutinovićem, J. Boškovićem, S. Nikolajevićem osnovao je, 1883, Srpsko arheološko društvo, koje već u 1884. godini pokreće svoj stručni časopis "Starinar". M. Valtrović je bio stalni urednik "Starinara" sve do 1907. godine. Hrvatsko arheološko društvo u Zagrebu izabralo je M. Valtrovića 26. aprila 1885. za svog dopisnog člana, a 5. aprila 1887. Milan Obrenović imenovao je prvih 16 redovnih članova Srpske akademije nauka, među kojima je izabran i Mihailo Valtrović za akademika Odeljenja za umetnost. Posle toga, 21. aprila 1891, on postaje socius ab epistulis Insituti archeologici imperii germanici, Berolini-Romae-Athenis. Mihailo Valtrović bio je i dopisni član Imperatorskog arheološkog društva u Moskvi. Iako je trebalo da 1903, bude penzionisan, ministar prosvete je odlučio da M. Valtrović može i dalje, ako pristaje ostati čuvar Narodnog muzeja.

Kao profesor Velike škole, M. Valtrović je objavio preko 125 stručnih radova iz oblasti praistorijske, klasične i srednjovekovne arheologije. Usled potrebe da se obezbedi visokokvalifikovani stručni kadar na Fakultetu, na inicijativu M. Valtrovića, januara 1895, postavljen je za pomoćnika čuvara narodnog muzeja Miloje M. Vasić, koji je 1896, upućen da studira arheologiju u Berlinu i Minhenu. Po povratku iz Minhena, gde je doktorirao kod profesora Furtvenglera, M. Vasić je 1899. postavljen za lektora na Velikoj školi u Beogradu, da preuzme, kao docent, nastavu arheologije na Filozofskom fakultetu. Ova godina obeležava početak nove, druge etape u istoriji Katedre za arheologiju.

Dolazak M. M. Vasića na Fakultet koincidira s nizom vrlo značajnih promena u našem visokom školstvu, a samim tim i u nastavi arheologije. S druge strane, u ličnosti M. M. Vasića tek otvoreni Univerzitet i srpska arheološka nauka dobili su prvog stručnjaka-arheologa na evropskom nivou. Njegova delatnost označava prekid s amaterizmom i starim metodama, kojima je bio cilj prikupljanje i opisivanje arheološke građe.

Do 1914. godine postojao je na Univerzitetu i dalje Kabinet za arheologiju, kojim je rukovodio M. M. Vasić. U 1906. godini M. M. Vasić prima od M. Valtrovića dužnost čuvara Narodnog muzeja, tako da su funkcija profesora arheologije i funkcija čuvara Narodnog muzeja i dalje sjedinjene u istoj ličnosti.

Iz Uredbe Filozofskog fakulteta vidi se da je arheologija u 1901. predavana kao odvojen predmet i da je spadala u istu grupu sa istorijskom gramatikom srpskog jezika, sa istorijom i jugoslovenskom književnošću (V, b). Već 1906. arheologija je uključena u istoriju umetnosti (klasična arheologija, istorija novije umetnosti), a pored ostalih seminara i naučnih zavoda organizovan je zajednički Seminar za klasičnu arheologiju i istoriju umetnosti. Tek u 1920. godini Kabinet za arheologiju izdvojen je iz Seminara za istoriju umetnosti i postaje samostalni Seminar za arheologiju. Iste godine, rešenjem ministra prosvete, profesor arheologije je prestao obavljati dužnost čuvara Narodnog muzeja i od tada je rukovodio samo Seminarom za arheologiju.

Nedostatak programa predavanja u periodu 1904-1939. godina onemogućava da se iznesu tačni podaci o predavanjima iz arheologije na Filozofskom fakultetu, mada je sam predmet preciznije obeležen kao klasična arheologija. O građi koja je ovim predmetom bila obuhvaćena daje podatke M. M. Vasić u jednom aktu upućenom sekretarijatu Filozofskog fakulteta: "Nastava iz Klasične Arheologije obuhvata vreme počev od najranijeg kulturnog života ljudi u oblasti Egeje, a sa njom u vezi i proučavanje kulturnih ostataka u našoj zemlji, pa sve do kraja rimskog doba. Izlažu se pisani i materijalni kulturni izvori na polju celokupnog duhovnog i materijalnog ljudskog života, i to arhitekture, skulpture, slikarstva, umetničkih zanata, oruđa i oružja, keramike, toreutike, industrije, kovanje novca, itd. U ovu oblast ulazi još religija, mitologija, kultovi, rituali i folklor ukoliko su u vezi s očuvanim spomenicima koji se proučavaju. U isto vreme govori se o specijalnim tehnikama za svaku vrstu objekata, njihovom stilu i kompoziciji kojima se u nastavi i na vežbanjima daje važno mesto i našta se obraća velika pažnja. Sve što je navedeno čini jednu nedeljivu celinu o čemu se predaje na časovima hronološkim redom". Dakle, M. M. Vasić je u svojim predavanjima iz klasične arheologije obuhvatio, u stvari, ceo praistorijski i klasični period Egeje i naših oblasti, smatrajući pri tome da klasična arheologija čini osnovu u arheološkim proučavanjima uopšte.

Pored nastavničke aktivnosti i naučnog rada u Kabinetu, odnosno Seminaru, profesor arheologije je obavljao i dužnost čuvara Narodnog muzeja, čijim je sredstvima sve do sredine 1914. godine vršio iskopavanja na mnogim praistorijskim i antičkim lokalitetima u Srbiji. Prikupljen materijal je naučno obrađivan i objavljen u "Starinaru", u publikacijama Srpske akademije nauka i stručnim časopisima u inostranstvu. Naučni značaj ovog materijala od velike je i stalne vrednosti, a pojedini objekti uneti su u sintetička dela mnogih stranih naučnika. u periodu 1908-1914. godine M. M. Vasić je kao profesor arheologije, čuvar narodnog muzeja i sekretar Ruskog arheološkog instituta u Carigradu obavljao iskopavanja većeg obima U Vinči uz sudelovanje slušalaca arheologije. Po njegovim rečima, "zamah je bio snažan, a ogroman uspeh je od nedoglednih posetilaca za Arheologiju u dolini Dunava". G. Čajld (G. Childe), profesor u Edinburgu, upotrebio je jedan deo rezultata dobijenih u Vinči za svoje monumentalno delo The Danube in Prehistory.

Po objavljivanju značajnih rezultata svojih istraživanja u Velikom Gradištu, Jablanici, Čaršiji, Malom Drumu, Kostolcu, Gracu i Žutom brdu, kao i opširnijih studija iz oblasti arhitekture i skulpture u Dalmaciji i o srpskim srednjovekovnim spomenicima (Žiča i Lazarica), M. M. Vasić se od 1929. godine do svoje smrti posvetio isključivo proučavanju našeg najvećeg naselja u Vinči.

Zahvaljujući prof. M. M. Vasiću i obilatoj materijalnoj moći se Čarlsa Hajda (Charles Hyde) iz Birmingema, mecene Beogradskog univerziteta, u Vinči su od 1929. do 1934. godine izvršena velika sistematska iskopavanja uz učešće studenata. Pomoć ser Čarlsa Hajda nije se ograničila samo na iskopavanja u Vinči, nego je jedan deo sredstava upotrebljen i za studije iz arheologije na Univerzitetu. U tom smislu naročito je značajan sledeći fragment iz Hajdovog pisma upućenog 17. jula 1929. godine M. M. Vasiću: "Iako sam gotov ostaviti Vašem Univerzitetu slobodne ruke u upotrebi novca, predlažem da izvesna suma treba da bude potrošena za nastave i za spremu studenata".

Da bi se mogli primiti darodavčevi uslovi i da bi se arheološki rad na Univerzitetu uputio pravilnim putem, prof. Vasić je molio ministra prosvete da odobri osnivanje Arheološke zbirke Seminara za arheologiju na Univerzitetu. Ministar je 24. jula 1929. godine odobrio osnivanje Arheološke zbirke, a već 26. jula iste godine prihvaćen je pod određenim uslovima poklon ser Čarlsa Hajda. Sa ovim novcem izvršena su iskopavanja u Vinči 1929. i 1930. godine. Godine 1931. hajd ponovo šalje potrebna sredstva, tako da su iskopavanja produžena 1933. i 1934. godine. Materijal sa ovih iskopavanja nalazi se u Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu. To je najveća zbirka te vrste na Balkanu i jedna od najdragocenijih u Evropi. Zbirka je do rata bila smeštena i izložena u prostorijama Teološkog fakulteta. Karakter Zbirke i njen značaj odredio je najtačnije M. M. Vasić sledećim rečima: "Univerzitetska Zbirka nije paradna zbirka kurioziteta, nego zbirka dokumenata, arhiv svoje vrste za poznavanje kulture u našoj oblasti".

Miloje M. Vasić (1869-1956) jedan je od najznačajnijih predstavnika naših humanističkih nauka. Po završenom školovanju 1892. u Beogradu, gde je studirao na filološkom odseku Filozofskog fakulteta Velike škole, počeo je svoju nastavničku karijeru kao nastavnik gimnazije u Velikom Gradištu i Negotinu. U Beograd se vratio 1895. kao profesor srednje škole i pomoćnik čuvara Narodnog muzeja. Od 1896. godine studirao je arheologiju u Berlinu i Minhenu, a po položenom doktorskom ispitu vratio se u Srbiju, gde je odmah postavljen za lektora na Velikoj školi. Po Valtrovićevom penzionisanju M. M. Vasić je preuzeo 1904. godine, kao docent, nastavu arheologije. Pored nastavničkog poziva (vanredni profesor od 1920, redovni profesor od 1922. godine), on je obavljao i funkciju upravnika Narodnog muzeja tako da je nastavljena saradnja Univerziteta i Narodnog muzeja, koja je bila od velike koristi za obe ustanove i srpsku arheološku nauku. Svojim radom na Velikoj školi, u Narodnom muzeju i u Srpskom arheološkom društvu, naročito svojim brojnim radovima objavljenim na engleskom, nemačkom, francuskom i srpskohrvatskom jeziku, M. M. Vasić je za nepunu deceniju svoje delatnosti na Univerzitetu podigao srpsku arheološku nauku na svetski nivo. Zbog značajnih radova na proučavanju praistorijske i antičke prošlosti Balkana izabran je za člana Ruskog arheološkog instituta u Carigradu, Arheološkog instituta u Berlinu, Bugarskog arheološkog instituta u Sofiji i Londonskog društva za izučavanje starina (Society of Antiquaries of London). Po navršenoj sedamdesetoj godini života penzionisan je 1939, ali je, kao honorarni nastavnik, predavao arheologiju na Univerzitetu sve do 1941, kad je, 23. maja, razrešen dužnosti. Ovim je završena druga faza u istoriji Katedre za arheologiju.

Vasić je prvi srpski stručni arheolog. Svoj naučni rad otpočinje 1894. godine studijama o antičkim spomenicima sa teritorije Srbije. Do 1906. objavio je niz značajnih radova i priloga iz oblasti praistorijske arheologije, istorije umetnosti, istorije religije i etnologije. Do 1914. izvršio je arheološka istraživanja na mnogim antičkim i praistorijskim lokalitetima u Srbiji (Kostolac, Jablanica, Čaršija, Žuto Brdo, Gradac). Objavljujući rezultate ovih ispitivanja, Vasić se ne zadovoljava samo sistematizacijom i opisom prikupljene građe, već daje opširne stilske analize i uključuje spomenike sa naših teritorija u opšte tokove kulturnog razvoja i istorijskih zbivanja na Balkanskom poluostrvu, u jugoistočnoj Evropi i prednjoj Aziji. Otuda pojedini Vasićevi radovi iz ovog ranog perioda (npr. Prilozi ka rešavanju trojanskih problema, ili Žuto Brdo) imaju stalnu vrednost, jer su njima ne samo postavljeni temelji moderne arheološke nauke u Srbiji već oni sadrže i rezultate koji do danas nisu prevaziđeni. Otkriće Vinče, odnosno sistematska iskopavanja (1911-14. i 1929-34) na ovom najznačajnijem praistorijskom lokalitetu u Srbiji usmerili su gotovo ceo Vasićev kasniji rad ka proučavanju kulture u Vinči i njene uloge u praistoriji dunavske doline. Godine 1914-28, kad se zbog ratnih prilika i posleratne oskudice nisu mogla vršiti istraživanja u Vinči, Vasić pristupa proučavanju spomenika arhitekture u Dalmaciji i srpske srednjovekovne umetnosti. U ovom predahu Vasić daje dva izvrsna dela: Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od početka IX do početka XV veka i Žiča i Lazarica, čija pojava znači datume u ispitivanju naše srednjovekovne umetnosti. Od 1929. godine ponovo koncentriše sve svoje energije na istraživanja Vinče. Rezultati sa tog dugogodišnjeg rada monumentalna publikacija Preistorijska Vinča I-IV (Beograd 1932-36), sintetičko delo Jonska kolonija Vinča (Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1948) i brojni članci i rasprave objavljeni u Starinaru, Glasu SAN i drugim stručnim časopisima kod nas i u inostranstvu.

Posmatran u celini, rad M. Vasića ne imponuje samo svojim obimom (preko 200 bibliografskih jedinica i nekoliko velikih sintetičkih dela) i raznovrsnošću problematike (praistorijska, klasična i srednjovekovna arheologija, numizmatika, epigrafija, istorija umetnosti, estetika, istorija religije, etnografija), već pre svega izrazitom smelošću i uvek prisutnom originalnošću koja Vasića uključuje među najznačajnije predstavnike naših humanističkih nauka.

Period od 1941. do 1945. godine označen je potpunim prekidom u radu na arheologiji na Beogradskom univerzitetu. U arhivu Katedre za arheologiju nalaze se dva akta iz kojih se vidi da je u ono vreme staranje o Arheološkom seminaru preuzeo Veselin Čajkanović, profesor klasične filologije.

Nova, treća faza u istoriji Katedre za arheologiju počinje posle drugog svetskog rata, u kome je Arheološki seminar ostao bez nastavnika i asistenata. Decembra 1947. izabran je za prvog asistenta ovog seminara Branko Gavela, profesor Treće muške gimnazije u Beogradu. On je u letnjem semestru školske 1947/48. godine počeo predavanja iz praistorijske arheologije, koja je tada prvi put u istoriji ove Katedre dobila mesto zasebne naučne discipline. Odlukom Ministarstva prosvete NR Srbije od 4. marta 1947. ponovo je postavljen za redovnog profesora klasične arheologije prof. M. M. Vasić, koji je aktom dekana Filozofskog fakulteta odmah posle toga određen za upravnika Arheološkog seminara. U prvo vreme arheološke discipline bile su uključene u grupu u koju su ulazile istorija umetnosti, klasična filologija i etnografija, a 1948. ušle su u sastav Istorijske katedre. Predavanja iz klasične arheologije počela su u zimskom semestru školske 1947/48. godine. Predavanja iz arheologije ulazila su u zajednički nastavni plan, za prve dve godine, s predavanjima iz istorije umetnosti, i to za studente upisane na IV grupu za istoriju umetnosti i arheologiju. Posle IV semestra studenti su se mogli opredeljivati za arheološki ili istorijsko-umetnički smer. Godine 1950. izdvojena je, kao posebna, VI, arheološka grupa sa nastavnim planom koji je, pored klasične i praistorijske arheologije, kao glavnih predmeta, obuhvatao još grčki i latinski jezik, istoriju starog veka, nacionalnu istoriju, etnologiju, muzeologiju i jedan strani živi jezik. Posle toga, 1954, odlučeno je da se uvede, kao novi predmet, slovenska arheologija, s tim što će se predavati dva semestra. Kao prvi nastavnik za slovensku arheologiju izabran je 1955. godine dr Jovan Kovačević. Dopuna nastavnog plana arheološke grupe izvršena je i uvođenjem kursa istorije umetnosti. Iste godine, 1955, na poziv Filozofskog fakulteta, došao je za redovnog profesora na Katedru za orijentalnu filologiju dr Dušan Glumac, koji je sledeće školske godine otpočeo nastavu iz arheologije Prednjeg istoka za studente arheološke grupe.

Kao rezultat pedagoškog i naučnih rada nastavnog i pomoćnog osoblja Arheološkog seminara usledilo je 10. decembra 1956. osnivanje samostalne Katedre za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Do svog ponovnog penzionisanja 1955. šef Arheološkog seminara bio je M. M. Vasić, a zatim tu dužnost obavlja dr B. Gavela, koji je 1953. izabran za docenta. Po osnivanju Katedre za arheologiju, 1956, vršilac dužnosti šefa Katedre bio je dr B. Gavela, do 1957, kad je izabran za vanrednog profesora i potvrđen za šefa Katedre. Novim Statutom Filozofskog fakulteta 1958. godine izvršene su izmene i nastavnog programa arheološke grupe. Pored uvođenja arheologije Prednjeg istoka, slovenska arheologija je proširena na celokupnu srednjovekovnu arheologiju (ranovizantijska, seoba naroda), s tim da se predaje četiri semestra. Iste godine izabran je dr Milutin Garašanin za vanrednog profesora klasične arheologije.

Na osnovu predloga Filozofsko-istorijskog fakulteta osnovano je, 1962, Odeljenje za arheologiju s Katedrama za praistorijsku, klasičnu i srednjovekovnu arheologiju. Za upravnika Odeljenja izabran je dr B. Gavela, a za šefove katedara dr B. Gavela (za praistorijsku arheologiju), dr M. Garašanin (za klasičnu arheologiju) i dr J. Kovačević (za srednjovekovnu arheologiju). U novom planu arheološke grupe uvedene su, kao glavne naučne discipline, praistorijska, klasična i srednjovekovna arheologija, a od 1961. arheologija Prednjeg istoka predaje se kao poseban predmet jedino na arheološkoj grupi Beogradskog univerziteta (dr D. Glumac). Uneseni su, zatim, i novi predmeti: arheologija Balkana (praistorijska, klasična ili srednjovekovna), opšta i nacionalna istorija srednjeg veka, antropologija i istorija jugoslovenskih naroda. Takođe se izvodi i nastava trećeg stepena u pet smerova: I praistorijska arheologija, II arheologija Balkana, III klasična arheologija, IV sredovekovna arheologija i V arheologija Prednjeg istoka. Nastavnici Odeljenja za arheologiju predaju arheologiju i istoriju antičke umetnosti studentima arheološke, istorijsko-umetničke, istorijske, etnološke i klasično-filološke grupe.

Danas pri Odeljenju za arheologiju rade sledeći nastavnici i saradnici: dr Jovan Kovačević, red. profesor, dr Milutin Garašanin, red. profesor, dr Dragoslav Srejović, red. profesor, dr Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, red. profesor, dr Vidosava Nedomački, vanr. profesor, dr Vojislav Jovanović, vanr. profesor, dr Vladislav Popović, vanr. profesor, dr Sava Tutundžić, docent, dr Aleksandar Jovanović, asistent, mr Đorđe Janković, asistent, mr Miloš Jevtić, asistent, mr Ivana Radovanović, asistent, mr Miodrag Sladić, stručni saradnik, i Svetislav Stanković, stručni saradnik. O biblioteci se staraju Jelica Obradović i Milena Bogdanović, diplomirani arheolozi. Nastavnici i saradnici Odeljenja za arheologiju uključeni su u rad Centra za arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta, osnovanog 1980. godine. O dokumentaciji ovog Centra stara se Mila Petrašković, diplomirani arheolog.

U cilju usavršavanja nastave i potpunije spreme budućih stručnjaka, uvedena je od 1948. godine letnja praksa studenata pod neposrednim rukovodstvom nastavnika. Svake godine organizuju se i naučne ekskurzije u cilju upoznavanja najznačajnijih arheoloških spomenika u zemlji i inostranstvu.

Aktivnost i naučni rad nastavnika Odeljenja za arheologiju sastoji se, sem predavanja i vežbanja na Univerzitetu, u obavljanju dužnosti rukovodilaca iskopavanja u nizu arheoloških pothvata u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, u saradnji sa većim brojem muzeja i arheoloških instituta u zemlji i inostranstvu.


// Projekat Rastko / Arheologija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]