Neđeljko Radanović

TRAGOVIMA SVETOGA SAVE

2003

Ovogodišnje hodočašće se prosto nadovezalo na prošlogodišnje, koje je bilo puno duhovnih utisaka i doživljaja. Zauvijek će ostati u sjećanju, uzbuđenje prilikom našeg prvog ulaska, i boravka na Svetoj Gori.

Ispostavio se kao dobar, prošlogodišnji savjet oca Andreja, saputniku Radomanu-Momu Daniloviću i meni, da ponešto (ili bolje pomnogo!) ostavimo za buduća hodočašća. Zaista Sveta Gora je ogromno duhovno prostranstvo. Naprotiv, možda je ostalo i premalo godina za hodočašća, da bi se sve stiglo vidjeti.

Već prošle godine je bila određena posjeta Kareji i isposnici Svetoga Save, Rusiku i Vatopedu. Znajući da se u Vatopedu ne može prenoćiti bez najave, unaprijed smo faksom zamolili oca Metodija da nam to sredi.

Ali prvo je trebalo doći svojoj kući i pozdraviti se sa svojom duhovnom braćom - familijom svojom, pa tek onda, poslije tri dana, nastaviti hodočašće.

Ovog puta je izostala velika neizvjesnost i napetost, oko dobijanja dozvole i mogućnosti ulaska u Svetu Goru. Osjeća se spokojstvo.

Sve se sa lakoćom i rutinski rješava. Isti srdačni susreti sa istim licima, kao i prije godinu dana.

Dobijanje dozvole u Solunu, prenoćište u Uranopolisu. Izjutra, trajekt «AKSION ESTI» («Dostojno jest»), koji nosi ime najpoznatije svetogorske ikone Majke Božije, kreće tačno u isto vrijeme (09:45) prema Dafniju i našoj Velikoj Jovanici. Zdravimo se sa Petrom, članom posade koji govori makedonski. Sjeća se nas od prošle godine. Pita, šaleći se, da li ćemo se ponovo vidjeti ili ćemo nas dvojica ostati na Svetoj Gori.

Na brodu mnogo hodočasnika i vozila. Među njima velika grupa (60) «Dobročinstva» iz Beograda, na putu za Hilandar. U grupi ima naših ljudi, koji kao i nas dvojica, žive i rade vani. Jedan iz Australije. Drugi iz Švajcarske, došao u šumadijskom odjelu, sa opancima. U Jovanici kratak susret sa Ocem Pantelejmonom, poslije vožnja autobusom, koji na nas čeka.

Još pri polasku na hodočašće osjeća se vremenska tjeskoba, ali već u Uranopolisu prije ulaska u Svetu Goru , hodočasnik je obuzet blaženstvom i mirom. Sa mirom i radošću se dolazi svojoj kući, svome istočniku.

U Hilandaru: isto uzbuđenje, ista ozarenost, ista dobrodošlica i isti blagoslovi, kao i prošle godine. Susreti i pozdravi. Svi nas se sjećaju. Nestaje vremenske distance. Kao da smo se rastali prije par sedmica. Ipak toga dana, nijesmo stigli, da se sa svima pozdravimo.

U Hilandaru hramovna slava, sa gostima. Veliko noćno bdijenje, za sjutrašnje Usjekovanije glave Svetog Jovana Krstitelja. Uveče pomažemo ocu Makariju u knjižari.

I ove godine čuda u Hilandaru.

Dobijamo istu keliju kao prošle godine, broj 59. Dva ležaja već zauzeta. U jednom mlad Njemac. Konvertirao na našu vjeru. Treći dolazak u Hilandar. Intenzivno uči srpski. U drugom mlad Nišlija, čita Psaltir, rođen i živi u Beču. Sjutra se penje na vrh Atosa.

Ispred večernje, iza hrama na Savinom bunaru, srećemo trojicu stranaca. Jedan omanji, fin čovjek, pita na srpskom, sa malo čudnim dijalektom - kad smo stigli.

Njemac, doktorirao na duhovnosti vladike Nikolaja Velimirovića. Peta posjeta Hilandaru. Pita, da li će biti prilike, da u manastirskoj riznici, vidimo Pantokratora, najljepšu ikonu Isusa Hrista na Svetoj Gori, uz onu čuvenu Bogorodičinu. Obadvije slikane u Carigradu, oko 1260.

Dvojica sredovječnih hodočasnika iz Smedereva. Koriste priliku da se jedan od njih krsti u Hilandaru. Onaj drugi mu kum. Jeromonah otac Kirilo, koji ga je krstio, slabog vida. Daje meni da mu ispišem krštenicu. Čestitajući mu, šalim se: «Sad sam ti i ja kum».

Sve blagoslov do blagoslova. Ushićenje.

Još iste večeri dolazi do izmjene plana, našeg ovogodišnjeg hodočašća. Poslije večernje, otac Metodije nas obavještava, da već sjutra trebamo napustiti Hilandar, kako bi na vrijeme, za dva dana, stigli u Vatoped, na hramovsku slavu Pojasa Presvete Bogorodice.

Istovremeno dobijamo časnu ulogu da budemo hilandarski slavski gosti u Vatopedu, koji je u kumstvu sa Hilandarom, još od vremena Sv. Save i Sv. Simeona. Već je obaviješten naš monah Simon, koji živi u Vatopedu, da nas prihvati radi smještaja. Žao nam što odlazimo sa naše slave.

Napuštamo Hilandar sa blagoslovom, da se vratimo natrag poslije tri dana

Dvije molitve u Kareji

Slijedećeg jutra, ponovo u našoj Velikoj Jovanici. Prihvata nas vjerni «Dostojno jest» sa svojim blagoslovenim imenom. Ređa se prva od tri, svetogorske biserne niske. Prva od Jovanice do luke Dafnija, manastiri: Dohijar, Ksenofont, Pantelejmon (ruski) i Ksiropotam. Ovo je već treći put da prolazimo ovuda.

Druga niska, od Dafnija do Velike Lavre : Simonopetra, Grigorijat, Dionisiju i Sveti Pavle.

Treća je na istočnoj obali: Karakal, Iviron (nekad gruzijski, jedan od najstarijih), Stavronikita , Pantokrator, Vatoped i Esfigmen.

Velika Lavra kao prvosagrađena svojom izdvojenošću, veličinom i istorijom, zaslužuje da sa Atosom, uz mnoga monaška staništa na jugu, bude cjelina za sebe.

Već prošle godine je bilo predodređeno naše ovogodišnje hodočašće. Želja da se pomolimo Bogu u Isposnici Svetoga Save u Kareji, odredila je da i mi, kao i mnogi hodočasnici prije nas, prođemo stazama Svete Gore, kojima je Svetitelj svojim svetim stopama nekada gazio.

Prema njegovom žitiju, na našem hodočašću uz Kareju, našli su se Stari Rusik i Vatoped, u kojima je Svetac nekada živio, stvarao i molio se Bogu.

Iz praktičnih razloga i kratkoće vremena, hodočašće je bilo podijeljeno u tri etape.

Zbog manastirske slave u Vatopedu, za ovaj put se moramo odreći Starog Rusika, u kojem se Sveti Sava zamonašio.

Stari Rusik se ne vidi sa mora. Ostao je na visini zaklonjen brdima, skoro sasvim napušten. Novi Rusik (Sveti Pantelejmon) koji nam ostaje sa lijeve strane, sa svojim impozantnim građevinama , kojemu je Car Dušan poklonio relikviju, glavu Svetog Pantelejmona., odudara svojim stilom gradnje od ostalih svetogorskih manastira.

Primjetne su, u ruskom stilu, hramovske zelene kupole – prekrivene bakrom (zato zelena boja). Stariji manastiri su prekriveni olovom. U njegovim ogromnim konacima, kasarnskog tipa, nekada je živjelo i do dvije hiljade ruskih monaha. U čitavoj Svetoj Gori i do sedam hiljada.

Zamolismo jednog ruskog monaha, koji putuje u Pantelejmon, da nas slika prema Dohijaru. Zahvaljujući, kažemo da smo Srbi, idemo iz Hilandara u Kareju. Tako započe razgovor. Pominje našega vladiku Atanasija Jevtića i njegovu duhovnost. Isto kao što prekjuče u Solunu, u Svetogorskom uredu za dobijanje dozvola (Office for pilgrim to Mount Athos), jedan stariji ruski monah iz Skita Svete Ane, pominje Njegovu Svetost Patrijarha Pavla, hilandarskog igumana Mojsija i jeromonaha Kirila, mašući glavom. Još uvijek se u pravoslavnom svijetu visoko kotira naše Svetosavlje. Čovjek osjeća ponos!

U toku vožnje na brodu, isto kao prošle godine, jedan omanji mršavi monah, drži Grcima vatrene govore. Publika sluša sa pažnjom. Razaznaju se riječi: Masoni, NATO, Novi svjetski poredak, Amerika, Njemačka. Kažem Momu : «Neka mi Bog oprosti, ali ovo liči na politiku». Dijeli vjerske knjižice, za koje mu hodočasnici daju prilog. Spuštam mu u džep šaku sitnog novca. Dava mi jednu knjižicu. Odbijam, sa obrazloženjem da ne znam grčki. Stavljajući ruku na prsa kaže za sebe: arbajten-soldaten (doslovno; vojnik-radnik), misli vjerski, borac za vjeru. Pokazujući prstom na nas, pita : Germanikos? (Njemci?). Mašem potvrdno glavom, da ne bih zapadao u diskusiju, uskoro stižemo.

Svetogorci bolje od nas shvaćaju, čemu vodi današnja svjetska politika i koliko je ugroženo pravoslavlje, kako oni kažu od Sotone. Sotonin znak su i tri šestice ugrađene u naše kodirane matične brojeve, prema Otkrovenju Jovanovom. Zato tako žestok otpor, protiv Novog svjetskog poretka, na Svetoj Gori, najjači u manastiru Esfigmenu.

Dafni, lovorova luka – luka mira

Tačno u dvanaest stižemo u glavnu svetogorsku luku Dafni (poetično ime; srpski lorber).

Nekoliko zgradica sa prodavnicama crkvenih suvenira, poštom i policijsko-carinskom kontrolom, kroz koju smo prošli i prošle godine.

Na žalost, radi uštede vremena, moramo uzeti autobus od Dafnija do Kareje

Nikad nije kako čovjek hoće, već kako Bog hoće.

Gužva za dobiti mjesto. Sjedam pored srednjovječnog Grka. Autobus krenu, krenuše pitanja. Kažem, Srbi, ali živimo u Švedskoj. On se ozari i nastavi razgovor na tečnom švedskom. I on tamo živio i radio. Vratio se 1991. godine. Pominjem mu skorašnju smrt mog dobrog prijatelja Nikosa Hadžipavloua iz Sereza, kojem sam jučer u Hilandaru, uz moje, davao pomen i zapalio svijeću.

Sporo odmičemo uz svetogorske serpentine. Sa desne strane nam ostaje manastir Ksiropotam i nekoliko manjih staništa. U neka doba, Grk zapita za Karadžića i Mladića, pominjući Hilandar. Ne odgovaram mu. Shvati, kaže šalio se. Ja mu strpljivo objašnjavam da to nije za šalu. Da je to zločin i poniženje prema srpskoj crkvi i srpskom narodu. Izvinjava se.

Kažem: «U redu, nama Srbima je sada teško. Kako stoji stvar sa vama Grcima ? Kad bi vaši «veliki prijatelji», morali da biraju između Vas i Turaka, koga bi izabrali»? Automatski i iskreno odgovara: «Turke!». Ali odmah uz komentar pominje one koji upravljaju tom «velikom» zemljom, kao sa svojom vlastitom imovinom. Povjerava se da je grčki ultranacionalist i da se bori za slobodu i nezavisnost Grčke. Shvaća da su svi protiv pravoslavlja. Kod Skita Svetog Andreje oprašta se, grleći se sa nama. Izlazeći, dva puta naglas viče: «Što mi je drago, da sam se sreo s Vama!»

Osta na putu mašući nam. Bog nam upriliči svaki susret.

Dvije molitve u Kareji

Penjući se serpentinama uz obronke Svete Gore, polagano se gubi iz vida plavetnilo zapadne obale. Čim se pređe svetogorsko bilo, skoro odmah se sa visine, u dolini ugleda malo selašce. To je Kareja.

Prvo i najimpozantnije što pada u oči jeste, na uzvišenju naš konak i ruski Skit Svetoga Andreje, sa ogromnom kupolom saborne crkve, doskora najvećom na Balkanu.

Poslije skoro sata i pol mukotrpne vožnje (18 km) autobus se zaustavlja na malom seoskom trgu. Četrnaest je časova, pripeklo sunce. Osim priličnog broja hodočasnika, skoro da na ulici i nema monaha. Vjerovatno se odmaraju poslije jutarnje službe koja svakog jutra, počinje u tri časa. Večernja ponovo počinje u pet.

Po red kuća sa obadvije strane seoskog puta, sa po nekoliko sokaka. Prodavnice, pekara, pošta, dva prenoćišta. Nakon nekih pedeset metara, iznenada iza krivine, iskoči ispred nas protatska crkva Uspenja Presvete Bogorodice sa svojim zvonikom. Najstarija i najslavnija na čitavoj Svetoj Gori. Fasada u skelama, renovira se. Izgleda zatvorena preko dana.

Pored protatskog hrama velika bijela zgrada sa kolonadama i visokim stepeništem. To je zdanje Jeri Epistasie (Svetogorske vlade), do sada, jedine i prave demokratije na svijetu. Ove godine njome predsjedava otac Stefan iz našeg Hilandara.

Susrećemo jednog monaha i pitamo za prenoćište. Pogađa da smo Srbi. Kaže - idite prvo kod oca Nikodima u Isposnicu, tamo ćete dobiti prenoćište. Govori engleski, ali riječ «Posnica» i Nikodim izgovara na srpskom. Isto kao i za drugu naša keliju u Kareji, Patericu, koristi se naša riječ, kako je prije osamsto godina, odredio Sveti Sava. Osjećamo ponos. Samo kroz te dvije riječi, vidi se koliki je ugled Svetoga Save i danas na Svetoj Gori.

Okrećemo sokakom uzbrdo, kamo nam je monah pokazao rukom - ne shvaćajući da je naš konak, ona ogromna višespratna zgrada u samom vrhu strane, iznad kog smo tik prošli autobusom.

Pričaju monasi u Hilandaru, da su svojevremeno naši vladari, a možda i sam Sveti Sava, kupili čitavu ovu stranu Kareje. Sve do vrha planine. Skoro polovica prostora. Isto kao što i hilandarsko manastirsko imanje u Mileji, zauzima 2/5 Svete Gore. Na karejskom posjedu se nalazi izvor koji daje vodu svim konacima u Kareji. Za to je bilo potrebno silno bogatstvo. Srbija ga je tada imala i blaga, i moći, i ljubavi. Prema Bogu, crkvi i vjeri. Da ne govorimo o pomoći i izgradnji ostalih manastira na Svetoj Gori. O svemu je negdje zapisano, iako mi o tome malo znamo. Još se na Svetoj Gori, pamti slava i moć Srbije iz tog doba.

Penjemo se uskim popločanim sokakom, sa visećim krevetima loze i vlažnim kanalima za navodnjavanje, koji me podsjećaju na moj zaseok Radanoviće u Prijevoru, kod Herceg-Novoga. Nevjerovatno, koliko priroda sliči jedna drugoj.

Konačno izlazimo na vrh strane, ispred našeg konaka.

Zatvoreno. Zovemo, ali nema nikoga. Ogromna zgrada od zdravog materijala, potpuno očuvana, iako je građena još prije stotinu godina. Graditelji Rusi, koji su u to vrijeme izgradili više od polovice izgrađenog na Svetoj Gori, pa i naš konak. Malo niže, nadomak naše Isposnice, još veći napušten ruski konak, Pored njega crkva u ruskom stilu, kao da je prenesena iz Kijevsko-pečerske lavre i još nekoliko manjih zgrada. Samo Bog može da odgovori kako su transportovali sav ovaj materijal, kad puta uopšte nije bilo.

Sjedamo u hlad, na terasi ispred konaka. Kakav pogled! Sa visine se, u zelenilu, vidi Kareja kao na dlanu, sa svojim crvenim i sivim (kamene ploče) krovovima. U sredini, iz sve te ljepote izranja ogromna protatska crkva, sa svojim visokim zvonikom. Prva sagrađena, još u desetom vijeku. Nije malo puta naš Svetitelj u njoj predvodio službu, dok je prebivao u svojoj Isposnici u Kraeji. Na pola puta od nje vidi se skoro sakriven krov Isposnice, pored koje smo u neznanju prošli. Na odstojanju se vidi manastir Kutlumuš, a u daljini na istočnoj obali, vidi se gruzijski Iviron ( Iverci = Gruzijci). Mjesto gdje je prema predanju Majka Božija, najprije stupila svojom nogom na tlo Svete Gore. Tu su Gruzinci među prvima, napravili svoj manastir.

Prema jugu se prelivaju obrisi brda, a iznad njih se majestetično nadvisio vrh Atosa sa svoja 2033 metra, čije litice sa tri strane, počinju svoj strmi uspon, direktno sa morske površine.

Čekajući, u dokolici, obilazimo oko konaka. Pozadi zgrade pri stijeni, ogromna kaptaža čuvenog izvora, koji daje vodu čitavoj Kareji, i o kojem Nićifor Dučić piše u svome putopisu, pominjući i 25 kelija u Kareji, koje su Hilandarci nekada izdavali pod najam.

Nakon pola sata dolazi domar Pavle. Zdravimo se kao svoji. Pitamo gdje je Isposnica. Pokazuje naniže kuda smo prošli. Kaže, služba počinje u pet sati, ali on večeras ide u Kutlumuš. Vodi nas u konak da se smjestimo. Umalo stigoše tri monaha. Naš Grigorije i dva Moldavca (jednome ime Maksim), koji govore srpski. Sretali smo po Svetoj Gori, Ruse i Ukrajince koji govore srpski. Pitamo gdje su naučili. Od monaške sabraće, vole srpski jezik. Interesantno. Naš jezik i naše Svetosavlje. Oboje i danas cijenjeno!

U pet sati, Momo i ja uzbuđeni, prilazimo našoj velikoj svetinji, koju je gradio Sveti Sava i u njoj stvarao velika dijela. Sa sjeverne strane, prosto niču iz zemlje dvije okrugle kupole, crkve i priprate, pokrivene sitnim kamenim pločama. Kao i crveni krov novoizgrađene priprate. Iznad vrata nove priprate: «Blagosloven je koji dolazi u ime Gospodnje». Zvonimo. Otvara Otac Nikodim, prekinut u molitvi. Poslije pozdrava, prolazimo kroz novu i staru pripratu u crkvu, da bi se nastavila večernja molitva.

Desno, iznad ulaznih vrata crkve, uzidana velika siva ploča ispisanog Karejskog Tipika, po kojem se i zove Tipikarnica. Pravo ime hrama jeste Sveti Sava Osvećeni (iz Jerusalima), kako je namijenio Sveti Sava Srpski. Interesantno je da i u Budvi postoji crkva iz istog vremena, sa istim imenom. Nije čudno kad se zna, da je baš u to vrijeme Sveti Sava osnivao episkopije po srpskom primorju, pa i po našoj lijepoj Boki (Stonsku i Prevlačku). Zato i jeste najvjerniji sačuvani prepis njegovog Nomokanona, onaj Ilovički iz Boke, koja je i do danas, sačuvala svoju duhovnost.

Prilazimo čudotvornoj ikoni Majke Božije – Mlekopitateljici, Gospodu Hristu i ostalim oltarskim ikonama, dok Otac Nikodim neprekidno pjeva : «Raduj se Bogorodice... Raduj se...». Pominjući u jedan mah i naša imena. Da smo joj došli. Stiče se utisak živih riječi, živoj Bogomajki, kao da smo zaista pred njom, a ne pred njenom čudotvornom ikonom. Molitva odmiče. Samo smo nas trojica u Isposnici. U jedan mah, otac Nikodim daje i nama Akatist da čitamo kondake, dok on sa kadionicom kadi oko crkve. Čitam kondak iz Akatista Nebeskoj Carici – Majci Božijoj, 18-tu Katizmu, od psalma 119 do psalma 124. Zaista sam uzbuđen. Nijesam ni pomišljao da bi mi takva čast, mogla zapasti u dio. Po neki put griješim, pri izgovoru pojedinih riječi. Otac Nikodim me ispravlja. Napamet zna čitavi Akatist i sve molitve Majci Božijoj. Na kraju bogosluženja svetosavska himna i još nekoliko rodoljubivih pjesama, u molitvenom tonu.

Dirljivo!

Poslije molitve dobrodošlica i duhovni razgovor. Pokazuje nam crkvu sa dijelom zida, na sjevernoj strani, od prvobitne Isposnice, gdje stalno gori kandilo.

Ovdje je Sveti Sava, prije 800 godina, pisao Karejski tipik, prema kome se i danas vrši služba Božija. Isto kao i sa Hilandarskim i Studeničkim. Karejski je nastrožiji. Ovdje je pisan i Nomokanon (Krmčija iliti Zakonopravilo). Knjiga na kojoj nam mogu biti zavidni i malo stariji narodi.

Malo koji monah je obdaren moćima da ga može ispunjavati. Za to treba posebna volja.

Prema tipiku, trebala bi dvojica monaha da vrše službu. Otac Nikodim racionalno koristi sve svoje snage i vrijeme, ispunjavajući svaku tačku tipika. Kako kaže - uz pomoć Bogorodičinu.

Priča kako je uz pomoć Bogorodičinu, posljednjih godina uspio da izgradi i novu pripratu. Kaže kako Bogorodica daje, i pomaže mu savjetima : «Nikodime, uradi ovo, Nikodime, uradi ono. Ja samo slušam.» Osjeća se zanos u njegovim riječima. Mnogo svetačkog.

Opraštajući se pred spavanje, dogovaramo se da sjutra u 07:30 časova, pred odlazak za Vatoped, svratimo kod njega.

Sa nama za večerom naš mladi monah Otac Grigorije. Unutrašnji plameni zanos u očima odaje pravog monaha. Došao u Kareju, pa da se vidi sa ocem Nikodimom. Otac Grigorije je od posebne vrste monaha, takozvanih keliota, koji žive i mole se Bogu u samoći. Kako se ovdje kaže, u pustinji. Odskora je u Karulji (na krajnjem jugu) preuzeo pećinu-keliju preminulog oca Stefana, našeg velikog podvižnika.

Poslije večere fin razgovor učetvoro. Iznenađeni smo njegovim savršenim poznavanjem savremenih događanja i rezonom, iako živi u samoći. Žali se kako su mu Albanci-građevinarci zapalili keliju dok je bio na bogosluženju. Zabrinut je za Pravoslavlje. Zamjera današnjem monaštvu na modernitetima. Olako se predaju. Sumnja čak i na zilote u Esfigmenu.

«Dostojno jest» u Protatu

Izjutra oko 4:30 budi nas zvono koje poziva na službu Božiju. Shvatamo da je sa Protatske crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Iako se nijesmo dogovarali, bila je volja Božija da se i u njoj pomolimo Bogu. Po mrklom mraku, sa baterijskom lampom u ruci, silazimo nizbrdo uskom stazom do hrama. Ulazimo. Unutra mrak, samo nekoliko voštanica. Nikoga osim nas dvojice i četiri-pet monaha, koji se pripremaju za molitvu, paleći svijeće i kandila. Jedan od njih ćutke u polumraku, pokazuje nam rukom prema hramovskoj ikoni. Shvatamo da je to čudotvorna ikona «Dostojno jest». Prilazimo i cjelivamo je. Bogosluženje je trajalo prilično kratko. Izlazimo ponovo u mrak, zadovoljni zbog osjećaja, da smo se pomoli Bogu i u najstarijem hramu, gdje je mnogo puta bogoslužio naš veliki Svetitelj, kada je boravio u Kareji

Sve se dešava po Božijoj volji!

Poslije jakog doručka, koji je pripremio Pavle, znajući da ćemo na put pješke do Vatopeda, svraćamo u Isposnicu kod oca Nikodima, da se zahvalimo i oprostimo.

Čeka nas sa poklonima na stolu. Između ostalog dvije velike slavske svijeće od pola metra. Nudi nas stojećki lokumom, vodom i rakijom. Vidimo da ga čekaju obaveze. Iz pristojnosti ustajemo. Ne možemo sjedati dok on stoji. Sjede.

Dotle u crkvi, kondake na staroslovenskom čita mladi bugarski monah koji je došao da se pomoli Bogu u našoj velikoj svetinji. Kako kaže otac Nikodim, prvo Protatska crkva, poslije nje naša Isposnica. Nikada nećemo zaboraviti njegove duhovne pouke i blagoslov koji smo dobili od njega, mi i naše familije. Kao i da se sretno vratimo svome domu.

Rastajemo se uzbuđeni, sa suznim očima, krećući na daleki put do Vatopeda.

Napuštamo Kareju sa osjećajem da ništa drugo nijesmo vidjeli, osim naše Isposnice i Protatske crkve. Ali zadovoljni smo, znajući da nije bilo više vremena, kao i da će biti još hodočašća, akobogda.

Već je upeklo. Na izlasku iz Kareje, tražimo na karti stazu za Vatoped. Pitamo i prolaznike. Na našem putu sa desne strane ruski Skit Svetog Andreje, sa ogromnom kupolom saborne crkve, doskora najvećom na Balkanu. Izvana, osim kupola, skoro da se i ne vidi hram, zbog visokih zgrada konaka. Iako je Skit Sv. Andreja veći i raskošniji od mnogih svetogorskih manastira, nema pravo da nosi ime manastira, iz razloga što je prošloga vijeka broj manastira ograničen na dvadeset. Iako znamo da nemamo vremena, ne odoljevamo. Svraćamo da bar s noga, nakratko pogledamo, pomolimo se i zapalimo svijeću, u jednom od najvećih hramova na Balkanu.

Pored Skita Svetoga Andreje, na Svetoj gori postoji još šest velikih ruskih skitova: Sv. Preteče Ilije, Sv. Dimitrija, Sv. Ane, Uspenja Bogorodice, Divaida (u ruševinama, na ulasku u Sv. Goru) i Ruski konak u Kareji, sa crkvom i pomoćnim zgradama (nenaseljen u propadanju) koji bi bio dovoljan za jedan dobar skit.

Preko pola izgrađenog na Svetoj Gori izgradili su Rusi, koji su tada imali preko 7000 svojih monaha. Da ne pominjemo manastire Stari i Novi Pantelejmon (Rusik).

Moćna carevina je bila Rusija tada. I duhovno i kulturno i vojno. Treći Rim. Bedem Pravoslavlja .

Tek kad se uđe, iznutra se bolje vidi nego izvana, grandioznost i veličina hrama.

Pred nama u daljini, usamljen ispred oltara, mlad grčki monah čisti patos. U perspektivi, podsjeća na mrava. Glavna kupola hrama i oltar sa ikonama, nebu u visine. Možda i stotinu metara. Sve sija u zlatu. Ispred oltara pozlaćen sarkofag. Pitamo monaha, ko je u sarkofagu . Ne zna, iz razloga što je u hramu sve napisano na ruskom. Čitamo na sarkofagu piše, na staroslovenskom: «Sveti Atanasije».

Prilazimo ispred oltara, da zapalimo svijeće. Baš tu su Grci, na postolju postavili nekoliko svojih ikona sa grčkim tekstovima. Trebalo bi im najmanje stotinu godina da zamijene sve ikone i freske u hramu Svetog Andreje.

I onaj ko nema pojma o Rusiji, bez da putuje u Moskvu ili Petrograd, dovoljno je da pogleda Skit Svetoga Andreje u Kareji, da bi shvatio veličinu, sjaj i moć Rusije od prije stotinu godina. Na starijim kartama je obilježen kao Saraj, iz razloga što je u njemu boravio turski «guverner» u njihovo doba. Turci su imali ukusa za lijepe i ugledne stvari.

Tek po povratku u Hilandar, saznajemo za sudbinu skita Svetog Andreje. Zbog nedostatka ruskih, preuzeli su ga grčki monasi, iz manastira Vatopeda. Zato grčki monah čisti patos u ruskom hramu.

Iako smo izgubili oko pola sata, nastavljamo raspoloženi, jer smo zaista vidjeli nešto makar nakratko, što se u životu rijetko da vidjeti.

Paterica – Otac Sava

Napuštajući Svetoandrejski skit, okrećemo pješačkom stazom uzbrdo prema Vatopedu, znajući da je usput i naša Paterica. Uskoro i putokaz za nju, na grčkom, ali se da pročitati. Nakon dobrih 20 minuta hoda hladovinom, stiže se do Paterice, koja je malo podalje od glavne staze, u jednoj strani zavučena u gustoj šumi. Zatvoreno. Kucamo i zovemo.

Iznutra odgovara glas, ali na grčkom. Otvara sredovječan monah, sav obradovan, valjda što se i njega neko sjetio, odvojenog ovdje u osami. Pogotovo kad je čuo da smo Srbi. Govori samo grčki, ali razumijemo se. Iznosi rakiju, kafu i kolače. Pita jesmo li gladni, hoće da sprema ručak. Kažemo da žurimo, idemo na slavu u Vatoped. Shvati, kad u rancu vidje dvije velike svijeće, koje smo dobili od Oca Nikodima.

Silazimo u crkvicu, koja je na donjem spratu. Iz drvene kutije, sa staklenim poklopcom, vadi patrijarski štap Sv. Save Osvećenog, da ga cjelivamo. To je velika svetinja na Svetoj Gori, po kojoj se i ova crkvica tako zove. Štap je donio Sveti Sava iz Jerusalima, zajedno sa čudotvornim ikonama, Trojeručicom i Mlekopitateljicom. Svaka od ove tri svete stvari, čuva se na onom mjestu, koje je on odredio, prije 800 godina. Trojeručica u Hilandaru. Mlekopitateljica u Isposnici i Štap u Paterici, u Kareji. Cjelivamo oltarske ikone i palimo svijeće, uz kratku molitvu Bogu, zajedno sa Ocem Savom.

Divan pogled sa balkona Paterice. Tek odavde sa visine, dobro se vidi sva ljepota i veličina Svetoandrejskog skita, koji leži dolje duboko u dolini ispod nas. Hramovske kupole u obliku luka, podsjećaju na one, na Sveto-Sofijskoj lavri u Novgorodu, koje sam proljetos gledao.

Ista sudbina je zadesila i našu Patericu, kao i Svetoandrejski skit. Zbog malog broja naših monaha, preuzeli su je grčki monasi iz Vatopeda. Isto kao i mnoga druga monaška staništa na Svetoj Gori, koja su obitovala monaška bratstva, iz drugih pravoslavnih zemalja.

Nezaboravan je sledeći doživljaj sa vatopedskim monahom, ocem Savom, u našoj Paterici.

Objašnjavamo ocu Savi, više pokretima nego riječima, da nam se žuri radi slave u Vatopedu. Kaže i on će u Vatoped i odlazi da se presvuče. Iz pristojnosti čekamo. Zajedno napuštamo Patericu, prekrstivši se za sretna puta. Izašavši na glavnu stazu prema Vatopedu, zahvaljujemo se. Hoćemo da se oprostimo i da okrenemo desno uzbrdo, ali on ne da. Kaže, i ja idem u Vatoped, idemo zajedno. Nijesmo mogli da odbijemo njegovu dobrotu. Usput nam, dva puta nudi novac, misleći valjda da nemamo i da radi toga po vrućini, idemo pješke do Vatopeda.

Poslije pola sata hoda, evo nas ponovo u Kareji, odakle smo jutros krenuli. Znajući da nam se žuri, otac Sava dosta glasno kao kondukter, poče pitati okupljene na trgu, ko je na putu za Vatoped. Začas izbroja deset ljudi, koliko je dovoljno za jedan minibus i pozva taksistu. Prvo nas pozva da uđemo. Kad se taksi napuni, plati vozaču za nas dvojicu i naredi da krene. On osta na trgu, mašući nam.

Jedan ovako dirljiv ljudski gest, u današnje vrijeme, vrijedan je za potegnuti na hodočašće, čak iz Švedske. Čuda se događaju još uvijek, zar ne? Sveta Gora i jeste mjesto za čuda. To je posljednje mjesto na svijetu, gdje bi vjera u Boga i čovjeka, mogla da umre.

U krcatom minibusu pored nas, na zadnjem sjedištu, sjede dva mladića sa bradicama. Ćute, mislimo stranci. U toku vožnje od jednog sata (15 km), nas dvojica, glasno razmjenjujemo utiske iz Kareje. O ocima Nikodimu, Grigoriju i Savi. Tek u Vatopedu saznajemo da su mladići - Srbi. Za ručkom prilazeći stolu, zdravimo se sa njima na engleskom. Momci odgovaraju na srpskom i kažu da smo doputovali zajedno. Kažu studenti Bogoslovije u Beogradu.

Otkrivamo za nas dvojicu, dosta čudnu pojavu. Kad naš čovjek u tuđini, čuje našu riječ, nije više sklon kao nekad, da se spontano javi i nazove Boga. Čak ni na mjestu kao što je Hilandar, gdje je došao da se pomoli Bogu.

Ponekad, posebno mlađi ljudi iz neznanja , ne umiju se ponašati u kontaktu sa monasima. Monah se nikada ne pita o ličnim i privatnim stvarima, ili o životu koji je ostavio za sobom.

Slušali smo u hilandarskoj knjižari, kako jedan naš mlađi hodočasnik iz Australije, po treći puta pita monaha odakle je. Monah smjerno odgovara: «Iz svijeta» (misleći na onaj svijet, koji mi obični ljudi živimo). Onaj i dalje pita, dok mu ne skrenusmo pažnju. Odmah je shvatio. Vrlo lijepo se izvinio.

Valjda iz neznanja, malo ko se usuđuje prići i pozdraviti se sa monasima. Dirljiv je sledeći primjer.

Onoga jutra poslije službe, kad smo trebali nastaviti sa hodočašćem prema Kareji, srećemo se sa ocem Jovanom (95 godina) ispred monaške trpezarije. Pored njega sjedi nekoliko mladića. Prilazimo ruci i radosno se pozdravljamo, grleći se. Mladići počeše ustajati, da bi nam napravili mjesto pored njega, vjerovatno misleći da smo rod sa njime.

Nije čudno što je duh našeg naroda osiromašio, za posljednjih 50 godina.

Za to bi dobro došla duhovna priprema, prije odlaska na hodočašće. Ne samo za svjetovnjake, već i za duhovna lica koja predvode hodočasničke grupe.

Džombasti put sa debelim slojem prašine, proteže se vrhovima brda. Žestoka vrućina. Teško da bi na vrijeme stigli za slavski ručak. Zaista nas je Proviđenje namjerilo na dobroga oca Savu.

HRAMOVSKA SLAVA U VATOPEDU

Živi naša prošlost u Vatopedu

Sa vrha brda ugledasmo kako na obali mora leži Vatoped, kao omanji srednjovjekovni gradić, okružen visokim zidinama. Jedan od najslavnijih i najbogatijih svetogorskih manastira u kojem je osam godina živio Sveti Sava i pred kraj svoga života Sveti Simeon. Prije nego što su podigli Hilandar u Milejama.

Uzelo je skoro pola sata dok smo se polagano spustili nizbrdo. Uz obalu, na tri kilometra prije manastira prolazimo pored ogromnih ruševina neke građevine, koje smo također ugledali sa brda.

Ulazimo kroz glavnu kapiju u ogromnu manastirsku portu. Pitamo za našeg Simona, radi smještaja. Pošto je ručak već počeo, zauzet je poslom i ne mogu ga odmah pronaći. Odlazimo u «Arhondariki» (prijemnicu) da se prijavimo za dobiti keliju za prenoćište. Unutra ogromna masa tek prispjelog svijeta, njih preko 200. Mora biti da su malo prije prispjeli brodom u vatopedsku luku. Dugo treba da se čeka. Kažu nam da za slavu, danas u Vatoped dolazi preko 500 gostiju.

Izlazimo u manastirsku portu da malo razgledamo. Nevjerovatna čistoća i red, osjeća se domaćinska ruka. Prolazeći pored velike središnje zgrade prema glavnom hramu, presreće nas monah i pita jesmo li ručali. Objašnjavamo da smo upravo stigli iz Kareje. Pokazuje nam rukom da uđemo u trpezariju. Unutra postavljen dugački stol za 40 osoba. Čekaju da sjednemo i odmah prinose jelo. Niko ne pita ni ko smo, niti odakle smo. Kao da smo stigli svojoj kući. Kuća Božija.

Za stolom već sjede naša dva saputnika sa bradicama. Nijesmo ni počeli jesti, ulazi otac Simon. Smjernost i blagost ljudska. Liči mi na Svetog Savu, kad je bio njegovih godina. Pita kako smo putovali. Kaže ima puno posla, vidjet ćemo se večeras, prije večernje, ispred glavnog hrama.

Zbog toga što nijesmo na spisku i što nijesmo unaprijed rezervisali, moramo čekati.

Dok se čeka u velikoj sali hodočasnicima na raspolaganju uređaji za hladnu vodu i automati za kafu.

U neka doba pristiže i otac Sava iz Paterice. Zari dobrotom. Mnogi hodočasnici se sjatiše oko njega, da mu priđu ruci. Prilazimo i mi da mu se zahvalimo.

Konačno poslije par sati čekanja dobismo smještaj. Tek tada nastupa najveće iznenađenje. Ulazimo u trospratno krilo konaka koje se obnavlja. Donji sprat gotov. Sobe sa kupatilom. Nov namještaj i posteljina. Ugrađeni novi liftovi. A-kategorija za slavske goste iz Hilandara. Šta može čovjek biti više, nego dirnut. Misao leti prema našem Svetitelju. On sve odozgo posmatra i smješka se.

Nije čudo što princ od Velsa svake godine, po jednu sedmicu boravi u Vatopedu.

Poslije smještanja izlazimo u portu da malo razgledamo, još malo pa će početi večernja. Cijela porta je popločana. Prema višem nivou na kaskade, stepenasto. Vatoped je mimo manastira, to je mali grad. Pomišljamo da su ovom portom svakodnevno prolazili Sveti Sava i Sveti Simeon i posmatrali okolne konake koje i mi danas posmatramo. Kontinuitet vremena i prostora!

Još stoje građevine koje su podigli svojim novcem: glavna trpezarija koja se i danas koristi, jedno krilo konaka sa kelijama na tri sprata i dva paraklisa.

Izlazimo iz porte, da se prošetamo do morske obale ispod manastira, odakle se vide ruševine na brdu pored kojih smo danas prošli, Atonska duhovna akademija. Vide se i mnogo pomoćnih zgrada. Vatoped je bogat manastir.

Prije sto godina polovica monaškog bratstva u Vatopedu su bili Rusi.

Danas skoro sami Kiprani (90 %), sa igumanom na čelu.

Vrijeme je za večernju. Prilazimo porti ispred hrama. Čekamo na oca Simona. Masa monaha u crnom, svi liče jedan na drugog. Rješavam se da priđem jednom koji stoji poluokrenut od nas. Obilazim ga, kad ono otac Simon. Kakve radosti. Vidimo i njemu drago.

Molimo oca Simona, da nam prije početka večernje, pokaže crkvu posvećenu Svetom Savi Srpskom. On je zadužen za nju. Prilazimo crkvici obojenoj crvenom bojom kao naša Žiča, sagrađenoj u gornjem dijelu manastirske porte. Unutra prilično zapuštena. Klanjamo se pred dverima i palimo svijeće. Otac Simon kaže - bio bi potreban ktitor, da se crkva sredi.

Koristi priliku da nam baš u crkvi Svetog Save, uruči ukusno zapakovane kutijice, sa blagotvornim trakama Presvete Bogorodice, osvećenim nad Bogoradičinim pojasom-relikvijom u glavnom hramu, koje čuvaju od bolesti i drugih nevolja. Nudimo prilog, ali on odbija. Vidi se, da se i on nama obradovao.

Vadeći iz džepa kutijice razgrnu malo svoju monašku mantiju. Ugledasmo crvena slova i znakove na donjoj odjeći, koje smo imali prilike ponekad vidjeti kod drugih monaha.

Pitamo o tome. Objašnjava - to je prva shima. Visok čin i ugled u monaškom bratstvu.

Jedinac u oca. Poziv. Nije prevario prvi utisak, kad smo se sa njime danas sreli.

Otac Simon pominje našu blagorodnost. Iznenađeni, mi se dvojica pogledasmo. On se trgnu: «Da to ne vidim na vašim licima, ne bih ni pominjao». Mi se lijepo zahvalismo, i izvinismo.

Silazeći nizbrdo velikim manastirskom portom prema hramu Blagovijesti Presvete Bogorodice, prolazimo pored središnje višespratne zgrade u kojoj smo danas ručali. Otac Simon objašnjava da je to monaška trpezarija, koja je izgrađena o trošku Svetog Save i Svetog Simeona, za njihova života. Isto kao i jedno trospratno krilo konaka i dva paraklisa, koji su još i danas u upotrebi. Nabraja koje su manastire na Svetoj Gori, osim Nemanjića, gradili i pomagali Mrnjavčevići, Dejanovići, Lazarevići i Brankovići. Zato toliko jak spomen na naše Svetitelje u Vatopedu.

Pitamo za ruševine na brdu pored kojih smo danas prošli. Atonska duhovna Akademija pri Vatopedu. Nekada rasadnik grčke i ostalih pravoslavnih crkava.

Sve nam to objašnjava i pokazuje otac Simon, koji časno zastupa nas Srbe u Vatopedu. Već je shimnik, to znači po vrlinama, prvi među monasima.

U masi hodočasnika i monaha ispred hrama. Vidimo i mladoga Njemca iz naše kelije. Stigao i on na slavu iz Hilandara.

Večernja

Počinje prvi blagi suton. Počinje i večernja u hramu u kojem je i Sveti Sava mnogo puta služio, u toku osam godina svoga boravka ovdje. Večeras će večernja biti vrlo kratka zbog noćnog bdijenja u slavu Pojasa Presvete Bogorodice.

Ulazimo u jedan od najstarijih i najvećih hramova na Svetoj Gori, građenom u starom vizantijskom stilu, također obojenom u crveno, kao naša Žiča. Tek kad se uđe unutra, bolje se vidi veličina, koja je neupadljiva izvana. Sve sija u zlatu. Najprije pada u oči ogromni polijelej sa dugačkim pozlaćenim lancima. Sa dva manja sa strana.

Najveću relikviju koju posjeduje, Pojas Presvete Bogorodice, poklonio je Vatopedu naš Sveti Knez Lazar. Naši monasi opet kažu, nije poklonjeno, nego oni nekad posudili. Poslije nijesu htjeli da vrate. Istina ili legenda. Na Svetoj Gori se sve pamti.

Po završetku kratke večernje, prelazimo u glavnu monašku trpezariju iz vremena Svetoga Save koju je izgradio svojim novcem. Trpezarija je sa velikim savremenim prozorima, čitava oslikana freskama. Preko 200 hodočasnika i monaha. Osjećaj, kao da bi u masi monaha i hodočasnika, mogli ugledat i Njega .

Monasi služe vrlo ukusno jelo, kao što je i sve ostalo u Vatopedu. Među njima vidimo i našeg Simona.

Poslije večere mala šetnja portom kroz mnoštvo hodočasnika i monaha. Iako je čitavi prostor Svete Gore, blagosloven i duševno djeluje na čovjeka, nikada do sada u svom životu, nijesam osjetio toliko pozitivne energije sakupljene na jednom mjestu, kao za dane Pojasa Presvete Bogorodice u Vatopedu.

Misao je došla sama, odozgo.

Bdijenje Pojasa Presvete Bogorodice

Počinje cjelonoćno veliko bdijenje u čast Pojasa Presvete Bogorodice.

Najraskošnije bogosluženje kojem sam dosada u svom životu prisustvovao. Crkva je dupke puna. Mnogi su ostali vani. Prisustvo Guvernera Svete Gore na počasnom mjestu. Prisustvo policije i vojske.

Preko 30 monaha u bogoslužbenim odeždama započinje molitvu.

Dvije pjevnice sa horovima, lijevom i desnom. Na desno, najčuveniji svetogorski hor starih monaha, sa bijelim bradama – basovi, a na lijevoj mlađi monasi sa civilima, vidi se školovani glasovi-tenori.

Ogroman polijelej. Najveći koji sam do sada u svome životu vidio. Sa pozlaćenim, stilizovanim lancima ,od preko 50 metara dužine, na kojima visi. Podsjeća na onaj u Aja Sofiji, u Carigradu. Polijelej je sav pozlaćen i u kristalu, sa upaljenim voštanicama, kako se nekada običavalo. Nema ničega lažnog na Svetoj Gori!!!

Kad se pokrene-zanjiha veliki polijelej i ona dva manja sa strana stiče se utisak da je čitava vaseljena u pokretu.

Prvi put gledam oblačenje arhijereja u toku molitve, koje simboliše izlazak pred Gospoda Boga. Vidimo našeg Simona da vrlo blisko asistira pri tome. To je velika čast i milost koja može zapasti monahu

Prvi put vidim neveliku kutiju u kojoj se čuva pojas Presvete Bogorodice, kojoj je posvećena ova velika cjelonoćna molitva. Sva je optočena raznobojnim biserima i dragim kamenjem.

Sinu mi misao da je baš ovdje u Vatopedu, sačuvan sav sjaj romejskog carskog bogosluženja, kakvo je nekada bilo, kada je Carigrad bio centar čitavog svijeta.

Zbog velikog mnoštva svijeta i svijeća koje gore, u crkvi na mahove ponestaje vazduha. Poslije cjelivanja ikona i pojasa Presvete Bogorodice, izlazim vani, da bi i drugi imali prilike da vide, najljepše bogosluženje na Svetoj Gori.

Momo mlađi, jači i ponešeniji od mene, ostaje.

Iako je jedna od najvećih na Svetoj Gori, crkva ne može da primi sve hodočasnike

Mnogi, čak i monasi molitvu slušaju stojeći vani u mraku, i ja među njima. Zaista umilno pojanje Bogu i Majki Božijoj.

Prije spavanja, šetam manastirskom portom u mraku i sjedam na parapet naslonjen uza zid crkve posvećene Sv. Savi Srpskom, koju su Vatopeđani podigli u znak pažnje i sjećanja na njega i ono vrijeme kada je on živio ovdje.

Negdje iza pola noći odlazim do naše kelije koja je na deset metara od oltara. Uzbuđen sam. Ne mogu baš odmah da zaspem iako sam umoran. Razmišljam koliko se toga danas dogodilo. Od naše Isposnice do Vatopeda. Sve po tragu Svetoga Save.

S vremena na vrijeme me probudi zanosno pojanje iz crkve, pjesma Bogorodici.

Jutranje – odlazak

Budi nas zvuk molitve koji dopire kroz prozor naše kelije. Ustajemo u četiri časa i po mraku ulazimo u hram. Jutranja koja se samo nadostavila na bdijenje, nikad da završi. Voljeli bi da uzmemo pričešće, a već se primiče osam časova.

Već je kasno, Prisiljeni smo da krenemo prije velike vrućine, bez doručka. Znamo da je otac Simon na molitvi i žao nam je što se nećemo pozdraviti sa njime. U prolazu ipak pitamo za njega i ostavljamo poruku.

Što večernje, bdijenja i jutranje, u crkvi smo, na nogama odstajali preko deset časova pred naš daleki put. Kad je nešto zanosno lijepo, ne osjeća se umor.

Prijemnica zatvorena. Ne možemo dobiti naš Dijamentiri (dozvolu), bez koje ne možemo dalje. Moramo čekati. Nakon deset minuta, vidimo otac Simon trči prema nama. Pita jesmo li doručkovali. Kaže - ne valja da idemo tako, nije blagosloveno. Moramo poslušat.

Zaista je sve prvoklasno i blagosloveno u Vatopedu. Ručak, a ne doručak. Riba kuvana u bijelom sosu, grožđe i vino. Previše rano za tako jaku hranu, ali u manastiru se jede samo dva puta na dan.

Rastanak sa ocem Simonom. Kao da ostavljamo svog najrođenijeg. I na njemu se primjećuje tuga, zbog našeg iznenadnog odlaska. Prosto zanijemio, a htio bi još nešto da nam reče. Sve što je lijepo u životu, obično kratko traje. Dat će Bog, vidjet ćemo se opet.

U njegovim očima se vidi zabrinutost. Odlazimo u nesigurnost, za svojm sudbinom.

Po zaraslim stazama

Vidimo kako pred sami naš polazak, u daljini udaraju munje ispod mračnih oblaka. Imamo kišobrane, ali u Vatopedu još nije počela da pada kiša. Poneka kap.

Umjesto da krenemo stazom, namjerno skrećemo dugačkom plažom, koja počinje odmah uz manastir, da bi imali bolji pogled. Okrećemo se svakih sto metara i uz šum mora, iz novog ugla posmatramo grad koji smo ostavili. Posle kilometar i pol, moramo se priključiti stazi koja ide više brdom.

Naša strepnja radi kasnoga polaska zbog vrućine bila je opravdana. Ali Sveti Sava i Sveti Simeon su se pobrinuli da ugodno prođemo stazom kojom su i oni mnogo puta prolazili, dok su gradili svoj Hilandar. Sunce potpuno zaklonjeno debelim slojem oblaka. Ima i izmaglice zbog vlažnosti vazduha. Po terenu ispred nas, padala je kiša. Prosto ne vjerujemo, da rosa pada sa grana i da nas blagotvorno rashlađuje.

Staza je mjestimično skoro zarasla, po njoj se malo ide. Jedino ivičnjaci i zaravan ukazuju da se ovuda nekada komuniciralo. Priroda netaknuta. Zato jači doživljaj.

Put je mjestimično popločan, podsjeća na stare puteve u rodnom kraju, kojima se poslije rata jedino na konjima pregonilo. Čvrste su bile veze našega kraja sa Svetom Gorom, preko bokeljskih pomoraca, koji su plovili za Carigrad, Smirnu, Crno More i Rusiju. U čuvenim herceg-novskim baštama još postoje drveta donesena iz Hilandara i Svete Gore, prije stotinu godina.

Pored puta ozidani izvori, koji su presahli. Podivljale smokve, masline i loza. Nekada su se obrađivale ove strane.

Tek sada vidimo koliko je bila na mjestu naša prvobitna namjera i zamisao.

Ovo je pravo hodočašće, ovuda se kolima ne može. U pravu su monasi što se bune protiv moderniteta, radi kojih su pobjegli na Svetu Goru.

Zaista nema pravog hodočašća, ako se na miru i u samoći, ne prođe između manastira blagoslovenim stazama Svete Gore. Jedino se tako, polagano prilazeći manastiru, na pravi način u mislima sabere doživljeno i viđeno.

Malo toga, malo predanja, tek onda se može stvoriti slika o vremenu kako i kada se manastir gradio. Generacije i generacije monaha su predano gradile. Nije ovo sve niklo preko noći.

Isto stijenje pored puta i iste manastirske zidine, koje vrijeme mjere s vječnošću, posmatraju nas u prolazu, kao što su posmatrale i našeg prvog Svetitelja kada je ovuda prolazio, dok je gradio svoj Hilandar.

Mi, sa svojom prolaznošću, nehajno prolazimo pored njih. Zar nije grehota, protutnjati (možda i kolima) pored njih, koji su svjedoci vremena, a ne pomilovati ih, bar trenutačno, pogledom.

Koliko je od tada kosmičke prašine palo po ovim stazama. Ko zna koliko je voda i vrijeme odnijelo s njih. To samo one i Gospod Bog mogu znati.

Što vrijedi samo protrčati Svetom Gorom, a kući donijeti malo, ili ništa, u duši svojoj.

Proljetos se na ovim stazama, naš prijatelj Saša Đorđević, priključio grupi od šezdeset srpskih oficira, na čelu sa Vladikom Jegerskim, Gospodinom Porfirijem, igumanom manastira Kovilja.

Dolaze sa uniformama u ručnom prtljagu, da bi se za uspomenu, mogli slikati ispred hrama Presvete Bogorodice. Od Oca Vasilija dobijamo primjerak časopisa Vojska sa velikom slikom u boji, sa grupom srpskih oficira ispred hrama.

Događaj zaista nevjerovatan. Kad sam u maju, od Saše čuo za njega, posumnjao sam.

Dosada su, na žalost, mnogi kod nas, zbog bezbožništva, gledali sa prezrenjem na crkvu i monaštvo.

Hvala Bogu i Svetom Savi, kada smo konačno kao narod shvatili, da bez pomoći Božije i slavnih tradicija naših, ne možemo naprijed, kako smo već jednom bili krenuli, u bezpuće.

Nakon časa hoda uzimamo odmor na jednoj visokoj litici, oko sto metara iznad mora, odakle se vidi čitavi vatopedski zaliv i na kraju njega, u daljini manastir.

Poslije se staza spušta na morsku plažu, da bi odmah okrenula uz jedno brdo, visoko oko petsto metara.

Negdje oko pola brda, kao da neko pomjeri zavjesu, zasja sunce svom svojom snagom. Visoko drveće nam je pravilo dobar hlad do vrha brda. Gore, sa lijeve strane piramida na kojoj piše «Vatoped». Okrenusmo se posljednji put, da ga pogledamo sićušnog u izmaglici. Odatle počinje esfigmensko imanje i put okreće nizbrdo. Vidimo na karti, da i tuda ima monaških staništa ali se ne vide sa puta.

Baš tu na granici sretosmo sredovječnog monaha. Jedinog Božijeg stvora kojeg smo sreli za četiri i pol časa pješačenja. Vrlo kratko iza toga, izgubih košulju, ali se ne htjedoh vraćati. Dobar znak. Još jednom ćemo doći na Svetu Goru.

Sa brda vidimo Esfigmen. Iza njega brdo Samariju, iza koje počinje hilandarsko imanje. Ima još najmanje dva sata hoda. Upeklo niza stranu po kojoj nema hlada. Već je nepodnošljivo.

Prilazimo polagano Esfigmenu, znajući da imaju dobru vodu sa bunara. Ulazimo u manastirsku portu. Sjedamo u hlad pored bunara. Pet-šest monaha rade nešto sa traktorom. Odjednom se sjatiše oko nas, pitaju odakle smo stigli. Vidimo sumnjivi im naši ranci. Ljubazno, ali sa sumnjom pitaju, hoćemo li kod njih na konačište. Izgleda njihov vratar-stražar se bio udaljio, baš kad smo mi ulazili. Zato iznenađenje.Nije hrišćanski da nam zabrane da se odmorimo u hladu i napijemo hladne vode na bunaru, ali vidimo da su uznemireni našim iznenadnim dolaskom.

To smo još više iskusili sjutradan kad smo došli na njihovu večernju.

Osjećamo se neprijatno. Napismo se vode, odmorismo kraće nego što smo mislili i krenusmo. Za nama odmah zatvoriše kapiju. Vidi se da imaju bogate ktitore. Grade veliku luku, prislonjenu uz Samariju, na suprotnoj strani.

Nastavljamo prema Hilandaru. Pravi toplotni udar, čovjek se ne smije razgolititi. Takav je propis. Tek od pola puta dobismo hladovinu, kad smo prešli na hilandarsko šumovito imanje.

Za sat vremena smo ponovo u našoj kući.

Pravoslavlje u Esfigmenu

Današnje najveće, i jedino pravo uporište pravoslavlja na svijetu, jeste Sveta Gora. Najizrazitiji njen predstavnik, čuvanja izvornih pravoslavnih vrijednosti, jeste hilandarski prvi susjed, manastir Esfigmen, na čijim zidinama, sa morske strane, piše velikim slovima «Pravoslavlje ili smrt». Monaško bratstvo u Esfigmenu je najbrojnije na Svetoj Gori, baš iz tih razloga, što se bore protiv moderniteta i lažnog ekumenizma , koji u sprezi sa Novim svjetskim poretkom (ime, ideje i planovi, podsjećaju na istovjetnu bolesnu svjetsku situaciju, prije 65 godina), rade o glavi pravoslavlju. Oni jedini, na čitavoj Svetoj Gori, po dužnosti, ne pominju vaseljenskog carigradskog patrijarha Vartolomeja, pri svojim molitvama, iz protesta što je otišao predaleko u svom «ekumenizmu», u pregovorima sa papom.

Čulo se i o njegovim prijetnjama, da im rasturi manastir.

Kolika je napetost u njihovim odnosima, doživjeli smo sjutradan po povratku u Hilandar, kada smo kao i prošle godine, prošetali (5 km) od Hilandara do Esfigmena, da bi prisustvovali njihovoj večernjoj molitvi. Došli smo nenajavljeni i malo ranije. Sjedeći u hladu, uz crkvenu pripratu i čekajući da služba počne, najprije nam prilazi monah-starčić bijele kose i brade. Smiješeći se, pruža ruku prema nama, sa tri skupljena prsta, okrenuta nagore, pitajući pogledom da li smo pravoslavci. Klimamo glavom. Kako se početak večernje primiče, prilaze nam monasi jedan po jedan. Pitaju ko smo i odakle smo, da li smo pravoslavci ? Kažemo i ponavljamo, da smo Srbi, ali oni uporno i dalje pitaju. Jedan mlađi crvenobradi, sa cvikerima, po treći puta pita isto, na engleskom.

Ista stvar se nastavlja i u crkvi, za vrijeme bogosluženja. Lijevo uz nas, jedan gleda kako se krstimo. Vrilo je kao u košnici. Pogledi većine monaha, bili su uprti prema nama dvojici (od ukupno šest svetovnjaka) umjesto prema oltaru. Cvikerašev, preko puta nas, neprekidno. Kad se na polovini bogosluženja visok, krupan monah, zaletio prema nama i počeo agresivno postavljati pitanja o našem porijeklu i religiji, umalo nije došlo do incidenta. Neprijatno. Momo se čak uplaši da monah ne udari. Tako je strašno izgledao. Tada onaj mlađi, cvikeraš, uskoči između nas objašnjavajući, prvo njemu nešto na grčkom, a poslije meni na srpskom kaže: «Ličiš mu na Njemca». Naš čovjek, rodio se u Parizu, zamonašio u Hilandaru, ali poslije prešao u Esfigmen, iz gore pomenutih razloga. Pošto se onaj krupni monah smiri, vrati se na svoje mjesto i nastavi sa molitvom. Nijesmo uzeli za zlo. Predostrožnost. Shvatamo da postoji nekakav veliki problem. Još uvijek je u svježem sjećanju, upad agenata CIA-e u manastir Hilandar, prije dvije godine. Tada su pretresli čitavi manastir, tražeći Mladića i Karadžića.

Izgleda da patrijarh carigradski, valjda iz straha ili zbog «ekumenizma» nije protestovao zbog nepovrijedivosti manastira (azila). To su i Turci, kao ne-hrišćani, nekada poštovali. Esfigmenci su to kritikovali, i sad patrijarh, po svojoj sili, ili po «nečijem» nalogu, hoće da im protjera igumana.

Ovih se dana (23. decembar 2002.), moglo pročitati u Večernjim novostima, u članku «Ljuti na dijalog»: «Patrijarh carigradski Vartolomej, naređuje igumanu manastira Esfigmena da napušti Svetu Goru». Da li se, za hiljadu godina postojanja Svete Gore, ikada do sada , tako nešto dogodilo? Udarila sila. Što Njegoš reče : «Prava vjero, kukavna siroto...». Ne sluti na dobro.

Ono jesu kroz vijekove, Latini i Saraceni harali Svetom Gorom, ubijali monahe i palili manastire. Izgleda ponovo došlo njihovo vrijeme. I mi moramo braniti svoju vjeru (kod kuće i vani) od njihovih izmećara, kao nekada za vrijeme Vladike Danila.

I nama dvojici, Satana posla iskušenje, prošle sedmice na areodromu Arlanda, kad smo krenuli na hodočašće. U liku Jehovinog svjedoka.

Naša dobrodržeća žena, i ona putuje, nosi u naručju i dijeli njihovu «Kulu svjetilju» . Čuvši da govorimo srpski, ponudi i nas.

Odbijam sa pitanjem: «Koliko Vas plaćaju Gospođo, za taj posao ?»

Odgovara: «Niko mene ne može platiti, za ljubav prema Gospodu».

Pitam: «Šta uradiste sa našom srpskom crkvom i Svetim Savom ?»

«Bog je jedan»

Žao mi je. Naše čeljade. Kažem: «Činite veliki grijeh. Počnite se moliti pravome Bogu. Još nije kasno».

Ode.

Ali protiv sile nebeske se ne može. Oni nesretnici zaboravljaju da je Sveta Gora , Bogorodičin perivoj. Neće ona baš tako lako, napustiti one koji se danonoćno mole za njenu milost.

Hilandarska svjetlost

Što oni više rade protiv pravoslavlja, to ono svojom krotošću i blagošću, sve više osvaja svijet.

Uspješna je misija naše crkve u Švedskoj, u posljednjih 40 godina. I Šveđani su počeli otvarati svoje pravoslavne manastire, gdje uopšte prije nije bilo pravoslavnih. Mladi jeromonah Dorotej, koji je proveo sedam godina po manastirima u Srbiji, sada je iguman prvog švedskog pravoslavnog manastira u Brederedu.

Paroh u mojoj Eskilstuni, jeste protojerej otac Ignjatije Ek. Šveđanin koji je dobio sveštenički čin od naše srpske crkve, prije 35 godina. Po njegovom izboru, naš hram je posvećen Svetoj Ani Novgorodskoj, švedskoj princezi udatoj na ruskom dvoru, kojoj sam se ljetos pomolio, pred njenim sarkofagom u Sveto-sofijskoj Lavri u Novogorodu. Kako kaže otac Ignjatije, da je Martin Luter svojevremeno, bolje poznavao pravoslavlje, ne bi imao potrebe zasnivati novu vjeru – protestantizam.

Jedan drugi Šveđanin, Sven Gulman, otkrio je prošle godine u Hilandaru fresku na kojoj je predstavljena Sveta Olga Kijevska, druga švedska princeza udata na ruskom dvoru za kneza Igora. Ona je majka Svetog Kneza Vladimira koji je pokrstio Rusiju, zahvaljujući njoj, koja je prva prihvatila hrišćanstvo u Carigradu.

Na zidnoj freski u Hilandaru ona zauzima počasno mjesto pored Stefana Prvovjenčanog i Uroša Drugog. Moglo bi se uslovno reći da smo preko Nje, Carigrada, Kijeva i Hilandara uspostavili duhovne veze i sa Švedskom onoga vremena.

Kanonizovane švedske princeze potiču iz vremena, kada je u Švedskoj vladala jedina i prava vjera – pravoslavlje (prije 1055. godine). Premda su kasno primili hrišćanstvo i žale zbog toga (Crnjanski). Vjerovatno je Švedska na putu da se vrati izvornom hrišćanstvu uz pomoć naše Svetosavske crkve. Daj Bože !

Hvale se svojom Svetom Brigitom, jedinom kanonizovanom Šveđankom, i to od katoličke crkve, kojoj je 150 godina kasnije, Gustav Vasa popalio crkve i oduzeo svu imovinu. «Zaboravljaju» svoje dvije kanonizovane princeze, Svetu Anu Novgorodsku i Svetu Olgu Kijevsku, koje su živjele 300 godina prije Svete Birgite.

Zaista je šteta što za sada i Šveđani ne mogu pročitati ove retke

U kući svojoj

Ko i jednom hodočasti, Hilandar ostaje kuća njegova do kraja života. To je lijepo opisano u «Jutra u Hilandaru».

Prisustvo Svetog Save se osjeća uzduž i poprijeko čitave Svete Gore, i poslije osam vijekova. Kao da je jučer prošao ispred nas ovim stazama. Nikada hodočasnik nije prepušten samom sebi.

Pri kraju našega boravka u Hilandaru, iz Trebinja dolazi grupa od 30 kršnih motociklista, na čelu sa mladim sveštenikom. Ostat će u sjećanju njegovo pojanje u hramu Presvete Bogorodice. Još jedno krštenje, ali na obali mora kod Skita Svetog Vasilija (Hrusija) sa kupanjem, kao na rijeci Jordanu. Sva tridesetorica kumovi na krštenju.

Sjećam se prošle godine, šestorica monaha božanski pjevaju na staroslovenskom, molitvu u hramu. Svi odreda plavi. Pitamo ko su. Dvojica iz kijevske Pečerske Lavre i četvorica Poljaka. Došli da se napiju duha svetoga u našem Hilandaru.

Podsjetih se njihove himne «Još Poljska nije umrla» na istu muziku kao i naše «Hej Sloveni». Hvala Bogu, nije ni njihovo pravoslavlje.

Najveći doživljaj ovoga hodočašća, u samom Hilandaru, pored bogosluženja i hramovske slave Sv. Jovana Krstitelja, bio je ponovni susret sa ocom Jovanom, najstarijim hilandarskim i svetogorskim monahom, koji svoje svakodnevne poslove i dužnosti obavlja sa velikim elanom i bez uočljivih teškoća, i pored svoje starosti - 95 godina. Istovremeno pišući svoje memoare i poeziju. Stiče se utisak da je čitavi njegov život, sa svakodnevnim predanim radom, jedna neprekidna molitva Bogu.

Onog jutra, kada smo iz Hilandara krenuli svojoj kući, ostavljajući prtljag na manastirskoj kapiji, silazimo u baštu da se pozdravimo sa ocem Jovanom. On već krenuo polagano uzastranu. Stižemo ga na pola puta na njegovom drugom odmorištu. Do njegove kelije visinska razlika od najmanje 60 metara. Prema programu, četiri odmaranja svaki puta. Dolazimo do manastirske kapije. Uz priču sa nama odmara «malo» duže. Daje nam blagoslov za put, da se sretno vratimo svojoj kući. Kaže nam: «Kad dođete iduće godine, ako ne budem gore (u keliji) naći ćete me dolje» i pokazuje rukom put grobljanske crkve Svetog Blagovještenja. Ne boji se smrti. Sva je prilika, smrt se boji njega. Odlazeći poslije srdačnog zagrljaja, maše nam rukom otpozadi, ne okrećući se. Da nam ne bi «urekao» put.

Ponovo su sa nama, na putu našoj kući, njegovi darovi i uzdarja (poklonjene knjige), duhovni savjeti i njegov blagoslov.

Najdraža ovogodišnja čestitka za Božić, bila je od oca Jovana.

Ovih dana (septembar) Hilandar očekuje petu grupu srpskih oficira, koji dolaze u pohode Hilandaru. Dešavalo se i ranije kroz istoriju da su srpski oficiri dolazili u pratnji svojih vladara. Ovo su najveće grupe vojnika i oficira koje posjećuju Svetu Goru, od vremena Cara Dušana do danas. Od vremena kada je Sveta Gora bila u sastavu Srpskog Carstva.

Otrijeznili se, hvala Bogu i Majci Božijoj.

Sluti na dobro. Daj Bože.

Svetosavlje po svojoj ideji, nikada nije bilo militantno ili osvajačko. Ono najbolje čuva izvorni duh i ideju sa kojom je Isus Hrist došao među nas ljude na zemlji

Podrška moćne Ruske carevine porobljenom srpskom narodu, ostvarila se zahvaljujući slavi i uticaju Svetog Save i Hilandara, još od Ivana Groznog.

Ovih dana smo dobili glas, da se polovicom decembra prestavio Bogu, sluga njegov otac Agaton poslije 47 godina isposničkoga života u Hilandaru. Imao je dvije shime. Bog da mu dušu prosti.

Opao je broj monaha, decimiran.

Kad bi se u Hilandaru okupili svi srpski monasi rasuti po čitavoj Svetoj Gori, bilo bi pozamašno naše monaško bratstvo.

Jednoga jutra u samu zoru, prije svitanja (zbog autobuskog prevoza), posjetili smo ogroman i divan hilandarski metoh Kakovo, na samom izlasku iz Svete Gore.

Metoh je iz zahvalnosti, Hilandaru poklonio turski paša, za čudo koje mu se dogodilo. Svakako ga treba posjetiti. Tu može da uđe i ženski svijet.

Hilandaru su propali ogromni metosi u Izmiru i Carigradu, oteli muslimani.

Šta je sa hilandarskim metosima po Srbiji? Kad će njih vratiti, naši «muslimani»?

Poslije deset dana duševnog i fizičkog mira, dolaskom u Solun, doživljava se pravi šok, od vreve, gužve, vrućine. Iako imamo još šest sati do polijetanja aviona, odlazimo pravo na aerodrom, da bi poštedjeli sebe od pakla. Rezignirano, misao se otima sama od sebe : «Šta je čovjek sam sebi uradio»!

Hodočašće – hrana duševna

Ne ulazeći u to što je najsvetije na Svetoj Gori, njena vizija polagano sazrijeva u svijesti .

Kada u određenom životnom dobu, nastupi period molitve, treba mu se povinovati.

Treba poslušat glas Gospodnji! Odmoriti se od «blagodeti» savremenog života. Rasteretiti se svakidašnjice.

Koliko hodočašće blagotvorno utiče na dušu, vidjeli smo po oduševljenju Milke Momove, kad nas je srela na Arlandi (aerodrom), zato što su naša lica bila ozarena mirom i blagošću.

Prvoga jutra po povratku, kod Moma, budi me tihi glas radija ili TV negdje u kući. Zvuči neobično, kao da to prvi puta čujem. Smeta. Sadržaj me uopšte ne interesuje. Tek po povratku kući, čovjek shvaća kakvim smo «blagodetima» svakodnevno opterećeni.

Monaštvo. To su viši predjeli ljudske duše i dublje sagledavanja životnog smisla. Za biti slobodan, čovjek se najprije mora osloboditi materijalnog tereta. U svetovnom životu je to nemoguće.

U bezdušnoj trci današnjeg svijeta, koji mrvi ličnost, azil je nužnost Za skloniti glavu. Zbog toga su danas svetogorski manastiri, puni visokoškolovanih mladih ljudi.

Dosta je stranaca hodočasnika. Otkrivaju prednosti pravoslavlja, pošto su izgubili iluzije o svojoj «vjeri». Većina od njih je konvertirala. Da ne pominjemo koliko je takvih zamonašeno po manastirima Svete Gore.

I Andrić u svojoj posljednjoj pjesmi, traži samo malo duševnog mira na ovom ili onom svijetu. To je danas, jedino ostvarivo na blagoslovenim stazama Svete Gore

Sveta Gora je nemi posmatrač moralnog posrnuća našeg današnjeg «modernog» svijeta, u kojem se gaze sva ljudska načela i sva nacionalna prava.

Preživela je mračni srednji vijek u još mračnijim uslovima, a izgleda da je novi mrak na pomolu. Kako su nekad upadali u manastire, tako upadaju i danas (Hilandar).

Ne treba se bojati, prava vjera će i ovaj mrak preživjeti.

Nije pretjerano reći da je Sveta Gora, u moralnom i duhovnom smislu, posljednji pravi raj na ovoj planeti.

Ona svijetli svojom svjetlošću kao svetionik u tami, kao što je kroz vjekove oduvijek svjetlila.

Eskilstuna – Švedska, Bogojavljenje 2003. Lj. G.

Beleška o autoru

Neđeljko Radanović rođen je 1940. godine u Prijevoru kod Herceg-Novog (Boka Kotorska). Živi u Eskilstuni (Švedska). Utemeljio je porodičnu biblioteku Radanovića koja danas ima više od 2.500 bibliotečkih jedinica. Istražuje srednjevekovnu i noviju istoriju Srba. Prevodi sa švedskog na srpski i sa srpskog na švedski jezik. Preveo je, pored ostalog, “Pesmu o Hristu” Jovana Dučića koja se prvi put pojavila na švedskom jeziku, fragment iz knjige Miloša Crnjanskog “Kod Hiperborejaca” i deo iz knjige “Rat protiv Rusije 1854-1855” koji se odnosi na Crnu Goru.

Objavljuje u dvojezičnom švedsko-srpskom časopisu Diaspora/Dijaspora.

// Projekat Rastko - Boka / Duhovnost //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.